2015.
Piše: Juri Vasiljev
Sa Aleksandrom Beljavskim poznajem se od 1973. godine, kada je postao svjetski prvak među juniorima. Bio sam kod njega kod kuće. Zapamtio sam njegov skromni pisaći sto, skromnu plastičnu šahovsku tablu, figure (iz nekog razloga — plastične), svesku na kockice u koju je zapisivao svoje analize. I rečenicu kojom me je tada obradovao: „Loš je onaj vojnik koji ne sanja da postane general.“
Kasnije smo se često sretali na prvenstvima Saveza, od kojih je on četiri osvojio (!), družili se na raznim turnirima i mečevima. Posebno često se to dešavalo u Linaresu, gdje je Beljavskog rado pozivao čuveni organizator španskih turnira, senjor Luis Rentero. On je Beljavskog nazivao „kabaljero“. U Rentereovim ustima to je bila najviša pohvala, kojom su bili nagrađivani samo najbeskompromisniji igrači.
Šta je proizašlo iz našeg razgovora sa mojim starim znancem — nalazi se na ekranu vašeg računara.
Juri Vasiljev — Aleksandre, vjerovatno će vas uskoro upisati u Ginisovu knjigu rekorda: već ste učestvovali na 15 šahovskih olimpijada — na četiri ste igrali za sovjetsku reprezentaciju, jednom za Ukrajinu i deset puta za Sloveniju. I, koliko shvatam, ne namjeravate tu da stanete?
Aleksandar Beljavski — Za Sloveniju sam na osam olimpijada igrao na prvoj tabli, a na posljednje dvije na drugoj. Porastao je rejting jakog velemajstora Luke Leniča, pa je on preuzeo mjesto lidera. A koliko ću još igrati? Dok god budem mogao da budem od koristi ekipi.
Prije dvadeset godina Slovenci su me pozvali da im pomognem i da nešto prenesem njihovim mladim šahistima. Trebalo je da postanem neka vrsta pokretača koji budi interesovanje za šah. Ne znam koliko sam u toj misiji uspio — naročito istaknutih igrača nije se pojavilo, ali je, ipak, u cjelini nivo porastao.
Tromso 2014, Foto Anastasija Karlovič
Juri Vasiljev — „I drugih više nema, a ovi su daleko…“ Vas, kao četvorostrukog olimpijskog šampiona u sastavu reprezentacije SSSR-a, ne iznenađuje što prva ekipa po prosečnom rejtingu – Rusija – ne osvaja Olimpijade od 2002. godine?
Aleksandar Beljavski — Vremena kada su sovjetski šahisti dominirali na ekipnim takmičenjima nepovratno su prošla. Sada već postoji Kina, veoma jaka biće i ekipa SAD-a (nakon što su doveli Soa i Karuanu). Postoje i druge reprezentacije koje zaostaju za Rusijom po prosječnom rejtingu, ali imaju druge kvalitete.
Naravno, ruska reprezentacija je veoma jaka, o tome nema govora. I ona može osvojiti prvo mjesto. Ali šanse za to više nisu tako velike kao što je bilo za reprezentaciju SSSR-a. U to vrijeme neosvajanje „zlata“ za sovjetski tim bila je senzacija. Sada, ako Rusija ne pobijedi, to nikoga više posebno ne iznenađuje.
Juri Vasiljev — Za Ukrajinu ste uspjeli igrati samo jednom, 1992. godine…
Aleksandar Beljavski — Pri tome, da nije bilo inicijative šahista iz Lavova, Ukrajina tada ne bi bila predstavljena na Olimpijadi. Ministarstvo sporta nije imalo novca, a šahovska federacija pogotovo ne. Lavovljani Ivančuk, Beljavski, Romanishin i Michalchishin odlučili su da „sakupe“ novac i otputuju u Manilu sami. Pomogao je lavovski obispolkom, kupio je avionske karte, a u Manili smo za hotel, hranu i razne takse plaćali iz svog džepa. Pri tome je Vasja Ivančuk platio ne samo za sebe, nego i za čitavu žensku reprezentaciju.
Juri Vasiljev — Šta mislite, šta je sprečilo genijalnog Vasila Ivančuka da osvoji titulu? Adrian Michalchishin je napisao: „Sudbina“…
Aleksandar Beljavski — Talent Ivančuka je fenomenalan! Ali najvažnije je njegovo odnos prema šahu, njegova posvećenost šahu je jedinstvena. Naravno, može se reći da Vasiji nije išlo. Ali može se govoriti i o osobinama psihe: u kritičnim momentima gubio je kontrolu nad situacijom. Uzmimo, na primjer, meč sa Ponomarevom, u kojem je Ivančuk bio apsolutni favorit.
Sada je Vasja u kritičnom dobu. Ja nazivam dob šahiste 42–43 godine „balzakovskom“. A on je već prošao tu granicu — zaista kritičnu, kada vrlo jaki šahisti iznenada gube na nekim turnirima. I dalje, približavajući se pedesetoj, gube sve više i više…
I kada mi je Ivančuk rekao: „Nešto sam počeo da ‘previđam’ u posljednje vrijeme…“ odgovorio sam mu: „Vasja! Ne obraćaj pažnju! Raduj se što pobjeđuješ na dva turnira od tri. Jer kasnije ćeš pobjeđivati na jednom, a potom možda ni na jednom…“
Juri Vasiljev — Utješili ste ga, kaže se…
Aleksandar Beljavski — Pesimista je dobro obaviješteni optimista (smijeh). Taj „balzakovski“ uzrast za šahistu je granica, koju preći i dalje se boriti za titulu svjetskog prvaka vrlo je teško.
Juri Vasiljev — Ne za sve. Dva više nego uvjerljiva primjera: Vishy Anand i Boris Gelfand. Oni, uprkos svom „post-balzakovskom“ uzrastu, i dalje se bore za najvišu titulu. Boris osvaja etape Grand Pri, Vishy nastupa na turnirima na kojima igraju i igrači „2800+“.
Aleksandar Beljavski — Anand je još 2005. godine u argentinskom San Luisu pokazao kako igra na turnirima. On sebi planira tri–četiri „žrtve“ i u tim partijama daje sve od sebe. I, uglavnom, uspijeva da pobijedi. Od tada je prošlo deset godina, a Anand nastavlja u istom ritmu. To mu omogućava, da sa 46 godina, ravnomjerno raspoređuje energiju. Za deset partija energije ne bi bilo dovoljno, ali da se fokusira na tri–četiri partije, on uspijeva. Na Memorijalu Vugara Gašimova u Šamkiru djelovao je po provjerenoj šemi: odredio tri žrtve, „pojeo“ ih, a u svim ostalim partijama odigrao remije.
Juri Vasiljev — Uključujući prvu partiju protiv Magnusa, u kojoj je imao šanse za pobjedu?
Aleksandar Beljavski — Pošto prije turnira nije namjeravao pobijediti Carlsena, nije bio psihički spreman kada su mu tokom partije šanse za pobjedu iskrsle…
O Anandu, Gelfandu i Ivanchuku treba govoriti u kontekstu „balzakovskog uzrasta“ — oni i dalje blistaju svojim šahovskim ljepotama.
Ova trojka, po mom mišljenju, su posljednji koji održavaju vezu između generacija šahista „pred-kompjuterskog doba“ i šahista „kompjuterskog doba“.
(Nastaviće se)
https://tinyurl.com/my3y29bh
(Stavljen nastavak 1)
Нема коментара:
Постави коментар