Šampion Rusije odgovorio je na pitanja glavnog urednika sajta Šahovske federacije Rusije, Vladimira Barskog.
– Andreje, čestitam na pobjedi – ubjedljivoj i ostvarenoj prije kraja turnira! Sa strane je djelovalo da je sve išlo lako i jednostavno. A kako je to izgledalo iznutra?
Andrej Esipenko – Hvala! Zapravo, turnir je bio težak. Sve partije koje sam dobio bile su za mene veoma naporne, svuda se vodila izuzetno žestoka borba. Čini mi se da smo Ernesto i ja završili partiju posljednji. S Vadimom sam imao veoma opasnu poziciju, vodila se nervozna borba i, kada mi je ostalo svega nekoliko sekundi, uspio sam da pronađem prave poteze.
Andrej Esipenko Tek kada sam stigao do rezultata od +4, mogao sam da budem koliko-toliko miran za konačan ishod. Međutim, da su Jevgenij Nаjer ili David Paravjan još jednom pobijedili — David je, na primjer, imao dobre šanse u partiji protiv Goganova — situacija je mogla da se zakomplikuje. Ipak, i konkurenti su malo posustali, bilo je mnogo remija, pa sam uspio da sačuvam prednost.
– Osvojen je novi vrh – šta za tebe znači titula šampiona Rusije? Koliko ti je bilo važno da ostvariš ovu pobjedu?
Andrej Esipenko – Naravno da mi je važno! Titula prvaka države za mene je veoma prestižna i predstavlja veliku čast! Već dugo igram na superfinalima, a posljednja dva puta zauzimao sam drugo mjesto, tako da sam želio da konačno pobijedim. Drago mi je što sam u tome uspio i što se to dogodilo upravo u Rostovu na Donu.
– Jedna od nagrada za šampiona je automobil „Lada“. Voziš li automobil? Ili ćeš početi da voziš?
Andrej Esipenko – Još ne znam. Uopšte nemam vozačku dozvolu, ali možda ću je dobiti.
Tokom ceremonije otvaranja superfinala. Lijevo je glavna sudija Irina Abramova.
– Ispričaj nam, molim te, detaljnije o turniru, partiju po partiju.
Andrej Esipenko – U prvom kolu igrao sam protiv Ernesta – već na početku me je čekao veoma težak protivnik. Inarkijev u posljednje vrijeme mnogo aktivnije učestvuje na turnirima nego prije nekoliko godina; sasvim nedavno nastupao je u turskoj ligi.
Andrej Esipenko - Partija je bila teška. Već u otvaranju počeo sam da improvizujem jer uopšte nisam očekivao prihvaćeni damin gambit. Zato sam odlučio da pređem u završnicu, pa da vidim šta će se dalje dešavati.
Andrej Esipenko - Čini mi se da završnice nisu najjača Ernestova strana, dok je najopasniji u dinamičnim pozicijama. Možda griješim, ali takav utisak imam o njemu.
Andrej Esipenko - Na kraju sam uspio da mu stvorim određene probleme, ali Ernesto je veoma dobro vodio partiju i odlično se branio. Tek nakon vremenske kontrole uspio sam da osvojim pješaka i nekako se držim te prednosti. Pred drugi cajtnot Ernesto je previdio potez i partija se završila mojom pobjedom.
– Analiziraš li tokom turnira odigrane partije uz pomoć računara ili ih samo pregledaš da bi stekao opštu predstavu o tome šta se dešavalo na tabli?
Andrej Esipenko – Analiziram one pozicije i trenutke koji su mi privukli pažnju tokom partije, ali ne ulazim previše duboko u analizu. Kada sve proučavaš veoma detaljno, potrošiš mnogo energije, a ja sam se trudio da je štedim.
Prve poteze u partiji Andreja Esipenka i Ernesta Inarkijeva povukli su gubernator Rostovske oblasti Jurij Sljusar i narodni umjetnik Ruske Federacije Konstantin Habenski.
Andrej Esipenko- U drugom kolu igrao sam crnim figurama protiv Jevgenija Nаjera i ušao u Grünfeldovu odbranu. To otvaranje sam mnogo analizirao i pripremao za turnir. Jevgenij je izabrao prilično forsiranu varijantu, neprijatnu za crnog ako želi da igra na pobjedu. U suštini, to je provjera bez naročitog rizika za bijelog: ako se svega sjetim, biće remi. Mada, zapravo, bijeli tu može da stvori određene probleme. Pošto je količina informacija u Grünfeldovoj odbrani prilično velika, nisam se tačno sjećao šta se dešava upravo u toj varijanti… Očigledno mi se sve pomiješalo u glavi, ali nekako sam uspio da se snađem za tablom, proučim varijante i prilično lako se odbranim.
Zatim je uslijedila partija bijelim figurama protiv Arsenija Nesterova. U njoj nisam bio naročito zadovoljan izborom otvaranja. Na papiru mi je djelovalo zanimljivo, jer je trebalo da nastane složena pozicija u kojoj i crni i bijeli imaju mnogo mogućnosti. Bila je to otprilike jednaka, ali zanimljiva pozicija, puna pozicionih zamki. Arsenij je odigrao nekoliko logičnih poteza koje sam, naravno, provjeravao tokom pripreme. Ali, opet, količina informacija je ogromna, trebalo je ponoviti mnogo toga i nisam se sjetio šta tačno treba igrati u toj poziciji. Mogao sam da stvorim probleme crnom, ali za to je bilo potrebno igrati veoma precizno. U partiji sam, međutim, po izlasku iz otvaranja dobio nešto slabiju poziciju. Arsenij je bio zadovoljan što se crnim figurama lako odbranio i ubrzo je pristao na remi.
– Kako uopšte uspijevaš da zapamtiš toliku količinu informacija?
Andrej Esipenko – Očigledno ne baš najbolje, kad mi se sve miješa… Šah se posljednjih godina promijenio u tom smislu što danas postoji mnogo otvaranja koja ranije nisu bila cijenjena, a sada se smatraju potpuno normalnim. Tako se količina informacija još više povećala.
– Zatim je uslijedila veoma važna partija protiv Dmitrija Kokareva, koji je bio samostalni lider i pritom igrao bijelim figurama. Kakav si pristup imao pred tu partiju?
Andrej Esipenko – Iskreno, nisam ni razmišljao o tome da igram protiv lidera. Jednostavno sam izašao na partiju, isto kao i na sve ostale. Izabrao sam otvaranje koje je trebalo da dovede do borbe, mada je danas teško reći da li je zaista tako. Često pokušavaš da crnim figurama zametneš borbu, a protivnik odigra nekoliko dobrih poteza i onda moraš dugo da se mučiš da bi izvukao remi.
– Dakle, ako bijeli ne želi borbu, onda od nje nema ništa?
Andrej Esipenko – Teško je, da. Ako dobro poznaje teoriju otvaranja i nema naročitu želju da igra na pobjedu, veoma je teško nametnuti borbu. Ili moraš da preuzmeš veliki rizik i uđeš u krajnje sumnjive pozicije, ali to ne želiš jer protivnik može da te kazni. Poslije toga ti možda neće biti dovoljan cijeli turnir da nadoknadiš izgubljene rejting-poene.
Dmitrij igra Kalašnjikovljevu varijantu samo sa potezom c2–c4 i vidi se da je veoma duboko poznaje. I ja sam mnogo proučavao tu varijantu prije turnira, ali sam se ipak dvoumio da li da uđem u nju. Kokarev uvijek igra otprilike isto, ali zato veoma dobro poznaje sve njene nijanse. Zbog toga sam se pribojavao da bi mogao da me nadigra, jer je ta varijanta za mene bila nova.
U početku sam dobio solidnu poziciju, a zatim odigrao nekoliko nepreciznih poteza i već sam stajao lošije. Nastala je nevjerovatno složena, naizgled veoma opasna pozicija. Ako se igra pravilno, kako preporučuje računar, rezultat je jednakost. Ja sam, međutim, dozvolio protivniku da stekne prednost. Ipak, nastala je veoma složena i zanimljiva borba u kojoj je bijeli morao da donosi važne odluke. Na kraju sam uspio da zbunim Dmitrija i pobijedim.
Da unaprijed kažem, i Kokarev i Zvjagincev veoma su kreativno igrali protiv mene. Obojica su pokazali veliki talenat!
– Osim Inarkijeva i Kokareva, pobijedio si još Popova i Zvjaginceva. Šta se dešavalo u tim partijama?
Andrej Esipenko – I partija protiv Ivana Popova bila je veoma složena. Bijeli ipak treba da se bori za pobjedu, ali Ivan je tokom cijelog turnira igrao odlično i veoma čvrsto. I protiv mene je dobro vodio partiju. Sve do otprilike 35. poteza kompjuterska procjena pozicije stalno se kretala oko nule. Nisam uspio da steknem prednost ni u otvaranju ni u ranoj središnjici, ali je Popov pred vremensku kontrolu ipak počeo da griješi.
– Da li je na to uticao pritisak zbog nedostatka vremena?
Andrej Esipenko – Da, pozicija je još sadržala određenu napetost, a Ivan je odigrao 21...gxf5…
Pozicija iz partije Esipenko – Popov nakon 21...gxf5.
Andrej Esipenko Poslije toga crni sigurno više ne može da izgradi neprobojnu tvrđavu, a partija se nastavlja i postoje određeni objekti za napad. Plašio sam se da će Ivan učvrstiti poziciju, zatvoriti je, možda nešto žrtvovati, a da ja jednostavno neću uspjeti da probijem odbranu.
Zapravo, potez 21...gxf5 objektivno je dobar, ali crni njime preuzima dodatne obaveze. I dalje može da se brani, ali to nije lako… Uspio sam da dobijem tu važnu partiju.
A protiv Vadima Zvjaginceva odigrao sam najnapetiju partiju, u kojoj sam bio veoma blizu poraza. Ne govorim to iz perspektive kompjuterske procjene, već na osnovu ličnog osjećaja tokom igre. Kada mi je kralj stajao na d1, a on postavio topa na c4…
Pozicija iz partije Esipenko – Zvjagincev nakon 20...Tc4.
Kakva žestoka napadačka igra Vadima! Mnogo sam računao, ali nikako nisam uspijevao da pronađem varijantu koja bi funkcionisala… Potez 21.Sc3, koji predlaže računar, uopšte nisam razmatrao. Po mom mišljenju, takvu mogućnost prilično je teško uočiti. Kada je jednom vidiš, shvatiš koliko je snažna, ali nije je lako pronaći jer si u tom trenutku usredsređen na druge stvari – a sigurno ne na žrtvovanje kvaliteta kako bi se kralj prebacio na e2 (21...Se3+ 22.Ke2 Sxf1 23.Txf1).
– Da li se taj potez ili uoči ili ne?
Andrej Esipenko – Da, da, da! U principu, igrao sam normalno, ali da je Vadim odgovorio pravilno, s ljudske tačke gledišta bilo bi mi veoma teško. Računar pokazuje nulu, ali u stvarnosti crni ima izuzetno snažnu inicijativu i mogao sam tamo da napravim svakakve gluposti. Kasnije sam kod kuće provjerio ono o čemu sam razmišljao – u toj varijanti crni bi stekao priličnu prednost. Naravno, nije sigurno da bih tako igrao, jer sam varijante računaо izdaleka, ali ipak…
Tako su sve četiri partije koje sam dobio bile veoma napete. Protivnici su, čini mi se, igrali odlično, ali uspijevao sam nekako da ih nadmašim u računanju varijanti i bolje održavam napetost.
– Turnir je bio dug, trajao skoro dvije nedjelje. Kako gledaš na prijedlog da se skrati vremenska kontrola i igraju po dva kola dnevno?
Andrej Esipenko – Čini mi se da skraćivanje vremenske kontrole uvijek ide naruku favoritima, odnosno igračima koji su objektivno jači. Što si bliže cajtnotu, veće su šanse da dobiješ bilo koju poziciju. Uz ovakvu vremensku kontrolu, kakva je sada, prilično je teško pobijediti bilo koga, bez obzira na to ko dođe na turnir. S druge strane, niko nije rekao da će biti lako! Oduvijek se tako igralo, sve je bilo u redu i ne bih sada želio da se žalim na bilo šta.
Ali, generalno, pozitivno gledam na ubrzavanje vremenske kontrole. Kada bi se, recimo, ovdje ukinulo dodavanje vremena poslije 40. poteza, to bih podržao. Što se tiče igranja dva kola dnevno, nemam naročito mnogo iskustva s tim. Osim na „Aeroflotu“, nisam mnogo igrao po takvom rasporedu, ali tamo je, u principu, sve bilo u redu. Ipak, svi smo navikli da igramo jednu partiju dnevno. Ako nastupi nova realnost, moraćemo da se naviknemo na nju.
– U Rostovu si, u hotelu „Hajat“, već igrao mečeve protiv Vladimira Kramnika i Riharda Raporta. Čemu su te ti mečevi naučili?
Andrej Esipenko – Prije svega, želim da zahvalim Arutjunu Armenakoviču Surmaljanu, predsjedniku Šahovske federacije Rostovske oblasti, na dugogodišnjoj podršci i na tome što je organizovao te mečeve. Takođe, zahvaljujem njemu i Šahovskoj federaciji Rusije na odlično organizovanom superfinalu!
A čemu su me mečevi naučili? Teško je izdvojiti nešto konkretno, ali kada igraš protiv igrača takvog kalibra, htio-ne htio, naučiš mnogo toga. Uočavaš određene nijanse čak i na intuitivnom nivou. Često je teško to pretočiti u riječi, ali izgleda da se u podsvijesti dešavaju određene promjene. Napreduješ, a da ni sam ne razumiješ kako i zašto se to događa.
Generalni konzul Jermenije u Južnom i Sjevernom Kavkaskom federalnom okrugu Levon Minasjan, Andrej Esipenko, ministarka obrazovanja Rostovske oblasti Viktorija Černišova, predsjednik Šahovske federacije Rostovske oblasti Arutjun Surmaljan i izvršni direktor te federacije Andrej Grivcov.
– Kakvo si iskustvo stekao na Turniru kandidata?
Andrej Esipenko – Mnogo sam razmišljao o Turniru kandidata i pokušaću da formulišem svoje zaključke… Zapravo, sve zavisi od intenziteta donošenja odluka. To sam osjetio igrajući klasični šah protiv vrhunskih igrača, ljudi koji stalno nastupaju na najvišem nivou. Oni ne gube koncentraciju, a ako je i izgube, to traje kratko i dešava se mnogo rjeđe nego kod drugih šahista. Stalno intenzivno računaju varijante, ne isključuju se iz partije, i trudio sam se da radim isto.
U cjelini gledano, nisam baš navikao na to jer sam malo igrao na takvom nivou. Uglavnom sjediš i razmišljaš, ali ne radiš punom snagom računajući mnoštvo varijanti. Za mene je šah ranije bio više kreativna djelatnost, zasnovana na opštim razmatranjima, uz povremeno računanje varijanti.
Sada se trudim da sebe natjeram da više računam i da ne gubim koncentraciju. Ovdje sam osjetio da ljudi često ne mogu da izdrže takvu napetost. Kao što ja na Turniru kandidata nisam uspijevao da izdržim stalni pritisak u partijama protiv vrhunskih igrača, tako se to dešavalo i ovdje: očigledno, ni drugi nisu navikli da neprestano igraju pod pritiskom u složenim pozicijama. Ili bi gubili koncentraciju ili jednostavno ne bi dovoljno duboko proračunali varijante. Naravno, računanje varijanti izuzetno je važno u savremenom šahu.
– Da li si zahvaljujući ciljanoj pripremi za Turnir kandidata podigao svoj repertoar otvaranja na viši nivo?
Andrej Esipenko – Možda, ali u Rostovu gotovo da nisam igrao ništa od onoga što sam pripremao za taj turnir. Promijenio sam svoj repertoar i odlučio da isprobam nova otvaranja. Ipak, ovdje nisam bio naročito zadovoljan pripremom za partije, posebno kada je riječ o igri bijelim figurama. Protiv Arsenija nisam dobio ništa, protiv Ernesta sam odmah počeo da improvizujem, a protiv Vadima sam već od šestog poteza morao samostalno da razmišljam.
Vjerovatno se to dešava zato što sam u posljednje vrijeme proučavao mnogo novih varijanti. Da bih ih sve ponovio prije svakog kola, morao bih da potrošim mnogo energije. Ja sam, međutim, pokušavao da štedim snagu, što mi je omogućavalo da se više iscrpim tokom same partije. Da sam se za svako otvaranje pripremao po pet sati, možda bih poslije toga igrao slabije.
Andrej Esipenko i Savva Vetohin u šetnji.
– Jasno je da vrhunski igrači danas ne mogu bez sekundanta, pa čak ni bez nekoliko njih. Voliš li, po uzoru na Borisa Gelfanda, da povremeno organizuješ trening-mečeve s različitim šahistima kako biste razmjenjivali ideje?
Andrej Esipenko – Čini mi se da takav pristup primjenjuje i Aniş Giri. Koliko znam, stalno je pozivao različite igrače na svoje pripreme. Mislim da je i Magnus u jednom trenutku često pozivao druge šahiste na zajedničke pripreme.
– Da li je to korisno i zanimljivo?
Andrej Esipenko – Ne znam, ja za sada nemam takvu praksu. U idealnom slučaju volio bih da organizujem više zajedničkih priprema, kao što je to bilo pred Turnir kandidata, ali nemam uvijek mogućnosti za to. Vjerovatno su trening-mečevi korisni, ali to nije baš moj način rada.
Više volim da analiziram s jednim stalnim sekundantom. S novom osobom prvo moraš da se upoznaš i pronađeš način da sarađujete, a ponekad to nije baš prijatno. Radije bih radio s jednom osobom ili s nekoliko njih, ali da to bude stalna saradnja.
Imam krug ljudi s kojima se redovno družim, a u njemu je šest do sedam osoba. Prije svega, sarađivao bih s njima. Ako bih nekog novog, jakog velemajstora bolje upoznao i ako bismo uspostavili dobar odnos, vjerovatno bismo mogli da pokušamo.
– Nedavno je održana Svjetska šahovska olimpijada. Jan Nepomnjašči napisao je da bi ruska reprezentacija, da joj je bilo dozvoljeno učešće, imala dobre šanse da se nađe među tri najbolje ekipe. Šta ti misliš?
Andrej Esipenko – I meni se tako čini. Zašto da ne? Mislim da smo sasvim sigurno mogli da se borimo za medalje. Imamo dobru i jaku ekipu. Ali, nažalost, tako se dogodilo. Veoma mi je žao.
– Šah je, u cjelini gledano, individualni sport. Koliko su ekipni turniri potrebni, važni i zanimljivi?
Andrej Esipenko – Veoma volim da igram na ekipnim turnirima, posebno kada predstavljam svoju zemlju. Još od djetinjstva sanjao sam da zaigram za reprezentaciju na Olimpijadi! Za mene je to velika čast.
Danas se održavaju razna ekipna svjetska prvenstva, a postoji i „Globalna liga“, u kojoj sam nastupao prije otprilike četiri godine. U principu, to je veoma zanimljivo: ne igraš samo za sebe već i za ekipu. Ako, recimo, izgubiš partiju, ali tvoja ekipa pobijedi – odlično! A ako ti pobijediš i doneseš pobjedu ekipi, onda je zadovoljstvo dvostruko veće.
Simbolični prvi potez u partiji Andreja Esipenka i Davida Paravjana izveli su Artashes Arutjunjanc, osnivač društava sa ograničenom odgovornošću „Bet siti“ i „Lernako“, i Nairi Vardanian, ministar zdravlja Rostovske oblasti.
– Nekoliko pitanja o sajber-sportu. Mogu li šah i zvanično postati punopravni dio sajber-sporta ili je to zaseban svijet?
Andrej Esipenko – Mislim da mogu. Kada sam igrao na svom drugom svjetskom prvenstvu u sajber-sportu, osjećao sam se sasvim normalno. Nije da su šah i sajber-sport neki potpuno različiti svjetovi – šah se sasvim prirodno uklapa u cjelokupan koncept i dobro izgleda u tom okruženju. To je već dio našeg života.
-Može se razumjeti kada ljudi sjede kod kuće i igraju preko interneta – u tome se ogleda prednost šaha u odnosu, recimo, na fudbal. Ali ako su velemajstori već okupljeni na jednom mjestu, zašto jednostavno ne bi postavili figure na tablu? Umjesto toga, igraju preko računara, sa slušalicama i mišem?
Andrej Esipenko – Dobро pitanje. Nikada nisam posebno razmišljao o tome. Jednostavno se tako ustalilo, čini mi se još prije pojave sajбер-sporta. Recimo, na prvenstvu Speed Chess Championship, kada su četvorica najboljih nastupala u Londonu. Ako se igra za tablom, onda to više nije sajбер-sport. Suština koncepta upravo je u tome da se igra odvija na internetu, uz pomoć računara.
– Uskoro će se održati meč za titulu svjetskog prvaka. Kako procjenjuješ šanse protivnika?
Andrej Esipenko – Iskreno, uopšte nisam razmišljao o tome. Logično gledano, Sindarov je favorit, ali ne bih precjenjivao njegove šanse. Ipak, riječ je o velikoj odgovornosti, nervozi… Gukeš se sasvim dobro može pripremiti za meč, dočekati ga u dobroj formi, a psihološki će mu biti mnogo lakše da igra. Svi ga sada smatraju autsajderom, pa ako izgubi, neće biti ništa strašno. Sindarova, s druge strane, smatraju izrazitim favoritom. On je toga sigurno i sam svjestan, a to bi moglo da mu oteža da ostane smiren.
Andrej Esipenko Treba se distancirati od svega toga, ali to je veoma teško, gotovo nemoguće. U Rostovu sam to osjetio na sopstvenoj koži…
– Dodatni pritisak?
Andrej Esipenko – Da! Svi su smatrali da sam očigledni favorit i očekivali su da moram da pobijedim. Pritisak je, zapravo, bio ozbiljan. Brinuo sam se da možda neću uspjeti da pobijedim, ali, srećom, sve se dobro završilo. Možda će i Ždavohiru poći za rukom, ali mislim da će biti teško.
– A koliko je danas važna titula svjetskog prvaka? Magnus je, recimo, odbio da brani titulu, pa šta onda?
Andrej Esipenko – Naravno, svi razumiju da je Magnus trenutno najjači, iako nije svjetski prvak – tu titulu nosi Gukeš. Ipak, kada osvojiš ту titulu, upisuješ svoje ime u istoriju. Nisu Gukeš ni Ding krivi što se sve tako odigralo. Učinili su sve što je bilo potrebno da pobijede, osvojili titulu u mečevima i upisali svoja imena u istoriju. Svaka im čast, to je nevjerovatan uspjeh!
– U današnjem svijetu računara, imaju li knjige još uvijek vrijednost za mlade šahiste? Da li je specijalizovana šahovska literatura potrebna profesionalcima?
Andrej Esipenko- Faustino Oro je u jednom intervjuu rekao da nije pročitao nijednu knjigu. Šahisti prethodnih generacija, naravno, pročitali su mnogo knjiga, dok današnja omladina to ne radi, a ipak, čini se, sasvim dobro igra šah i bez toga.
Možda računar danas u potpunosti zamjenjuje svu literaturu. Mladi igraju drugačije i drugačije gledaju na šah, ali to ne mora nužno biti loše. Računar ti je danas najbolji učitelj. Samo treba umjeti pravilno raditi s njim i pokušati razumjeti šta želi da ti poruči. Ako mladi šahisti zaista uspijevaju u tome, onda je to sjajno.
Ja sam u djetinjstvu čitao mnogo knjiga. Proučio sam čitavu sovjetsku „crnu seriju“, pomjerajući figure na tabli, ali tada nije bilo tako jakih računara. Da ih je bilo, možda bih radio na drugačiji način. Ipak, ne smatram da je to što sam čitao knjige loše uticalo na mene.
Zato na čitanje knjiga gledam prilično pozitivno. Mislim da bi bilo poželjno pročitati barem klasična djela.
– Tradicionalno pitanje o planovima. Kako se ponovo plasirati na Turnir kandidata?
Andrej Esipenko – Trudiću se! Planiram da u maju igram na turniru Grand Swiss na Ostrvu Men. Sada sam se plasirao i na Svjetski kup, za koji se još ne zna gdje će biti održan. Dakle, imam dvije prilike.
Konkurencija je ogromna, a vjerovatnoća plasmana mala, jer svi igraju veoma jako i izuzetno je teško izboriti plasman. Ali šansa postoji. Učiniću sve što mogu i vrijedno ću se pripremati. Veoma bih volio da se drugi put plasiram na Turnir kandidata, ali, naravno, nema nikakvih garancija.
Dakle, ukupne šanse za plasman nisu velike, ali ni prošli put nisu bile velike.
Sa medaljom i peharom prvaka Rusije
– Želim ti da uspiješ! Za kraj, nekoliko pitanja u danas popularnom formatu „bilo je ili nije bilo“. Da li ti se ikada dogodilo da dođeš na partiju i pomiješaš bojom kojim igraš?
Andrej Esipenko – Da, imao sam jednu poznatu epizodu. Kada sam bio na vrhuncu, s rejtingom od oko 2720, igrao sam na Gran priju u Berlinu. Došao sam na kolo i ispostavilo se da crnim figurama igram protiv Aronjana, а cijeli dan сам se pripremao bijelim figurama protiv Nakamure!
– Znači, pomiješao si ne samo boju nego i protivnika?
Andrej Esipenko – Da, da! I izgubio sam za dvadesetak poteza. Odigrao sam tu partiju katastrofalno, nikako nisam uspio da se saberem. Još su me i uhvatili u pripremi za otvaranje…
– Da li si ikada zaboravio varijantu prije desetog poteza?
Andrej Esipenko – Da ste me pitali da li sam ikada zapamtio varijantu dalje od desetog poteza, odgovorio bih da mi se to nikada nije dogodilo! Drugim riječima, prava je rijetkost da znam varijantu dalje od desetog poteza.
– Da li si ikada zakasnio na partiju više od pet minuta?
Andrej Esipenko – Naravno da jesam.
– Da li si ikada igrao partiju duže od šest sati?
Andrej Esipenko – Naravno. Mislim da sam igrao i duže od sedam sati.
– A koja ti je bila najduža partija?
Andrej Esipenko – Nedavno su mi u onlajn partiji žestoko pokušavali da obore zastavicu, pa smo odigrali oko 250 poteza.
– Vau!
Andrej Esipenko– Da, poslije toga sam blokirao tog tipa. To je bio prvi čovjek kojeg sam blokirao – neki mladi Norvežanin.
Igrali smo Titular Tuesday i došli do izjednačene pozicije s lovcima različitih boja, a obojica smo imali po minut i po. Jasno je da bi u klasičnom šahu odmah prihvatio remi, ali on je imao neku sitnu ideju koja svakako nije mogla da uspije. Ipak, odigrali smo 250 poteza, а na kraju mi je oborio zastavicu.
Takve stvari u današnjem šahu, naravno, razočaravaju. Ja lično ne volim da pobjeđujem na zastavicu. Kada je pozicija toliko suva, jednostavno prihvatim remi. Naravno, ako obojica počnemo žestоко da se borimo, onda i ja igram na zastavicu. Isto tako, kada protivnik ima veoma malo vremena, shvatiš da bi bilo šteta ne pokušati da ga pobijediš na taj način.
– Da li si ikada igrao blick u parku za novac, iz zabave ili u djetinjstvu?
Andrej Esipenko – Možda sam igrao kao dijete, ali iskreno, ne sjećam se. Možda jesam, ali vjerovatnije je da nisam.
– Da li si ikada pokušao da izvršiš rokadu nakon što su kralj ili top već bili pomjereni?
Andrej Esipenko – Čini mi se da se tako nešto dogodilo, ali ne mogu konkretno da se sjetim. Imam utisak da jeste.
– Da li si imao partije u kojima si pješaka pretvorio u skakača, topa ili lovca?
Andrej Esipenko – Nevjerovatno, ali mislim da nisam. Za pravom tablom sigurno nisam, а na internetu možda jesam, mada ni toga ne mogu da se sjetim. Čini mi se da nisam.
– Da li si ikada morao da igraš s temperaturom?
Andrej Esipenko – Uh, milion puta!
– Da li si ikada igrao blic čitavu noć?
Andrej Esipenko – Da, dešavalo se. Kada sam se 2023. godine tek preselio u Moskvu, David Paravjan je često dolazio kod mene kući i igrali smo blic. Dešavalo se da igramo čitavu noć.
– Da li si ikada održao simultanku naslijepo?
Andrej Esipenko – Baš simultanku? Ne, nikada nisam.
– Možda te to tek čeka. Hvala, Andrej, i srećno!
Andrej Esipenko – Hvala.
Fotografije: Vladimir Barski, Eteri Kublashvili i Organizacioni odbor.
Нема коментара:
Постави коментар