Pitanje: Za početnike, naročito starije, koji biste savjet dali da napreduju u šahu — knjige, YouTube, klubovi ili sve od navedenog? Aleksandra Kosteniuk: Da, ako mogu da biram, rekla bih — sve od navedenog. Jer, uvijek je to kombinacija faktora i treba koristiti što više mogućnosti za napredak. Naravno, tu su knjige, razni programi, danas i video sadržaji, što je više taj teorijski dio, ali praktični dio se nikako ne smije zanemariti. Dakle, ne treba samo učiti šah, već ga treba i igrati, primjenjivati naučeno. Uvijek je to spoj više stvari.
Pitanje: Koja je tvoja omiljena šahovska knjiga kojoj se stalno vraćaš? Aleksandra Kosteniuk: Pa, nažalost, nisam imala jednu omiljenu knjigu kad sam bila mlađa. Voljela bih da jesam — vjerovatno bi to dodatno uticalo na moje šahovsko znanje. Znaš, bilo je to malo drugačije dok sam ja odrastala, jer tada nismo imale mnogo knjiga — broj šahovskih knjiga bio je vrlo ograničen. Nije ih bilo ni približno kao danas. I, recimo, ne mogu baš da preporučim puno savremenih knjiga za početnike jer tada smo uglavnom imale priručnike. Ali pisane od svjetskih šampionki, poput Kapablanke ili Laskera — čak i te stare knjige su i dalje sasvim dobre. Pravila šaha se nisu mnogo mijenjala. Ali, kad bih baš morala da izaberem samo jednu knjigu, mislim da bi to bila neka o završnici. Obožavam knjigu 110 partija koje morate znati, ali više zbog načina na koji je napisana — mislim da je sjajna za svakoga, i stalno joj se vraćam.
Pitanje: Koliko sati dnevno treniraš? Aleksandra Kosteniuk: Pa, to ne može baš tačno da se kaže. Zavisi od mnogo stvari. Ako sam na turniru, osjećaj je kao da traje 24 sata dnevno. Ali, u principu, trudim se da provedem što više vremena trenirajući. Mada treba obratiti pažnju i na druge aspekte pripreme, ne samo na šahovsku, već i na fizičku spremu. Sveukupno, to je mnogo vremena, ali uživam u tome.
Pitanje: Koliko otvaranja treba poznavati, bijelim i crnim figurama, da bi se dostigao tvoj nivo? Aleksandra Kosteniuk: Pa, zavisi. Ima šahista koje igraju samo jedno otvaranje, bijelim ili crnim figurama, i prilično uspješno. Drugi vole da igraju što više različitih otvaranja — to je veoma individualno. Zavisi dosta od samog šahiste. Danas, pošto je pristup informacijama jako lak i možeš praktično naučiti otvaranje za jedan dan, vidim da mnoge mladi šahisti igraju sve. Dakle, to zavisi od raspoloženja, pripreme, pristupa. Neki igraju d4, c4, 1. e4... bilo šta bijelim figurama. Malo je više ograničenja crnim, ali ako ti memorija dozvoljava — zašto da se ograničavaš? Ali, ako si početnik i tek počinješ da igraš šah, mislim da je dovoljno da naučiš jedno dobro otvaranje za bijele i jedno za crne figure.
Pitanje: Kad bi danas odrastala, da li bi opet odlučila da postaneš profesionalna šahistkinja? Aleksandra Kosteniuk: Mislim da je danas to izazovnije i teže. Uživala sam mnogo u svojoj karijeri profesionalne šahistkinje. Danas, kao što sam spomenula, imaš jako puno informacija i čini se da moraš mnogo više da učiš da bi dobila prednost u otvaranju i zatim nadigrala protivnicu. Teže je, svakako, ali ako bi moja karijera bila uspješna kao što je i bila — zašto da ne?
Pitanje: Koliko je važna mentalna strana igre kada igraš toliko dugo na najvišem nivou? Aleksandra Kosteniuk: Mentalna strana igre je jako važna. Ponekad ne pobijediš jer jednostavno nisi spremna da pobijediš. Imaš poziciju, imaš prednost, sve što ti treba — i opet ne pobijediš. Ne iskoristiš sve te prednosti samo zato što mentalno nisi spremna. Zato vjerujem da moraš biti mentalno spremna da bi dobro nastupila. Naravno, trebaš biti dobro pripremljena i šahovski, ali šah je sport. Intelektualni sport, da, ali mentalitet igra ogromnu ulogu.
Pitanje: Neke igračice imaju mentalne trenere, neke meditiraju. Šta ti radiš? Aleksandra Kosteniuk: Pa, voljela bih da imam mentalne trenere, psihologe i slično, ali, nažalost, ako imam izbor, još uvijek pokušavam da svoj novac usmjerim na šahovsku pripremu. Mislim da se nekako sama nosim s mentalnom stranom. Nažalost, da imam neograničena finansijska sredstva, rado bih angažovala mentalnog trenera, nutricionistu, fizičkog trenera, nekoliko šahovskih trenera... Ali nisam u toj situaciji, pa pokušavam sve to da radim sama i da dam svoj maksimum.
Johnny Carson: Siguran sam da čitav svijet sada zna ime Bobby Fisher. On je, što je i dokazao, najbolji šahista na svijetu. Znaš, pročitaš mnogo članaka o Bobby-ju gdje pišu da je pomalo temperamentan i zahtjevan. A on nije takav. Upoznao sam ga danas popodne, na mjestu koje je on odredio – na vrhu slova Y. Znak „Hollywood” je gore u brdima iznad Hollywooda. Sastali smo se na vrhu tog Y u Hollywoodu. Upoznao sam ga samo nakratko. Čini se kao šarmantan mladić. I molim vas, pozdravite ga – Bobby Fisher. Tako mi je drago što si u ovoj emisiji.
Bobby Fischer: Hvala ti, Johnny.
Johnny Carson: Gledao sam te u emisiji Boba Hope-a koju si radio sa Mark Spitzom jedne večeri, i bio si sjajan u toj emisiji. Radio si skeč sa Bobom, i izgovarao si svoje replike kao da čitavog života radiš skečeve. Da li ti je to bilo lakše ili teže da uradiš?
Bobby Fischer: Pa, ljudi kažu… ne znam, bio sam malo zabrinut oko toga. Čak i kada gledam nešto na TV-u…
Johnny Carson: Zaista?
Bobby Fischer: Da. Ne volim da gledam nešto osim ako nisam siguran da je dobro.
Johnny Carson: Ti si bio veoma dobar u tome. E sad, pobijedio si Borisa Spaskog i sada si šampion šaha u cijelom svijetu. Šta postoji dalje od toga? Kako to možeš da nadmašiš? Je li sada najvažnije održati titulu?
Bobby Fischer: Da, to je veliki problem – kako to nadmašiti. Ali mislim, ako mogu da zadržim titulu 30 godina ili tako nešto…
Johnny Carson: Samo 30 godina otprilike?
Bobby Fischer: Tako nešto.
Johnny Carson: Reci mi, je li uslijedilo neko razočaranje kada je sve bilo gotovo, Bobby? Mislim, morao je to biti veliki trenutak…
Bobby Fischer: Da, jeste. Probudio sam se dan nakon što je sve bilo gotovo i osjećao sam se drugačije, kao da je nešto iz mene izašlo.
Johnny Carson: Da, bilo je uzbudljivo dobijati izvještaje ovdje. Mislim da si rekao u jednom članku da nikada nisi mislio da ćeš doživjeti dan kada će šah biti na naslovnoj strani New York Timesa.
Johnny Carson: Da li si ikada zamišljao tako nešto? Mislim, šah nije tip igre koji, pretpostavljam, mnogo ljudi voli kao recimo fudbal ili nešto slično. Ljudi ga smatraju teškim.
Bobby Fischer: Pa, u ovoj zemlji… mislim, širom svijeta sam igrao na mnogo turnira, i to je godinama bila vijest na naslovnim stranama.
Johnny Carson: Ali šta misliš, ovdje… ljudi u ovoj zemlji sada počinju da to vide kao nešto veliko, a u Rusiji, kako ti kažeš, i u svim evropskim zemljama, šahisti su nacionalni heroji. I tek sada to počinje da se dešava ovdje.
Bobby Fischer: Pa, mislim da ljudi moraju biti edukovani da bi uživali u šahu, dok u fudbalu ili bejzbolu možeš uživati i bez stvarnog razumijevanja igre. Lijepo je gledati ljude kako se kreću, ali da bi uživao u šahu, moraš imati bar osnovno razumijevanje o čemu se igra zapravo radi.
Johnny Carson: Koliko si imao godina kada si se prvi put zainteresovao za šah i ko je probudio tvoje interesovanje?
Bobby Fischer: Imao sam šest godina. Moja sestra me naučila.
Johnny Carson: Šest godina?
Bobby Fischer: Da.
Johnny Carson: Znači, šestogodišnjaci očigledno mogu da nauče šah. Većina ljudi misli da šah zahtijeva izuzetno veliki intelekt. Mislim da to mnoge odbije. Kažu: „Oh, ja to ne mogu, to je previše matematički, ne mogu razmišljati toliko poteza unaprijed.“
Bobby Fischer: Ne kada je u pitanju samo igranje. Mislim, svako može da nauči. Spaski je, mislim, naučio sa pet godina. Reševski, koji je bio prvak u ovoj zemlji prije mene, naučio je sa dvije ili tri godine. Držao je simultanke sa šest ili sedam.
Johnny Carson: Ti si igrao rano protiv dvadesetak ljudi odjednom?
Bobby Fischer: Da.
Johnny Carson: Ali ozbiljnije si to radio u tinejdžerskim godinama, zar ne? Kad si igrao protiv 15 ili 20 protivnika. Koja je najveća… ne želim reći „varka“… koja je najveća sposobnost koju čovjek treba imati za igranje šaha? Ako to nije intelekt – mislim, ja ne znam da igram.
Bobby Fischer: To je neka vrsta prostorne percepcije. U glavi vidiš da, kad povučeš ovaj potez, figura će biti tu, a ako on povuče potez, biće tamo. Samo vidiš poziciju onako kako bi mogla izgledati nakon poteza.
Johnny Carson: Koliko unaprijed možeš da planiraš, u zavisnosti od toga šta bi protivnik mogao ili ne bi mogao da uradi? Da li analizuješ i to – kad povučeš potez, da će on uraditi ovo, pa ako ti uradiš ono, on će uraditi ovo – i ideš dalje kroz sljedeće poteze?
Bobby Fischer: Sve zavisi. Mislim da je Capablanca jednom rekao da vidi samo jedan potez unaprijed – najbolji potez.
Johnny Carson: Najbolji potez?
Bobby Fischer: Da, ali zavisi od pozicije. Ponekad, ako je jednostavna pozicija gdje postoji samo jedna varijanta, i on mora igrati baš onako kako ti želiš, možeš vidjeti i dvadeset poteza unaprijed. Ali ako napraviš potez i on ima tri-četiri moguća odgovora, onda moraš analizirati sve te odgovore, pa onda svoje odgovore na te odgovore. I tada možda možeš vidjeti samo dva ili tri poteza unaprijed.
Johnny Carson: Znam da su ovdje povremeno određeni velemajstori analizirali partije dok su im stizali izvještaji iz Islanda, i kada bi se činilo da je neko pogriješio – kada bi ti napravio potez koji kasnije nije ispao najbolji – da li je to obično bila stvar trenutnog gubitka koncentracije, pa bi, kada bi se vratio i analizirao, pomislio: „Zašto sam baš taj potez odigrao?“
Bobby Fischer: Pa, da vidimo… izgubio sam samo dvije prave partije. Nisam odigrao mnogo poteza koje bih nazvao lošim, ali ne, sigurno nisam.
Johnny Carson: Dobro, to ti priznajem.
Bobby Fischer: Pa, to je dio profesionalizma – pokušaš u glavi odigrati pogrešan potez, odbaciš ga, pa odigraš pravi potez. To je ideja. Da uopšte ne odigraš pogrešan potez.
Johnny Carson: Hajde da pričamo o terminu koji je sada postao veoma popularan – „psihološko nadigravanje protivnika“. Novine su ovdje jedno vrijeme dosta pisale o tebi, a i ljudi na Islandu su ti davali malo kritika jer su rekli da si došao da igraš, a onda nisi htio da dozvoliš filmske kamere i tako dalje. Je li to nešto što svjesno radiš da bi uznemirio protivnika, ili je to jednostavno tvoj osjećaj da sve mora biti kako treba kad igraš?
Bobby Fischer: Ja hoću da sve bude kako treba. Nisam pokušavao da „psihički utučem" na Spaskog. Nije bilo potrebe – ja sam najbolji igrač, on je znao, svi su znali.
Johnny Carson: E, to bi mene odmah „psihički utuklo“. Rekao bih: „Dobro, pobijedio si, Bob, ja idem.“
Bobby Fischer: On mi je sam rekao… mislim, nije meni lično, ali sam čuo preko zajedničkih prijatelja – ili neprijatelja, šta god – da on cijeni to što ja izborim najbolje uslove, jer on onda samo može da sjedi i zna da će svjetlo, šahovski set, sve biti najbolje. Rekao je i da duguje svoj stan meni – morali su mu dati bolji stan jer je postao zvijezda, međunarodna zvijezda. Tako da je i on prilično dobro prošao.
Johnny Carson: Čitao sam u novinama da su se u Sovjetskom Savezu prilično ljutili kada se Spaski vratio. Pretpostavljam da ne vole baš kad njihov igrač izgubi.
Bobby Fischer: Da, pa mislim da je to više bilo za domaću publiku, da pokažu svijetu kako nije do „komunističkog sistema“. Spaski se, recimo, nije pripremio kako je trebalo za meč. Ali mislim da će ga opet rehabilitovati, izgraditi ga ponovo, jer je on najbolji kojeg imaju, pa da može opet da igra protiv mene ili nekog drugog.
Johnny Carson: Koliko često sada moraš igrati? Kao bokser u teškoj kategoriji, koji mora bar jednom godišnje da boksuje da bi zadržao titulu – kako je sa šahistima?
Bobby Fischer: Ja sam u dobroj poziciji. Ne moram igrati svake godine – igram za titulu na svake tri godine. Razlog za to je što su Rusi imali titulu i, kad su je imali, nisu htjeli igrati često, pa su napravili sistem u kojem se igra samo svake tri godine, ne očekujući da će je ikada izgubiti.
Johnny Carson: Razumijem. Pa šta planiraš sada? Hoćeš li igrati neke turnire?
Bobby Fischer: Pa, volim da igram, ali ne mislim da ću sada nestati na tri godine. Ne mogu raditi samo emisije tri godine bez igranja.
Johnny Carson: Kako ostaješ u formi, Bobby? Možda je to naivno pitanje, ali bokser mora da trenira i drži kondiciju – kako ti ostaješ „u formi“? I s kim možeš igrati da ti pruži dovoljno jak otpor da ostaneš oštar?
Bobby Fischer: Pa, ima bukvalno stotine časopisa koji izlaze svakog mjeseca širom svijeta i desetine novih knjiga. Tako da ima ogroman broj stvari za proučavanje. Mogu da proučavam sve partije koje je on igrao prije meča ili poslije, ili partije bilo kojeg drugog igrača.
Johnny Carson: Razumijem.
Bobby Fischer: I samo se trudim da budem u toku. Zapravo, ne igram mnogo. Igram malo, ali time bih otkrivao svoje trikove.
Johnny Carson: A znaš nazive odbrana… Jesu li to nazivi određenih početnih poteza nazvani po ljudima koji su ih izmislili?
Bobby Fischer: Neki su nazvani po ljudima, neki po gradovima.
Johnny Carson: Ima li da su neki gambiti nazvani po tebi?
Bobby Fischer: Pa, da. Ja sam došao prilično kasno u svijet šaha. Šah se igra već stotinama godina, pa nema baš mnogo što može da bude radikalno novo. Ali nazvali su nekoliko varijanti po meni. Na primjer, postoji jedna varijanta koja se zove „Varijanta otrovnog pješaka“.
Johnny Carson: Dobro.
Bobby Fischer: I tu varijantu zovu „Fischerova varijanta“. U njoj stalno uzimam tog, navodno, opasnog pješaka. Nisam ja baš neki „kockar“ u šahu.
Johnny Carson: A šta je bilo sa kamerama tamo na Islandu, Bobe? Pisalo se da si pristao da se meč snima, pa onda mijenjao uslove, tražio da snimatelji budu negdje iza… Koja je prava priča?
Bobby Fischer: Pa, više nego iko, ja sam bio razočaran što meč nije prenošen na televiziji. Tu je bilo puno publiciteta, mnogo novca u pitanju, a ja sam želio da ljudi vide kako igram. Ali imali su tamo neke tipove koji, umjesto da koriste neku vrstu video-kamera koje ne prave buku i koje niko ne mora stalno da opslužuje, imali su filmske kamere koje zuje, a snimatelji su stalno hodali okolo, pravili buku. To je bila smetnja.
Johnny Carson: Previše buke?
Bobby Fischer: Previše buke, i vizuelno – stalno vidiš kako se kreću.
Johnny Carson: Postoje li načini da se protivnik ometa u šahu? Mislim, nekim sitnicama. Možda povlačenjem poteza vrlo brzo ili…
Bobby Fischer: Ja, naravno, ne koristim te trikove, ali neki ih vole.
8.novembar 1972. godine
Johnny Carson: Možemo pričati o njima, ne kažem da ih ti koristiš, nego čisto – koji su neki od tih trikova?
Bobby Fischer: Pa, recimo, duvanje dima u lice ako protivnik nije pušač.
Johnny Carson: Da. E sad, prema izvještajima, skoro u svakoj partiji Spaski bi bio tamo na vrijeme, a ti bi dolazio 12, 15, pa i 20 minuta kasnije, što imaš pravo prije nego što povučeš prvi potez. Nije li to ipak malo psihološko nadigravanje?
Bobby Fischer: Nisam to radio namjerno.
Johnny Carson: Nisi namjerno?
Bobby Fischer: Ne. Ja idem u krevet vrlo kasno, oko 5–6 ujutro. Tako da sam se obično budio oko pola sata prije partije. Nekad bih malo zakasnio.
Johnny Carson: Dakle, to nije bila nikakva smišljena taktika?
Bobby Fischer: Ne, samo sam spavao duže.
Johnny Carson: Naravno, Bobby, hajde da napravimo pauzu ovdje pa ćemo još razgovarati. Ostani s nama, vratićemo se... Razgovaramo sa Bobbyjem Fischerom. Jesi li bio zasut poslovnim ponudama i sponzorstvima? Siguran sam da jesi otkad si se vratio. Koje su neke od onih o kojima možeš da pričaš, a da su onako, čudne?
Bobby Fischer – Pa, čudne… Ništa previše čudno.
Johnny Carson – Čuo sam da ćeš izdati kurs šaha. Dobijaš li pisma? Naravno da dobijaš puno pisama. Pretpostavljam, mlada dama, jer nisi oženjen… Šta danas pišu?
Bobby Fischer – Pa, većina njih su samo riječi ohrabrenja, ali neka od njih odu malo predaleko. Bez komentara.
Johnny Carson – Pročitao sam negdje da ćeš izdati… možda je prerano, a možda ne želiš ni da spominjem ovo… kurs instrukcija šaha.
Bobby Fischer – Možda ću to uraditi, kao ploču, ali nisam siguran. Mislim, žele to izbaciti do Božićne kupovine. Ne znam mogu li to tako brzo završiti.
Johnny Carson – Može li svako naučiti da igra šah?
Bobby Fischer – Svako može. To je stvarno lako, naravno.
Johnny Carson – Moraću da naučim. Neko mi je rekao da si vrlo dobar u slagalicama, je li to tačno?
Bobby Fischer – Da, pa, tako sam se i zainteresovao za šah, jer sam igrao sve druge igre i one su mi bile previše lake.
Johnny Carson – Ako mi je neko rekao da postoji jedna slagalica koju su htjeli da riješe… Jesu li je riješili? Kako se zvala? Spomenuo si je…
Bobby Fischer – „15 puzzle“.
Johnny Carson – Nikad čuo za to. Šta je to?
Bobby Fischer – Pa, trebaš da ih sve poredaš redom – jedan, dva, tri, četiri, pet… To su mali kvadratići unutra, a jedan prostor je prazan, i pokušavaš da ih posložiš.
Johnny Carson – Je li to teško?
Bobby Fischer – Ma, vrlo je lako. Ja sam najbrži na svijetu. Ne volim da se hvalim.
Johnny Carson – Pa, vidjećemo to, Bob. Jer ja sam to nekad radio, i prilično sam dobar u slagalicama, znaš.
Bobby Fischer – Pa, sad su sve izmiješane.
Johnny Carson – Pa, nisu baš dobro izmiješane. Jedan ili dvije su blizu. Dva, sedam, četiri, osam, jedan, šest, tri, dvanaest, jedanaest, petnaest…
Bobby Fischer – Pa, treba ih malo bolje izmiješati.
Johnny Carson – Ja sam znao izludjeti od toga. Koliko ti treba da to složiš?
Bobby Fischer – Pa, ovo baš i nije dobra… nije „podmazana“ slagalica. Nije baš dobar set, pa mi treba oko 30 sekundi. Ali s dobrim setom mogu to za oko 20.
Johnny Carson – Ne sviđa ti se naš set, a, Bob? Pretpostavljam da sad nećemo moći da slikamo kad to radiš. Pokušavam da izmiješam. Je li ovo dovoljno izmiješano?
Bobby Fischer – Ovo je malo teže, da.
Johnny Carson – Dobro, spreman?
Bobby Fischer – Spreman.
Johnny Carson – Znaš, ovo je sada baš izmiješano. Hajde, kreni.
Bobby Fischer – Ovo nije bilo baš dobro izmiješano. Hoću da kažem da nije bilo dobro izmiješano.
Johnny Carson – Pa, 17 sekundi. Pa, nisu ti baš dobro izmiješali. Obično ti treba oko 30 sekundi. Hoćeš da ti ja izmiješam malo?
Bobby Fischer – Biće u redu.
Johnny Carson – Jesi vidio to? Hoćeš i ti da izmiješaš? Izmiješaj dobro, Bobby, ali napravi da bude teško.
Bobby Fischer – Moram da krenem: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8. Pravilno do 15, kao što si ti uradio tamo. Dobro, mislim da je prilično dobro.
Johnny Carson – Hoćeš prvo da odradimo reklamu da to riješimo?
Bobby Fischer – Nemoj da psihički utičeš, John.
Johnny Carson – Dobro, da vidimo sad. Moram ovu da pomjerim skroz ovdje.
Bobby Fischer – A tamo su dvije.
Johnny Carson – Pa, ti staviš jedan, Bob. Ja nisam imao tvoj jedan dole. Jesi spreman?
Bobby Fischer – Spreman sam. Kreni.
Johnny Carson – Imaš tri sekunde da ga riješiš.
Bobby Fischer – Dobro, stavio sam jedan gore.
Johnny Carson – Šalim se.
Johnny Carson – Ja sam ovo radio sam, Bobby. Samo te zezam.
Bobby Fischer – Eto ga.
Johnny Carson – Dobro, hajde sada da nastavimo. Možeš to da snimiš, Bobby? Direktno za našu kućnu publiku. Za naše gledaoce kod kuće, svi u red, zar ne? Mogao bih da ostanem ovdje do sutra u ovo vrijeme i ne bih uspio složiti te stvari.
Bobby Fischer – To je nevjerovatno. Pa vidiš, moraš znati kako se radi. Ja sam ovo radio sa oko sedam godina, trebalo je vremena da to savladam.
Johnny Carson – To je nevjerovatno. Nevjerovatno. Kakav ti je prosječan dan? Šta radiš kad ne igraš šah? Šta voliš da radiš? Znam te, barem iz članaka koje sam čitao, kada nisi za šahovskom tablom, gledaš puno televizije, čitaš puno.
Bobby Fischer – Da, dosta toga. Slušaj, volim da učim šah i da mi u pozadini svira malo rok-en-rol.
Johnny Carson – Vrlo opušteno, ne sviđa mi se to. Kako možeš učiti šah i slušati rok-en-rol u pozadini? Bobby, mislio sam da to ne možeš da trpiš kao distrakciju?
Bobby Fischer – Oh, pa to je dok igram ozbiljan šah. Ali moje izučavanje zna da bude malo dosadan kada pregledam partije tih ljudi, znaš, i nisam baš nešto dobar u njihovim partijama. Muzika me drži budnim, interesuje me.
Johnny Carson – Znači, uglavnom tokom dana učiš šah? Razmišljao si, ne želim da te pitam nešto lično, ali jesi li uopšte razmišljao o braku, ili misliš da bi to ometalo da budeš dobar šahista?
Bobby Fischer – Ne, pa, znaš, moja koncentracija... Ne znam ni šta pričam. Sad razmišljam o braku, znači, malo bi mi to naškodilo u partiji, ali osjećam da sam sad mnogo bolji i da sam na vrhu. Mogu sebi dozvoliti da malo popustim, samo malo.
Johnny Carson – Ti si bez sumnje najbolji šahista na svijetu, zar ne?
Bobby Fischer – Da, zar nisam?
Johnny Carson – To je sjajno. Mislim da je sjajno što si to rekao. Morao si...
Johnny Carson – Šta te je pokretalo? Šta je zaista bilo tvoj pokretač? Je li to bilo zato što si osjećao da su Rusi nekako igrali svoje igre i nisu htjeli da šampion ne bude iz njihove zemlje?
Bobby Fischer – Pa, isprva je bila samo ljubav prema igri. Kao dječak, znaš, volim da pobjeđujem i tako, ali...Imao sam sve te probleme sa Rusima, pokušavali su da me blokiraju da igram za titulu, i stalno su pisali da nisam ni dobar, da nisam ni u prvih deset, pričali su da sam samo veliki pričalica, i da sam poznat samo zbog svojih ispada i svega toga.
Bobby Fischer – U stvarnosti, preko table nije bilo ničega između mene i Rusa.
Johnny Carson – Dakle, morao si to da potvrdiš, zar ne?
Bobby Fischer – Znaš, upravo to me i održavalo. Da su samo ćutali i ignorisali me, i rekli „On je dobar igrač“, možda ne bih ni išao na titulu, jer mi nije toliko značilo. Znao sam da sam najbolji, ali oni su stalno to govorili. To me ljutilo.
Johnny Carson – Sigurno jeste. Sad si na vrhuncu forme. Možeš li da budeš još bolji kako budeš stariji? Mislim da je to zapravo pitanje fizičke izdržljivosti.
Bobby Fischer – Ako održim sebe u dobroj fizičkoj formi, mislim da bih mogao biti šampion. To mnogi ne razumiju.
Johnny Carson – Zanimljivo. Mislite li da fizički ne moraš biti u nekoj vrhunskoj formi da bi sjedio za tablom?
Bobby Fischer – Pa, sjediš tamo pet sati i ako ti koncentracija padne i samo na djelić sekunde napraviš pogrešan potez, to je kraj partije.
Johnny Carson – Zanimljivo. Napravit ćemo pauzu sada zahvaljujući jednom od naših sponzora, a uskoro se vraćamo.
Karolina Mellen - Da li je to što živite u Španiji sticaj okolnosti ili je Španija po vašem mišljenju zemlju u kojoj se može dobro živeti?
Ljubomir Ljubojević –Pa na neki način je sticaj okolnosti ipak, zato što zahvaljujući šahu sam dospeo u Španiju. Daleke 1971. godine, januara, meseca, sećam se da sam prvi put upoznao tu zemlju. Još je bio tada Franko živ, kada sam ovaj prvi put upoznao tu zemlju. Bila su vremena kada je bilo teško uspostaviti diplomatske odnose između Jugoslavije i Španije u to vreme i sećam se da sam bio čak i malo uplašen kad sam trebao da idem na taj šahovski turnir u Malagu, 1971. godine, januara, meseca. Međutim, po samom dolasku u tu zemlju, ja sam prijatno bio iznenađen neverovatnom sličnošću mentaliteta ljudi, da tako kažem mediteranskog mentaliteta, ljudi koji su vrlo topli, gostoprimljivi, imaju nečeg zajedničkog sa nama, čak nam i liče dosta, možda su samo rastom manji od nas, ali su vrlo temperamentni, imaju načina da sklope bar poznanstvo, tako da kažem, pošto u prijateljstvo neću da ulazim nešto dublje, vrlo brzo se nametnu zapravo svojom neposrednošću. Kada sam shvatio da je takav mentalitet nešto što me činilo da se osećam dobro. Čovek obično u tim godinama, kada je mlad, on ne zna zbog čega se neke stvari događaju, ali se one događaju, tako i tako. I onda nije svestan kakve će njegove reakcije biti, već sve prima da se tako izrazim, vrlo spontano i vrlo pristrasno, zato što imam utisak da u tim situacijama, onako kako se osećaš, tako ti diktiraju, šta ja znam, ti unutrašnji impulsi, unutrašnje osjećanje. I meni se tako dogodilo da sam išao na turnir koji je trajao dve nedelje, a ostao sam tri i po meseca, te prve godine i prvi put.
I onda sam shvatio, odjedanput sam imao, neverojatno da se toga dobro osjećam, da sam imao intuiciju, da ću za tu zemlju biti nekako vezan, ceo život. To je vrlo čudno, zato što smo slušali mnoge priče, čitali smo u mnogim knjigama i tako dalje, međutim, pravih informacija o toj zemlji, onda kada smo čitali udžbenike u školi, bar u mojoj generaciji, nije se znalo zbog različitosti političkih sistema koji su vladali tamo. I onda je bilo sasvim logično da moje iznenađenje bude veliko, kada sam ishvatio se tamo jako dobro osećam, iako je politički režim bio drugačiji, naučili su me da nije dobar. Prema tome, mislim da ljudi čine ono što je osnovno u jednoj zemlji, ne bih rekao ni da je politika čini i tako dalje. Ljudi su sami nosioci svega onoga što treba da bude karakteristika svakog prostora. I tako je od tih prvih dana…Stekao sam veliki broj prijatelja sa kojima sam i danas jako dobar. Upoznao sam veliki broj ljudi koji su tamo imali određene, da kažem, kulturne pozicije, književnika, puno pevača, raznih i tako dalje, koji su ujedno voleli šah i to je bio neki most koji smo mogli da se približimo. Razgovarali smo i o španskom građanskom ratu, toga sam dobro sećam, razgovarali smo i o politici u to vreme.
Razgovarali smo o mnogim stvarima. Naravno da sam bio mladi, dosta neiskusan, tako da ne verujem da sam bio u stanju da vodim neke dublje razgovore tada, ali sam skupljao informacije, ono što su mi je govorili i znao sam da su bile dragocene te informacije, jer su se posle u daljem toku života pokazale kao vrlo važne, rekao bih, istinite, čak za razvoj na našem Balkanu ovde.
Karolina Mellen -Obzirom na to da ste vi proputali ceo svet, da li postoji neka druga zemlja u kojoj biste isto mogli da živite?
Ljubomir Ljubojević –Ja sam oduvek strašno voleo Daleki istok. Ne znam da li je to zbog neke misterije koja vlada na Dalekom istoku, odnosno za nas -pošto nam je sve nepoznato, ljudi drugačije izgledaju i tako. Ali Daleki istok je u meni proizvodio jedno specijalno osećanje, a to je da Daleki istok poseduje jednu vrstu specijalnog duševnog mira. Ja se sećam kad sam se prvi put upoznao sa Dalekim istokom 1983. godine, dobio sam utisak kada sam se vraćao u Evropu, kako je Evropa u stvari vrlo hladna, nekako tužna. Imao sam utisak kao da nešto u meni samo plače zbog toga što sam se vraćao za Dalekog istoka. Ali tamo je život drugačiji, tamo su velike razlike, recimo da kažem socijalne. Postoji puno bogatih i siromašnih, ali u jedno sam sam siguran: ljudi tamo, imam utisak, možda objektivno se ne rađuju srećni, ali sam siguran da umiru srećni. To je već jedan veliki napredak u samom kvalitetu života. Ljudi ne žive možda pod onim standardima kojima bi zapadna civilizacija, odnosno evropska civilizacija, trebala da ih svrsta. Oni žive pod vedrim nebom, kupaju se na kiši, imaju dovoljno hrane na drveću, zato je što je takva klima. A mi mislimo da je standard života, ako budemo imali dobar stan, koji je zagrejan, za naše uslove jeste, ali za njih nisu. Trebali bi da važe sasvim drugi parametri.
Znači treba gledati ljude onako kako se oni osećaju ono što u stvari daju životu i što od života uzimaju. Zato je, u principu sam strašno voleo Daleki istok. I jako sam voleo Japan, jedna od retkih zemalja koja je prouzrokovala iz, verovatno zbog visokog stupnja civilizacije, ali i zbog toga što nosi u sebi jednu strašnu tradiciju koja se provlači kroz svakodnevni život tog naroda. Mislim, tih godine Japan nije bila toliko jaka ekonomska sila, tako da kažem. Ja se sećam, Japan je tek osamdeset I nekih godina postao pravi, napravio ekonomski bum koji je danas maltene svrstavao najbogatiju zemlju sveta. Ali tih tih godina nije bio takav. Japan je bio kontroverzan, nije se znalo kojom će linijom ići.
Postojao je veliki otpor u unutrašnjosti zemlje za, da se tako kažem, život poistoveti sa zapadnom civilizacijom. Mnogi su se tome opirali, želeći da se očuvaju svoje tradicije. Drugi su opet bili za to da se Japan ne udaljava od sveta, nego da se približi, da se živi na način koji je bliži, da tako kažem, standardima zapadnevrpske civilizacije, uopšte mislim zapadne civilizacije, tako se razume. Međutim, njihove vrednosti su ostale, po meni, neprikosnovane. Bez obzira koliko su se približili u načinu odevanja, u načinu života, tako da kažem, mislim da su njihove tradicije i način razmišljanja, ostao nekako veran onome što su uvek, mislim, vekovima nosili.
To je taj njihov neki specijalan pečat njihovom duhovnom razvoju. I sam narod, bez obzira koliko poprimaju sazapada sve, mislim da će se baš zbog identiteta njihove nacija i svega zadržati u taj star način, pristupa.
Karolina Mellen-Šta mislite što se Španije tiče, meni se čini da su oni isto zadržali dosta svoga, a opet primili nešto od Evrope i da imaju fantastičan balans između toga da rade, da su, za razliku od nas, vredni, a opet imaju i volju za zabavom uopšte da se provode.
Ljubomir Ljubojević - Španija je specijalna zemlja, moram da kažem. Pirineji su odvojili Španiju od Evrope. Mnogo godina su imali i taj režim Frankov koji ih je isto na neki način odaljio od Evrope, zato što Evropa nije tolerisala te čvrste režime, vladala je diktatura, da se tako izrazim, ali bez obzira na sve to, da li se dogodilo ili ne, ipak Španija je specijalna zemlja.
Odvojena je bila Pirinejima, znači postala je neka barijera koja je sprečavala. U istoriji se to isto događalo, Španija je ratovala sa svim evropskim silama. Bila je I ujedinjena sa njima neki put i tako. Ali bio je jedan španski vladar koji je živeo početkom 16. veka, kada se Španija oslobodila arapske kolonizacije od 900 godina. To su bili kralji i kraljica koji su počeli propagiraju katoličanstvo, Izabella i Fernando, ali onda imali oni jednu ćerku koja je rodila posle sina i taj je bio vladar Karlos I, odnosno bio peti nemački, jer mu je otac bio Nemac. Interesantno da je bio iz mešanog braka, ali se tamo negde sredinom 16. veka, ili 1570. i neke godine, on se borio na svim frontovima, Španija je tada bila velika kolonija sila, jedna od najjačijih u Evropi. On je tada jako dobro shvatio ko u Evropi predstavlja šta, njegova čuvena izreka je bila tada, rekao je ovako: Italijanima treba ostaviti da se bave muzikom, Francuzima da se bave ženama, Nemcima da se bave konjima, Britancima i Englezima da se bave mačevima, a Špancima treba ostaviti da se bave bogovima. Prema tome to je bio jedan vrlo interesantan čovek, ali je bio čovek koji je čak napao direktno Rim. Smatrao je da je on bolji katolik od samog pape u Rimu. I on se borio protiv toga da pokaže kako je takav.
Dobro, imao je svojih principa i svega, ali očigledno da je bio jako vispren i kad se malo pogledaju ovako, te nacije, otprilike uvijek je tako.
Karolina Mellen- Da, koliko su Španci religiozni sada stvarno?
Ljubomir Ljubojević- Ja mislim da su Španci religiozni, i ako bih rekao, možda da nisu religiozni. Oni su religiozni svaki za sebe. Oni svi veruju u nešto, imaju neku silu koja ih vuče. Da li će biti tradicija da će ići na mise nedeljne ili neće ići …ja mislim da to od manjeg značaja. Oni veruju u ono što veruju, i zato ako se gleda realno, recimo, Španija je bila velika kolonijalna sila. Ona je, ovaj, najviše pronala svoj jezik. Nije pronala toliko, ovaj, svoju želju za obogaćenjem. I čak se dogodilo, recimo, sledeće, da su Južnu Ameriku, kada je Kolumbo otkrio Ameriku, onda su španski kolonizatori pokorili i Srednju Ameriku, i Severnu, i Južnu. I mnogi od njih, koji su se našli, u prilici da se upoznaju sa novim civilizacijama, Aszteka, Maja, ovih, Inka i tako, oni su shvatili da te civilizacije imaju nečeg jako dobrog. I oni su se toliko stopili sa tim stanovništvom tamo. Neki su možda i pljačkali, pa su donosili, ali većina od njih je u stvari tamo ostala i oni su se, čak, u sledećim vekovima onda borili čak za nezavisnost tih…kao Španci su se borili protiv španske krune. Hoću reći, oni su bili ti konkvistadori, ali možda im nije bilo toliko važno da eksploatišu te zemlje. Imam više utisak da su hteli da prenesu tamo krst i da ostave pečat svog jezika. Tako kad se gledaju, recimo, daleki Filipini-čudno je da su Filipini toliko godina govorili španske, da su imali religiju i sve, a nemaju nikakve veze sa Španijom. Neki afričke zemlje isto tako. Tamo se govori španski jezik. Južna Amerika cela govori španski, osim Brazila. I srednja Amerika, svi osim Brazila.
Prema tome to nije čudno uopšte. A nisu u stvari ništa dobili. Imaju jako dobre veze sa svim tim delovima sveta. I mislim da je projekcija Španije, po nekom mom shvatanju, trebala biti mnogo više vezana za Južnu Ameriku, za Srednju Ameriku, za možda te zemlje sa kojima je jako vezana, kao što je britanski Commonwealth više vezan za svoj Commonwealth nego za Evropu, tako bih rekao. Španija treba biti mnogo više vezana za njih nego za samu Evropu. I ako znamo da su u Evropi ratovali Britanci protiv Francuza, Francuzi protiv Nemaca, Francuzi protiv Španaca, Španci protiv Britanaca, svi su međusobno ratovali. Ne verujem da će se te istorijske velike razlike koje su delile moći tako lako zaboraviti.
Pa i ako pratite malo razvoj u Evropskoj zajednici, videćete da su to nepremostive prepreke u mnogim drugim sferama, pitanjima, čak i kulturi. Da se ne prihvata ono za što je ostalo i tako dalje. Velika stvar da postoji tolerancija, da se to sve poštuje, da može da se prima ono što je dobro i da se minimize. Španija je tako da kažem imala nesreću ili sreću, ne znam šta je, da bude svim tim izolovana malo od tendencije evropske kulture.
Znam da je mladi svet željan da se približe Evropi, da primi od Evrope tendencije koje postoje, ali imam utisak da će to primanje nekako, da ih, neću da kažem, osiromaši, nego ima da otupi oštricu njihovog temperamenta i karaktera, kakvim su se uvek, mogu da kažem, ponosili sami. Želeli su da ostanu takvi, da ih niko ne menja. U Španiji postoje jake tradicije koje pokušavaju da zadrže kroz vekove tradicije svega.
Karoline Mellen- Porodice na primer, je,l’?
Ljubomir Ljubojević- Svega u principu, oni su tradicionalna zemlja. Ja sam dobio utisak, strašno vole način života kojim žive. Prihvataju neke promene i uticaje sa strane, ali su uvek zabrinuti ako neko hoće da im menja stil života. To oni baš ne vole tako nasilno.
Karoline Mellen- Pa koje?
Ljubomir Ljubojević-Pa ne znam, drugi način života. Oni vole svoju muziku, oni imaju svoj stil života. Ako ćete vi reći da u Španiji hoćete da večerate u 8 uveče, nećete naći ništa otvoreno. Morate da idete da večerate od polaa deset do 12, do jedan noću. Zbog toga što bliže su zapadu, život se odvija i sve ide nekako kasnije. Ako ćete tražiti neki normalan doručak u Španiji, nećete ga nikad dobiti zbog toga jer nisu naučili s obzirom da kasno večeraju, onda pratično i ne doručkuju, samo piju kafu.
Tako to je drugi način života. Imaju oni svoje običaje, koje oni smatraju da propustiti jedan ručak, to je u stvari zlo. Mislim, za zdravlje, za sve. Oni imaju tu disciplinu rada. Imaju veliku kulturu, dobru kuhinju. Imaju svoju tradiciju koju ja smatram sa pravom žele da zaštite i sa pravom žele da očuvaju i ne samo to, nego da upoznaju čitav svet sa njom.
Karolina Mellen- Vaše mišljenje je da vas oni nikada ne bi prevarili ili iskoristili vaše neznanje kao stranca?
Ljubomir Ljubojević- Pa ne znam, mislim da toga ima svuda. Može se dogoditi I u Španiji. Ja se dobro sećam tih dana kada sam bio prvi put, prvog utiska. Ja se sećam da su ljudi ostavljali otvorene kuće, otvorene automobile. Meni su nikada nije dogodilo da su bih bilo što tamo ukrali, da su me čak prevarili. U početku nisam znao ni jezik, bilo mi jako teško da se sporazumevam. Nikada se nisam osećao tako, sasvim suprotno. Postojalo je to poštovanje prema onome.
Dok ne mogu da kažem, neću da nabrajam zemlje u kojima iskustva nisu bila, da tako kažem, toliko pozitivna. Zato mislim da zaslužuju to. Ima i tamo naravno svega, to je jasno, ali hoću reći u samom polazu da oni znaju jako dobro kada je neko u nevolji. I ne verujem da će ikada iskoristiti tu nevolju čoveka da naprave neki lični interes čak suprotno. Ja mislim da će priskočiti čoveku u nevolji i da će hteti da mu pomognu. U principu je tako. I to je jedna karakteristika koju bih rekao čak i za naš narod. Da imaju tu tendenciju. Ja se sećam kada su jurili ubicu turskog ambasadora kroz Pionirski park u Beogradu. Goloruki ljudi, tamo, pa su jednog ubili i tako. Mislim, to je dokaz jedne nacije koja, ustvari posjeduje nešto iskonsko u sebi.
Karolina Mellen- Ali da li ste primetili sada promene kod nas? Ne znam da li bi se to i sada desilo.
Ljubomir Ljubojević -Što ja znam? Ja imam utisak da su emocije ljudi ovde na Balkanu…da su takve emocije koje jako teško kontrolišu. One izlaze same po sebi napolje i u takvoj situaciji vrlo su lako zapaljivi i može se lako dogoditi da dođe do svega zahvaljujući baš toj nabijenosti mentaliteta došlo je do toga. Ja sam skoro siguran.
Mislim da bi se to dogodilo i danas kao što verujem uopšte. Ja vjerujem da ljudi sami po sebi imaju vrlo pozitivnu stranu na ovim prostorima. Da uopšte verujem da –pogotovo mediteranski čovek. Ja bih nekako ovojio Mediteranca od drugih…Nije čudo da su sve civilizacije nastale na Mediteranu zbog toga.
Karolina Mellen- Više puta sam čula od ljudi koji žive u inostranstvu da je prve tri godine potrebno samo raditi da bi se došlo do neke pozitivne nule. Da li je možda vaše iskustvo bilo drugačije obzirom na vašu profesiju?
Ljubomir Ljubojević- Ne, ja mislim da sam bio u velikoj pozitivi od početka, pa posle dolazim na tu nulu o kojoj se govori o nekoj ravnoteži se radi. Mislim da je moj utisak bio mnogo pozitivniji od samog početka nego posle kad se počinje da upoznaje život, da se upoznaju pravi problemi društva i svega onoga. Onda sam shvatio da je mnogo lakše kad čovjek ne zna nego kad zna. Jer kada čovjek ne zna, onda nije strašno. Onda u stvari zapostavlja mnoge činjenice, zapostavlja mnoge aspekte koji mogu strašno da utiču na njegovo raspoloženje, promenu njegovih rešenja, neke situacije. Ali kada se dogodi da čovjek upozna malo dublje sve, onda je ipak svako njegovo razmišljanje skroz uslovljeno timo što je on poznaje. Znači kad više zna. Kada čovjek zna više neku materiju u principu, odjedanput prosto počinje da se zabrinjava i shvata u stvari, što mu se horizonti više šire, on shvata da su horizonti toliko veliki da se oseća kao da ništa i ne zna. To se često događa.
Recimo mlađi čovek manje je opterećen zbog toga u principu i treba bude tako. Zašto? Da bi mogao da upija više. Onda sve se to širi i širi se taj vidokrug problema, uzgred. U svemu onome što može da bude pozitivno da je naučio više, da ima više iskustva. Možda sve, ali sa druge strane gubi se možda ta oštrina intuicije, oštrina osećanja, oštrina upijanja informacija onake kakve jesu. Jako je važno upiti informaciju kakva jeste u onom potpunom smislu bez ikakve interpretacije tvoje da li ti se sviđa, ili ti se ne sviđa, nego prosto upiti kakva jeste i snimati je u sebi neko vreme da bi mogla se transformiše u ono što vi želite da prihvatite od nje.
Karolina Mellen- Iz razgovora sa vama stičem utisak da imate veliko opšte obrazovanje. Koliko je to karakteristika uopšte za šahiste?
Ljubomir Ljubojević- Ne znam, ja nemam ne bih rekao da je tako. Šahisti su specifična profesija. Mislim ljudi, čak bi se više reklo zatvoreni nego otvoreni.
Karolina Mellen- Da, pomalo čudaci.
Ljubomir Ljubojević- Pa zato što razgovaraju sa svojim figurama, sa svojom tablom koji predstavlja jedan određeni svet i na neki način uspostavlja zakone u tom svetu i ti zakoni su dosta čisti, dosta iskreni, neiskvareni. I ti zakoni može se reći da su ono što sve ljude koji ne znaju o šahu a upoznaju ga da ih i privlači tome. Jer vide veliku vrstu čistoće koja je, kako bih rekao, nezainteresovana. Ne postoji nikakva opipljiva mera da se kaže da postoji neki interes u šahu. Ne, to je čisti osećaj istine, osećaj onoga što čovjek želi da...
Karolina Mellen - A koje su negativne strane te profesije?
Ljubomir Ljubojević - Svaka profesija ima svoju deformaciju. Svaka profesija, kada se čovjek njom bavi, dovodi do određene vrste deformacije. Svaka deformacija je negativna po meni. Deformacija kičme, ako se mnogo sedi. Deformacija vrste razmišljanja. Deformacija je jedna kod šahista jer čitav svet gledaju kroz neke zakone šaha. Oni gledaju kroz čistije zakone. Neki put se čude, kako je moguće da neka stvar dogodi i da bude tako ili se bore možda za pravdu, znajući da u šahu postoji neka vrsta pravde. Ali, mislim, da deformacija postoji. Onda je vrlo teško da se čovek otrgne autokritičnosti, objektivnost u svemu tome, zato što radi se puno puta jer se bori sa protivnikom. Želi da dokaže da je on više u pravu nego njegov protivnik. To je borba nekih ideja, borba ličnosti, karaktera u krajnjem slučaju. Prema tom onaj koji to ne uspe da dokaže, a pati od velike ambicije da to uradi, onda to ga strašno boli, to mu smeta i onda, verovatno, postepeno, posle određenog groja godina, posle velike frustracije, ako velika ambicija ne dođe do svoga cilja - na kraju onda u tim ličnostima verovatno da postoje neke vrste kočnica koje će ga, koje će ga možda načiniti takvim da ga ljudi drugačije gledaju. Da ga ne prihvataju takvim, odnosno, verovatno će se posle određenog vremena takva ličnost osjećati neprirodnom, i što je, apsolutno normalno i realno za sve zakone psihologije.
Karolina Mellen – Obzirom da imate sina od 10-11 godina, da li se on možda interesuje za šah, i da li biste vi njemu predložili da se bavi tom profesijom?
Ljubomir Ljubojević- Pa mislim da u principu decu ne treba siliti da rade ono zašto ne pokazuju interesovanje. Dati im opštu kulturu, dati im ono osnovno što treba. Mislim da je to u redu, ali ne bih rekao da ih treba siliti. To s ozirom da moj sin ne pokazuje nekakvo interesovanje, onda ga treba ga pustiti da ide svojim putem. Svaki čovjek i dete je ličnost za sebe. Imaju svoje tendencije, imaju svoje kriterijume po kojima se vode u životu. Prema tome, ne bih rekao da je važno terati bilo koga da radi nešto, da radi nešto protiv njihove volje u tom smislu. Treba im dati odruđeno vrstu, naravno, discipline, načina mogućnosti da sami pronađu sebe ako mogu, dati jednu disciplinu rada, da imaju poverenje u sebe, da imaju poverenje u druge ljude i tako dalje. Ali je jako važno da što pre pronađu sebe. Mislim da je to osnovna karakteristika razvoja čovjeka. Da mora pronađe sebe i da bude ono što jeste.
Karolina Mellen- Zanimljivo je pitanje da li vaš sin govori naš jezik uopšte?
Ljubomir Ljubojević - U početku je dolazio češće, i tako govorio. Međutim kod dece, ako se to ne potencira svakodnevno, dođe do neko vrsta zaborava. Mislim da je podosta reči zaboravio jer je jak utisak same sredine moje, nije toliko sad često odsustovanje, ali ipak, neka vrsta odsustovanja je napravilo da bude španski jezik, njegov maternji. I jako mi je žao što je došlo do tog zaborava, ali mislim da će vrlo brzo povratiti kad dođe razgovor sa decom svog uzrasta i kad vidi babu i dedu ovde i tako, da će biti dobro.
Karolina Mellen -Obzirom da je vaša supruga Španjolka i da eto živite u Španiji, da li vam se čini možda nekada da, maltene i vaše deca budu stranci u odnosu na vas, s obzirom da nisu odrasli u okolini u kojoj ste vi odrasli i da ne govore vaš jezik. Da li ima toga možda nekada?
Ljubomir Ljubojević- Ne bih rekao. Ja nalazim puno sličnosti u deci sa temperamentom ovih prostora i ovog naroda. Kada kažu da krv nije voda, mislim da je apsolutno ispravna i imaju toliko toga da čak i drugi poneki put, uopšte koji nemaju nikakvog dodira ni sa našom zemljom ovde ni sa mnom mogu čak to da prepoznaju u njima. Prema tome ne bih rekao, ne verujem. Mislim da su oni ono što jesu i da je dobro što je tako.
Karolina Mellen- A pokazuju li interestovanje recimo za Jugoslaviju?
Ljubomir Ljubojević -Pa pokazuju, mislim naučili su … Moj sin je naučio na geografskoj karti, naravno znaju. Bio je u toliko mesta ovde i upoznao zemlju i zna otprilike gde je i šta je. On zna dosta toga. Video je puno slika. Seća se detinjstva. Dobro, nije baš bio mnogo veliki kad je bio poslednji put, ali bez obzira. Međutim, ja mislim da on treba da raste bez ikakvih predrasuda i da prime ono. On jeste to što jeste ne može se ništa. Sa njim se razgovara, njemu se objašnjavaju mnoge stvari što mu nisu jasne tako da zaključi nešto što mu je dosta nejasno, recimo što u ovoj situaciji, verujem da je mnogima nejasno ono što se događalo na Balkanu. Poistavlja razna pitanja, nije znao, nije razumeo mnoge stvari. To je ono što je karakteristika tako da kažem mešanih brakova.
Karolina Mellen - Kakve su vesti stizale u Španiju o onome šta se ovde događa?
Ljubomir Ljubojević - Stizale su razne vesti. Znam da je španski narod sam po sebi jako žalio da se tako nešto moglo dogoditi vrlo blizu njihove granica u jednoj evropskoj zemlji, na Mediterranu. Imajući u vidu da su oni skoro imali građanski rat, da su prošli kroz istu vrstu emocija i jako dobro znaju što se znači. To je najveća tragedija što se može da se dogodi. Prema tome mislim da su oni bili potreseni tim što se događa. Znali su i priskočili su u pomoć po meni u svakom smislu, i humanitarnom, i slali su pomoć na prostore, ljude su slali da radi za to, UNPROFOR, plave šlemove i tako dalje. Primili su veliki broj ljudi u svojoj zemlji, ljudi koji su želeli da odu sa predela tamo gde se ratovalo i onda su ih Španci, mislim da su ih lepo primili, da su im dali sve što su mogli. Imam utisak prema ono što sam čuo od svih ovih, da niko nije u Evropi bolje primljen od svih tih koji su napustili naše prostore nego baš u Španiji. A to su potvrdili razni, bilo ih je u Austriji, u Nemačkoj, u Francuskoj, u raznim zemljama, čak i u Italiji. Kažu da nigde nije bio tako lepo kao u Španiji. Ja to pričam za ono što sam čuo, ne mogu da proverim informaciju.
Karolina Mellen- A koji je profil ljudi koji sada žive u Španiji je poticao sa ovih prostora?
Ljubomir Ljubojević - Ima različitih profila ljudi. Ima jako visoko obrazovanih ljudi, ima i ljudi koji nisu visoko obrazovani, ima puno dece, baš male dece, koje su primljene, i data im je mogućnost ako žele da ostanu tamo. Ima i tragičnih sudbina.
Karolina Mellen- Koliko recimo jedan stranac može da uspe u Španiji?
Ljubomir Ljubojević –Pa ja mislim da je osnovno da nauči jezik. U Španiji se traži da se zna taj jezik, ali dok se taj jezik ne nauči, mislim da se prima sve i da mu se otvaraju vrata i otvaraju mogućnosti i da se uklopi u sistem društva, u taj svakodnevni život. Ali smatram da je jezik jedna od strana koja bi morala da se nauči jer Španci vole mnogo da pričaju i onda kada ih čovek dobro ne razume , odnosno kad ne može dobro da se izrazi, možda mogu malo da izgube pažnju i strpljivost prema tome zato što oni vole da pričaju. Govorljivi su.
https://youtu.be/T2R1YwfWQuI
Karolina Mellen- Meni rekoše oni koji se sećaju 1975. da kada je Karpov postao svetski prvak, rekao je da ste mu najveći konkurenti Vi i Henrike Meking.
Ljubomir Ljubojević –Pa dobro, ne znam, ja mu nikada nisam bio konkurent. To je jasno. nikada nisam bio ni kandidat za prvaka sveta. Da, ja sam važio u tim krugovima, novinarskim krugovima, u krugovima poznavalaca šaha, kao jedan od potencijalnih kandidata. Ali to je toliko široko nekako, da se ne može reći... Imao sam dobrih rezultata, pokazivao sam talenat, ali ne bih rekao da sam ikada imao materijal za prvaka sveta. Nikada. Ja sam jednostavno igrao šah i voleo ga i nije strašno… Mislim, i ako čovjek ne postane prvak sveta, da nije promašio i nije strašno. Ne mogu svi da budu prvaci sveta.
Karolina Mellen-Ali ste zato pobeđivali na sigurno desetak najjačih svetskih turnira.
Ljubomir Ljubojević –Dobro, da, sve je to u redu. Ali mislim, kao cilj, sama kulminacija, bavljenja jednom profesijom, da se postane najbolji, da se nešto tako izrazi u nekom imenu, kao prvak sveta predstavlja, naravno, izazov za one koji imaju ambiciju. Ja, nažalost, tu ambiciju nikad nisam imao smatrujući da, za mene ona nije važna toliko. Znači, da život jednog čovjeka ne mora da bude ispunjen samo sa tom ambicijom.
Mislim da je mnogo važnije imati nešto drugo.
Karolina Mellen-Za vas važi da ste kreativac i uopšte čovjek inspiracije i da ste rekli čak jednom, da kad nemate inspiraciju, da se osjećate kao pekar?
Ljubomir Ljubojević -Da, mislim, ja bih želeo da imam neprekridnu mogućnost kreiranja celog života, ali to je, nažalost, nemoguće. Neki put se događa, čovek mora da igra partiju i turnir u trenutku kada je indisponiran. Nije ni dobre volje, možda ni dobrog zdravlja, ni pozitivnih emocija, nema dobru intuiciju. Sve je nekako teško i onda dolazi do padova. U meni su se ti padovi više odgledali zbog toga zato što, možda sam nisam radio na tome da mi se sve to ne odražava toliko na igru i na moj stil. Ali sam smatrao šta se može, drugi možda rade više na tome, pa su uspeli da zanemare taj subjektivni uticaj na ličnost čovjeka spoljnjih faktora. I oni mogu, verovatno, do proizvode bolje rezultate na neke duge staze baš zbog toga. To je lako moguće. Ja nisam bio spreman da, odnosno nisam mogao, jednostavno, to je u meni, nisam mogao da se otmem onome što jeste.
Da sam imao možda bolju vrstu škole, da sam imao nekoga ko će me naučiti od malena da se osećam onako kako treba da se osećam, jači u tom smislu verujem da bih bio bolji, ali ne bih voleo da budem drugačiji.
Karolin Mellen- Pa za vas važi da ste emotivac, to znači da nije dobra osobina ni u životu biti emotivac, a ni u šahu?
Ljubomir Ljubojević- Ja ne kažem da nije dobro, zašto? Mislim ne treba nekontrolisano, emotivno, prihvatati situacije neki put van svih mogućih okvira. Ali, mislim da je dobro biti čovjek emotivan, da preživljava ono što preživljava.
Karolin Mellen- Dobro je za okolinu, ali ne za njega.
Ljubomir Ljubojević -Ne, mislim da je dobro, dobro je i za njega. Zašto, bar će se osećati živim, naučiće nešto više, bar će saznati nešto više o sebi i o situacijima u kojima se nalazi, kroz koje je prošao, u kojima je reagovao na određeni način. Mislim da je jako pozitivno što je tako.
Karolin Mellen- A šta Vi mislite o situaciji u našem šahu, obzirom da smo mi dugo bili druga svjetska sila, maltene, posle Sovjetskog saveza. Eto, mnogi šahisti igraju pod tuđom zastavom, na primer, Miladinović praktično igra za Grčku. Šta mislite uopšte o toj situaciji trenutno?
Ljubomir Ljubojević - Mislim da mi kao zemlja šaha, sa duboko ukorenjenom tradicijom šaha, imamo, bez obzira na sve što se dogodilo, da smo zgubili veliki broj, vodećih šahista, pošto su mnogi pripadali, da kažem, drugim bivšim republikama. Imamo veliki broj talenata ipak koji su u stanju da za neko vreme doknade tu prazninu koja je nastala. Mislim da će se u neko dogledno vreme već pokazati da mi možemo da se vratimo na neke pozicije, ne bih rekao baš na drugo mesto, ali na visoke pozicije svjetskog šaha. Zato što u ovom narodu postoji veliki broj talenata i samo je sada jako važno, mislim, da treba dođi do preobražaja svega, pošto je došlo do preobražaju svega, preobražaja u šahovskoj organizaciji. Da se napravi, da kažem tako, nekako ekspeditivniji način lansiranja tih mladih ljudi u orbitu, da im se daje šansa odmalena, da im se daje u određenim godinama, da im se daje već mogućnost da se kale. I ne samo to, da im se obezbedi jedna stručna pomoć koja će moći da se zabavi njihovim razvojem na neki način. Mislim da talenata ima, samo moraju ga se sagrade, da sazru kao ličnosti. Problem Miladinovića, ne bih rekao da je mnogo težak. Ja mislim da je on velo talentovan, bio je omladinski prvak sveta, međutim nije dovoljno našao sebe, nije još uvek možda dovoljno sazreo i tako da nađe, a možda na tom putu nije imao nekoga ko će ga usmeriti da bolje sazri što je isto lako moguće. Prema tome so su sve nedostaci koje smo mi imali. Ne bih želeo da se na mlađim generacijama ponove ti nedostaci recimo iz prethodnih generacija, jer će se to osetiti na njihovim karijerama i na svemu onome što su zamislili, ako žele da se bave ovom profesijom.
Karolina Mellen –Inače takođe mi je rečeno da ste mnogo muka zadavali Spaskom, da mu nikada nije bilo lako kad je igrao sa Vama.
Ljubomir Ljubojević- Uvek se dogodi da neko nekom kao protivnik ne leži u smislu stila igre. Postoje drugi igrači koji su meni zadavali mnogo muka. To je uvek tako, sve je okrenuto od jednog do drugog, zahvaljujući sklopu zičnosti koja su drugačije. Jedna druga ne leži u nekom određenom trenutku, na nekom određenom polju. Ne mora to znači na svakom polju.
Karolina Mellen –Čujem Vas ovih dana, govorite i na engleskom, španskom naravno, i na ruskom.
Ljubomir Ljubojević- Da, ali jezik je jedna stvar… Sve ono što sam učio i znam, to sad jako malo znam. Prema tome, voleo bih da govorim samo jedan jezik, dobro, kako treba, pa bih onda, verovatno, bio srećniji. Ovako, govoriš od svega po malo pa tek onda vidiš koliko malo znaš. Pogotovo kada se čovjek upozna sa još literarnim jezikom, koji je daleko bogatiji i nije ono svakodnevno. Tako da, moja želja je ako mogu da znam malo više, mislim u pogledu svega ono što ja volim, mislim da se sve strašno širi, da postaje jako komplikovano.
Bolje bi bilo da, ovaj, da se orijentiše čovek na jednu stvar. Onaj ko se bavi jednom profesijom, da bude šahista, recimo, ja smatram da ima jako mnogo smisla da se samo posveti čovek tome i da bude, prvak sveta ako može, ali da da sve od sebe.
Ja nisam nikad bio u mogućnosti da celog sebe, apsolutno, stoprocenata predam samo šahu. I naravno, postoji neka pravda u životu, to se vraća. Oni koji su dali sebe, oni su, mnogi verovatno uspeli u tom trenutku.
Karolina Mellen- Pa koja su bila vaša druga interesovanja?
Ljubomir Ljubojević - Pa ne znam, interesovanja sam raznih imao, ali hoću reći, šah je bilo najjače interesovanje koje sam imao, to je sigurno, zato sam i ostao u šahu. Ali ovde se sad ne radi samo o širini drugih interesovanja, nego se radi onome koliko čovek dnevno vremena provede samo na šahu i misleći o šahu i igrajući šah. Fišer je to radio 24 sata dnevno, recimo, Kasparov isto, Karpov možda 20 sati dnevno. Kad govorim, čak uzimam tu, vreme sna kroz koje su ljudi prolazili jer se vrlo često događa da je čovjek i u snu prisutan u onome nešto radi. Hoću reći da se i velike ideje rađaju u snu. U podsvesti. Da se neki put, znam do se događalo I Fišeru stalno imao šah pod jastukom. Usred noći bi se probudio, sinula bi neka ideje u podsvesti, u snu. I radio je da vidi da li je to ispravno.
Događalo se vrlo često da su to bile najgenijalnije zamišljene ideje. Prema tome ljudska podsvest je tako, bezgranična. I ja o tome govorim, o tom sto procentnom angažovanju na jednom polju. Mislim da se tu rezultati vide. Mislim da ima smisla angažovati se u tom pogledu. Mnogi ljudi smatraju, ne, to je suviše velika ograničenost i tako dalje, ali ja mislim da ima velikog smisla ograničiti, baš kanalizovati, da se tako izrazim, usmeriti se samo na to jedno polje, da bi se tamo pokušalo stvoriti maksimalan rezultat, maksimalan domet. Ima logike. Ali mislim da bi time trebalo da se bave neki stručnjaci koji će tačno znati od koga može da se očekuje, recimo, taj kranji domet, kao maksimalan domet, gde bi mogao da bude.
Mogli bi da postoje neke vrste stručnjaka pri tim, sportskim organizacijama, radnim organizacijama i tako se zna. Obično su to neki iskusni ljudi koji imaju iskustva i moraju da budu i dobri psiholozi, dobri pedagozi, sve. Da bi mogli da ocene. To su vrlo nezahvalne ocene, znaš to, neki put se nekom uništi iluzija koju čovjek ima u životu.
Mnoge ljude pokreću iluzije, odnosno nada. Ona je veliki pokretač prema tome čovek mora biti obazriv kome će šta reći i tako. Mislim nije uopšte lako. Mi pričamo, sklop jednogdruštva je vrlo kompleksan i komplikovan. Mislim, mora da se gradi milimetar po milimetar. Ne može da se ide kilometarskim koracima napred, da se zapostavlja ono što smo prošli. Posle kažemo: “Uh, pa kako smo zaboravili to?” Pa naravno, jer smo išli suviše brzo.
Dobro, ja u principu imam dobre odnose sa svim tim sportistima koji su u Španiji, koje sam upoznao, i, uglavnom, mislim da su to dobri odnosi. Međutim, kako će oni misliti ovako na nekom privatnom planu, zbog svega ovoga što se dogodilo, ne znam, nisam imao prilike da razgovaramo o tome zbog različitih situacija u kojoj smo se nalazili. Međutim, imam utisak, bez obzira ako nisam razgovarao, siguran sam da, u stvari, svi imaju isto osećanje u sebi, to je da strašno žale za svemu onom što se dogodilo. Da je njima, svima strašno žao, strašno krivo, da nije smelo nikada da dođe do toga.
Naravno, neki će možda teretiti jednu stranu, drugi će teretiti drugu stranu, da je više kriva, međutim, to je sad manje važno, ko je sad kriv koliko i zašto i kako. Ono što je najvažnije da se to dogodilo, da je učinjeno što je učinjeno i sad trebamo samo da gledamo šta da radimo, da bi smo sve to doveli u normalne odnose.
Karolina Mellen-A da li ste vi možda doživjeli nekakav drugačiji tretman?
Ljubomir Ljubojević -Mislim, bio je problem u početku kad su sankcije stupile na snagu svi oni koji su prestavljali ovu, da kažem, malu Jugoslaviju, imali su dosta teškoća koje su se izražavale, mislim, jednostavno ne pozivima, zabranom igranja, zabranom nastupa. Čak je došlo je do blokade bankovnih računa.
Bilo je tu dosta problem. Ali to su posledice onoga svega što se dogodilo naizbežno. Neizbežno to je došlo tako zbog međunarodne zajednice koja je odlučila da nas kazni na neki način.
Karolina Mellen- No to je sad za nama.
Ljubomir Ljubojević -Pa dobro, jako je bila dobra vest za vreme ovog turnira da se uspelo da se nađe neki zajednički jezik među ljudima koji su uvek imali toliko različitih mišljenja među sobom da nađu neku vrstu dogovora koja je, eto, kažem, ne mala, nego velika nada, rekao bih da će se nešto ipak rešiti na kraju.
Robert Katende: Hvala vam mnogo na pozivu da budem dio ovog samita. Zaista vam na tome zahvaljujem. Ovdje sam kao predstavnik mnogih praktičara razvoja širom svijeta koji su odlučili da usvoje filozofiju korišćenja šaha kao sredstva za društvene promjene. Znam da je FIDE ove godine odredio temu „Šah za društvene promjene“, i upravo je to rad kojim se bavim već više od dvije decenije u Ugandi.
Počeo sam u Ugandi, ali sam uspio da proširim djelovanje i na druge afričke zemlje. Sjećam se 2012. godine, kada sam služio kao generalni sekretar Komisije za društvenu akciju pri FIDE – morali smo stalno putovati svijetom kako bismo dijelili tu filozofiju. Rad na kojem sam angažovan bio je izuzetno značajan.
Tema ovog izlaganja je „Moć šaha da mijenja živote“, i lično sam svjedok mnogih života koji su se promijenili zahvaljujući šahu. I sam sam primjer te promjene, jer sam sve to vidio vlastitim očima tokom godina.
Želio bih da podijelim kratku priču o jednom mladiću po imenu Ivan. Svi ti momci koje smo pomogli sada su za mene legende Ugande, ali želim da se fokusiram baš na Ivana. On je početkom 2000-ih živio u slamovima Katwea, bez ikakvih mogućnosti, bez šanse da ide u školu – jer u Ugandi školovanje se plaća.
Jednom prilikom, dok je lutao ulicama, naišao je na jedan šahovski program gdje smo takođe dijelili obroke. Njegova prva želja bila je da dobije nešto da pojede, jer je svakodnevno razmišljao samo o tome kako da preživi.
Nakon što je dobio prvi obrok, ostao je još malo da bi dobio i šolju kaše. Pitali smo ga da li želi da nauči da igra šah. Isprva je bio skeptičan, ali je zbog hrane došao i narednog dana. Kako su dani prolazili, počeo je da uči osnove i polako je razvio interesovanje za šah.
Nekoliko mjeseci kasnije, ukazala se prilika da učestvujemo na nacionalnim takmičenjima, koja traju skoro godinu dana. I tada je Ivan postao prvak Ugande u kategoriji do 15 godina, što je bilo nevjerovatno.
Godinu dana kasnije, Ivan je, zahvaljujući šahu, dobio priliku da krene u školu. Kroz šahovski program dobio je podršku, i uspio je da postane inženjer. Ovo ovdje je njegova fotografija sa diplome — sve zahvaljujući šahu. Igrao je za svoju osnovnu školu, zatim za srednju školu, a kasnije i za univerzitet.
Zapravo, bio je toliko dobar da je dobio stipendiju za studije, gdje je postao inženjer i sada radi kao inženjer u Ugandi.
Neki od vas možda znaju za film Kraljica Katwea (Queen of Katwe). Ova trojica na fotografiji su Fiona Mutesi, Benjamin i Ivan. Sva trojica su 2009. godine predstavljali Ugandu. Tada su prvi put u životu putovali van zemlje, na turnir u Sudan — i donijeli su veliki trofej za Ugandu.
Danas, Fiona je diplomirala i trenutno radi kao poslovna konsultantkinja u Kanadi, takođe zahvaljujući šahu. Radi za konsultantsku firmu Deloitte. Benjamin — hvala prethodnom govorniku što ga je pomenuo — trenutno studira na Duke univerzitetu. Krenuo je putem da postane neurohirurg.
Ako se sjećate filma Kraljica Katwea, Benjamin je onaj dječak koji bi pucketao prstima kad god bi pobijedio u partiji. On je pravi lik iza tog filmskog karaktera.
Mi smo nastavili sa ovim radom i uključili na hiljade djece u program. Takođe treba napomenuti da je Uganda jedna od zemalja sa najmlađom populacijom na svijetu — čak 68,7% stanovništva je mlađe od 25 godina. To može biti i prednost i mana. Mana je u tome što je za pristup kvalitetnom obrazovanju u Ugandi neophodno imati novac da biste ga platili.
Mnogi od te djece nemaju priliku da idu u školu. Ali šah im je za većinu njih bio izlaz. Kao što vidite na slici, ovo su neki od naših nacionalnih turnira — sva ova djeca su dio programa. Dvadeset godina kasnije, sada djelujemo u 47 centara, a u naš program je svakodnevno uključeno preko 4.000 djece.
Uz DREF-ov program ishrane, uveli smo i druge programe bazirane na sticanju praktičnih vještina, koristeći šah kao alat za transformaciju.
Godine 2010, opet se vraćam na film Kraljica Katwea, kada sam putovao u Rusiju na Šahovsku olimpijadu, poveo sam Fionu, koja je tada imala 14 godina. Tada sam prvi put vidio tim osoba sa invaliditetom kako igra šah. Bio sam potpuno iznenađen. Pomislio sam: "Čekaj malo... u mojoj zemlji djeca sa invaliditetom skoro nikada nemaju priliku da se pokažu. Često ih kriju, ljudi se stide da priznaju da imaju nekog s invaliditetom."
Kada sam se vratio kući, počeo sam da razvijam strategiju za uvođenje šaha među djecu sa invaliditetom u Ugandi. Četiri godine kasnije, povezao sam se sa velemajstorom Ruterom Tomasom koji je došao u Ugandu, i tada smo pokrenuli šahovski program za djecu sa invaliditetom.
Ali odlučio sam da ga ne zovem „Program šaha za osobe sa invaliditetom“. Evo i zašto.
Pogledajte ovog mladića, Džona, koji takođe učestvuje na turniru. Njegovi udovi su toliko slabi da ne može ništa podići, ali je u stanju da igra šah i da ravnopravno takmiči sa drugima. Neka djeca koriste stopala, neka usta da pomjeraju figure — rade iste stvari kao i mi rukama, samo na drugačiji način. Zato sam odlučio da koristim izraz „različito sposobni“ (differently abled), da bih smanjio stigmu koja se često vezuje za invaliditet.
Ovaj mladić je uspio da napreduje i da predstavlja Ugandu čak i na međunarodnom nivou. Ovo ovdje je Džon — on igra šah koristeći stopala ili usta. Ovdje je takođe i Vasva. Sva ova djeca su različito sposobna. Ovdje smo u Nju Džerziju. Uspjeli su da tri puta predstavljaju Ugandu — 2017, 2018. i 2019. godine na Svjetskom juniorskom šahovskom prvenstvu za osobe sa invaliditetom. Zapravo, 2019. su osvojili srebrnu medalju.
A zanimljiva je i priča o prvom putovanju van zemlje. Kada sam skupio sredstva za njihovo putovanje, bilo je jako teško obezbijediti novac. Do trenutka kada sam uspio da sakupim sredstva, sve ekonomske karte za avion bile su rasprodate. Nije više bilo mjesta. Podijelio sam to sa nekoliko prijatelja, rekavši da novac imam, ali da je avion pun. Jedina slobodna mjesta su bila u biznis klasi.
Zato smo morali da napravimo dodatni napor.
A onda se, zahvaljujući toj situaciji, desilo da je morao da putuje u biznis klasi kako bi mogao da predstavlja svoju zemlju. To je potpuno neutralisalo stigmu — do danas imamo 53 djece koja su uključena u program šaha za različito sposobne, a imamo i cijeli tim koji nastupa u Nacionalnoj šahovskoj ligi Ugande, koji se zove „Tim različito sposobnih“.
Ovo ovdje je Vasva. Zahvaljujući šahu, on je preokrenuo svoj život — porodica ga je bila napustila. Sjećam se kada sam počeo da sređujem njegove dokumente za putovanje u inostranstvo, niko nije mogao da vjeruje da je to stvarno, sve dok se nije vratio u zemlju s peharom, kao što vidite na slici. Uspio je da se vrati u školu, postao je grafički inženjer, i sada se time bavi profesionalno. Takođe, on je i šahovski instruktor — evo ga ovdje, drži čas, i za to je plaćen. Dakle, šah mu je potpuno promijenio život.
Sve smo ovo uspjeli zahvaljujući velikodušnosti i podršci drugih ljudi. Jedan od mojih snažnih partnera je organizacija „Church for Life“ i gospodin Master Eliot, koji me je zapravo i preporučio da budem ovdje danas. Drago mi je što mislim da će i on biti prisutan i predstavljati svoju stranu.
Putovanje kroz šah — evo kako sve počinje. Ovo su slumovi Katwea. Samo donesemo šahovsku tablu u zajednicu i svi se okupe da vide o čemu se radi. A onda ih iz tog prostora dovodimo u akademiju, gdje dobiju strukturiranu nastavu.
I tada ih usmjeravamo na put transformacije — gdje pokušavamo da probudimo uspavanog genija u svakom od njih i pomognemo im da otkriju sposobnosti koje imaju, i na šahovskoj tabli, ali i izvan nje.
Jednom me neko pitao: „Roberte, baviš se šahom već dugo – koliko velemajstora si proizveo?“ Iskreno, osjetio sam malu sramotu, jer nisam proizveo nijednog. Moja najviša titula je FIDE majstor. Rekao sam mu: „Sačekaj malo – imam samo FIDE majstora, ali sam proizveo hiljade životnih šampiona.“ Jer to je naša filozofija.
Koliko god želimo da njegujemo one koji su dobri u šahu, naš fokus je da stvaramo što više životnih pobjednika. Većina ove djece su prvi u svojim porodicama koji su nešto postigli – razbijaju začarani krug nepismenosti i siromaštva, ne samo za sebe, već za čitavu svoju porodicu. I to je nevjerovatno iskustvo – gledati ih kako po prvi put diplomiraju. Svake godine u decembru organizujemo proslavu za sve one koji su diplomirali te godine.
Danas, dok govorim, imamo 47, zapravo 48 mladih koji su trenutno na univerzitetima. A ovog decembra slavićemo još osam koji će diplomirati. Sada već imamo inženjere, ljekare, računovođe, laboratorijske tehničare, stručnjake za računare — sve to zahvaljujući šahu, koji ih je izvukao iz njihove teške situacije i otvorio im vrata ka svijetu.
Ovo je dio našeg zajedničkog puta. Sjećam se kada je izašla knjiga Kraljica Katwea. Znate kako je, većina šahista odmah želi da vidi nove varijante, otvaranja… ali kada su uzeli knjigu u ruke, shvatili su da se filozofija potpuno razlikuje. Jer ono što sam pokušao da stavim u prvi plan jeste da šah ima mnogo više da ponudi od same igre i osvajanja titula.
Šah te uči mekim vještinama koje su ti potrebne da se nosiš sa današnjim svijetom – svijetom koji je izuzetno konkurentan i raznolik. Zato je šah moćan alat, posebno kada govorimo o transformaciji života.
I sve to, naravno, zavisi od lidera, trenera i instruktora. Danas nudimo kurseve koji pomažu ljudima da integrišu životne vrijednosti i koncepte u šahovski program – kako bi ljudi razumjeli na koji način ta dva svijeta mogu da funkcionišu zajedno.
Donio sam i nekoliko primjeraka naših knjiga za sve vas koji želite da vidite kakav uticaj šah može imati. Jedna od njih je Konj bez zamka (A Knight Without a Castle), zatim Kraljica Katwea i Poni je na putu (A Pony’s Journey). Znam da je Master Eliot takođe donio neke od tih knjiga. Naravno, ove knjige vam neće pokazati šahovska otvaranja, ali će vas naučiti kako da integrišete životne lekcije u svoj šahovski program i tako omogućite učenicima da napreduju u ovom izazovnom vremenu.
Moja filozofija je jednostavna:
👉 Nada vodi ka otpornosti, 👉 Otpornost vodi ka proboju, 👉 A kada probiješ — vrati se i inspiriši druge.
Pozdrav svima. Dakle, naziv ovog sastanka je Strateška partnerstva, i to konkretno u kontekstu budućnosti šahovskog obrazovanja.
A jedna tema koja nije bila mnogo pokrivana u šahovskom obrazovanju jeste kako pretvoriti mlade, ambiciozne šahiste u profesionalce.
Tokom posljednjih šest godina rada u kompaniji Chessable, razvili smo platformu koja je pomogla profesionalcima, kreatorima, ali i amaterima, da dobiju alat za razvoj svojih karijera kao šahovskih kreatora.
To je, dakle, okvir u kojem želim da objasnim o čemu ću govoriti, jer jedno od prvih pitanja koje bih dobijao od roditelja šahista koji bi mi se obraćali sa željom da Chessable sponzoriše njihovo dijete bilo je: „Kako mogu da dobijem sponzora?“
A moje pitanje za njih bilo je: „Pa, šta vi mislite, kako?“ I oni na to nisu imali odgovor.
A to je zato što pitanje koje mi postavljaju nije pravo pitanje. Pitanje ne bi trebalo da bude: „Kako da dobijem sponzora?“ Pitanje koje bi trebalo da postave sebi, pitanje koje bi mladi, ambiciozni šahovski profesionalci trebalo sebi da postave, jeste: „Kako da postanem sponzorski zanimljiv?“ „Kako da postanem dovoljno atraktivan da bi sponzor bio zainteresovan da uloži novac i investira u dugoročan odnos sa mnom?“
Jer sponzori nisu humanitarne organizacije, kompanije nisu humanitarne organizacije. Mi nismo tu da bismo vam dali novac da biste ga vi potrošili na svoju šahovsku karijeru.
Kao kompanija, a konkretno kao direktor jedne šahovske firme, ono što me je zanimalo bilo je da gledam i razvijam igrače koji već imaju publiku — ili koji je tek razvijaju.
I zato je veoma važno, ako izađemo iz okvira šahovskog svijeta i pogledamo druge brendove, da mladi šahovski profesionalac može da dosegne novu publiku — da prenese ono što ja kao sponzor želim da povežem sa tim igračem upravo toj publici.
Dakle, kad si poslovan, kad si potencijalni sponzor za nekog igrača, postoje tri stvari koje tražiš kod tog igrača.
Tražiš domet (reach), tražiš uticaj (influence) i tražiš usaglašenost s brendom (brand alignment). I te tri stvari ti pomažu da odlučiš da li ćeš nekog igrača sponzorisati ili ne.
Zato, kada razmišljamo o razvoju infrastrukture za šahovsko obrazovanje i kada razmišljamo o razvoju novih mladih ambicioznih šahovskih profesionalaca, moramo se zapitati: Šta je tim mladim ljudima potrebno da bi u budućnosti uspjeli, kada završe obrazovanje, kada postanu dobri šahisti i zakorače u profesionalni svijet?
U muzici, oblasti u kojoj sam ranije bio aktivan kao muzičar s punim radnim vremenom, postoji prava infrastruktura za razvoj talenata koja počinje vrlo rano. U mnogim zemljama danas postoje muzičke akademije koje, nakon što završiš osnovno i srednje obrazovanje, nude školovanje na nivou fakulteta.
Te škole te ne uče samo da budeš dobar muzičar, nisu to čisto muzičke akademije — one te uče kako da budeš muzički profesionalac. Dakle, uče te i svim dodatnim vještinama koje su ti potrebne.
A ono što smo vidjeli u posljednjih, recimo, pet godina jeste porast šahovskih kreatora u industriji, što pokazuje da postoji potražnja i da postoji publika za šah — posebno među povremenim igračima — koji jednostavno pokušavaju da se povežu sa svojom publikom i da to unovče.
A vještine koje ti šahovski kreatori posjeduju veoma se razlikuju od onih koje imaju klasični šahisti.
Šahisti, a nažalost i većina roditelja šahista, fokusirani su isključivo na rezultate. Fokusirani su samo na šah kao sport, usmjereni samo na to da postanu sljedeći svjetski šampion. A iskreno, biće samo jedan — i šanse da baš ti postaneš sljedeći svjetski šampion su gotovo ravne nuli.
Dakle, pošto najvjerovatnije nećeš postati svjetski šampion u šahu, mnogo pametnija opcija jeste da razmisliš o tome kako da postaneš igrač i šahovski profesionalac koji može da ima karijeru. A najbolji način da to postigneš, po mom mišljenju — danas, kada imaš sve te online alate i dostupne načine za izgradnju publike — jeste da počneš da radiš na izgradnji te publike, koristeći društvene mreže i različite platforme koje ti danas omogućavaju da unovčiš šahovski sadržaj.
Dakle, govorim o YouTube-u, ako želiš da izgradiš publiku i postaneš neko koga vrijedi sponzorisati. Tu je i platforma kao što je Chessable, koja ti omogućava da unovčiš edukativni šahovski sadržaj. Postoje i druge opcije danas gdje možeš pokušati da unovčiš svoj brend, ako tako hoćeš da ga nazoveš.
Pa kako to radiš? Kako da izgradiš online publiku?
Jedan od važnijih faktora u svemu ovome jeste da, kada se predstavljaš svijetu, treba to da radiš na najautentičniji mogući način. Autentičnost zvuči kao divna riječ u teoriji, ali šta zapravo dolazi s njom? Šta znači biti osoba, a ne samo igrač?
Ako pogledaš neke od poznatijih šahovskih ličnosti u svijetu — uzmimo za primjer Ding Lirena, bivšeg svjetskog šampiona — jedna od glavnih tema koju su šahovski mediji i šahovska zajednica dijelili bila je ta što je Ding bio veoma otvoren i ranjiv kada je govorio o svojim problemima s mentalnim zdravljem i stresom koji je doživljavao kao igrač. To ga je učinilo simpatičnim, učinilo ga je bliskim, povezivim — učinilo ga je autsajderom u očima publike, iako je tada bio branilac svjetske titule. Ljudi su navijali za Dinga jer se borio sa sobom. A ta snaga priče o prevazilaženju prepreka je veoma moćan mehanizam koji ljudima pomaže da se povežu i da postanu navijači, fanovi.
Prije 10–15 godina, u časopisu Wired Magazine, jedan čovjek po imenu Kevin Keli objavio je članak o razvoju onoga što je nazvao hiljadu pravih fanova. Jedna od ključnih razlika između muzičara i šahista je u tome što muzičari od ranih faza karijere rade na stvaranju svoje baze fanova, dok šahisti idu na turnire, odigraju partije, postignu neki rezultat, imaju nekoliko pratilaca i gledalaca — i onda ti ljudi odu.
Gledaš partiju, gledaš igrača, možda ti se sviđa njegov stil igre, ali to ne znači nužno da si emocionalno vezan za njegovu ličnost, za osobu koja stoji iza figure.
I upravo ono što je pokazala priča o Ding Lirenu — njegovoj ranjivosti i problemima sa mentalnim zdravljem — jeste da kada postoji priča, ljudi mogu da se povežu s njom. I odjednom, ljudi postaju fanovi, ljudi su navijali za Dinga da osvoji titulu svjetskog prvaka. I naravno, kada je to uspio, svi smo slavili — uspio je da prevaziđe mentalne poteškoće i da postane svjetski prvak. A onda, kada je izgubio titulu od Gukeša, priča je bila: "Šteta, Ding Liren je izgubio jer nije uspio da kontroliše stres i probleme s mentalnim zdravljem."
Istovremeno smo slavili i drugu priču — priču o mladom čovjeku koji dolazi, koji se probija na vrh.
Sve te priče su izuzetno važne za razvoj brenda, za privlačnost prema sponzorima — jer, na kraju, da li igrač pobjeđuje ili gubi nije toliko presudno za fanove. Fanovi prate nekoga zato što osjećaju ličnu vezu s tim igračem.
Dakle, na slajdu ovdje piše: muzičari grade bazu fanova, dok šahisti imaju problem da imaju samo pratioce.
Ono za šta se želim založiti jeste da, kada razmišljamo o šahovskom obrazovanju, kada razmišljamo o tome kako pomoći mladim igračima da zakorače u svoju buduću karijeru, treba da ih naučimo da na svoju karijeru gledaju kao na prostor za izgradnju zajednice. Ta zajednica je ono što ih može podići i osnažiti, kako bismo prestali biti zavisni od državnih subvencija i podrški — koje su, naravno, i dalje važne — ali ono što nam nedostaje jeste da igrači sami preuzmu odgovornost za svoju karijeru i sljedeće korake. A mogu to učiniti tako što će izgraditi publiku koja je vezana za njihov lični brend.
Nemam mnogo toga više da dodam. Imam još nekoliko slajdova o pričanju priča, ali mislim da je ovo bilo dovoljno dugačko, pa ću taj dio preskočiti.
Postoje elementi storytellinga koji su veoma važni da ih šahisti nauče — a posebno šahovski edukatori. Želim da se složim s Christianom koji je rekao da pričanje priča postaje sve važnije.
I za kraj, želim istaći još nešto: u ovoj sali imamo mnogo šahovskih novinara koji su sjajni pripovjedači. Na primjer, ti, Mike, uvijek si sjajan u onome što uspiješ da otkriješ i u uglovima iz kojih ispričaš priču na chess.com.
Ali, po mom mišljenju, bilo bi još bolje kada bi sami igrači, a ne novinari, razmišljali o pričama koje žele da ispričaju. Naravno da je sjajno što imamo šahovske medije, sjajno je što mediji znaju da "spinuju" priču, i jeste zanimljivo kada se pojavi Hans Niemann i svi se uhvate za "priču negativca".
Ali bilo bi još bolje kada bi sve više šahista izlazilo u svijet sa svojom pričom, razmišljajući o poruci koju žele podijeliti, kako bi počeli prikupljati publiku — i postajati atraktivni za sponzore.
Kirsan Iljumžinov — državnik, šahovski lider i zagovornik planetarne svijesti
Od budističkih stepa do afričkih sela, bivši predsjednik FIDE govori o sudbini, noosferskom mišljenju i zašto spasavanje Zemlje znači spasavanje univerzuma.
U eri rascjepkanog liderstva i krizama vođene politike, Kirsan Iljumžinov se izdvaja — ne samo kao bivši predsjednik FIDE-a i Kalmikije, već i kao mislilac ukorijenjen u tradiciji koja spaja duhovno i naučno. Njegov pogled na svijet priziva kosmičku imaginaciju Konstantina Ciolkovskog, noosfersku ekologiju Vladimira Vernadskog i moralnu jasnoću Mahatme Gandija i Nelsona Mandele. Za Iljumžinova, šah nije samo igra, već kapija — ka miru, svijesti i univerzalnoj odgovornosti. U ovom rijetkom i sveobuhvatnom razgovoru, on dijeli viziju u kojoj se obrazovanje, duhovnost i planetarna etika spajaju — i gdje spasavanje Zemlje može biti prvi potez u spasavanju kosmosa.
Ali svesti njegovo nasljeđe samo na šahovske titule ili političke funkcije značilo bi promašiti suštinu njegovog pogleda na svijet. Za Iljumžinova, šah nije tek igra; on je model univerzuma, disciplina uma i put ka miru. Duhovne tradicije nisu međusobno suprotstavljene istine, već odrazi jedne božanske stvarnosti. A budućnost čovječanstva, kako vjeruje, neće zavisiti od moći ili profita, već od naše sposobnosti za etičko djelovanje, planetarnu svijest i unutrašnju transformaciju.
Govori o Zemlji ne kao o izolovanoj planeti, već kao o sastavnom dijelu živog kosmosa — i upozorava da se sudbina jedne ne može odvojiti od sudbine druge. Očuvanje Zemlje, tvrdi, znači očuvanje samog univerzuma.
U ovom rijetkom i dubokom intervjuu, Iljumžinov razmatra duhovne temelje svog djetinjstva, moralnu jasnoću oblikovanu kroz istorijsku traumu i svetu dužnost koju vidi u očuvanju mira — na Zemlji i izvan nje. S karakterističnom iskrenošću i filozofskom dubinom, govori o globalnoj ulozi Afrike, obrazovnoj moći šaha, odgovornosti liderstva i važnosti noosferskog mišljenja u dobu podjela.
Takođe govori o svojim ambicijama da se vrati na funkciju predsjednika FIDE — i time ukine politički motivisane sankcije koje su mu nametnute, a koje vidi ne samo kao nepravedne, već i kao prepreku svom životnom radu na promociji mira, jedinstva i kulturnog razumijevanja kroz šah.
Ovo nije tipičan politički razgovor. Ovo je poziv da razmišljamo šire — o tome ko smo, šta treba da postanemo i kako bi naizgled jednostavna društvena igra mogla da nam pomogne da do toga i dođemo.
— Gdje ste prvi put pronašli duhovno uporište — u religiji, filozofiji ili prirodi? Kirsan Iljumžinov— Religija pomaže čovjeku da zaviri u dubine svog unutrašnjeg svijeta; filozofija otkriva strukturu univerzuma oko nas. Priroda je, u međuvremenu, oličenje božanskog plana — i krajnje opravdanje svake filozofije, koja bez prirode gubi smisao. Gdje, onda, čovjek može da pronađe duhovno uporište u današnjem nemirnom svijetu, gdje je sve, kako vidimo, krhko i prolazno?
Moj odgovor je ovakav: prije svega — u sebi. Ali duša mora sadržati religiju — kao temelj; filozofske principe — kao sposobnost da sebi postavlja teška pitanja; i ljubav prema prirodi — jer je čovjek njen dio. To sam shvatio prilično rano u životu — i možda je upravo zahvaljujući tom shvatanju sve ostalo postalo moguće.
— Koji učitelji ili tekstovi su u vama probudili osjećaj planetarnog ili kosmičkog identiteta? Kirsan Iljumžinov: Mudra osoba uči tokom čitavog života. Glupa ne nauči ništa, uvjerena da već sve zna. Često se vraćam djelima velikog Konfučija. Takođe sam čitao i Pali kanon — zbirku svetih budističkih tekstova. Hrišćansku Bibliju i muslimanski Kuran uvijek držim nadohvat ruke na svom stolu. Tokom dugog života pročitao sam mnoge knjige u kojima su najveći umovi čovječanstva dijelili svoja razmišljanja o svijetu i čovjekovom mjestu u njemu. Koji su to tekstovi u meni probudili osjećaj univerzalnog identiteta? Odgovor je jednostavan — svi. Ti, ja, svi mi koji sebe nazivamo ljudskim bićima — mi smo nerazdvojni od univerzuma. Takva je bila volja Tvorca. Dao je čovjeku razum da bi mogao dokučiti tu istinu. A iz toga proizilaze duboke posljedice. Kosmički identitet podrazumijeva i odgovarajući stepen odgovornosti — za čitav univerzum, čiji je naša planeta Zemlja nerazdvojni dio. Neko bi mogao reći: kome treba ta nesretna mala planeta, izgubljena na ivici Mlečnog puta, na periferiji univerzuma? Ali taj bi bio u zabludi. Čuvajući Zemlju, čuvamo čitav kosmos. I obrnuto je tačno: ako sebi dozvolimo da uništimo Zemlju u plamenu nuklearnog rata, uništavamo cijelu tvorevinu.
— Kada ste bili mladi političar, da li vas je više zanimala moć — ili preobražaj društva? Kirsan Iljumžinov: Kada sam bio mlad, budimo iskreni — najviše su me zanimale mlade, lijepe žene. Što se tiče vašeg pitanja — ono nije sasvim precizno formulisano. Kako se može razmišljati o preobražaju društva bez posjedovanja moći? Pravo pitanje je: šta podrazumijevamo pod moći — i o kakvom preobražaju govorimo? Ono drugo u potpunosti zavisi od onog prvog. Tiranijska vlast teži samo jednom — nemilosrdnom gušenju neslaganja. Pod tiranijom, sve "reforme" samo usavršavaju instrumente potčinjavanja već obespravljenog stanovništva. Prosvijećena moć, naprotiv, usmjerena je na zaštitu prava građana i očuvanje njihovog dostojanstva. Takve primjere poznajemo — i u prošlosti i u sadašnjosti. Vlast dobijena putem direktnih i poštenih izbora — ako, i samo ako, rezultati zaista odražavaju volju naroda (što nije uvijek slučaj) — donosi široka ovlašćenja, ali malo vremena da se ona iskoriste. I zato, odmah nakon izbora, „izabrani“ počinju da se pripremaju za naredne — a za sve ostalo više nema vremena. U mladosti, ne mogu reći da sam o tim pitanjima duboko razmišljao. Ušao sam u politiku vjerovatno u najdramatičnijem trenutku istorije moje zemlje — u vrijeme smjene epoha, raspada velike države i duboke zabrinutosti da bi čak i ono što je ostalo Rusiji poslije pada SSSR-a moglo biti izgubljeno. Zahvaljujući Bogu, tadašnji političari su imali dovoljno mudrosti i odlučnosti da odole regionalnom separatizmu i postave čvrstu branu destruktivnim centrifugalnim silama. Zahvalan sam što sam mogao dati doprinos zajedničkom naporu da se Rusija sačuva.
— Nazvali ste Afriku „kolijevkom čovječanstva“ i „budućnošću civilizacije“. Šta vas je privuklo tom kontinentu ne samo politički, već i duhovno? Kirsan Iljumžinov: Sklon sam da se složim sa onim naučnicima koji vjeruju da je čovječanstvo imalo nekoliko nezavisnih kolijevki. Ali da je Afrika među najznačajnijima — ako ne i centralna — kao polazna tačka koja je pomogla da se oblikuje budući tok ljudskog razvoja, u to nema sumnje. Od mog prvog susreta s afričkim kontinentom i njegovim ljudima, bio sam zapanjen — čak i preplavljen — njegovom prirodom: bujicom boja, bogatstvom biljnog i životinjskog svijeta, koje se tamo uzima kao nešto sasvim normalno. Podjednako dubok utisak ostavila je iskrenost i otvorenost Afrikanaca. To nije ono što bi se nazvalo prostodušnošću ili naivnošću. Ono dolazi iz same prirode — iz njene snage. Jer jaki su uvijek iskreni i puni povjerenja.
— Sarađivali ste sa afričkim liderima kao što su Nelson Mandela, Džejkob Zuma i drugi. Koje duhovne ili moralne osobine su ih povezivale? Kirsan Iljumžinov: Prije svega, rekao bih: usmjerenost ka cilju. A ona se oslanjala na nesalomivu volju, vjernost principima i nesebično služenje svom narodu. To su zaista veliki ljudi Afrike, čija su imena zauvijek upisana u Zlatnu knjigu slave čovječanstva.
— Po vašem mišljenju, kakvu ulogu tradicionalno afričko znanje može imati u razvoju globalne svijesti? Kirsan Iljumžinov: Mudrost bilo kojeg naroda je neprocjenjiva. Tradicionalno znanje afričkih naroda je jedinstveno — i nema mu zamjene. Zato sam uvjeren: to će znanje imati ključnu ulogu u oblikovanju multipolarnog svijeta. Sama Afrika je živi model multipolarnosti.
— Donijeli ste šah u sela, škole i udaljene zajednice širom Afrike. Šta su vas ta iskustva naučila o duhu afričke omladine? Kirsan Iljumžinov: Afrička omladina ni u čemu ne zaostaje kada govorimo o snazi duha i gladi za znanjem. Imao sam sreću da to vidim svojim očima svaki put kad sam putovao u zabačene krajeve — duboko u afričko kopno, gdje mladi ljudi nikada nisu ni čuli za šah. A s kakvom su željom, s kakvom strašću prihvatili da uče tu novu igru! Bilo je to jednostavno zadivljujuće. Uvjeren sam da ćemo uskoro čuti za afričkog šahistu koji se bori za svjetsku titulu. A ja ću, sa svoje strane, učiniti sve što mogu da to postane stvarnost.
— Vjerujete li da Afrička unija treba da igra aktivniju ulogu u globalnoj kulturnoj i obrazovnoj diplomatiji? Kirsan Iljumžinov: Bez ikakve sumnje. Dugo je ljudska civilizacija bila orijentisana po istočno-zapadnoj osi. Danas se taj pravac mijenja. U 21. vijeku, pravac globalnog razvoja određivaće osa sjever–jug. A u tome Afrička unija ima ključnu ulogu u oblikovanju prioriteta naše zajedničke budućnosti.
— Koje biste nove inicijative između Afrike i ostatka svijeta podržali — na duhovnom, naučnom ili obrazovnom planu? Kirsan Iljumžinov: Bez i najmanjeg oklijevanja — podržavam sve inicijative, u svakoj oblasti, koje su usmjerene ka jačanju duhovnih, naučnih i obrazovnih veza Afrike s ostatkom svijeta. Uvijek sam podržavao, i nastaviću da podržavam, svaku afričku inicijativu usmjerenu ka jačanju uloge afričkih država — i kontinenta u cjelini — u određivanju smjera jednog multipolarnog svijeta.
— Odrasli ste u Kalmikiji — jedinstvenoj budističkoj republici u Evropi. Koja su rana iskustva oblikovala vaš pogled na čovječanstvo kao jednu porodicu? Kirsan Iljumžinov: Dobro ste to rekli: moja mala domovina, Kalmikija, jedinstvena je u svakom pogledu. Teško je to prenijeti riječima — to se mora doživjeti: zapanjujuća ljepota stepe u proljeće, kad procvjeta, proteže se do horizonta gdje se kraj zemlje stapa s nebom. Taj osjećaj — da si blizu neba, blizu Boga — kako sam kasnije shvatio, bio je jedan od najsnažnijih utisaka mog ranog djetinjstva. Prošlo je mnogo godina, a ipak se jasno sjećam — imao sam pet ili šest godina — kako bi moja voljena baba, kad bi roditelji otišli na posao, zaključala vrata, navukla zavjese i izvadila malu statuu Bude iz starog, velikog sanduka. Prostirala bi ćilim po podu, kačila budističku tanku i palila malu lampu. Molila se Budi — za milost prema svojoj djeci i unucima, prema svim našim rođacima i cijeloj Kalmikiji. Obično bi govorila: „I za svu našu rodnu zemlju.” Ako tu posljednju riječ napišete velikim slovom, dobićete „Zemlju” — čitavu planetu. Eto vam planetarnog razmišljanja. Jer ne može se zamisliti istinsko blagostanje u jednom kutku planete ako svuda unaokolo vladaju rat, patnja i razaranje. Baka me učila da se i ja molim. Ne silom — ne. Već snagom svog primjera. Jednog dana sam je pitao zašto ne možemo da se molimo otvoreno, zašto ne idemo u hram. Odgovorila je: „Nemamo hram. Ali svaki vjernik ima hram u svom srcu.” A zatim je rekla: „Odrasćeš jednog dana — i ti ćeš sagraditi hram, i ljudi će dolaziti tamo.” Odrastao sam — i kad sam stekao mogućnosti, krenuo sam da ispunim bakinu želju. Sagradio sam 46 budističkih hramova, molitvenih kuća i stupa u Kalmikiji — među njima i najveći budistički hurul u cijeloj Evropi. Takođe sam izgradio 22 pravoslavne crkve u republici. U Elisti, glavnom gradu, podigao sam najveću i najljepšu Kazanjsku saborni hram. Godine 1997, Patrijarh moskovski i cijele Rusije, Aleksej II, došao je da ga osvešta. Patrijarh je posjetio i crkvu u selu Prijutnoje, nedaleko od Eliste — Crkvu Uzvišenja Časnoga Krsta. Bila je to prva crkva koju sam podigao u Kalmikiji. I evo šta je najvažnije: Ja sam budista. Ali sam bio iskreno srećan što sam imao priliku da pomognem hrišćanima da se približe Bogu u svojim crkvama. I sjećam se kako su budisti bili radosni kad se u njihovom selu pojavila lijepa pravoslavna crkva. Kao što su i pravoslavci u Kalmikiji slavili kad je u Elisti podignut najveći budistički hram u Evropi — veličanstveni hurul, sagrađen po svim svetim kanonima, do najsitnijeg detalja. Njegova svetost Dalaj Lama lično je došao iz Tibeta da blagoslovi mjesto na kojem danas stoji to budističko svetilište. Bog se može nazivati različitim imenima — ali On je Jedan. On prebiva u srcu svakog vjernika i na svakom mjestu gdje se vjernici okupljaju na molitvu. Bog je jedan. A čovječanstvo je jedna porodica.
— Da li je postojao trenutak u vašem djetinjstvu ili mladosti kada ste prvi put osjetili da vaš život možda ima globalnu — ili čak kosmičku — svrhu? Kirsan Iljumžinov: Radije ne bih ostavljao utisak među čitaocima da patim od megalomanije. Ne patim, vjerujte mi — iako, moram priznati, postigao sam dovoljno u životu da, s vremena na vrijeme, ne bi bilo grijeh zapitati se ima li neko svoju sudbinu, ili misiju koju treba da ispuni. Svaka osoba ima svoj poziv — svoju svrhu. Nažalost, ne uspiju svi da to shvate tokom života — niti da prihvate ono što su pozvani da postanu ili postignu. Podsjetimo se: i Hrist i Buda su rođeni kao obični ljudi od običnih žena. Prorok Muhamed, koji je prenio riječ Alaha napaćenima, takođe je — kao i svi mi — bio samo čovjek. A opet, milijarde ljudi kroz istoriju — i dalje — zahvalne su im što su ispunili svoju sudbinu. Anton Čehov je jednom rekao: „Poziv svakog čovjeka leži u duhovnom radu — u stalnoj potrazi za istinom i smislom života. Tek tada će sve u čovjeku biti lijepo — i lice, i odjeća, i duša, i misli.” Prinudni rad i život bez nade ne doprinose ljepoti. Ta vizija — života posvećenog unutrašnjem smislu — meni je veoma bliska. U budizmu, potraga za smislom je suština duhovne prakse. Krajnji cilj je prosvjetljenje, ili oslobođenje kroz prelazak u više stanje postojanja. Oni koji poštuju Budu kao božanstvo zovu to reinkarnacijom — povratak, ponovno rođenje. Ali to je potrebno samo iz jednog razloga: da bi se ispunila svrha i nastavila potraga za krajnjim smislom.
— Vaša porodica i vaš narod prošli su kroz duboke istorijske traume. Kako je to nasljeđe oblikovalo vašu saosjećajnost i potrebu da djelujete? Kirsan Iljumžinov: Nisu samo Kalmici stradali pod Staljinovim represijama — najmračnijim poglavljem naše istorije. Mnogi mali narodi širom Sovjetskog Saveza osjetili su šta znači biti iščupan iz svoje domovine i prognan u surove, nenaseljive predjele. Čečeni, Ingusi, Balkari, Krimski Tatari, Meshetski Turci — i, naravno, Kalmici — svi nose ožiljke tog doba. Operacija protiv mog naroda nosila je naziv „Ulus” — hladno, birokratsko ime za ono što je u stvarnosti bila duboka rana, nož preko sudbine jednog naroda. Naravno, i moja porodica dijelila je tu patnju. U Elisti se nalazi spomenik vajara Ernsta Neizvesnog. On je posvećen ne samo deportaciji Kalmika u Sibir, već i onome što su ponijeli sa sobom kad su se vratili iz izgnanstva, 14 godina kasnije. Naš nacionalni pjesnik, David Kugultinov, to je najbolje opisao:
Znao sam da su u sibirskim šumama Moj narod pronašao prijatelje — i dušom ponovo ojačao, Među najboljim Rusima, Među najplemenitijima na Zemlji, Koji su s nama dijelili i sudbinu — i hljeb.
I eto, vidite: s ljubavlju prema ruskom narodu, deportovani Kalmici vratili su se iz Sibira — vratili su se s nadom i vjerom u bolje sjutra. To je najveće nasljeđe koje smo mi, potomci, primili od naših izdržljivih, nesalomivih predaka: Ljubav prema Otadžbini. Vjera u Boga. I vjera u vlastitu snagu. To su principi koji su uvijek vodili moje postupke — za Kalmikiju i za njen narod.
— Vi ste rekli da šah nije samo igra, već i duhovno i obrazovno oruđe. Šta čini šah tako univerzalnim? Kirsan Iljumžinov: Moram da priznam — postoji jedno tumačenje porijekla šaha koje mi je posebno drago. Više je legenda nego istorijska hipoteza, ali je prelijepa — i otkriva dublju suštinu ove igre. Postoji teorija da su šah u Indiju donijeli Ariјevci, koji su migrirali iz Hiperboreje nakon što je tu zemlju pogodila kataklizmična sila globalnih razmjera. Mnogi su poginuli — skoro polovina — ali su preživjeli pobjegli prema Uralu. Neki su se kasnije naselili u Sibir, dok su drugi prešli Hindu Kuš u Indiju — blizu raskršća Pamira, Karakoruma i Himalaja.
— Arijevci su sa sobom donijeli sanskrit, na kojem su napisane Vede — Knjiga Znanja. Zajedno s tim, donijeli su i tri velike igre: karte, bilijar i šah. Kirsan Iljumžinov: (O kartama i bilijaru bi se mnogo toga moglo reći — i rado bih o tome govorio neki drugi put. To je fascinantna tema.) Ali o šahu mogu reći ovo: šah nije mogao biti izmišljen — on je bio otkriven. To je model svijeta. Model života, sa svim njegovim zaokretima i preokretima. To je ono što šah jeste. On nije samo igra.
Tegovi i utezi jačaju mišiće. Streličarstvo i gađanje treniraju smirenost, fokus i preciznost. Različiti sportovi jačaju različite dijelove tijela. Ali samo šah jača um.
A kad govorimo o intelektualnom razvoju, ne postoji bolje sredstvo od šaha. Zato šah mora biti neizostavan dio obrazovanja. To je razlog zbog kog sam, dok sam bio predsjednik FIDE, pokrenuo globalni projekat „Šah u školama“.
I namjeravam učiniti još više.
— Koji je trenutak koji je najiše nekog transformisao kojem ste svjedočili dok ste nekoga učili da igra šah? Kirsan Iljumžinov: Sjećam se toga iz vlastitog djetinjstva — kad sam i sam učio da igram. Svako nemirno dijete — kad bi sjelo za tablu — postajalo bi tiho, smireno, spokojno. Unutrašnji mir — to je najčudesniji, gotovo čudesni dar šaha.
Upravo zbog toga vjerujem da moramo podržati projekat poznat kao Međunarodna asocijacija šahovskih amatera (IACA) — sveobuhvatnu inicijativu da se ljudima predstavi ova igra, da se njeguje njihova ljubav prema njoj, i time — da se širi mir u svakom kutku naše planete. I za to nijedan trud nije prevelik.
— Može li šah pomoći mladim ljudima da razviju globalnu — ili noosfersku — inteligenciju, sposobnost da sagledaju cijelo polje? Kirsan Iljumžinov: Noosfersko mišljenje je ključno za postojanje globalnog intelektualno-informacionog sistema — onog koji je sposoban da vodi samoorganizaciju društva.
Danas svjedočimo krizi starog modela — modela u kojem čovjek svakako nije „čuvar svoga brata“, i u kojem drevni zakoni nalažu: „oko za oko, zub za zub“. Ali multipolarni svijet zahtijeva nešto drugo: saradnju, međusobno djelovanje, harmoniju u različitosti — čak i uz razlike u tradicijama i kulturama.
Ako je to zaista tako, onda šah može naučiti mlade da sagledaju čitavu sliku postojanja — sastavljenu od različitih elemenata, koji djeluju po zajedničkim pravilima, isprepleteni u međusobnom uticaju.
Zato kažem: učite svoju djecu da igraju šah. Razvijajte njihovo noosfersko mišljenje. Jer oni će morati da žive u novom svijetu. Moraju naučiti da vide više — i misle dublje.
— Ako biste se vratili na mjesto predsjednika FIDE, koji bi bio vaš prvi potez — ne samo kao sportski, već kao duhovni gest? Kirsan Iljumžinov: Prije svega — potpuno i beskompromisno odbacivanje svake vrste diskriminacije prema šahistima: političke, nacionalne, rasne ili bilo koje druge.
Šah je velika igra i iz još jednog razloga — jer na tabli su kralj i seljak jednaki. Ne postoji razlika dok se ne povuče prvi potez. Tek tada tabla otkriva ko vlada — a ko pada u podaništvo, podređen ničem drugom do snazi uma svog protivnika.
— Da li biste podržali osnivanje kontinentalne Afričke šahovske akademije sa fokusom na etiku, filozofiju i obrazovanje? Kirsan Iljumžinov: Međunarodna šahovska federacija (FIDE) okuplja nacionalne federacije kao svoje članice. One su grupisane u 27 zona na osnovu geografske pripadnosti. Svaka zona bira svog zonalnog predsjednika, koji zastupa njene interese unutar FIDE.
Afrika obuhvata pet FIDE zona unutar Zone 4, koje obuhvataju 50 nacionalnih šahovskih federacija. Na primjer, zemlje poput Alžira, Egipta, Maroka i Tunisa pripadaju Zoni 4.1 (Sjeverna Afrika); Gana, Nigerija i Obala Slonovače su dio Zone 4.2 (Zapadna Afrika); dok su Južnoafrička Republika, Zambija i Namibija dio Zone 4.5 (Južna Afrika). Te zone koordiniraju regionalne turnire, razvojne programe i zastupljenost u okviru FIDE-ove globalne strukture.
Bez sumnje, za sve nas koji šah vidimo kao nešto više od razonode ili zabave, došlo je vrijeme da ozbiljno razmislimo o dubljem povezivanju šahista i zaljubljenika u šah.
Iako već postoji kontinentalno tijelo poznato kao Afrička šahovska konfederacija, ideja o osnivanju ujedinjene Šahovske akademije u Africi — sa snažnim naglaskom na etiku, filozofiju i obrazovanje — bila bi od neprocjenjive vrijednosti.
Takva Akademija bi mogla pomoći razvoju šaha u afričkim zemljama gdje su domaći resursi ograničeni — ili ponekad potpuno odsutni. Ali upravo tu se i ogleda prava snaga šaha: što više ljudi u jednoj zemlji zna da igra šah, to ta zemlja ima bolje rezultate — u ekonomiji, kulturi, pa i u svim aspektima društvenog života.
Zato to mogu reći s uvjerenjem: ako se vratim na mjesto predsjednika FIDE, u potpunosti ću podržati osnivanje Afričke šahovske akademije.
— Treba li šah biti priznat kao dio svjetske nematerijalne kulturne baštine pod pokroviteljstvom UN-a ili UNESCO-a? Kirsan Iljumžinov: Ali zar on to već nije — po svojoj suštini? Šta bi više zasluživalo globalno kulturno priznanje od šaha? Pravo pitanje glasi: koje značenje danas odlučujemo da damo izrazu „kulturna baština“? Kako ćemo to značenje sprovoditi — i uz koje resurse?
UNESCO, moramo priznati, prolazi kroz izazovna vremena. Sjedinjene Države su objavile povlačenje. Zemlje poput Kanade, Poljske, Japana i Izraela — između ostalih — prestale su da plaćaju članarinu.
Zato, iako je moguće zamisliti mnoge fascinantne i vrijedne inicijative za promociju šaha pod UNESCO-ovim okriljem, prvo moramo postaviti pitanje: šta bi to zapravo značilo, i kako bi funkcionisalo u današnjem kompleksnom i krhkom globalnom okruženju?
— Ako biste se vratili na funkciju predsjednika FIDE, koje bi bile Vaše tri glavne prioriteta u prvoj godini mandata? Kirsan Iljumžinov: Jedan sam već pomenuo: prije svega, radio bih na ukidanju svake vrste diskriminacije unutar FIDE — bilo na osnovu rase, nacionalnosti, etničke pripadnosti, politike ili geografije. Šah mora biti iznad politike — i van svakog ideološkog ili geopolitičkog sukoba.
Drugi prioritet bio bi podrška razvoju amaterskog šaha putem Međunarodnog udruženja šahovskih amatera (IACA). Na kraju krajeva, svaki šahovski genije, svaki svjetski prvak, počeo je kao amater. I reći ću ovo: nikada nisam čuo da je iko postigao nešto značajno u šahu, a da prethodno nije iskreno zavolio igru.
Na kraju — i to smatram najvažnijim — moramo se posvetiti ujedinjenju globalne šahovske zajednice. U šahu, rivalstvo treba da postoji samo za tablom tokom partije — nikada iza kulisa, putem intriga ili sabotaža.
— Tokom Vašeg mandata šah se proširio svijetom. Ipak, mnogi smatraju da je FIDE ponovo postala previše evropocentrična. Kako ćete osigurati pravičniju zastupljenost Afrike, Azije i Latinske Amerike? Kirsan Iljumžinov: U pravu ste. Kao predsjednik FIDE posjetio sam više od 180 zemalja na svim kontinentima. Sreo sam se s brojnim šefovima država, uvijek tražeći njihovo razumijevanje i podršku.
Moramo šahu vratiti ono što se u politici zove multipolarnost. To znači da glasovi šahista iz Afrike, Azije i Latinske Amerike moraju biti jednako snažno prisutni kao i glasovi iz zemalja osnivača Federacije.
Kako to postići? Neće biti lako. Ali moramo početi time što ćemo organizovati velike turnire — prvenstva, olimpijade i ekipna takmičenja — u svim dijelovima svijeta. To će podstaći lokalni razvoj i ojačati značaj zonalnih organizacija.
— U prošlosti ste unijeli šah u škole, sela i porodične domove. Da li biste ponovo sproveli taj model? Šta bi bilo novo u Vašem pristupu? Kirsan Iljumžinov: Ne samo da bih to učinio — uradiću to. Šah nesumnjivo čini čovjeka inteligentnijim, plemenitijim, čistijim u razmišljanju.
Šta je potrebno kao novina? Prije svega: pristup internetu — čak i u najudaljenijim krajevima.
Ako postoji povezanost, postoji i komunikacija — a to stvara mogućnosti. Šahovske legende mogle bi stići do najzabačenijih mjesta i držati lekcije početnicima. Mladi prate svoje idole, ugledaju se na njih. Zato ovaj pristup ima ogroman potencijal.
Šah je takođe izuzetno popularan u zatvorima širom svijeta. Turniri među zatvorenicima redovno se održavaju. Podržavao sam i nastaviću da podržavam te inicijative, jer duboko vjerujem u otkupiteljsku i civilizujuću moć šaha.
— Da li FIDE vidite ne samo kao upravno tijelo, već kao platformu za mir, obrazovanje mladih i digitalnu inkluziju? Kirsan Iljumžinov: To je jedini način na koji FIDE treba da se posmatra. Šah je, po svojoj prirodi, igra mira.
Muze ćute kad topovi grme — a ni Kaisa, muza šaha, nije izuzetak. Podsjetiću vas: bog rata, Mars, zaljubio se u Kaisinu ljepotu. I tek kroz šah je uspio da osvoji njeno srce — i odrekne se rata.
Šah je, dakle, igra za one koji vole mir.
Što se tiče obrazovanja mladih — rezultati govore sami za sebe. U Kalmikiji smo uveli šah kao obavezan predmet u školama. Odmah su se poboljšali ukupni školski rezultati.
Digitalna inkluzija je danas osnovni uslov razvoja društva. Ne možete igrati fudbal ili hokej putem dopisivanja — ali šah apsolutno možete.
U tom smislu, šah je savršen ulaz za mlade u digitalni svijet.
— Šah se ubrzano mijenja uz uspon vještačke inteligencije, online igranja i novih formata poput blica i šaha 960. Koju ulogu bi FIDE trebalo da ima u oblikovanju budućnosti igre? Kirsan Iljumžinov: Najaktivniju moguću. Zato FIDE i postoji — da pomogne u oblikovanju budućnosti šaha.
Ne radi se o mijenjanju pravila koja su opstajala vijekovima — niti o izmišljanju novih figura (iako entuzijasti zasigurno ne oskudijevaju u mašti). Budućnost šaha ne leži u egzotičnim varijantama, već u sljedećem: koliko će ljudi sutra voljeti i igrati ovu igru? Jer — bez igrača, nema ni šaha.
Naš cilj je jasan: da najmanje milijardu ljudi na planeti igra šah. Danas procjenjujemo da više od 600 miliona ljudi igra šah — što znači da je pred nama još dug put. I mi ćemo tim putem ići.
— Kako planirate da sarađujete s nacionalnim savezima i sponzorima tako da se Vaš povratak ne doživi kao prekid, već kao nastavak globalnog napretka? Kirsan Iljumžinov: Upravo je to izazov — obezbijediti kontinuitet i napredak, tako da FIDE bude viđena ne kao restart, već kao evolucija u pozitivnom, progresivnom pravcu. Tako je uvijek bilo: svako istorijsko razdoblje donijelo je FIDE-i svoje zadatke i izazove.
Kada mi je svjetska šahovska zajednica povjerila vođenje organizacije, situacija je bila daleko od lake. Budžet je bio toliko ograničen da jedva da smo mogli pokriti osnovne troškove — a kamoli obezbijediti poštene nagrade za svjetske šampione.
Kako smo počeli? Zašto su sponzori povjerovali u nas? Nečim jednostavnim: iskrenošću i transparentnošću.
Jasno smo govorili o svojim ciljevima i ponudili realan, otvoren put ka njihovom ostvarenju. Uticajne ličnosti iz najrazvijenijih zemalja povjerovale su nam — i povjerile nam značajne resurse za izgradnju budućnosti svjetskog šaha.
Ti podaci su javni: svako može da vidi da se budžet FIDE višestruko uvećao tokom mog mandata. Napredak je ostvaren u svim pravcima.
A zašto je uspjelo? Zato što smo gradili poštene, otvorene i pune poštovanja odnose — i sa sponzorima, i sa nacionalnim savezima. Vjerujem da će mnogi u sadašnjem rukovodstvu FIDE — a mnogi su tu došli uz moju podršku i mentorstvo — to pamtiti, i da će odgovoriti spremnošću na saradnju u ime opšteg dobra svjetskog šaha.
— Da li biste podržali osnivanje stalnog regionalnog sjedišta FIDE u Africi, radi dubljeg razvoja šaha na kontinentu? Kirsan Iljumžinov: Ne samo u Africi! Potreba za osnivanjem regionalnih sjedišta FIDE na svakom kontinentu odavno je prisutna. Što je rukovodstvo organizacije bliže realnostima društva — svakodnevnim izazovima i lokalnim pitanjima — to će i njen rad biti efikasniji.
— Vi ste rekli da liderstvo mora biti ukorijenjeno u duhovnoj jasnoći. Kojim praksama održavate unutrašnji balans u doba globalne neizvjesnosti? Kirsan Iljumžinov: Ja sam budista. Svako moje jutro počinje svetom mantrom: Om Mani Padme Hum. Nema potrebe da se to pretvori u spektakl — nema potrebe da drugi to uopšte i primijete. Moliš se za sebe — i samo za sebe. Možeš te riječi izgovarati naglas ili ih šaptati u sebi: „Neka je blagoslovljen dragulj u lotosu.“
Te riječi su pomogle nebrojenim ljudima širom svijeta da pronađu mir — i snagu da vjeruju u sebe.
Buda je učio da, uprkos svojoj mudrosti i božanskim osobinama, ne može umjesto nas otkloniti ljudsku patnju. Njegova poruka bila je jednostavna: svako mora preuzeti odgovornost za sopstveni život.
Ako želimo da uklonimo patnju, moramo prvo ukloniti uzroke koji do nje vode. Ako želimo biti srećni, moramo njegovati uzroke sreće.
Budisti vjeruju da je to dostižno — kroz etičan život, kroz poštovanje moralnog zakona. I da to da li će naš život postati ono čemu se nadamo — zavisi isključivo od naše spremnosti da mijenjamo sebe.
— Govorili ste o noosferi — planetarnom polju misli. Vjerujete li da ulazimo u narednu fazu ljudske evolucije? Kirsan Iljumžinov: Već smo ušli u tu fazu — samo što to ne shvataju svi. A od onih koji shvataju, ne žele svi to i da prihvate.
U čemu je suština noosferskog razmišljanja? U ovome: čovječanstvo mora sebe prepoznati ne kao gospodara prirode, već kao njen dio. Nismo kraljevi koji imaju pravo da dominiraju ili uništavaju po volji.
U sovjetsko doba postojao je popularan slogan: „Ne možemo čekati na milost prirode — moramo je sami uzeti.“ I mi smo je uzimali — toliko agresivno da su vrste nestajale, plodna tla postajala pustinja, rijeke i čitava mora nestajala.
Čovjek je postao neprijatelj prirode — i priroda je počela da uzvraća: sušom, glađu, bolestima.
Francuski filozof Édouard Le Roy prvi je predložio ideju noosfere. Ali tek ju je veliki ruski mislilac Vladimir Vernadski — filozof, biolog, ekolog, hemičar, geolog — razradio u potpuno definisani sistem.
U najjednostavnijem obliku: nemamo izbora. Ili ćemo prihvatiti da pripadamo živom planetarnom sistemu, sa svom odgovornošću koju to nosi —ili ćemo nestati. Trećeg puta nema.
— Mislioci poput Ciolkovskog i Vernadskog govorili su o kosmičkoj sudbini čovječanstva. Kako su njihove ideje uticale na Vaš pogled na svijet? Kirsan Iljumžinov: Direktno i duboko. Kakav drugi efekat istinska mudrost može imati na čovjeka koji ozbiljno promišlja o životu?
Veliki umovi čovječanstva već su rekli gotovo sve što treba reći o tome kako živjeti ispunjen i radostan život — među svojim bližnjima, u skladu sa Zemljom. Sve što ostaje je da istinski čujemo njihove riječi — i da djelujemo u skladu s njima.
— Da li je moguće da je tradicionalna afrička mudrost — zasnovana na povezanosti i skladu — već po svojoj prirodi noosferska? Kirsan Iljumžinov: Bez ikakve sumnje. I ne samo afričke tradicije — svaka kultura nosi riznicu mudrosti, brušene hiljadama godina. Ali Afrika, kao jedna od kolijevki civilizacije, najbolje pokazuje da samo kroz duboku povezanost s prirodom čovječanstvo može dosegnuti visine svog potencijala.
— Ciolkovski je rekao: „Zemlja je kolijevka čovječanstva — ali se ne može zauvijek živjeti u kolijevci.“ Da li je čovječanstvo spremno da odraste? Kirsan Iljumžinov: Bojim se da će iskren odgovor razočarati: ne baš. Zapravo, moramo priznati suprotno — čovječanstvo još nije sazrelo. I još gore — često se tome i opire.
— Kada biste mogli okupiti budističke monahe, afričke mudrace i zapadne naučnike — šta biste ih prvo zamolili da pokušaju riješiti? Kirsan Iljumžinov: Najvažnije pitanje od svih: Zašto još uvijek ne možemo da živimo u miru? Zašto još uvijek ubijamo jedni druge?
Znate li koliko dana mira postoji u zabilježenoj ljudskoj istoriji? Nijedan.
Svaki dan, negdje, neko ratuje. Nekad samo u jednom regionu — a nekad na cijeloj planeti u isto vrijeme. Tada to zovemo svjetskim ratom.
— Jesu li svjetske krize znak promjene svijesti — ili upozorenje same Zemlje? Kirsan Ilyumzhinov — Skoro bih rekao da je Zemlja živa — i mudra. Prihvatila nas je, dala nam sve što je imala. A sada nam šalje signale: probudite se. Dođite k sebi. Budite mudri. Da li slušamo? Nažalost, još ne.
— Prošli ste između Istoka i Zapada, između nauke i duhovnosti, politike i poezije. Kako održavate unutrašnju harmoniju? Kirsan Ilyumzhinov — Možda vam neće zvučati uvjerljivo, ali vrlo je jednostavno: ne izgovarajte molitve samo usnama — vjerujte u njih. U današnjem napetom, polarizovanom svijetu, održati unutrašnju ravnotežu je izuzetno teško. Ali ponoviću: samo mi sami smo odgovorni za svoj unutrašnji mir. A taj mir je temelj mira na Zemlji.
— Koja je vaša najveća nada za omladinu Afrike? Kirsan Ilyumzhinov — Energija. Ustrajnost. Kreativna snaga — to vidim u mladim generacijama Afrike. Budimo iskreni: u velikom dijelu Evrope vidimo znakove apatije, umora i otuđenosti među mladima. Afrika — nekada kolijevka civilizacije — sada stoji kao mjesto gdje čovječanstvo može ponovo pronaći svoju budućnost. To je moja najdublja nada.
— Kako biste željeli da vas se pamti: kao političara, filozofa ili službenika planete? Kirsan Ilyumzhinov — Zar nisu Aristotel i Platon bili službenici planete? Po mom mišljenju, filozofi upravo i treba da budu oni koji pomažu životu na Zemlji da dobije smisao.
— Da biste mogli napisati poruku budućim generacijama koje će je čitati za hiljadu godina, šta biste im rekli? Kirsan Ilyumzhinov — Samo ovo: Mi smo dali sve od sebe da biste vi mogli živjeti. Sada vi dajte sve od sebe — za one koji će doći poslije vas.
— Šta ako sudbina kosmosa zaista zavisi od načina na koji igramo ovu igru — upravo ovdje, sada, na Zemlji?
