Genna Sosonko: David Sedmi

 

Moskva, 2014.

***********

Sosonko Genadij Borisovič
David Sedmi. Moskva, 2014, 232 str.

Knjiga Genna Sosonka posvećena je sudbini izuzetnog šahiste Davida Ionoviča Bronštajna. Vrh Bronštajnovog stvaralaštva došao je sredinom prošlog vijeka, kada je izazvao samog Botvinika i gotovo ga pobijedio, ali to „gotovo“ zadalo mu je ranu koja nije zarasla do kraja života.

Autor se više puta susretao i razgovarao sa Bronštajnom, i ti razgovori, preneseni na papir, dočaravaju ne samo misli i karakter jednog od najorginalnijih velemajstora prošlosti, nego nas i vraćaju u vremena kakva je teško pronaći u svjetskoj istoriji.

Ne predstavljajući životopis u klasičnom smislu te riječi, knjiga Sosonka, koja se čita u dahu, izlazi izvan okvira biografije junaka, postavljajući vječna pitanja na koja nema jednoznačnog odgovora.

Foto iz arhive autora i časopisa „64-ŠO“.

************

„Botvinik je učinio šah velikom igrom. Da nije bilo Botvinika, ne znam šta bi šah postao u Sovjetskom Savezu. Ali šah je bio umjetnost sve do 1939. godine, dok Botvinik nije objavio svoj članak o šahovskoj pripremi.

Šah je u SSSR-u postao jedno od sredstava vaspitanja naroda, a sovjetska šahovska škola — to je bila istraživačka djelatnost, i čitava ta škola, iako se rodila dvadesetih godina, zapravo je počela tek 1945. godine, kada smo Ameriku u meču pregazili ubjedljivim rezultatom.

Mi im jednostavno nismo dali da izađu iz otvaranja; nismo im dali da se podignu u vazduh i razbili smo Amerikance na njihovoj sopstvenoj teritoriji. A oni su mislili: sat vremena dnevno pomjeraju figurice, pa onda mogu da se takmiče sa sovjetskim šahistima?“

„Ja, uostalom, nisam htio da pobjeđujem Botvinika, shvatite, ja nisam igrao radi slave, slava me nije zanimala, ja sam igrao za publiku, da publici bude zanimljivo. Ja sam igrao vrlo suptilno, generisao ideje...

A Botvinika nisam pobijedio zato što nisam priznavao to izmišljeno prvenstvo svijeta: zonski turnir, međuzonski, turnir kandidata. Kao četvrtfinale, polufinale, finale — potpuno kao prvenstva Sovjetskog Saveza.

Za mene, ko je bio šampion svijeta? Morphy, Andersen — eto to su bili šampioni! Ideju šahovskog prvenstva predložio je Štajnic, a onda je Lasker rekao da u šahu ne igraju figure, već ljudi, i da su se odnosi između šahista pretvorili u odnose boksera pred borbu.

Sve je to počelo od Laskera, a Botvinik je to od njega preuzeo — on je na protivnika gledao s mržnjom. To je bila čitava škola zračenja mržnje: Lasker, Aljehin, Botvinik, Fišer, Karpov, Kasparov. Evo, Kasparov je jednom rekao da su njega i mene dijelile generacije i da zato sa mnom nije igrao. Šta to znači? Kakve generacije? Ja sam još živ i razumijem se u igru. Neka me pozovu na turnir, ja ću doći i igrati. Ali ja nemam rejting. Dakle, ja ne postojim kao šahista.

Sama ideja ‘šampion svijeta’ ponižava šah, šta tu ima da se govori. Naravno, glupo sam postupio što tada nijesam pobijedio Botvinika, jer u dvadeset trećoj partiji bila je prosta remi-pozicija, mislite li vi da ja nisam vidio onaj potez konjem? Mislite li stvarno tako?“

„Razumijem, vama treba sve posložiti po policama, sve provući kroz psihologiju. A možda ćete još i parapsihologiju tu povezati? Reći ću vam: šahisti su me prevarili. Tako, čini se, sada kažu. Prevarili…
Šah koji sam ja igrao izgled mladim šah Srednjeg vijeka, pa čak i kamenog doba. A zašto sam ja igrao te idiotske mečeve protiv kompjutera? Zašto sam to radio? Htio sam samo pokazati da ljudski mozak može odoljeti kompjuteru, a sada se vidi da je taj mozak ništa u poređenju s onim stotinama miliona operacija koje taj isti kompjuter izvršava u sekundi…
I svoju knjigu „Turnir velikih majstora“, koju svi uzdižu, ja ne mogu podnijeti. Tako napišite: ne mogu podnijeti! Ta knjiga se ponovo izdaje, izlazi na drugim jezicima, a mene su odgurnuli na marginu šahovnog života…
Prvo vam ovo govorim, još nikome nisam to rekao, shvatite me… Šah nije vrijedan toga da o njemu pišu onako kako vi pišete. Nije vrijedan. Kažete vi, turnir u Španiji je bio jak. Kažete, igrali su jaki velemajstori. A šta znači „jak“? Postojali su šahisti zanimljivi i nezanimljivi, a sada su svi „jaki“. Sad je i maturant škole — jak matematičar…“

„Ne razumijem šta se dešava. Ne znam šta je ispravno, ništa ne razumijem. Uvukli su nas u tu jamu. Govorili su: šah je isto što i Šekspir, Velaskez, Rafaelo. Umjetnost. Zar nisu govorili tako? A u praksi? To nikome, nikome nije potrebno.
To je — loše, nepravedno, okrutno. Razumijem da želite pisati o meni. Razumijem… I znam da ako vi ili bilo ko drugi napišete o meni, sve će biti drugačije. Sve — drugačije. Vi ste pričali o Rihteru, kako je na kraju rekao — nezadovoljan sam sobom, nezadovoljan. Mogao bih isto to reći. Kome je sve to trebalo? Ali ja sam sam kriv za sve, sam. Vjerovatno sam sve radio pogrešno. Ne tako. Ne ono…“

„Ja nikome nisam interesantan i nikome nisam potreban, ja sam čovjek koji odlazi iz šaha i iz života. I žalim što sam svoj život šahu dao, a ne umjetnosti, na primjer.
A vi ne žalite? I vi vjerovatno žalite. Mi smo se, evo, zajedno našli u jednoj jami. U tigrovoj jami. Znate li kako u Aziji tigrove love? Iskopaju jamu i...
Eto, i mi smo se s vama našli u takvoj jami, samo što se ova jama zove šah. I meni je žao što su nas uvukli u tu jamu, a ja iz nje nisam uspio da se izvučem. Jer šah — to je sićušni djelić ljudskih zanimanja, samo šahisti nastoje da predstave kao da je to, eto, najvažnija djelatnost. Moj život je već gotovo prošao, a ja svom dobu ne odgovaram. Shvatite, moj mozak je još mlad, ja još sve razumijem…

Mene je interesovao život, a ne samo šah, i precijenio sam svoje mogućnosti. Dok sve ovo govorim, činim se sebi kao komičar. Takva komična figura, čovjek iz sasvim drugog svijeta, a zapravo ja s vama govorim iz drugog vremena.

Jer tada je sve bilo drugačije, tada je bila „hladni rat“. Rat je bio i na šahovskoj tabli. Rat figurama.

Nisam svoj život tako trebalo da proživim, nisam… Sve sam radio pogrešno, sve — ne tako. Vjerovao sam u šah, u to da je to nekome ipak potrebno. Ispada da vam ja sada kao da govorim nekrolog o samom sebi. Tako li ispada?“

Ovo su odlomci iz razgovora sa Davidom Ionovičem Bronštajnom tokom posljednjih petnaestak godina njegovog života. Šta reći, daleko su od optimizma. Ali je li on uvijek tako mislio? Kada je 1936. godine, još dječak, došao u Kijevski Dom pionira? Kada je, pobjeđujući na gotovo svim posleratnim turnirima, izašao na megdan Botviniku i bio na dohvat ruke od titule svjetskog šampiona? Kada je igrao partije kojima se i danas dive ljubitelji šaha?

Ne određuju samo sportski uspjesi mjesto jednog šahiste u istoriji igre. Dubina partija, originalnost zamisli, hrabar iskorak u nepoznato — za istinske znalce znače ništa manje od niza rezultata i brojki rejtinga.
Kopija slavne slike, čak i majstorski izvedena, ne vrijedi ništa. Tim prije kopije kopija. U šahu postoje desetine, stotine kopija jednih te istih ideja. Teorija se zasniva na hiljadama, milionima puta ponovljenim i iskristalisanim pozicijama. Ali u začetku svake ideje stajao je neko kome je ta ideja prvi put pala na pamet. Jedan od takvih pionira bio je David Bronštajn.

Proučavajući Bronštajnove partije iz posleratne decenije, vidi se da je mnogo toga što je danas opštepoznato u praksu uveo upravo on.

Jurij Averbah smatra da je, nazvavši svoju seriju „Moji veliki prethodnici“, Kasparov načinio grešku, „priznavši šampionima pravo da budu jedini koji su izvršili uticaj na razvoj šahovnog stvaralaštva. Posebno je to bilo nepravedno prema Bronštajnu, koji je u svoje vrijeme igrao ništa manje važnu ulogu u razvoju šaha nego, recimo, Smislov…“

Tigran Petrosjan je jednom rekao: „Mladi igrači misle da je savremeni šah počeo s Informatorom, ali šahisti moje generacije znaju: on je počeo s Davidom Bronštajnom.“

Tako nisu mislili samo u Rusiji. Bronštajnove ideje postale su na Zapadu pravo otkrovenje. Učenici klasične škole Maxa Euwea bili su zaprepašćeni partijama mladog Bronštajna: „Kako je moguće igrati tako nekorektno otvaranje kao što je staroindijska odbrana? Tek tako, dobrovoljno predavati centar? Nevjerovatno!“

Od njegovog najvećeg uspona — meča za svjetsko prvenstvo završenog neriješeno — prošlo je više od šezdeset godina, ali ni danas nema jedinstva u ocjeni Bronštajna.
Dok ga jedni smatraju jednim od najistaknutijih šahista XX vijeka, drugi, pragmatičari, drže ga za najprecjenjenijeg, kao što je to bilo u nedavnoj anketi njemačkog šahovskog časopisa.

Kolege Bronštajna gledale su na njega drugačije. Kada sam u razgovorima s Vasilijem Vasiljevičem Smislovim upoređivao Bronštajna sa Reševskim, Smislov se nije slagao:
„Ma ne, treba više gledati: šampionskog kalibra bio je David Bronštajn!“

Neobičnost ličnosti Bronštajna ne može da se odredi običnim mjerilima. Reći da je on bio izuzetan igrač znači služiti se tautologijama: to zna svaki ko je makar u najmanjoj mjeri upoznat s njegovim stvaralaštvom. Teško je, govoreći o šahisti takvog kalibra, ne pokazati u čemu je bio velik, ali u slučaju Bronštajna meni, možda više nego kod bilo koga drugog, nedostaje tekst partija i dijagrama da bih pokazao ljepotu njegovih zamisli i let njegove mašte.

Dok sam živio u Sovjetskom Savezu, bili smo tek površno poznanici, razmijenivši par fraza u pres-centru turnira. Te fraze ne predstavljaju nikakvo posebno interesovanje, iako se nisu izbrisale iz moga pamćenja.

Pravo upoznavanje dogodilo se u Hastingsu (1975–1976), gdje smo se viđali svakodnevno, iako sam skoro svako veče provodio u šetnjama po obalnim šetalištima vjetrovitog primorskog gradića sa Viktorom Korčnojem, razgovori s Bronštajnom su takođe zauzeli dosta tog vremena.

Zatim je nastala pauza od čitavih desetak godina: Bronštajn nije igrao na turnirima u Zapadnoj Evropi, a meni je put u Sovjetski Savez bio zatvoren.
Ali od kraja osamdesetih redovno smo se viđali. Najprije u Holandiji, na turnirima „Interpolis“, u Amsterdamu na Donnerovom memorijalu, u Hagu na turnirima s kompjuterima. U Engleskoj, Belgiji, Francuskoj, gdje je igrao u klupskim takmičenjima i, naravno, u Moskvi, kada sam dolazio u postsovjetsku Rusiju.

Sjećajući se susreta s Davidom Ionovičem Bronštajnom, želio sam da govorim ne toliko o izuzetnom šahisti, koliko o čovjeku. Dobro znajući da je individuum — in/dividuum — nedjeljivo jedinstvo, pokušao sam ipak odvojiti izuzetnog šahistu od neobičnog čovjeka sa njegovim slabostima i kompleksima.

U osnovu knjige ušli su moji sopstveni razgovori s njim i uspomene onih koji su poznavali kijevskog dječaka po nadimku Malec. Nažalost, njih gotovo da više i nema.

Dajem riječ njegovim kolegama, njegovim ko-autorima, njegovim prijateljima i protivnicima. O njemu govore velemajstori koji su s njim igrali pedesetih godina — i njih se već može izbrojati na prste. Prisjećaju ga se i oni čiji je vrhunac došao u posljednjim decenijama prošlog vijeka. A i oni su odavno već veterani.

Prikazujem ga iz različitih uglova, povlačeći se na rastojanje i ponovo se približavajući iz različitih tačaka prostora. Pokušavam da objasnim motive njegovih postupaka.

Obično se sjećanja o izuzetnom čovjeku pišu pod uticajem gotove, sazrele legende. Legende i mitovi su nepobjedivi i — kao posljedica — ne traže dokaze. Ipak, meni je bilo stalo da istupim protiv dogmi, koje su već postale kanonske: pored partija Bronštajna postoji i legenda o Bronštajnu. Ne obraćajući pažnju na već stvoreni lik, trudio sam se da pokažem živog čovjeka, uklonivši sve površno i izmišljeno.

Dobrovoljno stavivši na svoja ramena tvrdu vlasenicu, nosio ju je s velikim zadovoljstvom, tako da se imidž mučenika, stvoren i brižljivo njegovan prije svega samim Bronštajnom, stopio s njim.
Taj lik on sam, njegova žena i ko-autori brižljivo su njegovali: original, čudak, disident. Oni su kanonizovali lik stradalnika i borca za „čisti“ šah, za ljepotu koja nestaje iz njih u korist rezultata.

Odlučio sam da pišem i o onome što su znali oni koji su se nalazili u njegovoj neposrednoj blizini, ali nisu se usuđivali da kažu ili napišu. Jer su uvijek imali u vidu: kako će na to gledati čovjek kojeg su obožavali.

Sadržaj njegovih posljednjih knjiga i intervjua pripada redu mitova i legendi, stvorenih uz njegovo aktivno učešće. U pokušaju da ih dešifrujem trudio sam se da se držim činjenica, ostavljajući pravo njihove interpretacije čitaocu, iako sam u svojim pokušajima da dam objašnjenje tako neobične ličnosti ponekad slijedio tinjanovski princip: „tamo gdje se završava dokument, ja počinjem“.

Pokušavajući da se probijem kroz dimnu zavjesu, čisteći njegov lik od ljuske koju su mu djelimično nakačili kolege i novinari, a djelimično i on sam, trudio sam se da pošteno i strogo nazovem stvari svojim imenom. Čitalac će lako uočiti kada se to dešava i može, naravno, da se ne složi s mojim zaključcima.

Ne usuđujući se da dođem do nekakvog konačnog zaključka, tu i tamo sam se pozivao na mudrace i filozofe. Da li je to pomoglo? Nisam siguran: koliko god da oblijepiš tako neobičnog čovjeka kao što je David Bronštajn izrekama autoriteta, njega ne možeš otkriti pomoću lijepih aforizama.

Neko od poznatih biografa je primijetio da ispričati život nije ništa lakše nego ga proživjeti. Odlično znajući da je tuđi život uopšte nemoguće ispričati, ja sebi takav cilj nisam ni postavljao. Jer veoma često potpuna istina o čovjeku tako i ostane nepoznata, a samom čovjeku poznata je još manje nego bilo kome drugom.

Svaka biografija je izmišljotina, čak i ako je povezana s činjenicama, zato što se unutrašnji svijet bilo kog čovjeka ne može opisati. Utoliko teži će biti zadatak budućeg biografa Davida Jonoviča Bronštajna.

Uvjeren sam: njegov život može biti napisan samo u formi patografije. Ako se tridesetih godina prošlog vijeka patografijom smatrala „posebna forma biografije, sastavljena sa stanovišta karakteroloških i psihopatoloških podataka izuzetnog čovjeka“, danas je to prije „oblast kliničke psihoterapije, koja proučava stvaralaštvo darovitih ljudi u skladu s duševnim i duhovnim osobenostima individue“.

U njegovoj karakteristici može se naići na nevjerovatnu raznovrsnost ocjena — mudar, nepodnošljiv, genijalan, lažan, posljednji romantik, šizofrenik, žrtva sistema, prorok koji je pretekao svoje vrijeme, zanovijetalo, mesija, licemjer s manijom veličine, ludak, Sokrat.

U stvari, u njemu je bilo svega pomalo. Ta svojstva nipošto nisu međusobno isključiva, i bilo bi pogrešno, pa i nemoguće, svesti ga na jedan zajednički imenitelj.

Pisati o Bronštajnu dvostruko je teško i zbog toga što je u brojnim intervjuima jednom tvrdio jedno, drugi put sasvim drugo, a treći put — opovrgavao sve rečeno ranije. Na gotovo svaku njegovu tvrdnju može se naći potpuno suprotna po smislu, takođe njegova sopstvena.

Ponekad se činilo da, žonglirajući mislima, on jednostavno zabavlja sagovornika. Posmatrao je događaje iz različitih uglova, dajući im različitu rasvjetu i, kao docent u auditorijumu, s vremena na vrijeme okretao bi tablu i crtao na drugoj strani nove formule i dokaze. A već sjutra mogao je sve to da pobije, dokazujući suprotno s jučerašnjom ubijeđenošću.

Kada sam ispitivao Maksa Evea o Savieliju Tartakoveru, bivši svjetski prvak je primijetio da ga od savremenih šahista Tartakover najviše podsjeća na Bronštajna: „takođe prepun ideja, ali nekako čudan, čudan…“

Nažalost, nisam tada pitao Evea šta podrazumijeva pod riječju „čudan“. Vjerovatno je Profesor mislio da se obojica nisu uklapala u opšte okvire, da su ispadali iz uobičajenih ljudskih tipova.

I sam sam to shvatio kada sam pokušavao da Bronštajna svrstam u neku od ljudskih kategorija toga vremena, dok nisam odustao od beskorisnog posla. Jer, rečeno je: „ne poredi — živući je nesamjerljiv“.

Može se prigovoriti: a da li uopšte treba govoriti o izuzetnom šahisti kao o čovjeku? Čak i o ljudima najvišeg stepena darovitosti Britanci više vole da kažu he has a genius — on ne „jeste genije“, nego „ima genija“. Čovjek se, naime, ne iscrpljuje genijalnošću, ali koga zanima kako se uklapa život neobičnog čovjeka s njegovim svakodnevnim životom? Zar nije dovoljno ograničiti se na izvanredne partije bez sporednih biografskih primjesa, posmatrajući neobičnog čovjeka samo kroz ono u čemu se njegov genij ispoljio?
Jer genije, kada se posmatra kroz uveličano staklo, gotovo uvijek gubi svoje očaravanje i pretvara se u običnog čovjeka sa svojim strastima i slabostima. Koga, na kraju krajeva, zanima što je Aljehin pio gorčicu, Kapablanka bio lovac na žene, a Fišer antisemit?

Bronštajn takođe postoji u svojim partijama i u svojim knjigama, i mnogi mogu reći — nema apsolutno nikakve uloge kako se ponašao David Jonovič Bronštajn u okolnostima koje mu je vrijeme nametnulo.

Ne mogu se složiti: izuzetan čovjek u bilo kojoj oblasti interesantan je i u ličnom, svakodnevnom, a ne samo u onome po čemu se razlikuje od drugih.

Zar nije zanimljivo da se u najmračnije vrijeme Sovjetskog Saveza nalazio pod patronatom visokog činovnika državne bezbjednosti? A zar njegove čudesne idiosinkrazije nisu zanimljive? A njegovo neadekvatno ponašanje, reputacija čudaka, originala, potom disidenta — nisu zanimljivi?

U slučaju Bronštajna njegova lična svojstva imaju značaj i za razumijevanje njegovog sportskog puta. Njegov život ne može se posmatrati kao prost dodatak stvaralaštvu — bez objašnjenja pojedinosti njegove biografije često će biti nerazumljive čak i odluke koje je donosio za šahovskom tablom.

Za vrijeme sovjetske vlasti bilo je nemoguće proživjeti život a da se na svakom koraku ne ulazi u kompromise sa sopstvenom savjesti, ali slučaj Bronštajna bio je još složeniji: srećno djetinjstvo u Kijevu, strastvena ljubav prema šahu, hapšenje oca, rat, glad, skitanja, beskućništvo i ogromna ambicija zakompleksiranog provincijskog adolescenta, koji se obreo u prestonici ogromne imperije. I obrušila se na njega nevjerovatna slava, čiji je vrhunac bio — meč za svjetsku titulu u šahu.

Među najrazličitijim tipovima koje je stvorila sovjetska stvarnost, slučaj Bronštajna bio je poseban. David Bronštajn bio je Jevrejin, šahista, čudak, filozof i tragač za istinom. Nije lako spojiti takve osobine u bilo kom sistemu, a pogotovo u režimu u kojemu mu je bilo suđeno da provede najveći dio života.

Taj poredak stvorio je posebnu mentalnost, i svaki pokušaj racionalnog tumačenja ličnosti Bronštajna, ako se ne drži u umu to nevjerovatno vrijeme, čini se nemogućim, pa i pogrešnim.

Ali kako ispričati o čovjeku izuzetnog dara, čiji je život pao u vrijeme koje je za njega bilo toliko nepodesno? Jer pravni poredak nije bilo moguće promijeniti, a kako se prilagoditi njemu?

Kako mrtva slova teksta ispuniti vazduhom tih dana, smislom koji je savremenicima bio razumljiv bez ikakvih objašnjenja? Kako prenijeti čitav čvor predrasuda i vjerovanja, tada svakome bez riječi razumljivih?

Izgubljeno je mnogo sastojaka koji su činili atmosferu epohe, onog specifičnog prošlog vremena kakvo je bilo sovjetsko vrijeme četrdesetih i pedesetih godina prošlog vijeka. O tom vremenu, u koje je pao uspon Davida Bronštajna, pisao je jedan pjesnik:
„Kraj četrdesetih godina, četrdes’ osma, četrdes’ deveta, bio je nekako čitav smućen, zgužvan. Njega se prisjetiti nisam u stanju. Godina se nije razlikovala od godine, kao Hun od Huna, Got od Gota. Ne sjećam se šta, kada i gdje.“

Previše suptilnih nijansi zauvijek se izgubilo, i lakše je prenijeti riječima muzičku kompoziciju nego opisati tu čudesnu epohu. Trudio sam se ipak da obnovim te nijanse, ne podliježući refleksiji današnjeg vremena, iako sam razumio da je zadatak neobično težak i gotovo neizvodljiv.

Često sam bio prinuđen da posežem i za vrlo sitnim, svakodnevnim činjenicama, baveći se onim što je u njemačkom jeziku dobilo naziv „Waschzettelphilologie“ — proučavanje računa za pranje veša — naizgled potpuno beznačajnim detaljima.

U slučaju Bronštajna takvi detalji su sasvim neophodni: bez njih bi svaki pokušaj objašnjenja motiva i ponašanja jednog od najznačajnijih šahista prošlog vijeka unaprijed bio osuđen na neuspjeh.

U više navrata nisam prezirao ni prepričavanje mišljenja slučajnih poznanika, privatnih razgovora, glasina; jer upravo ta šarena mozaika i čini onaj poseban život društva, koji najčešće ostaje izvan pažnje istoričara.

Nimalo beznačajno može biti čak i ono što nije rečeno: svaku epohu moguće je razumjeti ne toliko po onome što je izrečeno, koliko po onome što je implicirano, po onome o čemu se ćutalo.
Čak i neobične ćudljivosti Bronštejna simptomatične su za čitavu jednu epohu i mogu reći mnogo više o životu u tom periodu nego istorijska i sociološka istraživanja.

Budući pod diktatom okolnosti i sklapanjem kompromisa s režimom, Bronštejn je očito morao živjeti dvostrukim, pa i trostrukim životom, doživljavajući to kao normu. Živjeti uvjeren u nepokolebljivost Imperije i shvatajući da će tako biti uvijek — barem tokom života koji ti je suđen.
Kao prisilni saveznik režima, David Bronštejn bio je upečatljiva ličnost na pozadini državnog poretka, čiji je cilj bio depersonalizirati svoje građane, izjednačiti sve pod jednim kalupom.
Taj poredak karakterisalo je posebno preziranje individualnosti, a on, kao izraziti individualist, tokom cijelog života njeguje svoju različitost, svoje odbacivanje, svoju originalnost.

Ako pod autoritarnim režimom nije moguće stvarati filozofske sisteme, pratiti modne pravce u umjetnosti, pisati poeziju i romane kako i o čemu želiš, ljudi svoje talente pokazuju u dostupnim oblastima.
Tada se pojavljuju sjajni muzički izvođači, plesači i balerine, autori dječjih knjiga, prevodioci, sportisti. I istaknuti šahisti.
Pored toga, vlast zainteresovana za propagandu svoje politike upravo brine o razvoju tih aktivnosti, koje ne ugrožavaju temelj njenog postojanja.

Atmosfera Hladnog rata, na koju je pao uspon Bronštajna, bila je prezasićena olujnim pražnjenjima, i šah u Sovjetskom Savezu, budući stvar od državne važnosti, bio je do srži prožet politikom.
Koliko god da su Bronštajnu smetala mnoga pravila u Sovjetskom Savezu, nije mogao potpuno ispasti iz te sredine: ta sredina i to vrijeme ostavili su na njemu do samog kraja neizbrisiv žig, i definicija „antisovjetski sovjetski čovjek“ u potpunosti odgovara Davidu Bronštajnu.

Spoljašnje odbacivanje sistema kod njega se stapalo s najtješnjom povezanošću s njim; s njegovim institucijama, pojmovima i iskušenjima. Nije se nikada uspio osloboditi strahova i kompleksa naslijeđenih iz tog vremena, i sam je priznavao da su pisma koja je pisao inostranstvu, već iz Rusije posle perestrojke, „ispadala toliko privatna da sam ih, po starom sovjetskom običaju, strepio poslati“.

Naravno, sovjetski šah bio je samo sićušan odlomak sistema, ali pri dubljem sagledavanju u tom odlomku otkriva se ogroman sloj sa sopstvenom specifičnošću, izraženim karakterima, neobičnim ličnostima, trijumfima i tragedijama, čiji se odjeci čuju do danas.

U to neslobodno vrijeme, prenoseći se u drugi svijet, čovjek se osjećao slobodnim bar tih nekoliko sati dok bi sjedio za šahovskim stolom. To je bilo područje gdje ne samo igrači na sceni, već i gledaoci, koji bi šapatom komentarisali poteze majstora, bijahu slobodni u svojim sudovima i ocjenama. Nisu imali nikakav cilj kojem je sve težilo u stvarnom svijetu, ništa osim dokazivanja ispravnosti ideja, utjelovljenih u pomijeranju figura na šezdeset četiri polja table.

Hiljade ljudi živjelo je bezbrižno, iako nisu bili ni velemajstori ni majstori, već prosto boraveći uz šah – kao treneri, rukovodioci klubova, instruktori, metodičari, sudije i predstavnici još ko zna kakvih neobaveznih funkcija, mogućih jedino u državi koja je jedini poslodavac i veoma vodi računa o svom imidžu.

Budući nevjerovatno popularan i kao kolektivni ventil, šah je zauzeo veliki dio zatvorenog sovjetskog društva, a ostaci Atlantide, koja je zauvijek potonula, samo podsjećaju: ta Atlantida je zaista postojala.

Vinston Čerčil je jednom rekao da se knjiga često započne kao zabava, zatim postaje ljubavnicom, ženom, gospodarom. Na kraju — tiraninom.

Krenuvši u istraživanje tog vremena s ciljem otkrivanja pravog Bronštajna, prošao sam kroz sve te faze. Isprva sam mislio da će mi biti dovoljna jednomjesečna ekspedicija, dok odjednom nisam primijetio da se tema sve više i više puni novim aspektima, i da sam vezan za nju godinama.
Tokom rada, lik je prerastao početnu zamisao — prosto se širio naočigled. Istraživanje je iz skice preraslo u članak, potom u esej, dok nisam shvatio da sam napisao knjigu.
Figura Davida Jonoviča Bronštajna pokazala se toliko zanimljivom, a njegove misli predstavljale su tako neobičan konglomerat izuzetnog talenta, apsurda, originalnih ideja i očaravajućeg ludila, da sam, kako se ne bih izgubio u njihovom kaleidoskopskom sjaju, odlučio da se držim hronološke niti.

Kada su kineski carevi željeli da ukažu čovjeku veliku čast, darivali bi počasnu titulu njegovim precima do određenog koljena. Kinezi su vjerovali da izuzetan čovjek u sebi sabira osobine predaka, kojima, kako su smatrali, duguje i sopstveni talenat.

Knjigu „Učenik čarobnjaka“ David Jonovič Bronštajn posvetio je svojim roditeljima — Ester-Malki Duvyd Aptekar i Johononu Berku Bronštajnu, naglašavajući puna imena koja su dobili po rođenju, kao i nacionalnost oca i majke.
Johonon Bronštajn, rođen u ukrajinskom selu Rotmistrovka, uvijek se interesovao za politiku i postao je član Bunda — Sveopšteg jevrejskog radničkog saveza u Rusiji, organizacije bliske menjševicima.

Godine 1919. izašao je iz Bunda i stupio u Komunističku partiju Ukrajine. Tada mu je bilo dvadeset četiri godine. Godine 1935. Jonu, kako je tada počeo da se naziva, isključili su iz partije: ovlašćenom predstavniku Komiteta za otkup poljoprivrednih proizvoda nisu se dopadala pravila po kojima su prava individualnih seljaka otvoreno bila ugrožena.

Boreći se za pravdu, počeo je da piše žalbe Moskvi, ušavši u sukob s lokalnim rukovodstvom, kojem su, naravno, sve te žalbe i stizale. Bronštajna su smijenili s direktorske funkcije i osam mjeseci prije svog hapšenja, 31. decembra 1937. godine, radio je kao obični radnik u istom mlinu na kijevskom Podolu.

Dobili su ga „dječijim“ kaznama za to vrijeme — sedam godina logora; činjenica da je brat njegove žene još 1915. godine (!) otputovao u Ameriku, bila je samo nepotreban dodatak u slučaju Jone Bronštajna. Njegovom jedinom sinu tada još nije bilo ni četrnaest godina.

U pismima iz logora otac je pisao:
„Dragi sine Deviku! Prvo, da nikada ne zaboraviš da za to što si uspio da se istakneš kao šahista, duguješ ne toliko svojim sposobnostima, koliko sistemu sovjetske vlasti, koji ti je dao te mogućnosti kroz organizaciju Dvoraca pionira, dao ti je talentovane učitelje... Pišem ti ovo da bi čuvao Vlast Sovjeta kao zenicu oka…“

Usprkos očiglednoj činjenici da je prepiska bila cenzurisana, s čim je svaki zatvorenik morao da računa, u ovim redovima ne čujem prisilu ni dodvoravanje.

Zaista, samo pod sovjetskom vlašću Jona Bronštajn je sa porodicom mogao da se preseli u glavni grad Ukrajine, a i mogućnost da njegov sin pohađa Kijevski Dom pionira, gdje se razvio njegov izvanredni talenat, pojavila se tek nakon revolucije.
Devikova majka je često ponavljala da je u zemlji sve u redu, da je za svog vijeka preživjela devet pogroma, a da ih za vrijeme sovjetske vlasti nije bilo, da su Jevreji dobili mogućnost da žive u velikim gradovima i nesmetano stiču visoko obrazovanje.

Godine 1941, na proslavi petogodišnjice šahovskog kluba Kijevskog doma pionira, Marija Davidovna je s uvjerenjem govorila: iz sina će izrasti dostojan građanin SSSR-a (muž joj već tri i po godine provodi u logoru, ali — greške se, naravno, uvijek dešavaju).

I otac i majka Devika držali su se tada raširenog mišljenja da drug Staljin ne zna sve. U decembru 1949. godine Devik je pobijedio na blic-turniru u čast 70-godišnjice vođe, i sjećao se koliko je otac bio srećan kada mu je poklonio nagradu — sat sa ugraviranim dragocjenim imenom.

U logoru je Jona Bronštajn gladovao, obolio od skorbuta, izgubio oko, ali je preživio i bio pušten. Dobio je zabranu boravka u velikim gradovima, pa se nastanio u podmoskovskom Podolsku, ali se, čim je imao priliku, pojavio s logorskom torbom u Moskvi — pravo u Kijevsku gostinicu kod svog već slavnog sina, koji je tada igrao na prvenstvu Sovjetskog Saveza u šahu.

(Zanimljivo je da je u Podolsku jedno vrijeme mlinom upravljao i drugi Bronštajn — otac jednog od vođa Oktobra, Lava Davidoviča Trockog, ali to je, naravno, bilo još početkom dvadesetih godina.)

Godine provedene u logoru nisu promijenile karakter Jone Borisoviča: za vrijeme Devikovog meča za svjetsko prvenstvo protiv Botvinika 1951. godine, dolazio je više puta u Moskvu, prisustvovao partijama i sastancima sinovljevog trenerskog tima.

Znao bi da plane, da sekundantima kaže pred visokim funkcionerima Dinama: „glupostima se vi bavite“, pa zalupi vratima i izađe iz prostorije.

Kad bi popio malo vodke, postajao bi pričljiv, ne mareći za to u kakvom se društvu nalazi. Devik se sjećao da je otac, koji je volio da razgovara i raspravlja, znao da započne priču: „a kod nas u logoru…“, ne primjećujući zabrinute poglede koje mu je upućivala supruga.

U posljednjim godinama života Jona Bronštajn je ponekad brbljao nepovezano, pričao ko zna šta i neko vrijeme proveo u psihijatrijskoj bolnici Kaščenko.

Ne mislim da se radilo o nekoj vrsti represije: u sovjetskim „psihuškama“ jesu sjedili ljudi s dijagnozom „manija traganja za istinom“, ali to je bilo kasnije, šezdesetih i sedamdesetih godina. Početkom pedesetih o takvoj vrsti kazne još se nije ni čulo — prema onima koji su voljeli „pričati“, primjenjivane su mnogo radikalnije mjere.

Tokom cijelog života Jona Borisovič Bronštajn bio je tragač za istinom i čovjek otpora — osobine koje se lako mogu prepoznati i kod njegovog jedinog sina.
Samo što je za oca, koji je živio u surovijem vremenu, država „odredila“ sedam godina logora, dok je prema slavnom velemajstoru bila blaža — koristila je administrativne mjere i ukore.

David Jonovič Bronštajn rođen je u Beloj Cerkvi u Ukrajini, 19. februara 1924. godine, ali se Devikova prva sjećanja odnose na Berdjansk.

„U Berdjansku sam naučio da čitam, imao sam tada tri godine. Tamo je bio neki milicionar, sjedio na klupi i čitao novine. Ja sam mu dosađivao: ‘Čiko, šta to radiš?’
Njegovo je to na kraju smorilo, pa je počeo da me uči. Tako sam uz novine Pravda naučio da čitam.
Kao dijete sam govorio jidiš i čak sam upisao jevrejsku školu.

U trećem razredu su me zamolili da pročitam tekst na jidišu. Pročitao sam. Zatim isti tekst na ruskom — i to sam pročitao jednako dobro.
Onda su me zamolili da ga prepričam svojim riječima na ruskom. I to sam uradio vrlo dobro.
Tada su me prebacili u rusku školu“, prisjećao se Bronštajn pred kraj života.

Kao malo dijete pokušavao je da rastavi telefonski aparat — odatle je dopirao očev glas. Ista sudbina zadesila je i drvenog konjića-ljuljašku: bilo mu je zanimljivo — kako on može da „živi“ bez hrane?
To osjećanje — da vidi kako je sve to napravljeno, radoznalost prema životu, sačuvao je gotovo do samog kraja.

Iz Berdjanska su se roditelji preselili u Kijev, gdje su u Devikov život ušle — šahovske figure.

Robert Fišer se, prisjećajući se djetinjstva, izrazio riječima:
„Sa jedanaest godina odjednom sam počeo da igram stvarno dobro.”
Kod Devika Bronštajna takvo vrijeme je nastupilo kad je napunio dvanaest.

Isprobao je sve školske sekcije — uključujući radio-tehničku i avio-modelarsku — dok 1936. nije došao u sekciju dame u Kijevskom domu pionira. Njegov drug se već tada bavio šahom u istom domu, ali dječaci su htjeli da isprobaju sve, pa su napravili "rokadu".
Rezultat: Iser Kuperman je postao sedmostruki svjetski prvak u igri dame, a David Bronštajn, iako je samo „probao“ kraljevsku krunu, čitavu poslijeratnu deceniju oduševljavao je svijet šaha svojim blistavim partijama.

Drugi Bronštajnov drug iz tih godina, Abram Hasin, sjeća se da David nije imao impozantnu građu, i da mu je njegov nerazdvojni prijatelj Hanaan Mučnik, zavrćući rukave majice, znao reći:
„Hajde, ti, šmokljane, pipni mi mišiće. Gdje ćeš ti…“
Devik je već znao da igra šah: imao je šest godina kad mu je djed pokazao kako se figure kreću po tabli.
Trener Kijevskog doma pionira Aleksandar Markovič Konstantinopoljski pričao je da je mali Devik tada igrao isključivo na zamke i trikove. Nije imao pojma o pozicionoj igri, o planiranju, strategiji.
Trener je u početku htio odmah da ga preusmjeri i "nauči kako treba", ali se predomislio:
„Ne treba ga sputavati — neka se razvija svojim putem.“

Čuveni odeski pedagog Petar Solomonovič Stoljarski govorio je malom Oistrahu:
„Davide, moraš da igraš ukusno. Kao kad se pravi čorba.“
Davidu Bronštajnu to nije trebalo govoriti. S prirodnim talentom, radnim navikama, nevjerovatnom ambicijom i voljom — on je bio šahista, i prije nego što je odigrao ijednu partiju.

Jednom prilikom, u razgovoru s Donerom, spomenuo sam — „veliki talenat“. Holanđanin se namrštio:
„Šta to znači? Talenat, talenat… Šta uopšte misliš pod tim? Talenat je odlučnost, ogromna želja da se nešto postigne. Ono čemu posvetiš dušu, srce, život. E to je talenat.“

Ne ulazeći dublje u definiciju talenta koju je dao holandski velemajstor, može se reći da su sve te osobine bile prisutne kod Davida Bronštajna.

Pred kraj života, David Jonovič se prisjećao kako su on i njegovi drugari iz šahovskog kružoka Kijevskog doma pionira jednostavno — igrali šah, ne razmišljajući ni o šampionskim titulama, ni o titulama uopšte.
Ne znam šta su njegovi drugovi tada mislili o rangovima i titulama, ali što se samog Devika tiče...

Uoči puta na među-zonski turnir u Švedsku, 1948. godine, Bronštajn je pisao:

„Odigrati meč za titulu svjetskog prvaka — to je tajni san svakog šahiste. Što se mene tiče, ja o tome sanjam od onog dana kad sam prvi put došao u Kijevski dom pionira i dokazao strogom ispitivaču Aleksandru Markoviču Konstantinopoljskom da znam kako da dovedem pješaka do dame.
Tako sam zamišljao i moju buduću partiju s Laskerom — njega sam smatrao svojim glavnim rivalom. Postaviću kralja u opoziciju ispred svog pješaka, a zatim ću koso manevrisati i probiti mu put do osme linije. A ako bih imao i dodatnu damu — Laskeru bi bilo bolje da mi ne staje na put.“

Ako preduhitrimo priču, možemo reći da su se dječački snovi Devika ostvarili: zaista je odigrao meč za titulu svjetskog prvaka — iako protivnik nije bio Emanuel Lasker, već Mihail Botvinik.

U šestoj partiji dogodio se i onaj „kosi manevar kraljem“. Samo što ga je izveo — svjetski šampion. U potpuno remi završnici, Devik, lebdeći mislima negdje daleko, previdio je očigledan potez Botvinika i bio je primoran da odmah preda partiju.

Ali do tog trenutka bilo je još mnogo godina, ispunjenih susretima s prijateljima, šalama i smijehom, odbojkom, fudbalom, damama, prvim dječijim zaljubljivanjima.
Ali na prvom mjestu su, naravno, bile — šahovske figure.

Brzo je napredovao po klasifikacionoj ljestvici: druga kategorija, prva, kandidat za majstora. Njemu nije trebalo objašnjavati očiglednu istinu — šah moraš da naučiš da igraš brzo: ako predugo učiš da igraš, onda kad najzad naučiš da igraš dobro — više nećeš moći da igraš dobro.

Devik je dolazio u Dom pionira gotovo svakog dana, a nedjeljom je satima igrao trominutne partije u krugu istih onih fanatika, kakav je i sam bio.
Lako se uzbuđivao, bio je prepun najrazličitijih ideja — nekih sjajnih i neobičnih, a nekih apstraktnih i besmislenih.

Drugari su ga mogli prekinuti u bilo kom trenutku:
„Dosta, Malac, prestani da pričaš gluposti…”
I Devik bi se tada veselo smijao zajedno sa svima.

Prošlo je nekoliko godina. Bronštajn je postao velemajstor i kandidat za svjetskog prvaka — i više niko nije smio da mu kaže takve riječi.

Vića Henkin je 1939. godine igrao protiv Devika Bronštajna u meču između moskovskog i kijevskog Doma pionira.
Partije su tekle začuđujuće slično: u obe je igrana francuska odbrana, u obje je Devik imao prednost — i u obe je "ostavio" topa.

Sedamdeset godina kasnije, Viktor L’vovič Henkin se prisjećao:

„Devik je bio jako potresen, skoro da nije zaplakao. A kad se vratio u Kijev, počeo mi je pisati pisma — s novinskim isječcima, analizama dugačkim kao dan, razmišljanjima, o prijateljstvu… Ja sam mu odgovarao, ali mrzovoljno.
On je pisao samo o šahu, a meni su u to vrijeme više bile na pameti — djevojke… A onda je počeo rat i prepiska se prekinula.
O zapisnicima tih moskovskih partija me kasnije stalno ispitivao — ne znam ni sam zašto su mu toliko trebali.
Bio je, naravno, malo ćaknut — ne bez osnova. I jako osjetljiv. Jednom sam mu, u šali, kad smo već bili odrasli, rekao:
‘Zar stvarno izgledam isto kao ti, Devik?’
Naljutio se do kraja. Prekinuo je svaki razgovor. I tako nismo govorili — godinama…”

Bronštajna dobro pamti i Mihail Bejlin po omladinskom meču Kijev — Moskva, održanom prije rata:
„Bio je Devik vrlo simpatičan dječak sa crnom kovrdžavom kosom. Tokom partije stalno je uvijao jedan pramen kose, pa smo se šalili: uvijao, uvijao, i na kraju sve kose izuvijao. Do svoje dvadeset pete godine, od bujne Devikove kose ostala su samo sjećanja. Svi su vidjeli: nevjerovatno talentovan, ali se već tada znalo: hoćeš li da pobijediš Bronštajna — mijenjaj dame i idi u završnicu...“

Na meču pionira Lenjingrada i Kijeva 1940. godine, Mark Tajmanov je igrao na prvoj tabli. I on se sjeća mladića sa crnom kovrdžavom kosom i prodornim, ispitivačkim pogledom. Bronštajn je partiju brzo dobio, a zatim je počeo da iznosi duge varijante u analizi.

Na stolu pored njega ležale su sveske — na jednoj je pisalo: Nimcovičeva odbrana 4.Dc2, na drugoj: Nimcovičeva odbrana 4.e3. Očigledno, to su bili analitički prikazi tada modernog otvaranja.

Ali kada je Tajmanov zamolio da zaviri u bilješke, uslijedilo je razočaranje: stranice svezaka bile su netaknute, potpuno prazne. Protivnik mu je odmah objasnio: „Sveske mi služe samo da me podsjete na otvaranje, a sve ostalo znam napamet.“ Tipičan odgovor; tada je Bronštajn imao šesnaest godina.

U velikoj bučnoj družini, Devik je uvijek više volio razgovor udvoje. Tu je naviku David Jonovič zadržao do kraja života. Korčnoj objašnjava tu sklonost dijalogu Bronštajnovom slabijom dikcijom.

Čini mi se da je u razgovoru jedan na jedan jednostavno uspijevao bolje da zadobije pažnju sagovornika i preciznije plasira svoje originalne ideje. Za njega je komunikacija bila svojevrsni poligon na kojem je ispitivao bujicu misli koje su ga obuzimale.

Godine 1940. postao je majstor — najmlađi majstor u zemlji. U to vrijeme, tu počasnu titulu potvrdio mu je Smislov. Vasilij Vasiljevič se prisjeća:
„Bio sam predsjednik kvalifikacione komisije, i stigle su mi partije Boleslavskog i Bronštajna: obojica su ispunili norme za majstora. Boleslavski je već imao reputaciju iskusnog šahiste, dok je ime školarca iz Kijeva bilo manje poznato. Pogledao sam partije i rekao: 'Zaslužuje titulu majstora — David Bronštajn!'“

Nije suvišno napomenuti da je predsjednik kvalifikacione komisije tada imao svega devetnaest godina.

Trener novih majstora bio je Aleksandar Markovič Konstantinopoljski. Razlika u godinama između trenera i njegovih učenika nije bila velika, pa je Konstantinopoljski često učestvovao u omiljenoj igri Ize i Devika: jedan postavi neku poziciju na tabli, a druga dvojica treba da pogode — u čijoj partiji se ta pozicija pojavila. Gotovo uvijek bi pogodili: malo je bilo toga u šahu što im nije bilo poznato. Znali su ne samo partije, već i rezultate turnira, biografije velikih i manje velikih šahista, njihove karaktere, sklonosti.

Četrdeset godina kasnije, David Jonovič je pričao mladim moskovskim majstorima o učesnicima Londonskog turnira 1883. godine. Nije im samo davao šahovske karakteristike, već je povezivao otvaranja sa gastronomskim ukusima maestara, ne zaboravljajući da pomene njihove navike i dnevne rutine.

U proljeće 1941. godine, Devik je, pošto je završio školu, predao dokumenta na fiziko-matematički fakultet Kijevskog univerziteta. Počeo je rat. Nisu ga primili u vojsku zbog vida, i tokom ljeta 1941. Devik je pješice napustio Kijev, ka kojem se front brzo približavao. Poslije mnogih lutanja, 1942. godine stigao je u Tbilisi. Nije imao stalni posao, nije dobijao obrok-kartice. Živio je od seansi simultanki u bolnicama.

„Ponekad se moj dnevni obrok sastojao od hljeba i šake-dvije smokava“, prisjećao se Bronštajn. Ipak, lokalni šahisti trudili su se da mu pomognu koliko su mogli. U jednom periodu Devik je čak bio zadužen za biblioteku (na gruzijskom jeziku!).

U jesen 1943. poslali su ga u Staljingrad: počeli su radovi na obnovi fabrike „Crveni Oktobar“. Devik je izgledao kao avet, bio je izmučen, jednom je izgubio obrok-kartice — a u tim godinama to je značilo stalnu, hroničnu neuhranjenost.

(Nastaviće se)

(Stavljen nastavak 10.)