Navršilo se godinu dana od kada nas je napustio IM Slobodan Mirković, jedan od nasih najuspešnijih intermajstora i šahovskih trenera na prostorima Srbije i šire. Poznavali smo se vrlo dobro, ali su nas životni putevi odveli u suprotnim pravcima, i onda sam iznenada saznao sam da je preminuo.
Napisao je knjige Škola šaha 1-5 koje koje sam uspeo da pogledam preko interneta. Napisane na najvišem nivou za uspešno usavršavanje u šahu. Ostavio je dubok trag u svetu šaha. Teorija kombinacija sa klasifikacijom predstavlja originalnu ideju autora da sve kombinacije budu podeljene prema figuri koja se žrtvuje. Mnogo godina unazad puno pre objavljenih knjiga bio sam kod njega kući u Zemunu (zadnja stanica autobusa 15) i tad mi je pokazao oko petnestak svesaka klasifikovanih po broju figura razne kombinacije. Već tada je imao viziju kako to sve da složi. Mirke je takođe u ranoj fazi razvoja igrao dopisni šah (tri puta uzastopno je bio prvak Jugoslavije)
Sta je voleo da analizira?
Mnogo je voleo da analizira partije – Ruska serija knjiga (crne korice) poznatih šahista obicno 100 najvažnijih partija. Posebno je obožavao Kapablanku i Karpova čije partije je znao napamet svih 100 partija. Takođe je veoma cenio Štajnica zbog tempova u pešačkim završnicama. Za 3 knjige Botvinika imao je takođe veliki respekt. Kako mi je jednom napomenuo prva knjiga je da postaneš FM, druga IM, a treća su velemajstorski fazoni.
Remi na simultanci sa GM T. Petrosjanom:
Poznato je da je Mirković davno na simultanci sa Tigranom Petrosjanom remizirao. U završnici lakih figura pri jednakom materijalu Petrosjan je ponudio remi, što je Mirke naravno prihvatio i kako mi je rekao svima je pokazivao to dostignuće, sve dok nije postao FM. Onda je ustvari shvatio da mu je bivši prvak sveta ustvari dao pedagoški remi, da ga stimuliše za dalji šahovski napredak, jer je pored jednakog materijala Mirketova pozicija bila strateški izgubljena.
Igrao je dosta tvrd šah.
Svi su mislili da je to uticaj Petrosjana, ali ja mislim da je to uticaj njegovog klubskog druga FM Milorada Vurune sa kojim je igrao beskonačni broj blic partija. Posto je Vuruna poznat kao vrlo „nezgodan“ igrač koji stalno postavlja neke zamke ( poput Laskera) i ako se malo opustiš, lako te prebije (ja sam odigrao puno partija sa Vurunom na cugerima dok sam bio student i nikad ga nisam pobedio) Pitao sam jednom Mirketa : „Kako prolaziš na cugeru sa Vurunom uspevaš li da ga istabaš“? Odgovorio mi je: „Pobedim ja, ali moram da sačekam kad počne da ga boli glava“! (Vuruna je tad ponekad imao glavobolje.)
Nastupali smo godinama za ekipu Prirodno-matematičkog fakulteta.
PMF je u moje vreme bio fantastičan mali šahovski centar. Imali smo IM. M.Andrijević, FM Mirkovića, FM N.Jovanovića, majstorske kandidate S. ILIĆ, D.Borojevića, M.Misojčića, Z.Šušulića, A.Kapetanovića, G.Tomića, D.Andrijevića, A.Subotića… ženske table su bile vrlo jake: Vesna Živković i Mirjana Rakić. Svake godine su bila takmičenja PMF-a gde smo se lepo družili i redovno osvajali prvo mesto. Dešavalo se da ponekad i kolo pre zadnje runde znamo da smo prvaci. Takođje su bili popularni mečevi profesora i studenata. Bilo je tu i vrlo talentovanih organizatora takmičenja kao sto su bili M.Mrvaljević, S.Petrović, D.Ostojić …
Sandardna postava ekipe PMF: gornji red Slobodan Mirković; drugi red M. Andrijević, M. Rakić, V. Živković, treći red M. Misojčić, Busbaher, M. Borojević, S. ILIĆ
Sa meča Profesori-Studenti na Prirodno-matematičkom fakultetu.
Ekipa PMF, Prvaci Beogradskog fakulteta
Kakav je Mirke bio kao trener?
Na to pitanje najbolje da odgovore njegovi učenici koji su osvojili ukupno 11 titula kadetskih prvaka Jugoslavije i SCG. Nikola Sedlak, Miloš Perunović, Bojan Vučković, Anđelija Stojanović, B.Damljanović, A.Kapetanović….
Navešću moje iskustvo. Jednom u Doboju gde sam živeo, u šahovskom klubu je gostovao velemajstor Predrag Nikolić. Odigrao je hendikep mec na 10 tabli i nekoliko simultanki. Odmah sam kontaktirao Mirketa i pitao za savet. Rekao mi je na 1.d4 će ti igrati verovatno prihvaćeni damin gambit, ali ponekad P.Nikolić ne igra pravilan red poteza, pa možeš da mu spremiš zamku. Tako je i bilo, spremio sam zamku iz Mirketove fijoke i posle 18 poteza Nikolić je ostao bez lake figure i predao partiju. Naravno sve čestitke Mirkoviću.
Velemajstor P. Nikolić igra hendikep meč
Svi su ga voleli čak su ga poštovali i Albanci
Mirke nije bio omiljen samo medju Srbima, Hrvatima, Crnogorcima, Mađarima, Grcima, Makedoncima… Pričao mi je da je na služenju vojnog roka (negde pored Zagreba) imao drugara iz vojske Albanca. Nekolko godina kasnije igrao je neko ekipno prvenstvo Jugoslavije na Kosovu i Metohiji i ispred hotela se pojavio njegov drug iz vojske sa bratom. Želeli su da ga odvedu kući da ga familija upozna. Kako mi je rekao nigde ga nikad nisu tako lepo ugostili, proveo je 2-3 sata i vratili su ga u hotel.
Kad ćeš postati velemajstor ?
Zadnj put kad smo se sreli pitao sam ga kad ces bre postati velemajstor?
Rekao mi je da ima velemajstorsko znanje, ali je previše zauzet sprema knjige da piše a ima i puno učenika tako da trenutno nema vremena da igra turnire.
Miodrag Stanković je napisao:
„Slobodan Mirković je sistematizovao oko pet hiljada partija iz prakse vrhunskih svetskih šahista i napravio je kartoteku, koja predstavlja osnovu u radu sa mladima. Autor je klasifikacije šahovskih kombinacija, koja je više od 10 godina bila značajan deo informacionog sistema „Šahovskog informatora“, kao i jedinstvenog sistema „Sirius“, koji predstavlja sistematizaciju celokupne šahovske igre. Napisao je serijal knjiga „Škola šaha“ a prve četiri prevedene su na engleski jezik i bile su oficijelne knjige Kadetskih prvenstava Evrope 2005, 2006 i 2008 godine u Herceg Novom i 2011. godine u Albeni u Bugarskoj. Prve tri knjige iz serijala prevedene su na mađarski jezik. Autor je knjige „Od Štajnica do Topalova“ kao i udžbenika „Osnovi šaha“, „Magija igre“, „Majstorije na 64 polja“ i koautor „Priručnika za nastavnike“ za izborni predmet šah u osnovnim školama u Crnoj Gori.
Trg Slobodana Mirkovića
Želeo bih da šahovski savez Srbije iznese predlog gradskim ocima Beograda da naprave trg Slobodana Mirkovića, na kojem bi bilo desetak kamenih šahovskih stolova, gde bi mogle da se odigraju slobodne partije.
Mozda bi Vojislav Šeselj ( kome za divno čudo jos uvek nije cenzurisana njegova blic partija na yutubu sa Karpovim) https://www.youtube.com/watch?v=jywgAo9aJiA mogao na tu temu nešto da progura u Zemunu, posto je Mirković-Zemunac.
Kad bi se bar okretnica autobusa 15 (zadnja stanica pošto je tu odrastao) u Zemunu zvala po Mirketovom imenu.
Pozdrav svima i večna slava IM Slobodanu Mirkoviću, tom skromnom poštenom i izuzetno iskrenom genijalcu!
Roditelji Lasla Polgara su nekim čudom preživjeli rat, pa je on vjerovao da mora da uradi nešto posebno u svom životu.
Sestre Polgar su nevjerovatan fenomen. Tri djevojčice odgojene u istoj porodici dostigle su zapanjujuće šahovske visine. Njihov otac je fanatično vjerovao da se geniji ne rađaju, već postaju, te je u realnosti proveo uspješan naučni eksperiment sa svojim ćerkama.
Čudesno spasenje
19. novembra 2021. godine na ruske televizijske ekrane izlazi film „Kralj Ričard“ o ocu poznatih teniserki Serene i Venus Vilijams. Ali nevjerovatna priča o Polgar, roditeljima briljantnih sestara, ne zaslužuje ništa manje filmsku adaptaciju.
Laslo Polgar (rođen Protjovin) rođen je 11. maja 1946. u Gyöngyösu, Mađarska. Njegova porodica je bukvalno čudom preživjela Drugi svjetski rat: Laszlov otac Armin Protjovin bio je uključen u „radnu službu“ uvedenu za mađarske Jevreje, a njegova majka Bella Gelbman i njeni roditelji završili su u zloglasnom koncentracionom logoru Auschwitz. Nacisti su mu otrovali djeda i baku u gasnoj komori, a Laszlova majka je slučajno preživjela. Armin i Bella su bili vrlo religiozni ljudi i vjerovali su da je njihovo spasenje dar poslan odozgo.
Kao dijete, Laslo je želeo da postane rabin, ali su mu se roditelji razišli. Njegova majka je 1956. emigrirala iz Mađarske u Izrael sa Laslovom mlađom sestrom, dok je Laslo ostao s ocem i završio jevrejsku gimnaziju u Budimpešti. Živjeli su siromašno i mnogo je različitih stvari mladi Laslo radio u potrazi za komadom hljeba. Radio je kao zavarivač, ali mu je duša tražila visine, pa je pohađao večernje kurseve pedagogije, psihologije i esperanta. Kasnije se prekvalifikovao i radio u srednjoj školi kao nastavnik crtanja i etike. Čvrsto je vjerovao da nije uzalud rođen nakon spasenja svojih roditelja i da mora izvršiti određenu misiju u svom životu.
„Kako vaspitati genija“
Laslo je postao poznat u Mađarskoj 60-ih godina kada je iznio teoriju da ljudi postaju veliki, a ne rađaju se takvi. Njegovo istraživanje ga je uvjerilo da su svi istaknuti ljudi od malih nogu primorani da se fokusiraju na svoje polje i naporno rade.
Teorija se doživljavala na različite načine: neko se divio učitelju, neko se smijao. I Laslo je smatrao da je toliko dobro razumio ovaj proces da ga može sam provesti. Napisao je knjigu „Kako vaspitati genija“ i započeo nevjerovatan eksperiment – javno objavio potragu za ženom koja bi pristala da se uda za njega, ima djecu i pomogne mu u vaspitanju genija. Ubrzo je pronašao takvu ženu: bila je to mađarska studentkinja koja je živjela u Ukrajini.
Klara Altberger živjela je u selu Vilok, okrug Vinogradovski, i studirala je u to vrijeme na Državnom univerzitetu Užgorod. Obrazovana djevojka poticala je iz porodice mađarskih Jevreja koji su živjeli na teritoriji koja je nakon rata ustupljena SSSR-u. Njeni rođaci su poznavali Laslovu majku. Sovjetske vlasti su Klari dale dozvolu da ode, a ona je svog budućeg muža prvi put upoznala 1965. godine u Budimpešti. Dvije godine kasnije mladi par se vjenčao, a dvije godine kasnije dobili su prvu ćerku Susan (takođe su najstariju ćerku Polgar 90-ih često zvali Žuža). Zatim je rođena druga – Sofija, i treća – Judit.
Sofija i Judit Polgar sa roditeljima
Šahovske igračke
Polgarova teorija je bila da talenat nije urođen, već usađen u obrazovanje. Na ovaj sistem vjerovanja uticali su radovi američkog psihologa Johna Watsona. Laslo je proučavao biografije poznatih genija kao što su kompozitor Wolfgang Mozart i matematičar Karl Gauss. I zaključio je da djeca od najranije dobi mogu pokazati izvanredne rezultate ako sistematski i intenzivno uče. Da bi to dokazao, u potpunosti se posvetio vaspitanju ćerki, kojima su on i njegova supruga davali kućno obrazovanje.
Mađarsko ministarstvo obrazovanja bilo je kategorički protiv ovakvog pristupa, ali Laslo je uspio. Pažnja prema porodici Polgar u mađarskim novinama i medijima tada je podsjetila na trenutnu popularnost 9-godišnje Alise Teplyakove, koja je upisala Moskovski državni univerzitet, i njenog prilično kontroverznog oca Eugenea. Mnogi zli jezici predviđali su da od postupka Lasla neće ispasti ništa dobro i da će djevojke morati patiti čitav život. Ali ispalo je drugačije.
Laslo je pristojno igrao šah i dugo je razmišljao šta da nauči svoje ćerke – da igraju na crno-belim poljima ili matematici. Suzan je rekla da je u njenom slučaju matematika bila na prvom mjestu, ali je vrlo brzo pokazala svoje sposobnosti u šahu. Kod Sofije i Judit više nije bilo problema izbora: igračke u obliku šahovskih figura visile su nad kolijevkama beba.
Željela je da postane svjetska šampionka – i to je postala!
Sve Laszlove ćerke postale su veoma jake šahistkinje. Suzan je svjetska prvakinja među ženama i velemajstor među muškarcima, Judit je najjača šahistkinja svih vremena, koja je bila među prvih deset na svijetu po rejtingu i ima pobjede nad Garijem Kasparovom, Anatolijem Karpovom i Magnusom Carlsenom, Sofija je internacionalni majstor među muškarcima sa rejtingom od 2.500 (godine 2021. takav rejting i više ima samo 14 šahistkinja) i takođe je mogla postići ogromne rezultate, ali je nakon udaje završila karijeru.
Polgar stariji je oduvek vjerovao da se za postizanje visokih rezultata mora boriti sa najjačima, pa su njegove ćerke igrale uglavnom na muškim turnirima, a zatim – isključivo na muškim turnirima. Zbog toga je porodica imala ozbiljne nesuglasice sa Mađarskom šahovskom federacijom i starijom generacijom mađarskih šahista. Razlog je jasan: u zemlji postoje tri šahistkinje, sposobne da osvoje Olimpijadu, evropska i svjetska prvenstva, poraze do tada nepobjedive Gruzijke iz reprezentacije SSSR-a, jače od Kineza. Ali ovaj trio ne želi da se igra sa ženama! A šta je sa medaljama za državu?
Međutim, kako su se rezultati sestara poboljšali, te su nesuglasice nestale. 90-ih godina, Susan je odlučila da osvoji svjetsku krunu za žene i pobijedila u meču svjetskog šamponata protiv Kineskinje Xie Jun. Verovatno bi Žuža mogla da dugo nosi titulu, ali je rodila dijete, a u tom trenutku FIDE nije dala najboljoj šahistkinji na svijetu dovoljno vremena da se oporavi pred novi meč. Polgar je kasnije dobila parnicu protiv međunarodne federacije, ali je izgubila krunu. Međutim, od tada je prošlo mnogo godina, stare strasti su zaboravljene, a sada je Susan voditelj najvećeg šahovskog obrazovnog projekta u Sjedinjenim Državama i često sarađuje sa FIDE kao ekspert.
Zauvijek ostaje legenda
Najmlađa Judit, u svom životu, skoro nikada nije sjela za tablu sa ženama, osim na nekoliko turnira. Vjerovatno je veliku ulogu u tome odigrao poraz na Olimpijadi 1990. u duelu s Nonom Gaprindashvili (Mađari su izgubili od SSSR-a 1:2, ali su na kraju ipak prestigli „crvenu mašinu“ na čelu s Mayom Chiburdanidze) . Tada je velika šahistkinja shvatila da borbe sa ljepšim polom mogu biti samo minus za nju. Negdje na kraju karijere na jednom od muških opena, najmlađa Polgar izgubila je od novog lidera ženskog svijeta, Hou Yifan. Pričalo se o ženskom supermeču svih vremena. Ali Judit ga nije odigrala i, očigledno, učinila je pravu stvar – zauvijek je ostala glavna legenda.
Laslo Polgar je autor knjiga o svojoj metodologiji razvijanja talenata, udžbenika o igri šaha, zbirki šahovskih studija i duhovitih priča iz života šahista, antologije igara mađarskih jevrejskih šahista. Napisao je i osvrt na temu šaha u esperanto literaturi. Nekoliko njegovih poznatih knjiga prevedeno je na ruski jezik.
Da li je priča o porodici Polgar jedinstvena? Bez sumnje!
Mada bi se, u budućnosti, otac ruske šahistkinje Aleksandre Gorjačkine, Jurij, koji je već pripremio jednog kandidata za svetsku titulu, mogao izjednačiti sa glavom mađarske porodice. Njegova druga ćerka Oksana već pravi velike korake u dječijem šahu.
Velemajstor Milan Draško: Sula, Matvejević i Dijana
Prvi nastavak
„Napiši nešto o Mostaru“, kaže mi prijatelj iz Podgorice. „Iz vremena ruža“. „Pisao sam već o Starom mostu, Veležu, „Mostarskim kišama“… „Nema veze, naći ćeš ti novu temu“. Dovoljna je mala iskra da razgori vatru.
Stižemo ispred kafića „Galerija“, gdje se sastaje stara mostarska raja. Dvadeset sedmi januar 2020, sunce izdašno grije. Željeli smo sjediti vani, za nekim od stolova izbačenih na trotoar u Ulici Mostarskog bataljona. Ugodili bi oku lijepim slikama. Jedna od živopisnijih gradskih ulica.
Trg Musala, hotel „Neretva“, „Banja“, gdje su nekad trenirali plivači Veleža, Titov most, hotel „Bristol“. Nekad je od Musale do Rondoa bio gradski korzo. Prolazio je pored gimnazije „Aleksa Šantić“, ispod raskošnih platana Ljenjinovog šetališta, završavajući na popularnom Rondou.
Morali smo se zadovoljiti jedinim slobodnim stolom lijevo od ulaza, pored prozora. Satima krstarim Mostarom, pravi je trenutak za predah.
Sanjina sam upoznao ispred Karađoz-begove džamije. Nedavno je napisao svoju prvu knjigu „Mitovi društvene svijesti“, koju nosi sa sobom. Priča mi o kući Predraga Matvejevića. „To bih želio vidjeti“. Sanjin Šahmanović povremeno radi kao vodič stranim turistima. Govori engleski i francuski. Namjerava da napiše knjigu kratkih priča. Sanjin je tih, dobrodušan, produhovljen. Kažem da mi Mostar u emotivnom smislu mnogo znači. Živio sam u Čapljini, gdje je nekad bilo beskrajno lijepo, ali rođen sam u Staroj bolnici u Mostaru. Smiješka se, razumije o čemu govorim. „Ako budete pravili promociju knjige u Mostaru“, javite mi. Možda bih mogao pomoći“. Izlazeći iz „Galerije“, pogledah prema Cernici, što me asocira na neobičan događaj.
U avgustu 2006. godine prošetao sam od Donje Mahale do kraja Ulice Alekse Šantića. Prije ulaska u Šantićevu, uočih Sulu Repca, u kafiću „Golf“ u Cernici. Zagledan u daljinu, djelovao je pomalo odsutno, dok su dva čovjeka za njegovim stolom živo razgovarali. Imao je 77 godina i narušeno zdravlje. Moj otac je poznavao Sulu, mezili su i pili u kafanama, ponekad bi i zapjevali.
Oko Sule je uvijek bilo veliko društvo, važio je za šarmera i boema. Dok je još bio frišak u braku, žena nije mogla da se navikne na kasne povratke kući, prigovorila je, a on uzvratio čuvenom rečenicom: „Ja imam tebe, ali Mostar ima mene! Zato nikad ne znam kad ću se vratiti“.
Nastavljam šetnju, napuštajući Cernicu. Prolazeći pored slastičarne „Palma“ i starog zatvora „Ćelovina“, pogledah na suprotnu stranu ulice, prema kosturima nekadašnjih zgrada. Tužna slika ranjenog grada. Ko je mogao očekivati da će ovakva katastrofa protutnjati Mostarom?
Novinar Ozren Kebo opisuje Mostar iz zlatnih godina. „Bili smo grad povlašten od prirode i društva, čudo od ljudske nastambe, polis kakvog nije bilo ni u drevnom Egiptu, niti ga pamti stara Grčka, niti ga je ikada izvoljelo izgraditi Rimsko Carstvo, niti je čak kreativna i svakojakim obiljem obdarena renesansa dobacila do takvih milina kakve je njegovao naš potentni Mostar“ („Rođeni za vječnost“).
Sanjah ponekad, u prvim poratnim godinama, kako ulazim u Grad s južne strane, između drvoreda borova. Odavno su uništeni, milo mi da ih vidim u snu.
U magnovenju se prisjetih prvog poslijeratnog dolaska u Mostar. Igrali smo Ligu Republike Srpske u Doboju 1999. Tih dana, na moje veliko zadovoljstvo, saznao sam broj telefona našeg komšije i velikog prijatelja, Ramiza. Živio je u Mostaru i radio na pumpi, preko puta željezničke stanice. Nazvao sam ga i dogovorismo susret na pumpi. Putujemo autom koji vozi fide majstor Srđa Benderać, suvozač je Nino Sekulović, moj brat Dragan i ja sjedimo pozadi. Malo je reći da je susret na pumpi bio srdačan! Osjećam kako me neodoljivo podilaze trnci. „Poznaješ li ovog momka“? Ramiz pokazuje na svog sina Dinu, koji je od djeteta postao čovjek. Rodio se 1982, kada je Italija blistala na fudbalskom Šampionatu svijeta u Španiji. Veteran Dino Zof izvrsno je čuvao mrežu i Ramiz je sinu dao ime Dino. Ispred kafića udaljenog 200 metara, stoji visok, crn čovjek, sa podignutim rukama. Uočio nas je komšija iz Tasovčića Ibro, koga svi zovemo Biban. Još su svježi ožiljci rata. Biban nas toplo pozdravlja, grlimo se. Kakva divna dobrodošlica.
S Ramizom je Mirsad Umačkić, koji je nekad radio u tasovačkoj Trikotaži (Bilećanka). Znao sam ga odranije; plav, visok čovjek, s brkovima, uvijek nasmijan. Sjedamo u auta i idemo neznano kuda. April u Mostaru, gdje može biti ljepše proljeće nego ovdje?! Ali, Mostar mi izgleda neobično, kao sasvim drugi grad. Tada sam se prvi put suočio s pravim posljedicama razaranja; mostarski Bulevar izgledao je kao Hirošima. Zaustavljamo se u naselju Šemovac, parkiramo ispred kafića koji drži Trebinjac Enver Šarić, nekada savezni fudbalski sudija. Svojevremeno je sudio polufinale Kupa šampiona Milan-Lokomotiva (Lajpcig). Nino Sekulović se srdačno pozdravlja sa predratnim sugrađaninom. Opet se pronalaze ljudi izgubljeni u ratnom vihoru. Sjedili smo sat vremena, uz mezu i piće. Neobično iskustvo prožeto jakim emocijama!
Drugi nastavak
Vraćam se prema Cernici, kad sam se približio mjestu gdje sjedi Sula, obuze me neshvatljivo jaka želja da mu priđem i pozdravim ga! Podsjetio bih ga na svog oca, možda bi zaplovili u sadamdesete, kada je Velež igrao najljepši fudbal u Jugoslaviji. Tvorac slavnog tima Sula, čuveni BMV (Bajević, Marić, Vladić) i pun stadion u transu: „Rođeni, Rođeni“!
„Utakmice su bile velike, praznične sofre za kojim se gostio čitav grad. Zbog tog porodičnog odnosa zvali su ih Rođeni…“ (Mišo Marić)
Ponekad bi Sula uoči utakmice izvodio igrače na terasu iznad svlačionice. Pogled prema punom stadionu ispunio bi srca. Publika je bila vesela, muzikalna i duhovita. Sula: „Pogledajte naše navijače, oni nisu došli radi mene, već zbog vas. Igrajte svoju igru i pružite im zadovoljstvo“! Igrali su majstorski, i sa jednim posebnim, „osunčanim šarmom“.
Kroz koprenu vremena vidim sedmogodišnjeg dječaka kako izlazi iz očevog fiata i nestrpljivo se probija kroz kapiju stadiona pod Bijelim brijegom. Uskoro počinje utakmica Velež-Željo. Prvi put na stadionu! Majstorije Osima, Bajevića, Piketa Mujkića, Kulje Vladića, fantastična utakmica (2:2). Vidim korpulentnog, grlatog Pavu Cvitanovića, koji je stalno u pokretu i pjeva: „Golova, golova“. Kad je posebno oduševljen, zapjeva: „Ako mi se rodi muško, nadiću mu ime Duško, ako mi se rodi mala, nadiću joj ime Mara“! Vidim suncem okupan Mostar i radost na licima navijača.
Duško Bajević, „Princ sa Neretve“, lijepo priča o Suli: „On je bio i trener i otac. Volio je ljude. Volio je slobodu. Njegov pedagoški pristup počivao je na humoru. Recimo, ti kad vidiš Sulu, ne može proći pola sata a da se ne nasmiješ. Njegova je logika bila logika ironije i humora. Kaže: ‘Nemoj ti slučajno da skočiš. Viši si kad ne skačeš nego kad skačeš.’ Ili: ‘Nemoj da ideš na loptu. Daćeš go, a to nije dobro…’ On je sve okretao na šalu“.
Ozren Kebo pitao je Duška o šamaru koji je dobio od Sule. „Sjećam se, u Banjaluci igramo finale s Borcem, vode oni 2:0. Pred kraj poluvremena imao sam pravu šansu, Ćela je centrirao i lopta je išla meni na glavu. U tom periodu glavom sam rijetko promašivao, i već sam bio siguran da će to biti go, samo sam trebao glavu postaviti. Ali sunce mi je išlo u oči i lopta me udari u čelo i odleti preko gola. Odmah poslije toga sudija svira kraj poluvremena. I Sula kaže: ‘Šta je, Bajeviću, šta bi?’ ‘Nisam vidio, treneru, loptu od sunca.’ ‘Od sunca? A što nisi rekao da ti ga sklonim’, pa šamarčinu. (smijeh). Naravno, šamar je bio sve samo ne tipično Sulino sredstvo treniranja, ophođenja s igračima ili građenja autoriteta. Prije je riječ o izuzetku koji se nije ponovio“.
Vladimir Šenauer, nekadašnji Sulin saigrač u Hajduku, lijepo dočarava Sulin karakter: „Bio je strašan igrač i najveći zafrkant od svih. Volio je život. Krasno je pivao. Ispočetka to su bile bosanske sevdalinke, ali s vremenom je naučio najpopularnije dalmatinske pisme, pa kancone“.
Kako se osjećao nekadašnji ljubimac grada, čovjek tako vedre, muzikalne naravi u tragičnim godinama rata. Da li se skrivao, strahovao, jesu li ga poštovali i približno kao ranije?
Prof. dr Roko Markovina napisao je divan tekst u časopisu „Most“ (januar 2007). Opisuje kako je Sula maestralno savladao Bearu na utakmici sa Zvezdom, a Beara uzeo loptu iz gola, došao do MAESTRA i zagrlio ga. Izuzetni su detalji o Sulinom dostojanstvu u najtežim vremenima.
„I nešto kasnije, za vrijeme i prvog i drugog rata u Mostaru (1992. i 1993.) susretali smo se svakog jutra, na dnu Radićeve (i pod granatama i bez njih). MAESTRO je bez straha, sjedio na zidiću ispred Vahinog kafića… pozdravili bi se i malo popričali… i nije mu padalo na pamet napustiti Mostar, iako su ga zvali i uprava Hajduka i njegovi puleni iz one slavne generacije Veleža, koju je On stvorio i načinio slavnom. MAESTRO je dobro znao da je i to cijena ovoga što pišem i da je njemu, Suli, koji je postao jednoznačnicom Grada, zapravo samo tu mjesto… i nigdje drugdje. Sve ostalo, po njegovom poimanju, bila bi izdaja. A MAESTRO nikad ne izdaje“.
Nije nikakvo čudo što sam osjetio tako jaku želju da priđem Suli. Trenutak neodlučnosti, skrenuh prema Bulevaru, da još malo razmislim. Vraćam se u Ulicu Adema Buća, kratak pogled prema izlogu knjižare „Mutevelić“. Sula je samo pet koraka od mene. Propuštena je posljednja prilika da upoznam legendu! Krenuo sam prema Šemovcu i Mahali, a kada sam ponovo došao u Mostar, na stubovima su bile Suline smrtovnice. Zauvijek je otišao 16. novembra 2006.
Treći nastavak
Znamo da je Matvejevićeva kuća devastirana. Tražimo je u sjenovitoj „Liska“ ulici, ali nijedna od tri porušene kuće nije ona koju tražimo. Sredovječna žena vodi nas do kostura nekada lijepe trospratnice, obrasle bršljanom . „Pitajte komšinicu, gospođu Hadžiomerović, za ovu kuću“.
Zvonimo na kapiji, omalena, smeđokosa žena, sedamdesetih godina, prelazi desetak metara da bi stigla do nas. „Čim sam spomenuo Matvejevića, gospođa Dijana se naježila! U očima nagovještaj suza.
„Da, to je Predragova kuća. Oni su stanovali u prizemlju. Voljela sam ga ko brata! Predrag je spremao ispite ispod naše kajsije. Imali smo prostranu baštu sa 160 stabala kajsija. Sve su nam to oduzeli“. Ispoljava ogorčenje zbog svega što je njena porodica doživjela tokom rata. Priča toplo, s ljubavlju, o Matvejevićima. Predragov otac Vlado (tako smo ga svi zvali) bio je predsjednik suda, a majka Anđelka (Angelina) prva daktilografkinja u Mostaru. Vlado je svirao klavir, dolazili su kod njega na lekcije. Predrag i njegova sestra Olgica su takođe lijepo svirali. Olgica je živjela u Splitu, a njen muž, kapetan fregate, putovao s Titom na brodu „Jadran“. Predragova ćerka (iz prvog braka) Suzana živi u Parizu. I ona je diplomirala na Sorboni“.
Za trenutak prekidam ispovijest gospođe Dijane, zbog Matvejevićevih sjećanja i kratkog teksta o intelektualcu svjetskog formata.
„Došao sam do Bulevara, do kuće gdje je bio stan mojih roditelja, i vidio da je od kuće ostao samo jedan zid, kao zastrašujuća kulisa. Prije rata je ispred kuće bila jedna smokva i sjećam se onih dana kada bih rano ujutro ustajao, nabrao hladne smokve i donosio ih već starim roditeljima, ocu, majci. Sjetio sam se svih tih dana kada sam sa starim prijateljima dolazio tu, igrali smo karata, šupali se, jeli te smokve… Odjednom je sve to iščezlo. Smokva je iščupana iz korijena. Nije posječena, već iščupana namjerno, da ništa od nje ne ostane. Sve je to za mene bio strašan udarac“ (intervju magazinu Dani, 2001).
Matvejevićev „Mediteranski brevijar“ doživio je čak 48 izdanja!? U intervjuu „Mladini“ 2000. godine ističe da je tri puta putovao Mediteranom. „Prvo sam putovao sam i opisao ono što sam vidio. Ulagao sam svu svoju ušteđevinu na putovanja, a također sam imao veliku korist od nesvrstane Jugoslavije, koja me je poslala kao intelektualca u bratske države Tunis, Alžir i Egipat“. Drugi put Matvejević je napravio po starim kartama, pregledavajući kako su nazivali rijeke i stare gradove, a treći kada je pročitao knjige o Mediteranu, posebno glosare, riječnike, stare dnevnike i putopise. „Godinu dana sam učio arapski da bih mogao čitati što piše na zemljopisnim kartama“. U Italiji je doživio najveće počasti. Šezdesetak uglednih italijanskih umjetnika, među kojima i Umberto Eko, pokrenulo je inicijativu da se Matvejeviću dodijeli Nobelova nagrada za književnost. Imao je fantastičnu memoriju, što mu je priznao i sam Krleža:“Matvejević, vi ste pravi policijot, kako ste mogli tako dobro zapamtiti što sam govorio“.
Matvejevićeva supruga Mirjana, približava ga čitaocima na neobičan način: „Predrag je stalno dijelio novac, pomagao je sve i svakoga, poznaju ga svi prosjaci u Zagrebu. Jednom punih pet godina nismo išli na more koje je Predrag toliko volio, jer je podijelio sav novac koji je zaradio“.
Gospođa Dijana: „Predrag je obožavao Mostar. Dok je radio kao profesor u Rimu na Univerzitetu „La Sapienza“, koristio bi svaku priliku da dođe. On se družio sa starom rajom, sasvim opušteno. Sve te njegove titule, zvanja, postale bi nevažne. Govorio mi je: „Ja u Italiji živim, a u Mostaru dišem! Kada je prvi put došao kod nas, poslije rata, odmah je upitao: „Gdje je moja kajsija“?
Četvrti nastavak
Imao sam zadovoljstvo da vidim Matvejevića na zagrebačkom aerodromu u proljeće 1987. Te godine pojavilo se prvo izdanje „Mediteranskog brevijara“ i 6. izdanje „Razgovora s Krležom“.
„Jednom se Predrag zaželio moje pite krompiruše. Poslala sam mu u Rim, po novinaru koji se zvao Zlatko. Predrag je već na aerodromu otpakovao pitu i počeo slatko jesti. Obratio se novinaru: „Dao bih i vama da to nije pita moje Dijane“! Pokazuje rukom na jedan od prozora svoje kuće:“U toj sobi je učio zimi, pored velike kaljeve peći“. Bili su u kontaktu do samog kraja, 2. februara 2017. „Zvala sam ga posljednjih dana njegovog života. „Samo je rekao: „Dijana, odlazim“. „Isplakala sam dušu kad je umro“. Zahvaljujem gospođi Dijani. „Uljepšali ste nam dan“! „Ali pričali smo o tužnim stvarima“. „Nema veze, vaše su emocije snažne, iskrene!“
Zanimljiva je priča o Predragovom ocu, ruskog porijekla, Vsevolodu Nikolajeviču. Rođen je u ukrajinskom gradu Odesi. Sa Potemkinovih stepenica, tamo gdje je Ejzenštajn snimao „Oklopnjaču Potemkin“, posmatrao je odbljeske sunca u Crnom moru i maštao o sreći. Ali, život ne okreće često nasmijano lice. Tokom Drugog svjetskog rada bio je u zarobljeništvu u Njemačkoj. Nakon izlaska na slobodu, igrom sudbine, stiže u Mostar. Već 1945. počinje raditi u sudu. Prema izjavama Predraga Matvejevića na HRT-u 2012, otac je imao boljševička uvjerenja i velike simpatije prema ruskoj kulturi uprkos činjenici da su njegov otac i brat umrli od gladi u Gulagu.
Književnik, novinar, bivši direktor Muzičkog centra Pavarotti u Mostaru, Elvedin Nezirović, lijepo dočarava Matvejevića, sa kojim se upoznao na jednoj književnoj promociji u Zagrebu 2013. „Sama pomisao da sam se nalazio u istoj prostoriji s čovjekom čiji su rani radovi, kako to napominje Bernard Henry Levy, inspirisali Sartrea, bila je dovoljna da se osjetim nervoznim i nedoraslim promotorske uloge koja mi je bila namijenjena.
Znam mnogo toga o njegovim knjigama, otkrićima, postignućima, polemikama, predavanjima, člancima, esejima, pismima, znam dosta i o njegovoj intelektualnoj slavi, značaju i borbi, o Korčulanskoj školi, o „socijalizmu s ljudskim licem“, o čuvenom pismu Titu iz 1974., o Mediteranskom brevijaru, o Razgovorima s Krležom, o Tim vjetrenjačama, jednom briljantnom govoru studentima iz 1968. godine, koji je dugo vremena bio zabranjen, o mecima ispaljenim u njegovo poštansko sanduče zbog čega je i otišao iz Zagreba 1991., o profesuri na Sorbonnei i La Sapienzi, o tome kako je, na klaviru, Krleži svirao ruske romanse…“
Matvejević je bio jedan od prvih koji je javno digao glas protiv rušenja Starog mosta, ispisavši potresan tekst o svojoj emotivnoj povezanosti s njim.
Prenosim dio pisma: „Neumjesno bi bilo u ovom času raspravljati o ljepoti Mostarskog mosta, o njegovu skladu s okolinom, o smjelosti njegove gradnje i bjelini kamena od kojeg je bio isklesan. Za nj me vežu uspomene iz djetinjstva i mladosti. Zvali smo ga naprosto „stari“, kao što se zove oca ili drugara: nalazili smo se „na starome“, kupali se „pod starim“, najhrabriji od nas skakali su u Neretvu „sa starog“. Ispod njega su stijene koje Mostarci zovu pećinama: „Zelenika“, nad kojom su rasli smokva i šipak, „Šuplja“, pod kojom je opasni vrtlog („kapak“), mali i veliki „Soko“, „Glavar“ nalik molu u nekoj maloj luci, veliki „Duradžik“ na kojem su se dječaci pripremali za „skok sa ćuprije“. Na sva ta mjesta slijetali su galebovi s mora. Tu je Mediteran…“
Fotografišemo nekadašnji dom Matvejevića.
U međuvremenu sam nazvao starog druga, IM Vitu Arapovića, da se vidimo u Rodoču. Godinama smo igrali zajedno u sarajevskoj Bosni, putovali na bezbroj turnira. Iznenada, gospođa Dijana izlazi do kapije i zove nas. „Izvinite, molim vas, što vas ne pozivam u kuću“!? Navodi razlog. Kakva korektnost! Onda još desetak minuta pričamo kod kapije. Osjećam zadovoljstvo što sam upoznao gospođu Dijanu!
Koliko upečatljivih utisaka, odlazim ispunjen i sjetan.
