Nikita Vitjugov je prvak Rusije iz 2021. godine, nekada 15. igrač svijeta sa rejtingom 2751, a od 2024. godine prva tabla reprezentacije Engleske. Bio je član timova Petra Svidlera i Jana Nepomnjaščija na turnirima kandidata i mečevima za svjetsku titulu, a o tom iskustvu napisao je knjigu Chess Metamorphosis. U podkastu Perpetual Chess govorio je o zalasku svoje igračke karijere, Viktoru Korčnoju, Svidleru, Nepomnjaščiju i termosu koji je zamalo poremetio pripreme u Madridu.
Igračka karijera je završena
„Još sam prilično aktivan i mogu dobro da igram – rejting mi je oko 2650, što uopšte nije loše. Moj glavni problem je što šah za mene nikada nije bio samo igra na tabli. Bio je, pod navodnicima ili bez njih, nešto sveto, nešto više od igre. Potpuno sam mu se posvećivao, a veoma važan dio toga bio je napredak: želio sam da znam da je svaki turnir korak, nadam se, naprijed. A kada sam shvatio da više ne napredujem… Kako se danas kaže, moj šah je klase B, još nije klase C.
Postoji poznata priča o Botviniku, koji nikada nije igrao blic iz zadovoljstva, osim jednom u vozu. Odrastao sam u Rusiji i to mi je u krvi: šah nikada nije bio samo igra. Naravno, uživao sam u njemu, ali kada se turnir završi, mnogi počnu da igraju blic, blic od tri minuta, šta god – ja to nikada nisam radio. Ili dajem sve od sebe, sto, pa čak i sto pedeset odsto, ili me uopšte nema.
Ja sam čovjek sa ograničenim resursima i sam biram na šta ću trošiti vrijeme i energiju. Bilo je lijepih vremena kada je šahovska karijera bila najvažnija stvar u mom životu, ali tome je došao kraj. Ne zanima me da samo učestvujem na turnirima i budem prisutan. To nikada nije bilo za mene.“
Danas je to druga igra
„Iskreno, mislim da to danas više nije isto. Šah koji smo tada igrali više ne postoji. Mladi koji tek počinju igraju neku drugu igru. Nije baš da je šah postao fudbal, ali razlika je ogromna.
Gotovo sam siguran da, kada bih danas imao 20 godina, vjerovatno ne bih sa istim entuzijazmom odlučio da postanem profesionalac. Suština je ostala ista, ali je stvarnost potpuno drugačija. Toliko je informacija dostupno da je sve manje prostora za otkrivanje nečeg novog.
Šah sve više liči na pravi sport, u kojem se vodi računa o rasporedu vremena, ishrani i snu. To je normalno, tako se stvari razvijaju. Ali tada je bilo drugačije. Nisam, naravno, analizirao otvaranja uz pomoć šahovskih programa kao danas – to nije imalo mnogo smisla jer programi nisu bili naročito korisni. Čak i kada sam imao oko 25 godina, još je imalo smisla analizirati za tablom, a danas je to jednostavno smiješno.
Teorija otvaranja ne mijenja se samo svake godine, već svakog mjeseca, svake sedmice. To me rastužuje, ali ne mislim da je tužno i za mlađu generaciju – za njih je to normalan razvoj. Meni se samo činilo da je nekada šah bio više takmičenje čovjeka protiv čovjeka, dok je danas u njega umiješano mnogo drugih stvari.“
Nepomnjaščij je plakao poslije remija
„To je bilo prije otprilike 25 godina, na prvenstvu Rusije za igrače do 14 godina. Bio sam prvi nosilac, turnir mi nije išao najbolje, a negdje u šestom ili sedmom kolu igrao sam protiv dječaka tri godine mlađeg od sebe. Koliko se sjećam, remizirali smo u ravnopravnoj partiji.
Poslije partije Jan je bio veoma emotivan – uvijek je bio takav – i mislim da je jednostavno zaplakao jer nije uspio da pobijedi. To mi je ostalo u sjećanju. Sebe sam smatrao izrazitim favoritom i takođe sam bio nezadovoljan rezultatom.
Ali Jan je vjerovao u sebe od veoma ranog uzrasta. Tada sam uglavnom razmišljao o sopstvenim perspektivama. Jan je prilično rano dobio podršku Ruskog šahovskog saveza i bio je poznat, a ja sam ga prije svega doživljavao kao rivala. Ja nisam dobijao podršku, ali da budem jasan – ne žalim se zbog toga.
Jan je veoma brzo postao internacionalni majstor. Bio je izuzetno nadaren i njegov talenat bio je očigledan, dok sam ja do vrha stigao kasnije.
Zbližili smo se kada smo počeli da igramo za reprezentaciju Rusije, otprilike 2010. ili 2011. godine. Tamo je uvijek vladala posebna atmosfera, koja mi danas veoma nedostaje.“
Korčnoj mi je najviše pomogao u karijeri
„Uvijek ću biti zahvalan Viktoru Ljvoviču što se javio na telefon kada sam ga pozvao. Imao sam 20 godina, nekako sam došao do njegovog broja i nisam znao šta da radim – jednostavno sam nazvao, a on se javio.
Nije znao ko sam, ali vjerovatno mu je odgovaralo to što je imao dobar razlog da dođe u Sankt Peterburg. Taj grad mu je uvijek bio poseban, baš kao i meni. Dolazio je dva puta, po deset dana.
Poslije prvih zajedničkih priprema napredovao sam za oko 100 rejting-poena. Za šest mjeseci skočio sam sa 2600 na 2700, osvajajući oko 20 poena na svakom turniru.
Šta mi je dao? Možda će zvučati samouvjereno, ali pomogao mi je da prihvatim sopstveni nivo. Da prestanem da sumnjam u sebe i da ne postavljam sebi granice, već da jednostavno igram i vidim dokle će me to odvesti.
Viktor Ljvovič bio je poseban čovjek za mene, vjerovatno moj šahovski idol. Pročitao sam sve njegove knjige i sama činjenica da sjedim preko puta njega za šahovskom tablom djelovala mi je nevjerovatno.
Ostao je izuzetno oštar i radio je do samog kraja. Njegova sposobnost koncentracije i potpune posvećenosti šahu ostavila je snažan utisak na mene i dala mi mnogo entuzijazma da nastavim. U dvadesetim godinama mladića zanimaju i mnoge druge stvari.
Ako bih morao da izdvojim jednu stvar koja mi je najviše pomogla u karijeri, to bi vjerovatno bile te pripreme sa Viktorom Ljvovičem.
Analizirali smo razne pozicije. Prije dolaska pitao me je koji materijal da pripremi, a onda je donio stare godišnjake časopisa New in Chess. Ali najvažnije nije bilo u otvaranjima – poslije tih priprema nisam dobio nijednu novu varijantu. Pokazao mi je kako razmišlja i donosi odluke. To je bio čist šah, ništa drugo. Vjerovatno je to bilo moje prvo blisko iskustvo sa šahistom takvog nivoa.“
Svidler je genije
„Mislim da smo dobro radili. Petar je imao veoma dobar turnir kandidata u Londonu, možda jedan od najboljih u karijeri. Istina, nije se borio za prvo mjesto, ali je nastupio veoma dostojanstveno i u posljednjem kolu pobijedio Magnusa crnim figurama.
Mislim da je naša priprema dala rezultate, ali bolje je da njega pitate o tome. Ne želim sam sebe da hvalim.
To iskustvo pomoglo mi je da napredujem prije svega kao praktičan igrač. Bilo je nevjerovatno posmatrati takav događaj iz prvog reda.
Petar je veoma nadaren čovjek i igrač. Ja sam prilično dobar uglavnom u šahu, dok on ima talenta za brojne igre. Mislim da je njegov vrhunac bio tek neznatno ispod nivoa svjetskog prvaka. Razlika je zaista bila minimalna.
Za mene je to bilo slično iskustvu sa Korčnojem: razgovarali smo o mnogim stvarima i to mi je pomoglo da mnogo bolje razumijem šah na tom nivou.
Šta ga čini tako dobrim praktičarem? On je genije.“
Jan ne podnosi poraze
„Na kraju krajeva, šah je igra. Kod najboljih, kod same elite, ta takmičarska crta mora da postoji – bez nje je nemoguće postići uspjeh.
Iskreno, bez lažne skromnosti, mislim da je imam i ja, ali veoma je teško porediti sebe sa igračima tog nivoa.
Jan i Petar su različiti ljudi. Jan ne podnosi poraze. Čime god da se bavi, svaka partija mu je važna, sve mu je važno i u sve ulaže maksimum.
Kod Petra, s druge strane, imate osjećaj da jednostavno pušta svoj talenat da radi.“
Termos je bio važniji od otvaranja
„Nepomnjaščij je imao ustaljen ritual pripreme kineskog čaja koji je nosio na partije u termosu. Kada je zbog logotipa kompanije na termosu nastao problem, čini mi se, kompanije Norilsk Nickel, čiji je vlasnik ruski oligarh Vladimir Potanjin, koji je, koliko se sjećam, dospio na listu sankcionisanih u proljeće 2022. godine, Vitjugov je morao hitno da pronađe zamjenu. Smatrao je da bi promjena te navike mogla psihološki da poremeti Jana.
“Prekinuo sam provjeravanje varijanti i otrčao do najbliže prodavnice da kupim novi, neutralni termos. Bio sam uvjeren da bi u suprotnom to za Jana predstavljalo ozbiljan psihološki udarac. Naravno, potezi su važni, ali postoje i oslonci na kojima stojimo. Ovo je bio jedan od njih i bilo mi je jasno da je važniji od provjere neke otvarajuće varijante.“
Ne isključuje mogućnost povratka u tim
„Niko ne zna šta donosi budućnost. Za sada sam prihvatio da je moj put kao šahiste završen i profesionalno se određujem kao trener – imam svoje učenike.
Ipak, ne isključujem mogućnost da u budućnosti ponovo budem član nekog šahovskog tima. To je sasvim moguće.“
Нема коментара:
Постави коментар