ŠAHOVSKE ANEGDOTE I PRIČE - MALO O ŠAHU

 

Srećno djetinjstvo

U djetinjstvu sam se bavio šahom u jednom od moskovskih Domova pionira. Kružok je vodio divan i najmiliji čovjek, I. D. Berezin. Osim tog kružoka, Josif Davidovič imao je i druge šahovske aktivnosti – igrao je sam, sudio, po mom mišljenju bio član nekih federacija, prisustvovao sjednicama itd. Pored toga, sarađivao je s velemajstorom A. Lilijentalom

Naime, Lilijental je u „Komsomolskoj pravdi“ vodio šahovsku rubriku. Iako je Andre Arnoljdovič dugo živio u Savezu, prilično loše je govorio ruski. Zato je umjesto njega pisao Josif Davidovič – Lilijental bi govorio šta želi reći, a I. D. bi to zapisivao. Bili su prijatelji, i Lilijental je više puta dolazio kod nas u Dom pionira, davao simultanke, pričao o svom životu, o Laskeru, Kapablanki, Aljehinu – ukratko, igrao je sa svim svjetskim šampionima osim Štajnicom.

Kad su 1963. godine u Teatru estrade igrali Botvinik i Petrosjan, Berezin nas je, članove kružoka, uveo na meč. A mene i mog druga Vitju – čak u pres-biro!

I evo nas, sjedimo u toj prostoriji, okruženi bogovima: Talj, Kotov, Flor, Lilijental – vjerovatno su bili i drugi velemajstori, ali ih nisam zapamtio – sjedimo, blaženi, i hvatamo svaku njihovu riječ, svaki pokret.

I odjednom Lilijental zove Vitju:
„Vitja, priđi, da ti nešto šapnem na uho!“
I Vitja priđe. Lilijental mu nešto kaže na uvo. A ja, izgarajući od zavisti, pitam:
„Vitja, šta ti je rekao?“
A Vitja ponosno odgovara:
„Rekao mi je da se podrežem nokte!“

Srećna mladost

Šezdeset devete godine radio sam povremeno kao demonstrator na prvenstvu SSSR-a. Naravno, „radio“ – to je previše rečeno. Sjećam se kako sam stajao u redu na blagajni Goskomsporta. Red je bio dug. U njemu su stajali naši olimpijci, koji su primali nagrade za Meksiko – po nekoliko hiljada rubalja. Negdje u sredini reda vrzmali su se „tuđi elementi“ – ja i meni slični ljubitelji šaha. Iznos je bio nesrazmjeran mom ogromnom trudu – devetnaest rubalja i četrdeset kopejki. Za taj novac smo se ja i prijatelji lijepo proveselili cijelo veče, a para je još i ostalo.

Prvenstvo je bilo kvalifikaciono za međuzonski turnir – igrali su svi, osim Korčnoja i novopečenog svjetskog prvaka Spaskog. Ali i on je ponekad dolazio u sobu iza scene, gdje su se okupljali učesnici. Sve njih mogli smo posmatrati izbliza, i to dok rade ono što vole. Mnogo toga mi se sada vraća u sjećanje.

Sjećam se Aleksandra Zajceva – najdivnijeg čovjeka, koji je brilijantno odigrao prethodno prvenstvo u Alma-Ati, časno se borio u meču s Polugajevskim – a na ovom prvenstvu potpuno podbacio. Živio je još samo godinu dana.

Sjećam se starog Žuhovickog (bio je mlađi od mene sada), koji je u tom po sastavu najjačem turniru osvojio pedeset posto poena. Talja i Petrosjana, koji su iza scene igrali blic. Liberzona, koji je uporno igrao crnim figurama sicilijanku s ranim Db6. Čuvenu partiju Tajmanova s Lutikovim iz posljednjeg kola.

Sjećam se ideje Talja u partiji sa Štejnom (a možda je to bila teorija, ne znam).

U toj poziciji on je uzeo topom na d6, i poslije g6–g5 odigrao Tg6.

Sjećam se kako se Petrosjan ljutio na publiku kada je Vasjukov prekoračio vrijeme u partiji s Taljem, iako je imao figuru više, a sala, koja je navijala za Talja, zapljeskala.

Sjećam se kako je isti taj Vasjukov, u doigravanju partije s Gufeljdom, prešao u remi završnicu „kralj s pješakom protiv kralja“ – i igrao je do pat pozicije.

Sjećam se uvijek smirenog Smislova i uvijek nervoznog Polugajevskog. Sjećam se tragičnog dana za Talja, dana doigravanja, kada je, izgubivši naizgled dobijenu poziciju protiv Furmana, izgubio i posljednju šansu za prolazak u međuzonski turnir.

Sjećam se briljantnog članka (čini mi se u „64“) poznatog dramatičara Leonida Zorina, koji je svako veče sjedio u sali i strasno navijao za Tajmanova.

I, što je najvažnije, sjećam se uvijek pune sale CDKŽ-a.
Da li je to danas uopšte moguće?
I šta je šah od tada dobio, a šta izgubio?

Leonid Zorin, Jevgenij Gik, Mark Tajmanov

Kako nisam postao majstor

Imao sam jednog dobrog poznanika, budućeg majstora N. Često smo se družili, analizirali partije.
On mi je stalno govorio:
„Vrijeme ti je da postaneš majstor!“
Ja bih ponosno klimao glavom: da, da, vrijeme je, odavno je vrijeme!

Treba reći da N nije bio Moskovljanin, bio je došljak. Studirao je na institutu i iznajmljivao sobu.
Jednom me nazove i kaže:
– Pomozi mi da prenesem stvari, selim se u drugu sobu.
Dogovorimo se da se nađemo kod metroa. Nađemo se, a on kaže:
– Samo te molim, nikome ne pričaj šta si kod mene vidio.
– Dobro, ne brini.

Prošle su mnoge godine, mislim da sada mogu ispričati. Dolazimo kod njega kući. Takvo što zaista nisam mogao ni zamisliti. Čitava soba zatrpana šahovskim knjigama i časopisima. Na zidu demonstraciona tabla (ako se ko sjeća – riške proizvodnje). Druga tabla (bez figura) visi na plafonu, iznad kreveta.
Ćutim. Mislim u sebi: „Evo pravog fanatika!“
A on kaže:
– Nisam ja neki Balašov da radim nad šahom četrnaest sati dnevno! Ja ću radije osam, ali produktivno!

Tad sam shvatio da majstor od mene nikad neće biti.

Od tada je prošlo mnogo godina. Majstor N je postigao zapažene uspjehe. Osvojio je nekoliko međunarodnih turnira. Igrao je u Prvoj ligi prvenstva SSSR-a. Postao je velemajstor. Ali do nivoa Balašova – nikad nije dogurao.

Kako nisam postao velemajstor

To je bilo prije skoro četrdeset godina. Uhvati me komsorg i kaže:
– Slušaj, imamo jedan podređeni stambeni odsjek (ŽEK). Tamo jedna starija gospođa vodi šahovski kružok. A ti si kod nas šahista, prvokategornik. Dakle, idi tamo, održi djeci simultanku.

Kažem ja:
– Ako tamo ima kružok, možda ima i prvokategornika. Kako da im ja dajem simultanku?
– Ma ne, – odgovara komsorg, – ta gospođa ni sama ne zna da igra šah. A kamoli djeca.

Uglavnom, odem ja. Stignem tamo – zaista, vrlo simpatična starica, vidi se da jako voli djecu. Djeca su već bila okupljena, sjede – svečano obučena, u bijelim košuljama i s oktobarskim značkama. Iza njih se vrzmaju mame.
Starica me pita:
– Kako da vas predstavim?
– Imam prvu kategoriju.
– Pa ja ću reći da ste velemajstor!
– Ma kakvi, velemajstore sve znaju po prezimenima! (Da, zaista, tada je to tako bilo.) Ako vam je već toliko stalo, recite da sam kandidat za majstora.
– Dobro, dogovoreno.

I izlazi ona u kružok i glasno objavljuje:
– Djeco, k nama je došao međunarodni majstor taj i taj, – i izgovara moje prezime.

Uglavnom, kad je sve završilo, izlazeći već napolje, sustignem uplakanog dječaka s majkom. Majka ga tješi:
– Nisi ti izgubio od bilo koga, nego od međunarodnog majstora!

Centralnog šahovskog kluba

Šah, dim i Baturinski

„Sve Aristotel laže – duvan je božanstvo,
Njemu se svuda sprema slavlje!“
(Baćuškov, izgleda.)

Strogi direktor Centralnog šahovskog kluba i čitavog sovjetskog šaha, V. D. Baturinski, bio je strastveni pušač. Po Centralnom šahovskom klubu hodao je isključivo s upaljenom cigaretom u zubima. Drugima, međutim, pušenje je bilo strogo zabranjeno.
Baturinski bi vikao:
„Koga vidim s cigaretom – oduzeću mu pravo da igra šah na teritoriji SSSR-a!“

Jednom, tokom slobodnog dana, u Centralni šahovski klub došli su Austrijanci – njih tridesetak. Bili su to ljubitelji šaha iz grada Salcburga. Zamolili su da im se organizuje meč s moskovskim amaterima. Radnici kluba su mobilisali sve koji su se tog dana zatekli u klubu – i meč je počeo.

Igralo se u Velikoj sali Centralnog šahovskog kluba. Pušači Austrijanci odmah su izvadili cigarete. Vidjevši to, zapalili su i naši. Čitava sala bila je u oblacima duvanskog dima.

Ja sam tu “samovolju” posmatrao iz hola ispred Velike sale. I tada se pojavljuje Baturinski – s cigaretom u ustima i u pratnji svoje svite. Gleda taj dim. Zatim iz sale izlazi mladić u džemperu i farmerkama. U ruci – neupaljena cigareta. Ne rekavši ni riječi, prilazi Baturinskom, vadi mu cigaretu iz usta, pripali svoju na njoj, vrati cigaretu natrag u uvažena usta i odlazi nazad u salu.

Nastaje nijema scena iz „Revizora“.
Baturinski hvata vazduh ustima. Iskreno rečeno, ja sam se uplašio. Počesto je bio van sebe od bijesa.

Sabravši se, Baturinski promuklo izusti:
– Naš ili Austrijanac?
Neko iz svite brzo ga umiri:
– Austrijanac, Viktore Davidoviču, Austrijanac, ne brinite, naš to sebi ne bi dopustio!

Tako se sve srećno završilo.

L. i neočekivani šahovski trofej

Usput, u tom meču desio se još jedan zanimljiv događaj.
Prije nego što je sudija pokrenuo satove, kapiten austrijske ekipe održao je kratki pozdravni govor, nakon čega je protivnicima predao zastavicu i veliku drvenu kutiju u kojoj je bilo – sad se tačno ne sjećam šta, čini mi se, između ostalog, cigare i boca vina.

Pošto je ekipa Centralnog šahovskog kluba bila sastavljena na brzinu, nikakav kapiten s naše strane nije bio određen, pa su svi ti tada neviđeni darovi završili kod onoga koji je igrao na prvoj tabli – kandidata za majstora L.
On, koliko znam, i danas igra na veteranskim turnirima.

Sve pokušaje klupskih radnika da mu oduzmu, ako ne kutiju, onda barem zastavicu, L. je odlučno odbio:
– Ma idite vi u ...! Meni su dali – znači da je moje!

I to je, koliko mogu da shvatim, bio najveći uspjeh u njegovoj dugoj šahovskoj biografiji.

Iz istorije Centralnog šahovskog kluba

Kako je Buđoni smirio skandal u šahovskom klubu

Imao sam jednog poznanika, Volođu S. – živjeli smo u susjednim zgradama, povremeno se viđali na ulici i pričali.
Završio je GCOLIFK, šahovsku specijalizaciju, i radio u Centralnom šahovskom klubu.
Njegov šef bio je Baturinski.
Jednom su se zbog nečega ozbiljno posvađali, i Baturinski mu kaže:
– Mi s vama više ne možemo zajedno raditi, izvucite zaključke.
Na to mu Volođa odgovori:
– Pa ja lično ne namjeravam da dajem otkaz, a kako ćete vi – sami odlučite.

Poslije toga, naravno, skandal se još više rasplamsao.
Ali Volođa je ipak izvukao „zaključke“ – i sljedećeg dana donio na posao veliku fotografiju maršala Buđonija u okviru, s posvetom:
„Dragom Volođi za lijepu uspomenu od Semjona Mihajloviča.“
Stavio ju je na svoj sto.
I – sukob se nekako utišao.

Ilja Lazarevič Itkin

Moskovljani starije generacije sjećaće se da je poznati šahovski klub na Jakimanki nastao i učvrstio se zapravo zahvaljujući jednom čovjeku – Ilji Lazareviču Itkinu.
Bio je, što je iznenađujuće, penzionisani oficir. Iznenađujuće zato što u njegovom izgledu ni ponašanju nije bilo ničeg vojničkog. Bio je inteligentan do srži, nevjerovatno dobar i na neki vrlo šarmantan način – smušen.

Taj klub bio je njegovo omiljeno čedo.
Sad, kad se sjetim tog vremena, ne mogu ni da zamislim kako je tom najblagorodnijem čovjeku pošlo za rukom da izdejstvuje kod opštinskih vlasti sve potrebne odluke, saglasnosti, dozvole, da obezbijedi finansiranje i sve ostalo.

Svaki dinar koji bi uspio da pribavi za obnovu tog polupodruma, za kupovinu šahova, opreme i ostalog, punio mu je srce ponosom.
A kako je samo volio sve posjetioce – i majstore i obične šahovske entuzijaste! Kako se trudio da im bude lijepo i prijatno!

Osim kluba, imao je još dva velika interesovanja – fotografiju i pjesnika Jevtušenka.
Fotografisao je s velikom strašću, premda prilično loše, a svoje fotografije izlagao je po klubu, vodeći sve posjetioce da im pokazuje svoje „izložbe“.
Pjesnik Jevtušenko bio je njegov idol – mogao je o njemu pričati satima.

Sjećam se jednog slučaja. Jednom smo moja djevojka i ja svratili u kafeteriju i tamo sreli Ilju Lazareviča.
Uzimamo kafu i kolače, a I. L., nadahnut prisustvom dame, počinje nam pričati istoriju brakova i razvoda pjesnika – od Belle Ahmaduline pa do posljednje (barem tadašnje) supruge Maše.

Pričao je dugo i veoma detaljno, a prekinuti ga bilo bi pravi grijeh: Ilja Lazarevič sav je zračio dobrotom i radošću.
Na kraju je stigao do završetka priče:
– Ali to, dragi moji, – rekao je, – samo su žene, a tako... – tu je malo zastao, – nema im broja. Ali mi mu sve praštamo, – oči Ilje Lazareviča ovlažile su se, a glas mu je zadrhtao od oduševljenja, – za ono božansko uživanje koje nam pruža svojim djelima!

Sjećam se i da je Ilja Lazarevič jednom u klubu priredio foto-izložbu „Trideset godina stvaralačkog rada Jevtušenka“.
Sam Jevtušenko je došao, razgledao izložbu.
Ilja Lazarevič je, naravno, ovjekovječio taj istorijski trenutak.
Na panoima su se uskoro pojavile nove fotografije.

Jednom je neko – ne sjećam se više ko – odlučio da ga malo podbode i pokazao mu epigram Gafta o Jevtušenku – prilično zloban.
Jadni Ilja Lazarevič bio je strašno potresen.
Ali već sledeće večeri došao je u klub vedar i dotjeran – tokom noći sastavio je odgovor klevetniku, takođe u stihovima.
Smisao tog dugačkog pjesničkog „odgovora“ bio je otprilike ovakav: Jevtušenko je slon, a Gaft je mops koji zlobno laje na njega.

Ali ono što je mučilo Ilju Lazareviča bilo je drugo: a šta ako epigramu nije napisao Gaft?
Zamislite – da on, ni kriv ni dužan, uvrijedi čovjeka!
Nakon dugog promišljanja, pjesma je dobila naslov:
„Gaftu, ako je on napisao onaj epigram.“

…Ilje Lazareviča odavno više nema na ovom svijetu.
Nadam se da ga ne pamtim i ne volim samo ja. 

 Puškin i šah, ili Ogledi iz porodičnog života

Poznata je Puškinova rečenica iz pisma ženi:

„Zahvaljujem ti, dušo moja, što učiš šah. To je neophodno u svakoj dobro uređenoj porodici. Dokazaću kasnije.“

To je kao teorema Ferma: i on je, kažu, napisao – sad nemam vremena, dokazaću nekad kasnije.

Sa Fermom se neću raspravljati, ali s Puškinom – pokušaću.

Imao sam jednog poznanika, majstora. Imao je ženu, takođe šahistkinju. Čini se, bila je i ćerka šahistkinja. Sve je izgledalo kako treba, porodica skladna. I odjednom – razveli se.

Prošlo neko vrijeme, sretnem ga. Sjednemo, porazgovaramo.
Pitam ga:
– Šta se desilo?

A on kaže:
– Znaš, ona je imala prekinutu partiju, važnu. Zamolila me da pogledam poziciju u prekidu. Ja sam čitavu noć analizirao, pa otišao do Gellera. Gledali smo poziciju još tri sata. Dođem kući, pokažem joj sve što smo smislili, a ona mi kaže – ti si budala i ništa ne razumiješ. Pa reci, kako poslije toga da živim s njom?

Sjećam se i druge priče.
Prije otprilike trideset godina u CDSA je održan međunarodni turnir vrlo jakog sastava. U toj sali često su se igrala šahovska takmičenja – sjećam se, tamo je bio i meč za svjetsko prvenstvo Gaprindašvili – Kušnir, kao i mečevi kandidata Korčnoj – Talj, Korčnoj – Geller.

Sala je bila odlična, naročito ljeti: veliki prozori gledali su na vrt, kroz njih su se vidjele krošnje drveća.
Jedini nedostatak – daleko od metroa, trebalo je pješačiti dobrih dvadeset minuta.

I tako, jednom idem s turnira prema stanici.
Počinje jak pljusak, ja se sklonim pod drvo. A tamo već stoje V. V. Smislov i njegova divna supruga, Nadežda Andrejevna.
Ona, kako je poznato, šah ne igra – ali poziciju razumije.
I onako strogo govori Vasiliju Vasiljeviču:
– Sramota, Vasja! Bijelim figurama, u sedamnaest poteza – remi! I s kim! S tom čizmom, Gipslisom!

Vasilij Vasiljevič je ćutao, zbunjen, i nije se ni pokušavao opravdati. Eto kako to biva – žena šah ne igra, a porodica – savršena!

Ali, s druge strane, nije sve tako jednostavno. Postoje i argumenti za mišljenje Puškina. Evo šta može da se desi kada žena (a ni muž) ne igraju šah.

Jednom me jedan poznanik upitao:

– Imaš li nekoga da mi izbrusi sočivo za teleskop?

Jedini koga sam mogao da se sjetim bio je Baruh Spinoza, koji je do tada (obavještavam mlade čitaoce) već bio umro. Rekoh:

– A čemu ti služe, Šurik, ta sočiva?

– Pa vidiš, pomirio sam se sa ženom. Treba valjda imati neko zanimanje kod kuće. Pa odlučio sam da napravim teleskop.

– Zašto baš tako komplikovano! Zar nije lakše držati ribice? Ili nešto drugo?

– Pa već sam o tome razmišljao! Ribice – znači sjediš kući!

– A teleskop?

– Pa već sam na krovu pronašao mjesto!

Uglavnom, Puškinovo pitanje je ostalo ostaje nerazjašnjeno.

Ako odmah ne shvatiš

Kako razlikovati dobrog čovjeka od lošeg? Sve zavisi od kriterijuma. Evo šta mi je jednom rekao jedan, sada pokojni moskovski majstor:

– Karpov – loš čovjek, a Korčnoj – dobar!

– Zašto? – upitah.

– E, igrao sam u ekipnom prvenstvu zemlje za „Trud“. Talo­ne (bonove za hranu) sam zamijenio za novac, za nedjelju ih potrošio na piće, sjedim u sobi, tugu­jem. Telefon zazvoni: „Tolja, ovdje Viktor Ljvovič. Dođi kod mene u sobu.“ Dođem, a tamo! Puni sto, votka, zakuska! Sipa mi čašu. „Tolja, pij!“ Dobar čovjek!

– A Karpov?

– E, igrao sam u Ševeningenu, kad je Karpov postajao majstor. Imao je petnaest godina, došao je sa majkom. Majka priđe: „Tolja, odigraj remi sa mojim sinom.“ Rekoh – nema problema, odigrao sam. Donijela je jednu bocu. Mislio sam da će donijeti dvije. Odbila je da pije sa mnom. Sa takvom mamom, kakav sin može biti?

Slučaj malo složeniji

Osamdesete godine, dok sam bio u Estoniji, upoznao sam nekog H., Estonca od oko pedeset godina, koji je mnogo pio. U mladosti, početkom pedesetih, bio je velika nada, igrao je u polufinalu Saveza, nastupao za tim Estonije na raznim ekipnim takmičenjima (usput, nedavno sam pronašao referencu na jednu njegovu partiju u četvrtom tomu „Moji veliki prethodnici“ Kasparova). Kasnije je zbog tuče u pijanom stanju, skoro sa Ivo Nejom, bio diskvalifikovan, a nakon mnogo godina se vratio šahu, ali sada čisto amaterski.

I tako sjedimo mi u restoranu, razgovaramo, i ja ga pitam:

– Vi ste ipak poznavali Keresa?

– Da, igrao sam s njim u istom timu, i to ne jednom!

– Pa recite, kakav je čovjek bio?

Tada se on duboko zamislio i nekako nesigurno rekao:

– Pa ne znam... da li je on uopšte pio.

Ponosna šahistkinja

Početkom sedamdesetih u Španiji je održan ženski međuzonski turnir. Kada je sve završeno, sovjetske učesnice su se vraćale kući preko Pariza. Tamo su, ne znam kako, uspjele da ostanu par dana – izleti, kupovina i slično.

– I tako, – pričala mi je jedna od njih, – uspjela sam da se odvojim od svih ostalih. I odlučila sam da odem na Plas Pigal, da vidim šta je to. Prostitutke, klijenti, svodnici! Tako zanimljivo! I čak mi se jedan približio! – ponosno je završila svoju priču.

Da li je statistika tačna?

Ko od šahista, nakon što podbaci na turniru, nije sjetno pomislio:
„Eh, da nisam tamo previdio pješaka… da sam ovdje pristao na remi… da sam u onoj partiji dao mat u tri poteza — onda bih ja…?“
Naravno, sve to ostane samo u glavi — ili u kafani.

Ali velemajstor Vladimir Alatorcev nije bio običan smrtnik.
Kako mi je jednom ispričao njegov prijatelj, on je išao mnogo dalje: vodio je svoje, lične tabele svih turnira na kojima je učestvovao. Samo što su se te tabele — hm, recimo to tako — malo razlikovale od zvaničnih. Svaku svoju partiju velemajstor je pažljivo i nepristrasno analizirao, i u tabelu upisivao ne stvarni rezultat, nego onaj koji je smatrao pravednim.

I da su svi šahisti tako radili — zamislite samo kako bi izgledala šahovska istorija!

Problemi jezikoslovlja

Prije mnogo godina, pokojni velemajstor Leonid Štejn pričao je u društvu ovu priču.
Kad je prvi put postao šampion SSSR-a, po povratku u Lavov ga je primio prvi sekretar oblasnog komiteta partije.
U „prijateljskom razgovoru“ (tako se to tada zvalo), sekretar ga je upitao da li planira da nastavi školovanje, i ako da – u kom pravcu.
Štejn je odgovorio da bi volio da studira novinarstvo. (A možda i istoriju – sad se više niko ne sjeća.)

Poslije nekog vremena stigao mu je poziv – može upisati Lavovski univerzitet.
Da bi mlađi razumjeli: u to vrijeme Jevrejima u Ukrajini nije bilo lako upisati fakultet.
Ali Štejn je bio šampion zemlje – pa su se i vrata univerziteta otvorila.

Na ispitima mu je, kako je pričao, bio pridružen poseban čovjek, da se slučajno ne desi da ga „obore“.
„I evo,“ priča Štejn, „polažem istoriju. Znam ja to, ali moglo je biti i pet, a moglo i dva.
Uzimam karticu, spremam se, počinjem odgovarati.
A moj ‘pridruženi’ sjedi u učionici, ozbiljan.

Ispitivač me pita: ‘Zašto ne odgovarate na maternjem jeziku?’
A ja mu, na ukrajinskom, kažem: ‘Mogu i na maternjem, ali bolje govorim ruski.’
A on, također na ukrajinskom, kaže: ‘Nastavite!’ – i počne da me ruši.
Ne brzo, nego polako, s uživanjem – da traje duže.“

„I odjednom,“ nastavlja Štejn, „moj ‘pridruženi’ ustaje i izlazi.
Ja se borim koliko mogu, ali već vidim – ništa od ispita.
I taman kad pomislih da sam propao, u učionicu ulaze ‘pridruženi’ čovjek i prorektor.
Prorektor sjeda pored ispitivača, sluša malo, a ovaj me i dalje udara pitanjima.
Onda ga prorektor pozove sa strane i nešto mu šapne na uvo.

Takvo iznenađeno lice nikad u životu nisam vidio!
Ukratko,“ završio je Štejn uz smijeh, „dao mi je četvorku.“

 

Puškin i šah, ili Ogledi iz porodičnog života

Poznata je Puškinova rečenica iz pisma ženi:

„Zahvaljujem ti, dušo moja, što učiš šah. To je neophodno u svakoj dobro uređenoj porodici. Dokazaću kasnije.“

To je kao teorema Ferma: i on je, kažu, napisao – sad nemam vremena, dokazaću nekad kasnije.

Sa Fermom se neću raspravljati, ali s Puškinom – pokušaću.

Imao sam jednog poznanika, majstora. Imao je ženu, takođe šahistkinju. Čini se, bila je i ćerka šahistkinja. Sve je izgledalo kako treba, porodica skladna. I odjednom – razveli se.

Prošlo neko vrijeme, sretnem ga. Sjednemo, porazgovaramo.
Pitam ga:
– Šta se desilo?

A on kaže:
– Znaš, ona je imala prekinutu partiju, važnu. Zamolila me da pogledam poziciju u prekidu. Ja sam čitavu noć analizirao, pa otišao do Gellera. Gledali smo poziciju još tri sata. Dođem kući, pokažem joj sve što smo smislili, a ona mi kaže – ti si budala i ništa ne razumiješ. Pa reci, kako poslije toga da živim s njom?

Sjećam se i druge priče.
Prije otprilike trideset godina u CDSA je održan međunarodni turnir vrlo jakog sastava. U toj sali često su se igrala šahovska takmičenja – sjećam se, tamo je bio i meč za svjetsko prvenstvo Gaprindašvili – Kušnir, kao i mečevi kandidata Korčnoj – Talj, Korčnoj – Geller.

Sala je bila odlična, naročito ljeti: veliki prozori gledali su na vrt, kroz njih su se vidjele krošnje drveća.
Jedini nedostatak – daleko od metroa, trebalo je pješačiti dobrih dvadeset minuta.

I tako, jednom idem s turnira prema stanici.
Počinje jak pljusak, ja se sklonim pod drvo. A tamo već stoje V. V. Smislov i njegova divna supruga, Nadežda Andrejevna.
Ona, kako je poznato, šah ne igra – ali poziciju razumije.
I onako strogo govori Vasiliju Vasiljeviču:
– Sramota, Vasja! Bijelim figurama, u sedamnaest poteza – remi! I s kim! S tom čizmom, Gipslisom!

Vasilij Vasiljevič je ćutao, zbunjen, i nije se ni pokušavao opravdati. Eto kako to biva – žena šah ne igra, a porodica – savršena!

Ali, s druge strane, nije sve tako jednostavno. Postoje i argumenti za mišljenje Puškina. Evo šta može da se desi kada žena (a ni muž) ne igraju šah.

Jednom me jedan poznanik upitao:

– Imaš li nekoga da mi izbrusi sočivo za teleskop?

Jedini koga sam mogao da se sjetim bio je Baruh Spinoza, koji je do tada (obavještavam mlade čitaoce) već bio umro. Rekoh:

– A čemu ti služe, Šurik, ta sočiva?

– Pa vidiš, pomirio sam se sa ženom. Treba valjda imati neko zanimanje kod kuće. Pa odlučio sam da napravim teleskop.

– Zašto baš tako komplikovano! Zar nije lakše držati ribice? Ili nešto drugo?

– Pa već sam o tome razmišljao! Ribice – znači sjediš kući!

– A teleskop?

– Pa već sam na krovu pronašao mjesto!

Uglavnom, Puškinovo pitanje je ostalo ostaje nerazjašnjeno.

Nešto o slijepima

„Ko nije slijep – taj vidi.“
(L. P. Berija, kako bi to samo on znao reći).

Ovu priču je, nekad pričao mladi (tada) majstor Boris Guljko.

Ali da počnemo redom.
U šahu su se „slijepima“ smatrali ne samo oni koji uopšte ne vide, nego i oni s vrlo slabim vidom. A neki od njih igrali su za reprezentaciju SSSR-a na međunarodnim takmičenjima.
Šah za slijepe imao je svoje posebnosti: tabla s rupicama u koje su se figure uklapale, sat s ispupčenim tačkama za posljednjih pet minuta, i, naravno, obavezno naglas izgovaranje svakog poteza.
I sve to zahtijevalo je nevjerovatnu koncentraciju – i od slijepog, i od onog koji vidi.

E sad, igra tako Guljko turnirsku partiju protiv slijepog majstora R.
Borja povuče potez i glasno ga objavi.  Njegov protivnik pažljivo opipa figure, razmišlja… pa odigra potez.
I tako, igraju – sve ide mirno, šahovsko dostojanstvo na nivou.

Ali onda – drama!
Guljko previdi topa.
„I još nisam ni spustio ruku,“ – pričao je kasnije, – „nisam ni stigao da kažem potez – a on već zgrabi mog topa!“

Maestro

Poznati sovjetski majstor V. A. Ljublinski, učesnik posleratnih finala prvenstva SSSR-a, u zrelim godinama radio je kao trener na jednom moskovskom univerzitetu. Među obavezama mu je bilo i da igra za tim na univerzitetskom prvenstvu.

Jednom prilikom igra on protiv studenta, prvokategornika. Vrlo brzo – figura više, majstorsko znanje očigledno. Ali student se ne predaje, mirno nastavlja da igra kao da je sve u redu.

Ljublinski, ogorčen, podigne obrve i reče:
– Pa kako vas nije sramota! Igrate s maestrom – i to bez figure! Gdje vam je poštovanje?

A student, bez trunke treme, uzvrati:
– Kakav maestro, profesore! Maestro je Kapablanka! 

Ko treba da bude velemajstor

Jednom se na forumu sajta ChessPro vodila žustra rasprava: da li šahista treba da bude asketa, potpuno posvećen sportskoj borbi, ili ipak epikurejac – ljubitelj ugodnog života, dobre hrane i pića. Šta više doprinosi uspjehu?

Meni je, u tom kontekstu, uvijek pred očima moskovski (a sada američki) velemajstor Anatolij Lejn. Toliko je volio šah da bi, šetajući Tverskim bulevarom, mogao da sjedi satima pored dvojice penzionera koji igraju partiju i posmatra njihovo “šahovsko stvaralaštvo” u tišini.

Ali čim bi ga prijatelji zadirkivali:
– Tole, pa ti si šahovski fanatik!
On bi se zagonetno namrštio i rekao:
– Koji sam ja fanatik… ponekad i popijem!

Žao mi je i danas

Prije dvadesetak godina mojoj majci često je dolazila u posjetu ljepotica Daša K., ćerka veoma poznatog ruskog pjesnika. Pjesnik, čovjek dramatične sudbine, bio je veliki ljubitelj šaha, čak je ponekad i objavljivao u „64“.

Želeći da mu učinim zadovoljstvo, rekao sam Daši:
– Vašem ocu će biti zanimljivo da pročita ovu knjigu.

I pozajmio sam joj bibliografsku rijetkost: knjigu M. Levidova „Štajnic, Lasker“.

Prilikom svoje sljedeće posjete, Daša mi je donijela novu pjesnikovu zbirku uz riječi:
– Otac vam zahvaljuje na knjizi i poklanja svoju.

I to je sve.

Zašto sam ovo sve napisao? Dvadeset godina je prošlo – a knjige bez koje sam ostao mi je i sada žao!

Bogatyrčuk

Prije mnogo godina, jedan kijevski zaljubljenik u šah pričao mi je priču o Bogatyrčuku – čovjeku koji je imao +3 =2 -0 protiv samog Botvinika. Bogatyrčuk je vjerovao da Botvinik zapravo nema talenta, i da bi to dokazao, rado je prepričavao sljedeći događaj.

Bilo je to 1935. na Moskovskom međunarodnom turniru. Za prvo mjesto borili su se Botvinik, Kapablanka i Flohr. Bogatyrčuk igra protiv Flora i, u jednom trenutku, prekida partiju. Tada mu prilazi Kapablanka i predlaže da zajedno pogledaju poziciju.

Ušetali su u Bogatyrčukovu sobu, on postavi figure, a Kapablanka pogleda poziciju desetak sekundi i mirno kaže:

– Na pobjedu je opasno igrati, ali remi možete ostvariti ovako…

I počeo je pomalo kao nastavnik, pomjerajući figure: kralj tu, pješaci ovako i ovako… I na tome je analiza završila. Kapablanka ode, a Bogatyrčuk legne da odmori.

Kad ga probude kucanjem na vrata – ko drugi nego Botvinik, Ragozin i još neki lenjingradski majstori:

– Fedore Parfenoviču, pobjeđuješ li Flora?
– Kako pobjeđujem, Kapablanka je rekao da treba remizirati!
– Ma šta vi stalno Kapablanka, Kapablanka! Ovde je sve forsirano!

Pokazuju mu varijante, pokazuju opet, i Bogatyrčuk se zbuni. Odigrao je prema savjetu u nastavku poartije, ali je pogriješio – varijante su imale rupu. Sjedi, muči se, a onda se opet pojavljuje Kapablanka, pogleda tablu i suhoparno kaže:

– Rekao sam ti da ne možeš igrati na pobjedu!

I ode. Flohr je na kraju pobijedio posle 67 poteza.

Kako shvatate, za tačnost priče ne odgovaram – ali sam je čuo svojim ušima.

Boris Nikolajevič

Boris Nikolajevič D. bio je poznata ličnost u klubu „Burevestnik“. Danju je vodio dječji šahovski kružok, a noću sudio turnire. Bio je vojni penzioner, srčani bolesnik, nikad nije pio ni pušio… ali je uvijek mirisao na duvan. Jednom mi je, na moju molbu, dao da probam prstohvat – za neupućene, iskustvo je gotovo ekstatično.

Boris Nikolajevič bio je savjestan, ali nevjerovatno nespretan. Njegovo najpoznatije „dostignuće“ dogodilo se na turniru majstorskih kandidata: dao je jednom igraču nula, a drugom pola poena.

Evo kako je bilo. Mk T. pokušava izvući remi protiv mk H. Partija je prekinuta, satovi stoje, a H. još nije stigao. T. u drugoj sobi pomiče figure, analizira, pokušava spasiti beznadežnu poziciju. Sudija je uključio sat, ali tek nakon nekog vremena dolazi H. – pijan. Pogleda što radi T. i kaže:

– Gledaš? Ništa ti neće pomoći!

Ode, sjednu za tablu i brzo odigraju remi. T. se požali sudiju Borisu Nikolajeviču da je mk H analizirao na drugoj table tokom igre. Boris, nakon dubokog filozofskog razmišljanja, odlučuje:

– Pošto je T. grubo prekršio pravila, šta mu upisujem? Poraz, tj. nula!
– Ali pošto je H., prvo, došao pijan, a drugo, nije pobijedio… remi, tj. pola poena!

Mladost, glupost

Bilo mi je petnaest godina i igrao sam turnir za prvu kategoriju u suterenu na Serovom prolazu. Ljeto, prozor otvoren, moj sto – baš ispod prozora. Protivnik – visok, lijep Aleksandar Svetlov, ili kako su ga prijatelji zvali, Sandro, sin slavnog Mihaila Svetlova.

Tada sam šah shvatao vrlo ozbiljno. Pripremao sam se, žrtvovao pješaka za inicijativu, računao poteze i na kraju izveo, kako mi se tada činilo, brilijantnu žrtvu figure. Bio sam uvjeren da me očekuje pobjeda i osjećaj slavnog mladog majstora.

A Sandro? Nestao je od table. Konačno se pojavljuje, sjeda, pogleda poziciju – minut, dva – i onda se okreće. Kroz otvoreni prozor vidio je ženske noge.

– „Djevojko, dođi ovamo!“

Odigrao je još nekoliko poteza, predao partiju i otišao – u dobrom raspoloženju.

Ja sam otišao kući, ali ne sa radošću pobjednika. Nije mi se više igralo da žrtvujem figure. U glavi sam želio nešto drugo… očigledno, i Sandro je imao svoje prioritete.

Hemijska olovka

Bilo je ovako: u šahovski klub „Burevestnik“ ušao je neki Njemac iz SRN-a i zamolio direktora, Jevgenija Aleksandroviča Žuravljeva, da mu nađe partnera za brzu partiju. Naravno, ja sam bio izabran.

Kada smo završili partiju, Nijemac mi daje poklon – vrlo vrijednu njemačku hemijsku olovku – i pita me čistim njemačkim:

– Welche Tage arbeitet Ihr Klub? (Koje dane radi vaš klub?)

Treba reći da sam učio njemački i u školi i na fakultetu. Ali izgovoriti i jednu riječ? Ništa. Lijep poklon, hemijska, potpuno me zbunila. U mojoj glavi vrtjele su se riječi: Donnerstag, Dienstag, Sonntag, Freitag… Nazivi svih sedam dana u nedelji! Ali koji dan koji naziv označava – odjednom nisam mogao da se sjetim.

Pomislio sam: „Nema veze! On će mi reći koji je danas dan, i ja ću se sjetiti cijelog redosljeda.“
I tako, napregnuo sam se i izgovorio najprirodniju rečenicu koja mi je pala na pamet:

– „Šta se danas dešava kod nas?“

Na tome je moj razgovor na njemačkom završio. Više nisam ni pokušavao.

Napomena za mlađe čitaoce: poklon – hemijska olovka – tada je bio prava rijetkost. Kasnije sam je preko poznanika zamijenio kod šahovskog novinara i prevodioca V. Murahverija za englesku, čini mi se, „Šahovsku bilježnicu“. Tamo sam otkrio tada zabranjenu tajnu – listu rejtinga iz 1971. godine. Na prvom mjestu sa ogromnom razlikom bio je Fischer. Mi tada nismo smjeli to znati.

 Edik

Moj prijatelj, kandidat za majstora Edik R., bio je temperamentan čovjek. Njegovo najveće dostignuće u šahu, rekao bih, bilo je to što je jednom – sasvim slučajno – zadivio samog Tigrana Vartanoviča Petrosjana.

Bilo je to 1969. godine, na prvenstvu SSSR-a, gdje smo obojica radili kao demonstratori. Petrosjan, poznato je, bio je gluv i nosio slušni aparat, ali ga je za vrijeme partije isključivao da ga ne ometa u razmišljanju.

Tog dana, prije početka kola, Petrosjan je razgovarao s jednim sudijom o jučerašnjoj partiji – Vasyukov je izgubio od Talja, iako je imao figure više i potpuuno dobijenu poziciju, samo zato što je prekoračio vrijeme. Publika je, naravno, navijala za Talja i aplaudirala kao na koncertu. Petrosjan je bio bijesan i govorio glasno, kao svi koji slabo čuju.

Edik je stajao iza njega, Petrosjan ga nije vidio. I odjednom, Edik iskoči i iz sveg glasa vikne:

– „Tačno, Tigrane Vartanoviču!“

Petrosjan je instinktivno trgnuo ruku ka licu – neko mu je iskočio iza leđa, nešto viče, a on, naravno, ništa ne čuje! Šok, zbrka i – aplauz publike.

---

Edik je sve proživljavao burno. Ako bi izgubio partiju, svijet bi se rušio. Protivniku bi objasnio da u šahu, zapravo, ništa ne razumije. A ako bi ovaj pokušao da se brani, Edik bi ga brzo „matirao“ riječima.

Jednom je takvom nesretniku rekao:
– „A ženi, valjda, pričaš da si šahista!“

---

I tako, igramo mi za tim fabrike imena Ordžonikidze, na prvenstvu sindikata mašinaca. Niti je Edik radio u toj fabrici, niti ja. Bili smo „namješteni“ – da ne kažem falsifikovani. Ne baš častan potez, ali, iskreno, nije ni najveći grijeh u mom životu.

Tog dana igramo protiv ZIL-a. Edik na prvoj tabli, protiv majstora Lebedeva – starijeg gospodina, ozbiljnog igrača, nekad opasan, ali njegove najbolje godine su već prošle. Ipak majstorsko umijeće je bilo dovoljno – Edik je lako i brzo izgubio
Ostale partije meča su još trajale, a Edik je već glasno objašnjavao majstoru kako od takvog „čizmaka“ još u životu nije izgubio, kako u poziciji ništa ne razumije, Lebedev pokušava da se brani, nabraja pobjede nad velemajstorima, ali uzalud – Edikov glas je jači. Završilo se žestokom svađom.

Kad su sve partije konačno završile, došao je glavni trenutak svakog sindikalnog turnira: nagrada – deset rubalja.
Za te pare kupovalo se dvije boce votke, kobasica i hljeb.
Sve je bilo spremno, osim jedne sitnice – nismo imali iz čega da pijemo, nije bilo nijedne čaše.

Tim se okupio na krizni sastanak.
– „Slušaj, Edik,“ kažem mu, „priđi Lebedevu, on sigurno ima čašu.“
– „Kako da mu priđem, pa posvađali smo se do smrti!“
– „Ma hajde, sitnice su to! Idi!“

Edik je duboko udahnuo, prišao majstoru koji je još uvijek bio crven od uvreda, i rekao pomirljivo:
– „Ma dobro, maestro, dešava se, šta sad! Igraš ti dobro! Hajde s nama da popijemo nešto. Imaš li čašu?“

Poslije pola sata – sjedili su zajedno, pili, smijali se i pjevali.

Nešto sam se prisjetio…

Kao trinaestogodišnji dječak stajao sam pred ulazom u Teatar Estrade. Upravo je završena — ili tačnije, prekinuta — devetnaesta partija meča između Botvinika i Petrosjana. Teška pozicija za Botvinika, posljednja prava borba tog meča. Zaostajao je dva poena, igrao je crnim figurama, pokušavao nešto, ali… nije išlo. Sutradan, kada je partija nastavljena, izgubio je. Nakon toga, tri kratka remija od po desetak poteza — i sve je bilo gotovo.

Pred ulazom je stajala masa navijača, nestrpljiva, uzbuđena. Svi su čekali svoje idole.
Prvo se pojavio Botvinik. Zapravo, nije ni hodao sam — dvojica su ga držala pod ruku, šešir mu je bio duboko navučen preko očiju, lice nevidljivo. Neko iz gomile dobaci polušaljivo:
– „Botvinik — samo pobjeda!“

Ali nije bilo ničeg pobjedničkog u tom prizoru. Tiho su ga odveli do automobila. Vrata su se zatvorila, motor zagrmio, i Botvinik je otišao.

Malo zatim, iz zgrade izlazi Petrosjan. Nasmijan, opušten, dočekan ovacijama. Prišao je polako svojoj „Volgi“, dok je gomila klicala, a kad je automobil krenuo, ljudi su još dugo trčali za njim, kao da žele uhvatiti djelić njegove pobjede, njegovog trenutka slave.

Stajao sam tamo, očaran, i sve mi je to izgledalo nevjerovatno važno, ogromno, sudbonosno.
Bože moj, kako mi je tada sve to izgledalo značajno…
A možda — možda je zaista i bilo.

Autogram Petrosjana

Godina je šezdeset treća. Teatar Estrade, zatvaranje meča za svjetsko prvenstvo. Novi prvak – Tigran Vartanovič Petrosjan. A ja, trinaestogodišnji dječak sa sveskom u ruci, imam samo jedan cilj: dobiti njegov autogram!

Poslije zvaničnog dijela programa, u pauzi prije koncerta, Petrosjan sjedi u prvom redu i strpljivo potpisuje sveske, papire, karte… oko njega –gužva. Masa navijača gura se, proteže, svako hoće svoj komadić šahovske istorije.

Ja, mali i uporan, zaranjam u gomilu i polako se probijam naprijed. Još samo nekoliko koraka i biću ispred samog Tigrana Vartanoviča – već vidim crvenu hemijsku olovku u njegovoj ruci!
I taman kad sam pomislio da sam uspio, nečija ruka mi se spustila na rame – čvrsta kao željezo.

U sljedećem trenutku – letim! Doslovno.

Okrećem se i vidim svog “protivnika”: Sergo Ambarcumjan, nekadašnji poznati dizač tegova, sada Petrosjanov tjelohranitelj. koji je na zatvaranju čuvao Petrosjana od takvih nasrtljivih navijača, kao što sam bio ja.

Ali ja nisam odustao!

Sačekao sam, prišunjao se s druge strane gomile, pazeći da se više ne nađem pod Sergovom „teškom rukom“. I – uspio sam! Petrosjan se potpisao u moju svesku, crvenom hemijskom olovkom!

Taj autogram sam kasnije uokvirio i svima ga ponosno pokazivao.

Tada mi je bilo trinaest godina – i mislim da je to bila jedna od najvećih radosti koju mi je šah ikada donio.

O istoriji borbe za svjetsku šahovsku krunu

U stara dobra vremena o nagradnim fondovima se u sovjetskoj štampi nije pisalo ni slova.
Koliko su za svoje svjetske titule dobijali Botvinik, Smislov, Talj, Petrosjan ili Spaski – ne znam ni danas. To je bila državna tajna.

A onda je došla 1972. godina – i meč u Rejkjaviku. I odjednom novine pune vijesti: Fišer odbija da igra, Fišeru mali nagradni fond, neki engleski bankar donira sto hiljada funti da udvostruči fond… !

Tog ljeta nas nekoliko moskovskih šahista-amatera igralo je u Estoniji na velikom švajcarskom turniru. U isto vrijeme, u Rejkjaviku je počinjao legendarni meč Spaski – Fišer.

Svako jutro, čim otvorim oči, moj cimer Tole već razmišlja naglas, kao da vodi šahovski i finansijski komentar u jednom:

– Kako će Borja igrati protiv Bobika? Pobijediće! Ne, izgubiće! Ipak… ne, ipak će izgubiti…
(Pauza.)
– A koliko će dobiti? Sto hiljada!
– A ako pobijedi? Ma ne, izgubiće… ali opet sto hiljada!
– Koliko će dati Krogiusu? Pet hiljada… ne, to je mnogo. Tri. Da, tri. I Neju isto tri…
– Ipak, Krogius je velemajstor… hm, možda po četiri?
– A Fimi? Fimi manje od deset ne može. Ipak je Fima – Fima!
– Ali, s druge strane, deset je mnogo… možda šest? Mada, ako Borja pobijedi… onda Fimi može dati svih deset! A Krogiusu?…

Šah i Kozak

Bilo je to davno — toliko davno da se više ni godine ne sjećam. Znam samo da je Jaan Elvest tada imao četrnaest, možda petnaest godina. Mladi estonski kandidat za majstora, ozbiljan i talentovan. Igrali smo zajedno na jednom švajcarskom turniru u Estoniji.

Tog dana Elvest je pobijedio moskovskog kandidata za majstora Z. — temperamentnog momka, potomka donskih Kozaka. I to ga je pogodilo ravno u srce: partiju je imao dobijenu, samo je trebalo povući jedan tačan potez.

Poslije partije Z. je kipio od bijesa. Strašno se nervirao, svima je pokazivao partiju. Zatim se malo smirio, i otišli smo da zapalimo cigaretu kod ulaza u turnirsku salu.

I odjednom, dok pušimo, kaže on meni:
– Ne, ali zašto sam previdio? Ja skoro nikad ne previđam! Zašto baš sad?
(Pauza, pa prosvjetljenje.)
– A-ha! Jasno! To je Saška! On me ometao svojom glupom pričom! Izgubio sam koncentraciju! Sad je sve jasno!

Rekavši to, provukao je glavu kroz vrata sale i glasno šapnuo:
– Saša, Saš! Izađi na minut! Hitno je!

Saša, dobrodušan momak, prekinuo partiju i došao. I čim je kročio napolje – tres! Z. ga udari šakom po licu. Ni riječi objašnjenja.

Prošlo je mnogo godina. Z. je odavno nestao iz šahovskog svijeta. Elvest je postao poznati velemajstor. I Saša je danas velemajstor. Ali zašto je tada dobio po licu – ne zna ni danas.

Šahista i hokejaši

Početkom sedamdesetih godina nekoliko sam ljeta zaredom provodio odmor u estonskom gradu Viljandi, igrajući na tradicionalnom švajcarskom turniru. Obično smo stanovali u hotelu za sportiste, nedaleko od jezera.
Čini mi se da je to bilo 1973. godine, kada su se u istom hotelu pripremali i hokejaši „Krila Sovetov“ – svježi prvaci zemlje, koji su upravo senzacionalno pobijedili moćni CSKA (stariji će se sjetiti tih imena – Bodunov, Anisin, Lebedev, Rasko).

Momci su, po mom shvatanju, bili kiklopskih proporcija i snage. Sa strahom i izvesnim divljenjem posmatrao sam njihove treninge – već tada su mi se činili gotovo nadljudskim. Šta bi tek danas rekli fiziolozi!

Poslije treninga, hokejaši bi, umorni, sjedili na suncu, na stepenicama ispred sportske baze. Odmarali su se, šalili, pričali. Jednog dana, izlazeći iz sobe samo u kupaćim gaćama, prolazio sam pored njih prema plaži. Moj prolazak izazvao je gromki smijeh.
Zastao sam zbunjen: možda su mi gaće pocijepane? Ne, sve je bilo u redu. Zašto se onda smiju?

Kasnije sam shvatio – hokejaši su, očigledno, mislili da ljudi s mojom tjelesnom građom i mišićnom masom jednostavno ne postoje u prirodi. Pored njih, mi šahisti smo izgledali kao bića iz drugog svijeta. I sada se pitam kako ubijediti hokejaše da su i šahisti sportisti?!

Jurij Lebedev – Aleksandar Bodunov – Vjačeslav Anisin

Tako je ispalo

Jedan moskovski majstor, po završetku instituta, odslužio je godinu dana kao običan vojnik. U običnoj vojnoj jedinici sa strogim režimom, a ne u sportskoj četi, gdje su služili čak i kandidati za majstora.

A ispalo je ovako. Najprije su mu ponudili sportsku četu. Skoro je već pristao, ali se tada pojavio novi predlog –da bude  trener u jednoj od moskovskih vojnih akademija. Još bolje. Posao je praktično bio riješen.

A kako to biva, u toj akademiji već je bio trener, kandidat za majstora, civil, na plati. Kada je čuo da će na njegovo mjesto primiti drugog pozvao je tog majstora i rekao:
– Saša, ne moraš raditi u akademiji, ja ću ti srediti još bolje mjesto. Čak ćeš noćiti kod kuće, a ne u kasarni. Samo ćeš igrati za njih na timskim takmičenjima, i ništa više nećeš morati da radiš.

Saša naravno pristine. – Dobro, hajde.
– U redu, dogovoreno. Znači, ti se od akademije odrekni, ništa ne preduzimaj, i nikome ništa ne govori. Ja ću sve srediti, ne brini.

I Saša nije išao nikuda i nikome ništa nije rekao. I taj Gena, kandidat za majstora takođe nikome nije ništa rekao.

Tako je sve i ispalo.

Omiljena uvreda

Oduševljeno pišem stihove
O svojoj omiljenoj uvredi.
B. Slucki

Tokom svog života odigrao sam mnogo turnirskih partija. Naravno, na amaterskim turnirima, na svom skromnom nivou. I, vjerovatno, stotine puta sam zaustavljao sat u znak predaje. Poraze sam doživljavao teško, ponekad mučno. Ipak, naravno, svaki poraz je bio zaslužen. Čak i ako si izgubio zbog grube greške. Ko, je osim tebe samog, kriv što si pogriješio? Dobiti se može i slučajno.

Ipak, bilo je poraza posebno uvredljivih. Sjećam ih se i danas. Od pionirskih takmičenja pa do mog posljednjeg turnira 1991. godine. Najviše me pogodio poraz od kandidata za majstora Oresta Sočihina. Na nekom timskom takmičenju previdio sam mu topa. U potpuno dobijenoj poziciji. Ali to je još bilo pola problema. Kada sam se predao, zadovoljan Orest je gotovo s oduševljenjem je rekao:
– Pobjeda u lijepom Aljehinovom stilu!

To je bio jedini slučaj u mojoj praksi kada sam poželio da partneru udarim šamar. Suzdržao sam se, čak nisam ni psovao – Sočihin je bio mnogo stariji od mene. Ali smirio sam se tek nakon nekoliko dana. U glavi mi je stalno odzvanjalo: „U lijepom Aljehinovom stilu! Pa kako možeš to reći! Bio je u bezizlaznoj situaciji! Nikakav Aljehin. Nikakav stil!“

Smirio sam se tek kad su mi objasnili da Orest tu frazu uvijek izgovara.
Tačnije — uvijek kad pobijedi.

Misli sa groblja

Bio sam na groblju, posjećivao svoje. Zatim sam trebao ispuniti molbu poznanika, koji je odavno napustio Moskvu – urediti grob njegove majke. Hodam, tražim odgovarajući grob. Odjednom vidim fotografiju na jednom spomeniku. Poznato lice, poznato prezime. I godine života: 1939 – 1981. Kandidat za majstora G. Krajem sedamdesetih odigrao sam s njim partiju na koju sam bio pomalo ponosan. I često sam se nje posle prisjećao – kako sam ga prevario u otvaranju! I kombinaciju sam izveo vrlo lijepo!

A sada stojim nad njegovim grobom i mislim – dok sam se ja godinama prisjećao te zabavne partije, njega već odavno nije bilo među živima. Umro je sa četrdeset dvije godine.

Kako glupo.

O teoriji i praksi pripreme otvaranja

Sedamdesetih godina u estonskom gradiću Viljandi održavao se poznati šahovski festival – veliki švajcarski turnir. Jedne godine organizatori su odlučili da ga „osvježe“: biće to pojedinačno-ekipno takmičenje. Tim je imao četiri člana koji su, naravno, igrali svako za sebe, a zatim bi se sabirali poeni. Tri najbolja tima dobijala su diplome – a poneko, uz to, i plaćene putne troškove do Estonije.

Na primjer, nastupala je ekipa Poljoprivredne akademije „Timirjajev“. Na prvoj tabli – majstor I. Kojfman, a uz njega trojica amatera, prvokategornika. Kojfman je, kao pravi vođa, svakog dana pripremao svoje učenike za partije.

Jednom je trebalo da predavač istorije KPSS-a, drug R., igra bijelim figurama protiv mladog estonskog kandidata Kijka. R. je u prvom potezu uvijek igrao 1.e4, i to mu je, otprilike, bilo granica teorijskog znanja.

Kojfman ga je počeo podučavati:
– Kijk igra Sicilijanku, Najdorfovu varijantu. On tamo mnogo zna, i tebi nije pametno da ulaziš u to. Zato ćemo spremiti jednu sigurnu zatvorenu varijantu.
– A šta je to „zatvorena varijanta“? – pita R. oprezno.
– U drugom potezu igraš Sc3. On će vjerovatno postaviti piona na d6, lovca na g7. Ti raspoređuješ figure ovako… i ne zaboravi da odigraš h2–h3, da ti ne veže konja sa g4. Jasno?
– Jasno! – veselo je potvrdio R.

Sutradan, Kojfman dolazi do table. R. duboko zamišljen, treći potez još nije odigrao.
Na tabli: 1.e4 c5 2.Sc3 e6.
Kijk je, podmuklo, odustao od d6 i Najdorfa.

R. razmišlja, znoji se, i – konačno – odlučno poteže: 3.h3!

Kojfman je samo pljunuo i tiho se udaljio.

Poslije partije, bijesan, pita:
– Zašto, pobogu, h3?! On je zatvorio svog lovca!
– Kako „zašto“?! – uvrijeđeno odgovori R. – Pa ti si mi sam rekao da to nikako ne smijem zaboraviti da odigram!

Umjetnost domaće analize

U starim vremenima u Centralnom šahovskom klubu (CŠK) održavalo se još jedno prvenstvo Moskve za žene. Jedna učesnica, prekinuvši partiju, obratila se za pomoć svom bivšem pedagogu. U djetinjstvu je trenirala kod njega u Domu pionira i od tada su održavali dobre odnose. Pedagog više nije bio mlad, dugo nije igrao šah, a u najboljim godinama dostigao je samo stepen kandidata za majstora. Ali, jedna od njegovih bivših učenica postigla je velike uspjehe. I on je, kao njen prvi pedagog, dobio titulu „Zaslužni trener SSSR-a“. Boris Viktorovič je radio u jednom sportskom društvu, pisao članke u šahovskoj periodici i objavio par brošura.

Dakle, nakon nekoliko dana, djevojka i njen bivši pedagog sjeli su za slobodan sto u klubu, i trener je počeo da upoznaje učenicu sa rezultatima svoje analize:
– Treba igrati konja na c4, zatim stavljaš piona na b5, konja odavde nećeš micati, i možeš mirno jačati poziciju na kraljevom krilu, – počeo je.

– Sačekajte, sačekajte, – prekinula ga je djevojka, – kako to „konj c4“! Ona će povući topa na e6, šah, još jedan šah i ja ostadoh bez figure!

– Da? – rekao je Boris Viktorovič, zamišljeno gledajući u tablu. – A s kim ti je, zapravo, ta prekinuta partija?

– Sa tom i tom, – zbunjeno je odgovorila šahistkinja.

– A-a-a, pa ona je glupa, neće to naći! – zaključio je zaslužni trener.

O koristi od šahovske tehnike

Krajem osamdesetih u „Spartaku“ igrao se jedan švajcarski turnir. Među učesnicima bio je kandidat za majstora O. B. Hacet. Već mu je, vjerovatno, bilo preko šezdeset, ali pamte ga veterani poput mene – upečatljiv čovjek. Tog dana mi se požalio:

– Eto, igram bijelim samo c4, Sf3, g3, mijenjam kraljice i čekam da se mladi pokažu u završnici. A u oštru borbu više ne idem, bojim se da pogriješim.

Slušao sam ga i, iskreno, nisam shvatao. U sebi sam htio reći: „Mi s vama više nećemo postati ni majstori, a kamoli velemajstori. Šah je borba, zašto onda odustajete od borbe? Nije zabavno tako igrati. Pa izgubite – pa šta, ništa strašno.“

Nedugo zatim i sam sam prestao igrati šah. Nije to bila zasićenost, nego život – kućne okolnosti složile su se tako da sam morao odložiti figure. Tada mi je bilo oko četrdeset. Prvo sam sanjao noću partije, zatim sam se navikao na pauzu, i godine su prolazile.

Prije par godina opet sam počeo igrati blic online. I stalno mislim na Haceta. I dalje griješim, teško mi je održati koncentraciju. Kad izgubim nekoliko partija – raspoloženje mi pada, pritisak raste, prisiljavam se da ustanem od kompjutera. Ipak, želja za osvetom me ne napušta.

A tehnički igrati, kao Hacet, nisam ni u mladosti znao. Eto, to je muka.

Džentlmen i nevaspitanko

Eh, kako smo mi svi slabo vaspitani! A pri tome, dobro vaspitanje nije samo prijatno drugima, nego ponekad i korisno za samog čovjeka.

Bilo je to na međunarodnom turniru u Moskvi, 1967. godine. U press-centru, u prisustvu mnogih ljudi, veseli i neposredni Najdorf razgovarao je sa savršeno vaspitanim Keresom. Najviše je pričao Najdorf – šalio se, smijao, gestikulirao. Keres se osmjehivao, ponekad kratko odgovarao.

U jednom trenutku Najdorf je postavio Keresu bezobrazno pitanje. Zanimalo ga je s kim će Paul Petrovič provesti predstojeću noć. Pri tome je pitanje postavio vrlo direktno. Razgovor je bio na njemačkom jeziku, neki od prisutnih su ga razumjeli.

A Keres, savršeni džentlmen, časno je izašao iz neprijatne situacije. Rekao je:
– Izvini, Miguel, ali ja uopšte ne razumijem jidiš! (Najdorf je bio poliglota. “Jidiš” je tradicionalni jezik evropskih Jevreja koji se govorio najviše u centralnoj i istočnoj Evropi, a bio je Najdorfov materinji jezik. Osim toga govorio je poljski, njemački, ruski, češki, holandski, španski, engleski i srpsko-hrvatski)

Greška velemajstora Polugajevskog

Godine 1980. u naš Institut došao je Polugajevski. Neposredno prije toga pobijedio je Talja u meču, zatim u polufinalu izgubio od Korčnoja, dokazujući, sebi pre svega, da je konačno naučio da kontroliše nerve i postao pravi borac. Nažalost, Polugajevskom je već bilo četrdeset šest, i taj ciklus ostao je njegov najveći uspjeh.

Sala našeg Instituta bila je prepuna; svi su došli da čuju velemajstora kako priča o novom ciklusu kandidata i predstojećem trećem meču Karpov – Korčnoj. Ljudi su zapisivali bilješke, postavljali pitanja, aplaudirali. Predavanje je trajalo oko sat i po, a zatim je Polugajevski održao simultanku.

Jedna naša saradnica, Valja, dovela je sina koji je već nekoliko godina igrao šah u Dvorcu pionira. Dječak je učestvovao u simultanci – i izgubio. Kada je sve završeno, velemajstor se spremao da ode, a Valja ga je zaustavila:

– Lev Abramoviču, kako vam se čini moj sin? Zna li da igra?

– Sposoban dečko – ljubazno je odgovorio Polugajevski i otišao.

Valja je tada potpuno izgubila kontrolu:

– Ako takav čovjek kao Polugajevski kaže da je moj sin sposoban, učiniću sve da se ostvari u šahu!

Klimnuo sam glavom. Nije imalo svrhe objašnjavati joj da niko, pa ni Polugajevski, po jednoj partiji u simultanci ne može procijeniti talenat. Dječak je ionako četiri godine išao u Dvorac pionira, a još nije prešao drugu kategoriju.

– Slušaj – rekla je – možeš li ti da radiš sa mojim sinom kod nas kod kuće, bar jednom nedjeljno?

Pokušao sam da se izvučem, ali nije išlo. Valja je bila uporna. Moralo je da se ide.

Radio sam s dječakom, a zatim su me Valja i njen muž pozvali za sto: bokal votke, kavijar, crvena riba. Sami nisu pili mnogo, a ja nisam mogao da odolim. Vozio sam se kući sat i po, posle bokala, i ujutro rano na posao. Sledeće nedjelje sve se ponovilo. Počeo sam da razmišljam kako da se toga rešim.

Tada sam se sjetio Sergeja. Povremeno sam s njim igrao blic za vrijeme pauze za ručak. Iako običan amater, igrao je na nivou prve kategorije, a živio je blizu Valje.

– Serež, ovako je stvar – kažem mu – može se zaraditi, u pedeset sedmom odjelu radi jedna žena…

Ispričao sam mu čitavu situaciju. Pristao je.

– Valja, slušaj – rekoh – nemoj se ljutiti, meni je ovo previše naporno, putujem daleko. Ali u mom odjelu radi jak prvokategornik, zove se Sergej, živi blizu tebe. Spreman je da radi sa tvojim sinom, za novac, naravno.

Sergej je od Valje uzimao deset rubalja po času, dolazio nekoliko mjeseci, dok se Valja nije uvjerila da i velemajstori mogu da griješe. Za to vrijeme, Sergej je uspio da kupi dobar magnetofon.

Rukopis

Jednog dana neka televizijska novinarka uzimala je intervju od slavnog narodnog akademika Terentija Semjonoviča Malceva. Bio je već veoma star. Djevojka ga upita:

– Mnogo se govori o “Malcevovom rukopisu” u poljoprivredi (radi se o metodi u poljoprivredi koju je otkrio davno Malcev). Šta vi o tome možete reći?

– Ma, rukopis mi je još u djetinjstvu bio loš, a sada su to prave škrabotine, ne može se pročitati – odgovorio je Terentij Semjonovič.

Ljudi i figure

Kad sam kao pionir počeo da idem u suteren na Serovom prolazu, bilo je to negde oko šezdeset treće, jedna soba bila je data amaterima. Ljudi – vjerovatno stanari okolnih kuća – dolazili su da igraju bez časovnika i zapisivanja partija, ćaskali, odmarali… jednostavno uživali u šahu.

Jednog starca pamtim i danas. Zvao se Grigorij L’vovič. Hodao je sa štapom, u staroj velurskoj jakni, na glavi kačket. Možda je dolazio iz sinagoge u blizini, na Arhipovoj ulici. Tako mi se sada čini – često je vadio iz džepa neku novinu, na hebrejskom ili jidišu, i pokušavao mi nešto prevesti. Mene to uopšte nije zanimalo; htio sam samo da igram.

Igrati s Grigorijem L’vovičem bilo je pravo umijeće. Postavljao je pješake na šesti red, manevrisao figurama iza njih… Nisam baš razumio šta da radim i ljutio sam se – čovjek ne igra po pravilima, a ja ne mogu ništa. Čak i kad sam imao prvu kategoriju, pobjediti Grigorija L’voviča ponekad je bilo nemoguće.

Onda je prestao da dolazi i ubrzo sam ga zaboravio. Sve dok mnogo godina kasnije nisam gledao televiziju i intervju sa Borisom Spaskim. Pitali su ga: koja su bila najjača šahovska iskustva u vašem životu?

Prvo – igra mladog jugoslavenskog majstora Fuderera. Ona me, rekao je Spaski, zadivila svojom čistotom. Zatim… rekao je Spaski, u Hastingsu sam se zainteresovao za partiju sa sporednog turnira. Igrala su dva engleska amatera. Jedan od njih bio je star više od devedeset godina.

Spaski se nasmijao: „Počeo je da postavlja svoju vojsku. Prvo sve pješake na šesti red, pa sve figure na sedmi. I ja, sa divljim strahom, posmatrao sam te manevre. Bijeli će sigurno izvesti proboj e4–e5 i čitava konstrukcija će se raspasti! Taj starac će umrijeti… pred mojim očima!“

Naravno, Spaski je pričao sa dozom teatralnosti. Ali sam se tada sa stidom sjetio svojih partija sa Grigorijem L’vovičem.

Kako pobijediti velemajstora

Bilo je to sedamdesetih godina na plaži u Sočiju. Poznati moskovski kartaš, kako su ga u njihovom krugu zvali, došao je na turneju i od dosade igrao brzi šah. Imao je jaku prvu kategoriju i amatere je lako pobjeđivao.

Pored je prolazio poznati velemajstor. Vidio je brze partije i odlučio malo da zaradi – stao je i davao klasične savjete:
– A zašto ne šahirati kraljicom? Topa bih pomaknuo na crno polje, a zatim oficirom (tj. lovcem)… i tako dalje.

Kartaš, nazovimo ga Borja, prepoznao je velemajstora, ali nije pokazao. Naprotiv, odglumio je naivnog:
– Ako si tako pametan, sjedi, igrajmo za crvenac (novčanicu od 10 rubalja)!

Velemajstor je rado sjeo. Borja je sumnjao:
– Vjerovatno dobro igraš, imaš neku kategoriju? Daj mi foru u vremenu!
– Zavisi koju.
– Dvije minute tebi, meni pola sata.

Velemajstor je procijenio da je to sasvim dovoljno i partija je počela. Borja je igrao brzo, ali slabo. Kada je na satu velemajstora ostalo malo vremena, Borja se zamislio i reče:
– Nešto mi mozak ne radi, vjerovatno se pregrijao. Idem da se okupam.

I otišao je u more, ostavljajući jadnog velemajstora samog, jer nije smio da napusti tablu. Tako su odigrali tri partije – sve Borja je, naravno, izgubio.

Kada je velemajstor htio da uzme dobitak, Borja demonstrativno izvadi debeo novčanik i izvadi stotku.
– Nemam sitno, idem da razmijenim – rekao je velemajstor.
– Pa idi, ali možda da još igramo, ali ne ovaj šah? Dugo traje, dosadno je… Možda da igramo buru? (rusku kartašku igru popularnu među radnicima i vojnicima u SSSR-u u kojoj ima mnogo blefiranja i taktike)?– predložio je Borja.

Počela je sasvim druga igra. Velemajstor je izgubio sve zarađene pare šahom – i ostao dužan još dvjesta rubalja.
– Sutra ću da to platim! – rekao je.
– Svi vi propalice tako pričate – odvratio je Borja.
– Kako se usuđuješ! Ja sam velemajstor! – uvrijedio se ovaj.

Tada je došao Borjin čas slave:
– Dakle, ti si velemajstor? – upitao je iznenađeno. – Stvarno? Ne lažeš? Pa šta to znači – da sam tada pojeo tvog topa umjesto oficira, onda bih pobijedio velemajstora? Pa to je čudo!  Dobro, idi, računam da ćeš sutra donijeti pare!

Šahovska novela

Šah me učio ujak kad sam imao oko šest godina. Ali posebno zanimanje za igru nisam imao. Iako se ujak trudio i davao mi knjige iz svoje biblioteke, šah je tada bio samo još jedna zanimacija.

Sve se promijenilo jednog dana u dvorištu. Dvojica starijih momaka igrala su šah, i jedan mi kaže:
– Kladim se u sladoled da se iz početne pozicije može dati mat u dva poteza.

Naravno, pristao sam. Bio sam siguran da to nije moguće. Momak je odigrao poteze, uzeo mi trinaest kopejki i otišao sa prijateljem. Tako je kod mene probuđen interes za šah… iz čiste ogorčenosti.

Par godina kasnije došao sam u Dom pionira i upisao se u šahovski kružok. Časovi su bili dva puta sedmično: četvrtkom uveče i nedjeljom ujutro. Vodio ih je Josif Davidovič Berezin, čovjek kojeg mnogi moskovski šahisti i danas pamte.

Vjerovatno su ti četvrtci i nedjelje bili najsrećniji dani mog djetinjstva. Sjećam se puta do Doma pionira kao da je bio juče: dva trolejbusa – šestica do Sokola, zatim dvanaestica do hotela „Sovjetska“. Malo pješice, i eto – stara vila sa unutrašnjim dvorištem. Pred vilom stajao je manji postament s gipsanom pionirkom i ogroman liveni Staljin, pomalo sklonjen sa svog mjesta.

Uđeš u vilu, prođeš dugim hodnikom, skreneš lijevo, po strmim gvozdenim stepenicama na treći sprat, i eto sobice u kojoj na zidovima vise portreti svjetskih šampiona, a na trećem zidu – table za demonstraciju i dva stola prekrivena zelenim suknenim platnom. Na stolovima – šah!

Josif Davidovič sjedi sa velikim rožnatim naočarima, miriše na kolonjsku vodu i pokazuje nam upravo odigranu partiju Botvinik – Petrosjan. Zatim igramo mi. Sa satom i zapisivanjem poteza! Sledeći put Berezin razmatra tvoju partiju s tobom, i možda te i pohvali.

Poslije časova ja i Lenja Hasin idemo pješice do metroa „Aerodrom“, kroz park na sredini Lenjingradskog prospekta. Lenja čitavim putem čita šale iz svog notesa. Sljedeće godine otac mu ga je oduzeo, i Lenja je prestao pričati šale. Kod „Aerodroma“ ja skrećem na svoj šesti trolejbus, a Lenja negdje desno – kući.

Davno je nestao taj park, stara vila Doma pionira više ne postoji, Josif Davidovič je umro, a ja nisam postao šahista.

Ali sve to nije bilo uzalud, nije bilo uzalud.

Iz priča I. D. Berezina

Mikenas, Berezin, Kotov

Zaslužni majstor sporta P.A. Romanovski učestvovao je na nekom seminaru, ili možda sastanku trenera djece. Bilo je to pedesetih, a možda početkom šezdesetih godina.

Shvativši nizak nivo publike i zgrozivši se, P.A. je upitao:
– Pa, znate li makar ko je taj Štajnic?

Nastala je duga tišina. Napokon je jedan učesnik podigao ruku.
– Štajnic – rekao je – veliki ruski šahista XVIII veka.

Petra Arsentijeviča su dugo oporavljali od šoka.

*************
Poznato je da se Botvinik uvijek pripremao za rivalstvo s protivnikom i za svađu koristio pregovore o predstojećem meču. Znajući to, trener Talja, Koblenz, dao je svom štićeniku instrukciju da se slaže sa svime što Botvinik predloži.

Tako je i bilo. Talj se složio čak i sa tim da se kod odlaganja poteza (prekidanja partije) zapisuje na dva lista i stavlja u dva koverta. („A šta ako sudija izgubi kovertu? Šta onda?“ – rekao je Botvinik.) Ukratko, Botvinik se nije mogao posvađati sa Taljem. Ali nije odustao od svog stava.
– Taj Talj je sasvim prijatan čovek. Ali ujak mu je – takva svinja! – rekao je Patrijarh.

*********

Osjetljivi Botvinik

Kada su se Botvinik i Petrosjan sreli radi potpisivanja ugovora o meču, Botvinik je upitao:
– Ko će biti vaš sekundant?

Petrosjan je naivno odgovorio:
– Boleslavski.

A trebalo je reći: „Ako ne smeta, Boleslavski.“

Tada se Botvinik razbjesnio:
– Kako, sa mnom prethodno niste to dogovorili!

I posvađali su se.

Meč je zatim počeo. Prvu partiju, kako je poznato, Botvinik je pobijedio. Zaustavivši sat, Petrosjan je pružio ruku. Botvinik demonstrativno stavlja ruke iza leđa. Tokom čitavog meča nisu se više rukovali. Kada je u poslednjoj partiji Botvinik predložio remi, kojim je Petrosjan obezbjedio pobjedu u meču, Tigran Vartanovič je u radosti pružio ruku – i ponovo je ona ostala u vazduhu.

U meču je bio još jedan konflikt, vezan za završetak pete partije. Petrosjan je zabilježio pobjedonosni potez (Kf7) ne potpunom, nego skraćenom notacijom, a sedmicu je napisao gotovo kao osmicu. Glavni sudija Štalberg otvorio je kovertu, uzeo list i pomjerio kralja na pogrešno polje. Nakon prigovora Petrosjan je ipak izveo potez Kf7. Botvinik je, kako sam piše, tražio fotokopiju lista i, uvjerivši se da je potez zapisane figure, iako neuredno napisan, izveden ispravno, rekao Štalbergu da da opomenu Petrosjanu.

I prije početka sljedeće partije meča (vjerovatno osme, pošto je istorija s fotokopijom trajala dosta dugo) Štalberg je prišao stolu da pusti sat i gledajući u prostor između partnera, rekao:
– Molim vas, zapisujte poteze urednije!

Botvinik skače:
– Kako, vi meni dajete opomenu! Danas neću da igram!

I otišao je iza scene. Publika u sali sjedi. Skoro sat vremena su ga ubjeđivali da se vrati.

Sve ovo danas izgleda nevjerovatno. Posebno što je prošlo više od četrdeset godina i nigdje nisam našao pomen ovih događaja (osim suptilnih nagovještaja u Botvinikovim memoarima).

Ali sve mi je ovo I.D. pričao tokom i odmah nakon meča, na kojem je bio svakodnevno. I tada sam mu vjerovao, i sada vjerujem.

I mislim da svima koji žele da poznaju šahovsku istoriju, ovo vrijedi znati.

Nepopustljivi Botvinik

Kao što je poznato, 1965. godine Botvinik je imao pravo da igra među osam kandidata, ali to pravo nije iskoristio. Pri tome o svom odbijanju nije obavijestio nikoga do samog kraja. Napokon je nastupio krajnji rok, onaj dan kada je Botvinik još mogao poslati telegram predsjedniku FIDE o saglasnosti za igru. Andre Arnol’dovič Liliental, koji je tada vodio šahovsku rubriku u „Komsomolki“, zove Botvinika (a upoznali su se još od 1934. godine, na turniru u Hastingsu)

– Mihaile Moisejeviču, za čitaoce naše novine, molim vas, par riječi o razlozima vašeg odbijanja!

– Rok još nije istekao – prekinuo je Botvinik – do ponoći ima još vremena, mogu se i složiti!

I spustio slušalicu. A sutradan je u novinama objavio svoje saopštenje o odbijanju da igra. 

Fakultet je najvažniji

V.V. Smislov je još prije rata upisao institut, već kao poznati šahista. Navodno je išao na inžinjerski fakultet, ali nakon rata je, čini se, neko vrijeme čak radio i u fabrici.

Poslije rata Smislov upisuje MAI, gdje je proveo oko deset godina studirajući. U jednom trenutku u novinama, izgleda u „Komsomolki“, pojavio se feljton o vječitom studentu – avionika je tada postala završena priča, a ostao je samo šah.

Ipak, krajem šezdesetih njegov prijatelj, poznati bokser-trener Ogurenkov, nagovorio ga je da stekne visoko obrazovanje na Fizičkom fakultetu, u bokserskoj specijalizaciji, po kombinovanom (vanrednom) studiju.

Tu se Smislov, konačno ozbiljno, prihvatio posla i završio fakultet. Mada, izgleda, na nekom kursu je ipak prešao na šahovsku specijalizaciju. Sjećam se da je Josif Davidovič Berezin govorio:
– Zovem ga: „Vasilije Vasiljevič, sada je prvenstvo Moskve za timove, nećete igrati za 'Burevestnik'?“
– „Šta vi, šta vi govorite, Josife Davidovič, uskoro mi je ispitna sesija!“

Kome se posrećilo?!

1967.godine, na zonalnom prvenstvu SSSR-a, pobijedio je Štejn, drugi je bio Geler, dok su treće do peto mjesto podijelili Korčnoj, Gipslis i Tajmanov. A mjesta za prolazak dalje bila su četiri. Da bi se odredio „treći višak“, organizovano je dodatno takmičenje po dvokružnom sistemu. Neposredno prije početka, Berezin je sreo Tajmanova.

– Pripremaš li se, Mark Evgenjeviču?
– Ne – odgovorio je – kakav smisao pripremati se kad igramo samo četiri partije. Ovo je lutrija. Kome se posreći, taj i prođe.

Pravde radi, moram reći da se Tajmanovu baš nije posrećilo. Iako je u tom mini-turniru osvojio dva poena, isto koliko i Korčnoj i Gipslis. Ali po koeficijentu (sa prvenstva SSSR-a) ostao je van igre.

*********

Sudija mora biti nepogrešiv

Berezin je radio kao sudija na Šahovskoj olimpijadi u Moskvi 1956. godine. Ne kao glavni, ne kao zamjenik glavnog, već samo kao jedan od sudija. A u njegovu dužnost je, između ostalog, ulazilo da pri doigravanju otvara koverte i reprodukuje zapisani potez na tabli. Samo to. Ali pošto su učesnici koristili – svaki svoj – način zapisivanja (i algebarsku, i deskriptivnu notaciju), Berezin je sve to brzo savladao. Da ne bi upao u nezgodnu situaciju i, što je najvažnije, nenamjerno uticao na tok partije. Posebno je bio zabrinut kada je sutradan morao otvoriti kovertu sa potezom koji je zapisao Najdorf – on je koristio upravo deskriptivnu notaciju, špansku verziju. Josif Davidovič je gledao poziciju, pravio spisak mogućih zapisanih poteza i ponavljao pravila deskriptivne notacije. Srećom, sve je prošlo bez problema.

Sve ovo samo pokazuje da sudije ponekad zaborave da je njihov glavni zadatak – ne pogriješiti. Posljedice mogu biti veoma ozbiljne. Posljednji primjer je iz tog razloga narušen meč Kramnik–Radžabov u Kazanju, gdje su sudije (uz aktivno učešće potpredsjednika FIDE) napravile grešku.

Diskvalifikacija

Poslije jednog od prvenstava SSSR-a diskvalifikovani su majstori Juhtman, Lejn i Žuhovicki. O tome, koliko se sjećam, može se pročitati u knjizi „Šah 1958–1959“ (dvogodišnji bilten). I.D. je pričao da su na spisak skoro dospjeli i Talj i Štein, ali su im ipak odlučili oprostiti. Razlog diskvalifikacije I.D. mi je, tadašnjem tinejdžeru, saopštio vrlo taktično:

– Oni previše vole da se žene.

Sjećam se da je za jednu mladu šahistkinju rekao nešto slično:

– Veoma je talentovana. Mogla bi postati svjetska prvakinja. Ali previše želi da se uda.

Otvaranje je presudno

I.D. je bio jak kandidat za majstora, mnogo puta je igrao na turnirima sa normom za majstora, ali nju nikada nije osvojio, kao ni titulu majstora. Razlog mu je jednom objasnio lenjingradski međunarodni majstor Boris Vladimirov:

– Josife Davidoviču, ako želite da postanete majstor, nemojte igrati kriva otvaranja!

Sudija mora biti nepogrešiv

Berezin je radio kao sudija na Šahovskoj olimpijadi u Moskvi 1956. godine. Ne kao glavni, ne kao zamjenik glavnog, već samo kao jedan od sudija. A u njegovu dužnost je, između ostalog, ulazilo da pri doigravanju otvara koverte i reprodukuje zapisani potez na tabli. Samo to. Ali pošto su učesnici koristili – svaki svoj – način zapisivanja (i algebarsku, i deskriptivnu notaciju), Berezin je sve to brzo savladao. Da ne bi upao u nezgodnu situaciju i, što je najvažnije, nenamjerno uticao na tok partije. Posebno je bio zabrinut kada je sutradan morao otvoriti kovertu sa potezom koji je zapisao Najdorf – on je koristio upravo deskriptivnu notaciju, špansku verziju. Josif Davidovič je gledao poziciju, pravio spisak mogućih zapisanih poteza i ponavljao pravila deskriptivne notacije. Srećom, sve je prošlo bez problema.

Sve ovo samo pokazuje da sudije ponekad zaborave da je njihov glavni zadatak – ne pogriješiti. Posljedice mogu biti veoma ozbiljne. Posljednji primjer je iz tog razloga narušen meč Kramnik–Radžabov u Kazanju, gdje su sudije (uz aktivno učešće potpredsjednika FIDE) napravile grešku.

Diskvalifikacija

Poslije jednog od prvenstava SSSR-a diskvalifikovani su majstori Juhtman, Lejn i Žuhovicki. O tome, koliko se sjećam, može se pročitati u knjizi „Šah 1958–1959“ (dvogodišnji bilten). I.D. je pričao da su na spisak skoro dospjeli i Talj i Štein, ali su im ipak odlučili oprostiti. Razlog diskvalifikacije I.D. mi je, tadašnjem tinejdžeru, saopštio vrlo taktično:

– Oni previše vole da se žene.

Sjećam se da je za jednu mladu šahistkinju rekao nešto slično:

– Veoma je talentovana. Mogla bi postati svjetska prvakinja. Ali previše želi da se uda.

Otvaranje je presudno

I.D. je bio jak kandidat za majstora, mnogo puta je igrao na turnirima sa normom za majstora, ali nju nikada nije osvojio, kao ni titulu majstora. Razlog mu je jednom objasnio lenjingradski međunarodni majstor Boris Vladimirov:

– Josife Davidoviču, ako želite da postanete majstor, nemojte igrati kriva otvaranja!

*********

O modernizaciji šaha

Bilo je to prije otprilike trideset godina, na šahovskom festivalu. Moji cimeri, sasvim mladi momci, upoznali su dvije lokalne djevojke i pozvali ih kod sebe. A meni su, naravno, predložili da se prošetam dva-tri sata.

Krenem da izađem, a oni uzbuđeno raspravljaju o strategiji i taktici predstojećeg događaja. Prvi pita:
– A karte imamo?
– Nemamo. A zašto nam trebaju? – pita drugi.
– Zašto-zašto! Kada bi imali karte, mogli bismo im predložiti da igramo striptiz-poker.
– Kako to?
– Kako-kako! U poker na skidanje… Ali o čemu pričati kad karata nema.

Ćutali su. Onda je jednom „sinulo“:
– A možda šah na skidanje?

Tada sam otišao. Prošetao gradom, otišao u bioskop, večerao u kafani. Vraćam se – šahovske figure rasute po sobi, momci moji ljuti, svađaju se međusobno.

Eto šta bude kada se od šaha pokušava napraviti šou.

***********

Malo o delikatnosti

Sjetio sam se priča koju su nekada pričali o moskovskom kandidatu za majstora, Markusu.

Čovjek je bio izuzetno kulturan. I pri tom je volio da popije. A u šah je igrao dobro. Meni, doduše, još kao školarcu, uspjelo je da ga pobijedim, ali potpuno slučajno. U apsolutno beznadežnoj poziciji za mene, Markus je previdio dva puta zaredom jednostavne zamke (jedna ne bi bila dovoljna) i predao partiju. Ali znao sam da on igra mnogo bolje šah od mene.

Dakle, bilo je ovako. Protivniku Markusa – nazovimo ga K. – bilo je neophodno da ga pobijedi  da bi ispunio normu za kandidata za majstora. Ali prije partije se nije usudio razgovarati s Markusom. Kako je kasnije pričao: kulturan čovjek, nije mlad, kako mu to uopšte ponuditi?

I počeli su da igraju. U otvaranju je Markus stekao prednost. I K. se usudio.

– Ne želite li po čašicu crvenog vina? – upitao je partnera.
– Rado – odgovorio je Markus.

Brzo su otišli, popili, vratili se u klub i sjeli za tablu. Markus je nastavio da povećava prednost. K. je predložio da ponove sa vinom. Ponovili su. Vratili se. Markus je metodično pritiskao i već je osvojio pješaka.

– Još po čašicu? – upitao je K.
– Neću odbiti – odgovorio je partner.

I trećom čašicom K. mu je otvoreno sve objasnio.

– Pa zašto odmah niste rekli? – iznenadio se Markus.
– Naravno, pa to nije uopšte u pitanju. A ja vas nisam shvatio! Izvinite mi, staroj budali! Toliko ste toga prošli, mogu da zamislim. Ah, kako nmi je neprijatno! Hajde da završimo!

I vratili su se u klub i završili partiju na obostrano zadovoljstvo.

*********

Spaski i ribica

Borisu Vasiljeviču Spaskom sada je preko sedamdeset, ali je i dalje vitak, izgleda mladalačkog, privlačan ženama. A šta je bilo 1969. godine, kada je postao svjetski prvak! Mlad, lijep, poznat! Riječ „mačo“ tada još nismo poznavali, pa je Boris Vasiljevič smatran plejbojem. Takođe, ništa loše, usput rečeno.

Jedna djevojka, ljubitelj šaha, odlučila je da ga upozna. I nekako je uspjela da nabavi njegov broj telefona. Kućni, naravno, mobilnih tada nije bilo.

Za hrabrost je malo popila. A onda je pozvala broj. Spaski je podigao slušalicu.

– Zdravo, Borenka! – rekla je djevojka.
– Dobar dan. A s kim, zapravo, razgovaram? – upitao je šampion svijeta.
– Ja sam tvoja ribica (“ribka”)! – rekla je djevojka.
– Ne sjećam se takve ribice (“ribke”) u svom akvarijumu – odgovorio je Boris Vasiljevič i spustio slušalicu.

A sad je zanimljivo: da je danas šampiona svijeta pozvala ribica (“ribka”)? Šta bi odgovorio? Rekao bi da koristi Fritza? Zanimalo bi ga koji je verzija?

Crni kvadrat

U mladosti sam imao dobrog poznanika, šahovskog majstora. Mlad, talentovan, iz intelektualne porodice. Ali, počeo je da se napija i to pred svima. I ništa nije pomagalo: ni molbe prijatelja, ni tuga roditelja. Pio je sve više i više.

Ali jednog dana sretnem ga u Centralnom šahovskom klubu. Potpuno trijezan. I kaže:

– Eto, Semene, ne pijem već dvije sedmice! I ne pušim, usput.
– Kako ti je to pošlo za rukom?
– Razumiješ, ovdje je najvažniji sistem. Odlučio sam da prestanem od prvog u mjesecu. I unaprijed sam sebi nacrtao kalendar za mjesec. Svaki dan označio kvadratićem. Ako ne pušim – precrtam ga dijagonalno. Ako još i ne pijem – drugom dijagonalom. Sve po sistemu! Evo, pogledaj.

I pruža mi bilježnicu. A tamo četrnaest precrtanih kvadratića, jedan preko drugog, i još šesnaest praznih. Bio je baš petnaesti dan.

– Svaka čast – kažem, – drži se dalje.

A nakon nekoliko dana sretnem ga pijanog. Pitam:

– Saša, a šta je sa sistemom?
– Razumiješ, nisam ti prošli put sve rekao. Ako ipak popijem, kvadratić premaže potpuno da bude crn. Sve sam zapisao, pogledaj. Sada ću postepeno smanjivati broj crnih kvadratića. Sve po sistemu!

Od tada je prošlo mnogo godina. A sudeći po tome što je majstor živ i zdrav, sistem funkcioniše.

Zapisi o istoriji sovjetskog šaha

Čudna stvar – svi se sada žale na pad interesa za šah, prisjećaju se „zlatnog doba“, sovjetskog vremena. S jedne strane, sve je tačno: interes publike tada je bio neuporedivo veći, društveni status velemajstora mnogo viši. Ali vodeći sovjetski šahisti su zarađivali mnogo manje. Jednostavno rečeno, sitniš.

Ali zar je stvar samo u novcu? Danas velemajstor sam planira svoj kalendar, bira gdje će igrati. Ranije, kada su glavni prihodi velemajstora bili inostrane turneje (valuta!), izbora nije bilo. Sve je odlučivalo rukovodstvo. Zato igraj, dragi velemajstore, tamo gdje te pošalju. Ili puste.

Sjećam se jednog slučaja krajem šezdesetih. Naša federacija je dobila pismo iz Čehoslovačke. Česi pozivaju četiri učesnika na omladinski turnir. Federacija pročita pismo, ali nepažljivo. I odluči da bi poslati četiri mlada šahista u inostranstvo bilo previše. S druge strane, češke prijatelje ne treba uvrijediti. Zato pošalju dvoje.

Momci stignu u Čehoslovačku, a tamo – turnir je timski, na četiri table. I oni ga odigraju samo dvojica, sa rezultatom 0:2 „od starta“. Dobro je što su izbjegli posljednje mjesto.

Sledeće godine Česi ponovo šalju pozivnicu. Sada su naši pažljivo pročitali pismo. Sastavili dokument u Državnom komitetu za sport, upisali četvoro mladića. U Državnom komitetu birokrate pregledale dokumente, razmatrali situaciju. Kažu:

– Prošle godine su išla dvojica? Dvojica. Pa nije lako odlučiti se sada, čudna situacija da sada nešto mijenjamo.

Čiji sam savremenik?

Jednom sam dobio laskavu kritiku od jednog mladog šahiste, međunarodnog majstora. Prošlo je već nekoliko godina, ali te riječi pamtim napamet:

-Mnogo su mi se dopala vaša sjećanja. Vjerovatno zato što sam još malo zatekao sovjetsko vrijeme i čitao sam mnogo upravo o vašim savremenicima.

Fotografija B. Dolmatovskog; iz arhive Oktobarskog kluba i časopisa „64“.

(Kraj)

******************

Stari Semjon
(Prenesene priče Starog Semjona iz knjige „Iz dubla“).

https://chesspro.ru/_events/2011/semion1_gl.html