2015.
Piše: Juri Vasiljev
Sa Aleksandrom Beljavskim poznajem se od 1973. godine, kada je postao svjetski prvak među juniorima. Bio sam kod njega kod kuće. Zapamtio sam njegov skromni pisaći sto, skromnu plastičnu šahovsku tablu, figure (iz nekog razloga — plastične), svesku na kockice u koju je zapisivao svoje analize. I rečenicu kojom me je tada obradovao: „Loš je onaj vojnik koji ne sanja da postane general.“
Kasnije smo se često sretali na prvenstvima Saveza, od kojih je on četiri osvojio (!), družili se na raznim turnirima i mečevima. Posebno često se to dešavalo u Linaresu, gdje je Beljavskog rado pozivao čuveni organizator španskih turnira, senjor Luis Rentero. On je Beljavskog nazivao „kabaljero“. U Rentereovim ustima to je bila najviša pohvala, kojom su bili nagrađivani samo najbeskompromisniji igrači.
Šta je proizašlo iz našeg razgovora sa mojim starim znancem — nalazi se na ekranu vašeg računara.
Juri Vasiljev — Aleksandre, vjerovatno će vas uskoro upisati u Ginisovu knjigu rekorda: već ste učestvovali na 15 šahovskih olimpijada — na četiri ste igrali za sovjetsku reprezentaciju, jednom za Ukrajinu i deset puta za Sloveniju. I, koliko shvatam, ne namjeravate tu da stanete?
Aleksandar Beljavski — Za Sloveniju sam na osam olimpijada igrao na prvoj tabli, a na posljednje dvije na drugoj. Porastao je rejting jakog velemajstora Luke Leniča, pa je on preuzeo mjesto lidera. A koliko ću još igrati? Dok god budem mogao da budem od koristi ekipi.
Prije dvadeset godina Slovenci su me pozvali da im pomognem i da nešto prenesem njihovim mladim šahistima. Trebalo je da postanem neka vrsta pokretača koji budi interesovanje za šah. Ne znam koliko sam u toj misiji uspio — naročito istaknutih igrača nije se pojavilo, ali je, ipak, u cjelini nivo porastao.
Tromso 2014, Foto Anastasija Karlovič
Juri Vasiljev — „I drugih više nema, a ovi su daleko…“ Vas, kao četvorostrukog olimpijskog šampiona u sastavu reprezentacije SSSR-a, ne iznenađuje što prva ekipa po prosečnom rejtingu – Rusija – ne osvaja Olimpijade od 2002. godine?
Aleksandar Beljavski — Vremena kada su sovjetski šahisti dominirali na ekipnim takmičenjima nepovratno su prošla. Sada već postoji Kina, veoma jaka biće i ekipa SAD-a (nakon što su doveli Soa i Karuanu). Postoje i druge reprezentacije koje zaostaju za Rusijom po prosječnom rejtingu, ali imaju druge kvalitete.
Naravno, ruska reprezentacija je veoma jaka, o tome nema govora. I ona može osvojiti prvo mjesto. Ali šanse za to više nisu tako velike kao što je bilo za reprezentaciju SSSR-a. U to vrijeme neosvajanje „zlata“ za sovjetski tim bila je senzacija. Sada, ako Rusija ne pobijedi, to nikoga više posebno ne iznenađuje.
Juri Vasiljev — Za Ukrajinu ste uspjeli igrati samo jednom, 1992. godine…
Aleksandar Beljavski — Pri tome, da nije bilo inicijative šahista iz Lavova, Ukrajina tada ne bi bila predstavljena na Olimpijadi. Ministarstvo sporta nije imalo novca, a šahovska federacija pogotovo ne. Lavovljani Ivančuk, Beljavski, Romanishin i Michalchishin odlučili su da „sakupe“ novac i otputuju u Manilu sami. Pomogao je lavovski obispolkom, kupio je avionske karte, a u Manili smo za hotel, hranu i razne takse plaćali iz svog džepa. Pri tome je Vasja Ivančuk platio ne samo za sebe, nego i za čitavu žensku reprezentaciju.
Juri Vasiljev — Šta mislite, šta je sprečilo genijalnog Vasila Ivančuka da osvoji titulu? Adrian Michalchishin je napisao: „Sudbina“…
Aleksandar Beljavski — Talent Ivančuka je fenomenalan! Ali najvažnije je njegovo odnos prema šahu, njegova posvećenost šahu je jedinstvena. Naravno, može se reći da Vasiji nije išlo. Ali može se govoriti i o osobinama psihe: u kritičnim momentima gubio je kontrolu nad situacijom. Uzmimo, na primjer, meč sa Ponomarevom, u kojem je Ivančuk bio apsolutni favorit.
Sada je Vasja u kritičnom dobu. Ja nazivam dob šahiste 42–43 godine „balzakovskom“. A on je već prošao tu granicu — zaista kritičnu, kada vrlo jaki šahisti iznenada gube na nekim turnirima. I dalje, približavajući se pedesetoj, gube sve više i više…
I kada mi je Ivančuk rekao: „Nešto sam počeo da ‘previđam’ u posljednje vrijeme…“ odgovorio sam mu: „Vasja! Ne obraćaj pažnju! Raduj se što pobjeđuješ na dva turnira od tri. Jer kasnije ćeš pobjeđivati na jednom, a potom možda ni na jednom…“
Juri Vasiljev — Utješili ste ga, kaže se…
Aleksandar Beljavski — Pesimista je dobro obaviješteni optimista (smijeh). Taj „balzakovski“ uzrast za šahistu je granica, koju preći i dalje se boriti za titulu svjetskog prvaka vrlo je teško.
Juri Vasiljev — Ne za sve. Dva više nego uvjerljiva primjera: Vishy Anand i Boris Gelfand. Oni, uprkos svom „post-balzakovskom“ uzrastu, i dalje se bore za najvišu titulu. Boris osvaja etape Grand Pri, Vishy nastupa na turnirima na kojima igraju i igrači „2800+“.
Aleksandar Beljavski — Anand je još 2005. godine u argentinskom San Luisu pokazao kako igra na turnirima. On sebi planira tri–četiri „žrtve“ i u tim partijama daje sve od sebe. I, uglavnom, uspijeva da pobijedi. Od tada je prošlo deset godina, a Anand nastavlja u istom ritmu. To mu omogućava, da sa 46 godina, ravnomjerno raspoređuje energiju. Za deset partija energije ne bi bilo dovoljno, ali da se fokusira na tri–četiri partije, on uspijeva. Na Memorijalu Vugara Gašimova u Šamkiru djelovao je po provjerenoj šemi: odredio tri žrtve, „pojeo“ ih, a u svim ostalim partijama odigrao remije.
Juri Vasiljev — Uključujući prvu partiju protiv Magnusa, u kojoj je imao šanse za pobjedu?
Aleksandar Beljavski — Pošto prije turnira nije namjeravao pobijediti Carlsena, nije bio psihički spreman kada su mu tokom partije šanse za pobjedu iskrsle…
O Anandu, Gelfandu i Ivanchuku treba govoriti u kontekstu „balzakovskog uzrasta“ — oni i dalje blistaju svojim šahovskim ljepotama.
Ova trojka, po mom mišljenju, su posljednji koji održavaju vezu između generacija šahista „pred-kompjuterskog doba“ i šahista „kompjuterskog doba“.
Aleksandar Beljavski i Lev Polugaevski
Solun 1984. Aleksandar Beljavski – Ulf Andersson. Foto: Lars Gran
Juri Vasiljev — Vi pripadate kojem dobu?
Aleksandar Beljavski — Sebe smatram dinosaurusom.
Juri Vasiljev — Kao igrajući „dinosaurus“, susretali ste se za tablom sa istorijskim ličnostima šaha – Keresom i Reševskim. Tada se o računarima nije ni razmišljalo. A sa „druge strane“, borili ste se i sa „djecom računara“ (po analogiji sa Petrosjanovskim „djecom Informatora“) – Carlsenom i Karuanom…
Aleksandar Beljavski — To su krajnosti. A između njih sam igrao sa svim ostalima.
Juri Vasiljev — Dobro se sjećam: Tilburg 1981, pobijedili ste, nadmašivši Tigrana Petrosjana, Borisa Spaskog, Garija Kasparova. A u Tilburgu 1986 pobijedili ste, nadmašivši Karpova. A kako ste odigrali protiv Samuela Reševskog?
Aleksandar Beljavski — Izgubio sam. Tretirao sam Reševskog kao „penzionera“ kojeg je neophodno pobijediti, i zbog toga sam izgubio.
Juri Vasiljev — A sa mladima?
Aleksandar Beljavski — Protiv Carlsena na meču „veterani – mladi“ pobijedio sam, na Olimpijadi 2008. odigrali smo remi, jednu partiju sam izgubio. Dakle, skor je bolji nego protiv Reševskog…
Juri Vasiljev — A sa Karuanom?
Aleksandar Beljavski — Sa Karuanom imam pozitivan skor. Odigrali smo tri partije, dvije su završile remijem, jednu sam 2009. godine pobijedio.
Juri Vasiljev— Sa Maximeom Vachier-Lagraveomsarađujete već dugo?
Aleksandar Beljavski — Da, otprilike četiri godine. Pripreme smo radili zajedno – u Lavovu, u Sloveniji, a na turnirima često budem njegov sekundant.
Juri Vasiljev — Tokom Memorijala Aljehina, čija se prva polovina održavala u Luvru, nekoliko puta sam razgovarao sa Maximeom, i rekao mi je da ranije nije dovoljno ozbiljno pristupao šahu, da je izgubio mnogo vremena, zbog čega sada žali…
Aleksandar Beljavski — Profesionalac Maxime je zaista postao u posljednje nekoliko godina. Volio je šah, rješavao studije, odnosno pristupao šahu kao amater. A posljednje dvije godine, kada je ušao u svjetsku elitu, počeo je vrlo profesionalno pristupati svojim obavezama.
Juri Vasiljev — U Hanti-Mansijsku Maxime je nastupio krajnje loše…
Aleksandar Beljavski — Nije bio u najboljoj formi. Maxime je ove godine imao mnogo drugih turnira. Kada bude igrao u seriji Grand Chess Tour, koji počinje u Norveškoj, a zatim slijedi etapa u SAD-u, mislim da se na njih treba koncentrisati, jer to daje nove nade.
Juri Vasiljev — Šta mislite o Magnusu Carlsenu?
Aleksandar Beljavski — Poznajem samo dva šahista koji su u posljednjem satu igrali jače nego u otvaranju i sredini partije. To su Karpov i Carlsen.
Juri Vasiljev — Posebnost šahovskog organizma, ako koristimo termin Arona Nimcoviča?
Aleksandar Beljavski — Posebnost psihe, rekao bih.
Juri Vasiljev — Samo zahvaljujući toj osobini Magnus osvaja turnir za turnirom?
Aleksandar Beljavski — Takođe bih istakao njegovu visoku tehniku realizacije. Pa, i uopšte, on dobro računa varijante. Karpov je takođe dobro računao varijante u svojim najboljim godinama.
Juri Vasiljev — Boris Gelfand mi je jednom rekao da je, kada je igrao protiv Carlsena, imao osjećaj da je pred njim reinkarnacija Karpova.
Aleksandar Beljavski — Ja sa Borisom nikada nisam razgovarao o tome, a izrazili smo se praktično isto.
Juri Vasiljev — Kako mislite, može li neko pomjeriti Carlsena, sa njegovom „karpovskom“ osobinom da nadigra protivnike u posljednjem satu partije?
Aleksandar Beljavski — Naravno, može! A šta, nije li bilo nemoguće pomjeriti Karpova sa njegovom sposobnošću da nadigra protivnike u petom satu partije? Došao je Kasparov i vrlo sigurno to uradio. Bio sam svjedok kako je u Sent Luisu isti Karuan odigrao tako da je Carlsen u njegovom kontekstu djelovao kao statista.
Juri Vasiljev — Sedam partija je pobijedio!
Aleksandar Beljavski — A u svakoj od tri u kojima nije pobijedio, bio je trenutak kada je stajalo potpuno dobijeno.
Juri Vasiljev — Pošto smo već spomenuli 12. svjetskog šampiona, želim da pitam ovo. Na početku godine u novinama „Sport-Express“ u rubrici „Razgovor petkom“ objavljen je dug razgovor sa Anatolijem Karpovom, gdje na pitanje o najbolnijoj izdaji u životu odgovara (citiram): „Beljavski. Družili smo se, radili 1986. godine. Sledeće godine je pobjegao kod Kasparova“. Šta ćete na to reći?
Aleksandar Beljavski — Blago rečeno, ne odgovara istini. Karpova nisam mogao „izdati“, makar zato što nijedan dan nisam bio njegov trener. A pripreme sam vodio sa mnogim jakim šahistima, sada ih čak i sve ne mogu da se sjetim. Ali pripremu sa Karpovom pamtim.
Kada je 1985. Karpov izgubio meč protiv Kasparova, mi smo u Lavovu odlučili iskoristiti situaciju i pozvati ga da održi pripreme kod nas. Tačno deset godina ranije smo isto tako postupili sa Korčnojem. I on je tada to vrlo visoko cijenio. I do danas se sjećam lavovskih šahista i organizatora sa dobrim riječima.
Juri Vasiljev — Da li je to bio gest dobre volje?
Aleksandar Beljavski — Da su Korčnoj 1975. i Karpov 1985. pobijedili svoje mečeve, ne bi išli u Lavov. Korčnoj je 1975. bio u nemilosti i rado je prihvatio naš poziv. Viktor Lvovič je radio sa mnom, sa Romanishinom, Mikhalschishinom.
Isto je bilo i sa Karpovom. Iako nikada nije bio u nemilosti, raspoloženje poslije poraza meča nije moglo biti dobro. Mi smo to razumjeli i pozvali ga u Lavov. Primali smo ga na najvišem nivou. Kao da nije izgubio meč, nego da ga je pobijedio. Hranili crnim kavijarom, sve kako dolikuje. Naravno, sve na naš račun. Što se tiče tvrdnje da sam „sledeće godine pobjegao kod Kasparova“, Garri me prvi put pozvao da održimo zajedničke pripreme 1990. godine, a Karpov je dolazio u Lavov 1986.
Juri Vasiljev — Koji je najjači utisak od druženja sa Kasparovom?
Aleksandar Beljavski — Nevjerovatna radna sposobnost Garija. Na primjer, nakon večere šetamo. Razgovaramo o nečemu. Odjednom kaže: „Slušaj, danas smo gledali poziciju…“ I počinje da priča. Čovjek čiji je mozak stalno bio zauzet šahovskim radom: za doručkom, u šetnji, u snu, čime god da se bavio, njegov mozak – sam po sebi! – nastavljao je da analizira ovu ili onu poziciju.
Juri Vasiljev — Da li ste se poznavali sa velikim lavovskim šahistom Leonidom Štejnom?
Aleksandar Beljavski — Pripadali smo različitim generacijama. 1973. godine, kada sam počeo svoj „put prema vrhu“ u šahu, Leonid Zaharovič je otišao u Kijev. Kada sam se 1973. godine pripremao za svjetsko prvenstvo među juniorima u pansionu „Berezki“ kod Moskve, pomagao mi je Mihail Moisejevič Botvinik. Sjećam se, jednom je došao i rekao: „Lenja je umro“… – „Koji Lenja?“ – upitao sam. – „Lenja Štejn“.
Juri Vasiljev — Kako je druženje sa Patrijarhom uticalo na vas? Šta mislite o njemu?
Aleksandar Beljavski — Od 1973. godine pa do njegove smrti bili smo prijatelji. Kada bih dolazio u Moskvu, uvijek bih svratio kod njega u ulicu 3. Frunzenskaja, on bi me počastio čajem, njegova supruga Gayane Davidovna je već bila u bolnici, a on je nešto spremao. Nije na mene toliko uticao kao šahistu, koliko kao ličnost. Vidio sam koliki je to bio čovjek.
Mislim da je bio najveći istraživač šaha. Znao je pravilno formulisati njegove zakone. Znao je za sebe formulisati zakon koji važi u svim slučajevima. Malo koji šahista je bio sposoban za to. Većina su talentovani ljudi, sa idejama možda ljepšim nego što ih je imao Botvinik, ali formulisati fundamentalne zakone Botvinik je znao najbolje, i primjenjivati ih u praksi – takođe.
Naravno, po prirodi je bio veliki talenat. Kao i svi veliki šahisti, bio je briljantan taktičar. Šahisti te generacije voljeli su da govore da su veliki stratezi, ali u stvari su prije svega veliki taktičari. Jer šah je u većini slučajeva taktička igra. Postaje strateška samo kada se formiraju pješački lanci. Kada figure nisu u kontaktu i između njih se stvori „zid“, tada treba razmišljati kako preraspodjeliti figure. A kada tog pješačkog zida nema, mora se računati: „ja idem tamo, on ide ovamo“.
Botvinik je prije svega bio teoretičar pješačkih lanaca. Vrlo dobro je znao formulirati zakone pozicija gdje su pješaci formirali određenu strukturu.
Juri Vasiljev — Vaš najveći trenersko-sekundantski uspjeh desio se relativno nedavno – u Sočiju. Kada je jedna od vaših štićenica, Marija Muzyčuk, na kraju postala svjetska šampionka. Iako ste pred početak turnira više računali na njenu sestru Anu. Tačno?
Aleksandar Beljavski — Nije tako. Nisam ni na koga „stavljao opkladu“. Sa Anom sam se zaista pripremao pred prvenstvo, a Marija je bila prisutna jer je sestra i jer ju je zanimalo šta pripremamo.
Na prvenstvu su tražile da im pomažem objema, a kasnije onoj koja prođe dalje. Pratio sam partije protivnica i slao im svoje preporuke putem e-maila, a i preko Skajpa.
Juri Vasiljev — Da li ste pogađali sa otvaranjem?
Aleksandar Beljavski — Zavisi.
Juri Vasiljev — A šta je sa Natalijom Pogoninom?
Aleksandar Beljavski — Sa Pogoninom je Marija imala veoma dobar meč. Kada je prešla krizu (trebala je da izgubi od Koneru), počela je da igra odlično i, zasluženo pobijedivši u finalnom meču, postala svjetska šampionka.
Juri Vasiljev — Trenerske gene ste naslijedili od vašeg mentora Viktora Karta?
Aleksandar Beljavski — Viktor Emanuelovič mi je usadio mnogo dobrih osobina, ali nikada nisam planirao da budem trener, a on sam sebi takođe nije postavljao taj cilj. U ono vrijeme, kada nas je on odgajao, nismo ni slutili da postoji nešto kao kompjuter. Danas je priprema bez kompjutera jednostavno nezamisliva. Ja se uglavnom bavim radom kao sekundant. Sekundant preuzima dio opterećenja igrača, jer igrač, kada dođe na partiju, treba da bude svjež. Daje se zadatak: „Evo, pripremi ovo i ovo“. Ja sjednem noću i pripremam. Sada, kada su kompjuteri postali apsolutno neophodan alat za pripremu, drugačije ne ide.
Juri Vasiljev — Ovo zvuči već banalno, ali kompjuteri su potpuno promijenili šah. Danas je šahista bez kompjutera kao doktor bez stetoskopa. Od raznih velemajstora, čak i šampionskog nivoa, često sam čuo šifrovanu frazu: „Ne znam šta će kompjuter reći o ovome“… Često stiče se utisak da ljudi već ne žele da vjeruju svojoj glavi…
Aleksandar Beljavski — U stvari, kompjuter u razumnom procjenjivanju pozicije ipak gubi od čovjeka. Vrlo dobro funkcioniše kada treba izračunati taktiku četiri poteza unaprijed. Ako pozicija nije taktička, treba „voditi“ kompjuter. Kada kompjuter predloži „ružnu“ varijantu, ja ga usmjerim ka „lijepoj“. I kada mu daš neku „naznaku“, on odmah za četiri poteza unaprijed apsolutno tačno sve procijeni. Glavno u radu sa kompjuterom je davati „pravu naznaku“, jer ga stalno vuče „lijevo“.
Juri Vasiljev — Dakle, hvala Kaissi, dok vještačka inteligencija u nečemu ipak zaostaje za čovjekom…
Aleksandar Beljavski — Potpuno prepustiti misaoni proces kompjuteru je direktan put ka degradaciji. Ako, recimo, šahista prestane da igra turnire i bavi se samo trenerskim radom, mozak mu se polako „isključi“, prestaje da računa varijante. To je prvo. A pošto se ne napreže dovoljno, potpuno se gubi sposobnost da realno procijeni poziciju.
Da bi se produbila analiza pozicije, treba se potruditi i potrošiti mnogo vremena. A može se i ne truditi i ne trošiti vrijeme, samo pritisneš dugme i za pet minuta ti kompjuter sve kaže.
Juri Vasiljev — Nastavljate li da igrate turnire da ne biste izgubili vezu sa stvarnom borbom za tablom?
Aleksandar Beljavski — Prvo, i dalje uživam u igri. Drugo, da bih realno predstavio procese koji se dešavaju u šahu, treba držati ruku na pulsu i sam biti u igračkom tonu. Tako ćete bolje razumjeti i svoje štićenike.
Juri Vasiljev — Još uvijek skijate?
Aleksandar Beljavski — Već trideset sedam godina.
Juri Vasiljev — Šahisti trebaju cijelu glavu. Ne plaši li vas tužan primjer Šumahera?
Aleksandar Beljavski — Vozim se po označenim stazama, ne jurim za rekordima, za mene je najvažnije uživati. Moj amaterski nivo me zadovoljava.
Juri Vasiljev — A ljeti, kako se odmarate?
Aleksandar Beljavski — Vozim bicikl. Imamo jezero nedaleko, oko njega se vozim. Osim toga, imam i baštu kojom, iskreno, rijetko, ali ponekad se bavim. Imam jabuke, kruške, trešnje, ogrozd. Imam vinovu lozu, sljedeće godine želimo da probamo da pravimo vino.
Juri Vasiljev — Vinogradarstvo je prava umjetnost!
Aleksandar Beljavski — Sada se sve može naučiti na internetu. Navedeš sortu grožđa koju imaš i detaljno ti objasne čitav tehnološki proces. Slijedeći ga, dobiješ vino.
Juri Vasiljev — Koliko litara vina planirate da napravite?
Aleksandar Beljavski — Oko sto pedeset litara. Dođite na degustaciju.
Juri Vasiljev — Doći ću. Često se sjetim kako smo nakon turnira u Linaresu 1994. u hotelu „Anibal“ popili par boca dobrog španskog vina.
Aleksandar Beljavski — I ja se dobro sjećam te godine. Vrijeme brzo leti…
(Kraj serijala)
Нема коментара:
Постави коментар