Piše: Tatjana Postnikova
23. septembar 2025, 14:00 po moskovskom vremenu
Učesnik meča za titulu 2012. godine nekako je neprimjetno postao veteran. Šta on misli o mlađoj generaciji šahista?
Glupo je poricati da se u šahu u posljednjih 10 godina dogodila velika smjena generacija. Čak se i Magnus Karlsen, koji je početkom 2010-ih bio vrlo mlad, zasitio titula i povukao iz aktivnog igranja u šampionskom ciklusu. Sve više pažnje u vijestima posvećuje se momcima koji nemaju ni 20 godina, dok se oni koji su igrali 2000-ih ili ranije već doživljavaju kao pravi veterani savremenog šaha.
Boris Gelfand je 2012. igrao meč za titulu svjetskog šampiona i bio vrlo blizu da pobijedi Višvanatana Ananda. U 2025. Gelfand je i dalje aktivan, ali rjeđe igra, a na „Velikom Švajcarcu“ je bio jedan od najstarijih učesnika. A šta on misli, sa visine svog iskustva, o savremenoj mladosti?
Pročitajte u njegovom intervjuu za „Čempionat“!
„Stasala je izuzetna generacija“
– Borise Abramoviču, kako vam je bilo da igrate na ‘Velikom Švajcarcu’? Kakve su emocije?
Boris Gelfand – To je najzanimljiviji turnir godine, najjači. Veoma sam želio da igram ovdje. Nažalost, negdje mi je ponestalo snage da postignem bolji rezultat.
– Koji su vam bili ciljevi pred ovaj turnir? Vjerovatno niste računali da ćete se kvalifikovati za Turnir kandidata?
Boris Gelfand – Naravno da ne. Htio sam da odigram zanimljive partije. Ne nastupam tako često, a ovdje se ukazala prilika da zaigram na veoma jakom turniru. To mi je bilo vrlo interesantno, naravno.
– Koliko se šah promijenio posljednjih godina? Možete da uporedite, jer igrate već mnogo decenija.
Boris Gelfand – To je jako dobro pitanje, jer je zaista očigledno da su se šahovi jako promijenili. Stasala je zaista izuzetna generacija, koja igra drugačije – intenzivnije, u drugom stilu. I turnir u Samarkandu… Kada ga gledate sa strane, ne osjeti se to toliko, ali kada igrate sami, jasno se vidi nivo koncentracije, raznovrsnost ideja i preciznost igre. Da, mlada generacija je igru podigla na novi nivo.
– Dakle, ne iznenađuje vas što sada ima mnogo mladih igrača od 16 do 18 godina koji se već odlično pokazuju na svjetskom nivou?
Boris Gelfand – Ne, naravno. Pa ja mnoge od njih i poznajem. Velika većina onih koji su sada u vrhu, na ovaj ili onaj način su bili na mojim treninzima. Mogao sam da pretpostavim da će ovaj ili onaj mladić stići do najvišeg nivoa za godinu-dvije, a on je to uspio već sada. Ali to ne mijenja suštinu.
U Rusiji takođe stasava vrlo jaka generacija
– Kakav je osjećaj takmičiti se s momcima koje ste, grubo rečeno, sami učili i još ih uvijek učite, koji su odrasli uz vaše knjige?
Boris Gelfand – To je veoma zanimljivo. Meni je uopšte važno da osjećam atmosferu, da osjećam igru i da se ne pretvorim u nekog starog dekicu koji priča bajke o svojoj borbenoj mladosti (smije se).
– Da li se više nervirate kad igrate protiv mladih momaka?
Boris Gelfand – Ne, isto se nerviram protiv svih.
– Još uvijek?
Boris Gelfand – Nažalost, da. Ili, možda je to čak i dobro, ne znam. S jedne strane, da mogu da se ne nerviram, vjerovatno bih mogao i bolje da igram. S druge strane – ako ti postane svejedno, onda čemu uopšte igrati?
– Da li vam je drago što se na velikim turnirima još uvijek takmiče šahisti iz vaše generacije?
Boris Gelfand – Naravno! Tu su i Ivančuk, i Širov. Sa Širovim sam čak i igrao u Samarkandu. Drago mi je da smo pokazali, u suštini, dostojan rezultat. Čitav život smo proveli zajedno u šahu, i divno je što je ta generacija još uvijek u formi i takmiči se na ovako jakom turniru.
Boris Gelfand
Foto: FIDE
– Može li se reći da šah nema neku određenu starosnu granicu za „penziju“? U običnim sportovima ljudi odlaze u tridesetim, najkasnije četrdesetim, a ovdje...?
Boris Gelfand – I ovdje postoji starosna granica. Iz naše generacije ima svega nekoliko ljudi. I to, ja ne igram tako često, Širov – možda nešto češće. Ivančuk igra bez pauze, ali to je više izuzetak koji potvrđuje pravilo. Igrati se može – ali držati nivo, to je teško.
„Ne razumijem napade na Gukeša“
– Gdje vi vidite budućnost šaha? U nekim novim formatima, online igri, brzopoteznom šahu – ili ipak u klasici?
Boris Gelfand – Mislim da je „Veliki Švajcarac“ najjasniji dokaz da je klasika najzanimljiviji format. To vam je kao i u muzici: neko voli da sluša Baha ili, recimo, Šnitkea, a neko – rep. Možda rep sluša više ljudi, ali postoje i ljubitelji klasične muzike. I mislim da je pogrešno sve mjeriti brojkama. Većini se dopada jedno – pa dobro. Ali većinu ljudi u svijetu šah uopšte ne zanima. Šta to znači – da treba da ga ukinemo?
Dobro je što postoje različiti formati, svako može da pronađe ono što mu je zanimljivo. Prije par mjeseci bio je turnir u Saudijskoj Arabiji, kao neka vrsta sajber-šaha. Gledao sam kako u završnici top protiv topa obaraju zastavicu. Možda je nekome i to zanimljivo za gledanje. Meni – nije. Za mene su mnogo vredniji turniri ovakvog ranga, kao što je bio ovaj u Samarkandu.
U šahu se pojavila „brza klasika“. Šta je to?
– Gukeš je svjetski prvak, ali Magnus Carlsen ne igra klasične partije. Po vašem mišljenju, ko je od njih ipak najjači?
Boris Gelfand – Magnus je najjači. Ali ne razumijem napade na Gukeša. On je postao svjetski prvak zasluženo. U istoriji šaha je bilo perioda kada su prvaci bili očigledno dominantni – recimo Aljehin, Karpov, Kasparov, Carlsen – a bilo je i prvaka koji su bili prvi među jednakima: Smislov, Petrosjan, Talj, Spaski. Nije se moglo reći da su oni bili najjači šahisti. Jedni od najjačih, koji su odigrali malo uspješnije.
Sada imamo sličnu situaciju. Ovog puta prvak je postao Gukeš. Možda će zadržati titulu, a možda će je osvojiti neko drugi. Ali u svakom slučaju, to će biti jak, elitni šahista. Tako da ja to ne bih doživljavao kao neku tragediju.
– Da li vam je krivo što ste se vi svojevremeno toliko približili šampionskoj tituli, a Magnus je od nje tako lako odustao?
Boris Gelfand – Ne. Magnus je odigrao toliko mečeva i osvojio toliko turnira da je u nekom trenutku, možda, osjetio zasićenje, umor od svega toga. Možda mu je i ponestalo energije za nadljudske napore. Svaki čovjek ima svoju psihologiju, svoje prioritete, i s poštovanjem gledam na odluku Magnusa Carlsena. Naravno, meni bi lično bilo draže da on i dalje igra klasiku. Ali njegov izbor treba poštovati.
– Da li vam je titula svjetskog prvaka „nezaokružen geštalt“ (“nezaokružena životna priča”?
Boris Gelfand – Ne, ne. Veći dio karijere uopšte nisam važio ni za prvog, ni za drugog favorita. Ipak, prošao sam čitav taj put. Na kružnom prvenstvu svijeta sam podijelio drugo mjesto, na kraju nisam dostigao Ananda. Zatim sam osvojio Svjetski kup, pobijedio u mečevima kandidata, izašao na meč za svjetsku titulu, koji se završio neriješeno. Čak sam i taj-brejk tog odlučujućeg dana odigrao najmanje ravnopravno, ako ne i bolje – ali, nije bilo suđeno. Šta sad da se radi?
– Kad smo već kod Gukeša. U Samarkandu je zabilježio tri poraza zaredom, od čega dva od 16-godišnjaka. Da li je to katastrofa za svjetskog prvaka, ili samo trenutni pad forme?
Boris Gelfand – Mislim da to samo dodatno potvrđuje ono o čemu smo govorili na početku. Mlada generacija igra nevjerovatno riskantno. U mojoj generaciji sam možda bio jedan od najriskantnijih igrača, ali ni ja nisam igrao tako. A oni idu do kraja, na pobjedu u svakoj partiji. U takvoj igri lako se može pretjerati i izgubiti. Za Gukeša je to lekcija.
Ali on još uvijek traži sebe – postao je svjetski prvak vrlo rano, i nastavlja da napreduje, usavršava se, puno radi na šahu i traži tu granicu koju više ne smije da pređe. Juče izgubio, danas pobjeđuje – ništa strašno. Za njega je ovaj turnir, kao i svi naredni u naredne dvije godine, praktično trening. Ima srećnu okolnost da može da preuzme rizik, da eksperimentiše i slobodno traži svoju igru.
– Šta mislite o situaciji s Hikaruom Nakamurom, koji se trenutno pokušava kvalifikovati za Turnir kandidata preko državnih prvenstava?
Boris Gelfand – U svakom zakonu postoje rupe. Zatvaraju se, ali uvijek će se pojavljivati nove. Po mom mišljenju, najrazumnije bi bilo da se ukine to mjesto za kandidatski turnir koje se dodjeljuje na osnovu rejtinga i da se prebaci ili na Svjetski kup, ili na „Veliki Švajcarac“, ili na FIDE Circuit. To mi djeluje mnogo logičnije nego rejting. U tim sistemima ljudi ipak igraju turnire. Bilo je slučajeva kada je Ding Liren skupljao partije, Alireza Firouzja je to takođe radio. A sada je Nakamura našao rupu u zakonu.
– Već dugo živite u Izraelu. Kakva je trenutno situacija sa šahom u zemlji? Među najboljima nema mnogo izraelskih igrača.
Boris Gelfand – Tačno tako. Trenutno smo u vrhu samo ja i Maks Rodštajn, koji je ovdje odigrao jako dobro, a na ženskim turnirima Marsel Efroimski – dakle troje nas je.
Loši su to dani za šah u Izraelu. Nekada je među najboljima bilo najmanje petorica igrača, reprezentacija je redovno osvajala medalje, nikada nismo padali ispod petog mjesta. A onda su, nažalost, sitni, beznačajni ljudi sve to uništili. Osim malih intriga, osim kako da ugrabe nešto za sebe, sina ili prijatelja – ništa ih drugo ne zanima. I tako smo došli do toga da se mladi šahisti više ne podstiču. Ima talentovanih momaka, ali ih, naprotiv, pokušavaju obeshrabriti da se trude i postignu nešto. Veoma tužna situacija – već deset godina nemam nikakav odnos s tim ljudima.
Boris Gelfand
Foto: FIDE
– Može li se situacija promijeniti u skorije vrijeme?
Boris Gelfand – Malo vjerovatno. Rušiti je lako, a graditi – teško.
– Nedavno se dogodio neprijatan slučaj sa izraelskim šahistima na turniru u Španiji, gdje im je zabranjeno da igraju. Šta mislite o tome?
Boris Gelfand – Znam vrlo malo. Po onome što sam čuo – to se desilo zbog grupe drskih, bučnih aktivista koji su zastrašivali organizatore, prijetili im. Tako sam čuo, ali ne znam tačno. Momci će preživjeti, mi ćemo preživjeti, a turniru sramota zauvijek – šta da se radi. Neka se igraju svojih prljavih igara.
– Može li šahista iz Izraela ikada postati svjetski šampion?
Boris Gelfand – Praktično nevjerovatno. Na nivou statističke greške. U principu, jasno je da danas u šahu dominira Azija: tu su Indija, Uzbekistan, Kazahstan se diže, Kina, u Iranu ima mnogo jakih šahista. Pa i Amerikanci imaju sjajnu generaciju – ali većina njih je azijskog porijekla. To je ozbiljan signal.
– Budućnost svjetskog šaha je u Aziji?
Boris Gelfand – To je već sadašnjost. Mislim da će se taj trend zadržati narednih 10 godina. A dalje… Tolike promjene se dešavaju u svijetu da niko zapravo ne zna šta nas čeka.
Нема коментара:
Постави коментар