Višestruki svjetski šampion Anatolij Karpov govori o šahu i novom meču za krunu
Autori: Nikolaj Dolgopolov, Albert Minnullin
Karpov dugo nije davao intervjue, a za to je bilo razloga. Odlučili smo da posjetitmo Anatolija Jevgenjeviča, koji se oporavlja u blizini Moskve.
Prije 50 godina, u polufinalu meča kandidata, Anatolij Karpov je u briljantnom stilu pobijedio desetog svjetskog šampiona Borisa Spaskog.
Anatolije Jevgenjeviču, drago nam je što vas vidimo. Kako ste, kako se osjećate?
Anatolij Karpov: Hvala, trenutno radim na svom zdravlju. Sve je, čini se, u redu, a oporavak ide dobro. Što se tiče mog pogleda na svijet, pratim događaje u svijetu.
Pratite li šahovske turnire, analizirate li ih?
Anatolij Karpov: Sam ne igram, ali naravno, pratim.
Na koga, ili na šta, biste nam skrenuli pažnju?
Anatolij Karpov: Prije svega, na šahovske škole koje su postale jače - indijska i kineska. Njihovi šahisti su vrlo sposobni. Neophodno je analizirati i pratiti ih. Što se tiče ženskog šaha, pratim ga manje. Ali, u muškoj konkurenciji imamo mladog i ozbiljnog velemajstora - Ivana Zemljanskog. Pohađao je moju šahovsku školu u Tjumenu, a sada je preselio u Moskovsku oblast.
Mladić je talentovan, ali znate kako to ide - pojavi se, zasija i nestane.
Anatolij Karpov: Ne, Ivan je talentovan. Vidi se to po tome kako je sa 13 godina osvojio titulu velemajstora. To je bilo sjajno. Dakle, ima dobru perspektivu.
Danas mladi posebno brzo napreduju. Kao da niču iz zemlje.
Anatolij Karpov: Nije to samo danas. Taj fenomen postoji već neko vrijeme. Šah je podmladio i smanjio uzrasnu granicu. To je vjerovatno reakcija na pojavu kompjutera.
Tu je i devetogodišnji Roman Šogdžijev. Igra vrlo precizno, sa devet godina pobijedio je velemajstore u brzopoteznom šahu. Ali treba paziti da se ne „slomi“.
Anatolij Karpov: Mnogo toga zavisi od roditelja.
Romanov otac je vrlo pozitivan.
Anatolij Karpov: Znači, psihološki će dobro usmjeravati sina. Devet godina - to je ipak prerano za potpunu zrelost.
Brine me što mnogi naši šahisti, iako zadržavaju ruski pasoš, mijenjaju sportsko državljanstvo i igraju za različite zemlje, nastupaju u stranim klubovima. Da li je to rješenje?
Anatolij Karpov: Svako odlučuje za sebe. Mnogi smatraju da je to jedini izlaz. Ja to nikada ne bih uradio. Međutim, postoji još jedan aspekt - Međunarodna šahovska federacija ne pokazuje dovoljno karaktera. Ima mnogo toga u njoj što uopšte ne razumijem. Etička komisija se previše osilila.
Zašto smatraju da mogu isključivati naše šahiste iz takmičenja?
Anatolij Karpov: Oni su skoro uticajniji od predsjednika FIDE. Šta je to uopšte? Odmah bih zaustavio predsjednika te komisije. Na početku su mu popuštali, pa je stekao neku moć. Sada je teže boriti se s njim, ali ipak, borba protiv toga je potrebna.
Već uskoro, 20. novembra, u Singapuru će se održati meč za šahovsku krunu između svjetskog šampiona, Kineza Dinga Lirena i osamnaestogodišnjeg Gukesha Dommaraju iz Indije. Kako procjenjujete šanse ovog para?
Anatolij Karpov: Šanse? To nije pitanje za mene, ali, ukratko, divno je što je neko ko je sa 17 godina i 10 mjeseci osvojio turnir kandidata, sa 18 godina ušao u meč sa svjetskim šampionom. Naravno, neću vas ostaviti bez odgovora - ima dobre šanse.
Godinama ste poslanik Državne Dume. Sada je velemajstor Sergej Karjakin postao senator. Da li šah osvaja svoje mjesto u velikoj politici?
Anatolij Karpov: Prije svega, želim čestitati Sergeju. Postati član Vijeća Federacije nije lako. Takođe, to je veliki politički uspjeh za šah.
Za kraj, kako je vaša izvanredna kolekcija marki, koja se smatra jednom od najboljih na svijetu?
Anatolij Karpov: Nisam je napustio. Još uvijek ih skupljam. Neko vrijeme nisam dodavao nove primjerke. Da, kolekcija je jedna od najboljih, a moguće je da se pojavilo još nešto značajno. Ali, moje stare rijetke marke su tu. Posebno mjesto zauzimaju marke Rusije i Sovjetskog Saveza, kao i belgijske marke. Moje teme su šah i Olimpijada.
Anatolij Karpov u svom kabinetu
Anatolij Karpov sa suprugom Natalijom u hotelu nakon Svjetskog prvenstva. 1990. godina.
Legendarni velemajstor Anatolij Karpov je već kod kuće i s uživanjem pije sok od nara
Svjetski šahovski prvak Anatolij Karpov vesla na odmoru u Podmoskovlju, 1986. godine
Ceremonija vjenčanja svjetskog šahovskog prvaka Anatolija Karpova i Irine Kuimove u Palati za vjenčanja u Moskvi, 1979. godine
Velemajstor Anatolij Karpov rješava šahovski zadatak tokom odmora. 1970. godina
Anatolij Karpov čita strane novine. 1986. godina.
Anatolij Karpov tokom "Turnira zvijezda" u okviru Međunarodnog šahovskog turnira Moskovski Open 2022. godine.
Šampion svijeta u šahu Anatolij Karpov sa sinom na šetnji. 1986. godina.
Anatolij Karpov tokom šahovske simultanke sa zatvorenicima preko interneta.
Šampion svijeta u šahu Anatolij Karpov tokom vježbi u teretani. 1986. godina.
Anatolij Karpov u redakciji "Rosijske gazete".
Anatolij Karpov sa suprugom Natalijom, u svojoj kući. Nakon Svjetskog prvenstva u Njujorku. 1990. godina.
Anatolij Karpov u svom kabinetu.
Šampion svijeta u šahu Anatolij Karpov razgovara telefonom. 1981. godina.
Tokom plenarne sjednice Državne dume Ruske Federacije.
Anatolij Karpov nakon pres-konferencije uoči Turnira kandidata u šahu.
Anatolij Karpov sa suprugom Irinom i sinom Anatolijem. 1981. godina.
Višestruki šampion svijeta u šahu, predsjednik Upravnog odbora Šahovske federacije Sverdlovske oblasti, Anatolij Karpov u pres-centru "Russkije gazety".
Anatolij Karpov daje autogram stanovnici Sevilje tokom pauze meča za šampionat svijeta u šahu. 1987. godina.
"Juniorska osmorka" igra šah sa Anatolijem Karpovom. 2008. godina.
Delegat XIX kongresa VLKSM, šampion svijeta u šahu Anatolij Karpov daje autograme. 1982. godina.
U Šahovskoj federaciji Rusije sumirali su rezultate Svjetskog prvenstva za mlade u šahu u Brazilu.
Piše: Timur Ganeev Zamjenik šefa sportskog odjela “Sport –Expressa”
Aleksandar Tkačev
U brazilskom gradu Florianopolisu završeno je Svjetsko prvenstvo u šahu za mlade u kategorijama do 14, 16 i 18 godina. Ruski predstavnici osvojili su sedam medalja, nadmašivši sve ostale zemlje. Zlatne medalje iz Brazila odnijeli su Diana Hafizova (djevojke do 14 godina), Olga Karmanova (djevojke do 18 godina) i Aleksej Grebnev, koji je drugi put zaredom osvojio prvenstvo svijeta u kategoriji do 18 godina. Osim toga, Jana Žapova osvojila je srebro u kategoriji do 16 godina, dok su Marija Vlasova, Nikita Kalinin i Galina Mihejeva zauzeli treće mjesto u kategorijama do 14, 16 i 18 godina. „Sport Express“ je razgovarao o detaljima turnira s izvršnim direktorom Šahovske federacije Rusije (ŠFR) Aleksandrom Tkačevim, a dotakli su se i uspjeha Aleksandre Gorjačkine na drugoj etapi ženskog „FIDE Grand Prix“ turnira u Šimkentu, kao i nastupa Rusije na Svjetskom prvenstvu u rapidu i blitzu 2024. u Njujorku.
Iskustvo sa superfinala 2024. pomoglo je Grebnevu i Karmanovoj u Brazilu
— Aleksandre Vasiljeviču, da li ste zadovoljni nastupom ruskih igrača u Florianopolisu?
Aleksandar Tkačev— Vrlo sam zadovoljan.
— Koji rezultat vas je najviše iznenadio?
Aleksandar Tkačev — Teško pitanje. Svaka medalja ima svoju priču. Ako govorimo o šampionima, onda je AleksejGrebnev odigrao izvanredno. Da, bio je favorit po rejtingu, ali odbraniti titulu u bilo kojem sportu teže je nego osvojiti je prvi put. Išao je kroz turnir s velikim samopouzdanjem i nije ostavio sumnje u svoju snagu. Rezultat Diane Hafizove, koja je osigurala pobjedu već kolo prije kraja, zaslužuje posebno divljenje. Olga Karmanova je iznenada izgubila u pretposljednjem kolu od sunarodnjakinje Marije Aleksejenko, što je bila njena najslabija partija na turniru. Ali uspjela je da se oporavi i u posljednjem kolu brilijantno pobijedi svoju protivnicu za samo 24 poteza. Svi naši osvajači medalja odigrali su sjajno – i Nikita Kalinin, i Jana Žapova, i Marija Vlasova, i Galina Mihejeva. Konkurencija je bila izuzetno jaka, s 520 učesnika iz 62 zemlje.
— Da li je učešće u superfinalu bilo korisno za Grebneva i Karmanovu?
Aleksandar Tkačev — Apsolutno. Nastup u Barnaulu dao im je veliki podsticaj u razvoju. Osjetili su šta znači igrati šah na seniorskom nivou i taj su iskustveni kapital prenijeli na najvažniji turnir u godini.
Na Svjetskom prvenstvu 2024. u rapidu i blitzu nećemo biti samo statisti
— U Kazahstanu je upravo završen drugi krug ženskog „Grand Prix“ turnira koji je dio kvalifikacija za Turnir kandidatkinja. Od samog početka vođstvo je preuzela Aleksandra Gorjačkina i uspjela zadržati čisto prvo mjesto. Da li vas je impresionirala njena igra?
Aleksandra Gorjačkina
Aleksandar Tkačev — Da, Aleksandra je brilijantno pobijedila u Šimkentu. Nadamo se da će ovako dobar početak u novom ciklusu dovesti do njenog nastupa u meču za svjetsku krunu. Gorjačkina već ima iskustvo iz šampionskog meča i vrijeme je da se vrati kao kandidatkinja. Navijamo, naravno, i za Jekaterinu Lagno. Istina, na svom prvom turniru „Grand Prix“ nije ostvarila najbolji rezultat, ali se nadamo da je to samo trenutna slabost i da će ponoviti prošli uspjeh i osigurati mjesto u Turniru kandidatkinja (šahistkinje koje završe na 1. i 2. mjestu u „Grand Prixu“ dobivaju mjesto u Turniru kandidatkinja).
— Da li se zna koliko će ruskih velemajstora učestvovati na Svjetskom prvenstvu 2024. u rapidu i blitzu?
Aleksandar Tkačev — Od onih koji nisu imali važeće vize, njih 17 izrazilo je želju da učestvuje. Većina ih je dobila američke vize. Do petka, 8. novembra, imali smo samo tri odbijenice. Dakle, imamo dobar rezultat, iako smo strahovali da će samo malo njih stići do Njujorka.
— Lijepa vijest.
Aleksandar Tkačev — Ali, ne želim previše predviđati. Dobiti vizu i doputovati u Njujork nije uvijek ista stvar, jer se mogu dogoditi razne nepredviđene situacije. Nadajmo se da će igrači koji stignu moći da se bore za najviše plasmane, jer navijači očekuju ne samo dobru igru, nego i medalje, kao prošle godine.
— Možete li navesti nekoliko imena?
Aleksandar Tkačev — Mislim da će se za medalje boriti Aleksandar Griščuk, Jekaterina Lagno, Jan Nepomnjašči, Valentina Gunina. I Andrej Esipenko i Arsenij Nesterov imaju solidne šanse. Biće teško, naročito u blicu, gdje se promijenila formula turnira, ali najvažnije je da u Njujorku nećemo biti samo statisti.
— Da li se na kraju ispostavilo da Vladislav Artemjev, jedan od najboljih blic igrača na svijetu, ipak neće igrati?
Aleksandar Tkačev — Nažalost, Vlad neće učestvovati na Svjetskom prvenstvu 2024.
Na nedavno završenoj izložbi „Šah kroz vijekove i zemlje“, ljubitelji drevne igre imali su priliku da se jednog dana susretnu s 48-godišnjim peterburškim velemajstorom Peterom Svidlerom. Donosimo najzanimljivije izjave pobjednika Svjetskog kupa 2011. godine, petostrukog osvajača Olimpijade u šahu i osmostrukog prvaka Rusije.
Moskva, juni 1989. godine. Lenjingradski školarac, kandidat za majstora sporta, Petar Svidler na času u šahovskoj školi Mihaila Botvinika. /FOTO Igor Utkin/TASS
O završetku karijere
Peter Svidler: Trenutno se nalazim u, kako bih to nazvao, polupenzionerskom stanju: dosta se bavim trenerskim i komentatorskim radom, ali ipak igram tri-četiri turnira godišnje, pri čemu polovinu pobjeđujem.
Dvadeset godina bio sam među dvadeset najboljih šahista svijeta. Međutim, u jednom trenutku osjetio sam da, iako još uvijek mogu odigrati pojedine partije vrlo dobro, teško mi je da održavam isti visok nivo igre kao prije: moji potezi na tabli postali su mrvicu manje precizni, malo manje pouzdani. Osjećaj da nekadašnji sjaj više neće biti isti prilično me pritiska. Mislim da upravo u ovakvim trenucima vodeći velemajstori odlučuju da okončaju svoje aktivno takmičenje. Samo godine ovdje nisu presudne. Sjećate li se kako je u januaru 2019. godine, nakon turnira u Wijk aan Zeeu, Vladimir Kramnik najavio povlačenje iz šaha?! Čini se da je i on počeo shvatati da Kramnik kakvog pamtimo iz njegovih najboljih godina više neće postojati.
O tituli svjetskog prvaka
Peter Svidler: U šahu mi, može se reći, nije pokorena samo jedna vrhunska tačka: nisam postao svjetski prvak niti sam učestvovao u mečevima za tu titulu. Možda bi se moglo razmišljati o tome kako nisam ostvario sve što su mi talent i sportski rezultati omogućavali. Ali u vezi s tim sam miran. Često se kaže da osoba koja je potpuno posvećena nekom velikom cilju, u ovom slučaju osvajanju šahovske krune, mora žrtvovati ne samo druge interese već i dio sebe. I želio sam to izbjeći.
Oduvijek sam imao interese i izvan šahovske table: puno čitam, govorim engleski, volim da slušam muziku. A naravno, tu je i porodica, djeca. Moji sinovi sada imaju 22 godine. Iskreno, ne smatram se idealnim ocem, ali koliko god sam mogao, učestvovao sam u njihovom vaspitanju. Nikada nisam pristajao na stav da je moja zanimljiva, voljena profesija prioritet, a sve ostalo sporedno. Sada čak mislim da sam možda trebao češće ostavljati šah sa strane i posvetiti se više porodici.
O trenerskom radu
Peter Svidler: Kada su me pozvali i ponudili da treniram indijskog velemajstora Rameshbabua Praggnanandhaa, zainteresovao sam se – riječ je o izuzetno talentovanom mladiću. Ipak, odmah sam ih upozorio: „Znate, ja nikada u životu nisam radio ovakav posao.“ Odgovorili su mi da ih to ne zabrinjava.
U početku nisam bio siguran šta bih mogao naučiti Praggu. Poboljšati njegovu pripremu u otvaranjima? Danas u tome svim velemajstorima značajno pomažu računari. Međutim, postoji jedna oblast u kojoj mogu biti od pomoći – zahvaljujući mom velikom turnirskom iskustvu. Praktično sve slobodno vrijeme, osim kada spava, Praggnanandhaa provodi baveći se šahom. Pokušavam ga ubijediti da nije nužno pritiskati samog sebe da pred svaku partiju riješi sve probleme vezane za otvaranje. Jednako je važno ostati mentalno svjež prije same partije. Trudim se da ga naučim da se ne opterećuje nakon poraza, da tokom partije razdvoji je važno, a šta nije toliko važno. Takođe, radimo na pravilnom raspolaganju vremenom i hrabrosti za riskantne poteze, iako to ne znači da se ne bavimo i čisto šahovskim pitanjima.
O uspjesima indijskih velemajstora
Peter Svidler: O usponu šaha u Indiji dovoljno govori i činjenica da je reprezentacija te zemlje nedavno na Svjetskoj šahovskoj olimpijadi u Budimpešti ostvarila uvjerljivu pobjedu, završivši sa četiri boda prednosti u odnosu na najbliže rivale.
O popularizaciji šaha u Indiji
Peter Svidler: Veliku ulogu u popularizaciji šaha u Indiji odigrao je bivši svjetski prvak Višvanatan Anand. Sportski uspjesi ovog prirodnog talenta i njegova aktivnost izvan šahovske table daju rezultate. Ipak, možda najvažniji faktor je ogromna podrška države i postojanje dobro organizovanog sistema za obuku vrhunskih šahista. Ovdje se može povući paralela sa zlatnim godinama sovjetskog šaha. U SSSR-u, zbog geopolitičkih i ekonomskih faktora, šah je bio vrlo cijenjen u društvu. Profesija šahiste bila je prestižna, i mnogi su željeli da se bave šahom.
Navešću primjer. Pohađao sam sasvim običnu školu u Lenjingradu, ali većina mojih školskih drugova bavila se šahom. Mnogi su igrali samo kratko, ali to nije toliko važno. Zbog masovnog interesa i jake trenerske škole u SSSR-u, vjerovatnoća da talentovani dječak nikada ne sjedne za šahovsku tablu bila je vrlo mala. Usput, šah danas postaje sve popularniji ne samo u Indiji već i u Uzbekistanu, Iranu i djelimično u Kazahstanu.
O roditeljima mladih šahista
Peter Svidler: Tema šahovskih roditelja već je odavno postala dio šahovskog „folklora.“ Razvoj mladog šahiste uvijek prate uspjesi, ali i neizbježni neuspjesi, a stav njegovih roditelja u tim trenucima igra ključnu ulogu. Možda će zvučati banalno, ali dijete mora osjećati da stav njegovih najbližih nije uslovljen time da li je pobijedilo na važnom turniru ili napravilo grešku pred samu završnicu, kada je pobjeda bila nadomak ruke. U svakoj situaciji, mama i tata ne bi smjeli obezvrijediti njegov trud. Smatram da je odraslima ovaj zadatak itekako ostvariv.
Ne sjećam se da su mi roditelji ikada govorili: „Do te i te godine treba da postaneš kandidat za majstora,“ ili da na određenom turniru moram ostvariti konkretan rezultat. Sada, osvrćući se unazad, shvatam da su razmišljali samo o tome šta još mogu učiniti da bi mi pomogli.
Koliko god volim šah, svjestan sam da je to samo igra za stolom. Ako šahovske aktivnosti postanu za dijete težak posao u kojem ne uživa, to je ozbiljan znak. U tom slučaju, možda bi roditelji trebali pokušati da ga usmjere prema nečemu drugom. Govoreći iz vlastitog iskustva, meni je bilo šest i po godina kada mi je tata prvi put pokazao kako se figure kreću, i od tada se nisam mogao odvojiti od šahovske table. Dolazio bih iz škole, bacio ranac, otišao u svoju sobu i otvorio neku šahovsku knjigu. Moja buduća profesija zapravo je tada već bila predodređena.
Elena Tomilova: Automobil kao ugodan bonus napornog turneje
Pobjednica četvrte sezone Crnomorskog Grand Prixa odgovara na pitanja novinara Eldara Muhametova
Zahvaljujući podršci Crnomorskog Grand Prix festivala koncerna "AvtoVAZ," ove godine je prvi put glavni ženski trofej bio automobil LADA. Uspjeh Elene Tomilove nije slučajan: ona je međunarodni velemajstor, pobjednica Više lige Prvenstva Rusije, finalistkinja Ruskog kupa, osvajačica bronzane medalje na državnom prvenstvu u brzopoteznom šahu, te višestruka osvajačica medalja ekipnog prvenstva Rusije.
Novinar: Elena, čestitam na pobjedi! Da li ste učestvovali u svim sezonama Crnomorskog Grand Prixa?
Elena Tomilova: Hvala vam puno. Da, učestvovala sam još u prvoj sezoni 2021. godine i u svim narednim.
Te 2021. godine osvojili smo porodični trofej, a ja sam osvojila žensku nagradu. Sljedeće godine se nisam borila za nagradu, jer je Darija Voit vrlo dobro startovala u Anapi – osvojila je mnogo poena u klasičnom šahu, pa ju je bilo nemoguće stići.
Godine 2023. pokušala sam da se borim za žensku nagradu, ali nisam imala dovoljno bodova na klasičnim turnirima. I uz to se desio važan događaj – postala sam majka po drugi put. No, uprkos tome, sa trojmjesečnim Danjušom odlučili smo ponovo igrati u seriji. I opet smo osvojili porodičnu nagradu. Tada je to za nas bio glavni trofej.
Ove godine se sve lijepo posložilo. Odigrala sam nekoliko etapa na Krimu. Glavni fokus smo stavili na avgust. Prvobitno smo planirali da čitava porodica putuje autom, što je i ekonomičnije i omogućava nam udobno kretanje između gradova.
Novinar: Da li ste imali problema s prevozom?
Elena Tomilova: Imamo veliku porodicu, dvoje djece. Budući da je Danjuša još mali, tek mu je godinu i po, s nama je putovao i djed. Stisnuli smo se u naš crveni Kia Rio i tako putovali.
Putovali smo preko Krimskog mosta – putevi su vrlo dobri. Ponekad su bile gužve, a povremeno i vremenske nepogode – kiše, čak i grad. Plašili smo se gužvi zbog kontrole na Krimskom mostu, ali stalno smo pratili situaciju, gledali kada ima manje ljudi i tako izbjegavali velike gužve, najviše smo čekali sat vremena.
Putovanje autom po Tavridi je zapravo uživanje!
Novinar: Da li ste izlazili u određeno vrijeme kako biste izbjegli gužve?
Elena Tomilova: Da, obično smo polazili noću. Ja sam jedini vozač u porodici, pa sam morala i voziti i igrati, ali i održavati svakodnevnicu.
Novinar: Dimitri ne vozi? (Napomena urednika: suprug Elene Tomilove je velemajstor Dmitrij Krjakvin).
Elena Tomilova: Više puta smo o tome razgovarali. On kaže da jednostavno nije vozač po prirodi. Vjerovatno je to povezano i s okolinom u kojoj je odrastao. Njegova mama i tata takođe nisu vozili, nisu imali auto u porodici. Kod mene je suprotno, i mama i tata su vozači. I sama sam oduvijek željela imati automobil. Tek kasno sam sjela za volan, a vozim tek četiri godine.
Dmitrij Krjakvin i Elena Tomilova sa starijim sinom Andrejem
Novinar: Ni ja nikada nisam imao vozačku dozvolu. Kažu li ljudi da ste dobar vozač?
Elena Tomilova: Mislim da jesam. Na automatskom mjenjaču svako može naučiti. Prvi mjesec sam imala puno malih problema s parkiranjem. Ponekad još uvijek nemam osjećaj za gabarite pa, kad parkiram, zamolim da neko izađe, pogleda i pomogne mi da se osiguram.
Novinar: Čuo sam od drugih šahistkinja da se često etape Crnomorskog Grand Prixa preklapaju s drugim interesantnim turnirima.
Elena Tomilova: Kalendar je zaista pretrpan. Zaista ima drugih vrlo interesantnih turnira u isto vrijeme. Na primjer, etapa ženskog Kupa Rusije u Ufi. Možda bih i ja učestvovala u njemu. Ali na njega bih morala ići sama, a moj sin me još uvijek nije spreman pustiti, još je mali. Naravno, voljela bih igrati na ženskim švajcarskim turnirima i vratiti se u kvalifikacije za Ruski kup, ali za sada to nije moguće.
Mogućnost putovanja sa čitavom porodicom i zajednički život je velika prednost Crnomorskog Grand Prixa. Zato smo birali turnire na kojima svi mogu igrati. I ja, i Dima, i Andrej – naš stariji sin, koji također postaje šahista.
Novinar: Znači, sva tri turnira ste igrali zajedno?
Elena Tomilova: Ovaj put da, sva tri turnira smo igrali zajedno. Velika zahvalnost našem djedu koji je sve to vrijeme pazio na bebu.
Novinar: Pročitao sam da ste završili građevinski fakultet…
Elena Tomilova: Da, zajedno s Dimom.
Novinar: Tamo ste se upoznali?
Elena Tomilova: Upoznali smo se 2003. godine na Prvenstvu Rusije do 20 godina koje se održavalo u Essentukiju. Sjećam se da nas je Boris Savčenko upoznao. Kada sam upisala fakultet u Rostovu na Donu, oboje smo trenirali kod Aleksandra Ivanoviča Zaharova, s kojim je Dima već odavno radio. Mnogo smo igrali blitz, analizirali pozicije, proučavali otvaranja. Tako je naš odnos i započeo.
Novinar: Zašto ste izabrali građevinski fakultet?
Elena Tomilova: Na tom univerzitetu su postojale dobre šahovske tradicije; tu su studirali velemajstori kao Aleksandar Galkin, Maksim Turov i kasnije Vitalij Kiselev. Postojala je mogućnost učestvovanja na Prvenstvu Rusije za studente, a možda čak i na svjetskom studentskom prvenstvu. Sportiste su uvijek podržavali, ponekad su im opraštali izostanke sa časova. Ali zaista smo učili, dosta smo propuštali, ali smo dolazili na časove. Fizička kultura je bila jedini predmet koji smo uvijek polagali automatski. Imali smo i finansijsku podršku: sportsku stipendiju, a meni su dali smještaj.
Novinar: A nakon fakulteta ste počeli raditi kao trener?
Elena Tomilova: Nakon završetka fakulteta pokušala sam upisati postdiplomski studij, čak sam položila neke državne ispite. No tada sam se već udala i bila trudna, pa se to nije ostvarilo. Počela sam trenirati.
Novinar: Znači, za vas je Crnomorski Grand Prix savršeno uklopljen u raspored?
Elena Tomilova: Da, u naše porodično putovanje po crnomorskim gradovima. Ali 37 dana van kuće je izazov, jer su uslovi svuda različiti. Organizatori se, naravno, trude, ali smještaj nije uvijek idealan. Cijene su također visoke jer je sezona odmora.
Novinar: Da li je osvajanje automobila bio ugodan bonus turneje?
Velemajstor Dmitrij Krjakvin nastavlja priču o legendama blica
Prvenstva Rusije u rapidu i blicu su završena, ali sezona munjevite igre nije još gotova — početkom decembra na tlu Sočija (opet u Grand Hotelu „Žemčužina“!) okupiće se finalisti Grand Prixa u rapidu i blicu. Dok se vodi borba za posljednje karte za Top 28, završimo priču o „Večernjacima“ i tradicionalnoj dodjeli samovara.
Veoma sam sretan što sam uspio da sakupim većinu legendi i priča o prošloj generaciji gradskih heroja, dok su još živi oni koji su ih susretali za šahovskom tablom. Još jednom zahvaljujem svima koji su pomogli! Izvanredni šahovski fotograf Boris Georgijevič Dolmatovski bio je zabrinut da će njegovi predivni snimci o istoriji „Večernjaka“ jednostavno nestati i pasti u zaborav. Sada se to neće desiti — bar ne u skorije vrijeme.
Dakle, 2005. godine pobjeda na otvorenom prvenstvu Moskve u blicu pripala je Aleksandru Morozeviču. Sada već trostruki pobjednik išao je ka trijumfu nevjerovatno lako i u svakoj partiji u kojoj je igrao bijelim figurama počinjao je potezom 1. Sc3!? Danas se na internetu igraju i potezi poput 1. a4, 1. h4, 1. g4, ali u tim klasičnim vremenima, kada velikani nisu sebi dozvoljavali takve odvažne poteze, ovakav pristup iznenađivao je i fascinirao publiku.
Još jedan samovar Aleksandra Morozeviča
Još neko vrijeme, Morozevičev tempo mogao je pratiti samo mladi Aleksandar Rjazancev — zvijezda budućeg prvaka Rusije i trenera državne reprezentacije tek se rađala, i uskoro će Saša izboriti svoje prvo Superfinale. Nagradni fond turnira iznosio je 100.000 rubalja (za poređenje, tada bi prva nagrada na turniru srednjeg ranga mogla biti 50.000 rubalja) — okupili su se najbolji moskovski igrači, ali bez superzvijezda, i niko nije mogao ozbiljno konkurisati Morozeviču.
Aleksandar Rjazancev
Ponovo se igralo u parku „Muzeon“, a šef moskovskog šaha Vjačeslav Beresnev slavio je svoj 60. rođendan. Opet su se pojavile pritužbe na „mehaniku“ sa zastavicama koje padaju bez ikakvog reda, ali stariji igrači su govorili o tradiciji i podsjećali da na prvom turniru 1947. godine nije bilo dovoljno satova za sve, pa su se kvalifikacije igrale sa po 5 sekundi po potezu, koje je brojio sudija. Kažu, u to teško poslijeratno vrijeme niko se nije žalio.
U goste učesnicima došla je dugogodišnja zaštitnica ruskog šaha Vera Tihomirova, a partije je komentarisao poznati novinar i majstor Jakov Damski, poznat po radu na radiju „Majak“ i radiju „Sport“.
Pobjednik, govoreći o svom uspjehu novinaru Jevgeniju Atarovu, pohvalio je igranje na popularnom serveru ICC — tako se zvao lider internet-života šahista prije pojave chess.com (blokiran u Rusiji) i lichess.org. „ICC je najvažnija stvar koja postoji u životu! Kada igram tamo, naprežem se kao ni na jednom superturniru. Silno želim da pobijedim. Kao što pokazuje iskustvo azerbejdžanskih momaka (Mamedjarov, Mamedov, Radjabov i drugi — D.K.), tamošnji rejting je od najvećeg značaja. Izgubim li 20 poena, ne mogu naći sebi mjesto, ne mogu spavati noćima... Trčanje, hladan tuš, skroman doručak — i pravac „ispravak“! Prema tim rejtinzima sudi se o potencijalu, o tome ko je trenutno najjači“ (A. Morozevič).
Zanimljivo je da je još 2004. godine na zatvaranju blic-turnira Morozevič u svojoj „kraljevskoj“ besjedi zamolio organizatore samo jedno: da zamijene satove za „elektroniku“. Ispunili su njegovu molbu — premjestili su ga za elektronsku tablu s elektronskim satovima. Ali... samo njega! Interesantno je da su prije nekoliko godina, kada su Aleksandar Morozevič i Marija Fominih organizovali revijalni turnir u Moskvi, svi satovi bili elektronski, a samo na prvom stolu stajao je mehanički „Jantar“! Vremena se mijenjaju — pristupi takođe.
Potpuni prelazak na elektronske satove u „Večernjacima“ dogodio se tek nekoliko godina kasnije, kada je jedan od najvećih moskovskih univerziteta, RGSU, počeo primati turnire.
Moskovski blic je nastavio da se razvija — 2006. godine prvi put su održana prvenstva za žene, veterane i novinare. U ženskoj konkurenciji pobijedila je velemajstor Irina Vasiljević, sadašnja direktorica škole Anatolija Karpova.
Muškarci su gubili glavu od samog osmijeha Irine Vasiljević
Učesnike je pozdravio Jurij Averbah. Pobjednik prvog „Večernjaka“ proživio je nevjerovatan život dug čitav vijek — na veliku žalost, Jurij Lvovič preminuće tokom pandemije koronavirusa, ali tada, sa svojih 80+ godina, još uvijek je imao izvanredno pamćenje, analitički um, odličan smisao za humor i zavidnu šahovsku snagu. Među veteranima je sjajno igrao Evgenij Vasiukov, šef sekcije za veteranski šah, koji je 21 godinu vodio crno-bijelo odjeljenje u „Večernjaku“ i prvi put je učestvovao na prvenstvu Moskve u blicu tačno 55 godina prije turnira 2006. godine.
Jurij Averbah prisjeća se pobjede na prvom „Večernjaku“
Glavni favorit Aleksandar Morozevič nije osvojio prvo mjesto: na kraju je senzacionalno izgubio od Koste Maslaka, današnje legende pokera i vlasnika WSOP narukvice, koji će kasnije ostvariti značajan uspjeh i u šahu — 2008. godine plasiraće se u Superfinale.
Na kraju, u meču za prvo mjesto sastali su se Dmitrij Jakovenko, prvak Evrope i svijeta u sastavu reprezentacije Rusije (tokom pandemije Dmitrij je napustio šah da bi radio kao programer u „Jandeksu“) i budući glavni trener omladinske reprezentacije Rusije (2011-2023) Mihail Kobalija. Borba je bila nevjerovatno napeta — 1:1, a u „Armagedonu“ Mita je dao vječni šah crnima i postao pobjednik.
Dmitrij Jakovenko, Mihail Kobalija i Aleksandar Morozevič
Posjetioce turnira dočekao je dvospratni autobus u kojem su mogli igrati šah protiv elektronskog protivnika. „Rybka“ se tada smatrala najjačim šahovskim programom i superkomercijalnim projektom — svako je smatrao da je njegova dužnost kupiti je za 100 jedinica. Vremena kada je Stockfish moguće besplatno preuzeti uz par klikova mišem čekala su u budućnosti: upravo kao protest protiv komercijalizacije softvera, grupa programera udružila se kako bi razvila softver dostupan milionima. Nakon određenih dešavanja iza scene, „Rybka“ je diskvalifikovana navodno zbog plagijata programskog koda. Nakon propasti ovog titana, šahovskim Olimpom zavladao je novi bog Houdini, koji je vladao sve do uspona „Stockfisha“.
Inače, turnir 2006. godine bilo je jubilarno, 60. prvenstvo Moskve u blicu, u čast kojeg je kao nagrada bio dodijeljen računar – sretni dobitnik bio je prvokategornik Pavel Šejin, koji je prije prvog kola stavio svoj ulog na Jakovenka.
Godinu kasnije, prva nagrada iznosila je 64 hiljade rubalja – Vjačeslav Beresnev, otvarajući sljedeći „Večernjak“, naglasio je da je to po 1000 rubalja za svaku šahovsko polje. U centru pažnje bio je novi svjetski šampion u blicu, Aleksandar Griščuk, koji je 2006. godine, uz puno stresa, izborio titulu u borbi sa svojim prijateljem i rivalom Petrom Svidlerom. U to vrijeme Griščuk je često govorio da sebe ne smatra blic igračem – nije posjećivao Oktjabrjski klub niti Centralni šahovski dom, a pobjeda na prvenstvu došla je gotovo slučajno; možda ju je Petar više zaslužio. Ali sada znamo da su uspjesi jednog od najvećih majstora igre „na zastavicu“ tek počinjali.
Nisu svi najbolji igrali – turnir se poklopio sa mečom Rusija – Kina, a osim toga, bio je na pomolu meč-turnir za svjetskog prvaka u Meksiku. Posle pobjede Višvanatana Ananda i meča Anand – Kramnik sljedeće godine, kruna se dugo zadržala van Rusije... Aleksandar Morozevič nije učestvovao na “Večernjaku” jer se pripremao.
A Grishchuk je igrao i postigao 17 poena od mogućih 19! Time je izjednačio rekord Viktora Korčnoja iz 1975. godine. Iako je Korčnoj tada pretrpio dva poraza, Aleksandar je završio "na suvo" –sa četiri remija. Iskusni reprezentativci Jevgenij Barejev i Vladimir Malahov su završili odmah iza njega, dok je četvrto mjesto osvojio mladi Jan Nepomnjašči – budući kandidat za titulu svjetskog prvaka, kojem je tada bilo tek 16 godina.
Mladi Jan Nepomnjašči
Partije lidera prenošene su uživo na velikom elektronskom ekranu, a u pauzama između kola komentarisao ih je velemajstor Igor Glek. Gledaoci su sada mogli da prate turnir i putem interneta. Boris Spaski, deseti svjetski prvak, održao je šahovski simultanku, s uživanjem predao samovar Griščuku i održao govor, malo se opravdavajući što, za razliku od drugih vodećih sovjetskih velemajstora, nije posebno cijenio blic, oslanjajući se na principe Patrijarha Mihaila Botvinika.
Boris Spaski uručuje nagradu Aleksandru Grishchuku
Zanimljivo je da je turnir pratio Barejevov prijatelj i koautor Ilja Levitov – kratko vrijeme prije turnira objavili su knjigu "Zapisi sekundanta", koja opisuje mečeve Vladimira Kramnika za svjetsku titulu i koja je odmah postala bestseler. Nekoliko godina kasnije, Levitov će na četiri godine preuzeti Izvršnu direkciju RŠF, a više od deceniju kasnije osnovati jedan od najpopularnijih šahovskih kanala na YouTube-u, Levitov Chess.
Ilja Levitov i Jevgenij Barejev sa suprugom
Šampionka Moskve u blicu postala je Darija Čaročkina, koja je u dodatnom meču pobijedila jednu od najboljih šahistkinja svijeta iz 1990-ih, Svetlanu Matvejevu.
Darija Čaročkina
Na turniru 2008. godine u parku “Muzeon” padala je kiša, a temperatura je jedva prelazila 10 stepeni. Atmosferu je ugrijao pjesnik Vladimir Višnjevski, koji je recitovao stihove o šahu i organizovao takmičenja u stvaranju četverostihova među okupljenima.
Usprkos lošem vremenu, program festivala bio je bogat – nova simultanka Borisa Spaskog i druge aktivnosti. Na sporednim turnirima su se istakli budući poznati šahisti – kod mladića je pobijedio Danja Dubov, tada poznat više kao unuk sudije i kreatora sistema sovjetskih koeficijenata Eduarda L’voviča, dok su u porodičnom turniru pobijedili Paravjani – dječak David i njegov djed. Kod dama je Darija Čaročkina ponovo bila bez konkurencije.
Izazov Morozeviču na tom turniru postavio je Aleksej Korotiljov – superfinalista iz 2004. godine, jak velemajstor i specijalista za brzopotezne partije. Aleksej danas uspješno pomaže mnogim talentovanim mladićima i djevojkama. Korotiljov je do samog kraja jurio favorita, ali je na kraju prepustio prvo mjesto Evgeniju Naeru i završio kao drugi.
Aleksej Korotiljov se priprema da igra bijelim figurama.
Još jedan susret u parku "Muzeon" 2009. godine donio je pobjedu AleksandruGriščuku, koji je samo za pola poena prestigao AleksandraMorozeviča i SergejaKarjakina – budući senator je tada tek dobio rusko državljanstvo i skoro po prvi put nastupao pod trobojkom. Trinaestogodišnji Dubov je ponovo osvojio juniorski turnir, s mladalačkim maksimalizmom obećavajući da će prvo stići Morozeviča, a potom i Talja po broju pobjeda – ubrzo će ovaj mladić s uspjehom prodrijeti u glavni turnir "Večernjaka".
"A da li ste ikada imali 'speedrun' na prvenstvu SSSR-a, Evgenije Ilgičeviču?"
Među ženama je pobijedila Valentina Gunina, dok je novinarski turnir bio podijeljen na "profesionalce" i "umjetnike". Kod prvih je pobjedu odnio poznati komentator i velemajstor Sergej Šipov, a kod drugih – legenda šahovskih studija i odgovorni urednik časopisa "Šahmatnoe obozrenie – 64", Oleg Pervakov.
"Da li ste ikada vidjeli takvog Sergeja Jurjeviča?"
Turnir 2010. godine održan je 64. put, a pobjednik je dobio simboličnu nagradu od 64 hiljade rubalja. Naravno, to više nije bila tako značajna suma kao ranih 2000-ih, ali je i dalje imala svoju privlačnost – recimo, u finalu BLIC Grand Prixa 2024. godine (dakle, 14 godina kasnije) pobjednik dobija 75 hiljada.
Turnir je ugostio RGSU. Vjačeslav Beresnev se penzionisao i predao svoje dužnosti nasljednicima, a moskovske šahovske aktivnosti preuzela je ekipa pod vođstvom akademika i rektora moskovskog socijalnog univerziteta Vasilija Žukova.
U to vrijeme, RGSU je bio pravi lider šaha u zemlji, organizujući izvanredni festival Moskovski Open. Stotine šahista i desetine zvijezda, uključujući Jana Nepomnjaščija, Sergeja Karjakina, Valentinu Guninu i druge, pohađali su njihovo šahovsko odjeljenje. Na "domaćem" terenu Gunina je ostvarila nevjerovatnih 17 od 17 poena na ženskom turniru – taj rezultat nikada neće biti nadmašen!
Djevojčica s pletenicama pobjeđivala je partiju za partijom
Kod muškaraca, Aleksej Korotiljov je započeo s 7 od 7, ali je izgubio od zrelijeg Dubova i usporio. Na kraju ga je Aleksandar Morozevič pretekao na finišu, pobijedio Mihaila Kobaliju i osvojio već peti samovar, ponovo poklonivši nagradu jednom od svojih trenera-sekundanata.
Takav samovar Morozevič još nije imao
Treće mjesto iznenađujuće je zauzeo Vasilij Papin – mladi šahista iz Moskve, koji je dugo nastupao za grad Šahti u Rostovskoj oblasti. Vasja je poznat kao "šahovski putnik" (od bajkovite Australije do afričkih pustinja), a sada organizuje šahovski pokret na Pravnom fakultetu MGU-a. Papin je, po dodatnim pokazateljima, nadmašio Dmitrija Jakovenka i još jednog poznatog blicaša, velemajstora i trenera Farruha Amonatova.
U centru Vasili Papin i Aleksandar Kostjev
Među mladićima je pobijedio budući glavni trener omladinske reprezentacije Rusije, Mihail Demidov (vodi tim od 2024. godine). A među novinarima – budući kustos Muzeja šaha u Centralnom šahovskom klubu, Dmitrij Olejnikov, koji je prema dodatnim kriterijima pretekao budućeg glavnog urednika sajta Ruskog šahovskog saveza Vladimira Barskog i Konstantina Kodinca (sigurno ste bar jednom nešto kupili u popularnoj šahovskoj prodavnici ChessOk, koju vodi).
Život je od djetinjstva pripremao ovog sportistu da u rukama drži medalje, pehare i diplome za prvo mjesto
Godine 2011. turnir "Večernjaka" ponovo se održava u RGSU kod Vasilija Žukova. Do tada je Socijalni univerzitet organizovao brojne moskovske turnire – šahovsku katedru vodi Aleksandar Kostjev, trenutni rukovodilac odjela za školski šah u RŠF.
Vasilij Žukov iznosi planove za budućnost
Nagradni fond ovog turnira bio je 450 hiljada rubalja za sve konkurencije – iako nije privukao superzvijezde, okupio je čak 14 velemajstora. Prvo mjesto osvojio je višestruki juniorski prvak Rusije Vladimir Belous, koji tada još nije imao međunarodni rejting (Volođa je namjeravao odmah ostvariti titulu velemajstora, što mu je kasnije i uspjelo). Osvojio je 15,5 poena od 17 mogućih, nadmašivši time rezultate Korčnoja i Griščuka, iako bi se moglo raspravljati o snazi sastava turnira.
Vladimir Belous sa Vjačeslavom Vitikom – ponos grada Kamensk-Šahtinskog
Andrej Devjatkin je započeo sa šest pobjeda zaredom, ali je usporio i završio van prve trojke. Jedno vrijeme ga je pratio bivši evropski prvak Vladislav Tkačev, sada poznat trener koji je radio i s Jekaterinom Lagno, no on je također posustao i završio kao treći. Boris Gračev je, s druge strane, držao sjajan tempo – pobjednik Crnomorske serije 2022. godine, danas je trener omladinske reprezentacije Kazahstana.
Prije posljednjeg kola Belous i Gračev su dijelili prvo mjesto, ali je u odlučujućem susretu Boris izgubio od Andreja Ričagova, dok je Vladimir savladao imenjaka Malahova.
U jednom intervjuu Belous je rekao da želi samo prvo mjesto i da se nada da će postati svjetski prvak. Nažalost, ovaj vrlo talentovani šahista iz Kamensk-Šahtinskog u Rostovskoj oblasti preselio se na studije u SAD, gdje nije u potpunosti iskoristio svoj ogroman potencijal, te i dalje igra za nagrade na otvorenim turnirima sa svim njihovim prednostima i manama.
Gunina je treći put zaredom pobijedila na ženskom takmičenju. Među novinarima je trijumfovao diplomac Fakulteta novinarstva MGU-a, majstor Andrej Kaliničev – sin velemajstora Sergeja Kaliničeva i poznate šahistkinje Valerije Gansvind.
Andrej Kaliničev je u to vrijeme gotovo noćio u "Oktobarskoj" sali
Andrej i ja smo prijatelji od djetinjstva, i upravo me on uvjerio da počnem pisati o šahu. Prvo nekoliko članaka za "Šahmatnuju nedelju" koja je tada prolazila kroz posljednje dane, a zatim za ChessPro kod Maksima Notkina. Konačno, u Kaliničevom stanu zajedno smo napisali rezime za RŠF – ubrzo me Ilja Levitov zaposlio u redakciji sajta. Ironijom sudbine, Kaliničev danas radi kao analitičar u svijetu klađenja, a vaš autor već 15 godina nastavlja da plovi u staroj lađi među posljednjima koji još pišu o mudroj igri na ruskom jeziku. Šampionat 2012. godine održan je na ljetnoj platformi za arhitekturu, medije i dizajn "Strelka". Ovo je bio novi procvat – događaj je organizovan sa velikim spektaklom, a šahiste je pozdravio čitav vod bubnjara. Vasilij Žukov se do tada povukao s mjesta rektora, a neke ključne figure na RGSU postale su uključene u skandale vezane za plagijat u disertacijama, što je ozbiljno narušilo ugled glavnog "šahovskog" univerziteta u zemlji. Nekoliko godina su novi rukovodioci RGSU-a još podržavali šahovske projekte, ali su moskovski organizatori ubrzo morali tražiti nove mogućnosti.
Ali vratimo se na „Večernjacima“, čiji je organizator postao novi vođa moskovskog šaha, veliki biznismen i dugogodišnji direktor koncerna „Rosenergomaš“ Vladimir Palihata. Da povuče prvi potez na turniru, došao je čak i tadašnji predsjednik FIDE Kirsan Iljumžinov.
Vladimir Palihata igra protiv robota
Nažalost, uprkos veličini projekta, tim novog šefa moskovskog šaha odmah je naišao na nesuglasice s redakcijom „Večernje Moskve“. Ona je ostala samo kao informativni partner, a po prvi put pobjednik nije dobio samovar. „Večernjak“ je istorijske nagrade uručio samo veteranima-pobjednicima – Juriju Balašovu i Galini Strutinskoj.
Pobjedu je odnio Aleksandar Morozevič, što je bio njegov šesti trijumf – na fotografijama velemajstor već pozira s peharom. Iza njega su završili Vladimir Malahov i Nikolaj Čadajev, talentovani velemajstor i blicaš, koji je došao na studije u RGSU iz Smolenska, ali se ubrzo posvetio trenerskoj karijeri nakon završetka fakulteta. U ženskoj konkurenciji pobijedila je velemajstor iz Kazanja Karina Ambarcumova (sada živi u Španiji), dok su gledaoci igrali protiv robota Konstantina Kostenjuka, oca dvanaeste svjetske šampionke. Nešto prije toga, šahovski „terminator“ je u meču od šest partija pobijedio samog Aleksandra Griščuka, a legendarni snimak na internetu, u kojem robot zastrašuje poznatog velemajstora produženim potezom, postao je viralan i pojavljuje se u hiljadama šahovskih mimova.
Šteta što ovdje nije moguće priložiti video
Istorija šahovskih "Večernjaka" odlazi u prošlost – ubrzo je prekinuto i informativno partnerstvo s idejnim inspiratorom turnira. U 2013. godini prvenstvo u blicu održano je u parku kulture i odmora "Krasna Presnja". Predivna lokacija, ali ponovo je zakazalo promrzlo moskovsko vrijeme. Bilo je veoma hladno, a Griščuk je u rukavicama i kapuljači prije početka izjavio da mu je zadatak da ne dobije upalu pluća. U blizini se čula rok muzika, umjetnici su se pripremali za večernji koncert, što se nije dopalo svim učesnicima.
Nagradni fond iznosio je više od milion rubalja, što je u to vrijeme bio rekord. Za pobjedu se borilo mnogo lidera ruskog šaha. Sergey Karjakin je pobijedio sa rezultatom 14,5 od 19, a na postolju su se našli Aleksandar Rjazancev i Vladimir Malakhov.
Dubov, Karjakin, Carlsen, Doha 2016
U to vreme, jedini koji je mogao da se takmiči s Karjakinom u blicu bio je mladić iz Norveške.
Aleksandar Morozevič je završio na petom mestu i precizirao da u poslednje vreme pobjeđuje samo u parnim godinama. Darija Čaročkina se istakla među ženama (uspješna karijera velemajstora i dalje joj donosi trijumfe i u klasičnom šahu i u blicu), a među novinarima tada je pobijedio otac Ruske šahovske škole i vođa studentskog šaha u zemlji, Anton Kuzin.
A glavni trener RŠŠ Georgij Kastanjeda dolazio je na "Večernjake" sa malim djetetom.
U 2014. godini Morozevič je pobijedio po sedmi put, ponovo se aktiviralo pravilo "parnih godina". A 2015. godine, JanNepomnjašči, talentovani velemajstor, izbio je u vrh bez konkurencije – započeo je uspon prema šahovskoj eliti i ubrzo je stigao do podnožja šahovskog Olimpa. A 2016. godine sistem se slomio na najnepredvidljiviji način.
Šampion parnih prvenstava Aleksandar Morozevič sigurno je išao ka novoj pobjedi. Činilo se da će lider gradskog blica sa svojih sedam titula oboriti Taljeve rekorde, ali život je odlučio drugačije. U poslednjem kolu, uz Morozeviča, našao se Boris Gračev, i tu je Aleksandar senzacionalno izgubio u poslednjem kolu od Evgenija Kretova, mladog momka iz Voronježa koji je došao u Moskvu. U bijesu, misleći da je pobjeda već ispuštena, Morozevič je otišao i sišao u metro. Međutim, Gračev nije znao da je njegov konkurent izgubio i njemu je bio dovoljan remi u odlučujućoj partiji –Boris se borio za pobjedu, ali nije mogao da upravlja situacijom.
Boris Gračev se više puta takmičio sa Aleksandrom Morozevičem na gradskim turnirima
Organizatori određuju doigravnje u slučaju jednakog broja poena, ali Aleksandra nema, a njegov telefon u podzemlju ne odgovara. Doći do Morozeviča uspjeli su tek nakon nekog vremena – već je bio daleko i priznao je da bi u takvoj situaciji bilo nepoštovanje vraćati se i tjerati protivnika da čeka. Na kraju, jedini put u čitavoj istoriji prvenstava dodatni meč za glavnu nagradu se nije održao (usput, 2017. godine, Andrej Ryčagov će pobijediti u "partiji smrti" protiv Alekseja Korotyleva)!
Novo rukovodstvo moskovskog šaha počelo je sa dobrim namjerama, ali je prestiž prvenstva Moskve u blicu brzo počeo opadati. Ohrabrujuće je da je ove godine sadašnji pokrovitelj moskovskih igrača Sergey Lazarev pokušao da ga oživi.
Dragi Sergeje Evgenjeviču!
Možda je došlo vrijeme da ispravite greške nekih vaših prethodnika i obnovite odnose s "Večernjom Moskvom", da vratite samovar?
A onda, nakon što je FŠR objavila osnivanje prvenstava Rusije u rapidu i blicu, najbolji majstori munjevitog šaha počeli su se okupljati na sočinskoj zemlji u "Žemčužini".
Ali o novijoj hronici razgovaraćemo prije prvenstva 2025. godine – jer to je potpuno druga priča!
Autor srdačno zahvaljuje Viačeslavu Durasovu na grandioznom trudu i pomoći u obnovi najvažnije tačke šahovske istorije naše zemlje.
