V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina
Moskva, 2008.
Predgovor
Ljudsko pamćenje je veliko dobro. Ono omogućava da u svakom trenutku oživimo prošlost, uronimo u nju, prisjetimo se određenih događaja i susreta. Imao sam samo četiri godine, ali se detaljno sjećam kako smo majka i ja selili iz Vjatke u Lenjingrad. Na željezničku stanicu išli smo fijakerom. Sjedeo sam na zadnjem sjedištu. Kod nogu mi je stajala šivaća mašina „Singer“, kojom se i danas, poslije 75 godina, koristi moja starija sestra Ana. A u isto vrijeme ne sjećam se zašto sam krenuo u školu odmah u drugi razred.
Pojedine fragmente sjećanja na svoj život i rad pričao sam u krugu porodice i prijatelja. Te priče su obično nastajale kao odjek nekog događaja u zemlji ili u životu bliskih ljudi, a posebno često kao reakcija na nepravedno ili paušalno omalovažavanje onoga što je bilo ranije, na odbacivanje svega što su uradile prethodne generacije. To se u potpunosti odnosilo na sport i fizičku kulturu. A u bunar ljudskog pamćenja grešno je pljuvati. Prošlost je svetinja, to je istorija iz koje se ništa ne smije izbacivati.
Nisam protiv kritičkog sagledavanja prošlosti, naprotiv, i sam nejednoznačno ocjenjujem ono što je bilo ranije. Ipak, istina mora postojati u svemu. Odlično razumijem da su svaka prosuđivanja subjektivna, pa i moja. Ali ona moraju biti maksimalno poštena. Sa tih pozicija vodiću svoje kazivanje o sportu – sportistima i događajima oko njih, čiji sam bio svjedok ili učesnik.
U radu na ovoj knjizi pomoglo mi je ne samo pamćenje, već i desetine dnevnika, bilježnica, koje su se nakupile tokom posljednjih 45 godina, kao i stotine stranica raznih dokumentarnih materijala.
Iskreno ću reći da se nisam odmah odlučio na ove uspomene. Dugo sam razmišljao da li treba da pišem i imam li moralno pravo da danas raspravljam o problemima u sportu, ako već radim u drugoj oblasti. Ipak, moji najbliži, a posebno supruga Nina Mihajlovna i mlađa kćerka Nađa, tokom nekoliko godina ubjeđivali su me da napišem memoare. Njihova upornost se svaki put pojačavala nakon mojih novih priča o pojedinim epizodama sportske stvarnosti zemlje, o međunarodnoj saradnji, o svjetskim i evropskim prvenstvima i Olimpijskim igrama na kojima sam prisustvovao, o brojnim susretima sa državnim, političkim i društvenim ličnostima iz raznih zemalja. Imao sam čak i susret sa papom rimskim Jovanom Pavlom II. Imao sam sreću da posjetim 56 zemalja svijeta. Ukratko, utisaka se nakupilo mnogo.
I konačno, u decembru 2005. godine sjeo sam da radim. Ali sam odlučio da ne pišem istorijski prikaz, kako je u početku bilo zamišljeno, već da zabilježim pojedine fragmente o sportu i sportskom životu, dam lične ocjene onoga što je bilo i što jeste. Pri tome nikoga ne osuđujem. Ja razmišljam...
TEŠKO DJETINJSTVO I MLADOST, OPALJENA RATOM
Prve osnove sporta upoznao sam u djetinjstvu, koje je, nažalost, kod mene bilo veoma kratko, zbog teškog materijalnog stanja naše mnogobrojne porodice. Nije bilo igračaka ni igara, jer sam već sa devet–deset godina, poslije škole, morao da radim. U početku sam pomagao majci u čišćenju soba u domu, sa štapom sa krpom za brisanje poda u rukama. Moja majka je bila veliki radnik. Da bi prehranila nas sedmoro djece, radila je kao čistačica u dvije različite organizacije, udaljene jedna od druge na velikoj razdaljini, i naravno da joj je bila potrebna pomoć.
Sa 11–13 godina sam, poslije nastave u školi, radio u prodavnici hrane. Zato sam u djetinjstvu samo povremeno uspijevao da igram fudbal sa vršnjacima — igrali smo loptama sašivenim od krpa. Posebno mi se u tim godinama dopala igra „figura-zagonalja“. Privlačilo me je to što je u njoj mogao učestvovati bilo koji broj ljudi. Princip igre bio je takav da je svaki igrač svojom palicom, kao u igri „gradovi“, samo domaćom, udarao „figuru“ (figuru sličnu onoj u „gradovima“). Redoslijed udaraca na početku igre određivao se žrijebom, a zatim položajem palice nakon udarca. Prva faza igre završavala se kada su sve palice odletjele iza „grada“. Taj dio se može nazvati takmičenjem u preciznosti. Zatim su počinjala takmičenja u trčanju. Zadatak igrača bio je da, nakon što sve palice završe iza „grada“, brzo potrče po svoju palicu i vrate se nazad na start. Ko bi stigao prvi, taj je pobjeđivao. Ova igra je bila veoma popularna sredinom tridesetih godina, bar u Lenjingradu, gdje su prošli moje djetinjstvo i mladost.
Godina 1936. Krug amaterske umjetnosti. Ja – „Pečurka muhomorka“
U školi mi časovi fizičkog vaspitanja nisu ostali u nekom posebnom sjećanju. Istina, tamo sam naučio da igram šah i zauvijek ga zavolio. Kasnije sam imao sreću da u Sportskom komitetu SSSR-a budem zadužen za šah, da se susrećem i sarađujem sa mnogim velikim šahistima, ali o tome kasnije.
U oktobru 1940. godine pošao sam na školovanje u zanatsku školu. U početku nisu htjeli da me prime: još nisam bio navršio četrnaest godina. Samo moja upornost i insistiranje na tome da nas je u porodici sedmoro djece i da nam je teško živjeti pomogli su da se to riješi. Međutim, školovanje nije dugo trajalo.
Počeo je rat. Vijest o napadu Hitlerovih snaga na Sovjetski Savez zatekla me na plaži u Ozerkama kod Lenjingrada. Sve koji su bili u blizini ta vijest je zaprepastila. Brzo smo se spremili i uputili se u Lenjingrad.
(Nastaviće se)
(Stavljen nastavak 1)
Нема коментара:
Постави коментар