NESRETNI ZAMAK

Kako je svjetski šampion Aleksandar Aljehin postao zarobljenik vlastitih odluka i istorijskih okolnosti

Piše: Sergej Voronkov
pisac, istoričar

Čini se da u pripremi knjige za prevod nema velike teškoće. Posebno ako nije potrebno ponovo pregledati partije pomoću moćnijih analitičkih programa. Ali „Ruski sfinks“ – preciznije, jedna njegova glava – koštala me je čitave sedmice napornog rada. Tema je bila previše složena i odgovorna, na kojoj su mnogi „polomili zube“: skandalozni članci Aljehina u novinama Pariser Zeitung!

Problem je bio u tome što, radeći na ruskom izdanju, još nisam imao pristup samim novinama, pa sam se kao primarnim izvorom oslanjao na hrestomatski članak Edvarda Vintera „Was Aljehine a Nazi“ (chesshistory.com, 1989) i na citate koje mi je poslao Jan Kalendovski. Ali najvažnije je da tada još nije postojalo senzacionalno istraživanje Kristijana Rorera World Chess Champion and Favourite of Hans Frank? (internet publikacija, 2021), u kojem je saradnja Aljehina sa nacistima prvi put dokumentovano potvrđena.

Ne namjeravam prepričavati obimni rad Rorera (glava „Nesretni drakon“ i ovako je uvećana više od dvostruko), iako nijedan istraživač ove teme ne može proći bez citata iz nje. Želim samo razmisliti na osnovu svih sada dostupnih činjenica, ne zaboravljajući da svaka zbirka činjenica može imati više objašnjenja.

Evo šta mislim: a šta ako je odlaganje pregovora o meču s Botvinikom 1938–39. godine dovelo do toga da se Aljehin našao „na toj strani“? Jer na početku Drugog svjetskog rata on više nije gajio iluzije o nacistima. Vraćajući se iz Južne Amerike u Pariz u januaru 1940. godine, Aljehin je, po njegovim riječima, odmah „javio se vojnim vlastima“ i čekao imenovanje („Segašnjij Den“, Riga, 3. mart 1940). U maju, kada je Njemačka napala Francusku, „pozvali su ga u vojsku kao oficira pozadinske službe, a zahvaljujući znanju jezika uskoro je premješten u obavještajnu službu sa činom potdporučnika“ („Chess“, maj 1946).

Kako sam saznao od Davida Bronštajna, sa molbom za uključivanje u vojnu obavještajnu službu Aljehin se, ispostavilo se, obraćao još tokom olimpijade (da ne propustim detalje, odmah sam zapisao što sam čuo):

„Na turniru u Monaku (1969) svakodnevno je dolazio stariji francuski šahista Viktor Kan – bio je rodom iz Rusije. Hodao je sa štapom, ali je uvijek bio u dobroj formi. Jednog dana prišao mi je i rekao: ‘Davide, želim ti nešto ispričati’. Evo njegove priče:
‘Prije rata sam služio kao francuski konzul u Urugvaju (Montevideo). Nedugo nakon napada Njemačke na Poljsku, pozvao me Aljehin i zatražio dozvolu da dođe. Došao je nekoliko dana kasnije, veoma zabrinut. Već dugo smo bili u prijateljskim odnosima. Razgovor je trajao dugo. Molio me da prenesem francuskoj vladi da želi da ga prime u vojnu obavještajnu službu, smatrajući da njegovo znanje jezika može biti korisno. Rekao sam: „U redu, ispuniću vašu molbu“. Aljehin se vratio u Buenos Aires, a ja sam poslao šifrovanu poruku u Pariz’“.
Nakon pauze Kan je nastavio: „Otprilike dvije sedmice kasnije stigao je odgovor da je Aljehinova molba pozitivno razmotrena. Htio sam da mu javim, ali je on već otišao iz Buenos Airesa i nisam ga mogao pronaći. Šteta što nije čekao moj odgovor… Tako Aljehin nije saznao da je primljen u službu francuske obavještajne službe“.“

Kanove riječi indirektno je potvrdio i sam Aljehin: „Kada su počeli pregovori s Kapablankom, otišao sam kod francuskog vojnog agenta i po njegovom savjetu poslao poruku u Pariz. To me koštalo nekoliko stotina franaka, ali barem sam bio miran“ („Segašnjij Den“, Riga, 3. mart 1940).

A velemajstor Vladimir Petrov po dolasku iz Buenos Airesa ispričao je: „Aljehin je u službenom pismu u ime predsjednika Međunarodne šahovske federacije obavijestio da kao rezervni francuski oficir ne može učestvovati u borbi za šahovsku krunu do kraja rata. Sam Aljehin je sada nešto poput vojnog atašea u Argentini“ („Segašnjij Večerom“, 7. novembar 1939).

Buenos Aires, 1939. Predstavnici Argentinske šahovske federacije dočekuju na pristaništu svjetskog šampiona i njegovu suprugu Grejs Višar. Iz arhiva A. Kotova.

Nedavno je verzija o Aljehinu kao poručniku obavještajne službe dovedena u pitanje. Francuski šahovski istoričar Domenik Timonje otkrio je u Journal officiel de la République française (4. juni 1931) ime Aljehina među rezervnim prevodiocima, kao specijaliste za ruski jezik. Njegov kolega Deni Teisu pronašao je u arhivima departmana Sene (Pariz) vojni dosije svjetskog šampiona, prema kojem je pripravnik-prevodilac Aleksandar Aljehin pozvan 29. februara 1940. iz rezerve kao običan vojnik u 3. četu odjeljenja za pozadinsku podršku br. 19.

Ali ako je tako, zašto Deutsche Schachzeitung (maj 1940) piše da „Aljehin ulazi u redove francuske vojske kao oficir“, a njegova fotografija u Chess (maj 1941) potpisana: „Dr Aljehin u svojoj uniformi poručnika-prevodioca“? I uopšte: zar francuski istoričari ne mogu provjeriti kod stručnjaka za uniforme ko je pred njima – oficir ili običan vojnik?..

„Kapitulacija Francuske u junu 1940. godine zatekla je Aljehina sa njegovim odredom u Arkašonu (blizu Bordoa), – piše Tomas Olsen (Chess, maj 1946). – Imao je sreću da se dokopa takozvane neokupirane zone i demobilizuje u Marselju. U tom trenutku bio je izrazito antinacistički raspoložen i namjeravao je otići u Portugal, odakle je planirao doputovati u Južnu Ameriku da odigra revanš meč s Kapablankom. Ali još mu nije bilo 48 godina, a po francuskim zakonima muškarcima mlađim od tog doba nije bilo dozvoljeno da napuste zemlju. Njegovi pokušaji da dobije pasoš u Marselju i Nici bili su uzaludni. Tada je otišao u Pariz kod svoje supruge… Ostalo je poznato.“

Međutim, pokazalo se da nejasnoća i kontradikcija ima ne samo u „ostalom“, već i u događajima koji su prethodili putovanju u Pariz.

Iz vojnog dosijea saznaje se da je Aljehin demobilisan 12. jula u Klermon-Feranu, 500 kilometara od Arkašona. Po putevima punim izbjeglica stigao je do Marselja (još 500 kilometara), i 23. jula kubanski konzul je telegrameo u Havanu ministru sporta Hajme Marini: „Svjetski šampion Aleksandar Aljehin traži dozvolu za ulazak na Kubu radi završetka pregovora o meču s Kapablankom“. Kada je Kapablanka saznao za telegram, izjavio je novinarima: „Mogu samo reći da sam uvijek spreman da igram, u bilo kojem trenutku. Sve zavisi od pomoći kubanskih vlasti i konkretnih predloga dr Aljehina.“

Međutim, kada je zatim stigao u Njujork po diplomatskim poslovima, Kapablanka je naglo promijenio mišljenje i izjavio da Aljehin koristi meč kao izgovor da pobjegne iz Evrope. Ali, kako se ispostavilo, Aljehin je to mogao učiniti i bez kubanske vize: prema njegovim riječima, imao je „američku i portugalsku vizu“ i u julu „savršeno je mogao doći u Portugal“.

O Kapablankinoj izjavi u Njujorku Aljehin je saznao tek u martu 1941. godine, kada je stigao u Lisabon… Ali nema zla bez dobra! Da nije želio da se objasni, pravi razlog njegovog odlaska iz Marseja prošlog ljeta ostao bi nepoznat.

U pismu „Njegovoj Ekselenciji ministru Kube“ (Lisabon, 8. april 1941), objavljenom u maju u časopisu Chess, Aljehin je objasnio razloge zbog kojih ga je tokom ljeta 1940. godine primoralo da se vrati iz Marseja u okupirani Pariz.

Pismo, napisano na francuskom jeziku i datirano 8. aprila 1941, objašnjava da je jedan od razloga Aljehinovog povratka u Pariz bila tri sedmice duga odsutnost odgovora konzula u Marseju na telegram od 23. jula, zbog čega nije znao „kakva je bila reakcija gospodina Kapablanke“. Drugi – i za Aljehina mnogo značajniji – razlog bio je… mislite da je njegov uzrast, o kojem piše Olsen? Niste pogodili.

Aljehin: „U međuvremenu gospodin Kapablanka izjavio je njujorškoj štampi: 1) da moj prijedlog smatra ‘izgovorom’ da dobije vizu za izlazak iz Francuske. (…) 2) Gospodin Kapablanka je pogriješio u procjeni ‘izgovora’ mog postupka: demobilisan po zakonu nakon primirja i sa američkom i portugalskom vizom u rukama, savršeno sam mogao doći u Portugal u julu prošle godine, što sam i učinio sada. Spriječile su me sasvim druge okolnosti: saznao sam da je moja imovina u Normandiji opljačkana od strane izbjeglica tokom masovne emigracije u junu, a zatim konfiskovana od okupacijskih vlasti. Kada sam to saznao, bio sam primoran da se vratim u Pariz.“

Ispada da, da nije bilo zabrinutosti za sudbinu zamka kod Dieppa, koji je Aljehin smatrao „svojom imovinom“, on bi mirno, bez obzira na svoje 47 godina, mogao otići u Portugal još ljetos 1940… Prokleti zamak! Da njega nije bilo, ne bi bilo ni tih nesretnih članaka „Arijski i jevrejski šah“ u njemačkim okupacionim novinama „Pariser Zeitung“. Jer, kako je Aljehin objasnio u intervjuu za „News Review“ (23. novembra 1944), morao ih je „napisati“ kako bi „dobio dozvolu za odlazak u Portugal i Ameriku“. Sudeći po tome što se Aljehin pojavio u Lisabonu ujutro 22. marta, usred objave članaka (18–23. marta 1941), oni zaista liče na „naknadu“ za dozvolu za odlazak. Rok njegove prošlogodišnje vize istekao je već u januaru, kada je Aljehin pokušao prvi put da ode u Portugal: „Aljehin je imao potrebne vize, i prošle sedmice je već krenuo na jug da bi stigao u Lisabon. Međutim, u Iruni (grad u Španiji, na granici sa Francuskom) su ga poslali nazad u Pariz, gdje se nakon [Prvog] svjetskog rata nastanio svjetski prvak. Rok njegove portugalske vize istekao je“ („Pariser Zeitung“, 23. januara 1941).

U istom intervjuu za „News Review“ Aljehin je rekao da su njegovi „čisto naučni“ (purely scientific) članci bili prepisani od Nijemaca, i objasnio zašto Grace Wishar nije otišla s njim: „Njegova supruga, koja je trebala da mu se pridruži kasnije, ostala je u pokušaju da spasi svoj zamak u Saint-Aubin-le-Cauf, nedaleko od Dieppa, prodajući ga pod zaštitom američke ambasade. Nijemci su gospođi Aljehin odbili izlaznu vizu, i od tada, dodao je dr. Aljehin, ‘naučno su opljačkali njegov dom’“.

Intervju je bio preštampan u „British Chess Magazine“ (br. 12, 1944), i uskoro je urednik časopisa dobio pismo od Johna J. Hannaka iz New Yorka. Prezime mi je bilo poznato, ali ime? Ispostavilo se da je to onaj Jacques (Johann J.) Hannak, autor sjajnih knjiga o Štajnicu („Der Michel Angelo des Schachspiels“, 1936) i Laskeru („Biographie eines Schachweltmeisters“, 1952). Nakon anšlusa Austrije (1938) Žak Hannak je bio uhapšen i više od godinu dana držan u koncentracionim logorima Dachau i Buchenwald. Kasnije mu je pošlo za rukom da emigrira u New York – preko Brisela, Pariza i Lisabona, i tokom rata je živio u SAD, blago amerikanizujući svoje ime… Usput, posljednji put je Žak Hannak sreo Aljehina u martu 1941. u Lisabonu: „Prvo što mi je rekao bilo je: ‘Pa, šta mislite o svom dobrom prijatelju Eveu? On sarađuje s Nijemcima, a ja sam upravo pobjegao iz Francuske da ne bih imao posla s Njemcima, iako su mi tamo ostali zamak i dolari. Spreman sam da igram za titulu svjetskog prvaka s ruskim velemajstorom Botvinikom ili Jevrejinom Reševskim. Već imam kubansku vizu u džepu, a odatle ću u New York. Uskoro ćemo se tamo sresti’“ (iz knjige „The Hague-Moscow 1948: Match/Tournament for the World Chess Championship“).

Iako je pismo vrlo oštro, Julius Dumont ga je objavio „bez ikakve sumnje“ (br. 2, 1945). Ali je u komentaru primijetio da „nakon (istaknuto od njega – S.V.) objave članaka dr. Aljehinu je dozvoljeno da se pridruži supruzi u Centralnoj Evropi“. Ali koja je tu veza: članci su napisani u martu, a supruzi se „pridružuje“ u septembru, na turniru u Minhenu? I kako su Nijemci uopšte  mogli odbiti američkoj državljanki vizu, ako Njemačka objavljuje rat SAD tek u decembru 1941…

Dragi gospodine! S krajnjim nezadovoljstvom i ogorčenjem pročitao sam „Intervju s dr. Aljehinom“ u decembarskom broju vašeg časopisa. Vama „prija ton intervjua“, i smatrate ga „ne lišenim dostojanstva“. Bijedni dr. Aljehin, u njegovoj glavi nema ničega osim brige za sudbinu svoje voljene supruge. Svi koji znaju situaciju, reagovaće na takvu tvrdnju glasnim smijehom, a vi, siguran sam, pripadate onima koji znaju. Na svoju nesreću, gospodin Aljehin sam otkriva pravi razlog svoje zabrinutosti: ostavio je suprugu 1941. godine u Francuskoj s ciljem da dobije dolare u zamjenu za njen zamak. Možda su svi njeni problemi počeli od trenutka kada su nacisti saznali šta se dešava s tim zamkom. Ako je sve bilo po zakonu, neka gospodin Aljehin objasni kako je bilo moguće da Njemci, tražeći u proljeće 1941. kompromis s Velikom Britanijom i Sjedinjenim Državama da napadnu Rusiju, smiju silom zadržati američku državljanku gospođu Aljehin i ucjenjivati njenog muža? Spreman sam da priznati nacistima svaki zločin, ali oni nisu budale. Sama američka državljanka za njih nije predstavljala nikakvu vrijednost. U stvarnosti, njih je zanimao samo biznis, a to je procedura razmjene dolara za zamak.

I tu se pojavljuju „dva besmislena članka“ Aljehina (Aljehin također piše o dva, ali u „Pariser Zeitung“ je šest članaka – svi su numerisani; moguće je da je to šest dijelova jednog članka). Njemci u tom trenutku nisu isticali svoje rasne teorije, jer su se još uvijek nadali privući Englesku u saradnji protiv Rusije. Zato je malo vjerovatno da su falsifikovali Aljehinove članke, i malo je vjerovatno da su im uopće trebali takvi članci. Ali ako bi ih neko ponudio Njemcima, onda – red, hajde da objavimo. Članci su ponuđeni, i nije bilo potrebe za bilo kakvim falsifikovanjem!

Na nesreću dr. Aljehina, to nije uspjelo, i Njemci, usprkos pokazivanju dobre volje od strane gospodina Aljehina, „naučno su opljačkali njegov dom“. I, gospodine uredniče, imate još mnogo razloga da se divite ovom čovjeku, „ne lišenom dostojanstva“. Sa svim njegovim duševnim iskustvom, sa svim njegovim neostvarenim snovima da se ponovo sjedini sa svojom dragom suprugom, sa stalnim nacističkim užasom nad njegovom glavom, gospodin Aljehin je uspio, kako s ponosom tvrdi, da osvoji gotovo desetinu turnira zaredom na teritorijama pod kontrolom nacista. Zapanjujuća duševna nepokolebljivost, istinski filozof-stoik.

Ne želim nastaviti istragu tih čarobnih bajki. Ali predlažem da francuske vlasti same riješe čitav  ovaj slučaj. Gospodin Aljehin ima vrlo jednostavan način da se opravda i očisti svoje ime. Dozvolite mu sada da se vrati u Francusku. Više nema prepreka. Njegova zemlja i njegova supruga čekaju gospodina Aljehina. Hic Rhodus, hic salta (doslovno s latinskog: ovdje Rodos, ovdje skoči; tj. dokaži svoje riječi ovdje i sada).

Posljednja riječ vama, gospodine uredniče. Naravno, nemate hrabrosti da objavite ovo pismo. Dakle, ovo je ništa više nego privatni razgovor. Ali dajem vam dobar savjet: ne bacajte sjenku na slavnu istoriju časopisa „British Chess Magazine“, kojem sam se divio skoro četrdeset godina. Zar „duh Minhena“ još živi u Velikoj Britaniji? (…) Aljehin za mene – ništa, samo simbol. Ali ono kako Velika Britanija osjeća i misli za mene je sve, jer to ima odlučujući značaj za budućnost Evrope. Ovo je glavni razlog zbog kojeg je vaš urednički komentar i vaš intervju s Aljehinom natjerao da osjetim bol i za vas, i za šah, i za cijelu našu međunarodnu šahovsku zajednicu.

Iskreno vaš,
John J. Hannak
15. januar 1945

 

Aljehin je i nakon rata nastavio da tvrdi da su njegovi članci bili „isključivo tehnički“, a da sa „potpuno glupom gluposti, nastalom iz mozga napunjenog nacističkim idejama“, nije imao nikakve veze… Ali Pabllo Moran, autor knjige A. Aljehine: Agony of a Chess Genius, pronašao je u madridskim novinama dva intervjua koja navode na sumnju u to. Aljehin ih je dao 3. septembra 1941. godine, prije odlaska na turnir u Minhenu.

„El Alcázar“: „On (Aljehin) je dodao da je u njemačkom časopisu Deutsche Schachzeitung i u njemačkim novinama Pariser Zeitung, koje izlaze u Parizu, prvi pokušao da sagleda šah sa rasnog aspekta. U tim člancima, kako je rekao, piše da je arijski šah agresivan, napadački stil, dok je odbrana samo posljedica prethodnih grešaka. Semitska, pak, koncepcija priznaje ideju čiste odbrane, smatrajući da je opravdano pobjeđivati tim putem.“

U „Informaciones“ Aljehin je govorio o svojoj namjeri da održi predavanja o „evoluciji šahovske misli u novije vrijeme i njenim uzrocima“, koja „će takođe biti istraživanje arijskog i semitskog tipa šaha“. Takođe je spomenuo da je upao u nevolju u SAD i Engleskoj: „I sve zbog nekih članaka koje sam objavio u njemačkoj štampi, i partija koje sam odigrao u Parizu prošle zime – protiv četrdeset protivnika (njemačkih oficira) – u korist njemačke vojske i programa Winterhilfswerk (Zimska pomoć)“. Na pitanje kojim šahistima se divi, odgovorio je: „Posebno ističem veličinu Kapablanke, koji je pozvan da svrgne Jevreja Laskera sa svjetskog šahovskog trona“. Čitao sam te intervjue i mogu reći: niko Aljehina nije prisiljavao ni postavljao sugestivna pitanja…

 

Natpis koji datira početak „romanse“ sa nacističkim listom:
„Pariser Zeitung“ sa iskrenim šahovskim pozdravom. Dr A. Aljehin. Pariz, 19. januar 1941. (Pariser Zeitung, 23. januar 1941) – objavljuje se po prvi put.

Skandalozni članci nisu bili jedina, a još manje prva njegova objava u pariškim novinama. „Šahovski kutak Pariser Zeitung“ pod Aljehinovim rukovodstvom (Schach-Ecke der „Pariser Zeitung“. Geleitet von Weltmeister Dr. Aljechin) otvoren je mjesec dana prije njih – 16. februara, a kontakt s redakcijom je uspostavio i ranije. Sjećate li se priče o tome kako su Aljehina vratili na španskoj granici? Pronašao sam je u Pariser Zeitung od 23. januara, u članku „Svjetski prvak Aljehin u ćorsokaku“. U čemu je ćorsokak? Meč sa Kapablankom „održaće se na proljeće, djelimično u Argentini, djelimično u Brazilu i trajaće tri mjeseca“, ali „dr Aljehin još ne zna kako da stigne u Južnu Ameriku“. Ispod članka inicijali h.o., ali jasno je da je autor dobro upućen u probleme svjetskog prvaka. Čak zna i ko mu je tada pružio ruku pomoći! Ali nećemo preduzimati događaje unaprijed.

Članak mi je zapao za oko zahvaljujući Aljehinovom crtežu. Na njemu je autogram na njemačkom jeziku: „Dr A. Aljehine. Pariz, 28/VIII 1940“ – što znači da se krajem avgusta već vratio iz Marselja. Još jedan autogram, odštampan posebno, datira početak „romanse“ sa listom: „Pariser Zeitung“ sa iskrenim šahovskim pozdravom. Dr A. Aljehine. Pariz, 19. januar 1941“. Takođe sam se sjetio da sam vidio taj crtež na sajtu chesshistory.com (C.N. 6672). Ali tamo je dodat još jedan Aljehinov autogram na francuskom, sa zahvalom Alvaru Dijasu. Datum: Tenerife, 22. novembar 1945. Crtež se sada čuva u Santa Kruzu na Tenerifima, a zanimljivo je da li njegovi vlasnici znaju da je upravo on krasio stranice Pariser Zeitung u januaru 1941.

Lijevo – crtež iz Pariser Zeitung (23. januar 1941) sa autogramom na njemačkom: „Dr A. Aljehin. Pariz, 28/VIII 1940“ (objavljuje se prvi put).
Desno – isti crtež na sajtu chesshistory.com, uz dodatak Aljehinovog autograma na francuskom, sa zahvalom Alvaru Dijasu. Datum: Tenerife, 22. novembar 1945.

„Šahovski kutak“ izlazio je nedjeljom, i do 15. juna redovno su se u njemu pojavile partije sa Aljehinovim komentarima. Ali serija članaka pod naslovom „Arijski i jevrejski šah“ štampana je odvojeno – vjerovatno kako objava ne bi trajala mjesec i po dana. Do decembra odjeljenje je i dalje izlazilo pod istom rubrikom „Geleitet von Weltmeister Dr. Aljechin“, ali rjeđe, a kao komentator nastupa Znosko-Borovski (po Aljehinovim riječima, „živi u Parizu, ali gladuje“ – Chess, maj 1941).

A onda se desilo nešto čudno: iz naziva rubrike nestalo je Aljehinovo ime, ali on je opet počeo komentarisati partije, i to sa posljednjih turnira. Usput, partija Blumich – Aljehin (Krakov, 18.10.1941), čiji je tekst u zbirci Skinnera i Verhovena, takođe je među njima (P.Z., 11. januar 1942).

Dodajem da su praktično sve partije u odjeljenju do 15. juna – ili sa olimpijade u Buenos Airesu, ili stare (tipa Andersen – Staunton). To znači da su ih lako mogli pripremiti unaprijed i koristiti kao „konzerve“. Nakon Aljehinovog odlaska iz Pariza, napravljenog zaliha je bilo dovoljno za tri mjeseca…

Jasno je da je svjetski prvak u odjeljenju bio kao svadbeni general. A izdanje, posebno na početku, izgledalo je dobro: svako izdanje imalo je partiju, članak o aktuelnoj temi, zadatak, pa čak i crtež (izbrojao sam šest: Aljehin, Eve, dva Bogoljubova, Kapablanka i Eliskazes).

Ko se, zapravo, time bavio, ko je bio tajni urednik odjeljenja? Onaj čiji inicijali A.L. stoje od prvog izdanja, ispod svih članaka. Masku je podigao samo jednom – ali to je bilo dovoljno da se kasnije utvrdi identitet.

 

Prvo izdanje „Šahovskog kutka ‘Pariser Zeitung’“ pod rukovodstvom „svjetskog šampiona dr Aljehina“ („Pariser Zeitung“, 16. februar 1941).

Čitajući u poznatom pismu Aljehina iz 1945. godine da su ti članci objavljeni dok se on već nalazio u Portugalu, i da ih je prvi put pročitao tek u Njemačkoj, u „Deutsche Schachzeitung“, nisam mu vjerovao. Ali ispostavilo se da je prva tvrdnja istinita, samo s jednom korekcijom: Aljehin je u to vrijeme bio na putu – podsjetimo, stigao je u Lisabon ujutro 22. marta. A s drugom tvrdnjom Aljehin je očigledno malo slagao. Naime, u intervjuu za „El Alcázar“, datom još na putu za Minhen, izjavio je da je „u njemačkim novinama ‘Pariser Zeitung’, koje izlaze u Parizu, prvi pokušao posmatrati šah s rasne tačke gledišta“.

Dakle, članci su napisani od strane Aljehina? Nažalost, da. Ali ostaje pitanje: da li je bilo intervencije sa strane i u kojoj mjeri? Sada mi je slika jasnija nego kada sam radio na ruskom izdanju.

Počnimo od početka. Kako je Aljehin dospio u „Pariser Zeitung“? Odgovor na to pitanje nalazi se u onom tekstu koji sam već citirao. Kada je Aljehina zaustavila španska granica, vratio se u Pariz i… „Dobri prijatelji iz Rajha, koji su prije nekoliko godina organizovali meč za svjetsko prvenstvo Aljehin – Bogoljubov (1934.), zalagali su se za njega i obećali podršku. Ali još nije poznato da li će njihovi napori dati željeni rezultat. Za sada je dr Aljehin svakako primoran da sačeka kako će se stvari odvijati“ („P.Z.“, 23. januar 1941).

Saopštivši da je „kao znak zahvalnosti Aljehin poklonio pariškim novinama svoju fotografiju sa potpisom i iskrenim šahovskim pozdravom“, urednik „Deutsche Schachzeitung“ (februar 1942), Heinrich Rannefort, s zadovoljstvom dodaje: „Treba pretpostaviti da je Aljehin, koji se vrlo neprijateljski ponašao prema njemačkoj reprezentaciji u Buenos Airesu na timskom svjetskom prvenstvu FIDE i zabranio svom timu bilo kakve kontakte sa njemačkom ekipom, naučio novu lekciju; shvatio je da će germanofobija sada biti velika prepreka za obavljanje poslova“.

Pravi Arijevac! Crtež Bogoljubova iz šahovskog odjela u „Pariser Zeitung“ (9. mart 1941).

Ali ko su ti „prijatelji iz Rajha“? Pronaći ih (tačnije, njega) za Rorera nije bio problem: jedan od menadžera meča – Rajhskomesar za pravosuđe Hans Frank – strastveno je volio šah, i Aljehin s Bogoljubovom ga je dva puta posjetio. Prvo su zajedno sa suprugama, Nimcovičem i Kmohom posjetili Frankovo seosko imanje, a bliže kraju meča, u Berlinu, Rajhskomesar ih je ponovo pozvao u goste. Još o jednom, već ličnom susretu, ispričao je sam Aljehin: „Na putu za Semmering zaustavio sam se u Berlinu i primio me ministar dr Frank“ („Nova zora“, San Francisko, 27. mart 1936).

Ko je kome prišao: Frank Aljehinu ili obrnuto? Najvjerovatnije je inicijativa potekla od Aljehina. Našao se u ćorsokaku, mogao je da se sjeti Franka, koji je tada već bio gauleiter Poljske. Srećom, bilo je ko da za njega posreduje: vijest o preseljenju Bogoljubova u Krakov radi rada kao prevodilac u Vladi Generalnog guvernerata, kako su Nijemci nazvali Poljsku, objavljena je u „Deutsche Schachzeitung“ (februar 1940) i teško da je promakla Aljehinu…

Jedan od rezultata njemačke „podrške“ bila je vjerovatno simultanka protiv oficira Wehrmachta, o kojoj je Aljehin pričao u „Informaciones“ (3. septembar 1941). Drugi rezultat – ponuda da vodi šahovski odjel u „Pariser Zeitung“, što je davalo određeni status. Čija je bila ideja za te članke (da li je zatražena od njega ili se sam ponudio, kako tvrdi Hannak) – po mom mišljenju nije od presudne važnosti. Važno je da se Aljehin uhvatio u koštac s tim, odlučivši, očigledno, da spoji korisno (dobiti vizu) s prijatnim (iznijeti svoje iskrene misli o šahu). Njegova posleratna uvjeravanja da u člancima „nema ničega što sam ja napisao“, osim kritike FIDE i teorija Štajnica i Laskera, izgledaju neubjedljivo. Mnoge stvari ukazuju na Aljehinovo autorstvo.

To je i gotovo doslovno poklapanje misli iz članaka s onim što je on govorio ili pisao. Sjajan primjer – u sjećanjima Galbershtadta („British Chess Magazine“ br. 3, 1956): „Negdje na početku rata, kod Aljehina kući, bio sam svjedok ovakve scene. Razgovor je bio o šahu. Odjednom sam čuo kako Aljehin kaže: ‘Što se tiče   i Laskera, oni su obojica bili taktičari, koji su pokušavali sve uvjeriti da su stratezi.’ Ova šala izazvala je smijeh, dok je Aljehin ostao potpuno ozbiljan. Nekoliko godina nakon Aljehinove smrti, pregledavajući njegove članke, našao sam upravo tu rečenicu koja nas je tada nasmijala.“ Ona se nalazi na samom početku: „Bilo je zabavno posmatrati oba vješta taktičara (Štajnica i Laskera), koji su pokušavali uvjeriti šahovski svijet da su veliki strateg i pioniri novih ideja!“

To su i odlomci iz Aljehinovog odjela u novinama s gotovo istim tonom kao u člancima:
„Stil Engleza Stauntona bio je karakterističan za anglosaksonski ‘idealistički’ pogled na šah: bezobzirna materijalna korist po svaku cijenu!“ (20. april 1941).
„Jedna od najsmješnijih lekcija Štajnicove ‘nove škole’ – doslovno ruganje čitavom šahovskom svijetu – bila je njegova tvrdnja da je kralj uvijek (tj. u svim fazama igre) jaka figura“ (11. maj 1941).
„Timski mečevi (Svjetske šahovske olimpijade) uopšte se nisu održavali u Americi, a u Evropu su redovno slali samo jednog domaćeg Amerikanca, starog Marshalla, i tri-četiri Jevreja istočnoevropskog porijekla“ (17. septembar 1942).

U istom nizu, citat iz češkog časopisa „Svět“ (16. decembar 1942), koji je poslao Jan Kalendovski:
„U daljem razgovoru dolazimo i do učešća Jevreja u šahovskom životu. Šampion neuznemireno kaže: ‘U nizu publikacija već sam ukazao na ovaj problem. Nesporno, Jevreji su često bili istaknuti u šahu, ali to ne znači da su ne-Jevreji zaostajali. Naprotiv, posebno sposobni Jevreji nisu bili. Njihova igra nije čista, zasnovana je na odbrani i čekanju protivničke greške. Osim toga, bazira se na principu lopovske pobjede, kada bez srama kradu figuru za figurom, izbjegavajući odlučujući udar. U tome se ogleda čitav njihov mentalitet.’“

 U ovoj zgradi nalazila se redakcija lista „Pariser Zeitung“, gdje je u proljeće 1941. godine objavljena serija članaka Aljehina „Arijski i jevrejski šah“. Iz Federalnog arhiva Njemačke.

Najjednostavnije mi se čini dokazati obratnim: ako Aljehinove arhive do danas nisu otvoreni (iako je to trebalo da bude urađeno 2017. godine) – znači da tamo ima šta da se skriva. Nakon smrti Grejs Višar (1956), njene stvari je mogao pregledati urednik „British Chess Magazine“, Brajan Rejli. Vraćajući se u London, rekao je poznatom majstoru i literatu Hari Golombeku:
„O antisemitskim člancima Aljehina – to je istina. Video sam ih napisane Aljehinovom rukom“ (iz pisma Golombeku E. Vinteru, 7. juli 1985).

Rejli je negirao ono što je rekao. Ali istoričar Ken Vajld je potvrdio Golombekove riječi:
„Brajan Rejli nije poricao da je ‘nekad vidio’ nacističke članke napisane Aljehinovom rukom. Da, ispričao je istu priču Golombeku i meni. Kada smo oboje objavili njegove riječi, na različitim mjestima, Rejli se zbunio i rekao da, iako je vidio bilježnice i da su one zaista pisane Aljehinovom rukom, ne može ništa reći o sadržaju, jer ne zna njemački“ (Chess Life, august 1993).

Kako je onda mogao shvatiti da su pred njim „antisemitski članci“? Ispostavilo se da je uz Rejlija bio Galberštadt, koji je znao njemački i ispričao mu sadržaj bilježnica.

Čude se zašto Aljehin i Grejs nisu uništili bilježnice poslije rata. Ali Aljehin je bio u Španiji i nije im imao pristup, a Grejs, ne znajući njemački, teško je mogla pretpostaviti da se u bilježnicama nalaze originali tih članaka.

Rejli i Galberštadt možda nisu jedini svjedoci. Žak Le Monje je rekao u „Europe Échecs“ (maj 1986) da je 1958. godine dobio pristup Aljehinovim bilježnicama, koje je Grejs pred smrću predala prijatelju (ime nije navedeno), i našao je kompletan tekst prvog članka iz „Pariser Zeitung“, pri čemu je riječ „jevrej“ gotovo svuda bila podvučena.

Ali zašto je onda u svojoj knjizi „75 parties d’Aljehine“ (1973) Le Monje napisao da „nikada neće biti poznato da li je iza tih članaka stajao Aljehin, ili ih je ‘manipulisao’ urednik ‘Pariser Zeitung’, češki igrač, tada dobro poznat u pariskim šahovskim krugovima“?

„Češki igrač“ je Teodor Gerbec, austrijski šahista (Čeh po porijeklu), novinar, ko-urednik „Deutsche Schachzeitung“ (1942/43) i strastveni antisemita. Navodi se da je bio urednik „Pariser Zeitung“, ali među zaposlenima ga nisam pronašao. Zato sam u listu našao njegovu partiju (Ing. Gerbec – W.) sa komentarima Znosko-Borovskog (10. avgusta 1941).

Pablo Moran je pretpostavio da su Gerbecovi tekstovi mogli inspirisati Aljehina da napiše svoje članke, a ruski istoričar šaha Valerij Čarušin je čak pokušao dokazati da je Gerbec bio taj koji je prepravljao tekstove u nacističkom duhu. Prvo je nedokazivo, a drugo se pokazalo blefom.

Ne zaboravimo frazu: „Masku je podigao samo jednom“? Najzapanjujuće je da je „A.L.“ to uradio u broju sa Aljehinovim člankom (23. mart) – jedinom gdje se šahovski odjel i članak poklapaju! Za otkrivanje prezimena A. Linder, vjerovatno je dobio opomenu, jer potpis „A.L.“ je na pola godine nestao iz odjela. Kada je Rorer konačno utvrdio ime – Alfred Linder – ispostavilo se da Nijemci imaju šta da kriju.

Rorer: „Radio je u raznim listovima kao šriftlajter (u nacističkom žargonu tako su zvali urednike ili novinare). Ušao je u NSDAP u oktobru 1934. i pisao za partijski list ‘Westdeutscher Beobachter’, kao i 1933–1937. za ‘Kölnische Zeitung’ – uglavnom članke o lijepim umjetnostima. Nakon okupacije Francuske preselio se u Pariz, gdje je postao dopisnik ‘Völkischer Beobachter’, glavnog lista NSDAP-a, i ‘Pariser Zeitung’. Rad u okupatorskom nacističkom listu je veoma indikativan. Linder nije bio samo novinar, već ‘član uredništva Pariser Zeitung, lista koji je u Francuskoj izlazio pod odjelom propagande Vermahta’“. (…)

Alfreda Lindera možemo nazvati stručnjakom za nacističku propagandu. S obzirom na to da pitanje da li je Aljehin zaista autor ili koautor serije antisemitskih članaka do danas nije razjašnjeno, može se bar zaključiti da je Linder bio njihov urednik.

Paradoksalno, ali upravo pojava ličnosti udaljene od šaha – Alfreda Lindera – razbila je moje posljednje sumnje u autorstvo članaka. Objasnio je, naizgled sitnicu – pojavu elementarnih pravopisnih grešaka u šahovskim imenima: Marschall, Andersen, Pilsburry, Kienezitzky… Nije moja primjedba, ali da je urednik bio Gerbec, takve greške nikada ne bi dopustio.

Ali trik je u drugom: da je Linder prepravljao Aljehinove članke, ni tada greške ne bi bile moguće! Morao bi se oslanjati na knjige i časopise, a u njima su imena pisana pravilno… Dakle, razlog grešaka je jasan: idiosinkrastično (po Winteru) Aljehinovo rukopisno pisanje, koje nije mogao razaznati ni krovni sloj štamparije, ni sam Linder.

Sada o intervenciji u Aljehinovom tekstu. Iskusnom uredniku nije teško promijeniti ton i čak smisao rečenice: dovoljno je dodati ili ukloniti neku riječ – i rečenica iz neutralne postaje negativna, i obrnuto. Ne govorim to da bih uljepšao priču, već kao neko ko iza sebe ima stotinu i pedeset uređivanih knjiga. Ne držeći originalne članke u rukama, možemo raspravljati do besvijesti, da li ih je pisao ili ne, a ako jeste, koliko su prepravljeni… Tokom proteklih godina izneseno je mnogo argumenata i u Aljehinovu odbranu, i protiv njega. To je fascinantan, ali slijep proces.

Mogu odmah dodati još dva argumenta. Za mene tuđu ruku otkriva fraza:
„Čigorin – prva žrtva međunarodne plutokratije“ – nijedan Rus to tako ne bi napisao, a za naciste je riječ „plutokratija“ (čitaj: svjetska jevrejska zavjera) bila pravi fetiš…

Argument protiv? Izvolite:
„U maju 1921. godine stigao sam u Berlin“ – ovo je mogao napisati samo Aljehin. Tačan datum (28. maj) nije objavljen u tadašnjoj štampi, čak ni pedantni „Deutsche Schachzeitung“ je o Aljehinovom dolasku izvijestio tek u julskom broju… Ali šta sve ovo dokazuje?

Aljehin s džepnim šahom, pored njega Grejs Višar. Na poleđini pečat: Copyright by Transocean G.M.b.H. Berlin W9 Hermann-Göring-Strasse 9. Znate li šta je „Transocean“? To je njemačka informativna agencija, koja je nakon dolaska Hitlera na vlast prešla pod Ministarstvo propagande. Iz arhiva A. Kotova.

Mnogo produktivnijim mi se čini drugi put – radi jednostavnosti, nazovimo ga psihoanalizom. Hajde da pokušamo „zagledati se u dušu“ Aljehina, da shvatimo motive njegovih čudnih – a možda samo na prvi pogled – riječi i postupaka. Možda će tako i sa člancima biti više jasnoće.

Dugo me muči jedno gotovo skandalozna kontradikcija, koju iz nekog razloga niko ne primjećuje. Zašto je Aljehin stupio u kontakt s „prijateljima iz Rajha“, počeo davati simultanke  njemačkim oficirima i voditi rubriku u novinama? Da bi dobio portugalsku vizu i otišao u Ameriku. I članke je napisao zbog toga – vjerovatno su oni bili posljednja teg na njemačkim vagama. Dobivši vizu, Aljehin odmah, ne čekajući objavljivanje članaka, žuri u Lisabon. I tamo radosno javlja Hannaku da je spreman da igra s Botvinikom ili Reševskim, da u džepu već ima kubansku vizu, a odatle će putovati u Njujork… Kakav Njujork?! Zar Aljehin ne razumije da mu je nakon uvredljivih članaka za Jevreje u „Pariser Zeitung“ put tamo zatvoren? A uopšte, ako je planirao ići u Njujork, zašto bi onda vrijeđao Jevreje?!

Ipak… Znate, moguć je i drugi scenario (Aljehin je navikao razmišljati u varijantama): sve u člancima napisao je on sam. Ali on mirno, zajedno s Grejs, ide u Ameriku, jer odmah po dolasku u Njujork želi javno objaviti da su članci napisani pod pritiskom Nijemaca i da je bio spreman napisati bilo kakvu glupost samo da se izvuče iz Evrope. To, usput, nije moja verzija. „Lično mislim (iako ranije nikad o tome nisam govorio),“ – priznao je Mihail Botvinik u postfaciji prve publikacije u SSSR-u „Arijskog i jevrejskog šaha“ („64–ŠO“ br. 18 i 19, 1991) – „da je Aljehin sve napisao sam: dva razloga govore u prilog tome. Prvo, niko ne bi smio napisati takvu glupost, a Aleksandar Aleksandrovič je gledao unaprijed – u slučaju potrebe mogao bi tvrditi da to i nije mogao napisati. Drugo, izdvajao je Botvinika, predviđao mogućnost odigravanja meča i nije smatrao da smije uvrijediti budućeg protivnika u borbi za svjetsko prvenstvo.“ Sa „drugo“ bih se mogao raspravljati. Razlog Aljehinove uzdržanosti (ili A. Lindera – koja vam verzija više odgovara) po mom mišljenju je drugi: u martu 1941. Njemačka i SSSR još su bili „partneri“, i njemački list nije mogao uvrijediti sovjetskog šampiona.

U redu, članak je članak, ali šta s intervjuom u Madridu, gdje se hvali da je „prvi pokušao razmotriti šah iz rasne perspektive“? To je zapravo lako objasniti. Za pet mjeseci provedenih u Portugalu, situacija u svijetu se radikalno promijenila. Nakon što su osvojili Jugoslaviju i Grčku, i kada je cijela Evropa, osim Engleske, bila u njihovim rukama, Nijemci napadaju SSSR, i do jeseni stoje na prilazima Lenjingradu i Moskvi. U tom trenutku mnogima se činilo da zaustaviti taj strašni talas nije moguće i da je Hitlerov Rajh ozbiljan i dugotrajan. Vrlo tačno je zaključio u jednom od svojih članaka o Aljehinu Isaak Linder: „On je rano povjerovao u apokalipsu.“

Dvorac „La Chatellenie“, koji je pripadao Grejs Višar, a koji je Aljehin smatrao „svojim vlasništvom“. Savremena fotografija.

…Prokleti dvorac! Upravo u njemu, siguran sam, leži primarni uzrok Aljehinovih nevolja. Ljeto 1940. godine, umjesto da ode u Ameriku, otišao je da spašava „svoje vlasništvo“. U martu 1941. Grejs je ostala u Francuskoj da „proda dvorac“ i tek potom se pridruži Aljehinu. Ali vidjeti se ponovo bilo im je dozvoljeno samo na turniru u Minhenu, kada je zamka zatvorena… Da, uz ogromne napore, poniženja i gubitke, uz moralno, a potom i fizičko urušavanje Aljehina, dvorac je spašen, i nakon rata Grejs ga je prodala. Ali da li je vrijedilo toga?..

Ljeto 1941. mogao je također misliti i na svoje „dvorce“ u Rusiji. Hans Kmoch: „Jednom mi je Aljehin rekao da je njegova porodica posjedovala sedam imanja. Pet od njih, koja su vrijedila dva miliona rubalja u zlatu, pripadala su ocu, koji ih je izgubio u Monte Karlu. Svjetski šampion je, čini se, neko vrijeme nadao da će mu Nijemci vratiti ona dva imanja koja je naslijedio od majke“ (Chesscafe.com, 2005).

Propustivši u Portugalu posljednju, kako se ispostavilo, šansu da „iskoči s polja“, Aljehin je u septembru 1941. krenuo u susret sudbini – u Minhen. Tamo ga je čekao susret s Frankom i poziv na turnir u Krakovu. Upravo s krakovskim periodom Aljehinovog života vezana je glavna senzacija publikacije Kristijana Rorera: u Federalnom arhivu u Berlin-Lihterfeldeu, u fondovima Institut für Deutsche Ostarbeit (Institut njemačkog rada na Istoku, ili „Institut Istok“), osnovanom u Krakovu po inicijativi general-gubernatora Hansa Franka, pronašao je lični dosije Aleksandra Aljehina! Prema dokumentima, 6. novembra 1941. Frank je naredio direktoru instituta da „obavi pregovore s dr. Aljehinom o prijemu na službu u IDO kao konsultanta za ruska pitanja: lingvistiku, istoriju, pravnu nauku i književnost“. Aljehin je primljen kao „stariji konsultant“, a od 1. januara 1942. trebao je preuzeti „Odjel istraživanja Rusije“ sa platom od 2000 zlota (1000 rajhsmaraka) mjesečno, veoma visokom po tadašnjim mjerilima.

Zašto „trebao je“? Zato što Aljehin to nije preuzeo. Krajem novembra iznenada odlazi u Španiju, gdje mu je po dolasku hitno organizovan turnir (moguće da mu je cilj bio Lisabon – koji je također posjetio), a odatle se uputio u Pariz. Odmah po dolasku, 21. decembra, održao je simultanku oficirima Vermahta i… ostao u posjeti. Prvo je, kako je lako pretpostaviti, obišao „svoje vlasništvo“, o čemu svjedoče njegove prednovogodišnje simultanke na sjeveru Francuske: sva tri grada – Dieppe, Ruān i Havr – nedaleko od dvorca Šateljeni.

Neću pokušavati, kao što to radi Rorer, da razotkrijem čitavo klupko razloga zbog kojih Aljehin nije stupio na službu. Mislim da je glavni razlog isti kao i ljeto 1941: nagla promjena situacije u svijetu. Pred njegovim putovanjem u Španiju, 26. novembra, SAD su praktično izdale ultimatum Japanu, tražeći potpuno povlačenje trupa iz Kine i Indokine i izlazak iz Trojnog pakta s Njemačkom i Italijom. Deset dana kasnije Japanci napadaju američku mornaričku bazu u Pearl Harboru, a 11. decembra Hitler objavljuje rat Americi. U istim danima počinje sovjetska kontraofanziva kod Moskve, koja stavlja tačku na planove blitzkriega… Aljehin nije mogao ne osjetiti da se tasovi vage istorije pomjeraju na drugu stranu, što znači da treba izbjegavati sve zvanične dužnosti kako ga kasnije ne bi optužili za saradnju s nacistima. Od tog trenutka, jedino čime se bavi su šahovske partije!

Aljehin je sve više odgađao povratak u Krakov, za šta je poduzeo dugu turneju- putovanje po jugozapadnoj Njemačkoj. Na putovanju ga je pratila Grejs, bio je u dobrom raspoloženju i, prema svjedočenju majstora Valtera Niphausa (tada 19-godišnjeg gimnazijalca, jednog od najboljih igrača Frankfurta), nije pio:

„Odigrali smo neformalni meč i nekoliko konsultacijskih partija s kontrolom vremena, mnogo blic partija u tavanskoj sobi hotela na glavnoj željezničkoj stanici – igrali smo svakodnevno skoro četiri sedmice, u prisustvu gospođe Aljehin i mačke… Bilo je to veselo vrijeme, a alkohol, usput rečeno, nismo pili. Do samog Aljehinove smrti bio sam s njim u stalnoj dopisnoj vezi…” (iz pisma šahovskom piscu Albinu Pjetču, septembar 1992; prvi put se objavljuje).

Frankfurt, 4. april 1942. Natpisi na fotografiji su Aljehinovi. Desnom strelicom označen pobjednik nad njim, 19-godišnji gimnazijalac Valter Niphaus. Iz arhive A. Pjetča (Njemačka). Objavljuje se prvi put.

Ipak, mislim da mu vjerovatno ne bi uspjelo izbjeći rad u „ruskome odjelu“ da nije bilo Glavne uprave imperijalne sigurnosti (RSHA). U aprilu 1942. na sto direktora „Instituta Istok“ dospio je izvještaj pod oznakom „Tajno“ sa informacijama RSHA o „šahovskom majstoru dr. Aljehinu“. Evo nekoliko citata:

„U aristokratskim krugovima već su ga smatrali demokratom, liberalom, pa čak i ‘crvenim’. (…) Tokom ruske revolucije dospio je u ruke Čeke. Prema glasinama, lično ga je oslobodio Leib Bronštajn (Trotski), navodno veliki ljubitelj šaha. (…) Aljehin se potpuno distancirao od krugova ruskih emigranata i nije pokazivao nikakvo interesovanje za bivše sunarodnike. Tolerantno se odnosio prema Sovjetima. Tokom vlasti Narodnog fronta u Francuskoj Aljehin je smatrao odgovarajućim da pošalje pozdravni telegram sovjetskim šahistima. Zbog tog telegrama isključen je iz ‘Asocijacije bivših studenata pravnih fakulteta’. Aljehin je pripadao masonerijskoj loži ‘Astreja’ u Parizu.“

U suštini, pred nama je „vukova karta“. „Aljehin je u njoj (izvještaju) prikazan kao politički nepouzdan oportunista kome se ne smije vjerovati“, piše Kristian Rorer. „Izvodeći po strani Jevreje, spisak glavnih neprijatelja nacionalsocijalizma po verziji RSHA izgledao je ovako: demokrati, liberali, komunisti, masoni i ‘izdajnici naroda’.“

O njegovom imenovanju na „politički važnu funkciju“ više nije moglo biti ni govora. Frank je dao uputstvo da se Aljehin koristi „samo kao šahista“, i 1. juna 1942. primljen je u Institut für Deutsche Ostarbeit „kao naučni saradnik“ s prethodno dogovorenom platom. Tokom četiri mjeseca Aljehin je primio 8.000 zlota, a zatim je trebao biti prebačen u Glavnu upravu propagande vlade Generalnog guvernera, gdje je od novembra 1941. radio Bogoljubov. Prema riječima Rorera, zapisa o takvom transferu nema, ali za oktobar–decembar Aljehin je primio gotovo tačno 6.000 zlota – tri mjesečne plate, formalno obračunate kao plaćanje računa za njegov boravak u krakovskom „Grand hotelu“.

Frank je želio stvoriti u Krakovu šahovsku školu (ili čak akademiju) pod vođstvom Aljehina i Bogoljubova. Prvi seminar škole trebao je biti u januaru 1943, ali u decembru Aljehin, dok je bio u Pragu, obolio je od šarlaha, a nakon oporavka putovao je po češkim gradovima sa simultankama i nije žurio da se vrati u Krakov…

 

Partija Bogoljubov – Aljehin (Salcburg 1942). Fotografija napravljena nakon poteza 1.e4 c6 2.d4 d5 3.Nc3 dxe4 4.Nxe4 Nf6. U centru Grejs Višar. Iz arhive A. Kotova. Objavljuje se prvi put.

Nakon rata Aljehin je tvrdio: „Igrao sam šah u Njemačkoj i zemljama koje je ona okupirala samo zato što je to bio naš jedini način za život, a također i cijena koju sam plaćao za slobodu svoje žene.“ Ruski biografi vole dramatizovati: „Da bi preživio na teritoriji ‘Hiljadugodišnjeg Reicha’, da ne bi umro od gladi, morao je zarađivati za prehrambene kartice, odnosno igrati.“ U januaru 1943, kada je Aljehin izašao iz praške bolnice, možda su mu te kartice i trebale. Ali sve je počelo sasvim drugačije! Evo hronike „svjetskog života“ na turniru 1941. godine:

„Uskoro nakon nedjeljnog dolaska u Krakov održan je prvi svečani ručak kod guvernera dr. Vehtera. (…) Dan dolaska (u Varšavu) završen je prijemom u „Njemačkom domu“ kod načelnika odjela propagande dr. Štajnmeca, kojem se ubrzo pridružio guverner dr. Fišer da lično pozdravi učesnike. (…) Iz bogatog varšavskog programa posebno su se isticali večernji prijemi u „Adriji“ i „Bristolu“. (…) Posljednjeg jutra u Varšavi, na veliko zadovoljstvo prisutnih, pojavio se general-guverner dr. Frank. (…) Nakon završetka partije između Aljehina i Bogoljubova, dr. Frank je zamolio oba majstora da komentarišu partiju za publiku, koja se uglavnom sastojala od lica povezanih s Vermahtom. (…) Svečani ručak tog bogatog događajima dana priredio je gradonačelnik Lajst; tamo je goste pozdravio novi predsjednik Varšavskog šahovskog društva oberburgomistr Dürfelfd. (…) Noćni transfer u Krakov pratilo je neko kašnjenje, ali na ručak kod predsjednika grada Pavlu učesnici su stigli na vrijeme. (…) Ukras turnira bio je nedjeljni završni prijem u gradskom zamku. General-guverner dr. Frank srdačno je primio svoje šahovske goste i proveo s njima nekoliko sati. Predsjednik Olenbuš uručio je nagrade; obojici pobjednika poklonio je za uspomenu slike dr. Franka sa njegovim ličnim posvetama…“ („Deutsche Schachzeitung“ br. 21/22, 1941).

P.S. Aljehin je od mladosti pokušavao da koristi druge ljude i okolnosti, a završilo je tako da su njega koristili… Gorka, ali poučna priča. Sjećaju se riječi Maksa Evea: „U njegovoj prirodi bilo je nešto dječje… Ako Aljehina posmatramo u tom svjetlu, mnoge stvari mu se mogu oprostiti: za šahovskom tablom bio je veličanstven, van šaha, naprotiv, ličio je na dječaka koji je zakeralo i po svojoj naivnosti misli da to niko ne vidi“.

Riječi „zakeralo“ i „naivnost“, istina, zvuče oštro. Zašto? Shvatio sam to tek kad sam pročitao opasku Albrehta Buške povodom Morane knjige: „Betoven je nesumnjivo bio jedan od najvećih kompozitora, ali to ne znači da je bio ugodan čovjek. Zašto onda ne bismo priznali da je Aljehin bio jedan od najvećih šahista, iako je kao čovjek bio prilično loš, što, uvjeren sam, mogu potvrditi svi koji su ga poznavali. Zašto ga onda uljepšavati?..“

14. decembar 2021

https://chesspro.ru/enciklopediya/zlopoluchnyy-zamok