„U šahu, vještačka inteligencija zakazuje zbog svojih halucinacija“ – Intervju sa Matthiasom Wüllenweberom

 

autor: Hartmut Metz

14.10.2025. – Koosnivač ChessBase-a, Matthias Wüllenweber, govori u intervjuu povodom 40 godina ChessBase-a, 35 godina programa Fritz i još mnogo toga. Intervju je prvobitno objavljen u oktobarskom izdanju časopisa Schach-Magazin 64, a ovdje se prenosi uz ljubaznu dozvolu glavnog urednika šahovskog magazina, Otta Borika.
| Fotografije: ChessBase / Nils Rohde / Arhiva Otto Borik

Kako bi danas izgledao šahovski svijet bez baze podataka ChessBase? Već 40 godina softverska kompanija iz Hamburga unapređuje šah, a Matthias Wüllenweber i dalje ima puno novih ideja! U intervjuu, 64-godišnjak govori o razvoju i budućnosti svoje firme.

Može li vještačka inteligencija, tema koja trenutno privlači veliku pažnju, garantovati dalji napredak? Ili su se neke stvari u prošlosti mogle uraditi bolje uz njenu pomoć? Otac dvoje djece i dalje rado igra šah i trenutno ima njemački rejting od 1985. I naravno, igra pod korisničkim imenom „Matthias“ na sopstvenom serveru. „To je zato što intenzivno radim na web verziji, play.chessbase.com“, kaže ovaj rođeni Vuppertalac.

Šah je fascinirao Wüllenwebera još otkad ga je, sa 16 godina, naučio prijatelj njegove bake. „Još se sjećam šoka koji sam osjetio kada mi je objasnio da jedan dodatni pješak može odlučiti partiju. Tada sam se 'navukao' — završnice sa opozicijom, promocija, mat sa damom; ušao sam u čarobno lijep, logičan i beskrajno bogat svijet.“ Nije ni čudo što je Wüllenweber posebno oduševljen analizama završnica koje piše autor ChessBase-a, Karsten Müller.

Tokom intervjua, ovaj softverski stručnjak podijelio je i svoja razmišljanja o vještačkoj inteligenciji, kao i očekivanja za budućnost. Nada se da čovječanstvo neće završiti kao mravi pred branom.

Gospodine Wüllenweber, budimo iskreni: da li uopšte ima smisla kupiti novi šahovski program kao što je "Fritz 20" za 70 evra? Čak ni Magnus Carlsen više ne može da pobijedi aktuelne šahovske motore.

Poenta Fritz-a 20 je u tome što je igranje protiv njega pravo iskustvo. I što ima trenažnu vrijednost. Fritz imitira igru ljudskog protivnika. Igra poziciono ispravno, ali je taktički ranjiv. Ako ga stavite pod pritisak, vjerovatnoća da će napraviti taktičku grešku raste. Zato možete da dobijete lijepu napadačku partiju. Ako Fritz pronađe naizgled logičan nastavak koji se može pobiti žrtvom, on će ga odigrati.

Moj klupski kolega Markus Ehrlacher posebno cijeni to što Fritz 20 oponaša legendarne stilove igre. Poseban je osjećaj igrati protiv nekoga ko je kopija Bobbyja Fischera ili Joséa Raoula Kapablanke.

Tome se dodaju i zabavne ličnosti protivnika, koje komentarišu partiju u toku s različitim stepenom duhovitosti. Ako, na primjer, igrate protiv Kapablanke, jasno se čuje njegov kubanski akcenat. Fritz prepoznaje preko 100 šahovskih tema, koje ispravno komentariše.

Dvojica bivših vrhunskih velemajstora koje Fritz 20 ne imitira: Vladimir Kramnik (gore) i Robert Hübner (dolje), koji je, nažalost, preminuo ove godine, a nekada se borio protiv ranijih verzija Deep Fritza.

„Pogoditi suštinu sa izvještajem o stilu“

-Uvijek me iznenade nove funkcije koje ChessBase izvuče iz šešira. Na primjer, opcija da se procijeni stil igre igrača – da li je napadač ili ima drugačiji karakter – djeluje mi posebno zabavno, posebno zato što svako može time da procijeni sebe. Kakve su bile reakcije?

Matthias Wüllenweber -Jasno je da smo pogodili suštinu sa izvještajem o stilu u ChessBase 18. Dok je još bio u razvoju, nije bilo jasno da li će to uopšte raditi. Uostalom, bilo bi prilično neprijatno pogrešno predstaviti jakog igrača. Ali od tada smo čuli od mnogih veoma jakih velemajstora da funkcioniše iznenađujuće dobro i da je popularan među korisnicima.

Šta ti se najviše sviđa kod ChessBase 18, ili šta smatraš najvećim poboljšanjem?

Matthias Wüllenweber -Već pomenuti izvještaj o stilu je nešto suštinski novo, što nismo pokušavali tokom više od 40 godina ChessBase-a. Takođe je zanimljiv izvještaj o greškama, koji analizira taktičke snage i slabosti igrača.

Vladimir Kramnik se borio protiv Deep Fritza, kojim je upravljao ChessBase-ov programer Mathias Feist, koji je (gotovo) od samog početka bio odgovoran za dalji razvoj programa.

-Da, i meni je taj izvještaj koristan. Omogućava ti da planiraš otvaranje na način da, ako imaš taktičke slabosti, usmjeriš partiju u taktičkije vode. Koja ti je funkcija u ChessBase-u lično najdraža tokom svih ovih godina i kroz 18 verzija?

Matthias Wüllenweber -Veliki sam fan opcije „Assisted Analysis“. Klikneš na figuru, a ciljna polja se označe bojama: zelena = dobar potez, žuta = nije baš dobar, crvena = greška. Ovo je direktnije i elegantnije od klasične varijante koju predlaže motor, i podstiče te da razmišljaš: „Zašto to ne funkcioniše?“

Postoji li nešto kod programa što te potajno nervira?

Matthias Wüllenweber - Često nam nedostaje hrabrosti da odbacimo zastarjele funkcije, jer vidimo i čujemo da su se mnogi korisnici navikli na njih godinama. To često dovodi do pretrpanosti, što otežava početnicima da se snađu.

„Upotreba AI-ja u razvoju mijenja sve“

-Da li bi današnja vještačka inteligencija mogla da se iskoristi kako bi se mnogo brže dostigao sadašnji nivo razvoja i izbjegli početni problemi? Ili još uvijek ne vidite dovoljno potencijala u oblasti vještačke inteligencije za tako ogromnu inovaciju?

Matthias Wüllenweber -Upotreba vještačke inteligencije u razvoju mijenja sve. Smatram je izuzetno korisnom i doživljavam AI kao inspirativnog sagovornika. U trenutnoj fazi, ljudi su i dalje neophodni, jer je kompleksnost programa poput ChessBase-a jednostavno prevelika da bi je današnji AI sistemi mogli razumjeti. Međutim, ako precizno opišete šta želite, često dobijete dobre prijedloge za rješenja.

Ekspertiza svjetskih šampiona pomogla je u razvoju prvih verzija ChessBase-a: Garry Kasparov je od samog početka bio uvjeren u prednosti baze podataka.

-Očekujete li da će AI u budućnosti značajno unaprijediti vaše programe? Kakva je vaša vizija ChessBase-a u narednih deset godina?

Matthias Wüllenweber - Upravo sam slušao zanimljiv podkast koji je vodio američki autor i aktivista za demokratiju Garry Kasparov, a gost je bio AI stručnjak Gary Marcus. U njemu je Marcus vrlo jasno opisao trenutnu nesposobnost AI sistema da igraju šah. I sami često doživljavamo znatnu frustraciju: ako predstavite jednoj od najjačih LLM (modela velikog jezika) poziciju iz središnjice, često će dati razumna zapažanja. Ali onda, na primjer, pohvali jakog lovca na bijelim poljima koji više uopšte nije na tabli.

Šahovski programi koji su pobjeđivali svjetske šampione nekada su slavili kao pionire AI-ja, ali to je bila preuveličana tvrdnja. Danas, AI postiže odlične rezultate u mnogim oblastima ljudske kognicije, oslanjajući se na pogled na svijet koji se može izraziti jezikom i matematikom. Ipak, u središnjici partije, AI se često gubi zbog svojih halucinacija. Šah je jednostavno previše kompleksan.

Stara dobra vremena: Matthias Wüllenweber na poslu.

-Vjerujete li da će AI uskoro moći da personalizuje čitave programe za trening – praktično stvoreći virtuelnog šahovskog trenera za svakoga?

Matthias Wüllenweber - Ne u naredne dvije do tri godine.

-Da li šahovska baza podataka postaje žrtva sopstvenog uspjeha? Magnus Carlsen i njemu slični su zasićeni ogromnom teorijom koja je javno dostupna zahvaljujući ChessBase-u. Kod Norvežanina se jasno vidi trend ka Chess960 ili „freestyle“ šahu, koji velemajstori mogu igrati bez tereta teorije. Da li taj trend ugrožava vašu firmu, ili su vaši stalni korisnici ipak pretežno amateri koji više vole klasičan šah?

Matthias Wüllenweber - Razumijem da 30 do 50 top velemajstora smatra osvježavajućim da igraju turnire koji ne zahtijevaju napornu pripremu otvaranja. Međutim, uspjeh šaha kroz vijekove zasnivao se na osjetljivoj ravnoteži između prepoznavanja poznatih obrazaca i beskrajne raznolikosti mogućih tokova partije.

Vidim analogiju sa istorijom muzike: početkom 20. vijeka, vodeći kompozitori su se umorili od tradicionalnih muzičkih formi i harmonijskih pravila. Inovatori poput Arnolda Schoenberga uveli su dvanaestotonsku muziku, koja je raskinula sa lako prepoznatljivim melodijskim motivima i akordnim sekvencama oblikovanim kroz vijekove slušanja. Da li su predvidjeli da će se muzika razvijati na tako uzbudljiv način, a da ipak ostane povezana sa klasičnim tradicijama?

Na današnjim pop koncertima ljudi pale upaljače kada čuju pjesme zasnovane na istim četvorotaktnim frazama i harmonijskim kadencama kao teme iz Mocartove simfonije. Po mom mišljenju, freestyle šah je zabavan, baš kao i „suicid šah“ ili „bughouse“, ali prepoznavanje poznatih otvaranja je suštinski dio šahovske kulture.

Bivši svjetski šampion Ding Liren takođe se oslanja na ChessBase – na fotografiji u kancelariji ChessBase-a u Hamburgu sa Fredericom Friedelom (desno) i programerom Mathiasom Feistom (lijevo).

-Tačno. Čitaoci izražavaju slična mišljenja u šahovskim časopisima. Za razliku od vas, koji ste razvili program za komponovanje muzike „Ludwig 2.0“, nazvan po Beethovenu i zasnovan na muzičkim analogijama, mnogi smatraju freestyle izvještavanje pretjeranim jer više vole poznate strukture. ChessBase 18 će, dakle, sigurno i dalje nuditi mnogo ambicioznim amaterima. Ali da li nudi dodatnu vrijednost za vrhunske igrače?

Matthias Wüllenweber -Naš utisak, na osnovu razgovora s vrhunskim igračima iz različitih zemalja, jeste da je ChessBase veoma koristan za sofisticirano upravljanje repertoarima i pripremu za protivnike.

-Mislite li da je moguće razviti baze otvaranja i za 960 početnih pozicija u Chess960?

Matthias Wüllenweber -Ako sam dobro shvatio, mnoge od tih 960 pozicija ili odmah vode u gubitak, ili su veoma oštre. To bi ih činilo idealnim za analizu otvaranja i, u teoriji, vjerovatno bi većina njih mogla da se „riješi“. Bio bi to zabavan projekat, ali bi vjerovatno potpuno promašio našu ciljnu publiku.

-Sjećate li se trenutka kada ste shvatili: „ChessBase zauvijek mijenja svijet šaha“? I da li ste ikada očekivali da će vaša ideja imati toliki uticaj?

Matthias Wüllenweber -Ako se dobro sjećam, tehnički i poslovni izazovi u ranim fazama bili su toliko veliki da rijetko kada razmišljate o „velikoj slici“. Tek posle određenog vremena možete jasnije sagledati stvari.

Osnivač ChessBase-a Frederic Friedel (desno) i Matthias Wüllenweber u razgovoru sa zaposlenim Benjaminom Bartelsom (u sredini).

-A šta sada vidite posle toliko vremena?

Matthias Wüllenweber -U nekom trenutku dođe pravo vrijeme za neku ideju. Nekoliko ljudi pomisli da bi vrijedilo pokušati. Jedan od njih onda to zaista i uradi – sa odlučnošću da postigne potrebne, prezentabilne rezultate. Ali uspjeh dolazi tek kada taj neko upozna prave ljude, jer tada stvarno sve počinje. Za mene su to bili: Frederic Friedel, Mathias Feist, Gisbert Jacoby i, nešto kasnije, Rainer Woisin. I onda se odjednom zapitaš: kako smo uspjeli da budemo uspješan startap već 40 godina?

-Možemo li vas nazvati „Bill Gatesom šahovskog softvera“? Ili vam ta poređenja ne prijaju?

Matthias Wüllenweber - To poređenje ne stoji baš najbolje, jer je uspjeh ChessBase-a očigledno rezultat zajedničkog rada mnogih ljudi, kako na tehničkom, tako i na poslovnom planu. Skup visoko kreativnih pojedinaca došao je zajedno, i njih bi bilo teško zamijeniti i danas.

-Bill Gates svakako nije sve uradio sam, ali je bio pokretačka snaga inovacije. Očekivao sam da ćete odbiti poređenje zato što od toga niste zaradili milijarde.

Matthias Wüllenweber -Da bih nekako zaradio novac, morao bih mnogo više vremena provoditi na sastancima. A u tome nisam baš dobar.

U žaru trenutka, Wüllenweber se odjednom našao kako igra protiv Kramnika.

-Ispričajte nam svoje omiljene anegdote vezane za ChessBase.

Matthias Wüllenweber -Ima ih mnogo, evo samo nekoliko kratkih:

• Viktor Korčnoj, prvi put drži miša u ruci, podiže ga i pokušava da igra poteze njime – u vazduhu.
• Ili nešto sasvim drugo: Mathias Feist me zove – upravo smo završili prvu verziju Fritza za MS-DOS – i pita me: „Šta misliš o tome da jednostavno pustimo motor da računa trenutnu poziciju dok ljudi analiziraju?“ Time je, zapravo, izumio modernu šahovsku analizu.
• Jedna zabavna partija na Frankfurt Chess Giants: Kramnik protiv Fritza. Unosim poteze za program. U završnici, pod pritiskom vremena, odjednom ja počinjem da igram umjesto motora. Kramnik me pogleda s podignutom obrvom. Ja pocrvenim, unesem prave poteze u program i nastavljamo. Završilo se remijem.

-Imali ste sreće što ste tada igrali sa mladim Kramnikom! Danas bi daleko strože reagovao kada pomisli da igra protiv ljudi uz pomoć računara... Šalu na stranu, anegdota sa Korčnojem je stvarno sjajna. Da li ste vi lično doživjeli neku posebno smiješnu ili neobičnu situaciju za tablom kao „guru“ softvera?

Matthias Wüllenweber - Ponekad sumnjam da ljudi imaju previše poštovanja prema mom navodnom znanju otvaranja. To pomaže. S druge strane, pravilo je da me mlađi protivnici uopšte ne poznaju. Ljudi rijetko o tome pričaju – analiziraju partiju i to je to.

-Mogu lako da zamislim da ste precijenjeni kao „gospodin ChessBase“ kada je riječ o teoriji otvaranja. Pošto kao igrač više volite Kraljev gambit od Španske partije, svi pogrešno misle da ste taktičar. I pored godina, vaša igračka snaga ostaje stabilna, nešto ispod 2000 po njemačkom rejtingu. Da li je to zato što ste strastven korisnik sopstvenog softvera? Jednom ste u intervjuu spomenuli da vam je taktički trening čak i dosadne pozorišne predstave činio podnošljivijima?

Matthias Wüllenweber - Ne igram mnogo ovih dana, ali rad na Fritzu podrazumijeva dosta praktičnog šaha. Funkcija za trening u računanju poteza je jedan od primjera. Na taj način se uvijek pomalo trenira, makar indirektno, ili se vide aktuelne varijante otvaranja.

Koncentrisana velemajstorska snaga: Kasparov, Spelman i Korčnoj (s lijeva na desno).

Gotovo milion instalacija „Fritza“

-Vratimo se vašem bestseleru, koji slavi važan jubilej: ove godine Fritz puni 35 godina, a 20. verzija programa se pojavila baš na vrijeme. Koliko ste kopija Fritza prodali u posljednjih 25 godina? Uz reklamne kampanje, vjerovatno su milioni ljudi čuli za njega?

Matthias Wüllenweber -Procjenjujemo da je broj instalacija Fritza – uključujući piratske kopije – tokom godina nešto ispod milion.

-Da li su piratske kopije veliki ekonomski problem?

Matthias Wüllenweber -To je više kulturološki problem. Ljudi ne doživljavaju digitalnu kopiju kao krađu. Kao švercovanje u vozu: „Voz svakako ide.“ Prema javno dostupnim podacima, naši prihodi su stabilni, ali nisu baš u procvatu. Piraterija očigledno ima ograničavajući efekat, ali nam takođe služi kao reklama.

-Šta se promijenilo tokom svih ovih godina od kada su Frans Morsch i Mathias Feist pokrenuli prve verzije? Jednom ste pomenuli „Null move“ (nulti potez). Da li je to i dalje najveći napredak – da program glumi kao da ima dodatni potez, kako bi lakše eliminisao nevažne poteze protivnika iz ogromnog stabla pretrage? Ili je vještačka inteligencija donijela novi kvantni skok?

Matthias Wüllenweber -Najveći kvantni skok u poslednjim godinama zaista jeste upotreba neuronskih mreža za procjenu pozicija. AlphaZero je bio pionir, a programi kao što su LCZero i Stockfish brzo su ga pratili.

„Algoritamski pristup svih šahovskih programa daleko je inferiorniji modernom AI-ju.“

-Da li su šahovski programi doprinijeli brzom razvoju AI-ja i njegovoj sposobnosti učenja, recimo kroz „null move“?

Matthias Wüllenweber -Algoritamski pristup svih šahovskih programa – dakle, konkretno računanje varijanti pomoću velikog stabla pretrage – pokazao se kao daleko inferiorniji u odnosu na neuronske mreže. Današnji AI funkcioniše na potpuno drugačiji način.

-Kakva dalja poboljšanja očekujete od AI-ja, ako kao ekspert možete to da naslutite?

Matthias Wüllenweber - Očekujem radikalan, trenutno teško predvidiv preokret u svim oblastima ljudskog života u narednih pet do deset godina. Od njege starijih do pravosuđa. Nadam se da će razvoj uglavnom biti pozitivan.

-Kao softverski stručnjak sa ogromnim iskustvom, da li vas AI uopšte plaši?

Matthias Wüllenweber -Lično, razigrana radost u radu s AI-jem i stalna praktična podrška koju pruža u svakodnevnom životu za mene nadmašuju sve brige. Kao i kod svake nove tehnologije, bezbjednost je važna tema. Ipak, kao tehnološki optimista, više me trenutno brine što razvoj napreduje sporije nego što se predviđalo prije godinu ili dvije.

Tribine rasprodate!

-Jedna stvar me zaista zabrinula i podsjetila na horor-scenarije iz naučne fantastike, gdje AI uništava čovječanstvo: jedan program pokušao je da manipuliše drugim kako bi izbjegao poraz u šahu. To sugeriše postojanje „ega“ koji djeluje bez milosti...

Matthias Wüllenweber - Uzbudljivo pitanje je šta će se dogoditi u trenutku takozvane „singularnosti“, ako ikada do nje dođe. Čim AI bude sposoban da sam sebe unapređuje, desiće se iznenadna i ogromna eksplozija inteligencije. Iskustvo nas uči da najinteligentnija životna forma dominira planetom. U prirodi bi susret jedan na jedan s tigrom bio smrtonosan – ali tigrovi ne vladaju svijetom. Kada ljudi više ne budu najinteligentnija forma života na Zemlji, naša sudbina postaje neizvjesna. Naše uništenje ne mora da bude zlonamjerno. Kada gradimo branu, na primjer, ne razmišljamo o mravima koje ćemo time potopiti.

-Vrlo slikovito rečeno, s tim mravima (smijeh)! Uz Fritz takođe nudite pristup sopstvenoj platformi za igru. Da li Chess.com i Lichess vidite kao dosadnu konkurenciju, jer zbog njih znatno manje igrača koristi vašu platformu? Ili se broj igrača kod vas ipak lijepo razvio, jer su mnogi tokom pandemije zavoljeli šah, a kasnije prešli kod vas?

Matthias Wüllenweber -Udio Playchess platforme u našem prometu vjerovatno je oduvijek bio precijenjen. Ipak, mislim da je važno da opet više ulažemo u sopstvenu platformu – i imamo nekoliko ideja u tom pravcu.

-Sad ste me zaintrigirali. Možete li nam makar nagovijestiti o čemu je riječ?

Matthias Wüllenweber -Iskreno, prvo moramo da riješimo jedno osnovno pitanje: dosljedan, automatski nadzor nad varanjem, 24 sata dnevno. Upravo smo počeli s tim i već se pokazuje kao prilično efikasno.

-Da, to je pravi problem. Tokom korona-pandemije, veći broj potencijalnih korisnika otkrio je šah. To je vjerovatno povećalo i potražnju za softverom i edukativnim video materijalom.

Matthias Wüllenweber - Korona je imala dva efekta: prvo, izazvala je ogroman priliv novih ljudi koji su se zainteresovali za šah; drugo, oslabila je tradicionalne klupske i turnirske aktivnosti. Po mom mišljenju, još se nismo vratili na nivoe od prije pandemije kada je riječ o tom drugom aspektu.

-Tačno! Broj članova i posjetilaca na treninzima u klubovima drastično je opao, i to ne samo u šahu. Koji su autori posebno popularni? Mihail Marin uživa izuzetnu reputaciju. Daniel King i Karsten Müller takođe.

Matthias Wüllenweber -Pomenuti autori su, naravno, apsolutni bestseleri.Dva toma Anisha Girija susjajan proizvod. Takođe mi se dopadaju naši klasični autori, poput Andrewa Martina i Roberta Risa.

-Anish Giri je definitivno vrlo zabavan, a naravno i izuzetno jak igrač. Zahtjevi za edukativne video materijale znatno se razlikuju. Za razliku od knjiga, više ne moramo da ih proizvodimo u velikim količinama.

Matthias Wüllenweber - Doba izdanja na DVD-ovima je završeno; sada radimo isključivo sa preuzimanjima (download-ima). To je bila prilično suštinska promjena, ali ona ne samo da smanjuje troškove, već i značajno umanjuje naš uticaj na životnu sredinu.

Anish Giri će igrati svoj treći Kandidatski turnir 2026. godine. On je takođe autor za ChessBase.

-Da, i ja to vidim kao pozitivno. A sada, da se udaljimo od hvalevrijedne zaštite životne sredine i pređemo na „prljavi“ profit – berza ponekad zna da „poludi“ i precijeni startape ili uspješne novajlije. Možda ste trebali da odvojite svoju platformu za igru od ChessBase-a i prodate je kao posebnu firmu. Magnus Carlsen je, navodno, dobio 82,9 miliona dolara za svoju kompaniju Play Magnus Group. Vaša platforma i aplikacije su mogle da budu veoma uspješne poslije pandemije.

Matthias Wüllenweber -To jednostavno nije naš način razmišljanja i nikada ne bismo mogli ni približno da dostignemo takve cifre. Previše smo specijalizovani za tako nešto.

-Pored činjenice da se nijedan ambiciozniji šahista danas praktično ne može zamisliti bez vaših rješenja, meni se takođe veoma dopada i vaš sajt. Mislim da André Schulz, Johannes Fischer i ostali rade sjajan posao. Koliko je važan sajt kao marketinški alat?

Matthias Wüllenweber -Naš sajt je izuzetno važan za marketing. Omogućava nam da budemo nezavisni od drugih online kanala. Posebno je Google oglašavanje često nepredvidivo i nema efekat uvijek kakav bismo željeli.

-Iako najčešće posjećujem i preferiram njemačku verziju sajta, koliko posjetilaca dnevno imate na različitim jezicima?

Matthias Wüllenweber -Uvijek smo u stabilnom petocifrenom rasponu po broju posjeta.

Dva izvršna direktora ChessBase-a: Matthias Wüllenweber i Rainer Woisin.

-Prije četrdeset godina, 1985, vi i Frederic Friedel ste osnovali ChessBase. Friedel je nedavno napunio 80 godina. Vi ste još uvijek u formi i još niste u penziji – ali da li razmišljate o povlačenju? Kako će firma funkcionisati kada jednog dana ne bude vas dvojice, koji ste bili pokretačka snaga?

Matthias Wüllenweber -To je pitanje o kojem razmišljam svakog dana. Sa 64 godine – što je za šahiste posebna brojka – prihodi mi više nisu toliko važni. Moja motivacija da nastavim s radom dolazi iz želje da osiguram budućnost firme i njenih zaposlenih. To mi je veliki izazov, jer nije lako pronaći programere koji su zaista oduševljeni šahom. Generacijska smjena u ChessBase-u trenutno je naš najveći zadatak.

-Hvala vam na vremenu i otvorenom razgovoru!

Matthias Wüllenweber -Hvala i vama!

https://en.chessbase.com/post/in-chess-ai-fails-due-to-its-hallucinations-an-interview-with-matthias-wuellenweber

„Šta da radim s poklonjenim autom – ne znam“: intervju s najmlađom šampionkom Rusije u šahu

 

Šesnaestogodišnja Ana Šuhman prokomentarisala je svoju pobjedu na Prvenstvu Rusije u šahu.

Prije tri godine njeno ime se prvi put pojavilo u vrhunskom šahu: osvojila je dvije zlatne medalje na Svjetskom prvenstvu u šahovskoj kompoziciji i bronzu na Kupu Rusije među ženama. Pravo iznenađenje priredila je i 2023. godine, kada se sa drugog mjesta u Višoj ligi plasirala u žensko superfinale – i to je bio tek početak!

Krajem ljeta 2025, samo nekoliko nedjelja nakon Svjetskog kupa za žene, Ana je donijela zlato iz Kolumbije, gdje je igrala za reprezentaciju Rusije na Olimpijadi U-16 zajedno sa Savom Vetohinom, Artemom Uskovim i Ivanom Zemljanskim. A 12. oktobra 2025. godine uspjela je da osvoji i prvenstvo Rusije za žene, postavši najmlađa šampionka u istoriji i oborivši rekord Aleksandre Gorjačkine.

U razgovoru za Sport Ekspres Šuhman je ispričala kako se odvijalo superfinale, koje su partije bile ključne i kako planira budućnost.

---

„Nivo protivnice nije važan“

— Aňa, iskrene čestitke! Kako se osjećaš?
Ana Šuhman — Hvala! Veoma sam srećna, ali i umorna. Turnir je bio iscrpljujući, s mnogo teških partija.

— Šta si prvo pomislila kad si saznala da si šampionka?
Ana Šuhman — Osjetila sam olakšanje.

— Da li si se mnogo nervirala?
Ana Šuhman — Naravno.

— Ko te bodrio?
Ana Šuhman — U Centralnom domu šahista bili su mama i trenerka Olga Mihajlovna Suhareva, a mnogi su navijali za mene onlajn, posebno iz mog rodnog Orenburga.

— Šta su ti rekli treneri?
Ana Šuhman — Pohvalili su me. Posljednja partija bila je prilično jaka. Uz Olgu Mihajlovnu, sa mnom radi i velemajstor Jevgenij Naer, trener ženske reprezentacije Rusije.

— Da li si se pripremala za eventualni taj-brejk?
Ana Šuhman — Nisam posebno. Malo sam proučila partije dok je Darja Čaročkina još igrala.

---

„Šta da radim s autom – ne znam“

— Ključni trenutak turnira?
Ana Šuhman — Posljednja partija s Lejom Garifulinom. Morala sam da pobijedim da bih imala šansu za prvo mjesto.

— Šta ćeš da radiš s automobilom koji si osvojila?
Ana Šuhman — Još ne znam. Dok ne završim školu, nemam vremena za učenje vožnje. Zasad imam samo sertifikat u okviru.

---

„Igraću na svjetskim prvenstvima u rapidu i blicu“

— Gdje ćemo te vidjeti do kraja godine?
Ana Šuhman — U novembru na ekipnom svjetskom prvenstvu za žene u Španiji, a u decembru na prvenstvima svijeta u rapidu i blicu u Kataru.

— Gdje ti je bilo najlepše igrati?
Ana Šuhman — Svuda ima svojih prednosti i mana, ali se organizatori generalno trude da turnir bude dobar.

— Koji ti je omiljeni tempo?
Ana Šuhman — Blic – tri minute po igraču i dvije sekunde dodatka po potezu.

— A glavna sportska ambicija?
Ana Šuhman — Savršenstvu nema kraja. Trudiću se da igram još bolje.

---

📍 Ana Šuhman je najmlađa šampionka Rusije u istoriji ženskog šaha — i nova nada svjetske scene.

https://www.sport-express.ru/chess/reviews/anna-shuhman-intervyu-16-letney-shahmatistki-o-pobede-v-superfinale-chempionata-rossii-2367213/

„Morala sam da pretrpim prvo jednu hitnu operaciju, a zatim još dvije.“ Gdje je nestala šahistkinja Baira Kovanova?

 Šahistkinja Kovanova ispričala je o oporavku poslije bolesti

Intervju Dmitrija Gordona s Viktorom Korčnojem

Viktor Korčnoj - u gostima kod Dmitrija Gordona (2012)

Dmitrij Gordon:
Dobro veče. Veoma sam srećan i počašćen što je legendarni Viktor Korčnoj, na moj poziv, danas doletio iz Švajcarske u Kijev. Sastajemo se ovdje, u Kijevu. Znam da su vaši roditelji rođeni u Ukrajini?

Viktor Korčnoj:
Da, moj otac je rođen u Melitopolju, a majka u Baštilju, gdje sam danas i sletio. 

Dmitrij Gordon:
Znam i da ste u djetinjstvu odlično razumjeli ukrajinski jezik?

Viktor Korčnoj:
Ne sasvim. Ne znam tačno kako se to desilo, ali imao sam poljske rođake, i do početka rata između Njemačke i Sovjetskog Saveza slobodno sam govorio poljski.

Dmitrij Gordon:
A šta se dogodilo tokom rata?

Viktor Korčnoj:
Desilo se to da su svi oni umrli od gladi. Ja sam ih na sankama vozio na Volkovsko groblje. Tako sam izgubio mogućnost da s nekim razgovaram na poljskom i zaboravio sam jezik.

Dmitrij Gordon:
Znam da su vam se roditelji razveli ubrzo nakon vašeg rođenja i da ste ostali da živite s ocem?

Viktor Korčnoj:
Da, ali otac je otišao na front i poginuo tamo. Odrastao sam kod maćehe.

Dmitrij Gordon:
A gdje je bila vaša majka?

Viktor Korčnoj:
Majka se nekoliko puta razvodila od oca, i na kraju konačno. Uvijek se žalila da nema dovoljno novca da me izdržava, pa me davala drugima da me čuvaju. A onda bi se u njoj iznenada probudila majčinska osjećanja i tražila me nazad. Čini mi se da su me tada „mijenjali“ za šestočlanu baštu – tako se pričalo.

Dmitrij Gordon:
I gdje ste se tada nalazili kad je počeo rat?

Viktor Korčnoj:
Kad je rat počeo, otac je procijenio situaciju i odlučio da me pošalje u evakuaciju. Tada su mnoge škole i ustanove slali negdje u Srednju Aziju, i ja sam otišao tamo sa školom.

Dmitrij Gordon:
A vaša majka?

Viktor Korčnoj:
Ona se ni s kim nije posavjetovala. Čula je da se tamo, u evakuaciji, dešavaju ozbiljne stvari, da ima bombardovanja, i došla je. Uzela me odande i vratila u već opkoljeni Lenjingrad.

Dmitrij Gordon:
Dakle, vi ste proveli svih 900 dana blokade u Lenjingradu. Slikar Ilja Glazunov mi je pričao o užasima tog vremena – izgubio je sve rođake i plakao dok je o tome govorio. I pisac Danil Granin mi je mnogo pričao o blokadi. Recite, jeste li i vi imali tako strašno djetinjstvo tokom blokade kao i drugi?

Viktor Korčnoj:
Pa, već sam vam rekao – ja sam sahranjivao svoje rođake, vozio ih na groblje. Naravno, bilo je teško. Imao sam jedanaest godina. Hodao sam po vodu na Nevu, otprilike kilometar. Bilo je teško i opasno, jer su ulice stalno granatirali. Glad je bila strašna. Moji poljski rođaci su umrli od gladi.

Ali sjećam se i toga da mi je otac, kad je odlazio na front, slučajno ostavio i svoju prehrambenu karticu. Moja maćeha je radila u jednoj od dvije konditorske fabrike u gradu i s vremena na vrijeme uspijevala je da mi donese komadić čokolade…

Da, sjećam se – maćeha je povremeno uspijevala da me odvede u fabriku gdje je radila i da me nahrani. Tamo je bilo čokolade, i to mi je tada bilo pravo bogatstvo. Ali usprkos svemu, negdje u drugoj polovini druge godine rata završio sam u bolnici za distrofike.

Kasnije je postalo lakše. Nakon rata završio sam Lenjingradski državni univerzitet, na istorijskom fakultetu.

Dmitrij Gordon:
Ali, na kraju, niste postali istoričar.

Viktor Korčnoj:
Da, tako je.

Dmitrij Gordon:
Hajde da nabrojimo ko ste zapravo postali: četvorostruki šampion Sovjetskog Saveza u šahu, petostruki šampion Evrope, šestostruki pobjednik šahovske olimpijade u sastavu sovjetske reprezentacije, pobjednik oko stotinu međunarodnih turnira i, konačno, dvostruki kandidat za svjetsku titulu – 1978. i 1981. godine. Impresivna lista!

Viktor Korčnoj:
Da. I da dodam – igrao sam meč s Karpovom. On je tada razmišljao o mogućnosti da zaigra protiv Fišera, ali do toga nikad nije došlo. Moglo bi se reći da sam bio i trostruki kandidat za svjetsku titulu.

Dmitrij Gordon:
U Sovjetskom Savezu, šah je tada bio i politika, zar ne?

Viktor Korčnoj:
Da, naravno. Zato, kad se završio moj meč s Karpovom na Filipinima 1978. godine, napisao sam knjigu koju sam nazvao Antišah. Objavljena je na mnogim jezicima. „Antišah“ je značio – protiv sovjetskog sistema, jer je sovjetska vlast pravila politiku od svega, pa i od šahovske borbe.

 

Dmitrij Gordon:
Kao i mnogi velemajstori tog vremena, bili ste član Komunističke partije Sovjetskog Saveza. Ali razlikovali ste se od drugih – bili ste vrlo otvoreni, direktni, imali ste izražen osjećaj za pravdu. To vam sigurno nije pomoglo, naprotiv, vjerovatno vam je odmoglo. Kada ste prvi put osjetili da vam je u Sovjetskom Savezu loše?

Viktor Korčnoj:
To je istina. Taj osjećaj sam prvi put imao 1975. godine. Tada je reprezentacija Sovjetskog Saveza igrala u Zapadnoj Njemačkoj na Evropskom ekipnom prvenstvu. Poslije turnira velemajstori su odlazili po raznim gradovima da zarade nešto novca. Ja sam zajedno s velemajstorom Jefimom Gellerom otišao u jedan mali grad.

Tamo nas je dočekao čovjek koji je govorio ruski. Pitao sam ga kako to da zna naš jezik, a on je rekao da ga je naučio slušajući radio. Razgovarali smo prijatno, popili čaj. On je zatim izgovorio nekoliko riječi na engleskom – Geller nije znao engleski, nije reagovao. Onda se obratio meni i na engleskom mi predložio da ostanem u Njemačkoj. Obećao je pomoć.

To je bila 1965. godina. Ja sam tada taj prijedlog ljubazno odbio.

Znači, tada još niste bili spremni?

Viktor Korčnoj:
Da, nisam bio spreman. Da bi se napravio takav korak, moraš sazreti. Tada nisam bio spreman.

Dmitrij Gordon:
Ali u to vrijeme vam je, generalno, bilo dobro u Sovjetskom Savezu?

Viktor Korčnoj:
Pa, u poređenju s drugima – da, nije mi bilo loše. Mada, naravno, KGB je skupljao dosijee o svima nama, pa i o meni. Sjećam se jedne situacije iz 1965. godine: dogovorio sam se s jednom Njemicom ruskog porijekla da idemo u bioskop. Iako do tog izlaska nikad nije došlo, to je već bilo zabilježeno u KGB-u – „Korčnoj je pozvao strankinju“.

Dmitrij Gordon:
A bila je lijepa?

Viktor Korčnoj:
Da, bila je. (smijeh)
Kasnije, recimo 1966. godine, igrao sam turnir u Kirovu. Igrali smo u hotelu, a pored je bilo kazino. Nakon što sam izgubio partiju, otišao sam u kazino da se malo opustim i tamo sam, naravno, izgubio nešto novca. To je takođe završilo u mom dosijeu – „igrao u kazinu“.

Znate, to su sitnice koje su se gomilale. Velike šahiste zbog toga nisu dirali, ali za mene su govorili: „Eto, taj Korčnoj, još se i ne zna koje je nacionalnosti, a dozvoljava sebi svašta!“ Tako se postepeno stvarala slika o meni.

Dmitrij Gordon:
Znam da je u Sovjetskom Savezu počela prava kampanja protiv vas. Jedan od onih koji su to, navodno, organizovali bio je i svjetski prvak Tigran Petrosjan. Koji je bio razlog – lična netrpeljivost?

Viktor Korčnoj:
Pa, teško je reći tačno. Razlog sukoba s Petrosjanom bio je, zapravo, vrlo konkretan. Igrali smo meč u Odesi. Zgrada u kojoj smo igrali bila je nova, ali sto za partiju bio je grubo sklepan. Imao sam naviku da u napetim situacijama oslonim nogu na prečku stola. Petrosjanu to nije odgovaralo.

Jednom sam ga zamolio da se ponaša tiše, ali on nije prestajao. Kasnije je napisao žalbu sudijskom odboru – tvrdio je da sam mu ometao igru.

Dmitrij Gordon:
Čak je pisao da ste ga udarali nogama ispod stola?

Viktor Korčnoj:
Da, upravo to je napisao! I tako je to trajalo do samog kraja meča – igrali smo do četiri pobjede. Ja sam već vodio 2:0 i bio pred trećom pobjedom, kad je on počeo da udara nogom o pod. Tada sam otišao da se žalim sudiji, ali sudija je samo slegnuo ramenima – „šta ja tu mogu“.

Na kraju sam ga ipak pobijedio, ali Petrosjan je odbio da nastavi meč. Napisao je pismo Centralnom komitetu KPSS-a, pa čak i predsjedniku FIDE. Tvrdio je da sam ga „vrijeđao“. Tako je meč završio.

Poslije toga, u raznim komitetima počela su se voditi razna „razmatranja“ mog ponašanja. Petrosjan je, s druge strane, glumio da se ništa nije desilo, a kad smo igrali za istu reprezentaciju, on je ubrzo tražio da me zamijene.

Dmitrij Gordon:
Dakle, prijateljstva više nije bilo?

Viktor Korčnoj:
Ne, prijateljstvo je trajalo kratko. A znate, ja sam mu jednom, prije njegovog meča sa Spaskim, rekao otvoreno u lice: „Izgubićeš.“ Nisam mogao da glumim.

Kasnije, kad se pripremao za meč s američkim velemajstorom Robertom Byrn-om, htio je da me uzme u svoj tim, ali bez ikakve naknade – samo da mu pomažem „za čast domovine“. Pitao sam ga: „Zar misliš da ću, kao kandidat za svjetsku titulu, ići s tobom da ti budem sekundant?“ Naravno, odbio sam. To mu je bila još jedna uvreda.

Sve se to, naravno, prenosilo dalje. Ljudi su govorili da sam „težak“, da sam „neposlušan“. A istina je da sam samo govorio ono što mislim.

U 1976. godini u Sovjetskom Savezu odjeknula je prava informativna bomba: slavni velemajstor Viktor Korčnoj nije se vratio s turnira u Amsterdamu — odlučio sam da ostanem na Zapadu, u Švajcarskoj. Tako sam postao „nepovratnik“, čovjek koji je izazvao sovjetski sistem.

Dmitrij Gordon:
Vaš meč s Karpovom 1974. godine u Moskvi bio je, kako ste kasnije rekli, održan u prilično sumnjivim uslovima?

Viktor Korčnoj:
Da, sve je bilo „razvodnjeno“. U Sovjetskom Savezu je bilo jasno: svi treba da pomažu Karpovu. A ako bi neko pokušao pomoći meni – bio bi kažnjen, izopšten, ili jednostavno ne bi više bio poslat na turnire na Zapad.

Dmitrij Gordon:
Zašto?

Viktor Korčnoj:
Zato što sam ja bio „neposlušan“. KGB je to tako zvao – „nepokoran sovjetski čovjek“. Karpov je, s druge strane, bio idealan za sistem: disciplinovan, „stopostotno Rus“, lojalan.

A ja? Kod mene su uvijek govorili – „ko zna koje je on nacionalnosti“. Nisam imao tipičan izgled Rusa, nisam se pozivao na porijeklo. Nisam bio ni iz privilegovane porodice – moj otac je bio radnik, majka takođe. Ali nisam se ponašao „kako treba“.

Pitali bi me, recimo, koji mi je omiljeni film. Ja bih odgovorio: „‘Kabinet doktora Kaligarija’“. A oni bi me gledali i govorili: „Trebao si reći ‘Oslobođenje’!“ (smijeh)

Tako je to išlo. Karpov je, naravno, bio mlađi od mene dvadeset godina, perspektivniji. Sistem je htio novog heroja, mladog, poslušnog.

Kad smo igrali meč, atmosfera je bila takva da su šahisti koji bi se usudili da se pozdrave sa mnom ili mojom ženom — poslije toga više nisu pozivani na turnire.

Evo primjer: David Bronštajn, moj prijatelj. Pomagao mi je u pripremi, zajedno smo radili u predgrađu Lenjingrada. Rekao sam mu: „Hajde da te zvanično imenujemo za mog glavnog trenera.“
Ali on je tada radio u novinama Izvestija, bio je urednik šahovskog odjeljka. Kad su vlasti saznale da mi pomaže, odmah su ga kaznile — oduzeli su mu rubriku i zabranili mu da se pojavljuje dva mjeseca.

Dmitrij Gordon:
I pored svega, vi ste ga ipak pobijedili u jednoj partiji u 19 poteza?

Viktor Korčnoj:
Da, ta partija je postala poznata. Neko mi je čak poslao i kratak epigram o njoj – šalu, kao čestitku.

Na kraju meča, Karpov je dobio „pohvale“ za volju za pobjedom, za „političku zrelost“. A ja sam tada, sjedeći na zatvaranju meča, sebi rekao: „Gotovo je. Ja odlazim.“

To je bio decembar 1974. godine. Već tada sam znao da ću otići iz Sovjetskog Saveza.

Kasnije, nakon meča s Karpovom, pozvali su me u Moskvu „na razgovor“. Htjeli su da mi pokažu koliko su moćni. Umjesto da odem, ja sam odlučio da legnem u bolnicu.

Dmitrij Gordon:
Zbog čega?

Viktor Korčnoj:
Navodno zbog „čira na želucu“. Ali čira, naravno, nije bilo. To je bio samo izgovor da izbjegnem put.

Kasnije, moj sin, koji je želio da mi se pridruži na Zapadu, poslužio se istim trikom – i on je „završio u bolnici s čirem“.

Viktor Korčnoj:
U tim sovjetskim „odgovarajućim organizacijama“ čak su čuvali fotografije na kojima sam „navodno bolestan“. Takva je bila ta zemlja — sve je bilo lažno, formalno, pod kontrolom.

Evo vam jedan primjer iz mog privatnog života. Imao sam psa — kraljevsku pudlu. Taj pas je ponekad imao štence. Kad sam otišao, moja žena je imala finansijskih problema, pa je jednog šteneta prodala jednoj ženi po imenu Liza Ljuton. Nakon nedjelju dana, ta žena dolazi nazad i kaže: „Uzmite svog psa nazad, ne želimo imati nikakve veze s neprijateljem naroda!“
Zamislite — čak ni psa nisu htjeli zadržati jer je bio „povezan s Viktorom Korčnojem“.

Dmitrij Gordon:
Vi ste tada svjesno odlučili da prkosite sovjetskom sistemu. To je zahtijevalo veliku hrabrost. Bili ste hrabar čovjek?

Viktor Korčnoj:
To me pitanje često pitaju, i uvijek kažem — ne, nisam bio hrabar, bio sam očajan. To su različite stvari.
Nekad očajanje da čovjeku snagu koju hrabrost ne može dati.

Dmitrij Gordon:
Niste sebe smatrali disidentom?

Viktor Korčnoj:
Ne. Nikad. Ja sam rekao: „Boreći se protiv SSSR-a, borio sam se za sebe.“
Da, znao sam da mi od tada prijeti opasnost. Mogli su mi namjestiti šta god su htjeli. Mogao sam nastradati, nestati. Sve mi je to bilo jasno.

Kad se završio moj meč s Karpovom na Filipinima, mnogo godina kasnije, Mihail Talj mi je rekao nešto što me zaprepastilo. Bilo je to 1990. godine, tokom Olimpijade u Novom Sadu. Prišao mi je i rekao: „Znaš, mi smo se tada jako bojali da ne pobijediš. Jer da si pobijedio ti, i nas bi mogli fizički ukloniti.“
Zamislite, on mi je to rekao otvoreno, s tugom u glasu. On je tada već bio teško bolestan, tražio mir i pokajanje.

I ja mu vjerujem. Jer zaista, kad smo odlazili s Filipina, osjetio sam da nas ti ljudi oko Ferdinanda Markosa gledaju čudno. Bila je to napeta atmosfera — kao da samo čekaju naredbu.

Dmitrij Gordon:
Kada ste ostali u Švajcarskoj, sovjetski velemajstori, prvaci svijeta i slavna imena potpisali su zajedničko pismo osude protiv vas. Jedini koji ga nije potpisao bio je šestostruki svjetski prvak Mihail Botvinik. Zašto?

Viktor Korčnoj:
Zato što Botvinik nije želio biti kao svi. I tačno je — on, Boris Spaski, David Bronštajn i Iivo Nei nisu potpisali.
Spaski je tada već bio u Francuskoj, pa mu je bilo svejedno. Ali ostali su zbog toga ispaštali.

Botvinik, na primjer, još od najranijih dana nikada nije potpisivao kolektivna pisma. To je bilo poznato i čak je, kažu, Staljin lično znao da „Botvinik ne potpisuje“. I prihvatao je to. Ipak, zbog toga ga desetak godina nisu puštali da ide preko granice.

David Bronštajn takođe nije potpisao. A znate zašto? Zato što je već bio podnio zahtjev za iseljenje u Izrael. Zbog toga je dobio dodatnih sedam godina čekanja.

Treba ogromna građanska snaga da ne potpišeš tako nešto u tom sistemu.

Dmitrij Gordon:
Po vašem mišljenju, bili su nesrećni ljudi?

Viktor Korčnoj:
Da, duboko nesrećni. Ti veliki šahisti, prvaci svijeta, pobjednici bezbrojnih turnira – svi su bili robovi sistema.
Imali su neke privilegije – putovanja, poneki dolar – ali su morali živjeti po pravilima koja su im drugi propisivali.

Možete samo zamisliti šta im je Partija naredila nakon mog „nepovratka“.

Dmitrij Gordon:
Kako su se prema vama ponašali vaši bivši kolege, prijatelji s kojima ste putovali, igrali, pili, razgovarali?

Viktor Korčnoj:
Neki su me potpuno ignorisali. Recimo, Mihail Talj mi je kasnije rekao: „Da si pobijedio na Filipinima, ukinuli bi šah u Sovjetskom Savezu!“
Zvuči kao šala, ali nije. U toj zemlji, ako nešto nije išlo po planu – to bi se jednostavno zabranilo.

Na turnirima poslije mog odlaska bilo je jasno: mnogi su potpisali pismo jer su morali. Ali kad bi me sreli, nisu se usuđivali ni da mi pruže ruku.

Sjećam se, 1978. godine, došao sam na Olimpijadu u Buenos Ajres, direktno s Filipina. Oko mene stotine šahista iz svih zemalja. Neki bi me pogledali, pa skrenuli pogled. Rusi su prolazili pored mene kao da ne postojim. Samo bi mi, možda, neka devojka iz daleka namignula – potajno, krišom.

Jedini koji su otvoreno razgovarali sa mnom bili su Rumuni. Iako ih nisam posebno volio, moram priznati da su tada pokazali hrabrost. Na njih sovjetska vlast nije mogla tako lako da pritisne.

Dmitrij Gordon:
Kada ste otišli, vaša porodica je ostala u Sovjetskom Savezu. Vaša supruga i sin Igor su podnijeli zahtjev da se isele u Izrael, ali su odbijeni. Vašem sinu su rekli da prvo mora da odsluži vojni rok. On je to odbio i zato je osuđen na dvije i po godine zatvora. Glas Amerike je tada svakodnevno izvještavao o tome. Šta ste osjećali, znajući da vam sin sjedi u zatvoru, a supruga ne može doći k vama?

Viktor Korčnoj:
Bilo mi je strašno. Imao sam neke prijatelje, ljudi koji su i sami pobjegli sa Istoka. Govorili su mi: „To nije važno, važno je da si ti slobodan.“
Ali kako da ne bude važno? To je bio moj sin. Moja porodica.

Pokušavao sam iz petnih žila da nađem ljude koji bi mogli da utiču na sovjetske vlasti i pomognu mojoj porodici. Ali takve ljude nisam vidio u Evropi. Takvi su bili u Americi.
Mogu reći da su najrazumljiviji i najosjetljiviji prema suštini sovjetske politike i načinu razmišljanja bili — ne svi, ali neki — Amerikanci. Bio sam iznenađen, jer su to bili ljudi visoke profesije, veoma obrazovani.

Kad sam pokušavao da razgovaram s drugima, jednostavno me nisu razumjeli. Nisu mogli da pojme kako život u SSSR-u zaista izgleda.

Dmitrij Gordon:
Da li ste pisali pismo Brežnjevu?

Viktor Korčnoj:
Ne, nisam mu pisao.
Ali, postoji nešto drugo. Napisao sam knjigu Antišah i onda sam poslao pismo Karpovu. Napisao sam mu da, ako on pomogne da moja porodica dobije dozvolu za izlazak iz SSSR-a, ja neću objaviti tu knjigu — a u njoj ima dovoljno antisovjetskog materijala.

To pismo sam poslao njemu, a kopiju i tadašnjem vođstvu — tada Brežnjev više nije bio živ, već je bio Černjenko. Poslao sam ga s povratnicom, i oni su ga primili.
Kasnije su čak stizali i odgovori — naravno, birokratski — kao da se ne obraća pažnja na mene, itd.

Želim da kažem nešto. Kad se Sovjetski Savez počeo raspadati, kupio sam neke dokumente iz KGB-a.
Nisu to bile direktne tajne, ali bile su interesantne — papiri iz partijskog arhiva. Koštali su 200 dolara, dakle dostupni čak i nekom prosječnom čovjeku.

Među tim dokumentima bio je i moj slučaj — pominjalo se moje pismo, ali i mnogo toga drugog. Na primjer, jedan izvod iz zapisnika u kojem se raspravlja o tome da dr. Eve (Holanđanin Maks Eve, bivši svjetski prvak i tada predsjednik FIDE) „ne postupa kako treba“ i da ga treba smijeniti.
Poslao sam te papire Volođi.

Dmitrij Gordon:
Da li je tačno da ste, da biste spasili svoju porodicu, tražili pomoć čak i od američke mafije?

Viktor Korčnoj:
Nije to bila američka, već ruska mafija u Americi. Imao sam neka poznanstva s ljudima iz tog „lijevog svijeta“.
I jednog dana, našao sam se s čovjekom koji je bio vođa njujorške mafije. Bio je okružen s dva tjelohranitelja. Razgovarali smo. To je bio vrlo dobar razgovor.

Rekli su mi: „Ne vjerujemo baš da možemo nešto da postignemo, ali pokušaćemo.“

I zaista — dvije godine kasnije, moju porodicu su pustili da dođe.
A onda mi je stiglo pismo — od njih. Pisalo je da se moramo naći. Ispostavilo se da žele ozbiljan novac.

Mislim da su tražili više od 40.000 dolara.
Rekao sam da imam samo šest hiljada u gotovini. Nisam im uspio ni dati ček.
Oni su me „očistili“ do gole kože — uzeli su mi hiljadu dolara koje sam imao kod sebe. Kad sam htio da im napišem ček na šest hiljada — odbili su.

Tako je to bilo. I to je kraj.
A čovjeka s kojim sam prvi put razgovarao — njega tada već nije bilo. Neko drugi je preuzeo njegovo mjesto. U mafiji je to tako.

Šta sam mogao? Uradio sam sve što sam mogao.

 

Dmitrij Gordon:
Viktore Ljvoviču, hvala vam na ovom razgovoru.

Viktor Korčnoj:
Hvala vama.

Dmitrij Gordon:
Dragi prijatelji, danas je kod nas u gostima bio legendarni velemajstor, Viktor Korčnoj. 

https://youtu.be/QwiONymSukw

 

Genna Sosonko: David Sedmi

 

Moskva, 2014.

***********

Sosonko Genadij Borisovič
David Sedmi. Moskva, 2014, 232 str.

Knjiga Genna Sosonka posvećena je sudbini izuzetnog šahiste Davida Ionoviča Bronštajna. Vrh Bronštajnovog stvaralaštva došao je sredinom prošlog vijeka, kada je izazvao samog Botvinika i gotovo ga pobijedio, ali to „gotovo“ zadalo mu je ranu koja nije zarasla do kraja života.

Autor se više puta susretao i razgovarao sa Bronštajnom, i ti razgovori, preneseni na papir, dočaravaju ne samo misli i karakter jednog od najorginalnijih velemajstora prošlosti, nego nas i vraćaju u vremena kakva je teško pronaći u svjetskoj istoriji.

Ne predstavljajući životopis u klasičnom smislu te riječi, knjiga Sosonka, koja se čita u dahu, izlazi izvan okvira biografije junaka, postavljajući vječna pitanja na koja nema jednoznačnog odgovora.

Foto iz arhive autora i časopisa „64-ŠO“.

************

„Botvinik je učinio šah velikom igrom. Da nije bilo Botvinika, ne znam šta bi šah postao u Sovjetskom Savezu. Ali šah je bio umjetnost sve do 1939. godine, dok Botvinik nije objavio svoj članak o šahovskoj pripremi.

Šah je u SSSR-u postao jedno od sredstava vaspitanja naroda, a sovjetska šahovska škola — to je bila istraživačka djelatnost, i čitava ta škola, iako se rodila dvadesetih godina, zapravo je počela tek 1945. godine, kada smo Ameriku u meču pregazili ubjedljivim rezultatom.

Mi im jednostavno nismo dali da izađu iz otvaranja; nismo im dali da se podignu u vazduh i razbili smo Amerikance na njihovoj sopstvenoj teritoriji. A oni su mislili: sat vremena dnevno pomjeraju figurice, pa onda mogu da se takmiče sa sovjetskim šahistima?“

„Ja, uostalom, nisam htio da pobjeđujem Botvinika, shvatite, ja nisam igrao radi slave, slava me nije zanimala, ja sam igrao za publiku, da publici bude zanimljivo. Ja sam igrao vrlo suptilno, generisao ideje...

A Botvinika nisam pobijedio zato što nisam priznavao to izmišljeno prvenstvo svijeta: zonski turnir, međuzonski, turnir kandidata. Kao četvrtfinale, polufinale, finale — potpuno kao prvenstva Sovjetskog Saveza.

Za mene, ko je bio šampion svijeta? Morphy, Andersen — eto to su bili šampioni! Ideju šahovskog prvenstva predložio je Štajnic, a onda je Lasker rekao da u šahu ne igraju figure, već ljudi, i da su se odnosi između šahista pretvorili u odnose boksera pred borbu.

Sve je to počelo od Laskera, a Botvinik je to od njega preuzeo — on je na protivnika gledao s mržnjom. To je bila čitava škola zračenja mržnje: Lasker, Aljehin, Botvinik, Fišer, Karpov, Kasparov. Evo, Kasparov je jednom rekao da su njega i mene dijelile generacije i da zato sa mnom nije igrao. Šta to znači? Kakve generacije? Ja sam još živ i razumijem se u igru. Neka me pozovu na turnir, ja ću doći i igrati. Ali ja nemam rejting. Dakle, ja ne postojim kao šahista.

Sama ideja ‘šampion svijeta’ ponižava šah, šta tu ima da se govori. Naravno, glupo sam postupio što tada nijesam pobijedio Botvinika, jer u dvadeset trećoj partiji bila je prosta remi-pozicija, mislite li vi da ja nisam vidio onaj potez konjem? Mislite li stvarno tako?“

„Razumijem, vama treba sve posložiti po policama, sve provući kroz psihologiju. A možda ćete još i parapsihologiju tu povezati? Reći ću vam: šahisti su me prevarili. Tako, čini se, sada kažu. Prevarili…
Šah koji sam ja igrao izgled mladim šah Srednjeg vijeka, pa čak i kamenog doba. A zašto sam ja igrao te idiotske mečeve protiv kompjutera? Zašto sam to radio? Htio sam samo pokazati da ljudski mozak može odoljeti kompjuteru, a sada se vidi da je taj mozak ništa u poređenju s onim stotinama miliona operacija koje taj isti kompjuter izvršava u sekundi…
I svoju knjigu „Turnir velikih majstora“, koju svi uzdižu, ja ne mogu podnijeti. Tako napišite: ne mogu podnijeti! Ta knjiga se ponovo izdaje, izlazi na drugim jezicima, a mene su odgurnuli na marginu šahovnog života…
Prvo vam ovo govorim, još nikome nisam to rekao, shvatite me… Šah nije vrijedan toga da o njemu pišu onako kako vi pišete. Nije vrijedan. Kažete vi, turnir u Španiji je bio jak. Kažete, igrali su jaki velemajstori. A šta znači „jak“? Postojali su šahisti zanimljivi i nezanimljivi, a sada su svi „jaki“. Sad je i maturant škole — jak matematičar…“

„Ne razumijem šta se dešava. Ne znam šta je ispravno, ništa ne razumijem. Uvukli su nas u tu jamu. Govorili su: šah je isto što i Šekspir, Velaskez, Rafaelo. Umjetnost. Zar nisu govorili tako? A u praksi? To nikome, nikome nije potrebno.
To je — loše, nepravedno, okrutno. Razumijem da želite pisati o meni. Razumijem… I znam da ako vi ili bilo ko drugi napišete o meni, sve će biti drugačije. Sve — drugačije. Vi ste pričali o Rihteru, kako je na kraju rekao — nezadovoljan sam sobom, nezadovoljan. Mogao bih isto to reći. Kome je sve to trebalo? Ali ja sam sam kriv za sve, sam. Vjerovatno sam sve radio pogrešno. Ne tako. Ne ono…“

„Ja nikome nisam interesantan i nikome nisam potreban, ja sam čovjek koji odlazi iz šaha i iz života. I žalim što sam svoj život šahu dao, a ne umjetnosti, na primjer.
A vi ne žalite? I vi vjerovatno žalite. Mi smo se, evo, zajedno našli u jednoj jami. U tigrovoj jami. Znate li kako u Aziji tigrove love? Iskopaju jamu i...
Eto, i mi smo se s vama našli u takvoj jami, samo što se ova jama zove šah. I meni je žao što su nas uvukli u tu jamu, a ja iz nje nisam uspio da se izvučem. Jer šah — to je sićušni djelić ljudskih zanimanja, samo šahisti nastoje da predstave kao da je to, eto, najvažnija djelatnost. Moj život je već gotovo prošao, a ja svom dobu ne odgovaram. Shvatite, moj mozak je još mlad, ja još sve razumijem…

Mene je interesovao život, a ne samo šah, i precijenio sam svoje mogućnosti. Dok sve ovo govorim, činim se sebi kao komičar. Takva komična figura, čovjek iz sasvim drugog svijeta, a zapravo ja s vama govorim iz drugog vremena.

Jer tada je sve bilo drugačije, tada je bila „hladni rat“. Rat je bio i na šahovskoj tabli. Rat figurama.

Nisam svoj život tako trebalo da proživim, nisam… Sve sam radio pogrešno, sve — ne tako. Vjerovao sam u šah, u to da je to nekome ipak potrebno. Ispada da vam ja sada kao da govorim nekrolog o samom sebi. Tako li ispada?“

Ovo su odlomci iz razgovora sa Davidom Ionovičem Bronštajnom tokom posljednjih petnaestak godina njegovog života. Šta reći, daleko su od optimizma. Ali je li on uvijek tako mislio? Kada je 1936. godine, još dječak, došao u Kijevski Dom pionira? Kada je, pobjeđujući na gotovo svim posleratnim turnirima, izašao na megdan Botviniku i bio na dohvat ruke od titule svjetskog šampiona? Kada je igrao partije kojima se i danas dive ljubitelji šaha?

Ne određuju samo sportski uspjesi mjesto jednog šahiste u istoriji igre. Dubina partija, originalnost zamisli, hrabar iskorak u nepoznato — za istinske znalce znače ništa manje od niza rezultata i brojki rejtinga.
Kopija slavne slike, čak i majstorski izvedena, ne vrijedi ništa. Tim prije kopije kopija. U šahu postoje desetine, stotine kopija jednih te istih ideja. Teorija se zasniva na hiljadama, milionima puta ponovljenim i iskristalisanim pozicijama. Ali u začetku svake ideje stajao je neko kome je ta ideja prvi put pala na pamet. Jedan od takvih pionira bio je David Bronštajn.

Proučavajući Bronštajnove partije iz posleratne decenije, vidi se da je mnogo toga što je danas opštepoznato u praksu uveo upravo on.

Jurij Averbah smatra da je, nazvavši svoju seriju „Moji veliki prethodnici“, Kasparov načinio grešku, „priznavši šampionima pravo da budu jedini koji su izvršili uticaj na razvoj šahovnog stvaralaštva. Posebno je to bilo nepravedno prema Bronštajnu, koji je u svoje vrijeme igrao ništa manje važnu ulogu u razvoju šaha nego, recimo, Smislov…“

Tigran Petrosjan je jednom rekao: „Mladi igrači misle da je savremeni šah počeo s Informatorom, ali šahisti moje generacije znaju: on je počeo s Davidom Bronštajnom.“

Tako nisu mislili samo u Rusiji. Bronštajnove ideje postale su na Zapadu pravo otkrovenje. Učenici klasične škole Maxa Euwea bili su zaprepašćeni partijama mladog Bronštajna: „Kako je moguće igrati tako nekorektno otvaranje kao što je staroindijska odbrana? Tek tako, dobrovoljno predavati centar? Nevjerovatno!“

Od njegovog najvećeg uspona — meča za svjetsko prvenstvo završenog neriješeno — prošlo je više od šezdeset godina, ali ni danas nema jedinstva u ocjeni Bronštajna.
Dok ga jedni smatraju jednim od najistaknutijih šahista XX vijeka, drugi, pragmatičari, drže ga za najprecjenjenijeg, kao što je to bilo u nedavnoj anketi njemačkog šahovskog časopisa.

Kolege Bronštajna gledale su na njega drugačije. Kada sam u razgovorima s Vasilijem Vasiljevičem Smislovim upoređivao Bronštajna sa Reševskim, Smislov se nije slagao:
„Ma ne, treba više gledati: šampionskog kalibra bio je David Bronštajn!“

Neobičnost ličnosti Bronštajna ne može da se odredi običnim mjerilima. Reći da je on bio izuzetan igrač znači služiti se tautologijama: to zna svaki ko je makar u najmanjoj mjeri upoznat s njegovim stvaralaštvom. Teško je, govoreći o šahisti takvog kalibra, ne pokazati u čemu je bio velik, ali u slučaju Bronštajna meni, možda više nego kod bilo koga drugog, nedostaje tekst partija i dijagrama da bih pokazao ljepotu njegovih zamisli i let njegove mašte.

Dok sam živio u Sovjetskom Savezu, bili smo tek površno poznanici, razmijenivši par fraza u pres-centru turnira. Te fraze ne predstavljaju nikakvo posebno interesovanje, iako se nisu izbrisale iz moga pamćenja.

Pravo upoznavanje dogodilo se u Hastingsu (1975–1976), gdje smo se viđali svakodnevno, iako sam skoro svako veče provodio u šetnjama po obalnim šetalištima vjetrovitog primorskog gradića sa Viktorom Korčnojem, razgovori s Bronštajnom su takođe zauzeli dosta tog vremena.

Zatim je nastala pauza od čitavih desetak godina: Bronštajn nije igrao na turnirima u Zapadnoj Evropi, a meni je put u Sovjetski Savez bio zatvoren.
Ali od kraja osamdesetih redovno smo se viđali. Najprije u Holandiji, na turnirima „Interpolis“, u Amsterdamu na Donnerovom memorijalu, u Hagu na turnirima s kompjuterima. U Engleskoj, Belgiji, Francuskoj, gdje je igrao u klupskim takmičenjima i, naravno, u Moskvi, kada sam dolazio u postsovjetsku Rusiju.

Sjećajući se susreta s Davidom Ionovičem Bronštajnom, želio sam da govorim ne toliko o izuzetnom šahisti, koliko o čovjeku. Dobro znajući da je individuum — in/dividuum — nedjeljivo jedinstvo, pokušao sam ipak odvojiti izuzetnog šahistu od neobičnog čovjeka sa njegovim slabostima i kompleksima.

U osnovu knjige ušli su moji sopstveni razgovori s njim i uspomene onih koji su poznavali kijevskog dječaka po nadimku Malec. Nažalost, njih gotovo da više i nema.

Dajem riječ njegovim kolegama, njegovim ko-autorima, njegovim prijateljima i protivnicima. O njemu govore velemajstori koji su s njim igrali pedesetih godina — i njih se već može izbrojati na prste. Prisjećaju ga se i oni čiji je vrhunac došao u posljednjim decenijama prošlog vijeka. A i oni su odavno već veterani.

Prikazujem ga iz različitih uglova, povlačeći se na rastojanje i ponovo se približavajući iz različitih tačaka prostora. Pokušavam da objasnim motive njegovih postupaka.

Obično se sjećanja o izuzetnom čovjeku pišu pod uticajem gotove, sazrele legende. Legende i mitovi su nepobjedivi i — kao posljedica — ne traže dokaze. Ipak, meni je bilo stalo da istupim protiv dogmi, koje su već postale kanonske: pored partija Bronštajna postoji i legenda o Bronštajnu. Ne obraćajući pažnju na već stvoreni lik, trudio sam se da pokažem živog čovjeka, uklonivši sve površno i izmišljeno.

Dobrovoljno stavivši na svoja ramena tvrdu vlasenicu, nosio ju je s velikim zadovoljstvom, tako da se imidž mučenika, stvoren i brižljivo njegovan prije svega samim Bronštajnom, stopio s njim.
Taj lik on sam, njegova žena i ko-autori brižljivo su njegovali: original, čudak, disident. Oni su kanonizovali lik stradalnika i borca za „čisti“ šah, za ljepotu koja nestaje iz njih u korist rezultata.

Odlučio sam da pišem i o onome što su znali oni koji su se nalazili u njegovoj neposrednoj blizini, ali nisu se usuđivali da kažu ili napišu. Jer su uvijek imali u vidu: kako će na to gledati čovjek kojeg su obožavali.

Sadržaj njegovih posljednjih knjiga i intervjua pripada redu mitova i legendi, stvorenih uz njegovo aktivno učešće. U pokušaju da ih dešifrujem trudio sam se da se držim činjenica, ostavljajući pravo njihove interpretacije čitaocu, iako sam u svojim pokušajima da dam objašnjenje tako neobične ličnosti ponekad slijedio tinjanovski princip: „tamo gdje se završava dokument, ja počinjem“.

Pokušavajući da se probijem kroz dimnu zavjesu, čisteći njegov lik od ljuske koju su mu djelimično nakačili kolege i novinari, a djelimično i on sam, trudio sam se da pošteno i strogo nazovem stvari svojim imenom. Čitalac će lako uočiti kada se to dešava i može, naravno, da se ne složi s mojim zaključcima.

Ne usuđujući se da dođem do nekakvog konačnog zaključka, tu i tamo sam se pozivao na mudrace i filozofe. Da li je to pomoglo? Nisam siguran: koliko god da oblijepiš tako neobičnog čovjeka kao što je David Bronštajn izrekama autoriteta, njega ne možeš otkriti pomoću lijepih aforizama.

Neko od poznatih biografa je primijetio da ispričati život nije ništa lakše nego ga proživjeti. Odlično znajući da je tuđi život uopšte nemoguće ispričati, ja sebi takav cilj nisam ni postavljao. Jer veoma često potpuna istina o čovjeku tako i ostane nepoznata, a samom čovjeku poznata je još manje nego bilo kome drugom.

Svaka biografija je izmišljotina, čak i ako je povezana s činjenicama, zato što se unutrašnji svijet bilo kog čovjeka ne može opisati. Utoliko teži će biti zadatak budućeg biografa Davida Jonoviča Bronštajna.

Uvjeren sam: njegov život može biti napisan samo u formi patografije. Ako se tridesetih godina prošlog vijeka patografijom smatrala „posebna forma biografije, sastavljena sa stanovišta karakteroloških i psihopatoloških podataka izuzetnog čovjeka“, danas je to prije „oblast kliničke psihoterapije, koja proučava stvaralaštvo darovitih ljudi u skladu s duševnim i duhovnim osobenostima individue“.

U njegovoj karakteristici može se naići na nevjerovatnu raznovrsnost ocjena — mudar, nepodnošljiv, genijalan, lažan, posljednji romantik, šizofrenik, žrtva sistema, prorok koji je pretekao svoje vrijeme, zanovijetalo, mesija, licemjer s manijom veličine, ludak, Sokrat.

U stvari, u njemu je bilo svega pomalo. Ta svojstva nipošto nisu međusobno isključiva, i bilo bi pogrešno, pa i nemoguće, svesti ga na jedan zajednički imenitelj.

Pisati o Bronštajnu dvostruko je teško i zbog toga što je u brojnim intervjuima jednom tvrdio jedno, drugi put sasvim drugo, a treći put — opovrgavao sve rečeno ranije. Na gotovo svaku njegovu tvrdnju može se naći potpuno suprotna po smislu, takođe njegova sopstvena.

Ponekad se činilo da, žonglirajući mislima, on jednostavno zabavlja sagovornika. Posmatrao je događaje iz različitih uglova, dajući im različitu rasvjetu i, kao docent u auditorijumu, s vremena na vrijeme okretao bi tablu i crtao na drugoj strani nove formule i dokaze. A već sjutra mogao je sve to da pobije, dokazujući suprotno s jučerašnjom ubijeđenošću.

Kada sam ispitivao Maksa Evea o Savieliju Tartakoveru, bivši svjetski prvak je primijetio da ga od savremenih šahista Tartakover najviše podsjeća na Bronštajna: „takođe prepun ideja, ali nekako čudan, čudan…“

Nažalost, nisam tada pitao Evea šta podrazumijeva pod riječju „čudan“. Vjerovatno je Profesor mislio da se obojica nisu uklapala u opšte okvire, da su ispadali iz uobičajenih ljudskih tipova.

I sam sam to shvatio kada sam pokušavao da Bronštajna svrstam u neku od ljudskih kategorija toga vremena, dok nisam odustao od beskorisnog posla. Jer, rečeno je: „ne poredi — živući je nesamjerljiv“.

Može se prigovoriti: a da li uopšte treba govoriti o izuzetnom šahisti kao o čovjeku? Čak i o ljudima najvišeg stepena darovitosti Britanci više vole da kažu he has a genius — on ne „jeste genije“, nego „ima genija“. Čovjek se, naime, ne iscrpljuje genijalnošću, ali koga zanima kako se uklapa život neobičnog čovjeka s njegovim svakodnevnim životom? Zar nije dovoljno ograničiti se na izvanredne partije bez sporednih biografskih primjesa, posmatrajući neobičnog čovjeka samo kroz ono u čemu se njegov genij ispoljio?
Jer genije, kada se posmatra kroz uveličano staklo, gotovo uvijek gubi svoje očaravanje i pretvara se u običnog čovjeka sa svojim strastima i slabostima. Koga, na kraju krajeva, zanima što je Aljehin pio gorčicu, Kapablanka bio lovac na žene, a Fišer antisemit?

Bronštajn takođe postoji u svojim partijama i u svojim knjigama, i mnogi mogu reći — nema apsolutno nikakve uloge kako se ponašao David Jonovič Bronštajn u okolnostima koje mu je vrijeme nametnulo.

Ne mogu se složiti: izuzetan čovjek u bilo kojoj oblasti interesantan je i u ličnom, svakodnevnom, a ne samo u onome po čemu se razlikuje od drugih.

Zar nije zanimljivo da se u najmračnije vrijeme Sovjetskog Saveza nalazio pod patronatom visokog činovnika državne bezbjednosti? A zar njegove čudesne idiosinkrazije nisu zanimljive? A njegovo neadekvatno ponašanje, reputacija čudaka, originala, potom disidenta — nisu zanimljivi?

U slučaju Bronštajna njegova lična svojstva imaju značaj i za razumijevanje njegovog sportskog puta. Njegov život ne može se posmatrati kao prost dodatak stvaralaštvu — bez objašnjenja pojedinosti njegove biografije često će biti nerazumljive čak i odluke koje je donosio za šahovskom tablom.

Za vrijeme sovjetske vlasti bilo je nemoguće proživjeti život a da se na svakom koraku ne ulazi u kompromise sa sopstvenom savjesti, ali slučaj Bronštajna bio je još složeniji: srećno djetinjstvo u Kijevu, strastvena ljubav prema šahu, hapšenje oca, rat, glad, skitanja, beskućništvo i ogromna ambicija zakompleksiranog provincijskog adolescenta, koji se obreo u prestonici ogromne imperije. I obrušila se na njega nevjerovatna slava, čiji je vrhunac bio — meč za svjetsku titulu u šahu.

Među najrazličitijim tipovima koje je stvorila sovjetska stvarnost, slučaj Bronštajna bio je poseban. David Bronštajn bio je Jevrejin, šahista, čudak, filozof i tragač za istinom. Nije lako spojiti takve osobine u bilo kom sistemu, a pogotovo u režimu u kojemu mu je bilo suđeno da provede najveći dio života.

Taj poredak stvorio je posebnu mentalnost, i svaki pokušaj racionalnog tumačenja ličnosti Bronštajna, ako se ne drži u umu to nevjerovatno vrijeme, čini se nemogućim, pa i pogrešnim.

Ali kako ispričati o čovjeku izuzetnog dara, čiji je život pao u vrijeme koje je za njega bilo toliko nepodesno? Jer pravni poredak nije bilo moguće promijeniti, a kako se prilagoditi njemu?

Kako mrtva slova teksta ispuniti vazduhom tih dana, smislom koji je savremenicima bio razumljiv bez ikakvih objašnjenja? Kako prenijeti čitav čvor predrasuda i vjerovanja, tada svakome bez riječi razumljivih?

Izgubljeno je mnogo sastojaka koji su činili atmosferu epohe, onog specifičnog prošlog vremena kakvo je bilo sovjetsko vrijeme četrdesetih i pedesetih godina prošlog vijeka. O tom vremenu, u koje je pao uspon Davida Bronštajna, pisao je jedan pjesnik:
„Kraj četrdesetih godina, četrdes’ osma, četrdes’ deveta, bio je nekako čitav smućen, zgužvan. Njega se prisjetiti nisam u stanju. Godina se nije razlikovala od godine, kao Hun od Huna, Got od Gota. Ne sjećam se šta, kada i gdje.“

Previše suptilnih nijansi zauvijek se izgubilo, i lakše je prenijeti riječima muzičku kompoziciju nego opisati tu čudesnu epohu. Trudio sam se ipak da obnovim te nijanse, ne podliježući refleksiji današnjeg vremena, iako sam razumio da je zadatak neobično težak i gotovo neizvodljiv.

Često sam bio prinuđen da posežem i za vrlo sitnim, svakodnevnim činjenicama, baveći se onim što je u njemačkom jeziku dobilo naziv „Waschzettelphilologie“ — proučavanje računa za pranje veša — naizgled potpuno beznačajnim detaljima.

U slučaju Bronštajna takvi detalji su sasvim neophodni: bez njih bi svaki pokušaj objašnjenja motiva i ponašanja jednog od najznačajnijih šahista prošlog vijeka unaprijed bio osuđen na neuspjeh.

U više navrata nisam prezirao ni prepričavanje mišljenja slučajnih poznanika, privatnih razgovora, glasina; jer upravo ta šarena mozaika i čini onaj poseban život društva, koji najčešće ostaje izvan pažnje istoričara.

Nimalo beznačajno može biti čak i ono što nije rečeno: svaku epohu moguće je razumjeti ne toliko po onome što je izrečeno, koliko po onome što je implicirano, po onome o čemu se ćutalo.
Čak i neobične ćudljivosti Bronštejna simptomatične su za čitavu jednu epohu i mogu reći mnogo više o životu u tom periodu nego istorijska i sociološka istraživanja.

Budući pod diktatom okolnosti i sklapanjem kompromisa s režimom, Bronštejn je očito morao živjeti dvostrukim, pa i trostrukim životom, doživljavajući to kao normu. Živjeti uvjeren u nepokolebljivost Imperije i shvatajući da će tako biti uvijek — barem tokom života koji ti je suđen.
Kao prisilni saveznik režima, David Bronštejn bio je upečatljiva ličnost na pozadini državnog poretka, čiji je cilj bio depersonalizirati svoje građane, izjednačiti sve pod jednim kalupom.
Taj poredak karakterisalo je posebno preziranje individualnosti, a on, kao izraziti individualist, tokom cijelog života njeguje svoju različitost, svoje odbacivanje, svoju originalnost.

Ako pod autoritarnim režimom nije moguće stvarati filozofske sisteme, pratiti modne pravce u umjetnosti, pisati poeziju i romane kako i o čemu želiš, ljudi svoje talente pokazuju u dostupnim oblastima.
Tada se pojavljuju sjajni muzički izvođači, plesači i balerine, autori dječjih knjiga, prevodioci, sportisti. I istaknuti šahisti.
Pored toga, vlast zainteresovana za propagandu svoje politike upravo brine o razvoju tih aktivnosti, koje ne ugrožavaju temelj njenog postojanja.

Atmosfera Hladnog rata, na koju je pao uspon Bronštajna, bila je prezasićena olujnim pražnjenjima, i šah u Sovjetskom Savezu, budući stvar od državne važnosti, bio je do srži prožet politikom.
Koliko god da su Bronštajnu smetala mnoga pravila u Sovjetskom Savezu, nije mogao potpuno ispasti iz te sredine: ta sredina i to vrijeme ostavili su na njemu do samog kraja neizbrisiv žig, i definicija „antisovjetski sovjetski čovjek“ u potpunosti odgovara Davidu Bronštajnu.

Spoljašnje odbacivanje sistema kod njega se stapalo s najtješnjom povezanošću s njim; s njegovim institucijama, pojmovima i iskušenjima. Nije se nikada uspio osloboditi strahova i kompleksa naslijeđenih iz tog vremena, i sam je priznavao da su pisma koja je pisao inostranstvu, već iz Rusije posle perestrojke, „ispadala toliko privatna da sam ih, po starom sovjetskom običaju, strepio poslati“.

Naravno, sovjetski šah bio je samo sićušan odlomak sistema, ali pri dubljem sagledavanju u tom odlomku otkriva se ogroman sloj sa sopstvenom specifičnošću, izraženim karakterima, neobičnim ličnostima, trijumfima i tragedijama, čiji se odjeci čuju do danas.

U to neslobodno vrijeme, prenoseći se u drugi svijet, čovjek se osjećao slobodnim bar tih nekoliko sati dok bi sjedio za šahovskim stolom. To je bilo područje gdje ne samo igrači na sceni, već i gledaoci, koji bi šapatom komentarisali poteze majstora, bijahu slobodni u svojim sudovima i ocjenama. Nisu imali nikakav cilj kojem je sve težilo u stvarnom svijetu, ništa osim dokazivanja ispravnosti ideja, utjelovljenih u pomijeranju figura na šezdeset četiri polja table.

Hiljade ljudi živjelo je bezbrižno, iako nisu bili ni velemajstori ni majstori, već prosto boraveći uz šah – kao treneri, rukovodioci klubova, instruktori, metodičari, sudije i predstavnici još ko zna kakvih neobaveznih funkcija, mogućih jedino u državi koja je jedini poslodavac i veoma vodi računa o svom imidžu.

Budući nevjerovatno popularan i kao kolektivni ventil, šah je zauzeo veliki dio zatvorenog sovjetskog društva, a ostaci Atlantide, koja je zauvijek potonula, samo podsjećaju: ta Atlantida je zaista postojala.

Vinston Čerčil je jednom rekao da se knjiga često započne kao zabava, zatim postaje ljubavnicom, ženom, gospodarom. Na kraju — tiraninom.

Krenuvši u istraživanje tog vremena s ciljem otkrivanja pravog Bronštajna, prošao sam kroz sve te faze. Isprva sam mislio da će mi biti dovoljna jednomjesečna ekspedicija, dok odjednom nisam primijetio da se tema sve više i više puni novim aspektima, i da sam vezan za nju godinama.
Tokom rada, lik je prerastao početnu zamisao — prosto se širio naočigled. Istraživanje je iz skice preraslo u članak, potom u esej, dok nisam shvatio da sam napisao knjigu.
Figura Davida Jonoviča Bronštajna pokazala se toliko zanimljivom, a njegove misli predstavljale su tako neobičan konglomerat izuzetnog talenta, apsurda, originalnih ideja i očaravajućeg ludila, da sam, kako se ne bih izgubio u njihovom kaleidoskopskom sjaju, odlučio da se držim hronološke niti.

Kada su kineski carevi željeli da ukažu čovjeku veliku čast, darivali bi počasnu titulu njegovim precima do određenog koljena. Kinezi su vjerovali da izuzetan čovjek u sebi sabira osobine predaka, kojima, kako su smatrali, duguje i sopstveni talenat.

Knjigu „Učenik čarobnjaka“ David Jonovič Bronštajn posvetio je svojim roditeljima — Ester-Malki Duvyd Aptekar i Johononu Berku Bronštajnu, naglašavajući puna imena koja su dobili po rođenju, kao i nacionalnost oca i majke.
Johonon Bronštajn, rođen u ukrajinskom selu Rotmistrovka, uvijek se interesovao za politiku i postao je član Bunda — Sveopšteg jevrejskog radničkog saveza u Rusiji, organizacije bliske menjševicima.

Godine 1919. izašao je iz Bunda i stupio u Komunističku partiju Ukrajine. Tada mu je bilo dvadeset četiri godine. Godine 1935. Jonu, kako je tada počeo da se naziva, isključili su iz partije: ovlašćenom predstavniku Komiteta za otkup poljoprivrednih proizvoda nisu se dopadala pravila po kojima su prava individualnih seljaka otvoreno bila ugrožena.

Boreći se za pravdu, počeo je da piše žalbe Moskvi, ušavši u sukob s lokalnim rukovodstvom, kojem su, naravno, sve te žalbe i stizale. Bronštajna su smijenili s direktorske funkcije i osam mjeseci prije svog hapšenja, 31. decembra 1937. godine, radio je kao obični radnik u istom mlinu na kijevskom Podolu.

Dobili su ga „dječijim“ kaznama za to vrijeme — sedam godina logora; činjenica da je brat njegove žene još 1915. godine (!) otputovao u Ameriku, bila je samo nepotreban dodatak u slučaju Jone Bronštajna. Njegovom jedinom sinu tada još nije bilo ni četrnaest godina.

U pismima iz logora otac je pisao:
„Dragi sine Deviku! Prvo, da nikada ne zaboraviš da za to što si uspio da se istakneš kao šahista, duguješ ne toliko svojim sposobnostima, koliko sistemu sovjetske vlasti, koji ti je dao te mogućnosti kroz organizaciju Dvoraca pionira, dao ti je talentovane učitelje... Pišem ti ovo da bi čuvao Vlast Sovjeta kao zenicu oka…“

Usprkos očiglednoj činjenici da je prepiska bila cenzurisana, s čim je svaki zatvorenik morao da računa, u ovim redovima ne čujem prisilu ni dodvoravanje.

Zaista, samo pod sovjetskom vlašću Jona Bronštajn je sa porodicom mogao da se preseli u glavni grad Ukrajine, a i mogućnost da njegov sin pohađa Kijevski Dom pionira, gdje se razvio njegov izvanredni talenat, pojavila se tek nakon revolucije.
Devikova majka je često ponavljala da je u zemlji sve u redu, da je za svog vijeka preživjela devet pogroma, a da ih za vrijeme sovjetske vlasti nije bilo, da su Jevreji dobili mogućnost da žive u velikim gradovima i nesmetano stiču visoko obrazovanje.

Godine 1941, na proslavi petogodišnjice šahovskog kluba Kijevskog doma pionira, Marija Davidovna je s uvjerenjem govorila: iz sina će izrasti dostojan građanin SSSR-a (muž joj već tri i po godine provodi u logoru, ali — greške se, naravno, uvijek dešavaju).

I otac i majka Devika držali su se tada raširenog mišljenja da drug Staljin ne zna sve. U decembru 1949. godine Devik je pobijedio na blic-turniru u čast 70-godišnjice vođe, i sjećao se koliko je otac bio srećan kada mu je poklonio nagradu — sat sa ugraviranim dragocjenim imenom.

U logoru je Jona Bronštajn gladovao, obolio od skorbuta, izgubio oko, ali je preživio i bio pušten. Dobio je zabranu boravka u velikim gradovima, pa se nastanio u podmoskovskom Podolsku, ali se, čim je imao priliku, pojavio s logorskom torbom u Moskvi — pravo u Kijevsku gostinicu kod svog već slavnog sina, koji je tada igrao na prvenstvu Sovjetskog Saveza u šahu.

(Zanimljivo je da je u Podolsku jedno vrijeme mlinom upravljao i drugi Bronštajn — otac jednog od vođa Oktobra, Lava Davidoviča Trockog, ali to je, naravno, bilo još početkom dvadesetih godina.)

Godine provedene u logoru nisu promijenile karakter Jone Borisoviča: za vrijeme Devikovog meča za svjetsko prvenstvo protiv Botvinika 1951. godine, dolazio je više puta u Moskvu, prisustvovao partijama i sastancima sinovljevog trenerskog tima.

Znao bi da plane, da sekundantima kaže pred visokim funkcionerima Dinama: „glupostima se vi bavite“, pa zalupi vratima i izađe iz prostorije.

Kad bi popio malo vodke, postajao bi pričljiv, ne mareći za to u kakvom se društvu nalazi. Devik se sjećao da je otac, koji je volio da razgovara i raspravlja, znao da započne priču: „a kod nas u logoru…“, ne primjećujući zabrinute poglede koje mu je upućivala supruga.

U posljednjim godinama života Jona Bronštajn je ponekad brbljao nepovezano, pričao ko zna šta i neko vrijeme proveo u psihijatrijskoj bolnici Kaščenko.

Ne mislim da se radilo o nekoj vrsti represije: u sovjetskim „psihuškama“ jesu sjedili ljudi s dijagnozom „manija traganja za istinom“, ali to je bilo kasnije, šezdesetih i sedamdesetih godina. Početkom pedesetih o takvoj vrsti kazne još se nije ni čulo — prema onima koji su voljeli „pričati“, primjenjivane su mnogo radikalnije mjere.

Tokom cijelog života Jona Borisovič Bronštajn bio je tragač za istinom i čovjek otpora — osobine koje se lako mogu prepoznati i kod njegovog jedinog sina.
Samo što je za oca, koji je živio u surovijem vremenu, država „odredila“ sedam godina logora, dok je prema slavnom velemajstoru bila blaža — koristila je administrativne mjere i ukore.

David Jonovič Bronštajn rođen je u Beloj Cerkvi u Ukrajini, 19. februara 1924. godine, ali se Devikova prva sjećanja odnose na Berdjansk.

„U Berdjansku sam naučio da čitam, imao sam tada tri godine. Tamo je bio neki milicionar, sjedio na klupi i čitao novine. Ja sam mu dosađivao: ‘Čiko, šta to radiš?’
Njegovo je to na kraju smorilo, pa je počeo da me uči. Tako sam uz novine Pravda naučio da čitam.
Kao dijete sam govorio jidiš i čak sam upisao jevrejsku školu.

U trećem razredu su me zamolili da pročitam tekst na jidišu. Pročitao sam. Zatim isti tekst na ruskom — i to sam pročitao jednako dobro.
Onda su me zamolili da ga prepričam svojim riječima na ruskom. I to sam uradio vrlo dobro.
Tada su me prebacili u rusku školu“, prisjećao se Bronštajn pred kraj života.

Kao malo dijete pokušavao je da rastavi telefonski aparat — odatle je dopirao očev glas. Ista sudbina zadesila je i drvenog konjića-ljuljašku: bilo mu je zanimljivo — kako on može da „živi“ bez hrane?
To osjećanje — da vidi kako je sve to napravljeno, radoznalost prema životu, sačuvao je gotovo do samog kraja.

Iz Berdjanska su se roditelji preselili u Kijev, gdje su u Devikov život ušle — šahovske figure.

Robert Fišer se, prisjećajući se djetinjstva, izrazio riječima:
„Sa jedanaest godina odjednom sam počeo da igram stvarno dobro.”
Kod Devika Bronštajna takvo vrijeme je nastupilo kad je napunio dvanaest.

Isprobao je sve školske sekcije — uključujući radio-tehničku i avio-modelarsku — dok 1936. nije došao u sekciju dame u Kijevskom domu pionira. Njegov drug se već tada bavio šahom u istom domu, ali dječaci su htjeli da isprobaju sve, pa su napravili "rokadu".
Rezultat: Iser Kuperman je postao sedmostruki svjetski prvak u igri dame, a David Bronštajn, iako je samo „probao“ kraljevsku krunu, čitavu poslijeratnu deceniju oduševljavao je svijet šaha svojim blistavim partijama.

Drugi Bronštajnov drug iz tih godina, Abram Hasin, sjeća se da David nije imao impozantnu građu, i da mu je njegov nerazdvojni prijatelj Hanaan Mučnik, zavrćući rukave majice, znao reći:
„Hajde, ti, šmokljane, pipni mi mišiće. Gdje ćeš ti…“
Devik je već znao da igra šah: imao je šest godina kad mu je djed pokazao kako se figure kreću po tabli.
Trener Kijevskog doma pionira Aleksandar Markovič Konstantinopoljski pričao je da je mali Devik tada igrao isključivo na zamke i trikove. Nije imao pojma o pozicionoj igri, o planiranju, strategiji.
Trener je u početku htio odmah da ga preusmjeri i "nauči kako treba", ali se predomislio:
„Ne treba ga sputavati — neka se razvija svojim putem.“

Čuveni odeski pedagog Petar Solomonovič Stoljarski govorio je malom Oistrahu:
„Davide, moraš da igraš ukusno. Kao kad se pravi čorba.“
Davidu Bronštajnu to nije trebalo govoriti. S prirodnim talentom, radnim navikama, nevjerovatnom ambicijom i voljom — on je bio šahista, i prije nego što je odigrao ijednu partiju.

Jednom prilikom, u razgovoru s Donerom, spomenuo sam — „veliki talenat“. Holanđanin se namrštio:
„Šta to znači? Talenat, talenat… Šta uopšte misliš pod tim? Talenat je odlučnost, ogromna želja da se nešto postigne. Ono čemu posvetiš dušu, srce, život. E to je talenat.“

Ne ulazeći dublje u definiciju talenta koju je dao holandski velemajstor, može se reći da su sve te osobine bile prisutne kod Davida Bronštajna.

Pred kraj života, David Jonovič se prisjećao kako su on i njegovi drugari iz šahovskog kružoka Kijevskog doma pionira jednostavno — igrali šah, ne razmišljajući ni o šampionskim titulama, ni o titulama uopšte.
Ne znam šta su njegovi drugovi tada mislili o rangovima i titulama, ali što se samog Devika tiče...

Uoči puta na među-zonski turnir u Švedsku, 1948. godine, Bronštajn je pisao:

„Odigrati meč za titulu svjetskog prvaka — to je tajni san svakog šahiste. Što se mene tiče, ja o tome sanjam od onog dana kad sam prvi put došao u Kijevski dom pionira i dokazao strogom ispitivaču Aleksandru Markoviču Konstantinopoljskom da znam kako da dovedem pješaka do dame.
Tako sam zamišljao i moju buduću partiju s Laskerom — njega sam smatrao svojim glavnim rivalom. Postaviću kralja u opoziciju ispred svog pješaka, a zatim ću koso manevrisati i probiti mu put do osme linije. A ako bih imao i dodatnu damu — Laskeru bi bilo bolje da mi ne staje na put.“

Ako preduhitrimo priču, možemo reći da su se dječački snovi Devika ostvarili: zaista je odigrao meč za titulu svjetskog prvaka — iako protivnik nije bio Emanuel Lasker, već Mihail Botvinik.

U šestoj partiji dogodio se i onaj „kosi manevar kraljem“. Samo što ga je izveo — svjetski šampion. U potpuno remi završnici, Devik, lebdeći mislima negdje daleko, previdio je očigledan potez Botvinika i bio je primoran da odmah preda partiju.

Ali do tog trenutka bilo je još mnogo godina, ispunjenih susretima s prijateljima, šalama i smijehom, odbojkom, fudbalom, damama, prvim dječijim zaljubljivanjima.
Ali na prvom mjestu su, naravno, bile — šahovske figure.

Brzo je napredovao po klasifikacionoj ljestvici: druga kategorija, prva, kandidat za majstora. Njemu nije trebalo objašnjavati očiglednu istinu — šah moraš da naučiš da igraš brzo: ako predugo učiš da igraš, onda kad najzad naučiš da igraš dobro — više nećeš moći da igraš dobro.

Devik je dolazio u Dom pionira gotovo svakog dana, a nedjeljom je satima igrao trominutne partije u krugu istih onih fanatika, kakav je i sam bio.
Lako se uzbuđivao, bio je prepun najrazličitijih ideja — nekih sjajnih i neobičnih, a nekih apstraktnih i besmislenih.

Drugari su ga mogli prekinuti u bilo kom trenutku:
„Dosta, Malac, prestani da pričaš gluposti…”
I Devik bi se tada veselo smijao zajedno sa svima.

Prošlo je nekoliko godina. Bronštajn je postao velemajstor i kandidat za svjetskog prvaka — i više niko nije smio da mu kaže takve riječi.

Vića Henkin je 1939. godine igrao protiv Devika Bronštajna u meču između moskovskog i kijevskog Doma pionira.
Partije su tekle začuđujuće slično: u obe je igrana francuska odbrana, u obje je Devik imao prednost — i u obe je "ostavio" topa.

Sedamdeset godina kasnije, Viktor L’vovič Henkin se prisjećao:

„Devik je bio jako potresen, skoro da nije zaplakao. A kad se vratio u Kijev, počeo mi je pisati pisma — s novinskim isječcima, analizama dugačkim kao dan, razmišljanjima, o prijateljstvu… Ja sam mu odgovarao, ali mrzovoljno.
On je pisao samo o šahu, a meni su u to vrijeme više bile na pameti — djevojke… A onda je počeo rat i prepiska se prekinula.
O zapisnicima tih moskovskih partija me kasnije stalno ispitivao — ne znam ni sam zašto su mu toliko trebali.
Bio je, naravno, malo ćaknut — ne bez osnova. I jako osjetljiv. Jednom sam mu, u šali, kad smo već bili odrasli, rekao:
‘Zar stvarno izgledam isto kao ti, Devik?’
Naljutio se do kraja. Prekinuo je svaki razgovor. I tako nismo govorili — godinama…”

Bronštajna dobro pamti i Mihail Bejlin po omladinskom meču Kijev — Moskva, održanom prije rata:
„Bio je Devik vrlo simpatičan dječak sa crnom kovrdžavom kosom. Tokom partije stalno je uvijao jedan pramen kose, pa smo se šalili: uvijao, uvijao, i na kraju sve kose izuvijao. Do svoje dvadeset pete godine, od bujne Devikove kose ostala su samo sjećanja. Svi su vidjeli: nevjerovatno talentovan, ali se već tada znalo: hoćeš li da pobijediš Bronštajna — mijenjaj dame i idi u završnicu...“

Na meču pionira Lenjingrada i Kijeva 1940. godine, Mark Tajmanov je igrao na prvoj tabli. I on se sjeća mladića sa crnom kovrdžavom kosom i prodornim, ispitivačkim pogledom. Bronštajn je partiju brzo dobio, a zatim je počeo da iznosi duge varijante u analizi.

Na stolu pored njega ležale su sveske — na jednoj je pisalo: Nimcovičeva odbrana 4.Dc2, na drugoj: Nimcovičeva odbrana 4.e3. Očigledno, to su bili analitički prikazi tada modernog otvaranja.

Ali kada je Tajmanov zamolio da zaviri u bilješke, uslijedilo je razočaranje: stranice svezaka bile su netaknute, potpuno prazne. Protivnik mu je odmah objasnio: „Sveske mi služe samo da me podsjete na otvaranje, a sve ostalo znam napamet.“ Tipičan odgovor; tada je Bronštajn imao šesnaest godina.

U velikoj bučnoj družini, Devik je uvijek više volio razgovor udvoje. Tu je naviku David Jonovič zadržao do kraja života. Korčnoj objašnjava tu sklonost dijalogu Bronštajnovom slabijom dikcijom.

Čini mi se da je u razgovoru jedan na jedan jednostavno uspijevao bolje da zadobije pažnju sagovornika i preciznije plasira svoje originalne ideje. Za njega je komunikacija bila svojevrsni poligon na kojem je ispitivao bujicu misli koje su ga obuzimale.

Godine 1940. postao je majstor — najmlađi majstor u zemlji. U to vrijeme, tu počasnu titulu potvrdio mu je Smislov. Vasilij Vasiljevič se prisjeća:
„Bio sam predsjednik kvalifikacione komisije, i stigle su mi partije Boleslavskog i Bronštajna: obojica su ispunili norme za majstora. Boleslavski je već imao reputaciju iskusnog šahiste, dok je ime školarca iz Kijeva bilo manje poznato. Pogledao sam partije i rekao: 'Zaslužuje titulu majstora — David Bronštajn!'“

Nije suvišno napomenuti da je predsjednik kvalifikacione komisije tada imao svega devetnaest godina.

Trener novih majstora bio je Aleksandar Markovič Konstantinopoljski. Razlika u godinama između trenera i njegovih učenika nije bila velika, pa je Konstantinopoljski često učestvovao u omiljenoj igri Ize i Devika: jedan postavi neku poziciju na tabli, a druga dvojica treba da pogode — u čijoj partiji se ta pozicija pojavila. Gotovo uvijek bi pogodili: malo je bilo toga u šahu što im nije bilo poznato. Znali su ne samo partije, već i rezultate turnira, biografije velikih i manje velikih šahista, njihove karaktere, sklonosti.

Četrdeset godina kasnije, David Jonovič je pričao mladim moskovskim majstorima o učesnicima Londonskog turnira 1883. godine. Nije im samo davao šahovske karakteristike, već je povezivao otvaranja sa gastronomskim ukusima maestara, ne zaboravljajući da pomene njihove navike i dnevne rutine.

U proljeće 1941. godine, Devik je, pošto je završio školu, predao dokumenta na fiziko-matematički fakultet Kijevskog univerziteta. Počeo je rat. Nisu ga primili u vojsku zbog vida, i tokom ljeta 1941. Devik je pješice napustio Kijev, ka kojem se front brzo približavao. Poslije mnogih lutanja, 1942. godine stigao je u Tbilisi. Nije imao stalni posao, nije dobijao obrok-kartice. Živio je od seansi simultanki u bolnicama.

„Ponekad se moj dnevni obrok sastojao od hljeba i šake-dvije smokava“, prisjećao se Bronštajn. Ipak, lokalni šahisti trudili su se da mu pomognu koliko su mogli. U jednom periodu Devik je čak bio zadužen za biblioteku (na gruzijskom jeziku!).

U jesen 1943. poslali su ga u Staljingrad: počeli su radovi na obnovi fabrike „Crveni Oktobar“. Devik je izgledao kao avet, bio je izmučen, jednom je izgubio obrok-kartice — a u tim godinama to je značilo stalnu, hroničnu neuhranjenost.

(Nastaviće se)

(Stavljen nastavak 10.)