22. juni 2016.
„Ko je od nas, velikih, još ostao?“ – retorički se pitao Boris Spaski na jednom od svojih nastupa, savršeno znajući odgovor. Njih je ostalo vrlo malo, povezujućih karika Velike epohe i današnjice. Velmajstora koje današnja omladina doživljava otprilike onako kako su u svoje vrijeme gledali na Laskera i Kapablanku mladi majstori prošlog vijeka, učesnici predratnih olimpijada, „AVRO“ i Zemmeringa, Prvog i Drugog moskovskog međunarodnog turnira. Samo što su sada to već Averbah, Tajmanov, Spaski, Ulman, Hort… Nekoliko imena, koja nisu silazila s naslovnih strana šahovskih izdanja… I među njima ONAJ koji je igrao sa svim šampionima i kandidatima iz 50–80-ih. Sa mnogima od njih – ne jednu desetinu partija. ONAJ je sam bio dio njih i dio te davne slavne epohe. Ni najmanje slučajno, u čuvenoj sovjetskoj „VŠM“, poznatoj i kao „crna serija“, prije skoro 40 godina izašla je knjiga posvećena NJEMU. Do tada, od stranaca, takvu čast dobili su samo Bent Larsen i Robert Fišer. I ONAJ, „mađarski Botvinik“, Lajoš Portiš. Vječni radnik, veliki teoretičar, istaknuti šahista Velike epohe…
Vaše djetinjstvo palo je u ratno vrijeme. Sjećate li se događaja iz tih godina?
Lajoš Portiš - Rođen sam u malom gradiću sa oko hiljadu stanovnika. Rat ga zato nije pogodio toliko jako kao, na primjer, Budimpeštu. Ali moj djed je radio kao prevodilac za Njemce, odlično je govorio njemački. U školi sam takođe prvo morao učiti njemački, a potom ruski. Tako sam mogao čitati i njemačke i ruske šahovske knjige, a uz to mogu pjevati na oba jezika.
Jedan moj pradjed je rođen još u vrijeme Austro-Ugarske monarhije u Olomucu u Sudetima. Sjećate se da je tamo živjelo mnogo Njemaca? Upravo zbog toga Hitler je uveo vojsku u Čehoslovačku. Pradjed je rođen na toj zemlji i odatle potiče naša njemačka linija. Danas to malo ko razumije.
U Zalaegersegu sam počeo igrati šah. Sa 11–12 godina, kao i Botvinik. Moj mlađi brat Ferenc i ja dobili smo šahove za Božić. Prije toga sam se bavio muzikom, violinom. Ali ubrzo je šah postao za mene važniji.
Zalaegerseg je bio mali grad i u šahovskom klubu (došao sam tamo nakon godinu i po dana), nažalost, bilo su samo tri šahovska sata. Djeca nisu smjela igrati blic, možda zbog toga nikada nisam postao dobar blic igrač. Nije bilo prakse; počeo sam intenzivno igrati blic tek nakon preseljenja u Budimpeštu, kada mi je bilo osamnaest godina.
Te iste godine srećem Borisa Spaskog na Svjetskom prvenstvu za juniore. On je već tada bio kandidat za svjetskog šampiona, a ja sam igrao kao amater. Majstor, a on je već bio velemajstor. On je osvojio turnir, a ja sam bio četvrti.
Sjećanja iz djetinjstva: u Budimpešti je održan turnir kandidata, koji su osvojili Boleslavski i Bronštajn. Moj brat i ja smo pokušali sami odigrati taj turnir među sobom na pet tabli (1950. igralo je 10 kandidata). Ispalo je da smo jedno drugom davali simultanku, svaki je igrao za pet velemajstora. Nismo imali dovoljno šahovskih figura i morali smo koristiti dugmiće, a nedostajuće table smo iscrtali na četiri papira. To je bio moj prvi turnir! (smijeh)
Vaš brat je takođe postao šahista, međunarodni majstor i trenirao žensku reprezentaciju Mađarske. Kako je on danas?
Lajoš Portiš -Hvala Bogu, moj brat je zdrav. Ima dobru porodicu, njegov sin Gabor je takođe FIDE majstor. Možete pogledati naše tri kartice u FIDE rejting listi (sve neaktivne). Gabor ima dobar posao, ekonomista je. Moja snaja je srećna što nije postao profesionalni šahista. Imaju i unuku. Da, Ferenc je radio ne samo kao trener ženske reprezentacije, već i Zalaegersega. Takođe je mnogo radio sa djecom. Ima mnogo više strpljenja za to nego ja (smijeh).
Mnogi poznati šahisti „zavidno“ prate uspjehe mladih kolega. Kako je Laslo Sabo reagovao na vaše uspjehe?
Lajoš Portiš -Prvi put sam se sreo sa Sabom oko 1953. Bronštajn je tada davao dvije simultanke sa satom protiv šest talentovanih mladih Mađara, i bio sam pozvan među učesnike. Bio sam jedan od najslabijih! Izgubio sam obe partije od Davida, ali sam kasnije u Monte Karlu 1969. pobijedio u 20 poteza. Sabo me pozvao na večeru u poznati mađarski restoran. Iznenada se pojavio umjetnik i Sabo je naručio da me naslika. Taj portret i danas čuvam u stanu.
1955, tokom priprema za Svjetsko prvenstvo za juniore, bio sam u trening kampu u Budimpešti i imao priliku da vidim kako Barca i Sabo analiziraju. Barca je bio Sabov sekundant na turniru kandidata. Više puta sam bio pozvan u Sabov dom, tamo je bio i Astaloš. Bio je tada kapiten reprezentacije, i dobio sam od njega nekoliko lekcija. Kasnije smo trojica – Barca, Sabo i ja – igrali dva meč-turnira (1959. i 1960.) za šampiona Mađarske. Prvi plej-of osvojio sam ja, drugi Sabo. Sledeće godine opet smo igrali za titulu, i pobijedio sam ga u kratkom meču. Naravno, nije bio oduševljen. Od 1962. postao sam prvi igrač mađarske reprezentacije. Ne mogu reći da smo bili prijatelji, ali naši odnosi su bili korektni. Čak me preporučio organizatorima Hastingsa, i zauzeo sam drugo mjesto iza Ulmana u tom poznatom turniru krajem 1958/59. Kao što znate, ja sam katolički vjernik, pa povremeno posjećujem njegov grob na jevrejskom groblju. Njihovi grobovi, Sabov i Lilientalov, nalaze se „rame uz rame“…
Foto: B. Dolmatovski
1962. godine bili ste korak od toga da postanete kandidat, ali ste izgubili od majstora ne baš visokog ranga (Aarona iz Indije) i morali ste se rastati s tim snom na tri godine. Kada ste zapravo shvatili da spadate među najjače šahiste svijeta?
Lajoš Portiš -Godine 1962. igrao sam svoj prvi međuzonski turnir. Čak i da sam tada slučajno postao kandidat, još uvijek nisam imao dovoljno snage u poređenju sa sovjetskim šahistima. I Fišer i Benko (koji je već postao Amerikanac) bili su jači… Ali dvije godine kasnije, na sljedećem međuzonskom turniru, postao sam kandidat. To je bio Amsterdam. Holandija je uvijek bila za mene uspješna zemlja. Tamo sam osvojio devet turnira. Nakon završetka međuzonskog turnira igrao sam kratki meč s Reševskim za prolazno mjesto (poeni su nam bili izjednačeni). Pobijedio sam, i to je za mene bio veliki uspjeh, jer je Reševski uvijek bio vrlo jak u mečevima. Mislim da je to bio prvi put da sam se osjećao kao jedan od najjačih šahista svijeta.
Poznati ste kao jedan od najvrijednijih šahista. Pisali su da je vaš radni dan trajao osam sati! Kako ste organizovali svoj rad? Mnogi su mislili da se bavite samo otvaranjem, ali to nije tako…
Lajoš Portiš -Naravno, radio sam po osam sati, ali ne uvijek. Sjećam se razgovora s Fišerom na Olimpijadi 1970. godine, nakon naše partije, kada sam imao forsirani dobitak, ali sam ga propustio. Upitao je: „Lajoše, tačno je da radiš po osam sati dnevno?“ – „Zašto pitaš – odgovorio sam – kažu da i ti puno radiš.“ Odmah je rekao: „Ali misle da sam lud.“ Fišer me još upitao: „Koliko partija Štajnica si proučio?“ Rekao sam: „Otprilike stotinu.“ On je odmah rekao: „Ja hiljadu.“ Nisam mogao vjerovati odakle mu toliko partija Štajnica, jer tada još nije bilo ChessBase-a.
Među mojim protivnicima uvijek sam bio poznat po dobroj pripremi otvaranja, jer sam proučavajući partije Botvinika shvatio koliko je važno imati dobar izbor otvaranja. Nije slučajno, i u nekom smislu mi je laskalo što su me u ruskoj šahovskoj literaturi dugo vremena nazivali „mađarskim Botvinikom“.
Naravno, bavio sam se ne samo otvaranjima, imam ogroman analitički materijal koji ne smije propasti. Uvijek savjetujem mladima: proučavajte stvaralaštvo velikih šahista, a ne samo otvaranja i kompjuter.
Ali ponekad s Fišerom nisam razgovarao baš prijateljski. Moja posljednja partija s Korčnojem u „Meču vijeka“ u Beogradu završila je remijem. Remi je bio zbog ponavljanja poteza, ali lični meč sam pobijedio. Prišao je kapiten tima „Svijeta“ Eve i pitao sam šta da radim. Iako sam imao materijalnu prednost, pozicija je bila oštra, a obojici je ostalo malo vremena, oko 20 minuta. Rekao sam Eveu da Korčnoj igra mnogo bolje u vremenskoj oskudici. Partije su se nastavile, a konačan rezultat meča još nije bio poznat. Krenuo sam na ponavljanje poteza, a Fišer mi je rekao: „Lajoše, odigrao si remi po naredbi Kadara.“ Rekao sam: „Bobby, potpuno si lud! Kako bih mogao dobiti instrukciju Kadara tokom partije?“ – „Ne, znam da si odigrao remi po naredbi.“ Onda sam rekao: „Bobby, dosta! Zbogom!“ Nekoliko dana nakon toga nismo razgovarali. Ponekad je imao fiks ideje i pretjeranu sumnjičavost.
Za stolom i izvan njega susretali ste mnoge svjetske šampione. Nakon mnogo godina, vjerovatno možete ocijeniti doprinos svakog od njih. Koga biste stavili na prvo mjesto? Ko vam je bio najprijatniji?
Lajoš Portiš -Mogu odmah reći da stavljam Fišera na prvo mjesto. Gotovo svi veliki šampioni i veliki šahisti bili su mi simpatični. Ali samo prema dva šampiona ostala mi je ljutnja. Kasparov – ponašao se prema meni kao prema neprijatelju, jer sam bio sekundant Karpova. Nije razgovarao sa mnom pola godine nakon meča.
I Eve. Kao predsjednik FIDE, ponašao se nekorektno u mom prvom meču sa Spaskim. Boris, naravno, nije kriv. Samo je želio bolje uslove. Spaski nije želio igrati jer je nagradni fond meča bio manji nego u prethodnom meču s Hortom (radi se o ciklusu kandidata 1977–78). Eve je onda pronašao Spaskog i ponudio mu dodatnu nagradu osim onoga što su trebali dobiti učesnici meča. Kasnije mi je to sam Boris rekao. Nažalost, saznao sam to tokom meča. Ne znam tačan iznos, ali mislim da je to bilo nekorektno od predsjednika FIDE, a još gore kada novac dolazi iz budžeta FIDE. Ne znam da li su to bili njegove lične pare ili iz kase FIDE.
1983. Plovdiv Foto: M. Petronić
Koje otkriće u otvaranju vam je bilo najvrijednije u karijeri?
Lajoš Portiš -Nimcovičeva odbrana, varijanta kada crni uzima na c3 bez a3. Igrao sam ovu varijantu mnogo ranije nego, recimo, Hubner. To je jedno od glavnih otvaranja i koristio sam ga i bijelim i crnim figurama. Još davno, na Svjetskom prvenstvu studenata 1957. godine. Na primjer, moja partija s Tajmanovim koja se nalazi u ChessBase-u. Bijelim protiv Nimcovičeve odbrane (do početka 60-ih) igrao sam samo Lg5 ili f3, kasnije sam prešao na Rubinštajnovu varijantu.
U dva meč-turnira (1973. i 1976.) igrali ste protiv dva sovjetska velemajstora. Kako ste se pripremali? Sigurno ste znali da će igrati protiv vas, posebno u Varezeu 1976…
Lajoš Portiš -1973.igrali smo meč-turnir s Gelerom i Polugajevskim. Odmah sam preuzeo vođstvo, pobijedivši Polugajevskog u dvije partije. Žrijeb je bio takav da su sovjetski velemajstori igrali međusobno u prvoj partiji svakog kruga, a u posljednjem je bio slobodan Geler. Četiri kruga, osam partija. Nisam zahtijevao ovakav žrijeb, jednostavno je tako ispalo. U trećoj partiji s Gelerom morao sam se braniti i dobio završnicu skakač tri pješaka protiv dva na jednom krilu. Očigledno remi. Tada su pravila bila da se za prvih 40 poteza daje dva i po sata, a za narednih 16 – po sat. Ali Geler je pogrešno izračunao i mislio je da kontrola vremena završava na 86. potezu. Da li znate za taj slučaj?
Da, taj slučaj je opisan u sovjetskoj literature. On je mislio da se vremenska kontrola završava u 86 potezu (do 72 je dodao 16 i dobio 86!)
Lajoš Portiš -Ali ne znate šta se dogodilo dalje. Na 87. potez mirno je razmišljao i pala mu je zastavica na časovniku. Nisam želio pobijediti na taj način i ponudio sam remi. Da li je to bilo napisano?
A o tome nije bilo ništa.
Lajoš Portiš -Odmah sam predložio da se partija računa kao remi, i čak glavni arbitar nije znao kako da postupi. Ali tada je brzo na scenu izašao Polugajevski i vikao: „Ne, ne! Partija je završena!“ (smije se) Naravno, imao je pravo tako postupiti, već je bilo jasno da su se ruski velemajstori borili za jedno preostalo mjesto među sobom. Ali meni je bilo vrlo neprijatno, jer sam sa Gelerom imao vrlo dobre odnose. U Mađarskoj je bio kod mene u posjeti par puta, sjedili smo zajedno i analizirali.
O drugom meč-turniru. Odmah sam tražio da se žrijeb uradi tako da Talj i Petrosjan počinju svaki krug svojom prvom partijom. Miša mi je odmah rekao: „Lajoš! Ali prije tri godine ti tako nisi govorio!“ Odgovorio sam: „Da! Ali tada su i protivnici bili drugi!“ I bio sam u pravu, jer su u svim partijama oni pravili brze remije među sobom. Za razliku od Polugajevskog i Gelera, koji su se borili. Ja sam imao najgori Berger, i znao sam da moram igrati oštro. Ispalo je da sam forsirao događaje u partiji s Petrosjanom i izgubio. U sljedećem krugu Talj je mislio da je kraj za mene, ali sam mu priredio iznenađenje. Igrao sam sicilijansku odbranu Najdorfa (nakon toga sam često koristio ovaj varijantu), i pobijedio jednu od najboljih partija u svojoj karijeri. Talj je sam bio kriv. Oni uopšte nisu igrali, a moju posljednju partiju sam trebao igrati s Petrosjanom.
Govore da je Baturinski… Znate li ko je to bio? Nazvali su ga… Kako su ga zvali sovjetski šahisti? „Crni pukovnik“? Ali to, naravno, nisu mogli reći javno. Iako je već umro. Postoji izreka „o mrtvima ili dobro, ili ništa“…
Petrosjan je obećao da će igrati na pobjedu čak i crnim figurama. Ali tokom ručka prišao je našem stolu u restoranu. Jeli smo u istom restoranu. Forintoš je tada bio moj sekundant, i upitao sam ga kad sam vidio Petrosjana: „Šta misliš, šta želi?“ Prišao je i rekao: „Lajoš, predlažem remi.“ Osmjehnuo sam se i, naravno, nisam mu mogao odbiti.
S kim od velikih šahista ste imali najpovjerljivije odnose?
Lajoš Portiš -Sa Spaskim sam imao pravi prijateljski odnos. Kao i Geler, bio je kod mene u posjeti. Ali bio je jedan od najtežih protivnika za mene. Vjerovatno je to poticalo iz naše mladosti. Rođeni smo iste godine i, kao što sam već rekao, bio je velemajstor kada sam ja bio gotovo niko.
Tada su se često igrali prijateljski mečevi u Lenjingradu i Budimpešti između timova tih dvaju gradova. Jednom smo imali dvije prekinute partije. U jednoj su šanse bile bolje za njega, u drugoj za mene. Kapetani timova, mađarskog i ruskog, predložili su da se odigraju dva remija. Odbio sam, rekavši: „Sada imam stvarnu šansu pobijediti, bar jednu partiju protiv Borisa.“ I tako se i dogodilo! Kada sam bio na vrhuncu, pobjeđivao sam ga mnogo puta. Posebno važnu partiju pobijedio sam na međuzonskom turniru u Meksiku 1982. godine. Podijelio sam prvo mjesto s Toreom, Spaski je bio tek treći. U našem drugom meču 1980. godine pobijedio sam u prvoj partiji i, iako je meč završio nerješeno, prošao sam dalje jer sam pobijedio crnim figurama. Tada je važilo to zanimljivo pravilo. Nažalost, potom sam izgubio od Hibnera. To je bila najbolja šansa za meč s Karpovom. U to vrijeme Korčnoj je igrao slabije nego prije tri godine, čak je protiv Hibnera pobijedio „srećom“. Ali napravio sam jednu od najvećih grešaka u svojoj šahovskoj karijeri – na meč s Hibnerom uzeo sam trojicu sekundanata. A oni nisu dobro sarađivali među sobom.
Moram reći da sam na turnirima igrao uvijek bolje nego u mečevima. Vjerovatno je to psihologija. Na turniru je mnogo ljudi, a u meču jedan protivnik, uvijek vidiš isto lice. Jedini turnir kandidata sam igrao 1985. godine, ali tada nisam bio na vrhuncu.
Sjetite se svog najboljeg turnira!
Lajoš Portiš -Moje najbolje godine su od 1972. do 1980. 1972. godine zauzeo sam prvo mjesto zajedno s Petrosjanom i Karpovom u San Antoniju i bio najbolji po Bergeru, ali tada to nisu računali. 1975. godine osvojio sam prvo mjesto u Milanu ispred Karpova i Petrosjana, koji su podijelili drugo-četvrto mjesto.
Pravila turnira su bila vrlo teška. Nakon turnira igrali su se polufinalni mečevi od četiri partije. Trebao sam igrati s Ljubojevićem, a šampion i bivši svjetski šampion odigrali su četiri kratka remija među sobom. Nisu htjeli izgubiti ni stari bivši šampion, ni novi svjetski šampion. Treba imati na umu da je to bila godina kada je Fišer odbio braniti titulu. Izgubio sam finalni meč protiv Anatolija Karpova, ali sam rekao u štampi da je Fišer i dalje prvi na svijetu. Ali ne smijemo zaboraviti da je Anatolij Karpov najuspješniji od svih svjetskih šampiona. Ako se ne varam, osvojio je više od stotinu turnira! To je rekord. Ja, na primjer, osvojio sam svega trideset (možda malo više) turnira, ne računajući mađarske šampionate…
Četiri puta sam pobjeđivao u Vajk-an-Zeu, 9 puta osvajao šampionat Mađarske, ali to više nije toliko važno…
Vaši nezaboravni mečevi kandidata? O susretima s Borisom Spaskim ste već pričali. Da li ste odigrali dva četvrtfinala s Bentom Larsenom?
Lajoš Portiš -Kao i sa Spaskim, s njim sam odigrao najveći broj partija. On je pobijedio u našem prvom meču 1968. godine, ali ne smijemo zaboraviti da je šezdesetih godina bio priznat kao najbolji zapadni šahista (Fišer je praktično bio neaktivan). Kasnije, 1977. godine, došlo je moje vrijeme i uvjerljivo sam mu „osvetio“.
Moj odnos s Larsenom bio je zaista prijateljski. U životu sam vrlo rijetko tražio pozajmicu, a on je bio jedan od rijetkih koje sam za to zamolio. To je bilo nakon završetka međuzonskog turnira u Susu 1967. godine. Organizatori su mi dali ček za moj nagradni fond, ali sam ga mogao „unovčiti“ samo u Mađarskoj. Takav je bio dogovor između Tunisa i Mađarske. Tada smo bili u vrlo prijateljskim odnosima s Arapima! Nisam imao inostrani račun, to je bilo strogo zabranjeno! To je bio glup svijet! Morao sam odmah nakon međuzonskog letjeti u Palma de Majorku, a Bent mi je dao malu pozajmicu. Bio je jedini kome sam mogao dati takvu molbu. Naravno, odmah sam mu platio u Palmi.
Posljednji put smo se sreli u Moskvi na Petrosjanovom memorijalu 1999. Godine. Vrlo često smo ručali zajedno I mnogo razgovarali. Govorio je tečno engleski, čak bolje od mene. Bilo je tužno: već nije izgledao potpuno zdravo.
Moskva 1981. Za partijom Lajoša Portiša I Ulfa Anderssona posmatra Jan Timman. Foto: V. Kutirev
Portiš – Donner. Vijk-an-Ze 1975 (Amsterdam 1981?)
1983.Plovdiv, ekipno prvenstvo Evrope. Entoni Majls protiv Lajoša Portiša
Prepoznaju li vas danas na ulici? Zovu li vas u televizijske emisije?
Lajoš Portiš -Naravno, prepoznaju me na ulici, često nastupam na televiziji, u novinama. Može se reći da sam jedan od tzv. 12 najboljih sportista zemlje. Tako da imam mnogo obaveza, posebno sada, kada je Mađarska kandidat za organizaciju Olimpijskih igara 2024. godine. Naravno, nadam se da ćemo pobijediti!
Pri takvoj zauzetosti, nevjerovatno je da ste pronalazili vrijeme za muziku. Šahistima je poznata fotografija na kojoj vas vide kako svirate violinu. Takođe je poznata vaša ljubav prema klasičnom operskom repertoaru. Kako je sve počelo? Da li vam je smetalo u radu nad šahom?
Lajoš Portiš -Poznata je moja ljubav prema muzici. Nikada se s njom nisam mogao rastati. 1985. godine, kada sam shvatio da nemam ozbiljnih šansi u borbi za svjetsko prvenstvo, odlučio sam se ponovo ozbiljno posvetiti muzici. Glas sam uvijek imao, volio sam pjevati, čak i kada još nisam imao postavljenu tehniku pjevanja. Kasnije sam pohađao časove i od tada pjevam redovno, gotovo svaki dan. Na italijanskom, njemačkom, francuskom i ruskom jeziku. Naravno, i na mađarskom. Iz ruskog repertoara održao sam u Mađarskoj već četiri koncerta. Pjevam arije i romanse, vrlo volim, na primjer, romanse Čajkovskog i Rahmanjinova. Iz opera, najdraže arije su – arija kneza Igora, Epitalama iz „Nerona“, arija Demona Rubinstajna, arija Tomskog iz „Pikove dame“ Čajkovskog, arija Mizgirja iz „Snjeguročke“ Rimskog-Korsakova. Te arije izvodim uvijek. Oni koji poznaju i razumiju operu, shvatili su da imam herojski bariton ili bas-bariton. Takođe pjevam mnoge arije iz Vagnera.
Ove godine već sam izveo operske arije na njemačkom i francuskom jeziku. Kada pjevam na ruskom, sjetim se kako sam zajedno sa Smislovom pjevao duet poznatu „Epitalamu“.
1980.Reprezentacija Mađarske – osvajači srebrne medaljisti Olimpijade na Malti. S desna na lijevo: Lajoš Portiš, Zoltan Ribli, Đula Saks, Ištvan Čom, Ivan Farago, Jožef Pinter.
Govori se da rezultat mađarske reprezentacije zavisi od forme njenog lidera, tj. od vas. 1978. i 1980. godine mađarska reprezentacija smatrana je glavnim rivalom SSSR-u. Kako se desilo ovakvo jedinstveno fenomen?
Lajoš Portiš -1978.smo pobijedili na Olimpijadi, ali je manje poznato da smo na Malti 1980. igrali još bolje nego u Buenos Airesu. Uostalom, u sovjetskoj ekipi su igrali i Karpov, i po prvi put – mladi Kasparov. Kao i u Argentini, ja sam na prvoj tabli postigao „+6“, ali sada bez poraza. Presudni je bio posljednji krug. Sjećate li se šta se desilo u posljednjem krugu?
Znam da je vaša ekipa igrala protiv Islanda. I sovjetska i mađarska ekipa pobijedile su istim rezultatom 3,5 – 0,5.
Lajoš Portiš -Sudbinu prvog mjesta odlučivali su Buholc i rezultat meča Škotska – Grčka. Buholc je bio isti, ali mi smo ranije igrali sa Škotskom, a SSSR sa Grčkom. Prvi broj Škotske, Pritčet, otišao je kući dva kola prije kraja, i Škoti su igrali oslabljenim sastavom. Naravno, to se nije moglo predvidjeti unaprijed. Ko bi mogao znati kakvo će biti žrijebanje u posljednjem krugu? Grčka je pobijedila meč i tako je sovjetska ekipa zauzela prvo mjesto.
Da li ste imali prilike da se sretnete s Gezom Marocijem? Kakvi su bili vaši odnosi sa šahistima starije generacije, na primjer, s Andreom Lilijentalom?
Lajoš Portiš -S Marocijem ne, tada sam bio vrlo mlad i živio u malom gradu. Tada nije bilo lako putovati, autobusi su rijetko vozili, a kod roditelja nisam imao auto. Tako da sam u Budimpeštu došao tek kada je on već preminuo.
Naravno, s Andreom sam bio u prijateljskim odnosima. Interesantno je da sam mnogo igrao u Moskvi, na turnirima 1959. i 1961. godine… Mađarski šahisti generalno nisu željeli putovati u Sovjetski Savez. Mislim da je razlog bio što su nagrade bile male, a turniri vrlo jaki. Ali ja sam uvijek rado prihvatao ta pozivanja jer sam želio igrati sa jakim šahistima. I sprijateljili smo se od mog prvog dolaska. Vozio me je svojim autom, mislim da je to bila „Pobjeda“? Ne, „Moskvič“!
Kada je kasnije preselio u Mađarsku, često smo se viđali. Međunarodni majstor Liptaj, koji je mnogo radio sa mnom, takođe se sprijateljio s Lilijentalom i analizirao s njim. Čak je i Fišer često svraćao kod Lilijentala… I danas nastavlјam da komuniciram s njegovom udovicom…
U Sovjetskom Savezu je izdata samo jedna vaša knjiga „600 završnica“, koju ste napisali sa Šarkožijem.
Lajoš Portiš -Šarkoži je bio stari majstor. Tokom Prvog svjetskog rata izgubio je noge. Ja sam mu jednostavno htio pomoći. Imao je četiri sveske analiza koje sam trebao preraditi i ispraviti greške. Ali sam učestvovao u pisanju te knjige samo da bih mu pomogao, nisam imao druge interese.
Da li ste voljeli rad kao trener? Kako ste došli u tim Anatolija Karpova 1990. godine?
Lajoš Portiš -Naravno, bio sam vrlo ponosan kada me Karpov pozvao na poziciju sekundanta. Bio sam s Karpovom i njegovim timom četiri mjeseca i razgovarao samo na ruskom, jer je samo Karpov znao engleski, a niko drugi. Ali moram reći, pjevam na ruskom bolje nego što govorim.
Tamo se dogodila smiješna situacija. Rekao sam Anatoliju: „Izvinite, ali ja ću svaki dan pjevati! Ali samo kada vi ne igrate partiju.“ Međutim, Karpovlјev kuvar nije baš volio moj glas. Kada sam počeo svoje probe, bio je vrlo nezadovoljan. Nije mu se dopadala moja zagrijavanja, pitao je: „Šta je ovo? To nije pjevanje!“ Ali rekao sam mu: „Kada vi pripremate supu, zar prvo ne zagrijete vodu?“ On se nasmijao i konflikt je riješen. Radio sam s zadovoljstvom, ali se desilo da je Karpov izgubio meč.
Da li ste imali prilike da se sretnete s Janošem Kadárom?
Lajoš Portiš -Naravno, on je veoma volio šah. Često je dolazio da me bodri, na primjer, kada sam igrao meč za treće mjesto na međuzonskom turniru protiv Nanna, ozbiljno je pratio moje rezultate. Ispričaću vam zanimljiv slučaj, koji nije mnogo poznat. Kada je Karpov prvi put došao u Mađarsku, ne sjećam se tačno kada, 1972. ili 1973. godine (nisam igrao na turniru na kojem je igrao, ne znam kako je to ispalo), u sovjetskoj ambasadi je priređen prijem. Bio sam pozvan, i tamo je iznenada došao Kadar. Niko nije očekivao njegov dolazak. Naravno, odmah je uslijedio prijedlog da se odigra šahovska partija. Koja partija? Bilo je mnogo šahista, ali Karpov i ja nismo željeli da igramo međusobno. Tada (ne sjećam se od koga) uslijedio je prijedlog da se igra par protiv para. Moj partner je bio sovjetski ambasador u Mađarskoj, a Karpov je dobio Kadára. Poteze smo igrali naizmjenično. Odigrali smo, koliko se sjećam, tri partije. Dvije su završile remijem, treću su dobili Karpov i Kadar. Ja sam u šali rekao (tada Karpov još nije bio jači od mene) da smo izgubili jer je Kadar igrao bolje od sovjetskog ambasadora.
Moskva 1977. Pored partije Portiša i Anatolija Karpova posmatra Ljubomir Ljubojević. Foto: V. Kutirev
Znam da kada ste posljednji put igrali u Sankt Peterburgu na Memorijalu Čigorina, toliko ste htjeli da vidite kako se grad promijenio, da čak niste igrali u posljednjem kolu.
Lajoš Portiš -Da, kada sam dobio poziv, rekao sam da sam prije 50 godina bio prvi i posljednji put u Lenjingradu. Almaši, s kojim sam ponekad zajedno ručao, rekao mi je tri kola prije kraja da ne želi igrati posljednje partije, jer svi igraju protiv njega na remi. Pitao sam ga: „Kako to da ne želiš?“ Rekao je: „Nema problema, po pravilima može. Samo treba obavijestiti glavnog sudiju.“ Ipak je odigrao turnir, a ja sam u posljednjem kolu prišao glavnom sudiji i rekao: „Izvinite, ne mogu igrati posljednju partiju jer želim da vidim Sankt Peterburg!“
Bili smo smješteni u hotelu u veoma mirnom i lijepom kraju, ali daleko od centra. Tokom turnira nisam imao priliku da vidim grad, a narednog dana nakon turnira imao sam let. Glavni sudija je, naravno, bio veoma iznenađen i rekao: „Lajoše, možete osvojiti nagradu među seniorima!“ Nasmijao sam se i rekao: „Izvinite, ta nagrada je manja nego što dobijam za simultanku! Mnogo mi je zanimljivije i draže da vidim grad!“
Ali uopšte, rijetko sam učestvovao na otvorenim turnirima; prvi put sam igrao na takvom turniru u Australiji 1971. godine. Naravno, pobijedio sam, ali čak tada nisam znao šta znači „Buholc“. Kasnije sam saznao, ali nisam odigrao mnogo takvih turnira. Zato mi i sada baš i nije previše privlačno.
Pišete knjigu o svom životu, možda zbirku izabranih partija?
Lajoš Portiš -Imam mnogo stvari koje moram da završim. Radim na knjizi. Ona će, najvjerovatnije, izaći sljedeće godine, naravno, biće u njoj moje partije, i zove se „Tajna jedne varijante“. Imam mnogo analiza koje moram prije ili kasnije da objavim, inače će se izgubiti, i to bi bilo veoma šteta.
U turnirskom šahu sam već u penziji, ali ne mogu reći da nikada više neću početi da igram.
Odigrao sam svoj posljednji otvoreni turnir prije dvije godine u Zalakarošu, poznatom po termalnom izvoru. Otišao sam tamo samo da bih izliječio svoju nefunkcionalnu ključnu kost, koju sam slomio kada sam pao, kliznuvši na ulici. Ali sada se nadam da je sve u redu sa zdravljem.
Kako se odnosite prema savremenom šahu?
Lajoš Portiš -Kompjuterizovani svijet nije ono o čemu sam sanjao. Nemam šahovske programe i ne volim kompjutere. Naravno, kada pišem knjigu, kao sada, radi čitalaca analiza mora ponekad biti provjerena. Ne mogu da se nosim s tim đavoljim programima koji, nažalost, će prije ili kasnije uništiti moj omiljeni šah. A mladi velemajstori pomažu svemu tome…
Razgovor vodio Sergej KIM
Нема коментара:
Постави коментар