субота, 1. јануар 2022.

Velemajstor Milan Draško: Poslednji odsjaj Sočija

 


Inspirisan predstojećim Svjetski kupom u Sočiju, naš poznati velemajstor i šahovski pisac, Milan Draško, napisao je kratak tekst, ali vrlo zanimljiv (dva nastavka). Pored zanimljivih, do sada nepoznatih priča o poznatim šahovskim imenima uživaćete i u opisima romantičnih trenutaka autora i istinske radosti u Sočiju. Uživajte!

Posljednji odsjaj Sočija


Iščekivanje susreta sa crnomorskim biserom bilo je čežnjivo, treperavo. Posljednji dani avgusta 1988. godine. Ponekad „povjerujem“ da su nekadašnja ljeta bila duža, život je mirisao na sreću. Sjedim na beogradskom aerodromu sa velemajstorom Brankom Damljanovićem, putujemo u Soči, na „Memorijal Mihaila Čigorina“. Carinske formalnosti su obavljene, očekuje se sletanje na Šeremetjevo 2 oko tri popodne po moskovskom vremenu. Avion je neočekivano krenuo sa 12 sati zakašnjenja, u Moskvu stižemo u 3  noću! Igrao sam već četiri puta u SSSR-u, stekao poznanike i prijatelje. Okrećem  telefonske brojeve, bunovni glasovi  ne ostavljaju nadu da će nam neko pomoći. U sovjetsko vrijeme niste mogli ući u bilo koji hotel bez prethodne rezervacije, zato nije opcija da krenemo sami s aerodroma. Pozvah najzad Jurija Sokolova, oca velemajstora Andreja. Jurij me i pozvao na turnir dok smo u moskovskom „Hamer Centru“ posmatrali Šampionat SSSR-a (jul). Uskoro dolazi i vozi nas u veliki hotel „Rossija“ kod Kremlja.

 U Soči stižemo oko podne, smještaju nas u ne tako luksuzan hotel „Primorsko“. Pogled luta prema pučini Crnog mora i neobično bujnoj suptropskoj vegetaciji. Izvanredni klimatski uslovi, pogled sa plaža na vrhove planina, mnoštvo hotela, velika botanička bašta sa tropskim kulturama iz mnogih zemalja, neodoljivo privlače turiste. Upečatljiv je Zimski teatar koji se sastoji od 88 Korintskih stubova, sa statuama tri od devet grčkih muza: Talie (muza komedije), Melpomene (muza tragedije), Terpsikore (muza plesa), rad ugledne sovjetske skulptorke Vere Muhine (1889-1953).

Sjedimo na terasi hotela sa prevodiocima na našem turniru Irinom, Natašom i Jelenom. Uživamo u igri sunca i mora, nadajući se dobroj igri na velikom turniru i ponekoj romansi.

Uoči odlaska u Soči  igrao sam na „Memorijalu Akibe Rubinštajna“ u poljskoj banji Polanici Zdroj. Osvojih bronzanu medalju, pobjedničke počasti podijelili su velemajstori Černjin i Goldin. Priviđala mi se djevojka plave kose i zelenih očiju, s kojom sam se družio u ovom gradu, tri godine ranije. Jela je jagode sa šlagom, slučajno sam naišao i spontano smo se pogledali. „Pogledi koji govore ono što govore srca-zagrljaj prije zagrljaja. Usne koje se miču od strasti izbjegavajući suvišne riječi“ (Gojko Čelebić-„Kandidatura“). Beata je voljela pjesmu Šejkina Stivensa „Give me your heart tonight“. Odlazili smo u svako veče u diskoteku „Globus“. Sredinom turnira vratila se u svoj grad Lomža, na obali rijeke Narev, oko 150 km. od Varšave. Gdje li je sada Izabela, manekenka iz sobe 501? Voljela je muziku i virtuozno plesala. Obožavala je „A little peace“, njemačke pjevačice Nikol (pobjednik Pjesme Evrovizije 1982). Pričala je da uskoro putuje u Helsinki, atraktivnu destinaciju za tadašne poljske prilike.

Šahovski park u Polanici

Na Rubinštajnovom memorijalu 1988. upoznah djevojke iz Vroclava, grada sa nekoliko rijeka i 112 mostova. Svake godine okupe se gitaristi iz Poljske da odsviraju Hendriksovu pjesmu „Hej Džo“, iako Džimi nikada nije posjetio Vroclav. Bili smo drugovi, nekad je tako ljepše, iskrenije.

Jak turnir sa čak šest sovjetskih velemajstora, ako računamo i Aleksa Vojtkjeviča (Wojtkiewicz-Poljak po nacionalnosti), koji se rodio i rastao u Rigi. Pomagao je svom učitelju Mihailu Talju tokom Međuzonskog turnira u Rigi 1979. Miša trijumfuje u velikom stilu. Aleks je pobijedio na Šampionatu Latvije 1981. godine. Njegova šahovska karijera naglo je prekinuta kada je odbio da služi sovjetsku armiju. Skrivao se godinama od policije, ali je uhapšen 1986. godine i osuđen na dvije godine. Amnestiran je nakon godinu dana, emigrira u Varšavu. Bio je to njegov prvi turnir u Poljskoj. Ponekad bi u večernjim satima sjedili ispred hotela „Sana“; šahisti i osoblje hotela. Sa razglasa su dopirali zvuci pjesme „I like Chopin“, Paula Mazolinija-Gazeba. Aleks je pokazivao fotografije iz zatvorskih dana. Uoči turnira u Poljskoj pročitao sam „Menuet za gitaru“, Vitomila Zupana i „Noć do jutra“, Branka Hofmana, realističnu prozu o Drugom svjetskom ratu i Golom otoku. Zanimale su me takve teme, s pažnjom sam slušao Vojtkjeviča.

Aleks je kasnije živio u SAD, početkom devedesetih radio je za „Amnesty International“, svjetski pokret za zaštitu ljudskih prava. Igrao je lijep, logičan šah, pobijedio na brojnim turnirima. 

Veliki David Bronštajn stigao je u Polanicu sa suprugom Tatjanom, ćerkom Isaka Boleslavskog. Imao sam zadovoljstvo da ručam za istim stolom. Neminovno iskrsavaju slike iz meča Botvinik-Bronštajn, 1951. godine. David je stigao nadomak titule svjetskog šampiona, vodio 11,5: 10,5. Odlazi na nastavak 23. partije, stručnjaci ne sumnjaju da će partija završiti remijem. Šahovska sudbina ponekad zavisi od samo jednog trenutka nadahnuća ili slabosti. Barski šahista i pisac, Vlado Lukšić proveo je dva dana s Bronštajnom i Tatjanom, tokom njihove posjete Baru 1987. Napisao je lijep tekst, izdvajam neobičan detalj: „Na samom kraju meča u posjetu mi je došla vjerenica. Uoči 23. partije dugo smo šetali po mjesečini. U jednom momentu je zapitam: Kako bi se mlada dama sjutra osjećala kao supruga prvaka svijeta u šahu. Uslijedio je, za mene, porazan odgovor: „Iskrena da budem, mene to baš i ne interesuje mnogo“! Ne pravdam se, ali i taj detalj imao je uticaja na moju koncentraciju tokom te, za mene kobne, partije“.

 David je znao da idem u Soči, govorio je oduševljeno o tom gradu. „Spaski je volio Soči, proveo bi tamo mjesec dana prije velikih mečeva i ne bi pogledao šah. Boris je sjajan imitator. Imao je neobičnu naviku da neke riječi izgovara pogrešno, promijenio bi obično jedno slovo. Sviđa mi se njegov smisao za humor“. Pri kraju turnira dao mi je zanimljiv savjet u vezi Sočija: „Jedite kavijar, korisno je za mozak. I nemojte trčati za djevojkama, jer će poeni otići na drugu stranu“!?

Svakodnevna šetnja do turnirske sale u Sočiju djeluje relaksirajuće. Dva remija na startu, potom serija kakva mi se dogodila samo dva puta u karijeri; tri uzastopna poraza. Gubim od Džona Arnasona, nekadašnjeg kadetskog prvaka svijeta, i Lava Polugajevskog. Sergej Dolmatov me pobjeđuje u sjajnoj završnici, koju je Mark Dvorecki publikovao u knjigama i časopisima. Start koji malo obećava, dugo trajanje turnira (25 dana) i male šanse za radikalan zaokret, realni su razlozi za neraspoloženje, ali se osjećam dobro, poletno! Izuzetna ljepota predjela, „blisko osjećanje vidika i neba“, svakodnevno kupanje, partije stonog tenisa i večernje šetnje sasvim me opuštaju. Znam da bi samo jedna lijepa pobjeda prepustila zaboravu prethodna posrtanja, slutim da će se dogoditi.

Loše je startovao i Damljanović. Na početku turnira bio je u nekom sentiš raspoloženju, noću čitao knjige (Tren 1, Tren 2 – Antonija Isakovića), pojavljivao se tek na ručku, ne udostojivši nas, onako pospan, riječi i pozdrava. Na djevojke je ostavljao tajanstven, ali povoljan utisak. Žene privlači doza mističnosti, Irina se naginje prema meni govoreći za Branka: „Очень умный человек“ (Veoma pametan čovjek)!?

Nakon toliko slobodnih i dana kad se igraju prekidi, stalnih odlazaka na plažu, pomalo zaboravljamo šta radimo u Sočiju i kojim smo povodom došli!? Engleski velemajstor Viliam Votson, koji sjedi preko puta na početku šestog kola, vraća me gorkoj turnirskoj stvarnosti. Njegovo razmišljanje na početni potez traje neuobičajeno dugo, osjećam da to nije slučajno. Votson vuče 1… e4 i nudi remi! Moja turnirska pozicija i razum nalažu da prihvatim, uz molbu da popunimo formular igrajući nekoliko poteza. Votson nedvosmisleno odgovara da njegova ponuda važi samo u tom trenutku!

Nakon pristanka da remiziram, turnirski život tekao je normalno 2-3 dana, a onda mi je prišao glavni sudija, velemajstor Evgenij Vasjukov i blagim tonom saopštio da ima razumijevanje za naš remi, ali u FIDE treba poslati partije, a ja nisam odigrao nijedan potez protiv Votsona. Predlaže da se sastanu akteri i sudije. Sastanak je otvorio Vasjukov, razložno i staloženo, ali je žestok ton nametnuo njegov zamjenik, Vladimir Dvorkovič, otac sadašnjeg predsjednika FIDE Arkadija. Vladimir je povremeno bio član štaba Garija  Kasparova. „U Sočiju su igrali veliki asovi engleskog i jugoslavenskog šaha, Spilman i Gligorić, borili se žestoko za svaki remi“. Zatim me iznenada upozorio da ne mislim da je moja odgovornost manja zbog crnih figura, dodajući da „igrači, uostalom, imaju veliku odgovornost prema publici i organizatoru“. Neočekivani obrt desio se kada je riječ uzeo Votson: „Tačno je da mi imamo obaveze prema organizatoru, ali i organizator prema nama. Već dva dana ne mogu da spavam zbog nesnosne buke u hotelu“!  Sastanak je završen uvjeravanjem Dvorkoviča i Vasjukova da će propusti biti ispravljeni!?

Irina, plavokosa, simpatična djevojka, koja je prisustvovala sastanku kao prevodilac, primijetila je moju uzrujanost tokom diskusije Dvorkoviča. Pridružuje mi se u šetnji promenadom uz more. Ispred jedne improvizovane slastičarne pedesetak ljudi mirno, disciplinovano stoje u redu za sladoled, hoće li onaj pedeseti odustati? Neće, jer „navika je druga priroda“. S Irinom sam često odlazio na ručak u  luksuzni hotel  „Žemčužina“; boršč, crni kavijar, kijevski kotlet. Mladim čitaocima teško je dočarati koliko su cijene u SSSR-u  bile povoljne. Večernje šetnje pored mora sa Irinom, bonaca, ribarske barke koje naziremo na pučini i pun mjesec koji nas svuda prati. Ljepota trenutka i romansa, koju s radošću pamtim.

Čuveni Lav Polugajevski počeo je dolaziti na plažu u drugom dijelu turnira. Loše je startovao, iako je Soči grad njegovih velikih uspjeha. Još 1963. godine, pobjeđuje na turniru sa 8,5 iz 11, ispred Smislova, koji je osvojio 7 poena. Jedanaest godina kasnije, trijumfuje sa 11 iz 15 ispred velemajstora Alekseja Suetina, a 1976. godine dijeli 1-2 mjesto sa Jevgenijem Svešnjikovom sa 10 poena iz 15 partija. Obično bi stajao sa rukama prekrštenim preko stomaka i pričao temperamentno, zanimljivo. „Veliku energiju oduzeo mi je četverogodišnji rad s Karpovom. On je pokazivao ogromnu snagu kad dobije u ruke nove ideje, a nije se mnogo trudio da ih sam pronađe“. Priča o meču s Korčnojem u Buenos Airesu 1980, neizvjesnom do samog kraja. Korčnoj je emigrao iz SSSR-a 1976. godine i znao je svojim žaokama pecnuti sovjetske analizatorske štabove i protivnike. Prije jednog meča, na pitanje da li strahuje od sovjetskih trenerskih laboratorija odgovora: „Ne mogu oni naučiti, koliko ja mogu izmisliti“! Polugajevski ilustruje kako je bio izuzetno spreman za meč: „Mogao sam zaspati 5-6 minuta u toku partije! Stavio bih ruke preko lica, kao da razmišljam, a zatim bi znatno svježiji, nastavljao igru“. Korčnoj, ipak, uspijeva dobiti posljednju partiju i meč (7,5:6,5). Čuli smo zanimljive utiske o meču protiv Talja, koji je pobjedama na Međuzonskom turniru u Rigi i diobom 1-2 mjesta s Karpovom na super turniru u Montrealu podsjetio na slavne dane. Bilo je to 1979, ali Polugajevski u Alma Ati naredne godine briljira i pobjeđuje Talja 5,5:2,5. 

Moja partija sa Jevgenijem-Ženjom Barejevom igrana je u drugoj polovini turnira. Odigrali smo uzbudljivu partiju u 1. kolu  turnira u Vrnjačkoj Banji 1987. Moj povremeni trener, velemajstor Milorad Knežević, i sam učesnik turnira u Banji, dao mi  je zanimljiv savjet uoči partije: „Napadni ga žestoko, ali s vremena na vreme nudi remi!?“. Remi je ponudio Barejev u 20. potezu, ali kasno. Uočih  napadačke motive u centru, nazirao se put do pobjede. Ponovo sam bijeli, Barejev  bira Holandsku odbranu. Žrtvujem kvalitet u 31. potezu, ulazimo u zamršene komplikacije. Pozicija se kretala u granicama dinamične ravnoteže, ali Barejev grubo previđa i gubi. Mnogo kasnije, Ženja Barejev će biti 4. igrač svjetske rejting liste. Pobjede protiv takvog asa su izuzetno draga uspomena! Prilazio sam stolu u hotelu „Primorsko“ naglašeno ozbiljna lica. Večera je u punom jeku. Šahisti znaju kakav je užitak dobiti uzbudljivu šahovsku partiju. Nisam znao da me Irina sve vrijeme posmatra. „Danas si pobijedio“! Izgleda da sam loš glumac, odao me jedva vidljivi osmijeh zadovoljstva.

Zanimljive su završne svečanosti na sovjetskim turnirima, bilo je neobično i u hotelu „Svetlana“. Sovjetski šahisti, poznati po posvećenosti i spartanskoj disciplini, odjednom postaju opušteni, razuzdani. Alkohol se pije u velikim količinama. Proslavljeni velemajstor, vidno pripit, dolazi de stola gdje sjedim s Irinom. „Hoćete li preći za moj stol“. Mene je s lakoćom „previdio“. Irina učtivo odbija poziv. Te noći mladi as kome se smiješi blistava karijera doživljava prvo teško pijanstvo. Damljanović mu je držao glavu dok je  povraćao na terasi hotela. „Bio je sav zelen u licu. U jednom trenutku sam pomislio da će umreti“. Jedan od učesnika turnira i Nataša, plivaju  u moru u 3 noću! Neobično, avanturistički. Pomiješano raspoloženje, slab plasman, ali lijepi utisci sa turnira. Imao sam 25 godina i sve je još bilo ispred mene.

U aprilu 1989. godine igrao sam na Keresovom memorijalu u Talinu (12. kategorija). Dobar nastup,  nephodne su pobjede u dvije završne runde protiv velemajstora Timošenka i Geljfanda za velemajstorsku normu. Timošenko voli da igra Daminu indijsku odbranu, smislio sam novi potez u jednom ogranku, ništa spektakularno, računajući više na faktor iznenađenja. U desetom potezu plasiram novost (10. e3), oštra pozicija, odlazim skakačem na damino krilo umjesto u centar, gubim nit i partiju. Geljfand u analizi pronalazi zanimljive mogućnosti za bijelog, pita me: „Koliko si pripremao ovu novost“? „Petnaestak minuta“, odgovor koji ga nasmijava, uvjeren je da se šalim!? Žalim se Ljubiši, našem čovjeku iz Ivanjice koji dugo živi u Talinu, zbog olako ispuštene prilike. Govori  mi pun razumijevanja: „Zašto si tako tužan, nisi izgubio život, nisi izgubio dušu“!? Na titulu velemajstora čekao sam još 4 godine.

Partiju protiv Geljfanda, (elo 2600) mogu igrati rasterećeno, šanse za bal su iščezle, a snaga protivnika je inspirativna. Branim se Slovenskom odbranom, Geljfand devetim f3, bira drugačiji put u odnosu na moju partiju sa GM Šmidom. Boris ostvaruje prednost, ima više prostora, uporno se branim. Geljfand griješi u 26. potezu, bliži se vremenska oskudica. U obostranom cajtnotu djelujem smirenije i uz naklonost Fortune pobjeđujem budućeg vicešampiona svijeta!

Kasnije smo godinama igrali zajedno u  zlatno doba zemunskog  Agrouniverzala. Išao je s nama na splav na Dunavu, pored hotela „Jugoslavija“. Za šahovskom tablom djelovao je napeto, poslije odigranog poteza naglo bi ustao i odšetao daleko brzim koracima.  Imao je nezgodan običaj da gleda protivnika u oči, ali je van pozornice bio veoma prijatan, opušten. „A, gdje je čika Pero“? pitao je, lutajući pogledom po restoranu. Tako smo zvali  Branka Damljanovića (baš od turnira u Sočiju), a Boris je brzo usvojio naš žargon. Pobjedom protiv Geljfanda, dostojno se oprostih od sovjetskih šahovskih arena.

Vraćam se u Moskvu noćnim vozom, gledam film sa Čarlsom Bronsonom u glavnoj ulozi. Prošli smo tokom noći kroz Lenjingrad, grad koji do danas nisam posjetio i žalim zbog toga! Na recepciji hotela „Sport“ pratilac iz Talina moli da platim jednodnevni boravak. Shvatam da je kriza i odmah prihvatam. Šetam u blizini Crvenog trga, Moskva se budi zajedno s proljećem. Pozvao sam na ručak Irinu i Jelenu. Novi susret poslije druženja u Sočiju 1988. Iz restorana se vidi Crveni trg. Još jedan boršč, crni kavijar i kijevski kotlet. To sam volio u sovjetsko vrijeme. I sirovu haringu iz Baltičkog mora.

Najduže ću pamtiti druženja sa nježnim ruskim djevojkama. One su voljele na poseban način.

Laganim korakom obilazimo Stari Arbat, koji su obožavali pjesnici i umjetnici. Bila je popularna knjiga „Djeca Arbata“, izdata 1987. Anatolij Ribakov je pošteno ispričao tešku sudbinu svoje generacije, čija je mladost protekla u vrijeme staljinističkih represalija. Tragična i istovremeno svjetla knjiga. Dugo je bila  zabranjena. Pričamo o filmu „Doktor Živago“, po knjizi Borisa Pasternaka. Ljubavna himna ruske književnosti. Kod nas je bila popularna verzija sa Džuli Kristi i Omarom Šarifom u glavnim rolama. Voljeli smo Larinu pjesmu. Govore mi da film ne odražava vjerno tadašnju situaciju. Dugo šetamo, sluteći da je to naš posljednji susret. U Ulici Maksima Gorkog kupujem lijep prsten. Nekom ću ga već pokloniti!

P.S. Svjetski kup igraće se u distriktu Krasnaya Polyana (Soči) 64 km. od centra grada. Ugodno je provesti dio ljeta u gradiću okruženom gustim šumama, 550 m. iznad Crnog mora. 

Svim učesnicima sa naših prostora želim puno uspjeha na Svjetskom kupu!

Velemajstor Milan Draško

Velemajstor Milan Draško: Četrdeset godina je samo tren

 

23/07/2021

Četrdeset godina je samo tren

Izlazeći na drvenu terasu koju smo zvali krilo ugledao bih Neretvu. Naša kuća u Tasovčićima (Čapljina) nalazila se u podnožju Modriča. Vrh brda krase smokve, divlje kupine, vinogradi i jedna zelena oaza gdje smo igrali lopte. Sredinom šezdesetih, stari, prašnjavi put i stabla trešanja zamijenila je moderna magistrala, koja povezuje Sarajevo s morem. Počela je gradnja kuća uz magistralu, a mi smo otvorili kafanu 1967. godine. Zvala se „Topole“ zbog veoma lijepe šume topola u blizini. Šest godina kasnije sagradili smo kuću iznad kafane. Nije više bilo zanosnog pogleda iz starog doma prema zavičajnoj ljepotici, ali sam se približio pješčanim plažama i kamenoj rivi pored rijeke. Neretva moga djetinjstva imala je širok tok, sa opasnim brzacima sa čapljinske strane. Uzbudljiva poput avanture, tajanstvena kao preljuba i draga kao prva djevojka. Samo su odlični plivači plivali na drugu obalu. Niz jablanova zaklanja pogled prema stadionu Borca. Vrijeme fudbalske groznice, navijači su „visili“ na vrbama iznad tribina.

 Borac je sedamdesetih igrao u Drugoj saveznoj ligi.

Mladići iz Tasovčića obožavali su sunčanje „na daskama“, kako se govorilo za ekskluzivnu plažu, između borove šume i rijeke. Skakali su na glavu sa imrovizovane skakaonice, u lijevom uglu plaže. Ispod je tekao neobičan rukavac Neretve s dubinom oko tri metra. To mjesto „pamti“  guštanje do kasnih sati i pjesmu uz gitaru. Jedna od pješčanih plaža prostirala se dvadesetak metara dalje, na obodu šume. Kroz koprenu vremena vidim ljepotice tog doba kako elegantno izlaze iz vode izazivajući pritajeno divljenje plaže. U hladu sjede „najbolji momci, sa korzoa mladi lavovi“ (Balašević). Djeca radoznalo posmatraju svijet oko sebe; kako su zanosni počeci života! Djevojke su obožavale vožnju na velikom crnom šlaufu. Otišle bi do vrha šume na sjeveru Tasovčića i spuštale se prema željeznom mostu, pjevušeći „Suze liju plave oči“, Ivice Šerfezija. „Ljubim tebe cijelim bićem/mada srce moje zna/da su lažne plave oči/koje tako volim ja“.

Tri šume i lijepe, usamljene vrbe, bile su praznik za oči. Strani turisti su masovno dolazili i kampovali, stizali rođaci iz cijele Jugoslavije. Ponekad je bilo više kupača nego u popularnom ljetovalištu Makarske rivijere, Zaostrogu! Odsjaj dalekog vremena koje je mirisalo na sreću.

Podgorički profesor i šahista, Dragan Čađenović, rekao mi je nedavno: „Da mi je samo jednom otići u vaše Tasovčiće“! Erudita i književni znalac, sa zadovoljstvom čita moje priče o zavičaju.

Već sa šest godina naučio sam igrati šnapsa, rauba, skambila, prpe i žandara. Budući da sam sa pet godina množio trocifrene brojeve napamet, to sa kartama nije neko čudo. Propitivala me mamina koleginica Milena Mijušković u našem separeu. Zanimljivo, matematika nije bila moj omiljeni predmet tokom školovanja, već srpsko-hrvatski jezik i istorija. Nastavnik matematike u petom razredu iznio je neobičnu zamjerku da sam suviše opčinjen šahom, što loše utiče na koncentraciju na časovima. Postepeno se gasio žar, ostala je simpatična priča iz djetinjstva.

Igrao sam šnaps sa Božom Lečićem, tretirao me kao svog vršnjaka. Radio je u trafici, blizu naše kafane, imao laganu, lepršavu priču. Jedan od prvih šahovskih rivala. Pamtim ga jer se odnosio s uvažavanjem prema meni, tada i kasnije. Sjećam se jedne reakcije. Velemajstor Milorad Knežević stigao je kod nas na dva dana, 1978. Knez je imao veliku energiju, radili smo satima bez pauze. Božo je govorio majci: „Ponudi ga ćevapima ili jeguljom, neka Milan dahne dušom“!  

Moje interesovanje za šah počinje u osmoj godini. Igrajući sa mnogo starijim protivnicima brzo sam napredovao. Došlo je vrijeme da okušam sreću sa  najboljim šahistom u našem restoranu; Duškom Aćimovićem-Prcom, nekada fudbalerom Borca i Olimpika iz Marseja. U početku me dobijao, teško sam podnosio poraze. Dešavali su se čudni padovi u Duškovoj igri, radovao sam se rijetkim pobjedama. Kasnije sam saznao, majka ga je častila konjacima da me ponekad pusti. Kada sam počeo regularno pobjeđivati, Prcin izgovor za poraze uvijek je bio isti: „Popilo se“.

Prevazišao sam kafanski šah, otac je odlučio da se povežemo sa majstorskim kandidatom, Kićom Bekanom, jednim od najboljih čapljinskih šahista. Gledajući sa prozora svoje sobe, preko njiva, trešanja i košćela, uočio bih Kićinu kuću. Obožavao je šah, nešto kasnije i njegova djeca će uploviti u Kaisino carstvo. Povučen, porodičan čovjek, dolazio je u našu kafanu jedino na slavlje partizanovaca kada pobijede Zvezdu. Ispoljio je mnogo strpljenja i znanja da dječak koji obožava šah, fudbal, basket, karte i guste sokove (jagoda i višnja), postane šahista. Hrabrio me kada sam prekoračio prag ŠK Borac. Odigrali smo stotine prijateljskih partija, ozbiljno kao da su turnirske.

Neočekivana serija pobjeda na Seniorskom prvenstvu Čapljine 1973, mom trećem turniru u životu. Iz publike komentarišu: „Ovaj dječak uopšte nema tremu“. Nikada prvenstvo grada nije izazvalo takvo interesovanje. Dobio sam 12 partija, uz remi s Kićom. Trijumf sa samo 10 godina!

Te godine prvi put putujem na Pionirsko prvenstvo Bosne i Hercegovine. Tata, Kićo i ja boravimo u novom sarajevskom hotelu „Bristol“. Odlazeći na partije prelazimo most na Miljacki. Sasvim blizu je popularno Vilsonovo šetalište, s drvoredom lipa. Nedaleko od mosta bile su podrumske prostorije Sarajevskog šahovskog kluba, pozornica republičkog prvenstva. Plasirah se među prvih šest, nešto kasnije igrao sam za reprezentaciju BiH u Poreču (Ekipno pionirsko prvenstvo Jugoslavije). Takmičenje se održavalo u okviru  šahovskog festivala, prvi put sam vidio čuvene asove našeg šaha. Kićo mi je potom savjetovao da obavezno proučavam Špansko otvaranje, jer se tako najbolje razvija osjećaj za šah. Skoro pola vijeka kasnije, identično mišljenje izrekao je Anatolij Karpov dok smo sjedili u restoranu „Dučićev pogled“. Bivši svjetski prvak boravio je u dvodnevnoj posjeti Trebinju, krajem ljeta 2020. godine, na poziv istoimenog kluba.

Kratka egzibiciona partija sa Karpovom

Kićo i ja smo godinama zajedno putovali, njegova  pomoć u šahovskom i psihološkom smislu bila je veoma značajna. Neprestano je bio u sali i uglavnom stajao pored stola gdje igram. Uvijek je vjerovao u mene, zapravo, samo jednom je posumnjao. Pionirsko prvenstvo Bosne i Hercegovine 1976. (Neum). U 4. kolu grubo previđam u partiji protiv Nenada Veličkovića. Vrativši se u sobu, sjedamo za mali sto na kome su tri šahovska informatora. Kićo je uzeo knjige i tresnuo ih po stolu: „Poljubi ti ovo, pa ostavi! Nije šah za tebe“. Nikada ga nisam vidio tako ljutog.

Veličković je postao renomirani književnik. Sreli smo se 2009. kod sarajevskog Narodnog pozorišta. Kupovao sam knjige u pasažu jedne zgrade i pretrčao ulicu da bih prišao Veličkoviću. „Izvinite, ja sam Milan Draško, šahista. Obično ne presrećem ljude na ulici, ali mi smo igrali partiju prije 33 godine u Neumu. Sjećate se“? Pisac se nasmijao: „Ne moraš mi persirati, naravno da se sjećam. Previdio si topa sa šahom, pa izgubio i drugog topa na h8“! Dugo smo stajali i pričali o šahu, Miljenku Jergoviću i Aleksandru Hemonu. Držao sam u ruci Ljosinu knjigu „Tetka Hulija i piskaralo“. Oduševio se: „To je najduhovitija knjiga koju sam pročitao“! Čitao sam ranije Nenadovu izrazito duhovitu knjigu „Sahib“. „Moja najbolja knjiga je „Otac moje kćeri“. Sreli smo se još jednom. Odmah je rekao: „Pisce je oduševio naš neobični susret! Lijepa priča“.

Trinaest godina sam bio jedinac. Bilo mi je čudno kad je majka ostala u drugom stanju „u tim godinama“ (34)! Kada je otišla u čapljinsku bolnicu da se porodi, cijelo veče sam bacao loptu na koš, koji se tada nalazio između restorana (bara) i benzinske pumpe. Tako sam suzbijao nervozu. Četrnaesti januar 1976, sjedim s babom Stojom, očevom majkom, u trpezariji. Dva sata iza ponoći. Ulazi otac i radosno saopštava baki: „Dobila si još jednog unuka“! Draganovo rođenje preporodilo je porodicu. Tih godina, igrao sam šah s posebnim nadahnućem!

Nizali su se trofeji na republičkom i saveznom nivou. Izdvajam titulu pionirskog prvaka Jugoslavije u Vrhnici kod Ljubljane, 1977,  tri titule omladinskog prvaka Bosne i Hercegovine i diobu prvog mjesta na Omladinskom Jugoslavije. Pamtim i 9 iz 9 na Pionirskom prvenstvu BiH, u Neumu 1977. Poslije zatvaranja turnira otišli smo na utakmicu Velež-Zvezda. Vlajko Popovac, očev prijatelj, poznati krojač, priča s jednim veležovcem uoči utakmice. „Šta je ovo prijatelju, ne igra nam Vaha“? Vlajko je okorjeli zvezdaš, ali nije loše malo se kumuflirati. Pobijedila je Zvezda golom Bogićevića sa ivice šesnaesterca. I dok mu saigrači „lete“ u zagrljaj, Bleki savršeno mirnog izraza lica podiže lijevu ruku uvis, sa uzdignutim kažiprstom. 

Otac je diskretno vukao konce moje karijere. Nikad se nije miješao u stručne šahovske razgovore, ali je sve finansirao. Posebno zahtjevan bio je odlazak na Kadetsko prvenstvo svijeta u Francusku 1977. Iako sam bio najbolji sportista Čapljine 1976 i 1977, izostala je pomoć gradskih struktura. Osjećao sam se ipak zaštićeno, roditelji su duboko vjerovali u moj talenat. Sjećam se povratka poslije osvajanja titule u Vrhnici. Dugo putovanje vozom iz Ljubljane. Bili su mi simpatični otac i sin, putnici za Sarajevo. Otac izuzetno krupan, sin možda petogodišnjak. Kad je voz počeo kasniti, dječak se unervozio, otac ga staloženo tješi. Kašnjenje se već mjeri satima, čovjek gubi strpljenje. Vrhunac nezadovoljstva prema nekim nevidljivim ljudima i vozu izrazio je rečenicom: „Kad izađemo, pljunuću ga“! Na stanici u Čapljini, majka nije mogla zadržati suze, a otac je dostojanstveno čestitao. Mnogo kasnije majka će mi ispričati da tata nije mogao zaspati kad god sam igrao važne partije.

Mogao sam naslutiti da će stalni uspon u karijeri biti na pravom testu kada se u dušu usele „čista, visoka, osjećanja“. Naročito platonska ljubav zarobi misli, koliko ljepote i grozničavog kolebanja. „Sjećaš se Arhirejske bašte, Zinaida, one bočne staze. Na vrh jezika mi je bilo da ti kažem, i tebi isto. Moje je bilo da počnem; ali znaš šta mislim-zašto ti ništa nisam rekao. Bio sam tako srećan da nisam imao šta više da želim, plašio sam se da ne pokvarim svoju… ne svoju, već našu sreću“. (Lav Tolstoj – „Moj život“) Kada smognemo snage da izađemo iz sopstvene ljušture, razgovor s ocem može biti ljekovit, čak i ako ne otkrijemo potpuno karte o emotivnim zanosima. „Verujem da nas najviše oblikuje ono što nam očevi kažu u čudnim situacijama, kada nas uče nečemu u trenutku kada se ne trude da budu učitelji. Formiraju nas mali komadići mudrosti“. (Umberto Eko)

Komšija i prijatelj Vuko Moro i otac iz mladih dana. Zajedno smo gledali čuveni meč Ali-Formen 1974. u 4 ujutro. Formen je prethodno nokautirao Frejzera i Nortona, pitali smo se kakvu će taktiku izabrati veliki, omiljeni Muhamed Ali? Očekivao se ples oko Formena, izbjegavanje direktne borbe. Niko nije slutio da će, naslonjen leđima na konopce, primiti bezbroj udaraca u pleksus. Sve je izdržao, čak bi ponekad mahnuo publici!? Pri kraju rundi zadao bi nekoliko snažnih udaraca. Kreće u silovit kontranapad u 8. rundi, Formen je nokautiran! Kada se Ali povukao, nismo više ustajali u zoru zbog boksa. Vidjeli smo već vrhunac plemenite vještine.

Otac je volio fudbal, kafane, humor, dalmatinske pjesme i znad svega, ljude. Igrao je u juniorima čapljinske Mladosti. Imao je dobru tehniku i dribling, ali je malo duže držao loptu u svom posjedu. Rado je igrao rauba u našoj kafani, uz Rubinov vinjak na ivici stola. Kada bih odlazio u školu zaticao sam ga u kuhinji kako mijesi ćevape. Roštilj i jegulja bili su na dobrom glasu u našem restoranu. Novac je držao u zadnjem džepu i govorio mi da sam uzmem. Uzeo bih  minimalnu sumu, za najnužnije potrebe. Cijenio je moju skromnost, pričao drugima o tome. Ponekad je odlazio sa svojim društvom u kino „Mogorjelo“, na tada popularne vesterne. Mladi supružnici izlazili su na muziku u baštu Gradske kafane, poznatoj po raskošnom zelenilu i lijepoj atmosferi. Otac je bio autoritativan, ali mi je skoro uvijek izlazio u susret. Pamtim mali izuzetak. Želio sam gledati film „Kralj, dama, pub“, sa Đinom Lolobriđidom u glavnoj ulozi (po knjizi Vladimira Nabokova). Dolazim kod oca po novac, sa najboljim drugom, Alijom Škrbom. Imali smo 12 godina. „Koga si pitao da ideš u kino“?  Nije me pustio, neprijatan osjećaj zbog Alije.

Jednom se cijelu noć vrtio u krevetu. Vozio je po jakoj kiši, bila je slaba vidljivost. Jedan crni pas naglo se pojavio na cesti, niotkuda. Nije ga mogao sasvim izbjeći. Kopkalo ga je li ostao živ. Bio je snažne tjelesne građe, ali osjetljivog zdravlja. Obično je jednom godišnje provodio par dana u postelji. Došao bi čuveni doktor Kaža Martinović, koji je širokim osmijehom unosio vedrinu.

Doktor Martinović sa sinom i ćerkom u naručju   

Otac je osjećao iskreno zadovoljstvo da pomaže ljudima. Dosljedno se držao maksime: „Naše je samo ono što drugima damo“. Na današnji dan, 1981. godine, zauvijek je otišao. Imao je 41 godinu, kada pravi život tek počinje. Nekoliko hiljada ljudi ispratilo ga je na posljednji počinak. Imao je nevjerovatno razgranata prijateljstva, koja se nisu ugasila ni poslije smrti.

Pričao mi je Nino Stojanović, međunarodni šahovski sudija, koloritna sarajevska figura. O njemu je Miljenko Jergović krajem 2012. napisao poduži tekst „Nikodije Stojanović, pjesnik i šahist“. „Lala i ja putujemo  na evropsko u Debrecin“. Fide majstor Nedim Lalić je moj dugogodišnji saigrač iz šampionskog vremena Bosne. Kasnije je dugo bio direktor kluba. Prolazeći kroz Tasovčiće, devedesetih, Lala je  govorio saputnicima, s očitom tugom u glasu: „Raja, ovdje vam je bila Draškova kuća“. „Novembar 1992,  rat, teško se putuje. Nekako se probijamo prema Splitu. U Pločama uzimamo taksi, vozi nas simpatičan, stariji čovjek“. Kako je svijet mali, taksista je  Mate Paskojević, naš veliki prijatelj. Mate se u srećna vremena odlikovao izrazitim smislom za humor, širio je zarazan smijeh oko sebe. Kada je saznao da putuju na šahovsko takmičenje, upitao je: „Znate li malog Drašku, on je dobro igrao šah“? „Kako ne znamo Draleta. Otkud ga Vi znate“? „On je sin mog najboljeg prijatelja“! Nino: „Jedna krupna suza skliznu niz njegov obraz“.  

April 2021, neko zvoni na vratima naše kuće u Tasovčićima. Sumrak polako gasi lijep proljećni dan. Vojo Mrković, očev drug iz vojske (Rajlovac i Batajnica), koji decenijama živi u Njemačkoj. Radost na licima! Boravio sam kod njega tokom Opena u Porcu 1991. Uzeo je pod zakup luksuzni restoran, čiji je vlasnik predsjednik Šahovskog kluba „Porc“. Vojo je želio da me ubaci u ekipu, ali su kao stranci igrali Talj, Vaganjan i  L. Kristijansen. Imao je veliku kuću u Žitomisliću, blizu manastira. Dolazio bi s porodicom kod nas u Tasovčiće. Tokom lige SRJ u Budvi 2004. izveo je brata i mene na gala večeru. Uspješan poslovni čovjek, kome novac nije oduzeo dušu.

Vojo doživljava prijateljstvo prema ocu i našoj porodici kao nešto vječno, neuništivo! Munjevito su proletjela dva sata u sjetnom razgovoru. „Đoka je poručio da mu kupiš mornarsku majicu kad smo bili u Rajlovcu. Ti si kupila i meni, u „Zemi“, kod Narodnog pozorišta (Mostar). Godine neimaštine, šepurili smo se u majicama kad  bi izašli u grad. To se ne zaboravlja“! Majci godi priča. Vrijeme teče kao rijeka, sjećanje na oca je sve tužnije. S godinama postajemo ranjiviji, mekši. Ponekad se pitam jesam li ispunio njegova očekivanja, da li sam postao čovjek? I sjetim se pjesme klape „Rišpet“: „Jesam li reka ćaća/ one prave riči“? 

Velemajstor Milan Draško


Velemajstor Milan Draško: Povodom odlaska velemajstora Jevgenija Svešnjikova

 


Razgovori u Tirenskom moru (Iz knjige „Putujući sa figurama“)

Povodom odlaska velemajstora Jevgenija Svešnjikova

Po čemu ću najviše pamtiti šahovski festival „Amantea 2014“? Bez sumnje po pričama velemajstora Jevgenija Svešnjikova, za vrijeme kupanja u Tirenskom moru. Imao je samo sedamnaest godina kad je debitovao na šampionatu Sovjetskog Saveza. Na Ekipnom prvenstvu Evrope u Moskvi 1977. osvaja zlatnu medalju za najbolji rezultat na svojoj tabli i zlato kao član pobjedničke reprezentacije SSSR-a. Pobjednik brojnih međunarodnih turnira, posljednjih decenija redovan učesnih olimpijada, kao reprezentativac Latvije. Jevgenij je stigao u Amanteju nekoliko dana prije turnira, sa sinom (IM Vladimir Svešnjikov) i njegovom djevojkom, odigrao simultanku i intenzivno plivao. Prišao mi je uoči početka prvog kola: „Možeš li prenijeti organizatoru moj protest zbog direktnog prenosa partija? Zašto bi svoje stvaralaštvo, od koga živimo, tako lako izlagali javnosti“?

Odigrao je 45 partija sa svjetskim prvacima, ima gotovo izjednačen skor. „Šteta što Geljfand nije postao prvak, tada bih imao 50% protiv njih“. Pitam ga o svjetskim prvacima, Bronštajnu i Korčnoju, nesuđenim šampionima. „Za mene je Bronštajn najgenijalniji. Jedini je imao viziju kako će šah izgledati u budućnosti. Niko nije pričao tako zanimljivo kao David Jonovič. Sjećam se okupljanja šahista-studenata, sedamdesetih godina, gdje je Bronštajn bio uvaženi gost. Svakodnevno sam šetao s njim, opčinjen pričama. Kad smo se razilazili na željezničkoj stanici, bio sam tako tužan da sam zaplakao!

 Sa Korčnojem sam imao odlične odnose, ali Viktor je bio moj najneugodniji protivnik. Obuzela me neizmjerna radost kad sam, napokon, ostvario prvu pobjedu. Korčnoj je već bio u godinama i znalo se da teško podnosi poraze. Očekivao sam neku oštru primjedbu, ali je ispala više smiješna: „Ja nisam očekivao da Vi igrate tako slabo“! Korčnoja smatram najvećim šahistom 20. vijeka, decenijama je bio u samom svjetskom vrhu. Kasparov je izuzetno jak, ali ja sam mogao predvidjeti njegove zamisli. On je stalno udarao u jednu tačku (žargonski rečeno). Za mene je igra Karpova predstavljala nerješivu zagonetku“.

 Tokom turnira Arco 2014, GM Arkadij Rotštejn prepričava mi gotovo identično mišljenje svog sugrađanina (Keln) GM Rafaela Vaganjana. „Sredinom osamdesetih, pobijedio sam na sedam turnira zaredom, ali protiv Karpova nisam mogao igrati“. Svešnjikov iznosi zanimljivo mišljenje: „Karpov je bio ne samo sjajan pozicionista, već i odličan taktičar. Brzo je vidio i ocjenjivao one rukavce (2-3 poteza) kakvih ima mnogo u partijama. Oni ostaju iza kulisa, ne pojavljuju se na na tabli“. Ineresantan je podatak da je Svešnjikov sve tri partije sa Karpovom remizirao, u dva navrata (1973. i 1976.), kada je 12. svjetski šampion bio u vrhunskoj formi. Sa Kasparovom je zabilježio dva remija i poraz na Šampionatu Sovjetskog Saveza 1979. Kasparov je lovačku, kasnije pješačku završnicu iz te partije, publikovao u svojim knjigama.

„Kada sam bio mlad, moj neprikosnoveni idol bio je Miša Talj. Gledao si desetu partiju protiv Larsena u Meču kandidata 1965? Sjajna igra, šahovska poezija.

Polemisao sam ponekad sa Borisom Spaskim, koji nije naročito cijenio knjige Arona Nimcoviča. To kažeš ti, koji nisi napisao ni jednu šahovsku knjigu, rekao sam Spaskom“. Svešnjikov je sjajan teoretičar, jedan popularni sistem u Sicilijanskoj odbrani nosi njegovo ime. Dobijao je teorijske duele protiv vrhunskih protivnika. Pričam mu o respektu velemajstora Rubljevskog, tokom velikog rapid turnira u Bastiji, 2002. Stajali smo ispred sale za igru, za nekoliko minuta, Rubljevski će igrati bijelim protiv Svešnjikova. „Kad bih bar mogao iz otvaranja izvući jednaku poziciju“ – govori mi Rubljevski. Svešnjikov se slatko nasmijao.

Jevgenij duboko poznaje otvaranja, razvio je svoju filozofiju o početnoj fazi šahovske partije. Priča mi o posjetama već teško bolesnom Davidu Bronštajnu. David je pripremao knjigu o otvaranjima, vjerovao da kraj nije tako blizu. Pokušao sam da mu pokažem svoj materijai, ali on kategorično odbija! Znao sam da cijeni moje mišljenje o toj oblasti. U početku nisam shvatao o čemu se radi, mislim da sam na kraju spoznao pravi razlog. David je duboko vjerovao u sopstvene ideje, nije mogao dozvoliti da tuđa razmišljanja eventualno pokolebaju već formirane stavove“. Nažalost, veliki David Jonovič odlazi 5. decembra 2006. godine, knjiga nije ugledala svjetlo dana.

„Kako je Fišer igrao otvaranja“? „U nekim sistemima bio je vrlo jak. Recimo u varijanti izmjene Španske partije. Lijepo je pobijedio Spaskog, Gligorića, Portiša. Fišer je imao čudesnu, nadzemaljsku energiju“.

„Da li je bolje igrao Smislov ili Petrosjan“? „To je jedno od najtežih pitanja, nemam odgovor“. Smislov i Petrosjan odigrali su međusobno 34 partije i rezultat je 17:17!

Zaneseni razgovorom, znali smo otplivati 150-200 metara od obale. Tada bi se Jevgenij trgao, jer ne voli ići daleko.

„Dobro si poznavao Petrosjana“? „Bili smo u odličnim odnosima, do jednog momenta. Nastupali smo na tradicionalnom turniru u Hejstingsu 1977. Jedno veče, na prijedlog Petrosjana, igrali smo brzopotezne partije u holu hotela, uz prisustvo brojnih šahista. Petrosjan je važio za fantastičnog brzopoteznog igrača, bilo je čudno da sam pobijedio, čak s priličnom razlikom. Već narednog dana primijetio sam njegovu rezervisanost, teško je podnio poraz. Svi prvaci svijeta su manje ili više sujetni i egoistični. Valjda je to uslov da dosegneš zvjezdane visine“.

Svešnjikov je plodan šahovski pisac, izdao je četiri knjige. „Viđaš li Dragana Popadića? Mi smo dugo razgovarali, kad sam igrao za tivatsku „Mimozu“. Veoma prijatan čovjek, želim da mu poklonim svoju knjigu, možeš mu predati“? Poklanja mi ruski časopis „64“ (96 strana), sa vrhunskim analizama Karjakina, Jakovenka, Šipova i sjajnim tekstovima Marka Dvoreckog i Gene Sosonka. Dobijam i butelju odličnog kalabrijskog crnog vina „Ciro Librandi“.

Velemajstor Milan Draško

Dragan Popadić: O knjizi Nenada Neša Stankovića “Najveća tajna Bobija Fišera”

 

29/08/2021

KAD SE ANĐELI RADUJU, A LJUDI PROSVJETLJUJU

Za 60. rođendan, ovog 26. avgusta, dobio sam na poklon knjigu Nenada Neša Stankovića “Najveća tajna Bobija Fišera”. Pričitao i uživao. Ne samo zato što Fišera smatram najvećim šahistom svih vremena, ne samo zato što me ova knjiga podsjetila na meč Fišer Spaski na Svetom Stefanu, gdje sam bio specijalni izvještač Radio Titograda, ne samo zato što sam se prisjetio mlađih dana, već i zato što je Stanković napisao zanimljivu knjigu sa mnogo poznatih i nepoznatih detalja o ovom meču, koje je mogao znati kao Fišerov personalni asistent. I nije ovdje pravo pitanje da li je nešto izmislio, dotjerao, preradio, ili da li je sebi dao prevelik značaj? Pravo pitanje je da li je ispričao zanimljivu priču o genijalcu, usamljeniku, čudaku, čovjeku nježne duše u surovom svijetu koji traži uniformnost i poslušnost. Odgovor je pozitivan. Stanković je, začudo za jednog menadžera, iskazao poetsku tananost, široko obrazovanje i interesantan stil pisanja. Način na koji je riješavao Fišerove neobične zahtjeve pokazuje visprenost i snalažljivost menadžera, kakvih je dosta po svijetu, pa i kod nas, ali način na koji je pisao o nepobjeđenom prvaku svijeta, pokazuje da je među rijetkima koji mogu da osjete titraje tuđe duše. Da li je sve u knjizi istinito i da li je sve bilo onako kako autor piše, ostavljam čitaocima da prosude, a Stankoviću da se suoči sa samim sobom. Tu naročito mislim na scenu kada Spaski od Stankovića traži 300 hiljada dolara da ne pobjedi Fišera, koji je u Beogradu, u nastavku meča, u padu forme. Da li bi to uradio jedan džentlmen kakav je Spaski? Ja čisto sumnjam. “A šta će zaustaviti sumnju kad se javi?” . Ali, i ostavljam prostor da je možda i moglo biti tako. Jer čudan je čovjek, a u ovom svijetu mnogo je mjesta “gdje je neko ošamario dijete ili ubio lastu”. Čudan je čovjek i samom sebi, a kamoli drugima. Neki naši postupci su neobjašnjivi. Ali, kaže Šekspir, “budi iskren prema sebi, pa ćeš biti i prema drugima”,

U svakom slučajuu, Stanković je i osjetio taj ponor između Fišera kao genijalnog šahiste i Fišera kao pacera u političkim stavovima, i mržnji prema Jevrejima. Prije jedno 15-ak godina u “Šah mat listi” Gorana Tomića napisao sam tekst u Bobijevu odbranu, nakon što ga je jedan šahista optužio za neke izrečene političke stavove. I tad sam ga uporedio sa Bodlerovim Albatrosom. Na palubi, čitaj u politici, Fišer je nezgrapan i služi za porugu mornarima, čitaj svima nama. Ali, kad se vine u visine, čitaj u magični crno bijeli svijet sa 64 polja, on je je veličanstven i ostavlja bez daha. Uostalom zašto bi izvanredni šahista, čitaj doktor, inžinjer, glumac… bio izvanredan politički analitičar? Još kad je opterećen kao Bobi, stavovi su mu uglavnom pogrešni. Ali, i tu treba zastati i razmisliti. Fišer je bio strastveni zagovornik teorija zavjera. Sedamdesetih godina to je izgledalo čudno. Danas mnogi tako razmišljaju. Ili pitanje vremena u šahovskoj partiji. Genijalni šahista izmislio je novi sat. Sa dodavanjem vremena poslije svakog poteza. Na ovom satu igrao se meč Fišer-Spaski na Svetom Stefanu i Beogradu. Danas svi igramo na Fišerovom satu. Fišer je izmislio i novi šah, predlažući drugačiji početni raspored figura. Takmičenja se danas organizuju po tzv. Fišerovom šahu, gdje teorije otvaranja možete baciti u vodu . To i jeste jedna od vrijednih poruka Stankovićeve knjige. Budite oprezni u izricanju stavova. Ne budite tvrdoglavi. Razmislite o vašim i tuđim argumentima sa kojima se ne slažete. To nam toliko fali u ovom svijetu površnosti, jednobraznosti i odsustvu dilema. Reći ćete, pa Fišer prvi nije bio takav. Pa šta? Ne mora da znači da je bio u pravu. Ali, takav je bio za šahovskom tablom. Imao je dileme, učio je, analizirao, pratio teoriju, i na kraju donosio odluku koje se čvrsto držao. Svi dobri šahisti to rade. Za tablom nisu isključivi i tvrdoglavi. Jer će izgubiti partiju. Zato je, po meni, šah veći od života. U šahu dunster ne može biti šampion, jer mu “striko radi u Vladu”. U životu može. Ne samo u Crnoj Gori, nego širom svijeta.

Neki lirski momenti u ovoj knjizi su za pamćenje. Recimo, prvi susret Fišera i Spaskog u Beogradu, uoči meča. Autor s pravom konstatuje da “u životu svakog čoveka postoje momenti kada on celim svojim bićem postane svestan da prisustvuje nečem sasvim posebnom i izuzetnom”. Takav je bio taj susret svjetskih šampiona u romantičnoj Skadarliji. Ili pasaži o kontroli, jer autor sjajno primjećuje da u “Fišerovom shvatanju svijeta sve i svako je morao biti pod nečijom kontrolom”. Za tablom Fišer je bio taj koji kontroliše, “veliki kreator, vlasnik, veleposednik, ultimativni kralj koji ima moć bez ograničenja ili granica”. Mnogi šahisti imaju taj osjećaj. Ne možete platiti sve račune, administracija vas maltretira, recepcionar ne razumije što će vam bolje osvjetljenje u sobi, automehaničar se podsmjeva vašem znanju o motoru. I onda sjednete za šahovsku tablu i sve zaboravite. Uronite u svijet mašte i postajete dirigent čudesne vojske u čudesnoj simfoniji. I ako izgubite to nije zato što vaš protivnik ima para, što je ljepši od vas, što ima uticajne rođake, već zato što bolje igra šah od vas. Barem u toj partiji. Ili konstatacija da je zavolio Fišera kao što se “voli čudni stric kojeg se cela familija stidi i koji se iznenada vrati u rodni grad posle višedecenijskog lutanja po svetu, bez ušteđevine, ali sa pričama i pridikama za sve njih”.

Zanimljiva je i priča iz Budimpešte kada je Stanković pitao Bobija da li bi mogao nekog da ubije samo zato što je Jevrejin. I njegov odgovor: “Ja nisam ubica. Ja samo pričam, objašnjavam. Nikada! Nikada! Ne! Nikako!” I lucidna autorova konstatacija: ”Ako ne ubija i prejaka riječ”.

Ova knjiga može poslužiti i kao priručnik za organizovanje spektakla. Takav je bio meč na Svetom Stefanu. Koštao je mnogo. Ali, šta su novčanice sem parče papira kome je neko dao vrijednost. Ostao je istorijski događaj, ostala je priča, ostao je mit. Izgnani kralj se vratio u svoje kraljevstvo. I to na ovim našim prostorima. A da smo u Crnoj Gori bili malo pametniji i poslušali predlog Bonje Ivanovića da se Fišeru da azil, sada bi Crna Gora bila mitsko mjesto. Vjerovatno bi ovdje Fišer bio sahranjen, i rijeke hodočasnika bi se slivale da vide grob genijalnog šahiste. Lijepe bi novce od toga mi zaradili. I ne bi bili prvi koji su se okoristili od Fišera.

Autor nas u knjizi podsjeća na press konferenciju na Svetom Stefanu, dan uoči početka meča. Prisustvovao sam toj konferenciji i sjećam se da nismo bili sigurni da li će se Fišer uopšte pojaviti. Kada je ušao u salu nastalo je komješanje. Sa zaprepašćenjem sam posmatrao scenu kad je Fišer pljunuo na papir, faks poruku američke Vlade da mu se zabranjuje da igra meč jer je tadašnja Jugoslavija bila pod sankcijama UN. Tada mi je to djelovalo pomalo nepristojno. Danas shvatam da je to bio genijalni potez, doduše, saznajem iz knjige, vjerovatno unapred planiran. Bobi je jednostavno poručio – pljujem ja na vas i vaše političke dogovore. Ja jednostavno hoću da igram šah. Igra je najvažnija a ne politika. I zar nije to tačno? Zar nije svijet kasnije nastavio da sarađuje sa Slobodanom Miloševićem “garantom dejtonskog sporazuma”, kako su ga nazivali. Oni mogu da sarađuju a Fišer ne može da igra šah. Ali, da ne bude zabune, podsjeća nas autor, Fišer je uvijek pravio razliku između oligarhije i naroda. Kako u SAD tako i u svim drugim državama svijeta. Bez obzira na staru floskulu da “narod ima vlast kakvu zaslužuje”.

Propovjednik kaže: ”Sve ima svoje vrijeme. Svaka stvar ima svoje vrijeme pod nebom”. Tako je i došlo vrijeme spektakularnog Fišerovog povratka. Postojala je Fišerova želja, postojala je želja Spaskog, postojala je Zita Rajčanji, Fišerova djevojka, postojao je glavni mecena- kontraverzni biznismen Jezdimir Vasiljević, postojao je sposobni direktor meča Janoš Kubat, postojao je i Neš Stanković. Ali, sve to ne bi bilo dovoljno da se zvijezde nisu namjestile kako treba. Možda se sve događa slučajno, a možda ima nešto, što bi rekao Šekspir, ”što smjerove naše uobličava”. I o tome govori ova knjiga, što nas tjera na razmišljanje. Koliko pojedinac tvori istoriju, Koliko istorija stvara pojedinca? Koliko ima predodređenosti na ovoj čudnoj plavoj Planeti? Da li je sve zapisano ili se naše sudbine mogu promjeniti? I gdje smo mi u svemu tome? Ovu knjigu možete čitati i kao priču o trijumfu, sreći i utjehi. “Ako sve to uopšte postoji, ili ako mi to razumeti možemo”.

Stanković nije šahista i u knjizi se nije mnogo bavio šahovskim pitanjima. Ipak, ostavio je dilemu čitaocima, sa kojom snagom je Fišer igrao meč protiv Spaskog na Svetom Stefanu i Beogradu? Za mene nema dileme. Fišer je igrao izvanredno. To je pokazao već u prvoj partiji kada je u Španskoj partiji potpuno nadigrao protivnika. I sjajan manevar bijelog skakča koji će, nakon izmjene teških figura po A liniji, doći na polje a3 i napasti nebranjenog pješaka na b5. Spaski je, uvidjevši plan bijelog, žrtvovao figuru, nedovoljno za spas. Fišer je igrao precizno do samog kraja. A šta tek reći za 11. partiju meča. Sjećam se da sam se javljao uživo u program Radio Titograda kada se igrala ta partija. I tada sam rekao da prisustvujem rađanju jednog genijalnog umjetničkog djela. Ta partija i jeste to. Silna energija bijelih figura koje je vodio genijalni vojskovođa. Spaski je nemoćno gledao kako neprijateljska konjica pleše oko njegovog kralja. Sve što je mogao da uradi je bilo samo da uđe u izgubljenu završnicu koju je njegov protivnik odigrao precizno do bola. Ovakve partije ostaju da svjedoče da je šah i umjetnost, a ne samo sport i nauka. I u pravu je Stanković: Ovome se” anđeli raduju a ljudi prosvetljuju”.

Fišerov povratak šahu bio je jedna velika bajka. Imali smo i princa i princezu, i zlog vuka. Imali smo i hepiend. To što je kratko trajao, govori o nesavršenosti života, a ne bajke. Za trenutak sve je stalo. Utihnulo. I rat, i meci, i jugoslovenska tragedija. I nesavršenost svijeta. Ostala je samo igra. Čudesna, tajanstvena, neobjašnjiva. Ostaja je pouka da postoji druga šansa. Ne daje je život uvijek. Zato je treba iskoristiti. Nenad Neš Stanković nas je podsjetio na to. Dovoljno da sa pažnjom pročitamo njegovu knjigu “Najveća tajna Bobija Fišera”. A njegova najveća tajna bio je on sam. Glavom i sjedom bradom. Što se tiče Stankovića, u svojoj 27. godini on je imao tri zadatka. Da Fišera štiti od drugih, od Fišera samog i od  sebe. Četvrti zadatak, pisanje knjige, došao je kasnije. Čini se da je sva četiri zadatka Neš uspješno obavio. Posljednjom zadaćom pridružio se onima koji znaju da smo mi “građa od koje se prave snovi”.

Dragan Popadić, FIDE majstor iz Tivta