Bjekstvo u SAD nije uništilo prijateljstvo velemajstora sa Borisom Spaskim.
Autor: Artjom Kuznjecov
Bjekstava sovjetskih šahista iz zemlje nije bilo mnogo. Najpoznatiji je, naravno, bio skandal oko Viktora Korčnoja. Ali po primjeru prvog disidenta–velemajstora postupili su i drugi sportisti.
Drugi „nepovratnik“ poslije četvorostrukog šampiona SSSR-a postao je Lev Aljburt.
Budući šahista rodio se u Orenburgu tokom ljeta 1945. godine. Tek dvije godine kasnije njegova se porodica vratila u domovinu — u Odesu, gdje je Lev živio sve dok nije napustio Sovjetski Savez.
Šahom se bavio od djetinjstva, ali je ozbiljno počeo da se posvećuje igri tek kad je postao student. Mladić je završio fizički fakultet Odeskog univerziteta.
Nakon dvije godine postdiplomskih studija, potpuno se posvetio šahu. Putovao je na turnire, bilježio značajne pobjede na takmičenjima širom zemlje, a posebno na teritoriji svoje republike.
U periodu od 1972. do 1974. godine tri puta je postao šampion Ukrajine.
U finalima prvenstva SSSR-a učestvovao je pet puta, ali pobjedu nikako nije uspijevao da ostvari.
Konkurencija je u to vrijeme bila previše jaka — zemlja je bila prepuna talenata.
Izvor fotografije: lični arhiv Leva Aljburta
Godine 1977. Aljburt je dobio titulu velemajstora. Aktivno je bio pozivan u reprezentaciju Sovjetskog Saveza, u čijem je sastavu postao šampion Evrope na ekipnom turniru.
Lev je bio u dobrim odnosima s mnogim zvijezdama šahovskog svijeta — s Taljem, Botvinikom, Karpovom, a posebno je bio prijatelj s Borisom Spaskim. Njihova veza nije prestala ni nakon Aljburtovog bekstva.
Lev je redovno pobjeđivao na međunarodnim turnirima. Na primjer, 1976. godine njegov tim Burevestnik osvojio je klupsko prvenstvo Evrope u Njemačkoj.
Inače, te iste godine Viktor Korčnoj je zatražio politički azil u Amsterdamu, ali mu je tamo bilo odbijeno, pa je potom zatražio utočište u Švajcarskoj, gdje je skandaloznog rivala Anatolija Karpova država već primila.
Izvor fotografije: FIDE
Tim Burevestnik, sa Aljburtom u sastavu, ponovo je pobijedio u Njemačkoj 1979. godine.
Ali, dogodila se jedna nezgoda — šahisti se nisu svi vratili kući.
Jednog dana, rođeni Odešanin pobjegao je i otišao u Keln, gdje je pronašao policijsku stanicu i zatražio politički azil.
Ostao je u Zapadnoj Njemačkoj (FRG), a kasnije se preselio u Sjedinjene Američke Države, gdje je proveo ostatak života.
U stvarnosti, mržnju prema sovjetskom sistemu velemajstor je nosio još od mladosti.
Nije prihvatao politički pravac kojim je zemlja išla, a smrt Staljina pamtio je kao najbolji dan svog života — tada mu je bilo samo sedam godina.
Izvor fotografije: FIDE
„Još kao tinejdžer zamrzio sam sovjetski sistem. A s godinama se ta mržnja samo pojačavala.“
„Uspio sam ne samo da ostanem van KPSS-a, već i da ne postanem član Komsomola — na to sam posebno ponosan, jer je to bilo prilično teško“,
— priznavao je Aljburt.
Bekstvo šahiste u domovini je doživljeno vrlo bolno.
Godine 1978. u Kijevu je održan turnir na kojem je Lev nastupio izuzetno uspješno.
U čast tog, tada po prvi put organizovanog takmičenja, 1980. godine objavljena je knjiga „Kijevski međunarodni turnir“, ali — bez tabele rezultata.
To se prvi put u istoriji šaha dogodilo, da se pobjednik jednostavno „izbriše“.
Izvor fotografije: lična arhiva Leva Aljburta
U Sjedinjenim Američkim Državama, velemajstor je prihvatio sportsko državljanstvo i počeo da igra za reprezentaciju SAD-a.
Čak je tri puta postao šampion zemlje — 1984, 1985. i 1990. godine.
Sa novim nacionalnim timom učestvovao je na svjetskim prvenstvima, šahovskim olimpijadama i drugim međunarodnim turnirima.
U 1980. godini predvodio je američku ekipu u meču protiv svjetskog šampiona Anatolija Karpova.
Kako se kasnije prisjećao Aljburt, prije partije mu je sovjetski velemajstor prišao i upozorio ga da mu neće pružiti ruku.
Lev se nije uvrijedio — samo je nekoliko sekundi stajao mirno s ispruženom rukom i kamenim izrazom lica.
Izvor fotografije: Wikipedia
Bjegunac je ostao zapamćen i po drugim ulogama.
1981. godine bio je jedan od sekundanata Viktora Korčnoja u meču za svjetsku titulu protiv Anatolija Karpova.
A devet godina kasnije, učestvovao je u organizaciji čuvenog meča za šahovsku krunu između Kasparova i Karpova u Njujorku.
Нема коментара:
Постави коментар