Foto: Izvestija
30.mart 2026.
Iskusni funkcioner namjerava da se kandiduje za mjesto predsjednika FIDE ove godine
Ove godine navršava se 20 godina od ujedinjenja šahovskog svijeta i čuvenog meča Vladimir Kramnik — Veselin Topalov u Elisti. Njegov ideolog — dugogodišnji šef FIDE Kirsan Ilyumzhinov — u intervjuu za „SE“ govorio je o važnim prekretnicama u istoriji šaha i želji da se vrati na čelo FIDE na predstojećim izborima, koji će biti održani u septembru 2026. godine u Uzbekistanu. Prema riječima Kirsana Nikolajeviča, svoje kandidature spremaju i predstavnici Njemačke i Velike Britanije.
Uložio sam u šah oko 100 miliona dolara ličnog novca i novca svojih prijatelja
— Šta vam prvo pada na pamet kada se sjetite meča za titulu iz 2006. godine u Elisti?
Kirsan Ilyumzhinov — Nekako mi odmah pada na pamet fotografija sa susreta četvorice „K“ u Prague: Kirsan, Anatolij Karpov, Gari Kasparov, Vladimir Kramnik. U maju 2002. potpisali smo sporazum o ujedinjenju šahovskog svijeta.
Ali treba se vratiti skoro sedam godina ranije, u Paris: 24. novembra 1995. godine, kada je Florencio Campomanes (šesti predsjednik FIDE — prim. T. G.) predložio moju kandidaturu kao svog nasljednika. Imao sam 33 godine. Već sam bio predsjednik Kalmikije i poslanik parlamenta Ruske Federacije. Florensio je isticao moje upravljačko iskustvo, tim prije što sam godinu ranije pomogao FIDE da organizuje Svjetsku šahovsku olimpijadu.
Godine 1994. ona je trebalo da se održi u Grčkoj, ali je u zemlji izbila kriza i na kraju je olimpijada premještena u Moscow. Izdvojio sam milion dolara ličnih sredstava za njenu organizaciju.
Godine 1995. izabran sam za predsjednika FIDE, a glavni zahtjev delegata Generalne skupštine (tada ih je bilo oko 100) bio je da uspijem da ujedinim šahovski svijet (raskol se dogodio 1993. godine, kada je tadašnji šampion Gari Kasparov odbio da igra pod okriljem FIDE i osnovao sopstvenu organizaciju — PCA. Od tada pa sve do meča u Elisti šahovski svijet je imao dva prvaka — po verziji PCA i po verziji FIDE — prim. T. G.).
Situacija je bila složena. Osim dvovlašća, FIDE je imala i finansijske probleme. Organizacija nije imala sredstava da održi glavne turnire iz kalendara, uključujući i meč za titulu Anatolij Karpov — Gata Kamsky. Čak je i automobil kojim se kretao predsjednik FIDE bio zaplijenjen.
Nije bilo vremena za čekanje, i prvo sam otišao na sastanak sa predsjednikom International Olympic Committee Juan Antonio Samaranch.
— Zašto baš s njim?
Kirsan Ilyumzhinov — Tada šah nije bio priznat od strane MOK-a. Nalazili smo se negdje između kulture, nauke i sporta. To je otežavalo pronalaženje sponzora. Bilo je teško ubijediti kompanije i bogate ljude da šah ima potencijal.
Sastali smo se sa Samarančem i on je rekao da ne razumije baš s kim treba da razgovara. Naime, neposredno prije mene kod njega je bio Gari Kasparov, koji je želio da MOK prizna njegovu organizaciju. Ali uspio sam da ubijedim olimpijskog lidera da treba podržati upravo FIDE. Detaljno sam mu izložio planove za rješavanje glavnih problema organizacije i okončanje dvovlašća.
Godine 1999. u Seoul održan je izvršni komitet MOK-a. Samaranč je pokrenuo pitanje šaha i donesene su dvije odluke: šah je jednoglasno priznat kao sport, a FIDE je priznata od strane MOK-a kao jedina organizacija koja predstavlja šahiste u olimpijskom pokretu.
— Šta je to donijelo?
Kirsan Ilyumzhinov — Prije svega — ogromnu podršku nacionalnih federacija. Pošto šah nije bio priznat kao sport, šahovske organizacije nijesu dobijale državnu podršku. Kada sam putovao širom svijeta, u mom protokolu su obavezno bili susreti sa predsjednikom države, ministrom sporta i predsjednikom olimpijskog komiteta. Bilo je mnogo slučajeva kada bih doveo predsjednika šahovske federacije kod lokalnog ministra sporta i oni bi se prvi put upoznali.
Nakon odluke Juan Antonio Samaranch situacija se značajno promijenila. Na primjer, budžet šahovske federacije Belgije iznosio je pet hiljada dolara godišnje, a nakon priznanja povećan je 20 puta. Uvijek sam govorio da FIDE nije organizacija za velike šampione, već organizacija za sve šahiste svijeta, koje ujedinjuju nacionalne federacije.
Uz to, to je dalo ogroman podsticaj globalnoj popularizaciji. Ako su prije mog izbora šahovske federacije postojale u oko 100 zemalja, danas ih ima više od 220. Obišao sam više od stotinu zemalja u kojima nije postojala šahovska federacija. Na primjer, Oman. Bogata država, susjed Ujedinjenih Arapskih Emirata. Sjećam se sastanka sa sultanom Kabusom i ministrom sporta — vodili smo produktivne razgovore. Ostavio sam stručnjake, i već za mjesec dana osnovali su šahovsku federaciju, a ubrzo su počeli da organizuju desetine turnira godišnje.
— Već 1995. pokušali ste da organizujete meč Gari Kasparov — Anatolij Karpov?
Kirsan Ilyumzhinov — Vodili smo pregovore i čak postigli usmeni dogovor sa dvojicom velikih šampiona. Za nastavak super-serije bilo je izdvojeno dva miliona dolara, ali su nakon nekog vremena obojica odbili takve uslove. Kasnije smo, čini se, usaglasili iznos koji im odgovara, ali su se pojavili novi argumenti koji su učinili meč nemogućim.
Situacija je bila složena, ali rješenje se pojavilo u razgovoru sa glavnim urednikom „64“ Aleksandrom Rošaljem. U tom razgovoru rodila se ideja da se titula svjetskog prvaka odlučuje po nokaut-sistemu uz učešće 100 vodećih velemajstora svijeta. Rošalj je obavio veliki posao — prikupio je različite varijante i konsultovao kolege novinare.
Na Predsjedničkom savjetu u Singapore 1995. godine objavio sam nagradni fond turnira u Groningen po nokaut-sistemu — pet miliona dolara. Niko mi nije vjerovao. Ali sam stavio ček na sto i rekao da to nijesu prazne riječi — to je pravi novac.
Do tada nagradni fondovi nijesu prelazili milion, pa su mnogi velemajstori odlazili u poker i druge oblasti. Ovakvim honorarima uspio sam da mnoge vratim u šah. Dobili su realan izvor prihoda, jer je i ispadanje u prvom kolu donosilo oko 20 hiljada dolara.
Svjetsko prvenstvo po nokaut-sistemu u Holandiji bilo je izuzetno uspješno. Njegov pobjednik bio je Viswanathan Anand, a gotovo svi učesnici pohvalili su novi format. To je bila prava revolucija u šahu.
Zatim smo organizovali značajna prvenstva po nokaut-sistemu u Las Vegasu (1999), Indiji (2000), Moskvi (2001) i Libiji (2004). Isključivo mojim ličnim sredstvima — to nisu bili fondovi FIDE.
— Koliko ste potrošili u prvoj fazi svog predsjedničkog mandata?
Kirsan Ilyumzhinov — Teško je procijeniti po godinama. Mogu reći da sam za 23 godine na čelu FIDE uložio oko 100 miliona dolara ličnog novca i novca svojih prijatelja. Taj novac nije išao samo na organizaciju velikih turnira, već i na razvoj šaha u različitim djelovima svijeta, edukativne aktivnosti i pomoć šahovskim veteranima.
Vladimir Kramnik
Foto: Fjodor Uspenski, „SE“
Kramnik i Topalov napravili su građanski podvig
— Hajde da se vratimo na meč Kramnik — Topalov.
Kirsan Ilyumzhinov — Malo predistorije za mlađu generaciju. Godine 2000. Gari Kasparov je izgubio od Kramnika u Londonu i insistirao na revanšu, ali dogovor nikada nije postignut. A u maju 2002. (odakle sam i počeo naš razgovor) potpisali smo u Pragu sporazum da organizujem ujedinjujući meč između šampiona po verziji PCA i šampiona po verziji FIDE, koji će biti određen na Svjetskom prvenstvu 2005. u Argentini (gdje je jasno rečeno da će nakon meča u Elista postojati samo jedan šampion — pod okriljem FIDE).
U San Luisu je šampion postao Veselin Topalov, dok je Kramnik zadržao titulu u dramatičnom meču u Brissago-u protiv Petera Leka (izjednačio je rezultat pobjedom u posljednjoj partiji). Tako su Vladimir i Veselin došli do ujedinjujućeg meča u Elisti.
Ali, kao što se sjećate, situacija ni tamo nije bila jednostavna. Takozvani „toalet-skandal“ zamalo nije prekinuo ovaj duel na samom početku.
— Bili ste primorani da napustite sastanak čelnika regiona Južnog federalnog okruga Rusije, kojim je predsjedavao Vladimir Putin, kako biste riješili situaciju.
Kirsan Ilyumzhinov — Da, to se desilo u Sočiju. U međuvremenu, u Elisti su se Kramnik i Topalov toliko posvađali da je predsjednik Bugarske poslao avion po Veselina. Sve je bilo krajnje ozbiljno.
Moralo se reagovati: godinama sam radio na organizaciji tog ujedinjujućeg meča, a sada je bio na ivici propasti. Vladimir Putin je prišao štandu Republike Kalmikije, okružen novinarima. Pozvao me je sa strane i rekao: „Kirsane Nikolajeviču, tamo tvoji pametni šahisti ne mogu da podijele toalet? Riješite to.“
Gotovo odmah sam odletio u Elistu i dva dana vodio teške pregovore sa delegacijama.
— Da li su to bili najteži pregovori u vašoj karijeri?
Kirsan Ilyumzhinov — Jedni od najtežih. S vremenske distance želim još jednom da zahvalim Vladimiru i Veselinu što su, zbog šaha, odustali od ličnih ambicija i pristali da nastave meč. To je bio prelomni trenutak: ili će se šah ponovo podijeliti, ili će konačno doći do ujedinjenja. Zato smatram da su obojica napravila pravi građanski podvig.
— Pred odlučujuću partiju u medijima je objavljeno otvoreno pismo menadžera Kramnika, Carstena Hensela, u kojem se navodi da Vladimir, u slučaju poraza, neće priznati Topalova za svjetskog prvaka i da će pravdu tražiti na sudu. Da li ste tada imali sumnje?
Kirsan Ilyumzhinov — Kada su pristali da nastave meč pri rezultatu 3:2, nisam napuštao Elistu i svakodnevno sam se sastajao sa obojicom igrača i njihovim menadžerima. Pratio sam njihovo raspoloženje. Da, u medijima su se pojavljivale oštre izjave, ali sam osjećao da je situacija ipak pod kontrolom. Na kraju je Kramnik pobijedio u taj-brejku i svi su priznali njegovu pobjedu.
— Kramnik je posljednji svjetski prvak iz Rusije do danas.
Kirsan Ilyumzhinov — Sergey Karjakin i posebno Ian Nepomniachtchi bili su veoma blizu toj tituli. Meč Sergey Karjakin — Magnus Carlsen pamtim s toplinom. U New York City-ju su se susrela dvojica vršnjaka, i obojica su bili moji nominovani igrači.
U različitim godinama uključivao sam ih u elitne turnire po kriterijumu „mladi talenat“. Godine 2004. u Tripoli igrao je Sergej, a godinu kasnije u Khanty-Mansiysk Magnus. I evo, poslije 11 godina susreli su se u meču za titulu. Drago mi je što nisam pogriješio, jer su tada mnoge federacije predlagale svoje kandidate.
Veselin Topalov
Foto: Getty Images
— Šampioni po verziji FIDE — Alexander Khalifman, Ruslan Ponomariov, Rustam Kasimdzhanov, Veselin Topalov — ne ulaze u opštu hijerarhiju svjetskih prvaka. Kako vi to vidite, da li je to pravedno?
Kirsan Ilyumzhinov — Ne baš. Oni nisu došli do te titule „s ulice“. Pobijedili su u poštenoj, otvorenoj borbi, u izuzetno teškim turnirima po nokaut-sistemu (Topalov je, inače, osvojio turnir po kružnom sistemu 2005. u Argentina — prim. T. G.). Prošli su kroz ozbiljnu selekciju i dobili mnogo mini-mečeva protiv vrhunskih igrača. Alexander, Ruslan, Rustam i Veselin svakako zaslužuju da se nazivaju svjetskim prvacima.
Kasnije smo se vratili formatu turnira kandidata i meča za titulu, ali ako se prisjetimo 1995. godine i velikog raskola, upravo je nokaut-sistem pomogao da se šah spasi. Okupio je elitne velemajstore. U to vrijeme šah je počeo da se pretvara u salonsku aktivnost — okupe se negdje, odigraju partije, bez nagradnih fondova, bez ozbiljne organizacije i bez interesovanja medija.
— Danas se po nokaut-sistemu, svake dvije godine, održava samo Svjetski kup. U razgovorima za „SE“ Ian Nepomniachtchi, Alexander Grischuk i Daniil Dubov rekli su da bi voljeli da čitav FIDE kalendar bude zasnovan na nokaut-turnirima — kao u tenisu ili snukeru. Da li se slažete?
Kirsan Ilyumzhinov — Kada čujem takva mišljenja, to mi je kao melem za dušu, jer je to moje „dijete“. Šah se dinamično razvija, a publici je sve teže da prati kružne turnire. Nokaut je praktičan i za igrače: ako kreneš dobro — boriš se za ozbiljan novac, ako ne — ideš na sljedeći turnir, a ne mučiš se 11 kola.
Ovaj format je povoljan i za organizatore, jer se troškovi smanjuju sa svakim kolom i odlaskom eliminisanih igrača. Moguće je da ću razvoj nokaut-turnira uključiti u svoj program za predstojeće izbore za predsjednika FIDE.
Kada smo uvodili nokaut-sistem, bilo mi je važno mišljenje velikih šahista. Još 1995. podržali su ga Boris Spassky, Vasily Smyslov i Nona Gaprindashvili, kao i brojni vodeći novinari iz cijelog svijeta. Bez te podrške ne bih ni iznio prijedlog na Predsjedničkom savjetu.
Sjećam se da je Viktor Korčnoj bio prvi koji me je kritikovao. Govorio je: „Šta je ovaj Iljumžinov smislio, uništiće FIDE.“ A kada je odigrao turnir u Groningen, toliko mu se dopalo da je s poštovanjem nazvao te turnire „Iljumžinovke“.
— Nedavno je obilježeno 95 godina od rođenja Korčnoja. Da li ste bili u dobrim odnosima s njim?
Kirsan Ilyumzhinov — Često smo se sretali na turnirima. Uvijek sam ga pozivao na ručak ili večeru. Kada sam izabran za predsjednika FIDE, rekao sam da ću se savjetovati sa velikim šampionima. Bilo mi je važno da čujem mišljenje Korčnoja, Spaskog, Smislova, Marka Tajmanova…
Uveo sam čak i šampionske penzije koje su se isplaćivale iz mog humanitarnog fonda — veterani su dobijali po hiljadu dolara. Mnogi su živjeli od skromnih penzija, i to im je mnogo značilo.
Sjećam se i da sam, kao podršku Viktoru Korčnoju i Borisu Spaskom, organizovao meč u Elista pod nazivom „Bitka titana“. Godine 2009. igrali su na sceni sale vlade Republike Kalmikije. Prenos je bio organizovan na centralnom trgu grada, gdje su dolazile stotine ljubitelja šaha.
Kada bi velemajstori napustili salu, prolazili bi pored publike, ponekad sjeli na klupu sa ljubiteljima i analizirali partije. Veliki šahisti su razumjeli da je taj meč organizovan za djecu i za šahovske fanove u regionu. I bila je to velika radost — vidjeti dva takva majstora koliko su otvoreni prema običnim ljudima.
Robert James Fischer
Foto: Global Look Press
Fišer je plakao: „Svi me varaju, a samo vi…“
— Govorili ste da ste sanjali da odigrate partije sa svim svjetskim prvacima.
Kirsan Ilyumzhinov — Igrao sam mini-mečeve sa Nona Gaprindashvili, Vasilijem Smislovom, Borisom Spaskim, Robertom Fišerom, Anatolijem Karpovom, Garijem Kasparovom, Vladimirom Kramnikom, Viswanathan Anandom.
— Koji vam je od tih susreta najviše ostao u sjećanju?
Kirsan Ilyumzhinov — Sa Fišerom. S njim nisu igrali ni Karpov, ni Kasparov, a meni je to uspjelo.
— Koliko ste partija odigrali?
Kirsan Ilyumzhinov — Četiri. Sjedili smo u stanu Andora Lilienthala u Budimpešti, pili votku uz crni kavijar i peljmene. Dugo se nisam usuđivao da predložim Bobiju da igramo, ali sam na kraju skupio hrabrost. On je pristao.
Postavio sam figure, a on je odmah poremetio početni raspored i rekao: „Šah je mrtav, gospodine predsjedniče.“ Treba razmišljati od prvog poteza — i tako smo počeli da igramo Fišerov šah. Prvu partiju sam odmah izgubio, drugu takođe, u trećoj sam se borio, a četvrtu sam zamalo dobio. Ali ipak — četiri partije sa samim Bobijem!
U životu postoje posebni trenuci. Za mene su to susreti sa velikim religijskim ličnostima — Njegovom svetošću Dalaj Lamom, papom Pape Ivana Pavla II. Sa velikim političarem Vladimirom Putinom. Sa proročicom Baba Vangom. Ali najveća sreća bio je taj večernji susret sa Fišerom. On je genije, polubog koji je sišao na zemlju.
Usput, pokušao sam da „privučem“ 11. svjetskog prvaka na prvenstvo po nokaut-sistemu. Nudio sam ozbiljan honorar, ali on nije htio ni da čuje. Govorio je: „Ako budeš organizovao prvenstvo po mojim pravilima, učestvovaću i spreman sam da budem glavni arbitar.“ Nije uspjelo, ali se nadam da ću jednog dana organizovati zvanično prvenstvo u Fišerovom šahu.
— Sa Fišerom ste razgovarali na engleskom ili ruskom?
Kirsan Ilyumzhinov — I na jednom i na drugom. Odlično je znao ruski, čitao je šahovsku literaturu i novine na tom jeziku. Naš prvi susret takođe je bio povezan s knjigama. Sovjetsko izdavaštvo FIS objavilo je Fišerovu knjigu bez honorara, kako je tada bilo uobičajeno. Fišer se uvrijedio i napisao pismo Boris Yelcinu. Ono je proslijeđeno Ministarstvu sporta i tamo je nestalo. Takvo je bilo vrijeme — nije bilo novca ni za plate rudarima, a kamoli za nekog Amerikanca.
Ali ja sam, kao građanin Rusije, odlučio da ispravim tu nepravdu — isplatio sam 11. svjetskom prvaku honorar od 100 hiljada dolara iz sopstvenih sredstava. On je plakao i rekao: „Svi me varaju, a samo vi…“
I danas se sjećam njegovog poziva dok sam bio na aerodromu pred let za Budimpeštu. Pitao me je da li nosim 100 hiljada dolara. Rekao sam da nosim, a on mi je rekao da izvadim hiljadu i kupim crni kavijar i crni hljeb. To je rekao na ruskom, da naglasi važnost trenutka.
— Pomogli ste i Borisu Spaskom da se vrati u Rusiju nakon teškog perioda u Francuskoj?
Kirsan Ilyumzhinov — Može se tako reći. To nije bila prijatna priča i ne bih ulazio u detalje. Reći ću samo da sam uvijek nastojao da podržim Borisa Vasiljeviča. U Elista smo otvorili školu koja nosi njegovo ime. Dolazio je kod nas više puta godišnje, živio u „City Chess-u“, držao časove djeci. Bio je veliki šahista, ali i izuzetno jednostavan i osjećajan čovjek.
— Kako vam je uopšte pala na pamet ideja da razvijate šah u Kalmikiji?
Kirsan Ilyumzhinov — Kao predsjedniku Kalmikije bilo mi je važno da otvorim region prema svijetu — i svijet prema regionu. Republika ima svega 300 hiljada stanovnika, a niko za nas nije znao. Sjećam se kada sam bio treći razred i otišli smo na Mamayev Kurgan — vodič nam je rekao: „Kod vas na sjeveru je hladno, ugrijte se ovdje.“ A to je susjedni region, udaljen svega 300 kilometara.
Ili kad sam služio vojsku u Rostovu na Donu — narednik me pita: „Da li vam tamo hodaju bijeli medvjedi?“ Ljudi nisu znali ništa o nama, čak ni komšije.
A sada zamislite kakav je efekat imala Šahovska olimpijada — ulicama su šetali Meksikanci, Japanci, Brazilci… Ljudi su počeli da uče strane jezike, angažuju profesore. Kada sam bio dijete, jedina delegacija koja je posjetila Elistu bila je iz Mongolije. A kasnije su dolazili Spaski, Magnus Carlsen, Boris Gelfand…
Jednim od prvih predsjedničkih ukaza uveo sam obavezne časove šaha. Kao rezultat, pojavili su se mladi talenti: Sanan Sjugirov, Baira Kovanova, Ernesto Inarkiev, Roman Shogdzhiev…
Prije toga nismo imali nijednog majstora sporta u šahu, niti ijednog saveznog sudiju.
Foto: Tatjana Dorogutina, arhiva „SE“
Naša zemlja mora imati kandidata na predstojećim izborima u FIDE
— Vi ste čovjek koji je okončao raskol u šahovskom svijetu i vratio jedinstvenu titulu svjetskog prvaka. Ne čini li vam se da se istorija sada ponavlja i da novi turnir FIDE zajedno sa Norway Chess može dovesti do zabune?
Kirsan Ilyumzhinov — Pretpostavimo da je taj turnir napravljen za Magnus Carlsen, koji bi ga mogao osvojiti, i da mnogi počnu da govore: evo ga pravi šampion. A najbolji igrač po verziji FIDE — to je već zastarjela priča. To smo već prošli. Ako budemo imali dva svjetska prvaka, sve će opet postati nejasno. Potrebna je jasna hijerarhija kako bi šah konačno ušao u olimpijski program. Zato mi nije sasvim jasno zašto FIDE podržava taj projekat.
— Ipak, naše reprezentacije su i dalje suspendovane iz ekipnih takmičenja.
Kirsan Ilyumzhinov — Znate, kada je 2024. godine etička komisija FIDE oduzela članstvo Ruskoj šahovskoj federaciji na dvije godine, bio sam zatečen (tri mjeseca kasnije apelaciona komisija je ukinula tu odluku — prim. T. G.). Koliko svjetskih prvaka dolazi iz Rusije, koliko su naši treneri doprinijeli razvoju šaha širom svijeta, uključujući zemlje koje su danas vodeće (poput Indije ili SAD). Koliko smo organizovali velikih turnira, koliko su naši sponzori ulagali u nagradne fondove… I onda etička komisija isključi Rusiju, a Arkady Dvorkovich dobije opomenu. To je apsurd — kao da dijete ukorava oca.
— Dana 14. decembra prošle godine održana je Generalna skupština FIDE na kojoj se raspravljalo o ruskom pitanju. Za ukidanje svih sankcija ruskim šahistima glasao je 61 delegat, protiv 51. Međutim, nakon sjednice Arkady Dvorkovich izjavio je da će se organizacija konsultovati sa Međunarodnim olimpijskim komitetom. Kako to tumačite?
Kirsan Ilyumzhinov — Zahvalan sam Ruskoj šahovskoj federaciji na profesionalnom i dosljednom radu u pokušaju vraćanja zastave i himne našim sportistima, ali ovdje je, nažalost, potrebna i politička volja same FIDE.
Ispričaću vam jedan nedavni lični primjer. Bio sam na omladinskom svjetskom prvenstvu u Mongoliji. Igralo je 750 djece iz čitavog svijeta. Djeca iz drugih zemalja izlaze na dodjelu medalja sa svojim zastavama, svira se himna. A kada proglase pobjednika iz Rusije — nema ni himne ni zastave. Prišao sam, čestitao, uručio pehar, a dijete me pita: „Kirsane Nikolajeviču, zašto se prema nama tako ponašaju?“ Iskreno, meni je, kao čovjeku koji je 23 godine vodio FIDE, bilo neprijatno.
I mene su ranije pritiskali da zabranjujem zastave i diskriminišem šahiste iz raznih zemalja — Irak i Libija, na primjer. Ali to je protiv duha sporta i šaha, koji treba da spajaju ljude, a ne da služe političkim igrama. Takve stvari sam uvijek odmah zaustavljao.
Foto: društvene mreže
— U posljednje vrijeme posjetili ste mnogo zemalja: Mongoliju, Ujedinjene Arapske Emirate, Švajcarsku, Uzbekistan…
Kirsan Ilyumzhinov — Ne objavljujem sve na društvenim mrežama. Tokom prošlog mjeseca posjetio sam 14 zemalja i šest regiona Rusije. Bio sam u Kurskoj oblasti, Volgogradu. Nastupao sam u bolnicama, uključujući i za učesnike SVO, davao simultanke. Bavim se prosvjetiteljskim radom.
— Može li se reći da su te posjete povezane s podrškom vašoj kandidaturi za mjesto predsjednika FIDE?
Kirsan Ilyumzhinov — Za to mi ne treba da putujem: u većini zemalja i dalje misle da sam ja predsjednik FIDE. (Smijeh.) I dalje dobijam stotine poruka — od šahista, roditelja, organizatora. Iz Demokratske republike Kongo, Zaira, Južne Koreje… Nedostaje novca za organizaciju turnira, za šahovske garniture, traže pomoć za izdavanje udžbenika, pa čak i za skupe medicinske operacije. Svakodnevno me zovu i nacionalne federacije — mole me da se kandidujem i spremne su da me podrže.
— Da li biste vratili Rusiji zastavu i himnu ako u septembru ponovo postanete predsjednik FIDE?
Kirsan Ilyumzhinov — Naravno. Prvo što bih uradio bilo bi vraćanje zastave i himne ruskim šahistima i unošenje u Statut FIDE odredbe da su takve sankcije nedopustive prema bilo kojoj zemlji. Šta ako se, na primjer, produži sukob na Bliskom istoku i neko zatraži sankcije protiv Izraela SAD ili Irana? Još od 1995. govorim da je šah izvan politike.
Godine 1996. bio sam kod Sadama Huseina. Irak je tada bio pod sankcijama UN. Organizovali smo šahovski turnir, doveo sam i fudbalski klub „Uralan“ da odigra prijateljsku utakmicu. Organizovali smo i festival simfonijskih orkestara „Vavilonske noći“. Podržao me je Žak Širak, koji je poslao orkestar iz Francuske u Bagdad.
Kada je Husein svrgnut, ponovo sam došao da razgovaram o razvoju šaha sa njegovim političkim protivnicima. Mnogi su me odvraćali — govorili su da ću imati problema zbog veza sa Sadamom, ali nije bilo nikakvih poteškoća.
Ili situacija u Tripoliju 2004. godine, kada smo organizovali Svjetsko prvenstvo po nokaut-sistemu. Libija nema diplomatske odnose sa Izraelom, i velemajstor Vadim Milov nije mogao da dobije vizu. Otišao sam u Sirte i sastao se sa Muammarom Gaddafijem u vojnom šatoru. Objasnio sam mu situaciju, i on je preda mnom pozvao ministra spoljnih poslova i naredio da svi učesnici dobiju vize. Na kraju su svi igrali.
Uvijek sam imao stav da treba biti u dobrim odnosima sa svima. Politika je promjenljiva — zašto bismo na to reagovali? Sjećam se i putovanja u Sjevernu Koreju. Neki su me savjetovali da ne idem, govoreći da je tamošnji lider „toksičan“. Ja sam odgovorio: kakve to veze ima — važno je da podržava šah. Moj cilj je uvijek bio razvoj.
— Da li ste spremni da nastavite tim putem?
Kirsan Ilyumzhinov — Napustio sam funkciju zbog šaha — jer je pod sankcijama koje su mi uvedene 2015. bilo teško obavljati dužnost. Zato sam 2018. podržao kandidaturu Arkady-ja Dvorkovicha i pozvao sve svoje pristalice da glasaju za ruskog kandidata. Kada je pobijedio, na njegovu inicijativu promijenjen je Statut FIDE — uvedeno je ograničenje na dva mandata predsjednika.
U septembru mu ističe mandat. Govori se da će se kandidovati predstavnici Njemačke i Velike Britanije. Naša zemlja mora imati svog kandidata na tim izborima i nadam se da će Rusija podržati mene.
— Godine 2023. Generalna skupština FIDE ukinula je ograničenje broja mandata predsjednika. To znači da Arkady Dvorkovich može ponovo da se kandiduje. Jeste li o tome razgovarali?
Kirsan Ilyumzhinov — To mi je čudno. Ipak, nacionalne federacije ne vode obični ljudi — već ozbiljni biznismeni, političari, pravnici. Oni su 2018. glasali za Dvorkoviča upravo zbog tog ograničenja mandata.
— Da li to znači da ćete se kandidovati čak i ako Rusija predloži drugog kandidata?
Kirsan Ilyumzhinov — Za mene je najvažnije samo jedno: koga će Rusija podržati i predložiti.
Magnus Carlsen
Foto: Getty Images
Bez Karlsena šampionski ciklus izgleda osiromašeno
— Da li već imate predstavu o mogućem timu?
Kirsan Ilyumzhinov — Predsjednik FIDE ide sa timom od pet ljudi: prvi potpredsjednik, dva potpredsjednika, blagajnik i generalni direktor. Nude mi se različiti kandidati, tako da ima o čemu da se razmisli.
— Na koje zadatke ćete se fokusirati ako postanete predsjednik FIDE?
Kirsan Ilyumzhinov — Moto „FIDE First“ i dalje je aktuelan. Razvoj šaha u svim djelovima svijeta, uz podršku nacionalnih federacija, ostaće prioritet. Kao i ranije, obilaziću zemlje (obično ih bude najmanje 100 godišnje), sastajati se sa predsjednicima federacija, ministrima sporta i državnim liderima kako bismo razvijali šah — profesionalni, amaterski, u školama, vrtićima, univerzitetima, gradovima i selima.
Treba učiniti da šah postane olimpijski sport. Bili smo veoma blizu kada smo pregovarali sa predsjednikom Južne Koreje da nominuje šah za uvrštavanje u program Zimskih olimpijskih igara 2018. u Pjogjangu. Problem je što na zimskim igrama učestvuje ograničen broj zemalja, a šah bi to promijenio — doveli bismo sportiste iz najmanje 100 država. Međutim, u posljednjem trenutku sve je propalo. Sada taj posao treba dovesti do kraja. Minimalni cilj je ulazak u olimpijski program, a maksimalni — da šah bude i na ljetnjim i na zimskim igrama.
Još jedan važan pravac je program „Šah u školama“. Cilj je da u svim zemljama članicama FIDE postoji čas šaha — kao izborni ili obavezni predmet. Takođe želim da završimo projekat „One billion chess players — One billion smart people“ (jedna milijarda šahista — jedna milijarda pametnih ljudi). Danas oko pola milijarde ljudi igra šah, a cilj mi je da taj broj poraste na milijardu. I, konačno, da ispunim želju 11. svjetskog prvaka i organizujem Svjetsko prvenstvo u Fišerovom šahu.
— Ako Indija dobije organizaciju Olimpijskih igara 2036, da li bi bilo logično da šah uđe u program?
Kirsan Ilyumzhinov — Indija ima ogromnu tradiciju i dva svjetska prvaka. To je praktično nacionalni sport, tako da bi to bila sasvim logična odluka.
— Kada ste prvi put najavili moguću kandidaturu za predsjednika FIDE, gotovo svi eksperti su to podržali. Negativno se izjasnio samo Anatolij Karpov. Imate li objašnjenje zašto?
Kirsan Ilyumzhinov — Anatolij Jevgenjevič je veliki šahista kojeg izuzetno poštujem. Ponosan sam što sam kao kandidat za majstora sporta iz Elista uspio da pobijedim na izborima za predsjednika FIDE dva svjetska prvaka — Karpova (2010) i Gari Kasparov (2014).
— Da li smatrate da aktuelni šampionski ciklus treba mijenjati?
Kirsan Ilyumzhinov — Potrebno je da rade specijalizovane komisije, da se čuju prijedlozi nacionalnih federacija, šahista — ne samo elitnih — i novinara. Kao što je bilo sa nokaut prvenstvima. Vrijeme je pokazalo da ne treba rušiti postojeće, ali ako postoji nezadovoljstvo šahista sistemom ili kvalifikacijama za Turnir kandidata, onda treba razmotriti moguće promjene.
— Da li biste pokušali da ubijedite Magnusa Carlsena da se vrati u šampionski ciklus?
Kirsan Ilyumzhinov — Odluka je isključivo na njemu. Trenutno nema baš najbolje odnose sa FIDE, i to je propust organizacije. Magnus je genije i superzvijezda. Šahovski svijet treba da mu bude zahvalan za popularizaciju igre. On je uzor mnogim mladim šahistima širom svijeta i primjer kako se gradi brilijantna karijera.
— Da li biste voljeli da ponovo igra meč za titulu?
Kirsan Ilyumzhinov — Naravno. Bez njega šampionski ciklus izgleda osiromašeno.
Нема коментара:
Постави коментар