Piše: Danil Bojarski, Sport
25.11.2025
Ona je ispričala o prvim koracima u sportu, profesionalnim uspjesima i životu van šaha
Na svjetskom prvenstvu Lea Garifulina je pobjedila tri partije i pet puta remizirala.
Prošlog vikenda ženska reprezentacija Rusije u šahu trijumfalno je osvojila ekipno svjetsko prvenstvo. Značajan doprinos uspjehu nacionalnog tima dala je velemajstor iz Sverdlovske oblasti, Lea Garifulina, kojoj je kao jednoj od prvih čestitao guverner Sverdlovske oblasti Denis Pasler. Ova jesen za Leu je bila istinski puna medalja. Ranije je Garifulina donijela regionu prvu nagradu od 1989. godine na pojedinačnom prvenstvu zemlje u klasičnom šahu — srebro, a takođe je osvojila druga mjesta na državnom prvenstvu u blicu i u Klupskom Kupu Evrope.
U velikom intervjuu za „Oblastnaju gazetu“ pred put na svjetsko prvenstvo, polaznica Uralske šahovske akademije i Velemajstorskog centra imena Anatolija Karpova sumirala je svoja takmičenja, govorila o svom šahovskom putu, o kvalitetima koje treba da posjeduje uspješan šahista, kao i o hobijima i životu van šahovske table.
„Nije bilo želje da ostavim šah“
Danil Bojarski: Poznato je da ste u šah došli sa šest godina, u klub u kojem je već trenirao vaš stariji brat. Da li ste se probali i u drugim sportovima? Da li je u tih 15 godina ikada postojala želja da ostavite šah?
Lea Garifulina: Ja sam u djetinjstvu prije toga trenirala ritmičku gimnastiku. Sada mi se sviđa tenis: ponekad gledam takmičenja, i u velikom i u stonom tenisu. Ponekad i sama igram, da održim fizičku formu. Međutim, želja da ostavim šah nikada nije postojala. Šah je kao mali život. Igram već toliko godina i ta misao nikada nije ni dolazila.
Danil Bojarski: Trenutno studirate na Uralskom državnom rudarskom univerzitetu. Recite nam više o studijama — na kom ste fakultetu i planirate li u budućnosti raditi po struci?
Lea Garifulina: Studiram na trećoj godini na katedri za geologiju. Naš dekan je Sergej Georgijevič Frolov, veoma dobar čovjek. Veoma sam mu zahvalna što podržava šah i pomaže da se ujedine studije i turniri. Već imamo uspostavljen sistem i on jako pomaže svim šahistima. Moja specijalnost je prilično uska, ali veoma zanimljiva. Mislim da ću možda za 15 godina moći da se okušam u ovoj profesiji.
Danil Bojarski: Čime se bavite van takmičenja? Kako izgleda običan dan Lei Garifuline bez šaha?
Lea Garifulina: I dalje posvećujem dio vremena šahu, jer treba održavati formu. Takođe se bavim sportom, ponekad učim nešto novo — na primjer, engleski jezik.
Danil Bojarski: 2016. godine ste učestvovali u prvom programu pravca „Šah“ u obrazovnom centru Sirius. Projekt je vodio Vladimir Kramnik, a mentorima su bili iskusni velemajstori. Kako biste ocijenili svoje iskustvo rada sa šahovskim velikanima skoro na početku karijere?
Lea Garifulina: Naravno, bilo bi sjajno da je Vladimir Borisovič lično učestvovao na svim kampovima. Imala sam sreću da budem na samo nekim, osim Vladimira Borisoviča Kramnika, tu su bili i veoma poštovani velemajstori, vrlo jaki. Dolazili su da drže predavanja, učestvovali su na kampovima, ali to je svakako mnogo doprinijelo mom razvoju kao šahistkinje, jer sam tamo provela mnogo vremena. Zahvalna sam Mihailu Šereševskom, Jevgeniju Tomashevskom, Konstantinu Sakaevu. Svi su oni vrlo temeljni treneri i dali su ogroman doprinos mom razvoju.
„Ispostavilo se da u partiji do posljednjeg trenutka postoje šanse za pobjedu“
Danil Bojarski: Kakve su emocije bile nakon Superfinala u klasičnom šahu u Moskvi? S jedne strane — prva medalja za region od 1989. godine, s druge — vodili ste do posljednjeg kola…
Lea Garifulina: Pa, naravno, bila sam jako razočarana, jer su očekivanja za prvo mjesto bila velika. Završila sam na drugom mjestu. Imam čemu težiti, imam na čemu raditi. Generalno, možda je dobro što ovaj turnir nije prošao bez traga, sada znamo šta treba poboljšati.
Danil Bojarski: Skoro odmah nakon Superfinala otišli ste u Soči, gdje ste osvojili drugo mjesto na prvenstvu Rusije u blicu. Koliko je teško u tako kratkom roku prebaciti se s klasike na blic?
Lea Garifulina: Mnoge djevojke su došle nakon Superfinala. Naravno, mislim da nisam bila jedina kojoj je bilo teško. Ali ipak smo pokazale svoj nivo, svoje umijeće, i gotovo čitav podijum zauzele smo mi koje smo došle sa Superfinala. Mislim da sve zavisi od iskustva, od sposobnosti da se prebacite s klasičnog šaha na blic i obrnuto. Ja, naravno, volim da razmišljam, ali igram klasiku znatno brže od drugih, pa mi je zbog toga bilo lakše da se prilagodim.
Danil Bojarski: S kim je bilo najteže igrati?
Lea Garifulina: U posljednje vrijeme sam igrala na raznim takmičenjima i svuda su bili različiti po težini protivnici, ali sa svima je bilo zanimljivo igrati. Nije bilo posebno pamtljivih partija, ali želim da istaknem svoju partiju protiv Poline Šuvalove. Pokušavali su me uhvatiti u varijantu Evansovog gambita i morala sam da tražim najbolju varijantu. Zatim sam malo iznenadila protivnicu i dobila odličnu poziciju. Ispostavilo se da u partiji do posljednjeg trenutka postoje šanse za pobjedu. Naravno, nisam pobijedila, ali bilo je zanimljivo. Čak i sa malo materijala može se pronaći ideja i mogućnosti.
Danil Bojarski: Kako biste ocijenili svoja ovogodišnja takmičenja? Šta, po vašem mišljenju, nije bilo dovoljno za zlato na prvenstvu Rusije u klasičnom šahu?
Lea Garifulina: Mislim da je falila mala doza sreće, jer u šah rade dvije strane: protivnik nešto vidi, ti nešto vidiš. Uglavnom su protivnici jednostavno bolje pogodili od mene. Mislim da treba raditi na šahovskoj strani — možda više igrati, razigravati pozicije da se bolje razumiju, rješavati više taktičkih zadataka. Ponoviću, vjerovatno je falila i doza sreće. Na primjer, u blicu mnogo toga zavisi od sreće — kako se probudiš, takav ti je dan. Polina Šuvalova je igrala odlično, i jednostavno nisam imala šanse da je sustignem, ali sam mogla zauzeti drugo mjesto i upravo sam to i učinila. A na klupskim takmičenjima u Klupskom Kupu Evrope naš tim je obavio ogroman posao. Može se reći da nismo bili favoriti, ali smo vrlo sigurno zauzeli drugo mjesto. Takođe želim da istaknem da sam tamo zauzela drugo mjesto na svojoj tabli, što mislim da je takođe uspjeh.
„Kvalitet koji je svima potreban je marljivost“
Danil Bojarski: Vi ste jedna od rijetkih šahistkinja kojima pomažu sponzori. Kakvu podršku vam pruža Šahovska federacija regiona i koliko vam je to važno?
Lea Garifulina: Prije svega, želim da zahvalim predsjedniku Šahovske federacije Sverdlovske oblasti Andreju Simanovskom — on je moj sponzor, a takođe želim da zahvalim Albertu Stepanjanu, izvršnom direktoru Šahovske federacije Sverdlovske oblasti. Zahvalna sam svima koji rade u federaciji i svima koji mi pomažu. Oni pomažu i finansijski, plaćaju sva takmičenja koja organizatori ne finansiraju. Da nije njih, ne bih imala mogućnost da učestvujem na tako jakim turnirima.
Danil Bojarski: Uskoro će u Jekaterinburgu biti otvorena nova zgrada Uralske šahovske akademije. Kako mislite da će njen dolazak uticati na razvoj šaha u našem regionu?
Lea Garifulina: Mislim da će pozitivno uticati na razvoj šaha u Sverdlovskoj oblasti. Tamo će se moći napraviti muzeji ili organizovati različiti događaji, takmičenja. Biće velikog interesa, ljudi će dolaziti, gledati i možda će više ljudi poželjeti da svoje djete usmjere u ovaj sport.
Danil Bojarski: Smatrate li da je za velemajstora obavezno imati talenat? Ili se uspjeh može postići i napornim treninzima?
Lea Garifulina: Zapravo, postoje različiti šahisti. Čak i neki manje talentovani, ali marljivi, postižu veliki uspjeh. Naravno, talenat je važan, ali ako ne radiš na sebi, ništa nećeš postići. Zato mislim da je trud važniji od talenta.
Danil Bojarski: Koje kvalitete su šahisti potrebne da bi nastupali na visokom nivou?
Lea Garifulina: Svaki šahista ima različite kvalitete. Svako ima svoj karakter i način razmišljanja, pa zato svi igraju različitim stilovima. Ne mogu tačno reći koji set kvaliteta je obavezan za šahiste. Jedini kvalitet koji je svima potreban jeste marljivost. U današnje vrijeme moraš puno raditi da bi postigao uspjeh.
Danil Bojarski: Postoje li sada mladi šahisti koje smatrate perspektivnim? Koga treba pratiti?
Lea Garifulina: Nisam baš upućena u dječji šah, ali znam da kćerka Dmitrija Kokareva, nastavnika Uralske šahovske akademije, Sofija igra veoma dobro. Mislim da može postići uspjeh. Imamo mnogo šahovskih škola i mnogo talentovanih djevojčica.
Danil Bojarski: Šta biste savjetovali djeci koja tek počinju svoj put u ovom sportu?
Lea Garifulina: Željela bih da savjetujem da nikada ne odustaju, da uvijek bore do kraja. To je veoma važno u današnje vrijeme. Ako ste pokušali i nije uspjelo, možda jednostavno još niste dostigli određeni nivo ili niste dovoljno radili na nekom rezultatu, a ako nastavite da radite, uspjeh će sigurno doći.
Ranije je „Oblastnaja gazeta“ pisala da je velemajstor Lea Garifulina osvojila zlatnu medalju na ekipnom svjetskom prvenstvu u šahu.
Нема коментара:
Постави коментар