19.9.2025.
Stariji trener juniorskoj reprezentaciji Rusije odgovorio je na pitanja Vladimira Barskog.
Prvi dio intervjua posvećen Olimpijadi do 16 godina u Kolumbiji, kao i pitanju vremenskih kontrola u savremenom šahu.
Vladimir Barski– Evgenij, krajem prošle godine preuzeli ste juniorsku reprezentaciju Rusije. U kakvom stanju ste „preuzeli upravu“ – šta ste vidjeli u našem juniorskom šahu? Koje zadatke ste sebi postavili? Kako planirate rad?
Evgenij Tomaševski – Pitanje je sveobuhvatno, pričaću redom. Krajem prošle godine završio se moj dvogodišnji radni period u Azerbejdžanu. Dobio sam ponudu od Šahovske federacije Rusije, i rado sam je prihvatio. Stekao sam iskustvo u Azerbejdžanu, za koje sam veoma zahvalan; imam svoje ideje za savremeni šah, kao i podršku vođstva federacije i Mihaila Izraileviča Šereševskog, koji već decenijama radi u ovom poslu, i krenuo u rad.
Na pitanje o zadacima najlakše je odgovoriti, jer u Rusiji zadaci uvijek mogu biti samo najviše. Kako god okreneš, moramo težiti da budemo među vodećim šahovskim silama. A sve počinje od djetinjstva. Sada je konkurencija ogromna: mnogo se priča o fenomenu Indije i drugih zemalja – i na odraslom, i na dječjem nivou. U uslovima promijenjene konkurencije potrebni su novi pristupi, povećanje efikasnosti rada. Dakle, zadaci su pred nama najambiciozniji.
Vladimir Barski – A kakvo je stanje dječjeg šaha u zemlji?
Evgenij Tomaševski – Tu je sve malo komplikovanije. Odmah da naglasim, u okviru svoje nadležnosti govoriću iz perspektive ambicioznih zadataka i vrhunskog majstorstva, a ne masovnosti.
Prošlo je već 8‑9 mjeseci od početka našeg rada. Kad smo nedavno razgovarali o Olimpijadi do 16 godina, sve je izgledalo veoma optimistično. Imamo, zaista, talentovanu generaciju igrača, rad s kojima donosi rezultate. I imamo veoma perspektivne, sasvim mlade momke, s kojima smo počeli rad. Ali u cjelini, situacija nije svuda ohrabrujuća.
Ako pogledamo svježi rejting-listu ruskih juniora, vidjećemo prilično interesantnu tendenciju. Imamo trojicu pobjednika Olimpijade u muškoj konkurenciji i Anju Šuhman kod djevojaka, a onda? U desetorici ruskih juniora do 18 godina, prema klasičnom rejtingu, nalazi se, na primjer, Roma Šogdžiev. Nesumnjivo, to je čast za samog Romu sa 10 godina, ali rejting mu je za sada tek nešto viši od 2400. A to su momci rođeni do 2007. godine uključujući! Aktuelni svjetski šampion Gukeš (2006. god.) je samo godinu stariji. Koliko je u svijetu juniora 2007‑2008. godišta čiji rejting je mnogo viši? A kod nas tek dva momka do 18 imaju rejting 2500+, i još je Arťom Uskov sasvim blizu. Rekli bismo da je to malo – to je premalo! Zato treba razumjeti da je početno stanje vrlo skromno. Kod djevojaka je situacija malo bolja – ali u velikoj mjeri zato što Anja već ima veoma visok rejting.
Posebno me smeta što među momcima 2007‑2008. godišta, koji bi već trebali da se približe prelasku u odrasli šah, samo trojica‑četvorica imaju rejting 2400+. I to 2400, a ne 2500! A pošteno je govoriti već o 2600+. Upravo smo diskutovali o veoma dobrim perspektivama reprezentacije koja je osvojila Olimpijadu – i to je istina. Ali kad se pogleda ko ide iza tih momaka, situacija postaje mnogo alarmantnija. To treba imati u vidu kad govorimo o „ulaznim podacima” za moj rad.
Vladimir Barski – Nastao je izvjestan jaz?
Evgenij Tomaševski – Po službenoj dužnosti pratim sve koji su u ovom uzrastu. Dešava se da talentovani momci „eksplodiraju” malo kasnije. Ne želim da osuđujem nikoga. Ranije se ponekad govorilo nešto poput: „Poslije Griščuka (ubacite odgovarajuće ime) nemamo više talentovanih šahista!“, a onda bi se pojavljivali sasvim dobri igrači — blago rečeno. Uz pametno organizovan rad, napredak se može postizati i u kasnijem uzrastu. Na primjer, u poslednje vrijeme jasno vidimo napredak kod Rudika Makaryana, Arsenija Nesterova i naročito Alekseja Grebnjeva; od njih je samo Ljoša još uvijek junior, i to do 20 godina.
Ali činjenica ostaje činjenica: u godištima 2007–2008. imamo prilično ozbiljan pad (i da, nadam se da će Arťom Pingin, Erdem Hubukšanov i drugi još uspjeti da naprave iskorak). A generalno, ako pogledamo širu sliku: u periodu između 2002. godišta (Esipenko) i 2009–2010. godišta, osim već pomenutih, može se istaći samo Volodar Murzin, ali i njemu još mnogo fali do 2700. Za sve te godine nije se pojavio nijedan sa rejtingom 2700+, i samo jedan igrač u top 100! To, prema standardima ruskog šaha, nije „izvjestan“ pad, nego prilično uočljiv i ozbiljan jaz koji hitno treba nadoknaditi.
Vladimir Barski – Kako trenutno organizujete svoj rad?
Evgenij Tomaševski – Radimo u tandemu sa Mihailom Izrailevičem Šereševskim; njegovo viđenje, savjeti i podrška izuzetno su mi važni kada je riječ o radu s mladim šahistima, jer stručnjaka s njegovim iskustvom i kvalifikacijom teško je naći u čitavom svijetu. Počeli smo da radimo s najmlađima. Pogledali smo sve koje smo mogli da pogledamo. Tu mora da funkcioniše princip piramide. Da bi se dobio jedan supertalent, poželjno je imati pet „manje super“ talenata, deset još slabijih i tako dalje. Dakle, potrebna nam je veoma jaka konkurentska sredina. Zato djecu treba učiti ispravnim stvarima od najranijeg uzrasta, u skladu sa savremenim šahom. U skladu sa tim, taj sistem mora biti dobro izgrađen.
Evgenij Tomaševski i Mihail Šereševski. Foto: V. Barski
Vladimir Barski – Koliko djece ste do sada uspjeli da pogledate?
Evgenij Tomaševski – Šereševski i ja smo već pogledali sva prvenstva Rusije do 9 i do 11 godina, održali smo dva kampa za najmlađe i do kraja godine planiramo još jedan. Ne bih da postavljam čvrstu starosnu granicu, ali uglavnom se radi o djeci do 12–13 godina. Sa onima koje smo izdvojili, počinjemo rad s ciljem dostizanja vrlo ozbiljnog nivoa. Nadam se da će se plodovi tog rada vidjeti u narednih nekoliko godina.
Vladimir Barski – Djeca s kojima ste počeli da radite već imaju svoje trenere. Kako sarađujete s njima?
Evgenij Tomaševski – Prije svega, mnogi uopšte i nemaju lične trenere. Ali to je, naravno, delikatna stvar. One koji su već ozbiljno uključeni u trenerski rad, trudimo se da ne diramo. Imamo svoju provjerenu metodologiju. Ako djeca već imaju trenere sa sopstvenim pristupom, mi se ne miješamo. Kako kažu, „neka cvjeta sto cvjetova“. U radu s nama veoma je važno da se radi ono što mi kažemo. Bez toga, potpuno je nejasno kako da snosimo odgovornost za rezultat.
Zato, prvo, trudimo se da biramo djecu koja su minimalno obuhvaćena trenerskim radom. I drugo – ako to nije slučaj, nastojimo da u saradnji s ličnim trenerom nema sukoba.
Vladimir Barski – Dakle, da postane vaš istomišljenik?
Evgenij Tomaševski – Tako je. Roditeljima objašnjavam: postoji određeni program kojeg je bolje pridržavati se, ako želite da dijete u budućnosti postigne uspjehe na najvišem nivou. Ne govorim o medaljama s dječjih prvenstava – do njih se može doći na razne načine; mnogi treneri to znaju podjednako dobro kao mi, a možda i bolje. Mi ovdje govorimo o pripremi šahista koji u budućnosti mogu ući u seniorsku reprezentaciju Rusije. A vremena za to nema mnogo.
Upravo se završio FIDE Grand Swiss u Samarkandu. Poslije šest kola tog snažnog kvalifikacionog turnira, četvorica igrača mlađih od 18 godina nalazila su se u prvih deset. Endi Vudvord (rođen 2010, uzgred) do posljednjeg kola imao je šansu da se kvalifikuje za Turnir kandidata. A od naših igrača tog godišta, na Velikoj Švajcarskoj učestvovao je samo Vanja Zemljanski.
Moramo početi s ozbiljnom pripremom veoma rano – želim da i roditelji i treneri to razumiju. Ako želite da se takmičite sa Erdogmušem, Hamdamovom, Zemljanskim i Šuhman.
Ponavljam: ne tvrdim da postoji samo jedna metoda – naša. Ako uspijete da postignete velike rezultate nekim drugim putem – odlično! Bićemo samo srećni zbog toga, jer je to u interesu ruskog šaha. Ali, kako praksa pokazuje – takvi su primjeri rijetki.
Vladimir Barski – A kad se pojavi talenat u provinciji, gdje je teško dobiti podršku? Tada je veoma važno da dijete osvoji neku medalju u najranijem uzrastu. Na primjer, da pobijedi na nekom kolu Dječjeg kupa Rusije ili na školskom prvenstvu – da bi imao šta da pokaže sportskim vlastima i potencijalnim sponzorima. Kolika je stvarna vrijednost takvih medalja?
Evgenij Tomaševski – Da, to je ključno pitanje. Uopšteno govoreći, mene kao glavnog trenera omladinske reprezentacije Rusije zanimaju dva velika aspekta kada je riječ o uspjehu djece. Strateški, kao što sam već rekao, to je priprema igrača na nivou seniorske reprezentacije Rusije. Dakle, upravo na omladinskom nivou pripremamo ljude koji će u budućnosti moći da pojačaju seniorski tim naše zemlje.
Istovremeno, naravno da me zanima i da djeca osvajaju medalje na važnim turnirima. Prije svega, to su klasični turniri, a u mnogo manjoj mjeri brzopotezni i blic, jer su to ipak druge discipline – da ne govorimo o problemskom šahu i sličnom.
Pažljivo pratimo sve te turnire, jer oni predstavljaju kriterijum za pozivanje na pripreme. Dakle, ako se dobro pokažete na takvim turnirima, vi ste u fokusu trenera reprezentacije. Vjerujte mi – pratim sve što se dešava, ali me prije svega zanimaju zvanična klasična takmičenja. Takva kao što su prvenstva zemlje, etape Dječijeg kupa Rusije i, naravno, svjetska i azijska prvenstva. Medalje s tih takmičenja su konkretan dokaz da je odabrani put ispravan.
Još jednom želim da naglasim: njihovo odsustvo ne znači da neko nema talenat ili da neće biti primijećen. Možda će „eksplodirati“ malo kasnije – i to je normalno. Ali, to su ta dva glavna aspekta koja mene interesuju.
Što se tiče svih drugih turnira... Sjajno je ako dijete ima podršku iz svog regiona. Ali to je ipak malo izvan mog djelokruga. Ja sam ispričao tačno ono što je predmet mog interesovanja.
2015.godine u Čiti, Jevgenij Tomaševski je prvi put postao šampion Rusije. Foto: E. Kublashvili
Vladimir Barski – Shvatam. Postoje različite škole koje rade stalno i održavaju svoje pripreme. Da li je uspostavljena saradnja s njima ili je to još uvek u perspektivi?
Evgenij Tomaševski – Neću da pominjem imena, ali sa mnogim rukovodiocima takvih škola komuniciramo i trudimo se da izbjegnemo preklapanja, kako bi proces treninga tekao što efikasnije. Naravno, nastavićemo da uspostavljamo saradnju, to je potpuno normalno. Na primer, ako želimo nekoga da pozovemo na pripreme, a škola Jurija Rafailoviča Jakoviča takođe želi nekoga da pozove, uvijek se može dogovoriti telefonski i riješiti to pitanje – to je prirodno. Ovdje je koordinacija neophodna, i ona postoji i postaće još bolja.
Vladimir Barski – Vi organizujete 3-4 pripremna kampa godišnje sa najmlađima. A sa starijom djecom?
Evgenij Tomaševski – Starije još samo posmatram. Prvo, ne može se odmah obuhvatiti sve, a drugo, kao što sam već rekao, oni me trenutno zanimaju malo manje, ako pogledamo rejting-listu.
Mi uzimamo najmlađe, i kada se pojave supertalenti, sa njima odmah počinje rad na rezultat. Kada organizujete pripreme, vršite selekciju, onda se formira grupa talenata s kojima se radi sa ciljem visokog nivoa. To je svakodnevni rad.
Vladimir Barski – Koliko učenika trenutno imate u svakodnevnom radu?
Evgenij Tomaševski – Već nekoliko takvih. Sa njima radimo ja i Mihail Izrailevič, a uključujemo i druge ljude. Lično radim, na primer, sa Romom Šogdžijevim.
Vladimir Barski – Svakodnevno radite sa njima?
Evgenij Tomaševski – Da, stalno smo u kontaktu. Imaju program, zadatke, tako da je to normalan proces treninga. Cilj naših priprema je da izaberemo igrače za dalji rad sa ciljem visokog nivoa.
Želim još jednom da naglasim: to ne znači da je sve fiksno i da ćemo raditi samo sa izabranima. Ne! Aktivna rotacija zavisi od uspjeha, ispunjavanja zahtjeva i tako dalje. Pratimo sve i to je vrlo dinamičan proces. Nije to kao da smo skupili jezgro tima i tu je kraj.
Prvenstveno, u ovom uzrastu još je teško reći dokle ćeš stići. Pored toga, u Rusiji ima mnogo talenata i nadam se da će se pojavljivati kao pečurke poslije kiše. Sa nekoliko šahista već se radi individualno i nadam se da će se taj spisak samo proširivati. Naš krajnji cilj je stvaranje sistema pripreme od najranijeg uzrasta, u koji su uključeni svi: lični treneri, škole na terenu i regioni. Želio bih da napravimo nešto po uzoru na sovjetski sistem, razvijemo univerzalni program priprema. Za to treba vremena, da ljudi vide rezultate i uvjere se da sistem funkcioniše.
Vladimir Barski – Onima koji zbog raznih razloga ne dospiju do vas, šta biste savjetovali – kako od početka postaviti pravi pravac?
Evgenij Tomaševski – Kada dolaze dheca od 5-6 godina, najvažnije je da vole šah. O tome nema otkrića, sa 5-6 godina ne forsiramo učenje otvaranja! Neka vole šah, trude se i igraju iz zadovoljstva. Ako dođu do republičkog (sveruskog) nivoa, sigurno će biti primjećeni od nas.
Vladimir Barski – Gledao sam partije prvenstava Rusije do 9 godina. Dječaci i djevojčice često igraju prvih 10-15 poteza po poslednjim teorijskim novitetima, a u 16. izgube figuru... Možda bi trebalo nešto promijeniti u toj pripremi?
Evgenij Tomaševski – Želimo li to ili ne, značaj otvaranja će samo rasti. Otvaranje je i teška tema i veoma važan dio rada. Kako raditi na otvaranju sa djecom koja dolaze na individualne treninge – to je posebna i velika tema. To je ključ svega. Recimo, imaš 5-6 godina i tek si počeo da treniraš. Sljedeća scena: imaš 8 godina, osvajaš medalju na prvenstvu Rusije. Mali si, talentovan, rejting ti je 1900, a onda odjednom – imaš 12 godina i već treba da igraš sa normalnim šahistima i igraš prava otvaranja! Ali gde je granica kad treba početi da igraš ozbiljne otvaranje?
Vrlo je važno od samog djetinjstva objašnjavati značaj dobrih, pravilnih otvaranja. Poželjno je ne igrati gluposti, jer će kasnije biti veoma teško prepraviti navike. Ali razumijem da takav temeljni pristup često ide na suprot stav od želje da se što prije osvoji medalja na dječjem turniru, jer se na „glupostima“ često veoma lako osvajaju medalje. Ako te dobro pripreme i uspiješ da iznenadiš protivnika u otvaranju, to može biti efikasan način za osvajanje medalje.
Međutim, ako se pripremaju loše varijante, to ometa dalji razvoj. Lako je propustiti trenutak kad si skoro spreman da igraš sa veoma ozbiljnim protivnicima, a tamo takav pristup se brzo kažnjava. Nastaje nesklad između navike da stalno pobjeđuješ i nesposobnosti da to postigneš na višem nivou, što može dovesti do velikih problema, pa čak i do napuštanja šaha od strane talentovanih igrača; primjera ima dosta.
Zato ne vidim ništa loše u tome da oni pokušavaju da odigraju teorijske varijante do 15–16 poteza. Neka pokušaju! U savremenom šahu to je neophodno. Jedino je važno da to budu manje-više normalne varijante, a ne jeftini štosevi, od kojih ništa neće naučiti i koje će uskoro morati da izbace i zaborave. Neka to budu normalna klasična otvaranja, koja će im koristiti tokom čitavog života. Da, za sada možda ne razumiju šta dalje da rade. Ali upravo u ovom uzrastu treba učiti kako igrati šah.
Vladimir Barski – Na istu temu razgovarao sam sa Mihailom Šereševskim, koji je iznio mišljenje da je u početku bolje učiti zatvorena otvaranja, jer tamo je manji teret za pamćenje i mogu se objasniti strateški planovi, dok se poslije 1.e4 često igra potez za potezom. A kako vi gledate na to?
Evgenij Tomaševski – Nećemo pretjerivati, može se pokazati i zatvorena i otvorena otvaranja. U čemu je suština: na početku je veoma važno pokazati povezanost otvaranja sa ostalim fazama partije. Ako su to samo kompjuterske varijante, djeci je teško da shvate njihovu logiku. A ako ne razumiju logiku, veza otvaranja sa središnjicom veoma loše se prati. Upravo sam na pripremama objašnjavao djeci da su sve faze partije međusobno povezane, jedna prelazi u drugu — sada ih je veoma teško odvojiti. Nije dovoljno samo znati otvaranje: morate jasno razumjeti šta se dešava na izlazu iz otvaranja. Ako ste naučili varijantu, ali ne znate kuda treba da idu figure posle toga — znači da ne znate tu varijantu. Suština misli Mihaila Izraileviča upravo je ta.
Ali je veoma važno u ovom uzrastu paralelno učiti i osnovna znanja. Tu je upravo Šereševski veoma dobar. On može vrlo jasno i strukturirano objasniti neke osnovne stvari. A kad je pravilna osnova postavljena, meni je mnogo lakše da radim. To su klasične pješačke strukture, standardni planovi u njima, najjednostavnija pravila igre u završnici. Ono što smo nekad zvali „sovjetskom šahovskom školom“; te osnovne stvari treba malo osavremeniti i sažeto i jasno objasniti.
Nažalost, malo ko može normalno sve to da objasni. Vidim kod mnoge djece ogromne praznine u osnovnom obrazovanju, zbog čega prave jednostavne greške. Počneš razgovor – i ispostavi se da čak i najtalentovaniji ne znaju neke elementarne stvari koje smo mi u njihovom uzrastu već dobro znali. Značaj osnovnog obrazovanja (koje je prilično ograničeno po obimu) zapravo je mnogo potcijenjen.
Iževsk, 2019. godine. Predsjednik Udmurtske Republike Aleksandar Brečalov i šampioni Rusije Jevgenij Tomaševski i Olga Girja. Foto: D. Kriakvin
Vladimir Barski – U posljednje vrijeme veoma su popularne liste knjiga koje treba pročitati da bi čovjek postao pametan. Postoji li nešto slično u šahu? Koje knjige treba pročitati da bi se postao dobar šahista?
Evgenij Tomaševski – Danas je šah postali previše dinamičan da bih mogao da preporučujem pojedinačne knjige. Jasno je da postoje knjige koje su bolje napisane i koje više pomažu, ali sada se sve brzo mijenja. Prave se nove metode tokom procesa i formira se novi, svjež pogled na stvari. Možda ću nakon nekog vremena i prakse moći da dam konkretniji odgovor, ali za sada takve liste nema.
Postoji mnogo literature i kurseva, ali 90% njih ne može da izdrži bilo kakvu kritiku. Zato je bolje slijediti preporuke ljudi koji su u temi i razumiju šta je potrebno na visokom nivou. Ja sam vjerovatno pročitao svu šahovsku literaturu koju sam mogao da nađem; neke knjige sam čitao i po nekoliko desetina puta. Da li mi je to mnogo pomoglo? Vjerovatno jeste. Ali sada nisam siguran da je to tako. A da nije bilo bolje da ih nisam uopšte čitao? Možda ne bih onda morao da ispravljam veliki broj grešaka u shvatanju koje sam pokupio zajedno sa vrijednim informacijama? To je vrlo delikatna tema. Ipak, osnovno obrazovanje je sasvim neophodno.
Vladimir Barski – Kako onda steći to znanje?
Evgenij Tomaševski – Poželjno je da vam neko ko zna objasni potreban materijal. A takvih ljudi je malo, i tu je problem. Da, postoje knjige, na primjer Dvoreckog ili Šereševskog. Pročitati ih neće nikome škoditi. Evo jedan savjet: čitajte literature provjerenu vremenom!
Vladimir Barski – Zbirke partija velikih šahista prošlosti i sadašnjosti?
Evgenij Tomaševski – Čuvena zbirka Botvinnikovih partija, nisam ni brojao koliko puta sam je čitao. Kakve veze ima to sa savremenim šahom, ne razumijem baš. Nevjerovatno je zanimljivo probiti se u logiku razmišljanja šahiste, shvatiti kako veliki čovjek misli. Možda je to više doprinijelo mom opštem obrazovanju, nego šahovskom. Kada doktor nauka, svjetski prvak, iznosi svoje misli – to me je više naučilo kako da mislim.
Vladimir Barski – Što je takođe važno!
Evgenij Tomaševski – Naravno! Zato obavezno čitajte, momci! Ali, sa čistog šahovskog stanovišta, proučavanje Botvinnikovih partija, komentarisanih bez računara, vjerovatno mi nije donijelo previše koristi.
Vladimir Barski – Nedavno je Aleksandar Halifman duboko analizirao 50 izabranih Botvinnikovih partija uz pomoć računara. Šta mislite o njegovoj knjizi „Algoritam Botvinnik“?
Evgenij Tomaševski – Ono što radi Aleksandar Valerjevič uglavnom se može preporučiti. To je rad sa pečatom kvaliteta. Ali ima li ona veliku didaktičku vrijednost? To je jednostavno odlična knjiga, koja je prijatna za čitanje. Nije baš vezana za ono o čemu pričamo, odnosno nije udžbeničkog karaktera.
Shvatite me ispravno: ja svakako savjetujem djeci da puno čitaju, i ne samo šahovsku literaturu. Budimo realni: danas mladi šahisti imaju problema sa čitanjem. Ima izuzetaka, ali generalno je tako, nažalost. Čitanje razvija sposobnost razmišljanja, to je sigurno, ali da li ono rješava zadatke u šahovsko-didaktičkom smislu, nisam siguran.
Vladimir Barski – Koliko često mladi šahisti treba da nastupaju na turnirima, koliko da treniraju? I kako to uskladiti sa školom?
Evgenij Tomaševski – Na vrhunskom nivou mnogi uopšte ne idu u školu, i ne samo kod nas u zemlji. Ili idu, ali po veoma uprošćenom programu. Naravno, postoje i oni koji idu redovno. Ja sam sam završio školu sa zlatnom medaljom, fakultet sa crvenim diplomom i odbranio disertaciju, ali koliko mi je vremena to uzelo… Ima svojih plusa i minusа, nema univerzalnog recepta. Međutim, u jednom trenutku neizbježno se postavlja pitanje: ili dubinsko obrazovanje, ili sport na visokom nivou.
Vladimir Barski – Oko 16 godina?
Evgenij Tomaševski – Možda i ranije.
Vladimir Barski – A šta ako je šahisti tek 10-12 godina?
Evgenij Tomaševski – U tom uzrastu svi idu u školu i gledaju šta će biti dalje.
Vladimir Barski – Koliko često treba igrati turnire?
Evgenij Tomaševski – Moj pristup je veoma pragmatičan: dok se sve glavne titule osvajaju u klasici, ona ostaje broj jedan. Smatram da ako dijete, a i odrasli takođe, ima pauzu između turnira dužu od mjesec i po, onda dolazi do gubitka forme. Poželjno je odigrati 70-80 klasičnih partija godišnje. Može i više, ako postoji mogućnost.
Danas se igra ogroman broj turnira u blicu, online turnira. Po mom mišljenju, to je uglavnom beskorisno, a ponekad i štetno. Lige na internetu, beskrajni vikend blic turniri i slično.
Vladimir Barski – Ali tamo možeš sresti majstore i čak vrhunske velemajstore...
Evgenij Tomaševski – Sa vrhunskim velemajstorima možeš se uglavnom sresti u Titled Tuesday. A ja znam kako vodeći šahisti igraju te turnire. Da, neko ozbiljnije, ali većina ih shvata kao čistu zabavu.
Vladimir Barski – Kad je mladi šahista pobijedio Karlsena na internetu – pisali su o tome u novinama!
Evgenij Tomaševski – I šta dalje?
Vladimir Barski – Pojavi se sasvim drugi nivo samopouzdanja.
Evgenij Tomaševski – Bog da da je tako. Ali neće li biti problema kad si na internetu u blicu pobijedio Magnusa ili Hikarua, pa su očekivanja drugačija, a rejting u klasičnoj partiji za stolom ne raste? Jer, po mom mišljenju, takve stvari nisu relevantne za pravi napredak. Kao stariji trener juniorske reprezentacije Rusije, ja se igrom online uopšte ne bavim. „Sve što se dešava u bokserskom klubu, ostaje u bokserskom klubu.“ Sa internetom je isto tako.
Vladimir Barski – A igrati otvaranje online?
Evgenij Tomaševski – Molim! To je odlična prilika za mečeve, za partije za trening. Možeš, ne izlazeći iz kuće, odigrati trening meč u rapidu sa drugom, možeš igrati blic turnir. Ali sve to ima malo veze sa pravim šahom za stolom u klasici, tačnije, služi samo kao pomoć.
Vladimir Barski – Sad je vrlo popularno rješavanje taktike na internetu. Kako gledate na to?
Evgenij Tomaševski – To je baš korisna stvar, jer taktiku treba stalno vježbati. Poželjno je da bude jednostavna i praktična – a gdje je naći u potrebnim količinama? Smatram da je to najveća prednost takozvanih “igračkih zona”.
Vladimir Barski – Koliko vremena dnevno treba na to trošiti?
Evgenij Tomaševski – Nije potrebno mnogo. Nekada mi je Jurij Sergejevič Razuvaev govorio da je taktika za šahistu kao muzička skala za pijanistu. Možemo se sjetiti poznate fraze, koja se u različitim varijantama pripisuje velikim pijanistima: „Ako ne vježbam klavir jedan dan, to primijetim samo ja. Ako ne vježbam dva dana, primijete kritičari. Ako ne vježbam tri dana, primijeti publika.“
Taktika ne smije biti previše komplikovana. Kada rješavate u velikim količinama teške zadatke i studije, stvara vam se pogrešan obrazac donošenja odluka za stolom. Počinjete da tražite složenu taktiku, a u 99% slučajeva je tamo nema. A ako i ima, najčešće je nećete naći. Razlika je u tome što tokom partije, slikovito rečeno, ne upali vam se lampica: „Traži!“ Da bi se ta lampica upalila u ključnom trenutku, morate podići opšti nivo igre u šahu. Dok rješavanje jednostavne taktike treba dovesti do automatizma, da je vidite u bilo kojem cajtnotu, a takođe i da poboljšate tehniku igre u cjelini. I ovdje nema nekih posebnih ograničenja. Naravno, ne treba sjediti 24 sata dnevno, ali koliko god rješavali, to neće biti potpuno beskorisno.
Vladimir Barski – Pola sata do sat dnevno je normalno?
Evgenij Tomaševski – U principu – da. Može čak i ne svaki dan, ali najvažnije je da bude redovno. To je najlakši način. Ako imate trenera koji vam daje zanimljive pozicije umjerene težine – to je još bolje.
Vladimir Barski – Recimo, dijete od 10-12 godina dođe iz škole, pola sata do sat riješi taktiku. Još ima vremena i želje da trenira šah. Čime da se bavi?
Evgenij Tomaševski – Treba da dobije osnovno obrazovanje o kojem smo pričali. Praktično nikada neće biti štetno baviti se završnicom. Ali, koliko god to bilo tužno, treba mnogo raditi na otvaranju. Poželjno je da metodiku tog rada objasni trener; djetetu je teško samo da se u tome snađe. Potreban je trener koji barem otprilike razumije pravce savremenog rada na otvaranju.
Vladimir Barski – Ima mnogo videa na internetu, uključujući i o otvaranjima – na primjer, na Levitov Chess. Da li je korisno gledati ih?
Evgenij Tomaševski – Kod mladih su video snimci jedan od glavnih izvora znanja. Jasno je da ekskluzivnih informacija tamo nećete dobiti, ali je bolje nego ništa. Kvalitet zavisi od toga ko ih je pravio. Ako su to, recimo, Aleksandar Rjazancev ili Aleksandar Halifman, ti snimci su uglavnom sa pečatom kvaliteta. Ali, ponavljam, te informacije su javno dostupne, a pored toga, u takvim snimcima čovjek ionako neće ispričati sve što zna. Slično važi i za kurseve na Chessable. Da, za početak to je pristojna informacija, ali birajte bar ozbiljan sadržaj – ne otvaranja Elshada i ne strimove Nakamure. A na visokom nivou, prijatelji, neminovno ćete morati da pravite svoj šahovski pogled.
Vladimir Barski – Ako vam se neki video o otvaranjima svidio, vjerovatno ima smisla da zapišete varijante u bazu podataka i sami ih provjerite, dopunite?
Evgenij Tomaševski – Naravno! Informacije treba razmišljati. Razumijte: ja nemam ništa protiv gotovo bilo kakvog pratećeg sadržaja o šahu. Sam sam tokom pandemije strimovao, komentarisao; može se i blic online igrati. Ali govorim sada za one koji žele da dostignu visok nivo u šahu za stolom. Ako vas taj nivo ne zanima, slobodno odbacite skoro sve preporuke iz ovog razgovora. Ne želite da se borite sa Erdogmušom ili da imate 2600 rejting, ako ne sa 14, onda „bar“ sa 16 godina, ovo nije za vas; igrajte i živite za svoje zadovoljstvo! Gledajte strimove sestara Botez, Nakamure – koga želite.
Evgenij Tomaševski – pobjednik turnira u brzopoteznom šahu za Kup Grupe kompanija „Region“, Moskva, 2024. godina. Foto: B. Dolmatovski
Vladimir Barski – Rusija je odavno prestala biti bezuslovni lider u šahu. Sada pravi bum traje u Indiji, Uzbekistanu, Kazahstanu; visoke pozicije zauzimaju Kina, SAD, Iran. Kako da se vratimo među najbolje?
Evgenij Tomaševski – Nama se ne treba vraćati – mi smo i dalje među prvima. Usprkos tom bumu, koliko sad ima indijskih šahista u prvih sto? 11. Američkih, usput, 12, kineskih samo šest. A Rusa, ne računajući inaktivne igrače, 10, a na vrhuncu je bilo stabilno preko 20. Sasvim drugačiji nivo dominacije.
Trenutno u Indiji nema nekog supernaraštaja šahista rođenih 2009. godine i mlađih. Sa najvećim poštovanjem gledam na rad koji se vodi u Uzbekistanu i Kazahstanu. Ali Rusija ima svoj put, i kod nas se za izuzetno dostignuće smatraju malo drugačije stvari. Pobjeda na dječijem ili juniorskom prvenstvu, naravno, izuzetno je važna i stavlja vas u fokus trenera reprezentacije, ali sama po sebi takav uspjeh nije nešto jedinstveno. To je divno i prestižno za zemlju, ali naša mjera je postavljena na drugačijem, odraslom svjetskom nivou. I ka tom nivou moramo težiti. FŠR (Federacija šaha Rusije) mnogo radi na poboljšanju situacije.
Vladimir Barski – Prije par mjeseci smo postavili antirekord: prvi put u prvih deset na rejting-listi nema nijednog Rusa. Kako to ispraviti?
Evgenij Tomaševski – To je već malo van teme našeg razgovora. Ima mnogo razloga; na primjer, odlazak velikog broja ljudi. Treba istražiti zašto naši vodeći šahisti igraju kako igraju. Imam svoje mišljenje o tome, ali to nema direktnu vezu sa stanjem dječijeg šaha u zemlji.
Naša federacija jako je zainteresovana za pripremu mladih sportista najvišeg nivoa i za to ima mogućnosti i resurse. U Rusiji sad ima dovoljno talenata, postoji razumijevanje kako ih pripremati, i postoji cilj – priprema šahista vrhunskog nivoa. Mislim da je samo pitanje vremena kad ćemo povratiti svoje pozicije. Pored togs, kako je pokazala Olimpijada do 16 godina, na juniorskom nivou, usprkos svim našim problemima, nije ni potrebno mnogo da ih ponovo vratimo. U odraslom šahu – treba, tu se slažem. Vitrina rada je najviši majstorski nivo.
Vladimir Barski – I vitrina i reklama!
Evgenij Tomaševski – Tačno. Ali ne smijemo zaboraviti da federacija ima i ogromnu socijalnu funkciju – po mom mišljenju, u tom pravcu se radi odlično.
Vladimir Barski – Da li nam trebaju dodatna dječija takmičenja? Na primjer, kružni turniri sa normama? Sad djeca idu po norme u Srbiju ili Mađarsku…
Evgenij Tomaševski – Problem je u tome što sada kod nas malo ljudi ide van. Po mom mišljenju, sa takmičenjima smo dobro pokriveni. Jaki kružni dječiji turniri se održavaju, na primjer, u okviru „Aeroflot opena“. A tu su i brojni etapi Dječijeg kupa Rusije…
Sa stanovišta prestiža zemlje, važne su medalje na međunarodnim prvenstvima, a sve ostalo nije samosvrha. Najbolja djeca, koja su se već pokazala, treba da usavršavaju majstorstvo u velikim open turnirima. Period kada talentovanoj djeci trebaju ovakvi „kružni“ turniri sa vršnjacima je vrlo kratak, bukvalno pola godine do godinu dana. Dalje treba igrati na jakim seniorskim turnirima. Sad sa 14-15 godina ljudi počinju da se bore za plasman na turnir kandidata. Da, ne mogu svi biti Erdogmuši; ali činjenica je da u Rusiji moramo težiti tome.
P.S. Danas u Almatiju (Kazahstan) počinje svjetsko prvenstvo za dječake i djevojčice do 8, 10 i 12 godina. Evgenij Tomaševski i kolektiv sajta FŠR žele našoj djeci sreću na ovom važnom takmičenju!
https://ruchess.ru/news/report/evgeniy_tomashevskiy_kurs_na_vysshee_masterstvo/
Нема коментара:
Постави коментар