Inspirisan predstojećim Svjetski kupom u Sočiju, naš poznati velemajstor i šahovski pisac, Milan Draško, napisao je kratak tekst, ali vrlo zanimljiv (dva nastavka). Pored zanimljivih, do sada nepoznatih priča o poznatim šahovskim imenima uživaćete i u opisima romantičnih trenutaka autora i istinske radosti u Sočiju. Uživajte!
Posljednji odsjaj Sočija
Iščekivanje susreta sa crnomorskim biserom bilo je čežnjivo, treperavo. Posljednji dani avgusta 1988. godine. Ponekad „povjerujem“ da su nekadašnja ljeta bila duža, život je mirisao na sreću. Sjedim na beogradskom aerodromu sa velemajstorom Brankom Damljanovićem, putujemo u Soči, na „Memorijal Mihaila Čigorina“. Carinske formalnosti su obavljene, očekuje se sletanje na Šeremetjevo 2 oko tri popodne po moskovskom vremenu. Avion je neočekivano krenuo sa 12 sati zakašnjenja, u Moskvu stižemo u 3 noću! Igrao sam već četiri puta u SSSR-u, stekao poznanike i prijatelje. Okrećem telefonske brojeve, bunovni glasovi ne ostavljaju nadu da će nam neko pomoći. U sovjetsko vrijeme niste mogli ući u bilo koji hotel bez prethodne rezervacije, zato nije opcija da krenemo sami s aerodroma. Pozvah najzad Jurija Sokolova, oca velemajstora Andreja. Jurij me i pozvao na turnir dok smo u moskovskom „Hamer Centru“ posmatrali Šampionat SSSR-a (jul). Uskoro dolazi i vozi nas u veliki hotel „Rossija“ kod Kremlja.
U Soči stižemo oko podne, smještaju nas u ne tako luksuzan hotel „Primorsko“. Pogled luta prema pučini Crnog mora i neobično bujnoj suptropskoj vegetaciji. Izvanredni klimatski uslovi, pogled sa plaža na vrhove planina, mnoštvo hotela, velika botanička bašta sa tropskim kulturama iz mnogih zemalja, neodoljivo privlače turiste. Upečatljiv je Zimski teatar koji se sastoji od 88 Korintskih stubova, sa statuama tri od devet grčkih muza: Talie (muza komedije), Melpomene (muza tragedije), Terpsikore (muza plesa), rad ugledne sovjetske skulptorke Vere Muhine (1889-1953).
Sjedimo na terasi hotela sa prevodiocima na našem turniru Irinom, Natašom i Jelenom. Uživamo u igri sunca i mora, nadajući se dobroj igri na velikom turniru i ponekoj romansi.
Uoči odlaska u Soči igrao sam na „Memorijalu Akibe Rubinštajna“ u poljskoj banji Polanici Zdroj. Osvojih bronzanu medalju, pobjedničke počasti podijelili su velemajstori Černjin i Goldin. Priviđala mi se djevojka plave kose i zelenih očiju, s kojom sam se družio u ovom gradu, tri godine ranije. Jela je jagode sa šlagom, slučajno sam naišao i spontano smo se pogledali. „Pogledi koji govore ono što govore srca-zagrljaj prije zagrljaja. Usne koje se miču od strasti izbjegavajući suvišne riječi“ (Gojko Čelebić-„Kandidatura“). Beata je voljela pjesmu Šejkina Stivensa „Give me your heart tonight“. Odlazili smo u svako veče u diskoteku „Globus“. Sredinom turnira vratila se u svoj grad Lomža, na obali rijeke Narev, oko 150 km. od Varšave. Gdje li je sada Izabela, manekenka iz sobe 501? Voljela je muziku i virtuozno plesala. Obožavala je „A little peace“, njemačke pjevačice Nikol (pobjednik Pjesme Evrovizije 1982). Pričala je da uskoro putuje u Helsinki, atraktivnu destinaciju za tadašne poljske prilike.
Šahovski park u Polanici
Na Rubinštajnovom memorijalu 1988. upoznah djevojke iz Vroclava, grada sa nekoliko rijeka i 112 mostova. Svake godine okupe se gitaristi iz Poljske da odsviraju Hendriksovu pjesmu „Hej Džo“, iako Džimi nikada nije posjetio Vroclav. Bili smo drugovi, nekad je tako ljepše, iskrenije.
Jak turnir sa čak šest sovjetskih velemajstora, ako računamo i Aleksa Vojtkjeviča (Wojtkiewicz-Poljak po nacionalnosti), koji se rodio i rastao u Rigi. Pomagao je svom učitelju Mihailu Talju tokom Međuzonskog turnira u Rigi 1979. Miša trijumfuje u velikom stilu. Aleks je pobijedio na Šampionatu Latvije 1981. godine. Njegova šahovska karijera naglo je prekinuta kada je odbio da služi sovjetsku armiju. Skrivao se godinama od policije, ali je uhapšen 1986. godine i osuđen na dvije godine. Amnestiran je nakon godinu dana, emigrira u Varšavu. Bio je to njegov prvi turnir u Poljskoj. Ponekad bi u večernjim satima sjedili ispred hotela „Sana“; šahisti i osoblje hotela. Sa razglasa su dopirali zvuci pjesme „I like Chopin“, Paula Mazolinija-Gazeba. Aleks je pokazivao fotografije iz zatvorskih dana. Uoči turnira u Poljskoj pročitao sam „Menuet za gitaru“, Vitomila Zupana i „Noć do jutra“, Branka Hofmana, realističnu prozu o Drugom svjetskom ratu i Golom otoku. Zanimale su me takve teme, s pažnjom sam slušao Vojtkjeviča.
Aleks je kasnije živio u SAD, početkom devedesetih radio je za „Amnesty International“, svjetski pokret za zaštitu ljudskih prava. Igrao je lijep, logičan šah, pobijedio na brojnim turnirima.
Veliki David Bronštajn stigao je u Polanicu sa suprugom Tatjanom, ćerkom Isaka Boleslavskog. Imao sam zadovoljstvo da ručam za istim stolom. Neminovno iskrsavaju slike iz meča Botvinik-Bronštajn, 1951. godine. David je stigao nadomak titule svjetskog šampiona, vodio 11,5: 10,5. Odlazi na nastavak 23. partije, stručnjaci ne sumnjaju da će partija završiti remijem. Šahovska sudbina ponekad zavisi od samo jednog trenutka nadahnuća ili slabosti. Barski šahista i pisac, Vlado Lukšić proveo je dva dana s Bronštajnom i Tatjanom, tokom njihove posjete Baru 1987. Napisao je lijep tekst, izdvajam neobičan detalj: „Na samom kraju meča u posjetu mi je došla vjerenica. Uoči 23. partije dugo smo šetali po mjesečini. U jednom momentu je zapitam: Kako bi se mlada dama sjutra osjećala kao supruga prvaka svijeta u šahu. Uslijedio je, za mene, porazan odgovor: „Iskrena da budem, mene to baš i ne interesuje mnogo“! Ne pravdam se, ali i taj detalj imao je uticaja na moju koncentraciju tokom te, za mene kobne, partije“.
David je znao da idem u Soči, govorio je oduševljeno o tom gradu. „Spaski je volio Soči, proveo bi tamo mjesec dana prije velikih mečeva i ne bi pogledao šah. Boris je sjajan imitator. Imao je neobičnu naviku da neke riječi izgovara pogrešno, promijenio bi obično jedno slovo. Sviđa mi se njegov smisao za humor“. Pri kraju turnira dao mi je zanimljiv savjet u vezi Sočija: „Jedite kavijar, korisno je za mozak. I nemojte trčati za djevojkama, jer će poeni otići na drugu stranu“!?
Svakodnevna šetnja do turnirske sale u Sočiju djeluje relaksirajuće. Dva remija na startu, potom serija kakva mi se dogodila samo dva puta u karijeri; tri uzastopna poraza. Gubim od Džona Arnasona, nekadašnjeg kadetskog prvaka svijeta, i Lava Polugajevskog. Sergej Dolmatov me pobjeđuje u sjajnoj završnici, koju je Mark Dvorecki publikovao u knjigama i časopisima. Start koji malo obećava, dugo trajanje turnira (25 dana) i male šanse za radikalan zaokret, realni su razlozi za neraspoloženje, ali se osjećam dobro, poletno! Izuzetna ljepota predjela, „blisko osjećanje vidika i neba“, svakodnevno kupanje, partije stonog tenisa i večernje šetnje sasvim me opuštaju. Znam da bi samo jedna lijepa pobjeda prepustila zaboravu prethodna posrtanja, slutim da će se dogoditi.
Loše je startovao i Damljanović. Na početku turnira bio je u nekom sentiš raspoloženju, noću čitao knjige (Tren 1, Tren 2 – Antonija Isakovića), pojavljivao se tek na ručku, ne udostojivši nas, onako pospan, riječi i pozdrava. Na djevojke je ostavljao tajanstven, ali povoljan utisak. Žene privlači doza mističnosti, Irina se naginje prema meni govoreći za Branka: „Очень умный человек“ (Veoma pametan čovjek)!?
Nakon toliko slobodnih i dana kad se igraju prekidi, stalnih odlazaka na plažu, pomalo zaboravljamo šta radimo u Sočiju i kojim smo povodom došli!? Engleski velemajstor Viliam Votson, koji sjedi preko puta na početku šestog kola, vraća me gorkoj turnirskoj stvarnosti. Njegovo razmišljanje na početni potez traje neuobičajeno dugo, osjećam da to nije slučajno. Votson vuče 1… e4 i nudi remi! Moja turnirska pozicija i razum nalažu da prihvatim, uz molbu da popunimo formular igrajući nekoliko poteza. Votson nedvosmisleno odgovara da njegova ponuda važi samo u tom trenutku!
Nakon pristanka da remiziram, turnirski život tekao je normalno 2-3 dana, a onda mi je prišao glavni sudija, velemajstor Evgenij Vasjukov i blagim tonom saopštio da ima razumijevanje za naš remi, ali u FIDE treba poslati partije, a ja nisam odigrao nijedan potez protiv Votsona. Predlaže da se sastanu akteri i sudije. Sastanak je otvorio Vasjukov, razložno i staloženo, ali je žestok ton nametnuo njegov zamjenik, Vladimir Dvorkovič, otac sadašnjeg predsjednika FIDE Arkadija. Vladimir je povremeno bio član štaba Garija Kasparova. „U Sočiju su igrali veliki asovi engleskog i jugoslavenskog šaha, Spilman i Gligorić, borili se žestoko za svaki remi“. Zatim me iznenada upozorio da ne mislim da je moja odgovornost manja zbog crnih figura, dodajući da „igrači, uostalom, imaju veliku odgovornost prema publici i organizatoru“. Neočekivani obrt desio se kada je riječ uzeo Votson: „Tačno je da mi imamo obaveze prema organizatoru, ali i organizator prema nama. Već dva dana ne mogu da spavam zbog nesnosne buke u hotelu“! Sastanak je završen uvjeravanjem Dvorkoviča i Vasjukova da će propusti biti ispravljeni!?
Irina, plavokosa, simpatična djevojka, koja je prisustvovala sastanku kao prevodilac, primijetila je moju uzrujanost tokom diskusije Dvorkoviča. Pridružuje mi se u šetnji promenadom uz more. Ispred jedne improvizovane slastičarne pedesetak ljudi mirno, disciplinovano stoje u redu za sladoled, hoće li onaj pedeseti odustati? Neće, jer „navika je druga priroda“. S Irinom sam često odlazio na ručak u luksuzni hotel „Žemčužina“; boršč, crni kavijar, kijevski kotlet. Mladim čitaocima teško je dočarati koliko su cijene u SSSR-u bile povoljne. Večernje šetnje pored mora sa Irinom, bonaca, ribarske barke koje naziremo na pučini i pun mjesec koji nas svuda prati. Ljepota trenutka i romansa, koju s radošću pamtim.
Čuveni Lav Polugajevski počeo je dolaziti na plažu u drugom dijelu turnira. Loše je startovao, iako je Soči grad njegovih velikih uspjeha. Još 1963. godine, pobjeđuje na turniru sa 8,5 iz 11, ispred Smislova, koji je osvojio 7 poena. Jedanaest godina kasnije, trijumfuje sa 11 iz 15 ispred velemajstora Alekseja Suetina, a 1976. godine dijeli 1-2 mjesto sa Jevgenijem Svešnjikovom sa 10 poena iz 15 partija. Obično bi stajao sa rukama prekrštenim preko stomaka i pričao temperamentno, zanimljivo. „Veliku energiju oduzeo mi je četverogodišnji rad s Karpovom. On je pokazivao ogromnu snagu kad dobije u ruke nove ideje, a nije se mnogo trudio da ih sam pronađe“. Priča o meču s Korčnojem u Buenos Airesu 1980, neizvjesnom do samog kraja. Korčnoj je emigrao iz SSSR-a 1976. godine i znao je svojim žaokama pecnuti sovjetske analizatorske štabove i protivnike. Prije jednog meča, na pitanje da li strahuje od sovjetskih trenerskih laboratorija odgovora: „Ne mogu oni naučiti, koliko ja mogu izmisliti“! Polugajevski ilustruje kako je bio izuzetno spreman za meč: „Mogao sam zaspati 5-6 minuta u toku partije! Stavio bih ruke preko lica, kao da razmišljam, a zatim bi znatno svježiji, nastavljao igru“. Korčnoj, ipak, uspijeva dobiti posljednju partiju i meč (7,5:6,5). Čuli smo zanimljive utiske o meču protiv Talja, koji je pobjedama na Međuzonskom turniru u Rigi i diobom 1-2 mjesta s Karpovom na super turniru u Montrealu podsjetio na slavne dane. Bilo je to 1979, ali Polugajevski u Alma Ati naredne godine briljira i pobjeđuje Talja 5,5:2,5.
Moja partija sa Jevgenijem-Ženjom Barejevom igrana je u drugoj polovini turnira. Odigrali smo uzbudljivu partiju u 1. kolu turnira u Vrnjačkoj Banji 1987. Moj povremeni trener, velemajstor Milorad Knežević, i sam učesnik turnira u Banji, dao mi je zanimljiv savjet uoči partije: „Napadni ga žestoko, ali s vremena na vreme nudi remi!?“. Remi je ponudio Barejev u 20. potezu, ali kasno. Uočih napadačke motive u centru, nazirao se put do pobjede. Ponovo sam bijeli, Barejev bira Holandsku odbranu. Žrtvujem kvalitet u 31. potezu, ulazimo u zamršene komplikacije. Pozicija se kretala u granicama dinamične ravnoteže, ali Barejev grubo previđa i gubi. Mnogo kasnije, Ženja Barejev će biti 4. igrač svjetske rejting liste. Pobjede protiv takvog asa su izuzetno draga uspomena! Prilazio sam stolu u hotelu „Primorsko“ naglašeno ozbiljna lica. Večera je u punom jeku. Šahisti znaju kakav je užitak dobiti uzbudljivu šahovsku partiju. Nisam znao da me Irina sve vrijeme posmatra. „Danas si pobijedio“! Izgleda da sam loš glumac, odao me jedva vidljivi osmijeh zadovoljstva.
Zanimljive su završne svečanosti na sovjetskim turnirima, bilo je neobično i u hotelu „Svetlana“. Sovjetski šahisti, poznati po posvećenosti i spartanskoj disciplini, odjednom postaju opušteni, razuzdani. Alkohol se pije u velikim količinama. Proslavljeni velemajstor, vidno pripit, dolazi de stola gdje sjedim s Irinom. „Hoćete li preći za moj stol“. Mene je s lakoćom „previdio“. Irina učtivo odbija poziv. Te noći mladi as kome se smiješi blistava karijera doživljava prvo teško pijanstvo. Damljanović mu je držao glavu dok je povraćao na terasi hotela. „Bio je sav zelen u licu. U jednom trenutku sam pomislio da će umreti“. Jedan od učesnika turnira i Nataša, plivaju u moru u 3 noću! Neobično, avanturistički. Pomiješano raspoloženje, slab plasman, ali lijepi utisci sa turnira. Imao sam 25 godina i sve je još bilo ispred mene.
U aprilu 1989. godine igrao sam na Keresovom memorijalu u Talinu (12. kategorija). Dobar nastup, nephodne su pobjede u dvije završne runde protiv velemajstora Timošenka i Geljfanda za velemajstorsku normu. Timošenko voli da igra Daminu indijsku odbranu, smislio sam novi potez u jednom ogranku, ništa spektakularno, računajući više na faktor iznenađenja. U desetom potezu plasiram novost (10. e3), oštra pozicija, odlazim skakačem na damino krilo umjesto u centar, gubim nit i partiju. Geljfand u analizi pronalazi zanimljive mogućnosti za bijelog, pita me: „Koliko si pripremao ovu novost“? „Petnaestak minuta“, odgovor koji ga nasmijava, uvjeren je da se šalim!? Žalim se Ljubiši, našem čovjeku iz Ivanjice koji dugo živi u Talinu, zbog olako ispuštene prilike. Govori mi pun razumijevanja: „Zašto si tako tužan, nisi izgubio život, nisi izgubio dušu“!? Na titulu velemajstora čekao sam još 4 godine.
Partiju protiv Geljfanda, (elo 2600) mogu igrati rasterećeno, šanse za bal su iščezle, a snaga protivnika je inspirativna. Branim se Slovenskom odbranom, Geljfand devetim f3, bira drugačiji put u odnosu na moju partiju sa GM Šmidom. Boris ostvaruje prednost, ima više prostora, uporno se branim. Geljfand griješi u 26. potezu, bliži se vremenska oskudica. U obostranom cajtnotu djelujem smirenije i uz naklonost Fortune pobjeđujem budućeg vicešampiona svijeta!
Kasnije smo godinama igrali zajedno u zlatno doba zemunskog Agrouniverzala. Išao je s nama na splav na Dunavu, pored hotela „Jugoslavija“. Za šahovskom tablom djelovao je napeto, poslije odigranog poteza naglo bi ustao i odšetao daleko brzim koracima. Imao je nezgodan običaj da gleda protivnika u oči, ali je van pozornice bio veoma prijatan, opušten. „A, gdje je čika Pero“? pitao je, lutajući pogledom po restoranu. Tako smo zvali Branka Damljanovića (baš od turnira u Sočiju), a Boris je brzo usvojio naš žargon. Pobjedom protiv Geljfanda, dostojno se oprostih od sovjetskih šahovskih arena.
Vraćam se u Moskvu noćnim vozom, gledam film sa Čarlsom Bronsonom u glavnoj ulozi. Prošli smo tokom noći kroz Lenjingrad, grad koji do danas nisam posjetio i žalim zbog toga! Na recepciji hotela „Sport“ pratilac iz Talina moli da platim jednodnevni boravak. Shvatam da je kriza i odmah prihvatam. Šetam u blizini Crvenog trga, Moskva se budi zajedno s proljećem. Pozvao sam na ručak Irinu i Jelenu. Novi susret poslije druženja u Sočiju 1988. Iz restorana se vidi Crveni trg. Još jedan boršč, crni kavijar i kijevski kotlet. To sam volio u sovjetsko vrijeme. I sirovu haringu iz Baltičkog mora.
Najduže ću pamtiti druženja sa nježnim ruskim djevojkama. One su voljele na poseban način.
Laganim korakom obilazimo Stari Arbat, koji su obožavali pjesnici i umjetnici. Bila je popularna knjiga „Djeca Arbata“, izdata 1987. Anatolij Ribakov je pošteno ispričao tešku sudbinu svoje generacije, čija je mladost protekla u vrijeme staljinističkih represalija. Tragična i istovremeno svjetla knjiga. Dugo je bila zabranjena. Pričamo o filmu „Doktor Živago“, po knjizi Borisa Pasternaka. Ljubavna himna ruske književnosti. Kod nas je bila popularna verzija sa Džuli Kristi i Omarom Šarifom u glavnim rolama. Voljeli smo Larinu pjesmu. Govore mi da film ne odražava vjerno tadašnju situaciju. Dugo šetamo, sluteći da je to naš posljednji susret. U Ulici Maksima Gorkog kupujem lijep prsten. Nekom ću ga već pokloniti!
P.S. Svjetski kup igraće se u distriktu Krasnaya Polyana (Soči) 64 km. od centra grada. Ugodno je provesti dio ljeta u gradiću okruženom gustim šumama, 550 m. iznad Crnog mora.
Svim učesnicima sa naših prostora želim puno uspjeha na Svjetskom kupu!
Velemajstor Milan Draško
