STRAST I VOJNA TAJNA VELEMAJSTORA FAJNA (REUBENA FINE-a)

 Piše: Vladimir Neištadt

Jedan od pobjednika AVRO-1938, možda i najčuvenijeg turnira svih vremena, dao je svoj doprinos u uništenju podmorničke flote Trećeg rajha i u odlučujućim bitkama protiv militarističkog Japana.
Skoro čitav Drugi svjetski rat, ovaj izuzetni šahista i teoretičar bavio se analitikom u tajnoj grupi naučnika pri Mornarici SAD, o čemu svjedoče materijali koji su ekskluzivno stavljeni na raspolaganje autoru ChessPro-a od strane Centra za mornarička istraživanja (CNA) u Aleksandriji (predgrađe Vašingtona).

KAKO JE JUGOSLOVEN VASJA PREPREČIO PUT AMERIKANCU REUBENU

Malo su zakasnili tog kišnog dana na voz za Lenjingrad mladi ruski književnik Nikolaj Čukovski i kod njega u gostima, u vikendici u predgrađu, američki pisac Dos Pasos, čiji romani tada (krajem 20-ih godina prošlog vijeka) još nisu bili dostupni ruskom čitaocu.
Da prekrate vrijeme do sljedećeg voza, odlučili su da svrate u stanični bife – uz kriglu piva i skromnu užinu u vidu kiselog graška i crnog hljeba. Uz zadovoljstvo su pili pjenušavo piće i živahno razgovarali. Jednako živahno, za susjednim stolom, razgovaralo je društvo mladih ljudi, od kojih je jedan – milicionar u uniformisanoj košulji i s naganom za pojasom – povremeno bacao poglede prema piscima.

„I primjetio sam“, prisjećao se kasnije Nikolaj Kornejevič, „da ti pogledi uznemiravaju Dosa Pasosa. Nervozno je pogledavao čas u milicionera, čas u mene. Ja, zauzet teškim poslom – sastavljanjem engleskih rečenica u glavi – dugo nisam obraćao pažnju na njegovu zabrinutost.

I odjednom,“ nastavlja memoarista, „milicionar je ustao od svog stola i krenuo ka nama. Dos Pasos je, zveckajući stolicom, skočio na noge. Lice mu je problijedilo.

– Izvinjavam se – rekao mi je milicionar, trudeći se da bude što učtiviji. – Moj kofer je na prozorskoj dasci...

Zaobišao je naš sto i uzeo kofer. Dos Pasos, još uvijek ne shvatajući, stajao je na svojim dugim nogama, spreman na sve.

– Izvinjavam se... izvinjavam se... – ponavljao je milicionar, dodirujući šapku.

Tek kada je izašao, stegnuvši platneni kofer pod pazuhom, Dos Pasos je konačno sve shvatio, zarumenio se i sjeo nazad. I tek tada mi je postalo jasno koliko mu se naša zemlja činila strašnom i koliko se u njoj osjećao usamljenim i bespomoćnim.“

Deset godina kasnije, još jedan poznavalac Menhetna, mladi američki velemajstor Reuben Fine (Fajn), došao je u SSSR da učestvuje na dva pripremna turnira. I njemu se ova zemlja učinila strašnom – kao i njegovom zemljaku Dosu Pasosu.

Jedan od junaka trilogije Džona Dosa Pasosa "SAD", Džo Vilijams, uveče je "ponekad išao na Menhetn i igrao šah u Mornaričkom klubu". Sam pisac – temeljni istraživač Njujorka – sasvim sigurno je navraćao i u najčuvenije šahovske klubove tog najvećeg megapolisa – Menhetnski, Maršalov – i mogao je sasvim lako posmatrati kako stalni gost tih klubova, Rubi (Reuben) Fajn, ređa pobjede u blic i rapid partijama protiv svih redom. Uz rijetke izuzetke, o čemu će još biti riječi...

Mnogo kasnije, u intervjuu za časopis Chess Life, velemajstor će reći da je bio u SSSR-u za vrijeme čistki, kad su, prema glasinama, dnevno strijeljali i po hiljadu ljudi. Prisjetiće se i čovjeka koji ga je pratio, a koji je ubrzo nakon što je on, Fajn, napustio Rusiju, bio strijeljan. Prisjećajući se tog putovanja i u autobiografskoj knjizi Strast prema šahu, Fajn je sa tugom primijetio da su sovjetski majstori, iako ljubazni za tablom, zazirali od toga da ga posjete u hotelu – da s njim porazgovaraju, druže se, pričaju o svakodnevnim stvarima...

Ime čovjeka koji ga je tada pratio Fajn nije naveo, a bio je to Petar Mussuri, nadareni novinar i sastavljač šahovskih problema. Pošto nije bio sovjetski državljanin, već podanik Grčke, u časopisu Šah u SSSR-u i u listu 64. Šah i dame u radničkom klubu, mogao je da se pojavljuje samo kao spoljni saradnik...

Kao stranca, bilo je lakše poslati Mussurija na turnire u inostranstvo. Te "inostrane ture" skupo su ga koštale. Po scenariju koji je osmišljen u službi što je zemlju držala u gvozdenom stisku, Mussuri je, navodno, u Parizu primio 10.000 dolara za finansiranje kontrarevolucionarne trockističke organizacije u Sovjetskom Savezu. Navodno je njen član bio Budu Mdivani (u to vrijeme zamenik predsjednika Sovnarkoma Gruzije), koji je, prema dokumentima montiranog slučaja, navodno naložio Petrovci Ani Petrovni, da zamoli sina da u francuskoj prijestonici preuzme pomenutih 10.000 dolara. Očigledno su se "scenaristi" iz NKVD-a uhvatili za Mussurijevo putovanje u Pariz po završetku Notingemskog turnira 1936. godine. Inače, na tom putovanju Mussuri je pravio društvo pobjedniku Notingema Mihailu Botviniku (o čemu piše sam Mihail Moisejevič u svojoj knjizi Ka ostvarivanju cilja).

Mussuri je uhapšen 20. marta, dva dana prije nego što je Fajn stigao u Lenjingrad. Ko zna, možda su organi upravo to i čekali, ne usuđujući se da hapse Petra dok je u Moskvi boravio njegov štićenik – američki gost čiju su posjetu pompezno propratili glavni sovjetski mediji, Pravda i Izvestija (da ne pominjemo šahovsku štampu). U narednim godinama sovjetska štampa je posvetila toliki nivo pažnje od Amerikanaca koji nisu iz državnog vrha možda samo još jednoj – kovrdžavoj Anđeli Dejvis, članici CK Komunističke partije SAD.

Petar Mussuri, rođen 1911. godine, strijeljan je 1. avgusta 1937. godine. Mjesto sahrane – Donsko groblje.
Na istom tom groblju nalazi se i grob njegove majke, Ane Petrovne Mussuri (koja je do hapšenja radila kao maserka-kozmetičarka u jednoj moskovskoj poliklinici), koju su, pored učešća u kontrarevolucionarnoj organizaciji, optužili i za špijunažu. Strijeljana je 31. jula – dan prije svog starijeg sina.

Mlađi sin, Nikolaj Mussuri, rođen 1919. godine, takođe je bio optužen za pripadnost kontrarevolucionarno-trockističkoj organizaciji i za špijunažu. Po presudi Vojnog kolegijuma Vrhovnog suda SSSR-a dobio je tzv. 2. kategoriju – što je značilo 10 godina logora. Njegova dalja sudbina ostaje nepoznata...

Ana Petrovna i Petar Mussuri rehabilitovani su istog dana – 24. decembra 1957. godine.

Dana 5. marta 1937., list Pravda, izvještavajući o dolasku Fajna u Moskvu, predstavio ga je kao jednog od najvećih savremenih šahista. A bilo mu je tek 22 godine...
Kada je koju godinu ranije Fajn poslao pismo rukovodstvu Svesavezne šahovske sekcije, sa molbom da ga uključe u tada još planirani 2. Moskovski međunarodni turnir, organizacioni odbor, na čelu s Nikolajem Grigorjevim, nije čak ni odgovorio mladom Amerikancu. S druge strane, istu takvu molbu uvažili su kada ju je uputio Jugosloven Vasja Pirc...
Ispada da je tada u sovjetskim šahovskim krugovima Vasja imao veću reputaciju nego Reuben!

Dobar dio prve stranice lista "64" od 5. marta 1937. bio je posvećen dolasku mladog američkog velemajstora u Moskvu.
Na Bjeloruskoj stanici dočekali su ga predstavnici Svesaveznog komiteta za fizičku kulturu, članovi organizacionog odbora predstojećeg pripremnog turnira, predstavnici medija... Po svemu sudeći, čovjek sa šapkom „pirožok“ iza nasmijanog Fajna bio je Vladimir Snegirev, tadašnji šef šahovskog odjeljenja Komiteta.

„Iza neuglednog spoljašnjeg izgleda – pisao je o njemu Mihail Botvinik – krio se uporan, pametan i ciljno orijentisan čovjek... Zanimljivo, pohađao je školu u Moskvi zajedno sa svjetskom prvakinjom Verom Menčik.“

S velikom dozom sigurnosti može se pretpostaviti da je upravo Snegirev bio inicijator i organizator Fajnovog dolaska u SSSR.

Zanimljivo je da iz informativne zabilješke na istoj toj prvoj stranici „64“ proizilazi da je na moskovskom trening-turniru, uz učešće velemajstora Fajna i Lilijentala, trebalo da nastupi i Fjodor Bogatirčuk. Ali iz nekog razloga on na turnir nije stigao...

POTPORUČNIK KIŽE-2, „KOJI JE OBIŠAO POLA SVIJETA“, ILI „ZA ARGENTINU – NIJE LOŠE“

Na 5. Svesaveznom šahovsko-damskom kongresu, vatreni govornik i pravnik Nikolaj Kriljenko, sa svom odlučnošću tvrdokornog partijca, obrušio se na privatni časopis „Šahmati“ (koji je izdavao Nikolaj Grekov), jer se drži po strani od društveno-političkog života mlade sovjetske države. Sve više je šahovskog vođu iritirao snažan konkurent državnog periodičnog izdanja „64. Šah i dame u radničkom klubu“ (koji se, dodajmo, punio raznoraznim političkim brbljarijama po nalogu njegovog glavnog urednika Kriljenka).

Te iste godine „prvi sovjetski šahista“ i ugasio je Grekovljev časopis, koji je sarađivao s „bjelogardistom“ Aljehinom, „izdajnikom i otpadnikom“ Bogoljubovim, Nimcovičem, Grinfeldom, Špilmnom i drugim poznatim imenima. Časopis koji je pravovremeno i živopisno pratio sve najvažnije šahovske događaje na planeti tokom 20-ih godina prošlog vijeka... Na primjer, početkom 1927. „Šahmati“ je objavio nekoliko reportaža svog inostranog dopisnika Vjačeslava Rahmanova (koji se u početku potpisivao inicijalima V. R.) iz „velike žadne sale Menhetn-hotela“ sa najvećeg turnira u Njujorku, a zatim je isti taj Rahmanov objavio seriju „dopisa iz Buenos Ajresa“ s meča Kapablanka – Aljehin.

„11. septembra, – izvještavao je Rahmanov, – kročio sam nogom na tlo Buenos Ajresa, grada u kom ja, koji sam obišao samo pola svijeta, nikada ranije nisam bio. Namjerno sam stigao nekoliko dana prije početka meča: želio sam da posmatram obojicu protivnika prije nego što borba otpočne, kako bih tim ‘prije’ mogao da se poigram na kraju meča, jer, naravno, takva borba (o, kako sam je iščekivao!) ne može da ne ostavi traga na čovjekovu psihu.“ Rahmanov je podijelio s čitaocima „Šahmata“ kako je vješto intervjuisao oba učesnika tog epskog duela – Kapablanku i Aljehina, kako je jednom došao na meč s „milom djevojkom“, na koju je „veoma pažljivo pogledao Kapa“. A šta, impozantni Kubanac bio je pravi zavodnik! Nakon senzacionalnih poraza Kapablanke u dvije partije zaredom, Rahmanov je izvještavao: „Gradom kruži anegdota da je jedan nijemi, kada je čuo ishod jučerašnje partije, povikao: ‘Ne može biti!’ – ali je potom od tuge opet izgubio moć govora, jer je bio vatreni kapablankista. Nema veze, za Argentinu – nije loše.“

Na te reportaže dopisnika Grekovljevih „Šahmata“ iz argentinske prijestonice stručnjaci se i danas pozivaju. Tako, Isaak i Vladimir Linderi, opisujući u svojoj enciklopediji o 14 svjetskih šahovskih prvaka peripetije meča Kapablanka – Aljehin, citiraju „dnevnik očevica buenosajreskog meča – novinara Vjačeslava Rahmanova“.

Sada pogledajmo u 1. tom „Mojih velikih prethodnika“, da bismo pročitali sljedeći pasus na strani 429, u poglavlju „Buenos Ajres očima Aljehina“:

„U Buenos Ajresu se dešavalo nešto nezamislivo (nakon što je rezultat postao 3:2 u korist Aljehina – V. N.). Tih dana gradom je kružila anegdota da je jedan nijemi, vatreni kapablankista, čuvši ishod 12. partije, povikao: ‘Ne može biti!’ – i od tuge opet izgubio moć govora.“

Prepoznajete? Gotovo riječ po riječ – prepisana verzija ranije navedene anegdote iz buenosajreskih dopisa Vjačeslava Rahmanova, usput rečeno, u cijelosti prenesenih kao prilog u moskovskom izdanju iz 1991. godine Aljehinove zbirke „Na putu ka vrhunskim šahovskim dostignućima“. U uvodu tog izdanja, sastavljači zbirke I. Romanov (jedan od stvaralaca sovjetskih šahovskih enciklopedija iz 1964. i 1990. godine) i njegov kolega, istoričar B. Turov, bez imalo sumnje nazivaju Rahmanova „talentovanim ruskim novinarom-emigrantom koji je sarađivao s časopisom ‘Šahmati’“.

Zaista nije postojao nikakav ruski šahovski novinar-emigrant po imenu Vjačeslav Rahmanov — pod tim pseudonimom je zapravo zavaravao čitaoce „Šahmata“ moskovljanin, član Saveza pisaca SSSR od 1934. godine (od osnivanja tog zvanja), pjesnik i prevodilac Vladimir Iljič Nejštadt. To je moj rođeni ujak (imamo potpuno isto ime, patronim i prezime). On je sastavljao reportaže s najvećih šahovskih turnira (u raznim krajevima planete), i to uglavnom ne napuštajući Belokamenu, crpeći informacije iz strane štampe (jer je znao mnogo jezika), i izmišljajući anegdote za svoje reportaže — poput ove o nijemom kapablankisti...

Vladimir Nejštadt (stariji) bio je član ekipe koja je pripremala specijalne brojeve šahovsko-damske novine „64“ o AVRO turniru 1938. Ti brojevi su kasnije objedinjeni i ukoričeni, i u tom zborniku se mogu pročitati stihovani zapisi i „zabilješke na marginama“ Nejštadta, koji je koristio razne pseudonime — „velemajstor Savelij Ivanover“, „Vječni šah“ i dr.

Blještav učinak Fajna (5,5 iz 7) u prvom krugu Nejštadt je prokomentarisao kao „Grigorij Šah“:

Opovrgavanje tablice množenja
Provideći sve u kvadratnom svijetu,
Proroci su sipali riječi:
Da je Fajn za rivale smeće,
Da je jasan kao dva i dva,
I da će četiri boda imati.
Al’ u prvom krugu, s lavljom snagom,
Uspio je da dokaže svima,
Da dva i dva znaju biti pet.
A kad se još malo pritisne,
Ponekad bude i s polovinom.

A evo još nekoliko četverostiha „Vječnog šaha“ iz tih specijalnih brojeva pod zajedničkim naslovom „A. S. Puškin o učesnicima“:

Fajn, Keres i Botvinik
Krepka slava iz dana u dan,
Od ovacija sala podrhtava:
Punim gasom niz drum ide
Trojka brzih konja prava.

Reševski
Drugima jame on kopa,
I njega tu i tamo tresnu:
Čas razuzdana veselost,
Čas srčana tuga tijesna.

Aljehin
Brzo lete godine,
Šampion više nije isti,
I magla i nepogoda,
Jesen brzo sve donosi.

Da je Vjačeslav Rahmanov, odnosno Vladimir Nejštadt, zaista izvještavao sa čuvenog njujorškog superturnira 1927. godine (na kojem su učestvovali svi titani šahovske misli osim Laskera) iz „Manhattan Hotela“, mogao je da obrati pažnju na jednog dječaka koji je spretno premeštao figure po demonstracionim tablama pod budnim okom organizatora turnira Geze Marocija. Taj mladi demonstrator nije bio niko drugi do budući kandidat za svjetsku šahovsku krunu — Reuben Fajn... 

Deset godina kasnije, boraveći u SSSR-u, Fajn će održati jednu simultanku simultanke u Moskovskom domu pisaca. Najbolji šahisti među sovjetskim piscima (među njima i prvokategornik Vladimir Nejštadt) uspjeli su tek neznatno da „očupaju“ stranog voditelja simultanke, koji je pobijedio u 22 partije, izgubio 2 i jednu remizirao. Kako je pisalo u listu „64“, na tom „večernjem događaju prisustvovali su, osim Fajna, velemajstor A. Lilijental, majstor V. Alatorcev (učesnici moskovskog trening-turnira s mladim Amerikancem), te predsjednik turnirskog komiteta N. Zubarev.

Poslije igre koja je gotovo protekla u jednom pravcu, učesnici simultanke i dio gledalaca prešli su u salu za bankete, gdje su stolovi već bili bogato postavljeni crvenom ribom i raznim delikatesima, pomiješanim s raznovrsnim alkoholnim pićima. Podignute su čaše za zdravlje rukovodstva zemlje na čelu s velikim Staljinom, zatim za zdravlje prekookeanskog gosta, nakon čega je velemajstor održao prigodan govor (govorio je na njemačkom, a prevodio, najvjerovatnije, Vladimir Nejštadt, koji se inače specijalizovao za prevode Behera i drugih njemačkih pjesnika – V.N.). On je istakao izvanrednu igru sovjetskih majstora i isto tako izvanrednu organizaciju trening-turnira (mada kakve je sve pohvale tada Fajn iznosio o šahovskom sistemu u Sovjetskoj Rusiji, na 4. Moskovski međunarodni turnir, planiran za 1938, ipak nije bio pozvan, a i sam turnir se nije održao jer je glavnog organizatora Kriljenka samljela mašina „Velikog terora“) i na kraju rekao:
– Mene nimalo ne iznenađuje što su bivši svjetski šampion Emanuel Lasker i tako veliki velemajstor kao što je Lilijental izabrali da žive u Sovjetskom Savezu. Ovdje su šahistima stvoreni izvanredni uslovi za plodotvoran rad.

„VEĆ VIDITE VIŠE NEGO MARŠAL“

Usput, čim je tada Fajn stigao u SSSR iz Amsterdama (gdje je pripremao svjetskog prvaka Evea za revanš-meč s Aljehinom koji je žudio za povratkom krune), prvo je posjetio Laskera, koji je sa suprugom Martom živio u petospratnici u Velikom Spasogljiniščevskom sokaku (u narednim godinama u toj zgradi se dugo nalazila redakcija lista „Sovjetski sport“). Veliki šahovski borac dočekao je Reubena, kako je on kasnije rekao u „Izvestijama“, „u odličnoj formi, zadovoljan svojim životom“. Dr Lasker, zaključio je Fajn, „konačno je našao spas od materijalnih briga i sada se mirno bavi matematikom. Dugo smo razgovarali.“ Ostaje samo da se nagađa – o čemu. Ali očigledno je da iskusni Lasker mladom gostu nije rekao da je u pismu šahovskom rukovodiocu Kriljenku od 4. marta 1935. godine tražio dozvolu da „otprilike dvije godine (taj rok je u martu 1937. već isticao, a više od dvije godine Emanuel, izgleda, nije ni računao da će ostati u Moskvi) dovrši jedno naučno-istraživačko djelo“. U istom pismu Lasker je postavio i veoma važno za sebe uslov: „Svoje veze sa inostranstvom želim da zadržim i u slučaju da dobijem pravo da ovdje (u SSSR-u – V.N.) živim. Na primjer, želio bih da imam potpunu slobodu putovanja u inostranstvo.“ Tom se „potpunom slobodom“ Emanuel i Marta nekoliko mjeseci nakon Fajnovog posjeta i poslužiše, napustivši SSSR zauvijek...

Nije li Fajn prepoznao da su Emanuel II i njegova supruga već pakovali kofere? A ako je to i osjetio – zar je o tome mogao govoriti dopisniku glavnog sovjetskog lista...

Čest gost tada kod bračnog para Lasker bio je i Petar Mussuri, koji im je, nema sumnje, pričao kako se u sovjetskom društvu sve više širi atmosfera straha, prevodio jezive uvodnike u „64“ i „Šahmaty v SSSR“ s naslovima poput „Satrimo neprijatelja!“ („kontrarevolucionarnu trockističku bandu prezrenih i podlih narodnih neprijatelja“)…

Godine 1934. u Cirihu, na banketu povodom završetka velikog međunarodnog turnira, Aleksandar Aljehin je, stojeći s čašom u ruci, s poštovanjem pogledao prema sijedom gospodinu s karakterističnim profilom, lako prepoznatljivim svim poklonicima Kaise, i gotovo nježno rekao:
– Lasker je bio moj učitelj, i bez njega ja ne bih postao ono što sam postao.

Laskera je svojim učiteljem smatrao i Fajn. Sve što je iz njegovog pera izašlo o Emanuelu II, napisano je s velikom toplinom.
Reuben je čitavog života pamtio kako mu je Lasker jednom rekao, još dok je bio bezbradi mladić, dok su nešto analizirali za tablom: „Vi već vidite više nego Maršall.“ Čuo je to od velikana baš u „Maršalu“, klubu s kojim je Fajna vezivalo mnogo toga i iz kojeg je, uostalom, i zakoračio u svijet Velikog šaha...

Prvi moskovski međunarodni turnir, 1925. godina. Bogoljubov protiv Laskera, partiju prati Kriljenko.

Deset godina kasnije, 11. marta 1935, šahovski vođa obratiće se pismom (s oznakom „tajno“) vođi svih naroda, u kojem će zatražiti da se odobre „sljedeće mjere u vezi s Laskerom“:

Izaći mu u susret i dozvoliti mu da ostane u SSSR-u sa suprugom koliko god želi.

Predložiti CIK-u SSSR-a da mu dodijeli zvanje „zaslužnog umjetnika“ i da mu se za čitavo vrijeme boravka u SSSR-u isplaćuje penzija od 1000 rubalja mjesečno...

Kriljenkov zahtjev Politbiro CK VKP(b) je razmotrio brzo – već osam dana kasnije – i najviši partijski areopag je odlučio: „Dozvoliti Em. Laskeru da ostane u SSSR-u sa suprugom, na rok po njegovoj želji, uz zadržavanje prava da putuje u inostranstvo radi učešća na međunarodnim šahovskim turnirima.“
Ostale Kriljenkove molbe Politbiro je odbio (jedini šahista kome je dodijeljeno zvanje „Zaslužni umjetnik“ bio je legendarni kompozitor studija Aleksej Troicki).

Odluka kremaljskih „vođa“ o Laskeru sazrijevala je u vrijeme kada se u Bjelokamenoj održavao II Moskovski međunarodni turnir. Sa članovima organizacionog odbora Emanuel II je komunicirao isključivo preko prevodioca – u učenju „velikog i moćnog“ nije napredovao ni trunku. I odjednom je 67-godišnji bivši šampion progovorio ruski – u radio-reportažama Vadima Sinjavskog! Tajna je otkrivena mnogo kasnije. „Lasker je pisao tekstove svojih nastupa na njemačkom – prisjećao se Sinjavski, već kao doajen radio-novinarstva – mi bismo ih prevodili na ruski, ali riječi smo pisali latiničnim slovima. Bivši šampion bi revnosno učio tu ‘mješavinu’ i hrabro je izgovarao pred mikrofonom!“

Bilo je u tome nešto dirljivo. Primoran da napusti domovinu nakon dolaska Hitlera, Lasker je nastojao da postane što manje stranac u zemlji koja mu je pružila utočište.
...1. maja 1936. veliki šahista je, uprkos lošem zdravstvenom stanju, čitav dan proveo na počasnoj tribini na Crvenom trgu. Mudrac, filozof, nije mogao a da ne osjeti zloslutnu sličnost idolopoklonstva. Tamo, u Njemačkoj – čovjeku s brčićima, ovdje, u SSSR-u – čovjeku s brkovima...

 Prema riječima Fajna, „Lasker je bio uravnotežen džentlmen i genije igre bez ikakve pripreme“.

„OPASAN MOMAK“

Na osmogodišnjeg Edgara Altšulera, koji se usred bijela dana vraćao iz biblioteke kući s knjigama pod miškom, odjednom su nasrnula dva starija dječaka: daj pare, židovčiću! Dječak, ukočen od straha, bez pogovora je predao sve što je imao – novčić od deset centi i dva centa. Jedan od napadača, zlobni niski dječak sa strašnim, mrtvački-svijetlim, gusto zbijenim očima, uzevši novčiće, zamalo nije nasadio svoju žrtvu na nož... To se dogodilo u Istočnom Bronksu, najmarginalizovanijem njujorškom kvartu, gdje su čovjeka mogli bez problema ubosti nožem u stomak samo zato što je Jevrej... Kao što su skoro uboli tog dječaka Edgara, mladog junaka romana E. Doktoroua Svjetski sajam – tamo se o Istočnom Bronksu kaže da je „bio poznat ne samo po razularenim dječacima, nego su tu postojali i pravi veliki gangsteri“

U tom kvartu, naseljenom pretežno novim imigrantima iz Evrope, faktički kriminalnoj zoni, gdje „ni slučajno nije smjelo da se opustiš, već si morao da gledaš na sve strane“, proveo je djetinjstvo i mladost budući osvajač šahovske Evrope, imigrant druge generacije (usput, 1914. kad se Reuben rodio, Bronks je izdvojen kao zaseban njujorški okrug). Njegovi roditelji su se preko okeana doselili iz Poljske, koja je tada bila u sastavu Ruske imperije. Majka budućeg velemajstora bila je iz Odese (dakle, Odesiska!), otac iz Varšave. On je napustio porodicu kada je Reubenu bilo dvije godine.

Kao i mnogi talentovani, ali siromašni mladi ljudi iz grada „žutog đavola“, Reuben je upisao besplatne studije na Gradskom koledžu Njujorka (City College – alma mater mnogih izuzetnih ličnosti, velikih naučnika, Nobelovaca...). Drugi rođeni Bronksovac, velemajstor Arnold Denker, ovako je opisao svog prijatelja, saborca i dugogodišnjeg rivala s američkih turnira u vrijeme njegovog sazrijevanja:

Reuben je bio mali plavooki plavušan, pola godine mlađi od mene. Nekima je djelovao samouvjereno, možda čak i bezobrazno, ali meni se čini da je to bio samo njegov zaštitni zid, tipičan za preosjetljive mladiće. U stvari, on je uvijek bio spreman za šalu, zafrkanciju, podvalu. Jedne nezaboravne večeri Reuben se pojavio na simultanci u Maršalovom klubu obučen kao osvajač Marsa iz tada popularnog filmskog serijala. Dva "nubijska roba" stajala su pored njega, spremna da brane svog gospodara. Ukratko, Reuben je bio siromašni dječak i dobar momak, odrastao u Istočnom Bronksu, gdje mu je tokom Velike depresije bilo teško tek tako preživjeti.

Sa šahovskim figurama Reubena je upoznao njegov amidža, i to kad nije imao ni osam godina. Ipak, nije ga sasvim tačno naučio kako koja figura ide, pa je njegov nećak to sam shvatio kasnije. Mališan je bio prijatno iznenađen kad mu je jednog dana u oči pala novina sa zapisima šahovskih partija. Shvatio je da se one, zapravo, mogu zapisivati, i odmah se prihvatio učenja šahovske notacije.

"Već kao dijete imao sam neobičnu sklonost ka šahu. Privlačio me kao patku voda", piše Frenk Maršal u knjizi 50 godina za šahovskom tablom. A jedan od njegovih najpoznatijih učenika, Fajn, se prisjeća da mu je šah isprva bili samo jedna od igara kojima je "uživao". Pošto je 1927. upisao gradski koledž, Reuben je počeo igrati za njegov šahovski tim – "koji je bio čak i srednjerazredan po standardima njujorških koledža". U studentskom prvenstvu grada budućem supervelmistru prvo nije pošlo za rukom ni da se plasira u finale. Reubena je šah počeo jako da privlači – "kao patku voda" – tek kada je 1929. počeo redovno da posjećuje klubove Maršala i Menhetna. Tamo je provodio dane i noći, jer mu je studiranje na koledžu lako padalo. U Maršalovom klubu glavna atrakcija bili su turniri sa deset sekundi po potezu, dok su u Menhetnskom bili "nagradne" brze partije sa tri učesnika na ispadanje (nokaut sistem).

"U početku su mi majstori („eksperti“) davali konja i prvi potez prednosti," – prisjećao se Fajn, – "ali to se ubrzo svelo na pješaka i dva poteza unaprijed, zatim na pješaka i potez, i na kraju sam počeo igrati s majstorima ravnopravno. Moji uspjesi i avanturistička igra bili su takvi da sam dobio nadimak ‘opasan momak’. U ubrzanom šahu i blicu napredovao sam brže nego u običnim turnirskim partijama, od 1931. redovno sam osvajao sve takve turnire, ko god da je u njima učestvovao. Jedini koji me tada još uvijek s lakoćom pobjeđivao bio je Kapablanka – u ‘Menhetnu’ su prema njemu imali odnos kao prema bogu. Moj prvi veliki uspjeh u ozbiljnim turnirima bio je 1931. na prvenstvu države Njujork. Tamo je bila vrlo jaka konkurencija, favorit je bio Dejk, tek se bio vratio iz Čehoslovačke, gdje je američka reprezentacija pobijedila na turniru nacija. Fred Rajnfeld je bio prvi, ja drugi. Da nije bilo mog čudnog previda u posljednjem kolu, podijelili bismo prvo mjesto. A desilo se sljedeće: prekinuo sam partiju sa Sidnijem Bernštajnom u poziciji gdje je on imao topa i lovca protiv mog topa. Ali ni on ni ja nismo znali kako dalje da igramo. I onda se tu pojavio David Poland – bio je to talentovan igrač koji se sjajno razumio u završnice – i dobro nas je obojicu istrenirao (da sve bude pošteno) u vezi s takvim završnicama, pa smo nastavili partiju. I Sidni i ja dugo smo manevrisali po Davidovim uputama, ja sam se, čini mi se, dobro branio, ali nakon što je već bilo odigrano 40 poteza i malo je falilo do spasonosnih 50, ipak sam upao u matnu mrežu i izgubio."

Trojica prijatelja, rodom iz Bronksa, najkriminalnijeg dijela Njujorka: (s lijeva nadesno) Reuben Fajn, Arnold Denker i Sidni Bernštajn (učesnik osam prvenstava SAD, u kojima je, za razliku od Denkera, znao i da zakoči Reševskog; na prvenstvu 1936. Sidni je pobijedio Reševskog, a 1938. remizirao).

Od sve trojice, najodlučniji otpor bronksovskim siledžijama mogao je pružiti Denker, jedan od najviših američkih šahista (uz gotovo dvometraše Frenka Maršala i Izraela Horovica). Fizički snažan, Arnold se u mladosti, pored šaha, ozbiljno bavio i boksom i bejzbolom.

Uvjerenost u sopstveno razmišljanje, izoštrena stotinama blic-turnira, često je spašavala Fajna u cajtnotima u ozbiljnim partijama. Šteta što mu nikada nije pošlo za rukom da u doba svog turnirskog uspona odigra blic meč sa Kapablankom. Možda bi mu se Fajn revanširao za one poraze od Kubanca u Menhetn klubu, kad je bio još sasvim mlad…

U jednom intervjuu Fajn je rekao o Frenku Maršalu da je to bio „ljubazan čovjek, koga ste često mogli sresti u šahovskom klubu Maršala kako igra bridž“. Legendarni američki šahista preminuo je na jednoj njujorškoj ulici 9. novembra 1944. godine – od srčanog udara, tokom šetnje…

Međunarodni debi budućeg pobjednika AVRO-turnira desio se u Pasadeni (1932. godine), na turniru na kojem je učestvovao i Aleksandar Aljehin, i bio je faktički – neuspješan. Pobijedio je, naravno, Aljehin – sa 8,5 poena iz 11 partija, Keždanu je „pobjegao“ za poen. Fajn je završio pri samom dnu tabele, ali je s pobjednikom ipak odigrao remi. Aljehin, tada u vrhunskoj formi (poslije svog fenomenalnog trijumfa u Bledu), nije uspio da slomi otpor sedamnaestogodišnjeg mladića koji, ako Fajn ne koketira sa istinom u svojoj knjizi Strast za šahom, tada nije pročitao nijednu šahovsku knjigu. Tu partiju sa svjetskim šampionom opisao je ovako:

„S Aljehinom sam se susreo u posljednjem kolu. Kao i obično kad sam imao crne figure, odgovorio sam Aljehinovom odbranom. On je postepeno izmanervisao do dobijene pozicije, i pored toga sam upao u strašan cajtnot. Možda je upravo zbog toga (jer sam bio primoran da igram toliko brzo da nije vjerovao da ću sve stići) partija i završena remijem.“

Od tog trenutka, Fajn postaje za Aljehina „opasan momak“! On dalje opisuje njihov rivalitet ovako:

„Ubrzo nakon Pasadene (pola vijeka kasnije, baš u ovom mondenskom predgrađu Los Anđelesa, tokom noćne šetnje, policija je privela zbog sumnje u pljačku banke čuvenog ‘pasadenskog zatočenika’ – Bobija Fišera; držali su ga dva dana u lokalnom zatvoru gdje su, prema njegovim riječima u šokantnoj knjizi Kako su me mučili u Pasadeni, ‘skinuli mi svu odjeću i bacili me takvog u hladni samicu’ – V.N.), Aljehin je došao u Njujork. Odigrali smo nekoliko laganih partija u Maršalovom klubu i ja sam dobio većinu. To ga je veoma razljutilo (nikada nije volio da gubi), pa me izazvao na mini-meč od šest partija po 10 sekundi po potezu, uz opkladu od 10 dolara. Ta tada za mene nedostižna suma brzo je prikupljena među mojim navijačima. Koliko se sjećam, pobijedio je 3,5:2,5. Bio sam zapanjen njegovom potrebom da me pobijedi – mene, tada još anonimnog igrača – i istovremeno sam zavolio sebe zbog toga koliko sam se dobro snašao u ubrzanim šahovima. Godinama kasnije, na AVRO-turniru, igrali smo redovno brze partije za jedan gulden (55 centi tada), i gotovo svaki put sam pobjeđivao. Ali on je insistirao da igramo.

Na turnirima, naše prve četiri partije bile su remiji, iako sam ga nadmašio u Notingemu i Amsterdamu (takođe 1936). U Hastingu 1937/38 bio sam pola poena ispred njega pred pretposljednje kolo. Krenuo je u rizičan napad, ja sam pogriješio u odbrani i izgubio. Tu partiju navodim u svojoj zbirci kao najbolju od onih koje sam izgubio.

U međuvremenu me Eve angažovao da budem njegov sekundant u meču za titulu 1937. godine, što mi je dalo priliku da dodatno produbim poznavanje Aljehinove igre. Prije toga sam sa Fredom Rajnfeldom napisao knjigu o meču Aljehin–Bogoljubov, što mi je već tada pomoglo da bolje razumijem njegov stil. Moje poznavanje Aljehinovog repertoara postalo je toliko precizno da sam u jednoj partiji iz meča Aljehin–Eve 1937. od nekog trenutka unaprijed pogodio njegovih 17 narednih poteza. Bio je u izgubljenoj poziciji, i partiju je stvarno i izgubio.

Do trenutka kada je moja predratna šahovska karijera faktički bila pri kraju, s Aljehinom sam igrao 9 puta: pobijedio sam u 3 partije, 2 sam izgubio, a 4 su završene remijem. Da je 1939. organizovan meč između nas dvojice (poslije AVRO-turnira) – nemam mnogo sumnji da bih ga dobio. Ali sudbina je imala drugačije planove.“ 

(stavljen nastavak 4.)

https://chesspro.ru/_events/2011/neistadt1_enc.html