Moskva 2022
UVOD
Ovo je moja prva knjiga, a da bi me ipak natjerali da je napišem, bila je potrebna globalna pandemija. Mnoge od vas će ove riječi iznenaditi. O meni su napisane doslovno desetine tomova, i u nekoliko njih čak se navodi da sam autor. Da, zaista sam s ogromnim zadovoljstvom napisao stotine članaka u novinama i časopisima, ali moram priznati – i najdublje se izvinjavam svim kupcima – da su sve knjige na kojima je moje ime na koricama zapravo napisali drugi ljudi.
Sve osim jedne – stare teorijske rasprave ne previše visokog kvaliteta pod skromnim naslovom „Francuska odbrana“. Priča o ovoj monografiji veoma je zanimljiva, jer je ozbiljno narušila moje povjerenje u šahovska izdanja, i to ne samo na nekoliko godina. Krajem osamdesetih, novozelandski međunarodni majstor i veteran Bob Vejd predložio mi je da napišem malu brošuru o Francuskoj odbrani za seriju knjiga o otvaranjima koje je izdavao zajedno sa svojim prijateljem Hilari Tomasom (tada je bio poznat, prije svega, kao autor zbirke partija Mihaila Talja). Tada sam bio jedan od najjačih šahista na svijetu, i moje pristajanje na to bilo je za izdavaštvo nevjerovatan uspjeh, posebno imajući u vidu da je honorar koji su mi ponudili bio prilično skroman. Pitao sam Boba koliko će mi vremena biti potrebno za to. Odgovorio je – kao što se ispostavilo, vrlo optimistično: „Par vikenda će biti dovoljno“. A onda, na moje veliko iznenađenje, dali su mi više od 2000 štampanih partija i zamolili da rasporedim taj materijal i po potrebi dodam neke duboko promišljene komentare. Ako me do tada nije previše brinulo krčenje šuma u Amazoniji, onda sam poslije toga ozbiljno strahovao za sudbinu džungli. Uhvatio sam se u koštac sa projektom sa velikom dozom sumnje i brzo shvatio da su me samo prevarili. Najviše je podsjećalo na Sizifov rad, da ne kažem gore – ropstvo. Prošle su dvije sedmice, pa još neko vrijeme, ali čak ni približno nisam bio blizu završetka rada. Pošto su me tako bezobzirno prevarili, na kraju sam predao nedovršeni rukopis – usprkos čudnom, iracionalnom osjećaju krivice – i obavijestio Boba da više ništa od mene neće dobiti. Kada je „Francuska odbrana“ ipak izašla, to nije bila brošura od 60 stranica, kako je rečeno u ugovoru, već prava knjiga! Imam prilično dobre odnose s Bobom, ali to je bila jedina prilika kada sam se stvarno na njega naljutio. Ipak, njegovi maniri uvijek su bili prijateljski, iako pomalo neuglađeni, i nisam mogao sa sigurnošću tvrditi da je baš on kriv za prevaru, a ne njegov poslovni partner, pa sam mu oprostio. Nakon tog incidenta, posumnjao sam da je Hilari Tomas – čovjek nepošten. I moja sumnja se potvrdila 2017. godine: Tomasa, koji je do tada promijenio ime u „Richard Pentrit“, osudili su na 35 godina zatvora zbog pokušaja podmetanja požara kući žene koja je protiv njega svjedočila na suđenju za silovanje. Zapravo, pogriješio je i u adresi – bio je zaveden (kao i mnogi od nas, iako se nadam, ne u tako strašnim okolnostima) Google mapama. Na sreću, niko nije povrijeđen. Nevini žrtve ovog podlog zločina – samohrana majka s djetetom koji su bili sami kod kuće – na vrijeme su primijetile požar i spašene su čitave i bez povreda.
To će zvučati apsurdno i egocentrično, ali volim da mislim da je karma kaznila Hilarija Tomasa dugogodišnjim zatvorskim kaznama zbog nepoštenog sklapanja ugovora s izdavaštvom mnogo godina ranije, a ne zbog silovanja, podmetanja požara i pokušaja ubistva.
Format knjige „Pobjeđujem” vrlo je neobičan. Iskreno, čini mi se čak i jedinstvenim za ogroman svijet šahovske literature. Umjesto da pokušam uklopiti čitavu svoju karijeru u jedan tom i doživim katastrofalni fijasko, ili sastavim zanimljiv, ali užasno preuveličan zbirku „najboljih partija“, kako bih vas prevario da sam sjajan šahista, odlučio sam detaljno opisati osam turnira odigranih u različitim decenijama. Neke edukativne primjere, ako hoćete. Srećom, autor ovih redova osvojio je sve turnire, tako da ću imati priliku da mazim svoju sujetu, ali istovremeno su u kolekciju uključene sve partije po redu, i nadam se da će to biti korisna i zanimljiva usluga čitaocu. Jer samo pregledom svih partija turnira možete zaista razumjeti kako je takmičenje proticalo.
Selekcija je prilično subjektivna i nikako se ne može smatrati nečim poput liste „Mojih osam najvećih turnira koje sam pobjedio“, iako, naravno, neke od „najvećih pobjeda“ su ovdje prisutne. To su jednostavno takmičenja kojima se ponosim iz ovog ili onog razloga. Pošto sam pobjedio preko 70 turnira, lako sam mogao odabrati neke druge. Izuzetak je turnir u Bender-Enzelu (poglavlje 8), koji je održan prema sada rijetko korišćenom sistem „šahovske Federacije“, ostali turniri predstavljeni ovdje su kružni. To je svjestan izbor, jer (ako knjiga dobro prodaje) planiram pisati o mečevima i turnirima po švajcarskom sistemu odvojeno, u budućim izdanjima.
Bez sumnje, moj urednik, poznati trener Jakob Ogard, više bi volio da je struktura ove knjige bila više tematska i didaktička, ali moj mozak ne funkcioniše na taj način. Možda baš zato što rijetko čitam šahovske knjige od početka do kraja, radije počinjem od sredine, gdje pronađem nešto zanimljivo, a zatim skakućem po stranicama naprijed-nazad, kao žaba. Da sam bio organizovaniji, postao bih računovođa, ali, srećom, nije tako. Ako u ovom ludilu postoji neki red, ja ga sigurno neću naći, ali možda sam upravo zbog tog haotičnog procesa čvrsto uvjeren u vrijednost eklektike. Znanje se može steći iz mnogo izvora.
Kvalitet partija varira: od izvanrednih do otvoreno odvratnih. To je tipičan ljudski porok: divimo se vlastitom geniju, ali loše iskustvo nastojimo pažljivo zaboraviti. Jedan od najboljih načina da postanemo bolji je da objektivno proučimo svoje mane, ali na način da to ne pređe u mazohizam. Samoprezir rijetko donosi ikakvu korist.
Nažalost, umjetnost analize sam usvojio relativno kasno (ako uopšte mogu reći da sam je stvarno usvojio), i taj nedostatak definitivno je naštetio mojoj karijeri.
Prije svega, nadam se da će čitaocima biti uživanje da čitaju ovu knjigu. Jer knjiga koja provodi cijeli život na polici, iskreno rečeno, ne vrijedi ništa.
Drugo, nadam se da će knjiga biti i poučna. Neke materijale iz nje sam koristio u online predavanju koje sam održao 2020. godine. Irina Krush, koja je organizovala ovaj događaj i entuzijastično učestvovala u njemu, rekla je da su moji komentari njenom igri bili inspirativni i pomogli joj da uskoro osvoji šampionat SAD-a među ženama.
Takva jaka šahistkinja kao Irina, više je nego sposobna da osvoji šampionat svoje zemlje i bez moje pomoći, kako je već dokazala ranije, ali ja joj ipak zahvaljujem na pohvalama. Izražavam joj zahvalnost – upravo su mi njene riječi pomogle da završim projekat koji je do tada bio beznadno zaglavljen.
Posljednja napomena: u knjizi ćete pronaći nekoliko kratkih remija. Nije da se baš ponosim njima, ali oni su takođe dio priče. Ako želite, možete ih jednostavno preskočiti: nećete ništa bitno izgubiti, a materijala će ipak biti više nego u „Mojih 60 nezaboravnih partija“ Bobija Fišera.
Nigel Short
Glava 1.
Moj sretni broj 1
Vajk-an-Zee 1987
Kada pobjeđujete, Vajk-an-Zee vam se čini najsjajnijim, šarmantnim tradicionalnim turnirom s prijateljskim organizatorima, koji se održava u ugodnom primorskom mjestu. Ali kada igrate loše, čorba od pasulja vam već dosadi, a večerom šetate sami po vjetrovitim dinama, mlati vas kiša, i već se smrzavate do kosti, daleko svjetlo od domaćih peći čeličane na horizontu pretvara se u viziju vječnih paklenih muka koje se svakim danom približavaju.
Ali ja idem predaleko unaprijed. U prvim godinama, uspomene na obalno holandsko selo ostale su isključivo pozitivne. Prvi poziv na Hogevens turnir dobio sam 1986. godine, kad sam bio mlad i vrlo perspektivan dvadesetogodišnji talenat. Na žrijebu sam izvukao sretni broj 1, započeo sa tri uzastopne pobjede i završio rezultatom +6 bez poraza – pola poena ispred Ljubojevića, van der Wielea i Nikolića, koji su dijelili drugo mjesto.
Zanimljivo je da sam kasnije saznao da nisu svi moji kolege ostali tako impresionirani mojom igrom. Čak i sada ne razumijem zašto. Možda su bili ljubomorni? Među malom klikom proširilo se mišljenje da sam samo imao sreće. Naravno, ako vas slučajnosti i sreća dovedu na prvo mjesto s pristojnom prednošću ispred konkurencije, u tome nema ničeg lošeg. Ako bih svaki put tako „imao sreće“, ne bih je odbio.
Kada sam stigao na svoj drugi turnir u Vajk-an-Zeeu 1987. godine, algoritam pobjede već je bio poznat: izvući broj 1 (vjerojatnost 1/14), započeti s tri pobjede, odigrati +6 bez poraza i dobiti trofej. Zar to ne mogu ponoviti?
Kako ćemo vidjeti u nastavku, usprkos tako maloj vjerovatnoći da ću moći točno da ponovim tu formulu, upravo se to dogodilo. Jedina razlika bila je u tome što sam ovaj put morao podijeliti pobjedu sa neumornim Viktorom Korčnojem, kojeg sam pobijedio u prvom kolu.
……..
Sa međunarodnim majstorom Korom van Vijgerdenom. Na pozadini – Toni Majls. Vajk-aan-Zee.
Glava 2
Rejkjavik 1987.
U kriketu, kao što je poznato, čak i najbolje bacače često uklanjaju zbog loših rezultata. Zato je važno, kada udarate loptu, postići dobar rezultat – barem 50, a još bolje -čitavu stotku.
Ali najveći bacači su još ambiciozniji. Grejem Guč, koji je dugo držao apsolutni rekord po broju poena među svim engleskim kriketistima, govorio je o važnosti postizanja „tate stotine“ – tj. stvarno velikog broja poena. Nikada ne znate kada će se opet pružiti takva prilika, ili da li će se uopšte pružiti. Dakle, kada se igra zaista odvija, iskoristite prilike do maksimuma. Jurite po terenu dok vam cipele ne postanu mokre od znoja. A onda još toliko.
Rejkjavik – 1987. za mene je istovremeno povod za ponos i žaljenje. To je, nesumnjivo, jedna od mojih najboljih turnirskih pobjeda. Ali znam da sam mogao još bolje nastupiti, možda +7, ili čak više, protiv protivnika svjetske klase. Mogu kriviti samo sebe što sam izgubio koncentraciju, toliko se odvojivši od rivala.
Par riječi o zemlji: Island je osamdesetih bio potpuno drugačiji. Bio je daleko od utabanih puteva, a letovi tada ga još nisu učinili popularnim odredištem za odmor za one koji su voljeli da umorni leže na suncu na plaži.
Tamo je sve bilo prilično skupo, a alkohol je bio apsurdno skup. Volio sam da se šalim, da prije nego što kupite piće za sve u baru, morate izračunati hoće li vam trebati hipoteka. Smijeh je malo ublažio oštru bol u novčaniku. Međutim, čak ni otvoreno pljačkaške cijene nisu spriječile lokalno stanovništvo da se redovno opija do besvjesti. Čudno, pivo je tada bilo zabranjeno, ali vino je slobodno prodavano – posljedica starog trgovinskog sporazuma sa Španijom. A jedan dan u sedmici, televizija bi bila potpuno isključena.
Ipak, bilo je sjajno igrati šah tamo. Igru često spominju u islandskim sagama, i – da, shvatam da bih mogao pokrenuti pravu kulturnu bitku preko prepiske između Islanda i Norveške – možda su tamo zapravo izrađene poznate šahovske figure s otoka Lewisa – raskošne rezbarije epohe vikinga od morževe kljove i kitovog zuba, koje se sada izlažu u Britanskom muzeju i Nacionalnom muzeju Škotske.
Godine 1958. Fridrik Olafson se kvalifikovao za turnir kandidata, osvojio titulu velemajstora i postao nacionalni heroj. I, naravno, Svjetsko prvenstvo u šahu 1972. između Roberta Fišera i Borisa Spaskog, održano u Rejkjaviku, vjerojatno je bilo najvažnije šahovsko takmičenje u istoriji. Izazvalo je ogroman šahovski uzlet u zemlji. Islandski tim, koji je postigao izvanredno peto mjesto na Olimpijadi u Dubaiju 1986. godine – i koji je kompletno prisustvovao meču u Rejkjaviku – mnogo duguje tom epohalnom meču.
Najdžel Šort, Ljubomir Ljubojević, Jan Timman, Lev Polugajevski i prelijepa dama
Zaključak
Uskoro nakon toga, moj prijatelj Majkl Stin mi je rekao da više nikada neću imati tako dobar start na velikom turniru. Ćutao sam, ali njegove riječi su mi se činile blago uvredljivim. Kao i rekorderu u skoku, koji uvijek smatra da može poboljšati svoj rezultat još nekoliko centimetara, iskreno nisam shvatao zašto u budućnosti ne bih mogao nastupiti jednako dobro, pa čak i bolje. Nažalost, bio je u pravu – više mi to nije pošlo za rukom. Kada se popnete na ogromnu visinu, ne smijete isključiti motor.
Mi smo šampioni
Amsterdam 1991
Što se tiče šaha, Amsterdamski turnir je bio vrhunac za mene. Sponzorisao ga je Verenigde Spaarbank, a organizovala je divna Lis Müller. Nagrade i uslovi bili su uvijek sjajni, a uspio sam osvojiti ovaj turnir čak četiri puta ili, bar, podijeliti prvo mjesto.
Obično je ovaj turnir bio mali i ugodan, sa samo četiri šahista (priznajem, u takvom formatu pobjeđivati je bilo malo lakše), ali 1991. godine pozvali su deset učesnika - uključujući svjetskog prvaka Garija Kasparova, vječnog viceprvaka Anatolija Karpova i druge šahovske velikane. Zadatak ispred mene bio je izuzetno težak.
U takvim okolnostima planirati pobjedu od samog početka je besmisleno. Svi grandiozni ratni planovi obično padaju već u prvom sukobu s neprijateljem. I, koliko god ovaj glupi stereotip bio promovisan u stotinama Hollywoodskih filmova, zapravo je štetno čak i sanjati o pobjedi ako statistika nije na vašoj strani. Najbolje je usmjeriti se na trenutak i pokušati odigrati bar jednu dobru partiju. Drugim riječima, morate biti skromni. Ako sve ide dobro, možete prikriveno pogledati kako ide ostatku Holandije koja je već dugi niz godina prava meka za elitne šahovske turnire, ali vaša partija je jedina na čiji rezultat imate uticaj, pa je bolje ne trošiti previše energije na ono što ne možete promijeniti.
Zaključak
Nije svaki dan moguće pobijediti u turniru istovremeno Kasparova i Karpova, pa je ovo jedno od najugodnijih mojih sjećanja. Moglo bi se pretpostaviti da je ovaj rezultat zahtijevao zaista herkulovske napore, ali, osvrćući se unatrag, zadivljujem se koliko je moja igra bila prosječna. Naravno, pomoglo je i to što je za osvajanje turnira bilo dovoljno relativno malo postignutih poena. U cjelini, osim nekoliko propusta, igrao sam razumne, logične, dobre šahovske partije, ali ništa više od toga. Čudno je što sam bio najzadovoljniji ne nekom od pobjeda, već sudarom sa dvanaestim svjetskim prvakom u posljednjem kolu, gdje sam morao vrlo kvalitetno procijeniti poziciju i tražiti taktičke resurse pod pritiskom. Tu partiju s ponosom sam pokazivao na predavanjima u Atlanti i drugim mjestima.
Glava 4
Srećan
Talin/Parnu 1998
Godine 1996. pozvan sam na Memorijal Keresa koji se održavao u estonskom gradu Parnuu. Turnir sa šest učesnika održavao se navodno pored mora. Međutim, pošto se temperatura nije podizala iznad minus dvadeset stepeni, i pošto se svuda vidio samo snijeg i led, morao sam vjerovati organizatorima na riječ. Takmičenje je bilo interesantno, i na kraju sam uspio da ga osvojim - čak iako sam napravio istu psihološku grešku kao i u Rejkjaviku (vidi glavu 2): pristao sam na remi bez igre protiv velemajstora, iako sam bio u odličnoj formi. Možda ću ovu priču ispričati drugi put - ona zaista zaslužuje da se nađe i u ovoj knjizi. Za dvije godine, format se promijenio: na jednokružni turnir sa 10 učesnika. Prvu polovinu smo igrali u prestonici zemlje, Talinu. Srećom, takmičenje se održavalo ne u najmračnijim zimskim danima, pa sam mogao da se oslobodim termoodjeće, teškog kaputa i vunene kape, bez kojih nisam izlazio prošli put. Na turniru su igrali šahisti iz Čilea, SAD-a i Indonezije - divan geografski raspon za takmičenje u maloj baltičkoj zemlji. Svi učesnici, osim jednog, bili su u prilično uskom rasponu rejtinga. Nažalost, turniri ovakvog formata ne podstiču uvijek prave borbe na šahovskoj tabli. Visok rejting je za šahistu propusnica za elitne (čitajte: "dobre") turnire. Ako možete održati svoj ugled, igrajući nerješeno većinu partija sa protivnicima koji su otprilike isto raspoloženi, onda jednostavno nema motivacije za igranje hrabrih šahovskih poteza. Nemojte ni na trenutak pretpostavljati da većinu organizatora zapravo zanima šahovska kreativnost. Naravno, postoje neki značajni izuzeci (svaka im čast), ali većina će vas sasvim sigurno odbaciti ako vaš nestabilni nastup postane prijetnja za njihov dragocjeni visok rejting kategorije turnira. U suštini, turnir bi se sasvim lijepo mogao nominovati za Nobelovu nagradu za mir. Ne bi bilo pretjerivanje reći da sam bio blizu stopostotnom rezultatu. Tabelu turnira pokazuje da sam pobjedio pet partija - posebno sam bio nezahvalan prema domaćinima, pobjedivši sve lokalne šahiste. Ali u još tri partije propustio sam očigledne pobjede. Jedino izuzetak bio je meč sa Ermolinskim: tamo nisam bio ništa bolji, i, kao što ćete vidjeti, bio sam čak opasno blizu poraza.
Zaključak
Prednost od dva boda na kružnom turniru od devet kola je vrlo ubjedljiv rezultat. Ne osjećam se previše loše zbog propuštenih prilika. Budimo iskreni - moglo je biti i gore! Najvažniji dio moje pobjede je to što sam se potpuno angažovao u svim partijama. Ponekad možete pobijediti samo tako što se više trudite.
Glava 5
Bikovi na paradi
Pamplona 1999-2000
Grad Pamplona u španskoj pokrajini Navari je svjetski poznat po svom ludom događaju - trci sa bikovima tokom festivala San Fermin. Po mom mišljenju, samo ako ste čitavu prethodnu noć pili do iznemoglosti sa prijateljima, možda vam padne na pamet da trčite pored ogromnih rogatih životinja - dobra ideja.
Usput, o bikovima: jednom sam vidio kako je Aleksandar Halifman nakon posebno dugog i dobro začinjenog večernjeg obroka u gradu Linaresu, koji se nalazi u pokrajini Andaluziji, izašao na trening arenu i počeo lijeno šetati ispred opasnog bika, demonstrirajući potpuno neobaveznu hrabrost. Izgleda da je bio u blaženom neznanju i nije znao da je u sličnim okolnostima 1947. godine bik usmrtio slavnog matadora Manoletea - što je čak izazvalo nacionalnu žalost.
Kao osoba zainteresovana za vojnu istoriju, nadao sam se da ću ponoviti pobjedu svog idola, Artura Velsingtona, markiza od Velingtuna - tada još nije bio uzdignut u vojvodu - koji je osvojio tvrđavu Pamplonu 1813. godine tokom Pirinejskog rata. Strogo govoreći, Francuzi su se predali španskim zapovjednicima, general-kapetanu Enrikeu Hoseu O'Donelu i general-majoru Karlosu de Španji, ali nikada nisam dopustio da vulgarne činjenice pokvare lijepu priču... Britanci su ipak pobjedili, iako zajedno sa Špancima, i to je sasvim dovoljno za inspiraciju.
U prethodnim poglavljima, kako je primjetio pažljivi čitalac, jako dobro - ponekad i nevjerovatno dobro - startovao sam, što je svakako mnogo pomoglo. U Pamploni je sve bilo drugačije. Počeo sam mirno, a u drugom dijelu turnira ubrzao sam se naglo. U časopisu New In Chess moju igru su nazvali "master-klasom u daminom gambitu". Dvije važne pobjede crnim figurama osigurale su mi završni ‘sprint’. Prvo, moram preživjeti partiju sa Judit Polgar - a to nikako nije garantovano, imajući u vidu moj grozan lični skor protiv nje.
Zaključak
Estetski vrhunac za mene na ovom turniru bio je meč protiv Ilijeskasa, nekako slično i pobjeda nad Lotijem. S funkcionalne tačke gledišta, više suvo i tehnički pobjedu postigao sam protiv mog glavnog protivnika, Gelfanda.
Ukupno, razlika od poena između mene i drugoplasiranog stvara iluziju da sam dominirao, ali zapravo ništa nije bilo jasno sve dok nije završila posljednja partija.
Gledajući unazad, mogu biti veoma zadovoljan svojim nastupom. Bio je daleko od savršenog, ali sasvim dobar.
Na lijepom plavom Dunavu
Budimpešta 2003
Šteta što sam tako rijetko imao zadovoljstvo igrati u Mađarskoj. Ova zemlja ima slavnu šahovsku tradiciju. Leventhal, Gunzburg, Maroczy, Reti, Brejer, Sabo i Benko - samo su neka od slavnih imena koja su potekla iz ove plodne srednjoevropske zemlje (iako su neki od njih kasnije napustili). A ko može zaboraviti izvanredni trijumf mađarskog tima na Olimpijadi 1978. u Buenos Airesu, gdje su završili ispred moćnog i do tada nepobjedivog Sovjetskog Saveza?
Što se tiče ovog turnira, na njemu sam se susreo s novom generacijom mađarskih zvijezda koje su zamijenile heroje Argentine. Čuda od djece Peter Leko i Judit Polgar, koji su dobili domaće obrazovanje, dosegnuli su vrhunac svoje snage, a Zoltan Almasi također je bio prilično opasan. U domaćem timu su također bili mladi Ferenc Berkes i Peter Acs.
Mogli su se suočiti s bilo kojim od stranih zvijezda, ali svakako je jedan od favorita bio Boris Gelfand. I, iako je bio u zreloj dobi, ne treba zanemariti nevjerojatnog Viktora Korčnoja.
Po rejtingu sam bio otprilike u sredini tabele, pa je moj pristup turniru bio isti kao i mnogima. Razmišljao sam isto kao i ranije, ne gubeći snagu na smišljanje grandioznih planova nekoliko sedmica prije turnira. Jednostavno sam igrao partiju za partijom, nadajući se da ću dobro započeti i pronaći formu (što nije uvijek isto).
Za pobjedu na turnirima ovog kalibra rijetko je potreban veliki plus, pa ako uspijete dobiti nekoliko partija zbog vještine ili sreće, sigurno ćete biti među pobjednicima.
Zaključak
Možda će izgledati čudno da tako brza i neizražajna remi partija izazove toliko nervoze, ali retrospektiva je takva stvar. U suštini, nije bilo razloga za brigu, ali unaprijed nisam mogao to znati.
Psihološko objašnjenje je prilično jednostavno. Pobjeda na turniru potpuno je zavisila od mene. Imao sam odlične šanse da zauzmem čisto prvo mjesto, čak i ako izgubim. Almasi je bio u groznoj formi i vjerovatno ne bi želio da se bori.
Ali šta ako bi ipak želio? Šta ako bih izgubio i ako bi me stigli? Malo je vjerovatno, ali tako nešto je moglo da se desi. Zato sam se brinuo. Složeniji zadaci zapravo manje izazivaju nervozu, jer nemate izbora, već ste prihvatili da neuspjeh može biti moguć ili čak vjerovatan, pa ga se ne bojite.
Počeo sam turnir polako, ostvarivši samo jednu pobjedu, ali u petom do osmom kolu igrao sam s velikom odlučnošću. Svaka pobjeda nije rezultat sjajnih kreativnih napora; ponekad morate biti borac.
Glava 7
Kineskinja
Taiyuan 2004
Trenutno, Kina je svakako jedna od vodećih šahovskih država, ali je vrlo lako zaboraviti da je prvi međunarodni turnir u ovoj zemlji održan ne tako davno, 1981. godine - u Šangaju, Pekingu i Guangzhouu. Ideja, prema svemu sudeći, pripadala je neumornom Bobu Wadeu.
U izvještaju Roberta Bellina (koji je takođe osvojio turnir), objavljenom u British Chess Magazine, rečeno je da su šest britanskih šahista, koji su se upustili u ovu hrabru avanturu, dočekani sa neverovatnom ljubaznošću i poštovanjem. Organizatori su bili neiskusni, a zemlja, tek oporavljajući se od Mao-ove ere, bila je prilično siromašna, tako da su se očekivali problemi - posebno u Šangaju, gde je turnirska sala jedva bila zagrijana, a igra se odvijala u uslovima nepodnošljive buke.
Smještaj je bio prilično skroman, a hrana "prihvatljiva", prema Bellinu, i "noćna mora", ako je vjerovati gurmanu Raymondu Kinu. Kompenzacija za sve goste bili su tri bogata banketa - po jedan u svakom gradu. Na jednom od banketa bilo je posluženo ne manje od devetnaest jela! Promjene izazvane ekonomskim reformama Den Xiaopinga bile su tako drastične da su u nekim slučajevima gradovi jedva bili prepoznatljivi bukvalno godinu dana kasnije. Na mom prvom turniru u Kini, Kupu Tan Chin Nama (Peking 2000), uslovi su bili skoro raskošni.
I lokalni šahisti postali su mnogo jači. Ukratko, jedino što je povezivalo ovaj turnir sa tim prvobitnim posjetom mojih sunarodnika - slikovitim kadrom iz druge epohe, - bili su topli prijem i sjajni banketi.
Inače, Kina je uvijek bila jedno od mojih omiljenih mjesta za putovanja, i doživio sam mnogo čudesnih trenutaka u desetinama različitih gradova - možete reći da sam obišao zemlju od sjevera do juga i od istoka do zapada. Ako vam ne smeta temeljno cenzurisan internet, na kojem su blokirane gotovo sve web stranice koje biste željeli posjetiti (u mom slučaju - Google, Facebook, BBC i sl.), onda je sve u redu. Trka sa kibernetičkim oružjem je toliko brza i žestoka da čak i ako vaš VPN uspije zaobići "Veliki kineski vatrogasni zid" nakon dolaska u zemlju, još uvijek nije sigurno da će raditi jednako dobro za nekoliko dana. Ali, s druge strane, neki čudan čovjek jednom mi je rekao da ponekad kratki predah od interneta može biti koristan.
Godine 2004., u Šahovskoj federaciji Kine došlo je do promjene vlasti: dugogodišnji predsjednik Lin Feng podnio je ostavku, ustupivši mjesto velemajstoru Ye Jiangchuanu, vodećem šahisti zemlje i prvom Kinezom koji je prešao prag od 2600 ELO. Ye Jiangchuan obratio se gradu Taiyuanu, glavnom gradu provincije Shanxi, sa molbom za finansiranje prvog turnira. U ovom gradu živi oko četiri miliona stanovnika; ugodno mjesto, iako je zrak malo prljav. Ne sjećam se da li sam uopšte vidio sunce tamo, iako sam osjećao toplinu, naravno.
Kineskinje su već tada dominirale u ženskom šahu, nekoliko imena bilo je poznato širom sveta. Čije Jung su čak ubijedili da nastavi aktivnu karijeru kako bi podigli ugled turnira. Međutim, muški šahisti tog vremena još uvek nisu dostigli takav nivo. Svako naredno pokoljenje bilo je primjetno jače od svojih prethodnika, ali možda su i dalje bili oprezni - ili možda su previše poštovali - strane protivnike. Na ovom turniru uspio sam donekle da iskoristim njihovu stidljivost. Kako ćete vidjeti, u nekoliko partija imao sam sreće, i tek sam pri kraju uspeo da se približim nekom dobrom formom. Ali zahvaljujući apatiji stranih gostiju i skromnosti domaćina, pobjeda je bila moguća čak i sa +4.
Sjećam se smešnog incidenta: u "slobodan" dan, namamili su me na kratku simultanku protiv 14 protivnika u parku. Nisam ništa znao o tome, i u mom ugovoru sigurno nije bilo ničeg sličnog. Na ulici je bilo vruće, i ubrzo sam počeo da osjećam glavobolju - priznajem, tome su doprineli i obilni napici u karaoki baru noć ranije. Do tog vremena, na tri table imao sam potpuno izgubljene pozicije - iz čega se može zaključiti: ili je u Kini svaki prolaznik jak šahista, ili su mi protivnike vrlo pažljivo birali. Kao rezultat, jednostavno sam prekinuo siomultanku, jedini put u životu tako kukavički se povukavši. Srećom, organizatore to nije zabrinulo. Vjerovatno su samo žejleli da naprave nekoliko reklamnih fotografija.
Zaključak
Ako igrate ne baš najbolje, ali ipak bez problema pobjeđujete turnir - ne brinite. Odigrao sam jednu sjajnu partiju sa Е Цзянчуанем, i jednu dobru, sa ЧжанЧжуном, ali u ostalom nemam čime da se pohvalim. Naravno, svi mi trebamo težiti savršenstvu, ali ideal je rijetko dostižan. Tako da nije potrebno previše patiti zbog svojih nedostataka. Ponekad je dovoljno samo uživati u pobjedi i ići dalje.
Glava 8.
Veče teškog dana
Bender Enzeli 2016
Nastupi u Iranu - uvijek su avantura, a posjeta Bendžer-Enzeli, slobodnoj ekonomskoj zoni na obali Kaspijskog mora, nije bila izuzetak. Prvi ozbiljni problem dogodio se čak prije nego što sam napustio kuću u Atini. Službeni poziv stigao je tako kasno da ujutro tog dana kada sam trebao krenuti, još nisam imao ni vize ni avionske karte. Srećom, službenici konzulata ovog puta su bili izuzetno brzi u svom radu i uspjeli su mi na vrijeme osigurati sve potrebne dokumente, ali ipak, morao sam u žurbi juriti iz ambasade ravno do aerodroma. Živci su već bili na granici. Stigavši u Teheran negdje poslije dva sata popodne, suočio sam se s drugim problemom. Prilično naivno sam pretpostavio da će me odvesti direktno u hotel jer sam stigao tako kasno, gdje bih mogao odmoriti i oporaviti se, a onda, sljedećeg dana nakon doručka, polako krenuti u provinciju Gilan. Ali ne. Kako često biva, organizatori štede troškove i radnu snagu tako što okupljaju šahiste koji stižu otprilike u isto vrijeme. To su uputstva dobili i predstavnici federacije. U prostoriji za dolazak vidio sam poznato lice - i uskoro me već srdačno pozdravio Jahongir Vahidov iz Uzbekistana, čiji se avion sletio pola sata prije mog. Rekao mi je da čekamo Jana Elvesta. To me malo zbunilo, jer je estonski velemajstor letio istim letom kao i Jahongir i već bi trebao proći carinu i pasošku kontrolu. Osim toga, traka za prtljag s tog leta već je bila potpuno prazna. Nešto očito nije išlo kako treba. Poznajući navike Jana, posumnjao sam na najgore: on je sigurno iskoristio posljednju priliku za opijanje prije dolaska u Islamsku Republiku, tako da sada leži u pijanom stanju negdje u terminalu ili, možda čak, već je uhapšen. Djelujući strogo u duhu slogana "FIDE et IDE", i solidarnosti među velemajstorima, rekao sam predstavniku federacije da moramo odmah krenuti, ostavljajući našeg kolegu. "Još pet minuta", odgovorio je, i to se pretvorilo u dosadnu mantru koja se protezala sljedeći sat ili čak duže. Već sam bio umoran od sve te gnjavaže i svoje nezadovoljstvo izražavao sve glasnijim i sve manje pristojnim riječima. Na kraju je čak i činovnik iz federacije shvatio da nešto treba poduzeti. Jahongiru i meni rečeno je da sjednemo u čekajući taksi, ali nas je automobil odveo ne u obližnji hotel već direktno na petosatno putovanje do provincije Gilan!
Vozač nije znao ni riječ engleskog, pa uopće ne bih znao što se događa da Jahongir nije znao tadžikski. Tadžikski i farsi su srodni jezici, pa je Jahongir uspio na neki način, iako ne savršeno, sporazumjeti se s taksistom. Nakon nevjerojatno iscrpljujuće noćne vožnje stigli smo - potpuno izmučeni - do hotela na obali mora.
Sljedeća noćna mora bila je svečanost otvaranja, zakazana za pet sati navečer. Trebali su je posjetiti posebni gosti Kirsan Ilyumzhinov i Anatoly Karpov, ali su još uvijek bili u Teheranu. Unutrašnji letovi u Iranu prilično su nepouzdani - tako da nitko nije znao kada će zaista stići. Prvo su odgodili ceremoniju za sat vremena. Šahisti su u međuvremenu sjeli u autobus, navodno prema turnirskoj dvorani. Ispostavilo se da vožnja traje barem dvostruko duže - a ponekad i mnogo, mnogo duže, ako naiđemo na gužve. Kad smo stigli na odredište - moderan, ali još nedovršen izložbeni centar - počele su nove kašnjenja. Dolazak ruskih počasnih gostiju stalno se odgađao. Na kraju je bivši svjetski prvak i vrlo kontroverzni predsjednik FIDE ipak stigao, i počela je tipično dosadna ceremonija s lokalnim velikim glavama. Međutim, patnje nisu tu završile. Nakon ceremonije, šahiste su prisilili da učestvuju u brzopoteznom turniru. Već je bilo kasno, nitko još nije ni jeo. Toliko sam se razljutio zbog takvog bezdušnog odnosa prema učesnicima- što se posebno razlikovalo u odnosu sa oduševljenim divljenjem pred Kirsanom (usput, prijevod tog imena s farsijskog jezika prilično je nepristojan) - da sam proglasio štrajk.
Uspjeli su me nagovoriti da odigram samo jednu partiju "Na kameru", nakon čega su mi ipak dopustili da odem. Petnaestogodišnji Parham Magsudlu me uništio i osvojio impresivnih 8 poena od 10 za svoju ekipu. Ali barem sam uspio pobjeći, čak sam stigao da ručam u restoranu prije nego što su zatvorili. Za razliku od svih ostalih koji su poslušno legli, podignuli ruke u zrak i čak nisu pokušavali braniti svoja prava. Sljedećeg jutra rečeno mi je da spakujem kofere - selimo se. Nova hotelska soba u gradu Rasht bila je definitivno bolja, ali nije bila posebno blizu turnirske dvorane. Takmičenje je obećavalo da će biti izuzetno teško.
Zaključak
Kada se uronite u hladnu vodu nakon što ste morali plivati u ledenom moru, mozak vas prevari, čineći vodu toplom. Možda je to jedino moguće objašnjenje za moj sjajan rezultat u Bendžer-Enzeliju. Bio sam toliko iscrpljen nedostatkom sna i ogorčen nekompetentnošću organizatora i njihovom ravnodušnošću prema zdravlju i dobrobiti igrača u danima koji su prethodili "Kupu zvijezda", da su stabilna turnirska rutina, udobna soba u hotelu i švercovana boca votke meni izgledali kao pravi raj.
S filozofske tačke gledišta, naravno, možemo tvrditi da turnir koji se održava po Ševeniškom sistemu nije moguće "osvojiti" - barem ne u individualnom poretku. Njegova struktura uveliko podsjeća na ekipno takmičenje. Neobičan format, gdje su šahisti podijeljeni u dvije grupe, znači da su u suštini istovremeno održana dva odvojena takmičenja. U ovom turniru, jedna grupa (strani velemajstori) bila je znatno bolja po rejtingu od druge. Zato, izvanredan nastup mladog Parhama Magsudlua, koji je postigao rezultat +8 protiv jačih protivnika, zaslužuje najveće pohvale. Ipak, bez obzira na sve ove sasvim opravdane primjedbe, najviše poena osvojio sam ja - 8,5 od 10, tako da se nadam da će mi čitaoci oprostiti što sam uključio ovaj turnir u knjigu o turnirima koje sam osvojio.
Nisam mogao birati kojoj ću se tačno grupi pridružiti - moj je zadatak bio samo pobijediti protivnike koji sjede ispred mene. I iako su na papiru iranski šahisti, nesumnjivo, bili slabiji, neki od njih su imali očigledno potcijenjen rejting, dok su se drugi ubrzo pretvorili u vrlo jake velemajstore. Bio sam toliko zadovoljan svojim rezultatom na ovom relativno nepoznatom turniru da sam čak koristio čitav taj događaj kao materijal za nedavno održano predavanje u Marakešu. Međutim, ni nakon proteka vremena osjećaj dubokog zadovoljstva nije se smanjio.
(Kraj)
