29. septembar 2025
Pobjednik ‘Velikog Švajcarca’, Giri, inače je vrlo pričljiv – kako u brojnim intervjuima i podkastima, tako i na svojim društvenim mrežama. Ali, ponekad je čak i on previše zauzet – pa doći do komentara nije tako lako. Međutim... ne i nakon Samarkanda, gdje je zajedno s Bluebaumom izborio svoj treći nastup na Turniru kandidata. Morali smo sustići zvanične izvore, s obzirom na to da je na sva glavna pitanja o svom nastupu i očekivanjima u vezi s Turnirom kandidata 2026. već odgovorio.
– Anishe, treći put učestvujete na Turniru kandidata. Nema mnogo igrača u svijetu kojima je to pošlo za rukom. Šta to vama znači?
Anish Giri – Mnogo! Naravno, više nisam onaj mladi igrač koji se raduje svakom pozivu na veliki turnir. Ali... Turnir kandidata je nešto sasvim posebno, jedino takvo takmičenje zbog kojeg sam spreman da usmjerim sve svoje resurse – i mentalne i psihološke. Možda zvučim pomalo samouvjereno kada kažem da vjerujem da mogu pobijediti i izboriti meč za titulu. Ali mislim da svako ko dođe na taj turnir gaji istu nadu – inače nema smisla ni ulaziti u ciklus svjetskog prvenstva.
– Možete li uporediti svoja iskustva iz 2016. i 2020?
Anish Giri – Oba puta sam se plasirao zahvaljujući rejtingu. Nikada nisam direktno izborio plasman. Godine 2015. stigao sam do polufinala Svjetskog kupa, ali nisam uspio da se popnem više... Kvalifikovati se za Turnir kandidata preko ovakvog turnira kao što je ‘Veliki Švajcarac’ je nevjerovatno prijatno i časno.
– Koliko vam je bilo važno da osvojite baš prvo mjesto?
Anish Giri – Novac je, naravno, važan, ali o njemu sam razmišljao tek u posljednjem trenutku – ni za šta ne bih zamijenio priliku da se plasiram na Turnir kandidata. To je istorijska šansa da postanem svjetski šampion! Želim tu šansu, i spremam se za nju veoma ozbiljno... Prije posljednjeg kola sam čak vizualizovao pobjedu, i već sam zamišljao kako ću se spremati za Turnir kandidata sa svojim timom. Možda sam čak malo i pretjerao s maštanjem, ali lijepo je što se bar dio toga već ostvario.
– Da li zaista toliko želite da postanete svjetski šampion?
Anish Giri – Da, naravno! Nikada to nisam krio – ni onda kad je svjetski šampion bio Karlsen, a pogotovo ne sada. Ali, pored toga što želim da pobijedim u meču, veoma mi se dopada i sam proces priprema za tako veliki događaj.
– Ali više nemate 21 godinu, kao 2016. u Moskvi, ni 25 kao kad ste igrali u kandidatima drugi put. Može li vam godine predstavljati prepreku?
Anish Giri – U različitim situacijama godine imaju različito značenje. Malo sam prestar da bih s istim entuzijazmom kao prije deset godina jurcao po turnirima. Godine 2011, kada sam prvi put igrao u Vajk an Zeu, imao sam 17 – i dao sam apsolutni maksimum. Taj turnir je bio pravi zamajac za moju karijeru, osjećaj je bio nezaboravan i nikad se više nije ponovio. Ali, kao što sam već rekao – Turnir kandidata je posebna priča. Svaki od njih je zaista neponovljiv. Uvjeren sam da će tako biti i ovoga puta.
– Dakle, godine kod vas ne igraju nikakvu ulogu?
Anish Giri – I dalje radim naporno, a izazov kao što je Turnir kandidata je jedini koji me zaista izvodi iz uobičajenih okvira. Da ranije nisam uopšte radio na šahu, zbog ovog bih turnira to sigurno počeo da radim. Ali pošto se šahom bavim cio život, sada mi je posebno važno što imam ovako jak dodatni poticaj!
– Kako vam je išao turnir u Samarkandu?
Anish Giri – Generalno mirno. Nisam paničio, nisam pokušavao da se forsiram kad stvari nisu išle kako treba u pojedinim partijama... Poslije četiri kola imao sam samo „+1“, ali onda sam pobijedio Oparina i Mauricija – i na kraju sam dao sve od sebe... Pobjeda protiv Van Foresta u 9. kolu bila je jako važna, ali ništa ne bi bilo moguće bez posljednje partije.
– Kako ste se spremali za Niemana – da li ste išli na "sve ili ništa"?
Anish Giri – Prvo treba reći da smo bili u istoj situaciji – i njemu je pobjeda bila jednako potrebna kao i meni. Jedina razlika bila je u tome što sam ja imao bijele figure i mogao sam da biram pravac igre. Da sam igrao pasivno na remi, njemu bi bilo mnogo lakše – mogao bi da izbjegava remi i u nekom trenutku krene na sve ili ništa. Ali nisam mu dao tu šansu – igrao sam kao „prvi broj“, stekao mali pritisak, i odjednom mi je pružio priliku da se „zakačim“. U završnici se vidjelo da imam ozbiljne šanse – pogotovo nakon što sam dobio mogućnost da probijem potezom 30.b4!
– Šta ste osjetili u tom trenutku?
Anish Giri – Konkretno u tom trenutku – ništa. Trebalo je još pobijediti. Uspio sam da se saberem i nađem jasan put ka pobjedi. Kada sam uzeo konja na b3, imao sam izbor – da igram sigurno ili da forsiram razvoj. Pomislio sam: ako sada ne rizikujem, neću pobijediti, i na kraju se neću plasirati među kandidate – to sebi nikada ne bih oprostio. Zato sam odlučio da zaoštrim igru. Na sreću, upalilo je.
– Kada je partija završena, da li su vas preplavile emocije?
Anish Giri – Ne baš. Trebalo je još sačekati kako će se završiti ostale partije... Tek kada su Bluebaum i Firouzj remizirali, mogao sam da se smirim. Ali napetost me nije puštala sve do večeri. Bilo je to – prijatno.
– Djelovalo je kao da ste bili zadovoljni što ste baš protiv Niemana igrali odlučujuću partiju. Imate li neku posebnu istoriju međusobnih duela?
Anish Giri – Imam osjećaj kao da nas namjerno spajaju u ključnim trenucima. Prije godinu dana izgubio sam od njega prijateljski meč za tablom, pa sam se revanširao u onlajn partiji, pa smo se opet nadmetali u kvalifikacijama za Esports World Cup. Uvijek je nešto bilo u igri: prvo smo igrali za 10.000 dolara, pa za 50.000, a sada – za stotinu hiljada i mjesto među kandidatima. Stvarno izgleda kao da smo Hans i ja osuđeni da igramo jedan protiv drugog u odlučujućim momentima.
– Rekli ste da ste vizualizovali pobjedu. Da li to često radite?
Anish Giri – Za mene je to uobičajen dio psihološke pripreme. Možda sam ovog puta otišao i predaleko – počeo sam da razmišljam čak i o tome kakav će mi biti tim. U jednom trenutku sam se zaustavio i samo nastavio da vrtim scenarije u glavi. Kod mene vizualizacija radi – ali, nažalost, ne uvijek. Recimo, dva kola prije kraja Turnira kandidata 2020, kada sam skoro stigao Nepomnjaščija, počeo sam da zamišljam kako ću igrati meč za titulu – i... ništa se nije ostvarilo.
– U posljednje vrijeme imate niz sjajnih rezultata: „+5“ u Šardži, „+5“ u Samarkandu. Da li ste mijenjali stil igre, nešto u podešavanjima, u svojoj „strategiji pouzdanosti“?
Anish Giri – Ne, ne, i dalje sam isti onaj „remizer“ kao i uvijek. Sjetite se Čenaija – osam remija u prvih osam partija. Tada se povela čitava rasprava o mom stilu igre – i morao sam da pobijedim u posljednjem kolu samo da bih dokazao da i ja mogu da dobijem partiju. U stvarnosti, sve zavisi od forme. Kad si u dobroj formi, kao ovdje, rezultat dolazi čak i sa mojom konzervativnom strategijom. I u Šardži i u Samarkandu sam dobio dosta partija, iako se stil igre uopšte nije mijenjao.
– Niste mijenjali stil, čak ni kad ste znali da vam treba puno pobjeda?
Anish Giri – Da. Ali remi nije uvijek isti. Kada gledalac vidi da kompjuter pokazuje „0.00“, to ne znači nužno da je partija remi. Ponekad to samo znači da kompjuter sve vidi. A vi – vi to ne vidite. Vi gradite igru prema drugim parametrima, pravite planove, borite se protiv ideja protivnika. Čak i komentatori često pojednostave stvar.
– „Prilagođavaju se“ mišljenju kompjutera?
Anish Giri – U suštini, da. Kad mnogo gledaš šah uz kompjuter, oslanjajući se na njegov izbor, percepcija pozicije se otupi. Evo primjera: bio sam jednom u studiju, i jedan analitičar je pokazao komentatoru dugačku varijantu koja je objašnjavala zašto je igrač pogriješio. Komentator je pogledao varijantu i rekao: „Ma samo je previdio figuru!“ – iako je znao da to nije istina. Ali tako je lakše! Gledaocu je teško da se udubi u duge, duboke varijante. To često iskrivljuje sliku o partiji.
– Danas sve zanima samo „mišljenje“ kompjutera!
Anish Giri – Da, žalosno je, ali tako je. Niko ne želi da „uključi mozak“ više nego što mora, iako se generalno igra danas igra znatno jače. Kada sam počinjao da se bavim šahom, učili su nas potpuno drugačije. I kompjuteri tada nisu bili toliko jaki – moglo se i raspravljati s njima.
– Danas vrhunski šah pripada mladima, i većina stručnjaka igrače starije od 30 godina doživljava kao veterane... Kako vi gledate na svoje godine i šta biste rekli „u svoju odbranu“?
Anish Giri – Iskreno, ja uopšte ne osjećam svoje godine. I dalje jako volim šah i uživam u njemu. Da, kao dijete sam bio mnogo više opsjednut šahom, i s godinama je ta vatra malo oslabjela. Ali i dalje obožavam trenutak kada sjednem za tablu, kada počnem da se pripremam, da radim... Osjećam neku vrstu zavisnosti od toga, iako je to sada drugačije. Sjećam se kada sam počinjao – imao sam rejting oko 2100, imao sam 11 godina, i bukvalno sam gorio za igrom. Mogao sam da igram bilo gdje i bilo kad: s prijateljima, sam, uživo, na internetu, naslijepo, u autobusu, u vozu, svuda – samo da igram šah. Tada mi je sama igra bila užitak – bio je to moj „narkotik“.
– Da li sada imate manje vremena ili vam je oslabila motivacija?
Anish Giri – Sada mi je potreban poticaj – igrati bez cilja ili uloga više nije isto. Da, mogu to da uradim, ali emocije nisu iste... Danas je za mene šah prije svega profesionalni put: da postajem jači, da ostvarim konkretne ciljeve. Strast prema igri i dalje postoji, ali sada ima drugačiji oblik. Ne mislim da je to ni loše ni dobro – to je jednostavno prirodan tok života. Mislim da većina ljudi prolazi kroz isto. Neki to pomiješaju s gubitkom interesa, razočaraju se jer šah ne donosi istu radost kao ranije – pa počnu da traže nešto drugo.
– Kao, recimo, Karlsen ili Nakamura?
Anish Giri – Da, ali ne samo oni. Tako govore mnogi vrhunski šahisti. Lično mislim da sada uživam u šahu čak više nego kad sam igrao na Turniru kandidata 2016. ili 2020. godine... Iskreno, čini mi se da ih danas volim još i više. Samo – na drugačiji način!
– Može li pad rezultata da utiče na tu ljubav?
Anish Giri – Kod mene se to nije desilo. Još prošlog proljeća bio sam peti na svjetskoj rejting-listi, a onda sam dugo bio u padu i čak ispao iz top 10. Ove godine sam osvojio nekoliko turnira i vratio se u vrh. Ne bih rekao da su se moji osjećaji prema šahu u tom periodu nešto bitno promijenili.
– Osim vas, u Samarkandu se na Turnir kandidata plasirao i Bluebaum. On ne spada među elitu – nikad nije imao ni 2700 rejting. Svaki put se među kandidate provuče neko od koga se to ne očekuje: u Jekaterinburgu su to bili Van Hao i Aleksejenko, u Madridu Duda i Raport, u Torontu Abasov... Smatrate li da je to dobro ili loše za određivanje šampiona?
Anish Giri – Ja sam za da Turnir kandidata ima mješovit sastav učesnika – tako je zanimljivije. Prisutnost Bleubauma, po meni, biće veoma korisna. Niko ne zna u kakvoj će biti formi na proljeće sljedeće godine… Možda nastavi da igra ovako jako, s naglaskom na kontranapad, kao na ‘Velikom Švajcarcu’ (pogledajte mu partije s Pragnanandom i Erigaisijem – bio je izuzetno praktičan i efikasan). Nije morao da rizikuje – ni u Samarkandu, ni na Turniru kandidata. On će pustiti druge da rizikuju, i takav balans će učiniti turnir življim i zanimljivijim.
– Dakle, odobravate FIDE-inu politiku da otvara vrata Turnira kandidata što većem broju šahista?
Anish Giri – Prvih nekoliko godina sam mislio da je sistem loš – možda zato što tada nisam mogao da se plasiram, a „moje mjesto“ je odlazilo drugima. Ali onda sam shvatio da treba gledati širu sliku. Ova rotacija je dobra za Turnir kandidata! Na kraju, dobijamo više jakih igrača koji možda inače nikada ne bi stigli do tog nivoa. Zamislite koliko bi bilo dosadno da svake dvije godine za mjesto u meču igra istih osam „velikih“ imena. I onako će se pet-šest „starih poznatih“ naći tu, ali upravo zahvaljujući „svježim“ licima, ciklus postaje dinamičniji i zanimljiviji. Više napetosti!
– Ali čime će se onda Turnir kandidata razlikovati od, recimo, Vajk-an-Zea, gdje zajedno igraju zvijezde i „obični“ igrači?
Anish Giri – Ne vidim u tome ništa loše. Jedan ili dvojica igrača koji nisu svjetska elita neće ništa narušiti niti će naškoditi brendu. Uspjeh Vajk-an-Zea se dijelom i zasniva na tome što ima miješovit sastav. Iskreno, mislim da bi organizatori turnira uopšte trebalo ozbiljnije da razmisle o poticajima. Igrači su pametni i ambiciozni profesionalci – treba im obezbijediti uslove koji ih motivišu da igraju zanimljiv šah. Ne treba se uvijek oslanjati na čuda – i najhrabriji borci nauče lekcije iz svojih grešaka, dobiju par „opekotina“ i počnu da rizikuju manje. Zato format turnira treba da nagrađuje rizik. Kad dvojica igrača kojima je potrebna pobjeda igraju jedan protiv drugog – gotovo je sigurno da će partija biti uzbudljiva. Samo napravite takve uslove – i imaćete turnir koji svi žele da gledaju! To je toliko očigledno.
– Nekada se smatralo da je najuzbudljiviji format onaj koji prirodno ne dozvoljava remije – „nokaut“. Tako se igra tenis, i upravo tako bi trebalo da se igra i šah. Zašto je taj format ostao samo u Svjetskom kupu?
Anish Giri – Što se tiče atraktivnosti, „nokaut“ je, naravno, sjajan, ali on se razlikuje od načina na koji smo navikli da se šahovski turniri organizuju. Nekada su se igrali samo kružni turniri, zatim su se pojavile švajcarske tabele, i drugi formati. Gledaocima se to dopada, ali bi potpuno promijenilo logistiku organizacije turnira.
– Ali vama se „nokaut“ dopada?
Anish Giri – Oh, Svjetski kup je fantastičan turnir, obožavam ga. Trudim se da uvijek učestvujem na njemu, jednostavno zato što je izuzetno uzbudljiv. Jedva čekam da opet igram. S druge strane, to je vrlo težak put za kvalifikaciju u ciklus za svjetsku titulu… Igrao sam na mnogo Svjetskih kupova i jednom sam bio veoma blizu da dođem do samog kraja. Svjetski kup je uvijek ogromno iskušenje – i veliki užitak.
– Koji biste onda format stavili na prvo mjesto?
Anish Giri – Ako okupite najbolje i date im prave poticaje, igraće na pobjedu u svakoj partiji. Ja bih mogao da organizujem turnir sa samo dvije odlučujuće partije – bez problema bih predložio format, učesnike i nagrade. Ali… to nije moja odluka – to je odgovornost organizatora. Igrači samo slijede pravila. Ne treba kriviti učesnike, već format. Ako je neko vaše takmičenje nekoliko puta zaredom bilo dosadno, možda bi trebalo da se zapitate – nije li problem u sistemu, a ne u igračima?
Kada Vesli So mora da pobijedi – a on je vjerovatno najpouzdaniji igrač svih vremena – on i pobijedi. Mene često zovu „dosadnim igračem“, ali sam u Samarkandu pobijedio pet partija. Pa šta još želite?! Sve zavisi od okolnosti!
– U Samarkandu ste igrali sa 7-časovnim tempom. Mnogi smatraju da je to svojevrsno „ubistvo“ šaha. Tačnije, ubistvo interesovanja za šah – teško da ima mnogo amatera spremnih da čitav dan provedu prateći prenos.
Anish Giri – Nekome to možda ne odgovara, ali kvalitet partija na ovom turniru govori sam za sebe. Bio je viši nego na većini velikih takmičenja. I to ne samo kod najjačih – vrhunski nivo igre su pokazivali čak i oni čiji rejting nije bio među najvišima s obzirom na jačinu učesnika.
– Dakle, vi ostajete dosljedni pristalica klasike?
Anish Giri – U vrijeme kada ubrzani formati sve više dobijaju na popularnosti, smatram da je klasičan šah i dalje preko potreban. Ne smijemo srozati igru na puki rezultat – jedan je pobijedio, drugi izgubio, a sve između toga nije važno. Važno je! Magija šaha je u tome što različiti igrači dolaze do iste krajnje tačke potpuno različitim putevima… Ako to izgubimo, izgubićemo samu suštinu igre – ono zbog čega je vole milioni širom svijeta.
Za pažnju publike se, naravno, treba boriti – ali šah treba približiti ljudima ne klovnovima za tablom, već njegovom ljepotom.
Foto: Mihal Valuša
Нема коментара:
Постави коментар