Vasilij Vasiljevič Smislov, sedmi u istoriji svjetski šahovski prvak, osmostruki šampion Svjetskih olimpijada, pobjednik brojnih svesaveznih i međunarodnih turnira, bio je jedan od onih koji su svojom igrom, zračeći harmonijom figura na tabli, potvrđivali moć i autoritet sovjetske šahovske škole.
Ponekad, postavljajući sebi pitanje šta mu je šah dao, odgovor je jednostavan i kratak – mnogo, ako ne i sve.
Vasilij Smislov: Ali najvažnije je radost stvaranja, opijenost borbom. Uopšte, šah čovjeku daje divnu životnu lekciju.
Aljehinove riječi da je pomoću šaha izgradio svoj karakter nisu prazna fraza. Ja sam, na primjer, u ranijim godinama gorko doživljavao neuspjehe i poslije poraza dugo nisam mogao da se povratim.
Tek s godinama sam shvatio da bez poraza nema ni pobjeda. Šah je u meni izgradio stoicizam. Znam da se u bilo kojim životnim okolnostima ne smije izgubiti prisustvo duha, već treba čekati svoj čas. A on će sigurno doći.
Između šaha i života postoji dublja veza nego što se to na prvi pogled može učiniti. I život i šah sastoje se od neprekidnog niza padova i uspona, uspjeha i neuspjeha. Iskustvo koje se stiče tokom godina uzajamno obogaćuje i život i šah, pomažući da se u različitim situacijama pronađe pravo rješenje.
Kada mi, na primjer, igra ne ide na turniru, izbjegavam da u partiji povlačim odgovorne poteze, jer sam više puta bio kažnjen zbog pokušaja da na silu preokrenem sudbinu. Tako postupam i u životu.
Šahiste često pitaju: „Da li je šah nauka, umjetnost ili igra?“ Usuđujem se primijetiti da je to vrlo složeno pitanje i da, po svemu sudeći, nema jednoznačan odgovor, jer svako u šahu pronalazi ono što želi da pronađe.
Jedan teži sportskim dostignućima, drugi u šahu vidi sredstvo samoiskazivanja, treći pokušava da ga spozna pomoću naučnih metoda. Ali šah u svom slobodnom obliku nije nauka – ne može se dogmatizovati niti sužavati. U igri tražimo i nalazimo zakonitosti, ali često nismo u stanju da objasnimo izuzetke, kojih nipošto nema manje nego pravila. Ja šah posmatram kao umjetnost, ali umjetnost posebne vrste, koja se rađa u borbi.
Kada sam pisao knjigu, dugo sam razmišljao o njenom naslovu. On je trebalo sažeto da izrazi moj pristup šahu, moj stvaralački kredo. Knjigu sam nazvao „U potrazi za harmonijom“. Znate li kakvo sam značenje unio u te riječi?
Harmonija je jedan od najstarijih ideala čovječanstva. Ali ljudi ponekad ne predstavljaju sasvim jasno šta ona zapravo jeste. S mog stanovišta, osjećaj harmonije ispoljava se u sposobnosti čovjeka da prodre u suštinu stvari, da iz haosa slika, zvukova i pojmova izdvoji ono najvažnije, da pronađe unutrašnje, organske veze i da ih izgradi u logičan slijed.
U osnovi šahovske igre leži princip koordinacije figura i pješaka. Taj princip, koji su formulisali veliki šahovski mislioci Lasker i Kapablanka, nesumnjivo je ispravan, ali odražava samo mehaničku stranu stvari, takoreći krajnji rezultat. Važno je razumjeti kako do toga doći u samom procesu igre.
Šah igraju ljudi, i jednom je potrebno mnogo vremena da pronađe idealne međusobne veze, karakteristične za datu konkretnu poziciju, dok ih drugi uočava gotovo trenutno. Ja to nazivam „osjećajem za poziciju“.
Ako šahista intuitivno procijeni situaciju, brzo pronađe pravi plan, koji na najlogičniji i najjasniji način izražava ideju – znači da posjeduje osjećaj harmonije.
Osjećaj harmonije, u mom shvatanju, određuje mjeru talenta, mjeru nadarenosti. Zato se pojam harmonije u šahu ne ograničava na određeni raspored figura na tabli, već obuhvata i način razmišljanja šahiste.
Što se mene tiče, ja prije svega težim dinamičkoj procjeni pozicije, nastojeći da spojim strateške ideje s taktičkim. Izbor između dva različita nastavka zavisi, vjerovatno, i od emocionalnog stanja i od karaktera protivnika, ali ja uvijek igram na zdravoj pozicionoj osnovi i, bez obzira na sportsku situaciju, nikada ne idem „va bank“.
Uopšteno gledano, procjena pozicije mi je važnija od računanja varijanti. Uvijek sam vjerovao intuiciji i ona me, po pravilu, nije iznevjerila. Uspijevao sam jasno da sagledam perspektive borbe, da uhvatim logičku nit pozicije i potez po potez sprovodim svoj plan. Upravo u borbi planova odvijali su se naši dvoboji s Botvinikom, i upravo zato su se odlikovali visokim nabojem.
Naše rivalstvo trajalo je više od deset godina i sretan sam što sam odigrao oko stotinu partija s tako izuzetnim šahistom. U to vrijeme obojica smo bili na vrhuncu životne snage i mislim da su stvaralački rezultati naših susreta odigrali značajnu ulogu u razvoju šahovske misli.
(Nastaviće se)
(Stavljen nastavak 1)
Нема коментара:
Постави коментар