Piše: Tatjana Postnikova
21. septembra 2025,
Velemajstor Nikita Vitiugov je ispričao zašto se našao u Ujedinjenom Kraljevstvu, kako je radio s Janom Nepomniachtchijem i šta misli o promjeni dress‑koda u šahu.
Nakon 2022. godine mnogi ruski šahisti napustili su otadžbinu i promijenili sportsko državljanstvo. Jedan od njih bio je Nikita Vitiugov, koji sada igra pod zastavom Engleske. Možda njegov prelaz nije bio najviše poznat javnosti, ali Nikita je bio veoma istaknuta figura u domaćim šahovskim krugovima.
Zajedno sa reprezentacijom Rusije osvojio je dosta medalja na međunarodnim turnirima, napisao nekoliko knjiga posvećenih teoriji otvaranja, pobijedio na prvenstvu Rusije i bio član tima Jana Nepomniachtchija u meču za svjetsku titulu protiv kineskog velemajstora Dinga Lirena.
„Šampionat“ se susreo i razgovarao s Nikitom na „Velikom švajcarskom turniru“ u Samarandu. Velemajstor je zamolio da u razgovoru ne diraju oštre političke teme i razloge njegovog odlaska iz Rusije. O svemu ostalom Vitiugov je govorio maksimalno iskreno i otvoreno. Ispričao je kako se promijenio njegov život nakon promjene državljanstva, šta mu se sviđa, a šta ne u životu u Londonu, podijelio sjećanja o radu s Janom Nepomniachtchijem i iznio je mišljenje o najnovijim šahovskim vijestima.
Treba posebno istaći da je Nikita bio jedini među šahistima koji su napustili Rusiju u posljednje tri godine, koji nije odbio da se razgovara s novinarom „Šampionata“ u Samarkandu.
„Promjena federacije bila je teška odluka“
— Nikita, u trenutku promjene federacije živjeli ste u Španiji, ali ste prešli pod zastavu Engleske. Zašto je tako ispalo?
Nikita Vitiugov — Nikad mi se nije sviđalo kad ljudi žive u jednoj zemlji, a predstavljaju drugu. To mi je malo vještački. Zato, kada sam donio odluku da promijenim federaciju, naravno da sam se prvo obratio Špancima. Tamo sam zaista živio, učio španski jezik i želio da se i dalje integrišem. Prilično je čudno što ljudi iz španske federacije nisu nikako reagovali na moj zahtjev. Ne samo da nisu pokazali interesovanje – oni su me jednostavno ignorisali.
Da pojasnim situaciju: odmah bih postao prvi šahista njihove zemlje, pojačao bih reprezentaciju. Učio sam jezik, legalno sam boravio u zemlji — drugim riječima, sa mnom ne bi bilo nikakvih problema.
Uopšte, promjena federacije za mene je bila jako teška odluka. Uopšte nisam želio to da uradim. Čitav život za mene su glavni turniri bili oni u sastavu ruske reprezentacije, nikad mi nije padalo na pamet da igram pod drugom zastavom. Da, razumio sam da bih negdje u drugoj zemlji mogao dobiti bolje uslove, ali o tome nikada nisam ozbiljno razmišljao.
U toj situaciji, kada nisu pokazali ni trunku interesovanja, pomislio sam da ne treba više praviti kompromise. Tako je Španija otpala.
— A onda ste otišli Englezima?
Nikita Vitiugov — Ne baš tako. Vjerovatno ne bih ništa dalje ni preduzimao, ali su mi se javili sudije iz Engleske šahovske federacije i predložili da se preselim u Englesku. Engleska me uvijek zanimala, ali nisam mislio da je preseljenje tamo uopšte moguće. Znao sam koliko je teško srediti bilo kakvu dokumentaciju, naročito tada.
A onda se sasvim neočekivano sve otvorilo. Oni su mi rekli da im se prvi put ukazala mogućnost da nekome obezbijede boravišnu dozvolu. Sredili su je meni i mojoj porodici.
A stvar je bila još teža jer se u Engleskoj šah ne smatra sportom.
Nikita Vitjugov (lijevo)
Foto: Christopher Furlong/Getty Images
– Ozbiljno?
Nikita Vitiugov – Apsolutno. Sa aspekta šaha, Engleska je jedna od najgorih zemalja za preseljenje. Sva šahovska dešavanja tamo se zbivaju usprkos okolnostima. Ne procjenjujem to ni dobro ni loše, samo govorim kako vidim. Ovdje sve ide usprkos, samo zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca koji to sve podnose na svojim plećima. Pomogli su i meni s papirologijom, i preselili smo se.
Ovdje je sve ispalo lakše. Svi mi znamo engleski bolje nego španski, plus smo svi donekle uronjeni u tu kulturu. Osim toga, Engleska je znatno otvorenija zemlja nego Španija. Ne može se ni uporediti njihova otvorenost prema pridošlicama. Španija je krajnje zatvorena zemlja, Engleska krajnje otvorena. Živimo tamo godinu i po, sve mi se sviđa. Ali, nažalost, za moj šah ovo je... (smije se).
– Nije najpovoljnija opcija?
Nikita Vitiugov – Pa da, reći ćemo tako (smije se). Moja karijera nije imala nikakvog plusa od toga. U principu, znao sam da neće ni biti kakvih posebnih benefita. Ovo rješenje nije bilo radi nekog interesa ili koristi, kao što bi mnogi mogli pomisliti. Finansijski aspekt pri izboru je bio potpuno odsutan.
Samo mi se dopala Engleska. Bio sam tamo prvi put 2013. godine sa Peterom Svidlerom. Tada sam bio njegov sekundant na turniru kandidata u Londonu. Neopisivo mi se dopao grad London, gdje sada živimo sa porodicom. Tamo je sve divno, osim šaha (smije se).
– Meni se čini da vam Engleska podsjeća i na rodni Petersburg.
Nikita Vitiugov – Naravno! Ah, to špansko sunce... U Engleskoj je klima – prednost. Ljudi ne razumiju, jer obično idu u suprotnom pravcu – iz Engleske u Španiju. A za mene je prednost što nema tog beskrajnog sunca zimi, što može kiša padati. Nisko nebo, oblačno – to je kao kod kuće.
– A ima li nešto što vam sada nedostaje iz Rusije?
Nikita Vitiugov – Ruski jezik. Osim toga, čitav život sam proveo u Petersburgu, nijednom mi nije palo na pamet da se preselim čak ni u Moskvu, o drugoj zemlji uopšte nisam razmišljao. Prema tome, sada mi nedostaje mnoštvo mjesta u gradu, neke osobe. Nadam se da ću u nekom trenutku doći, posjetiti rodni grad…
„Šahista u Engleskoj – to je nešto čudno“
– Koliko se sada vaš život u Londonu, kada govorimo o svakodnevnim, praktičnim stvarima, razlikuje od života u Sankt Peterburgu?
Nikita Vitiugov – Puno se razlikuje. Nikada nisam shvatao koliko je teško živjeti u drugoj zemlji, jer sam čitav svoj život proveo u jednom gradu. U drugoj zemlji je sve teže – čak i disati vazduh. Sve se dešava na stranom jeziku. Iako, u Engleskoj ljudi mirno prihvataju bilo koji nivo jezika. Možete pričati na nivou profesora sa Oksforda, a možete i sa tri riječi: please, sorry, thank you. Kako kažu – to su tri najvažnije riječi engleskog jezika.
– To je sjajno, jer recimo u Francuskoj ponekad sa snobizmom gledaju na one koji ne govore savršen francuski.
Nikita Vitiugov – Mnogo je takvih mjesta, ali u Engleskoj su ljudi otvoreniji. Ipak, sve je mnogo komplikovanije, sve mi je novo. Trideset pet godina svog života živio sam u jednoj stvarnosti, a sada sam u drugoj.
Opet, svi znaju da je London prilično skup grad za život – pa tako i za šahistu. U Rusiji je šahista ozbiljna profesija, to je karijera, a u Engleskoj – to je nešto čudno. Tamo se na šah gleda kao na društvenu igru. Sa strane se može činiti da je šahovski život u Engleskoj bolji nego što zapravo jeste. Tamo sve zavisi od nekoliko pojedinaca.
Kao što sam već rekao – sa šahovske strane nisam dobio nikakvu korist. Ranije mi je kalendar bio ispunjen prvenstvom Rusije, igrama za reprezentaciju, ekipnim prvenstvom Rusije, klupskim prvenstvom Evrope. Bilo je mnogo turnira u Rusiji. A ovdje… Sad igram druge turnire.
– Da li ste sada najbolji šahista Engleske po rejtingu?
Nikita Vitiugov – Trenutno – ne. Imamo nekoliko šahista istog nivoa. Najmanje što mogu reći jeste da imamo legendarnog Majkla Adamsa. Tako da – prvi ili drugi po rejtingu u zemlji, to su sve formalnosti. Globalno gledano – to ništa ne znači. Radije bih bio…
Majkl Adams
Foto: Oli Scarff/Getty Images
– U SAD ili nekoj drugoj vrhunskoj federaciji?
Nikita Vitiugov – Ne. Naravno, postoji mnogo zemalja – nećemo sad upirati prstom – gdje su šahisti u mnogo povoljnijem položaju. U tim zemljama i šahisti koji su tek u top deset imaju ogroman broj prilika. Ja nipošto ne kritikujem ljude iz Engleske federacije, jer ono što oni već rade je nevjerovatno. Jednostavno, uslovi života u toj zemlji su takvi, a status šaha je takav kakav jeste.
„Meč za titulu bio je težak udarac za sve“
– Velik dio vaše karijere bio je posvećen radu sa Janom Nepomniachtchijem. Konkretno, pomagali ste mu u meču protiv Dinga Lirena. Zašto Jan nije uspio da pobijedi?
Nikita Vitiugov – Meč s Dingom bio je izuzetno dramatičan. U suštini, poslije njega Ding se povukao iz šaha. Nedavno je izgubio od Gukeša i čini mi se da se više neće vratiti šahu. Taj meč s Janom ga je toliko energetski iscrpio da, iako je pobijedio, više nikada nije dostigao onaj nivo. Posljednji put kada je igrao na svom vrhuncu bio je taj nesretni taj-brejk. Tada je Ding igrao fenomenalno. Možda je tada uspio da dostigne neki nivo koji ranije nije mogao i za to je dao apsolutno sve što je imao.
Što se tiče Jana, teško mi je to komentarisati. Neke stvari jednostavno ne smijem da govorim. Već sam ranije rekao – prije svega, Jan je taj koji je izgubio meč, a ne Ding koji ga je dobio. Jan je imao više prilika da meč završi u svoju korist nego Ding. I, naravno, to je jako teško... Jasno je da je za Jana to bio veliki udarac, ali čak i za mene, kao člana njegovog tima, koji je posvetio nekoliko godina rada s njim – bilo je to veliko razočaranje. U suštini, to je uticalo i na moju karijeru.
– Ozbiljno? Kako?
Nikita Vitiugov – Posvetio sam nekoliko godina svog života radu s Janom, umjesto da se razvijam kao igrač. Sve svoje planove sam pravio u skladu s tim radom. Sve svoje šahovske ideje sam ulagao u taj projekat. A na kraju je sve završilo neuspjehom. Za mene to nije bio samo posao gdje dođeš, uzmeš novac i odeš. Zaista sam dao mnogo, i žao mi je što se završilo kako jeste.
Ali šta da se radi? Treba ići dalje, takve stvari se dešavaju. Iako, za sve ljude koji su na bilo koji način bili uključeni u taj meč, on je bio veliki udarac. I, koliko god čudno zvučalo, čak i za pobjednika. Titulu je osvojio po cijeni koju, vjerovatno, nije bio spreman da plati. Teško je reći šta je na kraju ispalo bolje. Jan je izgubio meč, ali nastavlja dalje, bori se i dalje. U sljedećem Turniru kandidata, koji je održan u Torontu, bio je blizu da se ponovo kvalifikuje za meč, a Ding... Ne znam šta se dešava s njim iznutra.
– Kako je izgledao vaš rad s Janom? Da li ste bili njegov trener ili sparing partner?
Nikita Vitiugov – Rad je bio u različitim formatima. Pomagao sam mu na nekoliko turnira i svaki put se moja uloga pomalo mijenjala. Počeo sam kao consultant za otvaranja, kasnije se to negdje pretvaralo u psihološku pomoć i podršku, u neke opšte savjete. Bio sam direktno prisutan na meču u Astani s Janom i svim silama sam pokušavao da mu održim moralni duh.
– Dakle, postojala je i neka prijateljska pomoć?
Nikita Vitiugov – Ima jedna dobra izreka Mihaila Talja: „U kartama nema braće.“ Tako da – nije bilo prijateljske pomoći, a ako je i bilo, možda je čak i odmogla. U profesionalnom radu prijateljstvo može da smeta. Nekad moraš da budeš oštar, u nekim trenucima ne smiješ da žališ čovjeka, a dobri ljudski odnosi jednostavno to ne dozvoljavaju.
Ali mogu da kažem da smo sada Jan i ja u dobrim, prijateljskim odnosima. Nadam se da njegov šahovski put nije završio tim mečom.
„Kompjuter je ubio šah u njegovom starom obliku“
– Hajde da malo porazgovaramo o aktuelnim temama. Šta mislite o situaciji sa Nakamurom, koji diže rejting igrajući na lokalnim turnirima u SAD?
Nikita Vitiugov – Iskreno, to me nimalo ne dotiče, tako da kritikovati čovjeka što postupa po pravilima i onako kako mu odgovara – čudno je.
– FIDE je promijenila dres-kod i dozvolila dolazak na turnire u farmerkama. Kakvo je vaše mišljenje o tome?
Nikita Vitiugov – Ta tema je, iskreno, izmišljena ni iz čega.
– U suštini, postala je zanimljiva nakon skandala s Magnusom Karlsenom.
Nikita Vitiugov – Moguće je da su, nakon što je izgubio titulu, za Karlsena važnijim postale neke druge stvari – ne šah, već farmerke ili nešto slično. Možda mu se jednostavno pojavilo mnogo slobodnog vremena. Zaista ne razumijem zašto ta tema izaziva toliki haos. Po mom mišljenju, nije nikakav problem obući odijelo. Ljudi ne igraju fudbal u kupaćem kostimu, kao što ni obrnuto nije slučaj. Svaki sport ima svoju opremu, svoj dres-kod, i niko se zbog toga ne žali.
To što su u šahu svi jednaki, ali su neki jednakiji – takođe nije nikakva novost. Sto ljudi je moglo da se buni protiv dres-koda, ali bilo je dovoljno da Magnus jednom zalupi vratima – i sve se promijenilo. I to je potpuno uobičajena situacija.
Magnus Karlsen
Foto: Dean Mouhtaropoulos / Getty Images
– Nedavno je FIDE uvela i novi format šaha – „brzu klasiku“. Da li on ima perspektivu?
Nikita Vitiugov – Mislim da ima. To je normalno i sasvim logično. Ranije sam na sve to – Fišerov šah, blic, rapid – gledao dosta kritično. Sada shvatam da je to upravo pravac u kojem šah ide. I to je normalno i ispravno. Za mlade i ambiciozne šahiste to je budućnost. To je ono čime će se oni baviti narednih godina. Mislim, već bez mene (smije se).
– A vi lično, kako gledate na te formate?
Nikita Vitiugov – Meni lično to više nije toliko interesantno kao nekad, jer osjećam da su moji najbolji profesionalni dani već iza mene. Sada imam više interesovanja i motivacije za trenerski rad. Tek sam na početku tog puta. Ipak, rad sa Janom je nešto posebno.
Na primjer, „Veliki švajcarski turnir“ – to mi je ranije bio omiljeni turnir u kalendaru. A sada vidim koliko se šah promijenio, koliko mi je taj turnir postao težak i iscrpljujući. Duge partije nisu uvijek visokog kvaliteta, iako se može steći utisak da duže vrijeme povećava kvalitet igre. Ja to ne primjećujem kod sebe – možda već igram toliko loše da mi nijedno vrijeme ne pomaže. Ne znam.
– Može li se reći da se šah sada „podmladio“? Sve je više talentovane djece i tinejdžera, a svjetski prvak ima samo 19 godina!
Nikita Vitiugov – Apsolutno. U suštini, kompjuter je jednostavno ubio šah u njegovom starom obliku. Učinio je informacije dostupnim svima. Velemajstori iz prošlosti su godinama skupljali znanja. Bobi Fišer je, recimo, namjenski učio ruski da bi mogao čitati šahovske knjige. Danas ne moraš učiti ništa – knjige postoje na hiljadu jezika. A osim toga, postoje i šahovski programi. Dakle, ono što su ljudi nekad skupljali decenijama, sada bilo ko može naučiti za nedelju dana. To je jednostavno – drugi svijet!
Šah je društvena igra. I baš zato je kompjuter odigrao najdramatičniju ulogu. Uticao je na sve sfere života, a šah je – jednostavno ubio u starom obliku. Ne postoji bolja riječ za to.
Danas šah postoji u drugom formatu. To više nije neka naučna oblast u kojoj se nešto istražuje. To je sada samo sport, i kreativni element gotovo da više ne postoji. Odnosno, sveden je na minimum, dok je ranije bio ogroman. Mislim da je šah prije 50-ak godina imao veću ulogu nego što je trebalo. Sada se ta uloga vraća na nivo koji je realan. To je društvena igra. Da, možda najzanimljivija od svih – ali ništa više od toga.
Fudbal, recimo, gledaju milioni jer je dostupan svima. Šah je ipak dosta kompleksna igra, da bi neko mogao da ga prati sa strane, potrebna je velika priprema. Inače je teško razumjeti sve ideje velemajstora, tok njihove misli, sve trikove. Običnom gledaocu je teško da u tome uživa. Zato je šah postao nešto „za svoje“.
– U isto vrijeme, sve češće se organizuju turniri na kojima se šah prikazuje kao e-sport. Kako gledate na taj pravac razvoja igre?
Nikita Vitiugov – Po mom mišljenju, taj scenario nije realan. Jednostavno zato što će šah uvijek beznadežno gubiti od svake igre gdje se puca ili bilo koje druge igre – zbog svoje kompleksnosti. Ako ga gledamo kao neku čudnu, neobičnu igru među ostalima, možda će ga uključiti u neki turnir s velikim nagradnim fondom.
Ne igram video-igre, ali razumijem da bilo koji fudbalski menadžer, Counter-Strike, Dota – okupljaju milijarde ljudi širom svijeta, dok šah – svega nekoliko miliona, i to u najboljem slučaju.
Ako šah ode potpuno u sferu zabave, uvijek će gubiti, jer postoji milion jednostavnijih i pristupačnijih stvari. Po mom mišljenju, za šah je bolji drugačiji put. On bi trebalo da se nađe rame uz rame s pozorištem i operom. Da postane nešto u čemu ljudi ne traže korist. Na primjer, operu često niko ne razumije, iako se pjeva na raznim jezicima. Ipak, ona postoji, ljudi idu i plaćaju karte.
Tako bi i šah trebalo da iskoristi svoju elitnost – ali ne u negativnom smislu te riječi. Treba i dalje pokušavati da bude dostupan, da se približi masama, ali uz oslonac na svoju bogatu istoriju. U zabavnoj industriji šah će uvijek biti u podređenom položaju, ali uz operu, pozorište i klasičnu muziku – ima svoje dostojanstveno mjesto.
Нема коментара:
Постави коментар