ŠAHOVSKE ANEGDOTE I PRIČE - MALO O ŠAHU

 

Srećno djetinjstvo

U djetinjstvu sam se bavio šahom u jednom od moskovskih Domova pionira. Kružok je vodio divan i najmiliji čovjek, I. D. Berezin. Osim tog kružoka, Josif Davidovič imao je i druge šahovske aktivnosti – igrao je sam, sudio, po mom mišljenju bio član nekih federacija, prisustvovao sjednicama itd. Pored toga, sarađivao je s velemajstorom A. Lilijentalom

Naime, Lilijental je u „Komsomolskoj pravdi“ vodio šahovsku rubriku. Iako je Andre Arnoljdovič dugo živio u Savezu, prilično loše je govorio ruski. Zato je umjesto njega pisao Josif Davidovič – Lilijental bi govorio šta želi reći, a I. D. bi to zapisivao. Bili su prijatelji, i Lilijental je više puta dolazio kod nas u Dom pionira, davao simultanke, pričao o svom životu, o Laskeru, Kapablanki, Aljehinu – ukratko, igrao je sa svim svjetskim šampionima osim Štajnicom.

Kad su 1963. godine u Teatru estrade igrali Botvinik i Petrosjan, Berezin nas je, članove kružoka, uveo na meč. A mene i mog druga Vitju – čak u pres-biro!

I evo nas, sjedimo u toj prostoriji, okruženi bogovima: Talj, Kotov, Flor, Lilijental – vjerovatno su bili i drugi velemajstori, ali ih nisam zapamtio – sjedimo, blaženi, i hvatamo svaku njihovu riječ, svaki pokret.

I odjednom Lilijental zove Vitju:
„Vitja, priđi, da ti nešto šapnem na uho!“
I Vitja priđe. Lilijental mu nešto kaže na uvo. A ja, izgarajući od zavisti, pitam:
„Vitja, šta ti je rekao?“
A Vitja ponosno odgovara:
„Rekao mi je da se podrežem nokte!“

Srećna mladost

Šezdeset devete godine radio sam povremeno kao demonstrator na prvenstvu SSSR-a. Naravno, „radio“ – to je previše rečeno. Sjećam se kako sam stajao u redu na blagajni Goskomsporta. Red je bio dug. U njemu su stajali naši olimpijci, koji su primali nagrade za Meksiko – po nekoliko hiljada rubalja. Negdje u sredini reda vrzmali su se „tuđi elementi“ – ja i meni slični ljubitelji šaha. Iznos je bio nesrazmjeran mom ogromnom trudu – devetnaest rubalja i četrdeset kopejki. Za taj novac smo se ja i prijatelji lijepo proveselili cijelo veče, a para je još i ostalo.

Prvenstvo je bilo kvalifikaciono za međuzonski turnir – igrali su svi, osim Korčnoja i novopečenog svjetskog prvaka Spaskog. Ali i on je ponekad dolazio u sobu iza scene, gdje su se okupljali učesnici. Sve njih mogli smo posmatrati izbliza, i to dok rade ono što vole. Mnogo toga mi se sada vraća u sjećanje.

Sjećam se Aleksandra Zajceva – najdivnijeg čovjeka, koji je brilijantno odigrao prethodno prvenstvo u Alma-Ati, časno se borio u meču s Polugajevskim – a na ovom prvenstvu potpuno podbacio. Živio je još samo godinu dana.

Sjećam se starog Žuhovickog (bio je mlađi od mene sada), koji je u tom po sastavu najjačem turniru osvojio pedeset posto poena. Talja i Petrosjana, koji su iza scene igrali blic. Liberzona, koji je uporno igrao crnim figurama sicilijanku s ranim Db6. Čuvenu partiju Tajmanova s Lutikovim iz posljednjeg kola.

Sjećam se ideje Talja u partiji sa Štejnom (a možda je to bila teorija, ne znam).

U toj poziciji on je uzeo topom na d6, i poslije g6–g5 odigrao Tg6.

Sjećam se kako se Petrosjan ljutio na publiku kada je Vasjukov prekoračio vrijeme u partiji s Taljem, iako je imao figuru više, a sala, koja je navijala za Talja, zapljeskala.

Sjećam se kako je isti taj Vasjukov, u doigravanju partije s Gufeljdom, prešao u remi završnicu „kralj s pješakom protiv kralja“ – i igrao je do pat pozicije.

Sjećam se uvijek smirenog Smislova i uvijek nervoznog Polugajevskog. Sjećam se tragičnog dana za Talja, dana doigravanja, kada je, izgubivši naizgled dobijenu poziciju protiv Furmana, izgubio i posljednju šansu za prolazak u međuzonski turnir.

Sjećam se briljantnog članka (čini mi se u „64“) poznatog dramatičara Leonida Zorina, koji je svako veče sjedio u sali i strasno navijao za Tajmanova.

I, što je najvažnije, sjećam se uvijek pune sale CDKŽ-a.
Da li je to danas uopšte moguće?
I šta je šah od tada dobio, a šta izgubio?

Leonid Zorin, Jevgenij Gik, Mark Tajmanov

Kako nisam postao majstor

Imao sam jednog dobrog poznanika, budućeg majstora N. Često smo se družili, analizirali partije.
On mi je stalno govorio:
„Vrijeme ti je da postaneš majstor!“
Ja bih ponosno klimao glavom: da, da, vrijeme je, odavno je vrijeme!

Treba reći da N nije bio Moskovljanin, bio je došljak. Studirao je na institutu i iznajmljivao sobu.
Jednom me nazove i kaže:
– Pomozi mi da prenesem stvari, selim se u drugu sobu.
Dogovorimo se da se nađemo kod metroa. Nađemo se, a on kaže:
– Samo te molim, nikome ne pričaj šta si kod mene vidio.
– Dobro, ne brini.

Prošle su mnoge godine, mislim da sada mogu ispričati. Dolazimo kod njega kući. Takvo što zaista nisam mogao ni zamisliti. Čitava soba zatrpana šahovskim knjigama i časopisima. Na zidu demonstraciona tabla (ako se ko sjeća – riške proizvodnje). Druga tabla (bez figura) visi na plafonu, iznad kreveta.
Ćutim. Mislim u sebi: „Evo pravog fanatika!“
A on kaže:
– Nisam ja neki Balašov da radim nad šahom četrnaest sati dnevno! Ja ću radije osam, ali produktivno!

Tad sam shvatio da majstor od mene nikad neće biti.

Od tada je prošlo mnogo godina. Majstor N je postigao zapažene uspjehe. Osvojio je nekoliko međunarodnih turnira. Igrao je u Prvoj ligi prvenstva SSSR-a. Postao je velemajstor. Ali do nivoa Balašova – nikad nije dogurao.

Kako nisam postao velemajstor

To je bilo prije skoro četrdeset godina. Uhvati me komsorg i kaže:
– Slušaj, imamo jedan podređeni stambeni odsjek (ŽEK). Tamo jedna starija gospođa vodi šahovski kružok. A ti si kod nas šahista, prvokategornik. Dakle, idi tamo, održi djeci simultanku.

Kažem ja:
– Ako tamo ima kružok, možda ima i prvokategornika. Kako da im ja dajem simultanku?
– Ma ne, – odgovara komsorg, – ta gospođa ni sama ne zna da igra šah. A kamoli djeca.

Uglavnom, odem ja. Stignem tamo – zaista, vrlo simpatična starica, vidi se da jako voli djecu. Djeca su već bila okupljena, sjede – svečano obučena, u bijelim košuljama i s oktobarskim značkama. Iza njih se vrzmaju mame.
Starica me pita:
– Kako da vas predstavim?
– Imam prvu kategoriju.
– Pa ja ću reći da ste velemajstor!
– Ma kakvi, velemajstore sve znaju po prezimenima! (Da, zaista, tada je to tako bilo.) Ako vam je već toliko stalo, recite da sam kandidat za majstora.
– Dobro, dogovoreno.

I izlazi ona u kružok i glasno objavljuje:
– Djeco, k nama je došao međunarodni majstor taj i taj, – i izgovara moje prezime.

Uglavnom, kad je sve završilo, izlazeći već napolje, sustignem uplakanog dječaka s majkom. Majka ga tješi:
– Nisi ti izgubio od bilo koga, nego od međunarodnog majstora!

Centralnog šahovskog kluba

Šah, dim i Baturinski

„Sve Aristotel laže – duvan je božanstvo,
Njemu se svuda sprema slavlje!“
(Baćuškov, izgleda.)

Strogi direktor Centralnog šahovskog kluba i čitavog sovjetskog šaha, V. D. Baturinski, bio je strastveni pušač. Po Centralnom šahovskom klubu hodao je isključivo s upaljenom cigaretom u zubima. Drugima, međutim, pušenje je bilo strogo zabranjeno.
Baturinski bi vikao:
„Koga vidim s cigaretom – oduzeću mu pravo da igra šah na teritoriji SSSR-a!“

Jednom, tokom slobodnog dana, u Centralni šahovski klub došli su Austrijanci – njih tridesetak. Bili su to ljubitelji šaha iz grada Salcburga. Zamolili su da im se organizuje meč s moskovskim amaterima. Radnici kluba su mobilisali sve koji su se tog dana zatekli u klubu – i meč je počeo.

Igralo se u Velikoj sali Centralnog šahovskog kluba. Pušači Austrijanci odmah su izvadili cigarete. Vidjevši to, zapalili su i naši. Čitava sala bila je u oblacima duvanskog dima.

Ja sam tu “samovolju” posmatrao iz hola ispred Velike sale. I tada se pojavljuje Baturinski – s cigaretom u ustima i u pratnji svoje svite. Gleda taj dim. Zatim iz sale izlazi mladić u džemperu i farmerkama. U ruci – neupaljena cigareta. Ne rekavši ni riječi, prilazi Baturinskom, vadi mu cigaretu iz usta, pripali svoju na njoj, vrati cigaretu natrag u uvažena usta i odlazi nazad u salu.

Nastaje nijema scena iz „Revizora“.
Baturinski hvata vazduh ustima. Iskreno rečeno, ja sam se uplašio. Počesto je bio van sebe od bijesa.

Sabravši se, Baturinski promuklo izusti:
– Naš ili Austrijanac?
Neko iz svite brzo ga umiri:
– Austrijanac, Viktore Davidoviču, Austrijanac, ne brinite, naš to sebi ne bi dopustio!

Tako se sve srećno završilo.

L. i neočekivani šahovski trofej

Usput, u tom meču desio se još jedan zanimljiv događaj.
Prije nego što je sudija pokrenuo satove, kapiten austrijske ekipe održao je kratki pozdravni govor, nakon čega je protivnicima predao zastavicu i veliku drvenu kutiju u kojoj je bilo – sad se tačno ne sjećam šta, čini mi se, između ostalog, cigare i boca vina.

Pošto je ekipa Centralnog šahovskog kluba bila sastavljena na brzinu, nikakav kapiten s naše strane nije bio određen, pa su svi ti tada neviđeni darovi završili kod onoga koji je igrao na prvoj tabli – kandidata za majstora L.
On, koliko znam, i danas igra na veteranskim turnirima.

Sve pokušaje klupskih radnika da mu oduzmu, ako ne kutiju, onda barem zastavicu, L. je odlučno odbio:
– Ma idite vi u ...! Meni su dali – znači da je moje!

I to je, koliko mogu da shvatim, bio najveći uspjeh u njegovoj dugoj šahovskoj biografiji.

Iz istorije Centralnog šahovskog kluba

Kako je Buđoni smirio skandal u šahovskom klubu

Imao sam jednog poznanika, Volođu S. – živjeli smo u susjednim zgradama, povremeno se viđali na ulici i pričali.
Završio je GCOLIFK, šahovsku specijalizaciju, i radio u Centralnom šahovskom klubu.
Njegov šef bio je Baturinski.
Jednom su se zbog nečega ozbiljno posvađali, i Baturinski mu kaže:
– Mi s vama više ne možemo zajedno raditi, izvucite zaključke.
Na to mu Volođa odgovori:
– Pa ja lično ne namjeravam da dajem otkaz, a kako ćete vi – sami odlučite.

Poslije toga, naravno, skandal se još više rasplamsao.
Ali Volođa je ipak izvukao „zaključke“ – i sljedećeg dana donio na posao veliku fotografiju maršala Buđonija u okviru, s posvetom:
„Dragom Volođi za lijepu uspomenu od Semjona Mihajloviča.“
Stavio ju je na svoj sto.
I – sukob se nekako utišao.

Ilja Lazarevič Itkin

Moskovljani starije generacije sjećaće se da je poznati šahovski klub na Jakimanki nastao i učvrstio se zapravo zahvaljujući jednom čovjeku – Ilji Lazareviču Itkinu.
Bio je, što je iznenađujuće, penzionisani oficir. Iznenađujuće zato što u njegovom izgledu ni ponašanju nije bilo ničeg vojničkog. Bio je inteligentan do srži, nevjerovatno dobar i na neki vrlo šarmantan način – smušen.

Taj klub bio je njegovo omiljeno čedo.
Sad, kad se sjetim tog vremena, ne mogu ni da zamislim kako je tom najblagorodnijem čovjeku pošlo za rukom da izdejstvuje kod opštinskih vlasti sve potrebne odluke, saglasnosti, dozvole, da obezbijedi finansiranje i sve ostalo.

Svaki dinar koji bi uspio da pribavi za obnovu tog polupodruma, za kupovinu šahova, opreme i ostalog, punio mu je srce ponosom.
A kako je samo volio sve posjetioce – i majstore i obične šahovske entuzijaste! Kako se trudio da im bude lijepo i prijatno!

Osim kluba, imao je još dva velika interesovanja – fotografiju i pjesnika Jevtušenka.
Fotografisao je s velikom strašću, premda prilično loše, a svoje fotografije izlagao je po klubu, vodeći sve posjetioce da im pokazuje svoje „izložbe“.
Pjesnik Jevtušenko bio je njegov idol – mogao je o njemu pričati satima.

Sjećam se jednog slučaja. Jednom smo moja djevojka i ja svratili u kafeteriju i tamo sreli Ilju Lazareviča.
Uzimamo kafu i kolače, a I. L., nadahnut prisustvom dame, počinje nam pričati istoriju brakova i razvoda pjesnika – od Belle Ahmaduline pa do posljednje (barem tadašnje) supruge Maše.

Pričao je dugo i veoma detaljno, a prekinuti ga bilo bi pravi grijeh: Ilja Lazarevič sav je zračio dobrotom i radošću.
Na kraju je stigao do završetka priče:
– Ali to, dragi moji, – rekao je, – samo su žene, a tako... – tu je malo zastao, – nema im broja. Ali mi mu sve praštamo, – oči Ilje Lazareviča ovlažile su se, a glas mu je zadrhtao od oduševljenja, – za ono božansko uživanje koje nam pruža svojim djelima!

Sjećam se i da je Ilja Lazarevič jednom u klubu priredio foto-izložbu „Trideset godina stvaralačkog rada Jevtušenka“.
Sam Jevtušenko je došao, razgledao izložbu.
Ilja Lazarevič je, naravno, ovjekovječio taj istorijski trenutak.
Na panoima su se uskoro pojavile nove fotografije.

Jednom je neko – ne sjećam se više ko – odlučio da ga malo podbode i pokazao mu epigram Gafta o Jevtušenku – prilično zloban.
Jadni Ilja Lazarevič bio je strašno potresen.
Ali već sledeće večeri došao je u klub vedar i dotjeran – tokom noći sastavio je odgovor klevetniku, takođe u stihovima.
Smisao tog dugačkog pjesničkog „odgovora“ bio je otprilike ovakav: Jevtušenko je slon, a Gaft je mops koji zlobno laje na njega.

Ali ono što je mučilo Ilju Lazareviča bilo je drugo: a šta ako epigramu nije napisao Gaft?
Zamislite – da on, ni kriv ni dužan, uvrijedi čovjeka!
Nakon dugog promišljanja, pjesma je dobila naslov:
„Gaftu, ako je on napisao onaj epigram.“

…Ilje Lazareviča odavno više nema na ovom svijetu.
Nadam se da ga ne pamtim i ne volim samo ja. 

 Puškin i šah, ili Ogledi iz porodičnog života

Poznata je Puškinova rečenica iz pisma ženi:

„Zahvaljujem ti, dušo moja, što učiš šah. To je neophodno u svakoj dobro uređenoj porodici. Dokazaću kasnije.“

To je kao teorema Ferma: i on je, kažu, napisao – sad nemam vremena, dokazaću nekad kasnije.

Sa Fermom se neću raspravljati, ali s Puškinom – pokušaću.

Imao sam jednog poznanika, majstora. Imao je ženu, takođe šahistkinju. Čini se, bila je i ćerka šahistkinja. Sve je izgledalo kako treba, porodica skladna. I odjednom – razveli se.

Prošlo neko vrijeme, sretnem ga. Sjednemo, porazgovaramo.
Pitam ga:
– Šta se desilo?

A on kaže:
– Znaš, ona je imala prekinutu partiju, važnu. Zamolila me da pogledam poziciju u prekidu. Ja sam čitavu noć analizirao, pa otišao do Gellera. Gledali smo poziciju još tri sata. Dođem kući, pokažem joj sve što smo smislili, a ona mi kaže – ti si budala i ništa ne razumiješ. Pa reci, kako poslije toga da živim s njom?

Sjećam se i druge priče.
Prije otprilike trideset godina u CDSA je održan međunarodni turnir vrlo jakog sastava. U toj sali često su se igrala šahovska takmičenja – sjećam se, tamo je bio i meč za svjetsko prvenstvo Gaprindašvili – Kušnir, kao i mečevi kandidata Korčnoj – Talj, Korčnoj – Geller.

Sala je bila odlična, naročito ljeti: veliki prozori gledali su na vrt, kroz njih su se vidjele krošnje drveća.
Jedini nedostatak – daleko od metroa, trebalo je pješačiti dobrih dvadeset minuta.

I tako, jednom idem s turnira prema stanici.
Počinje jak pljusak, ja se sklonim pod drvo. A tamo već stoje V. V. Smislov i njegova divna supruga, Nadežda Andrejevna.
Ona, kako je poznato, šah ne igra – ali poziciju razumije.
I onako strogo govori Vasiliju Vasiljeviču:
– Sramota, Vasja! Bijelim figurama, u sedamnaest poteza – remi! I s kim! S tom čizmom, Gipslisom!

Vasilij Vasiljevič je ćutao, zbunjen, i nije se ni pokušavao opravdati. Eto kako to biva – žena šah ne igra, a porodica – savršena!

Ali, s druge strane, nije sve tako jednostavno. Postoje i argumenti za mišljenje Puškina. Evo šta može da se desi kada žena (a ni muž) ne igraju šah.

Jednom me jedan poznanik upitao:

– Imaš li nekoga da mi izbrusi sočivo za teleskop?

Jedini koga sam mogao da se sjetim bio je Baruh Spinoza, koji je do tada (obavještavam mlade čitaoce) već bio umro. Rekoh:

– A čemu ti služe, Šurik, ta sočiva?

– Pa vidiš, pomirio sam se sa ženom. Treba valjda imati neko zanimanje kod kuće. Pa odlučio sam da napravim teleskop.

– Zašto baš tako komplikovano! Zar nije lakše držati ribice? Ili nešto drugo?

– Pa već sam o tome razmišljao! Ribice – znači sjediš kući!

– A teleskop?

– Pa već sam na krovu pronašao mjesto!

Uglavnom, Puškinovo pitanje je ostalo ostaje nerazjašnjeno.

Ako odmah ne shvatiš

Kako razlikovati dobrog čovjeka od lošeg? Sve zavisi od kriterijuma. Evo šta mi je jednom rekao jedan, sada pokojni moskovski majstor:

– Karpov – loš čovjek, a Korčnoj – dobar!

– Zašto? – upitah.

– E, igrao sam u ekipnom prvenstvu zemlje za „Trud“. Talo­ne (bonove za hranu) sam zamijenio za novac, za nedjelju ih potrošio na piće, sjedim u sobi, tugu­jem. Telefon zazvoni: „Tolja, ovdje Viktor Ljvovič. Dođi kod mene u sobu.“ Dođem, a tamo! Puni sto, votka, zakuska! Sipa mi čašu. „Tolja, pij!“ Dobar čovjek!

– A Karpov?

– E, igrao sam u Ševeningenu, kad je Karpov postajao majstor. Imao je petnaest godina, došao je sa majkom. Majka priđe: „Tolja, odigraj remi sa mojim sinom.“ Rekoh – nema problema, odigrao sam. Donijela je jednu bocu. Mislio sam da će donijeti dvije. Odbila je da pije sa mnom. Sa takvom mamom, kakav sin može biti?

Slučaj malo složeniji

Osamdesete godine, dok sam bio u Estoniji, upoznao sam nekog H., Estonca od oko pedeset godina, koji je mnogo pio. U mladosti, početkom pedesetih, bio je velika nada, igrao je u polufinalu Saveza, nastupao za tim Estonije na raznim ekipnim takmičenjima (usput, nedavno sam pronašao referencu na jednu njegovu partiju u četvrtom tomu „Moji veliki prethodnici“ Kasparova). Kasnije je zbog tuče u pijanom stanju, skoro sa Ivo Nejom, bio diskvalifikovan, a nakon mnogo godina se vratio šahu, ali sada čisto amaterski.

I tako sjedimo mi u restoranu, razgovaramo, i ja ga pitam:

– Vi ste ipak poznavali Keresa?

– Da, igrao sam s njim u istom timu, i to ne jednom!

– Pa recite, kakav je čovjek bio?

Tada se on duboko zamislio i nekako nesigurno rekao:

– Pa ne znam... da li je on uopšte pio.

Ponosna šahistkinja

Početkom sedamdesetih u Španiji je održan ženski međuzonski turnir. Kada je sve završeno, sovjetske učesnice su se vraćale kući preko Pariza. Tamo su, ne znam kako, uspjele da ostanu par dana – izleti, kupovina i slično.

– I tako, – pričala mi je jedna od njih, – uspjela sam da se odvojim od svih ostalih. I odlučila sam da odem na Plas Pigal, da vidim šta je to. Prostitutke, klijenti, svodnici! Tako zanimljivo! I čak mi se jedan približio! – ponosno je završila svoju priču.

Da li je statistika tačna?

Ko od šahista, nakon što podbaci na turniru, nije sjetno pomislio:
„Eh, da nisam tamo previdio pješaka… da sam ovdje pristao na remi… da sam u onoj partiji dao mat u tri poteza — onda bih ja…?“
Naravno, sve to ostane samo u glavi — ili u kafani.

Ali velemajstor Vladimir Alatorcev nije bio običan smrtnik.
Kako mi je jednom ispričao njegov prijatelj, on je išao mnogo dalje: vodio je svoje, lične tabele svih turnira na kojima je učestvovao. Samo što su se te tabele — hm, recimo to tako — malo razlikovale od zvaničnih. Svaku svoju partiju velemajstor je pažljivo i nepristrasno analizirao, i u tabelu upisivao ne stvarni rezultat, nego onaj koji je smatrao pravednim.

I da su svi šahisti tako radili — zamislite samo kako bi izgledala šahovska istorija!

Problemi jezikoslovlja

Prije mnogo godina, pokojni velemajstor Leonid Štejn pričao je u društvu ovu priču.
Kad je prvi put postao šampion SSSR-a, po povratku u Lavov ga je primio prvi sekretar oblasnog komiteta partije.
U „prijateljskom razgovoru“ (tako se to tada zvalo), sekretar ga je upitao da li planira da nastavi školovanje, i ako da – u kom pravcu.
Štejn je odgovorio da bi volio da studira novinarstvo. (A možda i istoriju – sad se više niko ne sjeća.)

Poslije nekog vremena stigao mu je poziv – može upisati Lavovski univerzitet.
Da bi mlađi razumjeli: u to vrijeme Jevrejima u Ukrajini nije bilo lako upisati fakultet.
Ali Štejn je bio šampion zemlje – pa su se i vrata univerziteta otvorila.

Na ispitima mu je, kako je pričao, bio pridružen poseban čovjek, da se slučajno ne desi da ga „obore“.
„I evo,“ priča Štejn, „polažem istoriju. Znam ja to, ali moglo je biti i pet, a moglo i dva.
Uzimam karticu, spremam se, počinjem odgovarati.
A moj ‘pridruženi’ sjedi u učionici, ozbiljan.

Ispitivač me pita: ‘Zašto ne odgovarate na maternjem jeziku?’
A ja mu, na ukrajinskom, kažem: ‘Mogu i na maternjem, ali bolje govorim ruski.’
A on, također na ukrajinskom, kaže: ‘Nastavite!’ – i počne da me ruši.
Ne brzo, nego polako, s uživanjem – da traje duže.“

„I odjednom,“ nastavlja Štejn, „moj ‘pridruženi’ ustaje i izlazi.
Ja se borim koliko mogu, ali već vidim – ništa od ispita.
I taman kad pomislih da sam propao, u učionicu ulaze ‘pridruženi’ čovjek i prorektor.
Prorektor sjeda pored ispitivača, sluša malo, a ovaj me i dalje udara pitanjima.
Onda ga prorektor pozove sa strane i nešto mu šapne na uvo.

Takvo iznenađeno lice nikad u životu nisam vidio!
Ukratko,“ završio je Štejn uz smijeh, „dao mi je četvorku.“

 

Puškin i šah, ili Ogledi iz porodičnog života

Poznata je Puškinova rečenica iz pisma ženi:

„Zahvaljujem ti, dušo moja, što učiš šah. To je neophodno u svakoj dobro uređenoj porodici. Dokazaću kasnije.“

To je kao teorema Ferma: i on je, kažu, napisao – sad nemam vremena, dokazaću nekad kasnije.

Sa Fermom se neću raspravljati, ali s Puškinom – pokušaću.

Imao sam jednog poznanika, majstora. Imao je ženu, takođe šahistkinju. Čini se, bila je i ćerka šahistkinja. Sve je izgledalo kako treba, porodica skladna. I odjednom – razveli se.

Prošlo neko vrijeme, sretnem ga. Sjednemo, porazgovaramo.
Pitam ga:
– Šta se desilo?

A on kaže:
– Znaš, ona je imala prekinutu partiju, važnu. Zamolila me da pogledam poziciju u prekidu. Ja sam čitavu noć analizirao, pa otišao do Gellera. Gledali smo poziciju još tri sata. Dođem kući, pokažem joj sve što smo smislili, a ona mi kaže – ti si budala i ništa ne razumiješ. Pa reci, kako poslije toga da živim s njom?

Sjećam se i druge priče.
Prije otprilike trideset godina u CDSA je održan međunarodni turnir vrlo jakog sastava. U toj sali često su se igrala šahovska takmičenja – sjećam se, tamo je bio i meč za svjetsko prvenstvo Gaprindašvili – Kušnir, kao i mečevi kandidata Korčnoj – Talj, Korčnoj – Geller.

Sala je bila odlična, naročito ljeti: veliki prozori gledali su na vrt, kroz njih su se vidjele krošnje drveća.
Jedini nedostatak – daleko od metroa, trebalo je pješačiti dobrih dvadeset minuta.

I tako, jednom idem s turnira prema stanici.
Počinje jak pljusak, ja se sklonim pod drvo. A tamo već stoje V. V. Smislov i njegova divna supruga, Nadežda Andrejevna.
Ona, kako je poznato, šah ne igra – ali poziciju razumije.
I onako strogo govori Vasiliju Vasiljeviču:
– Sramota, Vasja! Bijelim figurama, u sedamnaest poteza – remi! I s kim! S tom čizmom, Gipslisom!

Vasilij Vasiljevič je ćutao, zbunjen, i nije se ni pokušavao opravdati. Eto kako to biva – žena šah ne igra, a porodica – savršena!

Ali, s druge strane, nije sve tako jednostavno. Postoje i argumenti za mišljenje Puškina. Evo šta može da se desi kada žena (a ni muž) ne igraju šah.

Jednom me jedan poznanik upitao:

– Imaš li nekoga da mi izbrusi sočivo za teleskop?

Jedini koga sam mogao da se sjetim bio je Baruh Spinoza, koji je do tada (obavještavam mlade čitaoce) već bio umro. Rekoh:

– A čemu ti služe, Šurik, ta sočiva?

– Pa vidiš, pomirio sam se sa ženom. Treba valjda imati neko zanimanje kod kuće. Pa odlučio sam da napravim teleskop.

– Zašto baš tako komplikovano! Zar nije lakše držati ribice? Ili nešto drugo?

– Pa već sam o tome razmišljao! Ribice – znači sjediš kući!

– A teleskop?

– Pa već sam na krovu pronašao mjesto!

Uglavnom, Puškinovo pitanje je ostalo ostaje nerazjašnjeno.

Nešto o slijepima

„Ko nije slijep – taj vidi.“
(L. P. Berija, kako bi to samo on znao reći).

Ovu priču je, nekad pričao mladi (tada) majstor Boris Guljko.

Ali da počnemo redom.
U šahu su se „slijepima“ smatrali ne samo oni koji uopšte ne vide, nego i oni s vrlo slabim vidom. A neki od njih igrali su za reprezentaciju SSSR-a na međunarodnim takmičenjima.
Šah za slijepe imao je svoje posebnosti: tabla s rupicama u koje su se figure uklapale, sat s ispupčenim tačkama za posljednjih pet minuta, i, naravno, obavezno naglas izgovaranje svakog poteza.
I sve to zahtijevalo je nevjerovatnu koncentraciju – i od slijepog, i od onog koji vidi.

E sad, igra tako Guljko turnirsku partiju protiv slijepog majstora R.
Borja povuče potez i glasno ga objavi.  Njegov protivnik pažljivo opipa figure, razmišlja… pa odigra potez.
I tako, igraju – sve ide mirno, šahovsko dostojanstvo na nivou.

Ali onda – drama!
Guljko previdi topa.
„I još nisam ni spustio ruku,“ – pričao je kasnije, – „nisam ni stigao da kažem potez – a on već zgrabi mog topa!“

Maestro

Poznati sovjetski majstor V. A. Ljublinski, učesnik posleratnih finala prvenstva SSSR-a, u zrelim godinama radio je kao trener na jednom moskovskom univerzitetu. Među obavezama mu je bilo i da igra za tim na univerzitetskom prvenstvu.

Jednom prilikom igra on protiv studenta, prvokategornika. Vrlo brzo – figura više, majstorsko znanje očigledno. Ali student se ne predaje, mirno nastavlja da igra kao da je sve u redu.

Ljublinski, ogorčen, podigne obrve i reče:
– Pa kako vas nije sramota! Igrate s maestrom – i to bez figure! Gdje vam je poštovanje?

A student, bez trunke treme, uzvrati:
– Kakav maestro, profesore! Maestro je Kapablanka! 

Ko treba da bude velemajstor

Jednom se na forumu sajta ChessPro vodila žustra rasprava: da li šahista treba da bude asketa, potpuno posvećen sportskoj borbi, ili ipak epikurejac – ljubitelj ugodnog života, dobre hrane i pića. Šta više doprinosi uspjehu?

Meni je, u tom kontekstu, uvijek pred očima moskovski (a sada američki) velemajstor Anatolij Lejn. Toliko je volio šah da bi, šetajući Tverskim bulevarom, mogao da sjedi satima pored dvojice penzionera koji igraju partiju i posmatra njihovo “šahovsko stvaralaštvo” u tišini.

Ali čim bi ga prijatelji zadirkivali:
– Tole, pa ti si šahovski fanatik!
On bi se zagonetno namrštio i rekao:
– Koji sam ja fanatik… ponekad i popijem!

Žao mi je i danas

Prije dvadesetak godina mojoj majci često je dolazila u posjetu ljepotica Daša K., ćerka veoma poznatog ruskog pjesnika. Pjesnik, čovjek dramatične sudbine, bio je veliki ljubitelj šaha, čak je ponekad i objavljivao u „64“.

Želeći da mu učinim zadovoljstvo, rekao sam Daši:
– Vašem ocu će biti zanimljivo da pročita ovu knjigu.

I pozajmio sam joj bibliografsku rijetkost: knjigu M. Levidova „Štajnic, Lasker“.

Prilikom svoje sljedeće posjete, Daša mi je donijela novu pjesnikovu zbirku uz riječi:
– Otac vam zahvaljuje na knjizi i poklanja svoju.

I to je sve.

Zašto sam ovo sve napisao? Dvadeset godina je prošlo – a knjige bez koje sam ostao mi je i sada žao!

(Nastaviće se)

******************

Stari Semjon
(Prenesene priče Starog Semjona iz knjige „Iz dubla“).

https://chesspro.ru/_events/2011/semion1_gl.html

(Stavljen nastavak 10.)