U septembru 2026. godine Samarkand će biti domaćin Svjetske šahovske olimpijade. Savjetnik predsjednika Međunarodne šahovske federacije (FIDE) Berik Balgabajev govorio je za „Gazetu“ o tome zašto je „Veliki švajcarski turnir“ poslužio kao generalna proba Olimpijade, s kakvim se izazovima suočavaju organizatori, i šta će zemlja dobiti od ovog velikog takmičenja.
Samarkand će u septembru 2026. godine postati centar svjetskog šaha – tu će biti održana Svjetska šahovska olimpijada, kao i kongres FIDE. Grad se već ove godine oprobao u velikoj ulozi, ugostivši „Grand Swiss“ – najveći turnir šahovske sezone. O pripremama za Olimpijadu i razvoju šaha u regionu, razgovarali smo sa savjetnikom predsjednika FIDE, Berikom Balgabajevim.
– Vaša zvanična funkcija je savjetnik predsjednika FIDE. Koji su vaši zadaci i koje funkcije obavljate unutar federacije? Berik Balgabajev – Ja sam predstavnik FIDE u Samarkandu u vezi sa pripremama za Svjetsku šahovsku olimpijadu i kongres FIDE, koji će se održati ovdje tačno za godinu dana – u septembru naredne godine.
– Dakle, vi ste koordinator priprema za Olimpijadu? Berik Balgabajev – Da.
– A učestvujete i u organizaciji „Grand Swiss“ turnira? Berik Balgabajev – Da, taj turnir je zapravo testni događaj u sklopu priprema za Olimpijadu. Upravo zato smo i odabrali lokaciju „Samarkand City Expo“. Ovo nam omogućava da već ove godine „isprobamo“ format, napravimo eventualne greške, steknemo iskustvo, kako bismo iduće godine bili potpuno spremni. Sutra počinjemo sa inspekcijom hotela u kojima će boraviti učesnici i gosti Olimpijade.
– Da li su već počele i konkretne pripreme s lokalnim vlastima? Berik Balgabajev – Da. Juče, 9. septembra, održan je radni sastanak sa hokimom (gradonačelnikom) i zamjenikom hokima Samarkanda, Ruslanom Kabilovim, koji je zadužen za turizam. Za nekoliko dana stiže i direktor našeg kancelarijskog tima iz Lozane, Sava Stoisavljević, koja je zadužena za pripremu FIDE kongresa. Zajedno s njom i kolegama iz „Samarkand City“-ja ćemo raditi inspekcije.
– Da li je ovakav pristup uobičajen u sportu? Berik Balgabajev – Apsolutno. Sličan pristup imaju i druge velike federacije. Na primjer, Međunarodna fudbalska federacija (FIFA) organizuje Kup konfederacija godinu dana prije Svjetskog prvenstva, da bi provjerila spremnost. Za lokalnu šahovsku federaciju, vlasti i volontere, ovo je sjajna prilika da steknu iskustvo i prilagode se našim standardima. Taj rad je u velikoj mjeri nevidljiv, ali vrlo temeljit, i zahtijeva strpljenje. Ujedno pomaže da se otkriju slabe tačke i da ih zajednički riješimo.
– Da li su već u 2023. godini, tokom Svjetskog prvenstva u ubrzanom šahu koje se takođe održavalo u Samarkandu, uočeni neki problemi? Berik Balgabajev – Ne. Taj turnir je bio kratak, trajao je svega pet dana. Olimpijada je nešto sasvim drugo: to je ekipno takmičenje, potpuno drugačijeg obima. Prvenstvo u rapidu i blicu je bilo pojedinačno, sa manjim brojem učesnika. Osim toga, održavalo se u Kongresnom centru, dok će Olimpijada biti u Ekspo-centru. Dakle, na neki način tek utiremo put.
– Da li ste zadovoljni tokom priprema? Berik Balgabajev – Uglavnom da. Ako bismo rekli da je „prosječna temperatura u bolnici normalna“ – onda je sve u redu. Pojavljuju se pitanja, mi ih prosljeđujemo lokalnim organizatorima, i ona se rješavaju.
– Možete li navesti konkretan primjer, da bi čitaocima bilo jasnije? Berik Balgabajev – Na primjer, pojavio se problem sa kupovinom karata za voz „Afrosiab“. To je sada glavni način prevoza između Samarkanda i Taškenta. Ukazali smo na taj problem – i on se već rješava.
– Da li je slična situacija i s avionskim letovima? Berik Balgabajev – I tu je bilo poteškoća. Te smo probleme odmah prenijeli lokalnim vlastima, i trenutno se razmatraju. Jasno je da neke stvari ne mogu da se riješe odmah – zahtijevaju širi, sistemski pristup, na nivou čitave države.
– Znači li to da organizacija tako velikog događaja stimuliše razvoj infrastrukture? Berik Balgabajev – Apsolutno. Tako je uvijek bilo – veliki sportski događaji doprinose unapređenju infrastrukture, a samim tim i poboljšanju kvaliteta života lokalnog stanovništva. Uložena sredstva se isplate: novac ostaje u zemlji – angažuju se volonteri, puni su hoteli, restorani, radi gradski prevoz. Sve to se vraća kroz poreze i donosi konkretne koristi građanima.
– Olimpijada će biti već treći veliki šahovski događaj u Uzbekistanu, poslije Svjetskog prvenstva i Grand Swissa. Svi su održani u Samarkandu. Da li su razmatrani i drugi gradovi – Taškent, Buhara, Hiva? Berik Balgabajev – Naravno. Već smo ranije organizovali faze Grand Prix turnira u Taškentu i Hivi. Ako stignu ponude iz Buhare ili drugih gradova, bićemo više nego srećni. Rad se ne smije zaustaviti poslije Samarkanda, posebno zato što postoji predsjednički dekret o razvoju šaha, i svi aktuelni turniri su dio te strategije.
Prvi dan Grand Swissa u Samarkandu. Foto: Šahovska federacija Uzbekistana
– Od čega zavisi izbor grada? Od podnijete kandidature? Berik Balgabajev – Uglavnom od uzbekistanske strane. Naravno, sve zavisi i od razmjera takmičenja. Olimpijada je poseban format. Treba znati: po nivou zastupljenosti, šahovska olimpijada je treći najveći sportski događaj na svijetu, odmah poslije Ljetnjih olimpijskih igara i Svjetskog prvenstva u atletici. FIDE ima 200 federacija, i nastojaćemo da sve budu predstavljene. To znači da će to biti najzastupljeniji događaj po broju zemalja učesnica u savremenoj istoriji Uzbekistana.
Pritom, ne treba graditi nove stadione ni posebne objekte: dovoljne su sale Ekspo-centra. Jedna će biti za open sekciju, druga za žensku, a pored toga će biti organizovani i tradicionalni prateći sadržaji: izložbe, seminari, konferencije, knjižare s literaturom i suvenirima, kulturni program.
– Ako proširimo geografiju: koliko znamo, bili ste jedan od rukovodilaca Azijske šahovske federacije, a vaša porodica je iz Kazahstana. Kako ocjenjujete stanje šaha u Centralnoj Aziji? Berik Balgabajev – Mislim da je Centralna Azija, a posebno Uzbekistan i Kazahstan, sada lokomotiva razvoja šaha. Pogledajte koliko je novih turnira, koliko medalja osvajaju lokalni sportisti. Najobjektivnije se to vidi na svjetskim prvenstvima za djecu.
FIDE je jedina federacija koja organizuje prvenstva za najmlađe: do 8, 10, 12, 14, 16, 18 i 20 godina. Ako pogledate statistiku – Kazahstan i Uzbekistan su stalno u vrhu.
– A kakva je situacija u ostalim zemljama regiona? Berik Balgabajev – U Kirgiziji je šahovski život vidno oživio, trude se da pripreme prvog velemajstora. U Tadžikistanu je prvenstvo zapadne Azije održano u Dušanbeu, uskoro će biti i Kup predsjednika države. U Turkmenistanu se šah takođe razvija, mada bih volio da to ide malo dinamičnije. Ono što zabrinjava je situacija u Avganistanu. Tamo su šahovska takmičenja zvanično zabranjena iz vjerskih razloga. U kontaktu smo s njihovim ministarstvom sporta, pokušavamo da nađemo rješenja, tačke dodira, ali situacija je naravno teška.
– Po vašem mišljenju, mogu li ovakvi veliki sportski događaji zaista da ujedine ljude iz različitih zemalja?
Berik Balgabajev – Bez sumnje. Šahovska olimpijada je čak i više od sportskog takmičenja. To je pravi festival. Zamislite: ogroman turnirski prostor, i u njemu – pravo šahovsko kraljevstvo. Sportisti dolaze u nacionalnim uniformama, sa simbolima, ponekad i u tradicionalnoj odjeći. Čak se organizuje i nezvanično takmičenje za najbolju uniformu. To je veoma lijepo i atraktivno.
Vidjećete ovdje Afriku, Aziju, Okeaniju, zemlje za koje možda ranije niste ni čuli: Britanska Djevičanska Ostrva, Gernzi, Džerzi, Solomonska i Komorska Ostrva… Sljedeće godine čitav svijet će se okupiti u Samarkandu, i to će biti spektakularan prizor. Već sada razgovaramo o mogućnosti da se ceremonija otvaranja održi na trgu Registan – to bi bilo veličanstveno i postalo bi vizit-karta zemlje.
– Andrea Bočeli je držao koncert u Samarkandu i sreo se sa mladim šahistima. Kako je došlo do tog susreta? Berik Balgabajev – Andrea je veliki ljubitelj šaha. Čak ima i nalog na jednoj od online platformi, sa sasvim solidnim rejtingom za jednog amatera. Kada smo saznali da dolazi u Samarkand, organizovali smo susret direktno u hotelu Hilton, bukvalno odmah po njegovom dolasku iz aerodroma.
Djeca iz šahovskih škola grada, pobjednici i osvajači medalja na turnirima srela su se sa njim, dobila autograme, slikala se. On je sa zadovoljstvom pričao sa svakim od njih. Za djecu je to bio nezaboravan događaj, a i za Andreu – proširenje vidika: saznao je više o ulozi Uzbekistana u svjetskom šahu.
– Jesu li djeca prepoznala Bočelija? Berik Balgabajev – Čak i ako ga neko nije odmah prepoznao, nakon susreta su sigurno poželjeli da saznaju ko je on. A ipak je on među top 3 najpoznatija operska pjevača na svijetu. Za djecu je to bila jedinstvena prilika da se približe visokoj umjetnosti.
– I za kraj: kakvi su vaši utisci o Samarkandu i ovoj posjeti uopšte? Berik Balgabajev – Ovo mi nije prva posjeta Samarkandu, već sam bio ovdje na raznim turnirima, uključujući i Svjetsko prvenstvo u rapidu. Ali svaki put dolazim s radošću.
Danas je, na primjer, slobodan dan na turniru, i organizovana je ekskurzija po gradu za igrače, sudije i FIDE tim. Rado ću im se pridružiti. Samarkand je grad sa ogromnim kulturnim nasljeđem, i kombinovati šahovske događaje s takvom istorijom – to je posebno zadovoljstvo.
Napomena: Prema odluci predsjednika Uzbekistana od 8. maja 2023. godine, Ministarstvu ekonomije i finansija naloženo je da u budžetskim parametrima od 2024. godine predvidi do 50 milijardi suma za temeljitu pripremu za 46. Svjetsku šahovsku olimpijadu (u 2024. godini je izdvojeno 30 milijardi suma, a u 2025. – 50 milijardi suma, a to je oko 3,7 miliona eura). Organizacionim komitetom predsjedava premijer Abdula Aripov.
Pobjednik ‘Velikog Švajcarca’, Giri, inače je vrlo pričljiv – kako u brojnim intervjuima i podkastima, tako i na svojim društvenim mrežama. Ali, ponekad je čak i on previše zauzet – pa doći do komentara nije tako lako. Međutim... ne i nakon Samarkanda, gdje je zajedno s Bluebaumom izborio svoj treći nastup na Turniru kandidata. Morali smo sustići zvanične izvore, s obzirom na to da je na sva glavna pitanja o svom nastupu i očekivanjima u vezi s Turnirom kandidata 2026. već odgovorio.
– Anishe, treći put učestvujete na Turniru kandidata. Nema mnogo igrača u svijetu kojima je to pošlo za rukom. Šta to vama znači? Anish Giri – Mnogo! Naravno, više nisam onaj mladi igrač koji se raduje svakom pozivu na veliki turnir. Ali... Turnir kandidata je nešto sasvim posebno, jedino takvo takmičenje zbog kojeg sam spreman da usmjerim sve svoje resurse – i mentalne i psihološke. Možda zvučim pomalo samouvjereno kada kažem da vjerujem da mogu pobijediti i izboriti meč za titulu. Ali mislim da svako ko dođe na taj turnir gaji istu nadu – inače nema smisla ni ulaziti u ciklus svjetskog prvenstva.
– Možete li uporediti svoja iskustva iz 2016. i 2020? Anish Giri – Oba puta sam se plasirao zahvaljujući rejtingu. Nikada nisam direktno izborio plasman. Godine 2015. stigao sam do polufinala Svjetskog kupa, ali nisam uspio da se popnem više... Kvalifikovati se za Turnir kandidata preko ovakvog turnira kao što je ‘Veliki Švajcarac’ je nevjerovatno prijatno i časno.
– Koliko vam je bilo važno da osvojite baš prvo mjesto? Anish Giri – Novac je, naravno, važan, ali o njemu sam razmišljao tek u posljednjem trenutku – ni za šta ne bih zamijenio priliku da se plasiram na Turnir kandidata. To je istorijska šansa da postanem svjetski šampion! Želim tu šansu, i spremam se za nju veoma ozbiljno... Prije posljednjeg kola sam čak vizualizovao pobjedu, i već sam zamišljao kako ću se spremati za Turnir kandidata sa svojim timom. Možda sam čak malo i pretjerao s maštanjem, ali lijepo je što se bar dio toga već ostvario.
– Da li zaista toliko želite da postanete svjetski šampion? Anish Giri – Da, naravno! Nikada to nisam krio – ni onda kad je svjetski šampion bio Karlsen, a pogotovo ne sada. Ali, pored toga što želim da pobijedim u meču, veoma mi se dopada i sam proces priprema za tako veliki događaj.
– Ali više nemate 21 godinu, kao 2016. u Moskvi, ni 25 kao kad ste igrali u kandidatima drugi put. Može li vam godine predstavljati prepreku? Anish Giri – U različitim situacijama godine imaju različito značenje. Malo sam prestar da bih s istim entuzijazmom kao prije deset godina jurcao po turnirima. Godine 2011, kada sam prvi put igrao u Vajk an Zeu, imao sam 17 – i dao sam apsolutni maksimum. Taj turnir je bio pravi zamajac za moju karijeru, osjećaj je bio nezaboravan i nikad se više nije ponovio. Ali, kao što sam već rekao – Turnir kandidata je posebna priča. Svaki od njih je zaista neponovljiv. Uvjeren sam da će tako biti i ovoga puta.
– Dakle, godine kod vas ne igraju nikakvu ulogu? Anish Giri – I dalje radim naporno, a izazov kao što je Turnir kandidata je jedini koji me zaista izvodi iz uobičajenih okvira. Da ranije nisam uopšte radio na šahu, zbog ovog bih turnira to sigurno počeo da radim. Ali pošto se šahom bavim cio život, sada mi je posebno važno što imam ovako jak dodatni poticaj!
– Kako vam je išao turnir u Samarkandu? Anish Giri – Generalno mirno. Nisam paničio, nisam pokušavao da se forsiram kad stvari nisu išle kako treba u pojedinim partijama... Poslije četiri kola imao sam samo „+1“, ali onda sam pobijedio Oparina i Mauricija – i na kraju sam dao sve od sebe... Pobjeda protiv Van Foresta u 9. kolu bila je jako važna, ali ništa ne bi bilo moguće bez posljednje partije.
– Kako ste se spremali za Niemana – da li ste išli na "sve ili ništa"? Anish Giri – Prvo treba reći da smo bili u istoj situaciji – i njemu je pobjeda bila jednako potrebna kao i meni. Jedina razlika bila je u tome što sam ja imao bijele figure i mogao sam da biram pravac igre. Da sam igrao pasivno na remi, njemu bi bilo mnogo lakše – mogao bi da izbjegava remi i u nekom trenutku krene na sve ili ništa. Ali nisam mu dao tu šansu – igrao sam kao „prvi broj“, stekao mali pritisak, i odjednom mi je pružio priliku da se „zakačim“. U završnici se vidjelo da imam ozbiljne šanse – pogotovo nakon što sam dobio mogućnost da probijem potezom 30.b4!
– Šta ste osjetili u tom trenutku? Anish Giri – Konkretno u tom trenutku – ništa. Trebalo je još pobijediti. Uspio sam da se saberem i nađem jasan put ka pobjedi. Kada sam uzeo konja na b3, imao sam izbor – da igram sigurno ili da forsiram razvoj. Pomislio sam: ako sada ne rizikujem, neću pobijediti, i na kraju se neću plasirati među kandidate – to sebi nikada ne bih oprostio. Zato sam odlučio da zaoštrim igru. Na sreću, upalilo je.
– Kada je partija završena, da li su vas preplavile emocije? Anish Giri – Ne baš. Trebalo je još sačekati kako će se završiti ostale partije... Tek kada su Bluebaum i Firouzj remizirali, mogao sam da se smirim. Ali napetost me nije puštala sve do večeri. Bilo je to – prijatno.
– Djelovalo je kao da ste bili zadovoljni što ste baš protiv Niemana igrali odlučujuću partiju. Imate li neku posebnu istoriju međusobnih duela? Anish Giri – Imam osjećaj kao da nas namjerno spajaju u ključnim trenucima. Prije godinu dana izgubio sam od njega prijateljski meč za tablom, pa sam se revanširao u onlajn partiji, pa smo se opet nadmetali u kvalifikacijama za Esports World Cup. Uvijek je nešto bilo u igri: prvo smo igrali za 10.000 dolara, pa za 50.000, a sada – za stotinu hiljada i mjesto među kandidatima. Stvarno izgleda kao da smo Hans i ja osuđeni da igramo jedan protiv drugog u odlučujućim momentima.
– Rekli ste da ste vizualizovali pobjedu. Da li to često radite? Anish Giri – Za mene je to uobičajen dio psihološke pripreme. Možda sam ovog puta otišao i predaleko – počeo sam da razmišljam čak i o tome kakav će mi biti tim. U jednom trenutku sam se zaustavio i samo nastavio da vrtim scenarije u glavi. Kod mene vizualizacija radi – ali, nažalost, ne uvijek. Recimo, dva kola prije kraja Turnira kandidata 2020, kada sam skoro stigao Nepomnjaščija, počeo sam da zamišljam kako ću igrati meč za titulu – i... ništa se nije ostvarilo.
– U posljednje vrijeme imate niz sjajnih rezultata: „+5“ u Šardži, „+5“ u Samarkandu. Da li ste mijenjali stil igre, nešto u podešavanjima, u svojoj „strategiji pouzdanosti“? Anish Giri – Ne, ne, i dalje sam isti onaj „remizer“ kao i uvijek. Sjetite se Čenaija – osam remija u prvih osam partija. Tada se povela čitava rasprava o mom stilu igre – i morao sam da pobijedim u posljednjem kolu samo da bih dokazao da i ja mogu da dobijem partiju. U stvarnosti, sve zavisi od forme. Kad si u dobroj formi, kao ovdje, rezultat dolazi čak i sa mojom konzervativnom strategijom. I u Šardži i u Samarkandu sam dobio dosta partija, iako se stil igre uopšte nije mijenjao.
– Niste mijenjali stil, čak ni kad ste znali da vam treba puno pobjeda? Anish Giri – Da. Ali remi nije uvijek isti. Kada gledalac vidi da kompjuter pokazuje „0.00“, to ne znači nužno da je partija remi. Ponekad to samo znači da kompjuter sve vidi. A vi – vi to ne vidite. Vi gradite igru prema drugim parametrima, pravite planove, borite se protiv ideja protivnika. Čak i komentatori često pojednostave stvar.
– „Prilagođavaju se“ mišljenju kompjutera? Anish Giri – U suštini, da. Kad mnogo gledaš šah uz kompjuter, oslanjajući se na njegov izbor, percepcija pozicije se otupi. Evo primjera: bio sam jednom u studiju, i jedan analitičar je pokazao komentatoru dugačku varijantu koja je objašnjavala zašto je igrač pogriješio. Komentator je pogledao varijantu i rekao: „Ma samo je previdio figuru!“ – iako je znao da to nije istina. Ali tako je lakše! Gledaocu je teško da se udubi u duge, duboke varijante. To često iskrivljuje sliku o partiji.
– Danas sve zanima samo „mišljenje“ kompjutera! Anish Giri – Da, žalosno je, ali tako je. Niko ne želi da „uključi mozak“ više nego što mora, iako se generalno igra danas igra znatno jače. Kada sam počinjao da se bavim šahom, učili su nas potpuno drugačije. I kompjuteri tada nisu bili toliko jaki – moglo se i raspravljati s njima.
– Danas vrhunski šah pripada mladima, i većina stručnjaka igrače starije od 30 godina doživljava kao veterane... Kako vi gledate na svoje godine i šta biste rekli „u svoju odbranu“? Anish Giri – Iskreno, ja uopšte ne osjećam svoje godine. I dalje jako volim šah i uživam u njemu. Da, kao dijete sam bio mnogo više opsjednut šahom, i s godinama je ta vatra malo oslabjela. Ali i dalje obožavam trenutak kada sjednem za tablu, kada počnem da se pripremam, da radim... Osjećam neku vrstu zavisnosti od toga, iako je to sada drugačije. Sjećam se kada sam počinjao – imao sam rejting oko 2100, imao sam 11 godina, i bukvalno sam gorio za igrom. Mogao sam da igram bilo gdje i bilo kad: s prijateljima, sam, uživo, na internetu, naslijepo, u autobusu, u vozu, svuda – samo da igram šah. Tada mi je sama igra bila užitak – bio je to moj „narkotik“.
– Da li sada imate manje vremena ili vam je oslabila motivacija? Anish Giri – Sada mi je potreban poticaj – igrati bez cilja ili uloga više nije isto. Da, mogu to da uradim, ali emocije nisu iste... Danas je za mene šah prije svega profesionalni put: da postajem jači, da ostvarim konkretne ciljeve. Strast prema igri i dalje postoji, ali sada ima drugačiji oblik. Ne mislim da je to ni loše ni dobro – to je jednostavno prirodan tok života. Mislim da većina ljudi prolazi kroz isto. Neki to pomiješaju s gubitkom interesa, razočaraju se jer šah ne donosi istu radost kao ranije – pa počnu da traže nešto drugo.
– Kao, recimo, Karlsen ili Nakamura? Anish Giri – Da, ali ne samo oni. Tako govore mnogi vrhunski šahisti. Lično mislim da sada uživam u šahu čak više nego kad sam igrao na Turniru kandidata 2016. ili 2020. godine... Iskreno, čini mi se da ih danas volim još i više. Samo – na drugačiji način!
– Može li pad rezultata da utiče na tu ljubav? Anish Giri – Kod mene se to nije desilo. Još prošlog proljeća bio sam peti na svjetskoj rejting-listi, a onda sam dugo bio u padu i čak ispao iz top 10. Ove godine sam osvojio nekoliko turnira i vratio se u vrh. Ne bih rekao da su se moji osjećaji prema šahu u tom periodu nešto bitno promijenili.
– Osim vas, u Samarkandu se na Turnir kandidata plasirao i Bluebaum. On ne spada među elitu – nikad nije imao ni 2700 rejting. Svaki put se među kandidate provuče neko od koga se to ne očekuje: u Jekaterinburgu su to bili Van Hao i Aleksejenko, u Madridu Duda i Raport, u Torontu Abasov... Smatrate li da je to dobro ili loše za određivanje šampiona?
Anish Giri – Ja sam za da Turnir kandidata ima mješovit sastav učesnika – tako je zanimljivije. Prisutnost Bleubauma, po meni, biće veoma korisna. Niko ne zna u kakvoj će biti formi na proljeće sljedeće godine… Možda nastavi da igra ovako jako, s naglaskom na kontranapad, kao na ‘Velikom Švajcarcu’ (pogledajte mu partije s Pragnanandom i Erigaisijem – bio je izuzetno praktičan i efikasan). Nije morao da rizikuje – ni u Samarkandu, ni na Turniru kandidata. On će pustiti druge da rizikuju, i takav balans će učiniti turnir življim i zanimljivijim.
– Dakle, odobravate FIDE-inu politiku da otvara vrata Turnira kandidata što većem broju šahista? Anish Giri – Prvih nekoliko godina sam mislio da je sistem loš – možda zato što tada nisam mogao da se plasiram, a „moje mjesto“ je odlazilo drugima. Ali onda sam shvatio da treba gledati širu sliku. Ova rotacija je dobra za Turnir kandidata! Na kraju, dobijamo više jakih igrača koji možda inače nikada ne bi stigli do tog nivoa. Zamislite koliko bi bilo dosadno da svake dvije godine za mjesto u meču igra istih osam „velikih“ imena. I onako će se pet-šest „starih poznatih“ naći tu, ali upravo zahvaljujući „svježim“ licima, ciklus postaje dinamičniji i zanimljiviji. Više napetosti!
– Ali čime će se onda Turnir kandidata razlikovati od, recimo, Vajk-an-Zea, gdje zajedno igraju zvijezde i „obični“ igrači? Anish Giri – Ne vidim u tome ništa loše. Jedan ili dvojica igrača koji nisu svjetska elita neće ništa narušiti niti će naškoditi brendu. Uspjeh Vajk-an-Zea se dijelom i zasniva na tome što ima miješovit sastav. Iskreno, mislim da bi organizatori turnira uopšte trebalo ozbiljnije da razmisle o poticajima. Igrači su pametni i ambiciozni profesionalci – treba im obezbijediti uslove koji ih motivišu da igraju zanimljiv šah. Ne treba se uvijek oslanjati na čuda – i najhrabriji borci nauče lekcije iz svojih grešaka, dobiju par „opekotina“ i počnu da rizikuju manje. Zato format turnira treba da nagrađuje rizik. Kad dvojica igrača kojima je potrebna pobjeda igraju jedan protiv drugog – gotovo je sigurno da će partija biti uzbudljiva. Samo napravite takve uslove – i imaćete turnir koji svi žele da gledaju! To je toliko očigledno.
– Nekada se smatralo da je najuzbudljiviji format onaj koji prirodno ne dozvoljava remije – „nokaut“. Tako se igra tenis, i upravo tako bi trebalo da se igra i šah. Zašto je taj format ostao samo u Svjetskom kupu? Anish Giri – Što se tiče atraktivnosti, „nokaut“ je, naravno, sjajan, ali on se razlikuje od načina na koji smo navikli da se šahovski turniri organizuju. Nekada su se igrali samo kružni turniri, zatim su se pojavile švajcarske tabele, i drugi formati. Gledaocima se to dopada, ali bi potpuno promijenilo logistiku organizacije turnira.
– Ali vama se „nokaut“ dopada? Anish Giri – Oh, Svjetski kup je fantastičan turnir, obožavam ga. Trudim se da uvijek učestvujem na njemu, jednostavno zato što je izuzetno uzbudljiv. Jedva čekam da opet igram. S druge strane, to je vrlo težak put za kvalifikaciju u ciklus za svjetsku titulu… Igrao sam na mnogo Svjetskih kupova i jednom sam bio veoma blizu da dođem do samog kraja. Svjetski kup je uvijek ogromno iskušenje – i veliki užitak.
– Koji biste onda format stavili na prvo mjesto? Anish Giri – Ako okupite najbolje i date im prave poticaje, igraće na pobjedu u svakoj partiji. Ja bih mogao da organizujem turnir sa samo dvije odlučujuće partije – bez problema bih predložio format, učesnike i nagrade. Ali… to nije moja odluka – to je odgovornost organizatora. Igrači samo slijede pravila. Ne treba kriviti učesnike, već format. Ako je neko vaše takmičenje nekoliko puta zaredom bilo dosadno, možda bi trebalo da se zapitate – nije li problem u sistemu, a ne u igračima?
Kada Vesli So mora da pobijedi – a on je vjerovatno najpouzdaniji igrač svih vremena – on i pobijedi. Mene često zovu „dosadnim igračem“, ali sam u Samarkandu pobijedio pet partija. Pa šta još želite?! Sve zavisi od okolnosti!
– U Samarkandu ste igrali sa 7-časovnim tempom. Mnogi smatraju da je to svojevrsno „ubistvo“ šaha. Tačnije, ubistvo interesovanja za šah – teško da ima mnogo amatera spremnih da čitav dan provedu prateći prenos. Anish Giri – Nekome to možda ne odgovara, ali kvalitet partija na ovom turniru govori sam za sebe. Bio je viši nego na većini velikih takmičenja. I to ne samo kod najjačih – vrhunski nivo igre su pokazivali čak i oni čiji rejting nije bio među najvišima s obzirom na jačinu učesnika.
– Dakle, vi ostajete dosljedni pristalica klasike? Anish Giri – U vrijeme kada ubrzani formati sve više dobijaju na popularnosti, smatram da je klasičan šah i dalje preko potreban. Ne smijemo srozati igru na puki rezultat – jedan je pobijedio, drugi izgubio, a sve između toga nije važno. Važno je! Magija šaha je u tome što različiti igrači dolaze do iste krajnje tačke potpuno različitim putevima… Ako to izgubimo, izgubićemo samu suštinu igre – ono zbog čega je vole milioni širom svijeta.
Za pažnju publike se, naravno, treba boriti – ali šah treba približiti ljudima ne klovnovima za tablom, već njegovom ljepotom.
Piše: Tatjana Postnikova 23. septembar 2025, 14:00 po moskovskom vremenu
Učesnik meča za titulu 2012. godine nekako je neprimjetno postao veteran. Šta on misli o mlađoj generaciji šahista?
Glupo je poricati da se u šahu u posljednjih 10 godina dogodila velika smjena generacija. Čak se i Magnus Karlsen, koji je početkom 2010-ih bio vrlo mlad, zasitio titula i povukao iz aktivnog igranja u šampionskom ciklusu. Sve više pažnje u vijestima posvećuje se momcima koji nemaju ni 20 godina, dok se oni koji su igrali 2000-ih ili ranije već doživljavaju kao pravi veterani savremenog šaha.
Boris Gelfand je 2012. igrao meč za titulu svjetskog šampiona i bio vrlo blizu da pobijedi Višvanatana Ananda. U 2025. Gelfand je i dalje aktivan, ali rjeđe igra, a na „Velikom Švajcarcu“ je bio jedan od najstarijih učesnika. A šta on misli, sa visine svog iskustva, o savremenoj mladosti?
Pročitajte u njegovom intervjuu za „Čempionat“!
„Stasala je izuzetna generacija“
– Borise Abramoviču, kako vam je bilo da igrate na ‘Velikom Švajcarcu’? Kakve su emocije? Boris Gelfand – To je najzanimljiviji turnir godine, najjači. Veoma sam želio da igram ovdje. Nažalost, negdje mi je ponestalo snage da postignem bolji rezultat.
– Koji su vam bili ciljevi pred ovaj turnir? Vjerovatno niste računali da ćete se kvalifikovati za Turnir kandidata? Boris Gelfand – Naravno da ne. Htio sam da odigram zanimljive partije. Ne nastupam tako često, a ovdje se ukazala prilika da zaigram na veoma jakom turniru. To mi je bilo vrlo interesantno, naravno.
– Koliko se šah promijenio posljednjih godina? Možete da uporedite, jer igrate već mnogo decenija. Boris Gelfand – To je jako dobro pitanje, jer je zaista očigledno da su se šahovi jako promijenili. Stasala je zaista izuzetna generacija, koja igra drugačije – intenzivnije, u drugom stilu. I turnir u Samarkandu… Kada ga gledate sa strane, ne osjeti se to toliko, ali kada igrate sami, jasno se vidi nivo koncentracije, raznovrsnost ideja i preciznost igre. Da, mlada generacija je igru podigla na novi nivo.
– Dakle, ne iznenađuje vas što sada ima mnogo mladih igrača od 16 do 18 godina koji se već odlično pokazuju na svjetskom nivou? Boris Gelfand – Ne, naravno. Pa ja mnoge od njih i poznajem. Velika većina onih koji su sada u vrhu, na ovaj ili onaj način su bili na mojim treninzima. Mogao sam da pretpostavim da će ovaj ili onaj mladić stići do najvišeg nivoa za godinu-dvije, a on je to uspio već sada. Ali to ne mijenja suštinu.
U Rusiji takođe stasava vrlo jaka generacija
– Kakav je osjećaj takmičiti se s momcima koje ste, grubo rečeno, sami učili i još ih uvijek učite, koji su odrasli uz vaše knjige? Boris Gelfand – To je veoma zanimljivo. Meni je uopšte važno da osjećam atmosferu, da osjećam igru i da se ne pretvorim u nekog starog dekicu koji priča bajke o svojoj borbenoj mladosti (smije se).
– Da li se više nervirate kad igrate protiv mladih momaka? Boris Gelfand – Ne, isto se nerviram protiv svih.
– Još uvijek? Boris Gelfand – Nažalost, da. Ili, možda je to čak i dobro, ne znam. S jedne strane, da mogu da se ne nerviram, vjerovatno bih mogao i bolje da igram. S druge strane – ako ti postane svejedno, onda čemu uopšte igrati?
– Da li vam je drago što se na velikim turnirima još uvijek takmiče šahisti iz vaše generacije? Boris Gelfand – Naravno! Tu su i Ivančuk, i Širov. Sa Širovim sam čak i igrao u Samarkandu. Drago mi je da smo pokazali, u suštini, dostojan rezultat. Čitav život smo proveli zajedno u šahu, i divno je što je ta generacija još uvijek u formi i takmiči se na ovako jakom turniru.
Boris Gelfand Foto: FIDE
– Može li se reći da šah nema neku određenu starosnu granicu za „penziju“? U običnim sportovima ljudi odlaze u tridesetim, najkasnije četrdesetim, a ovdje...? Boris Gelfand – I ovdje postoji starosna granica. Iz naše generacije ima svega nekoliko ljudi. I to, ja ne igram tako često, Širov – možda nešto češće. Ivančuk igra bez pauze, ali to je više izuzetak koji potvrđuje pravilo. Igrati se može – ali držati nivo, to je teško.
„Ne razumijem napade na Gukeša“
– Gdje vi vidite budućnost šaha? U nekim novim formatima, online igri, brzopoteznom šahu – ili ipak u klasici? Boris Gelfand – Mislim da je „Veliki Švajcarac“ najjasniji dokaz da je klasika najzanimljiviji format. To vam je kao i u muzici: neko voli da sluša Baha ili, recimo, Šnitkea, a neko – rep. Možda rep sluša više ljudi, ali postoje i ljubitelji klasične muzike. I mislim da je pogrešno sve mjeriti brojkama. Većini se dopada jedno – pa dobro. Ali većinu ljudi u svijetu šah uopšte ne zanima. Šta to znači – da treba da ga ukinemo?
Dobro je što postoje različiti formati, svako može da pronađe ono što mu je zanimljivo. Prije par mjeseci bio je turnir u Saudijskoj Arabiji, kao neka vrsta sajber-šaha. Gledao sam kako u završnici top protiv topa obaraju zastavicu. Možda je nekome i to zanimljivo za gledanje. Meni – nije. Za mene su mnogo vredniji turniri ovakvog ranga, kao što je bio ovaj u Samarkandu.
U šahu se pojavila „brza klasika“. Šta je to?
– Gukeš je svjetski prvak, ali Magnus Carlsen ne igra klasične partije. Po vašem mišljenju, ko je od njih ipak najjači? Boris Gelfand – Magnus je najjači. Ali ne razumijem napade na Gukeša. On je postao svjetski prvak zasluženo. U istoriji šaha je bilo perioda kada su prvaci bili očigledno dominantni – recimo Aljehin, Karpov, Kasparov, Carlsen – a bilo je i prvaka koji su bili prvi među jednakima: Smislov, Petrosjan, Talj, Spaski. Nije se moglo reći da su oni bili najjači šahisti. Jedni od najjačih, koji su odigrali malo uspješnije.
Sada imamo sličnu situaciju. Ovog puta prvak je postao Gukeš. Možda će zadržati titulu, a možda će je osvojiti neko drugi. Ali u svakom slučaju, to će biti jak, elitni šahista. Tako da ja to ne bih doživljavao kao neku tragediju.
– Da li vam je krivo što ste se vi svojevremeno toliko približili šampionskoj tituli, a Magnus je od nje tako lako odustao? Boris Gelfand – Ne. Magnus je odigrao toliko mečeva i osvojio toliko turnira da je u nekom trenutku, možda, osjetio zasićenje, umor od svega toga. Možda mu je i ponestalo energije za nadljudske napore. Svaki čovjek ima svoju psihologiju, svoje prioritete, i s poštovanjem gledam na odluku Magnusa Carlsena. Naravno, meni bi lično bilo draže da on i dalje igra klasiku. Ali njegov izbor treba poštovati.
– Da li vam je titula svjetskog prvaka „nezaokružen geštalt“ (“nezaokružena životna priča”? Boris Gelfand – Ne, ne. Veći dio karijere uopšte nisam važio ni za prvog, ni za drugog favorita. Ipak, prošao sam čitav taj put. Na kružnom prvenstvu svijeta sam podijelio drugo mjesto, na kraju nisam dostigao Ananda. Zatim sam osvojio Svjetski kup, pobijedio u mečevima kandidata, izašao na meč za svjetsku titulu, koji se završio neriješeno. Čak sam i taj-brejk tog odlučujućeg dana odigrao najmanje ravnopravno, ako ne i bolje – ali, nije bilo suđeno. Šta sad da se radi?
– Kad smo već kod Gukeša. U Samarkandu je zabilježio tri poraza zaredom, od čega dva od 16-godišnjaka. Da li je to katastrofa za svjetskog prvaka, ili samo trenutni pad forme? Boris Gelfand – Mislim da to samo dodatno potvrđuje ono o čemu smo govorili na početku. Mlada generacija igra nevjerovatno riskantno. U mojoj generaciji sam možda bio jedan od najriskantnijih igrača, ali ni ja nisam igrao tako. A oni idu do kraja, na pobjedu u svakoj partiji. U takvoj igri lako se može pretjerati i izgubiti. Za Gukeša je to lekcija.
Ali on još uvijek traži sebe – postao je svjetski prvak vrlo rano, i nastavlja da napreduje, usavršava se, puno radi na šahu i traži tu granicu koju više ne smije da pređe. Juče izgubio, danas pobjeđuje – ništa strašno. Za njega je ovaj turnir, kao i svi naredni u naredne dvije godine, praktično trening. Ima srećnu okolnost da može da preuzme rizik, da eksperimentiše i slobodno traži svoju igru.
– Šta mislite o situaciji s Hikaruom Nakamurom, koji se trenutno pokušava kvalifikovati za Turnir kandidata preko državnih prvenstava? Boris Gelfand – U svakom zakonu postoje rupe. Zatvaraju se, ali uvijek će se pojavljivati nove. Po mom mišljenju, najrazumnije bi bilo da se ukine to mjesto za kandidatski turnir koje se dodjeljuje na osnovu rejtinga i da se prebaci ili na Svjetski kup, ili na „Veliki Švajcarac“, ili na FIDE Circuit. To mi djeluje mnogo logičnije nego rejting. U tim sistemima ljudi ipak igraju turnire. Bilo je slučajeva kada je Ding Liren skupljao partije, Alireza Firouzja je to takođe radio. A sada je Nakamura našao rupu u zakonu.
– Već dugo živite u Izraelu. Kakva je trenutno situacija sa šahom u zemlji? Među najboljima nema mnogo izraelskih igrača. Boris Gelfand – Tačno tako. Trenutno smo u vrhu samo ja i Maks Rodštajn, koji je ovdje odigrao jako dobro, a na ženskim turnirima Marsel Efroimski – dakle troje nas je.
Loši su to dani za šah u Izraelu. Nekada je među najboljima bilo najmanje petorica igrača, reprezentacija je redovno osvajala medalje, nikada nismo padali ispod petog mjesta. A onda su, nažalost, sitni, beznačajni ljudi sve to uništili. Osim malih intriga, osim kako da ugrabe nešto za sebe, sina ili prijatelja – ništa ih drugo ne zanima. I tako smo došli do toga da se mladi šahisti više ne podstiču. Ima talentovanih momaka, ali ih, naprotiv, pokušavaju obeshrabriti da se trude i postignu nešto. Veoma tužna situacija – već deset godina nemam nikakav odnos s tim ljudima.
Boris Gelfand Foto: FIDE
– Može li se situacija promijeniti u skorije vrijeme? Boris Gelfand – Malo vjerovatno. Rušiti je lako, a graditi – teško.
– Nedavno se dogodio neprijatan slučaj sa izraelskim šahistima na turniru u Španiji, gdje im je zabranjeno da igraju. Šta mislite o tome? Boris Gelfand – Znam vrlo malo. Po onome što sam čuo – to se desilo zbog grupe drskih, bučnih aktivista koji su zastrašivali organizatore, prijetili im. Tako sam čuo, ali ne znam tačno. Momci će preživjeti, mi ćemo preživjeti, a turniru sramota zauvijek – šta da se radi. Neka se igraju svojih prljavih igara.
– Može li šahista iz Izraela ikada postati svjetski šampion? Boris Gelfand – Praktično nevjerovatno. Na nivou statističke greške. U principu, jasno je da danas u šahu dominira Azija: tu su Indija, Uzbekistan, Kazahstan se diže, Kina, u Iranu ima mnogo jakih šahista. Pa i Amerikanci imaju sjajnu generaciju – ali većina njih je azijskog porijekla. To je ozbiljan signal.
– Budućnost svjetskog šaha je u Aziji? Boris Gelfand – To je već sadašnjost. Mislim da će se taj trend zadržati narednih 10 godina. A dalje… Tolike promjene se dešavaju u svijetu da niko zapravo ne zna šta nas čeka.
Prije nekoliko dana u Samarkandu, Uzbekistan, završen je jedan od glavnih turnira sezone – "Veliki Švajcarac". Najbolji šahisti svijeta (uz poneki izuzetak) podijelili su između sebe solidne nagrade i nove karte za Turnir kandidata – 2026. Kraj takvog takmičenja odličan je povod za podvlačenje crte i odgovaranje na nagomilana oštra pitanja ljubitelja šaha u proteklim nedjeljama.
A kome bi ta pitanja trebalo da budu upućena? Naravno, predsjedniku FIDE Arkadiju Dvorkoviču. Novinar „Championat“-a razgovarao je s njim ne samo o ishodima turnira u Samarkandu, već i o novom dres-kodu, lukavoj taktici Hikaru Nakamure i povratku ruskih reprezentacija.
„Mladi su ovaj put ozbiljno pritiskali“
– Arkadije Vladimiroviču, kako vam izgleda završnica „Velikog Švajcarac“? Arkadij Dvorkovič– Bilo je jasno i prije početka da će se sve odlučivati poslednjeg dana, kao i prethodnih godina. Sjećam se kako je prošli put Andrej Esipenko izgubio u posljednjem kolu od Anisha Girija i nije uspio da se plasira na Turnir kandidata. Ovdje je bilo više kandidata za prolazna mjesta nego prošle godine, pa je svima bilo zanimljivo ko će tačno osvojiti kartu. Neke od onih koji su se borili za mjesto na Turniru kandidata moglo se i očekivati: Alireza Firouzja, Anish Giri, Vincent Keymer, koji se već dugo približava vrhu. Ali mladi su ovaj put jako pritisli, a i Matthias Blüebaum se pojavio kao neočekivan konkurent svima.
– A kod žena? Arkadij Dvorkovič – Katja Lagno je bila favorit od samog početka. Izdržala je čitav turnir i kvalifikovala se, ali za drugu kartu vodila se žestoka borba. Nešto se odlučilo već u 10. kolu, ali konkurencija je ipak bila veoma tijesna. Istina, ovdje je bilo manje iznenađenja. Bilo je jasno da će se sestre Muzičuk, Vaishali i Bibisara boriti od samog starta. „Veliki Švajcarac“ je vjerovatno najnaporniji, najteži turnir u našem kalendaru za igrače – ali zato i izuzetno zanimljiv.
Jekaterina Lagno Foto: FIDE
— Da li vas je iznenadila sjajna igra mladih momaka? Arkadij Dvorkovič — Drago mi je što sam pogodio sa nekim vajld-kartama za turnir, uključujući Endija Vudvorda. Igrao je veoma dobro i ušao u top 8, što je sjajno. Mnogo me iznenadio Mišra, odlično je igrao Nihal Sarin – on je već malo stariji, ali ipak. Drago mi je i što je ovdje Vanja Zemljanski izgledao prilično dobro. Jasno je da mu je još uvijek teško, ali nastupio je sasvim dostojno. Volodar Murzin se pokazao malo slabije nego što se očekivalo, još uvijek traži sebe u standardnom vremenskom formatu. U ubrzanom šahu je postao svjetski prvak, ali u klasičnom mu je za sada još uvijek pomalo teško. Mislim da će s iskustvom to doći. Veoma je lijepo što mladi ozbiljno počinju da se takmiče s iskusnima.
— Može li se reći da su se šah generalno podmlađuje? Arkadij Dvorkovič — Naravno, može. To je djelimično povezano s razvojem kompjuterske tehnologije. Priprema igrača se odvija uz pomoć jakih šahovskih programa. To je promijenilo čitav proces i pristup šahista. Mnogi se ne boje da rizikuju, čak i uz visok intenzitet igre. Naravno, zbog toga dolazi i do većeg broja grešaka. S druge strane, ima više neočekivanih rezultata. Na „Velikom Švajcacu“ definitivno nije bilo „remi smrti“. Usprkos najdužem vremenskom formatu, efikasnost tokom čitavog turnira bila je dobra.
Druga stvar je da mi i dalje razmišljamo o vremenskoj kontroli. Trend je više u pravcu njenog skraćivanja. Ozbiljno sumnjam da će na sljedećem izdanju Grand Swiss turnira kontrola biti ovako duga kao sada.
— U taj trend spada i odluka FIDE da organizuje turnire u „brzoj klasici“? Arkadij Dvorkovič — „Brza klasika“ je skraćenje kontrole do krajnje granice, što bi se reklo. To je maksimum na koji možemo da idemo. Ipak, napomenuću: za sada smo odobrili samo pilot-eksperiment, kako bismo sveobuhvatno razmotrili njegove rezultate. Ali ako govorimo o običnoj klasici, imamo već kraće vremenske kontrole, prije svega na Svjetskom kupu. I mnogi šahisti, iako ne svi, smatraju da bi ta kontrola sa Svjetskog kupa trebalo da postane standard na svim glavnim turnirima. Još ćemo o tome raspravljati, ali je očigledno da se sve kreće u tom pravcu.
— Mislite li da će kraći vremenski formati u nekom trenutku potpuno potisnuti klasični šah? Arkadij Dvorkovič — Mislim da formati koji su bliži rapidu još dugo neće izgurati klasiku. „Klasika“ će još ostati, ali biće kraća nego što je bila i nego što je sada. Dugoročni trend svakako ide u tom pravcu. Ipak, postoji dosta ljudi širom svijeta koji vole šah baš zato što mogu da sjednu i razmišljaju, a ne samo da brzo odlučuju i uzbuđeno se nadmeću (smijeh).
„Kod muškaraca treba ukinuti kvalifikaciju putem rejtinga“
— Na Grand Swiss turniru isproban je novi tip dres-koda, u kojem su dozvoljene farmerke. Da li je na odluku FIDE uticao Magnus Karlsen? Arkadij Dvorkovič — Magnus tu nema nikakve veze. Može se reći da je ta situacija s njim bila impuls u javnosti, ali mi smo o tome i ranije razgovarali. Tu treba voditi računa o više faktora. Ne samo o mišljenju igrača, već i o mišljenju partnera, sponzora, medija. Mi smo svakako za razumne odluke. Usput, primijetili smo da su se igrači, usprkos znatnom ublažavanju službenih zahtjeva, uglavnom nastavili oblačiti možda čak i konzervativnije nego što je to dozvoljeno pravilima. To je dobro, znači da svi razumiju da na ekranu treba izgledati primjereno. Jasno je da mogu postojati izuzeci. Pojedinačni slučajevi koji izazivaju sumnju – mogući su. Ali to su zaista izolovani slučajevi, a ogromna većina igrača izgleda vrlo pristojno.
— Šta mislite o situaciji s Hikaruuom Nakamuurom, koji pokušava da se kvalifikuje za Turnir kandidata preko slabih turnira? Arkadij Dvorkovič — Pravila nikada nisu savršena. Neke postojeće rupe u njima smo potcijenili. Tako nešto se događalo i ranijih godina. Postojali su razni načini, i takve situacije su se pojavljivale. Ovo je za nas lekcija, pravila će se mijenjati.
U cjelini, smatramo da bi glavni način kvalifikacije trebalo da bude takmičarski. Možda rejting više ne bi trebalo da bude direktan kriterijum za plasman na Turnir kandidata. Ipak treba igrati turnire i kvalifikovati se kroz njih. Ili se kvalifikovati zbirno, kroz više turnira, na primjer u okviru FIDE Circuit sistema ili neke druge metode bodovanja.
Hikaru je pažljivo pročitao pravila, vidio da postoji ta mogućnost i iskoristio je. Lično uzimam u obzir i njegovu porodičnu situaciju, o kojoj je govorio – očekuje prinovu u porodici i tome posvećuje posebnu pažnju. Naravno, postoji i kontraargument da je profesionalac i da bi trebalo da se ponaša drugačije, ali za mene je to ipak važno, i sigurno ne želim da uvodimo kazne ili nepotrebna ograničenja.
Nadam se da će na narednim turnirima njegovi protivnici ipak biti jači. Naravno, više bih volio da je Hikaru igrao Grand Swiss, ali razumijem da mu sada nije baš zgodno da dugo bude odsutan od kuće.
— Znači li to da FIDE uskoro planira da promijeni pravila za kvalifikaciju na Turnir kandidata? Arkadij Dvorkovič — Promjene će sigurno biti, ali to neće uticati na Hikarua u ovoj konkretnoj situaciji. On je kao drugi na svijetu po rejtingu zasluženo izborio plasman na Turnir kandidata, i postavljati mu sada neke vještačke prepreke ne bi bilo ispravno. Druga je stvar što se nadam da u budućnosti više neće biti takvih rupa u pravilima i povoda da se šahisti optužuju za neko neetično ponašanje.
Hikaru Nakamura Foto: FIDE
— Kod žena je sve transparentno. Tamo se takve situacije ne dešavaju. Arkadij Dvorkovič — Da, jer smo kod njih uklonili sve opcije za kvalifikaciju putem rejtinga. Vjerovatno smo to trebali uraditi i kod muškaraca. Smatrali smo da neke tradicije treba zadržati, ali izgleda da to nije bilo ispravno.
— FIDE je 2025. godine usvojila niz važnih odluka u vezi s ruskim sportistima. Na turnirima su dozvoljeno učešće veteranskoj, omladinskoj i ženskoj reprezentaciji. Da li se planira neka rasprava o mogućem povratku muške reprezentacije Rusije, kao i o povratku zastave i himne na narednim kongresima? Arkadij Dvorkovič — U pravu ste, nedavno održana Generalna skupština pokazala je da je za većinu članova FIDE konstruktivan rad s MOK-om od suštinskog značaja. Upravo taj rad omogućio je usvajanje svih pomenutih odluka koje nisu naišle na primjedbe od strane MOK-a. Opšti trend u protekloj godini može se nazvati pozitivnim. Ne sumnjam da će oba pitanja koja ste pomenuli biti uvrštena u dnevni red Generalne skupštine FIDE u decembru.
Uzimajući u obzir iskustvo drugih međunarodnih federacija, može se nadati povratku svih ruskih timova na turnire u 2026. godini, ukoliko budu ispunjeni važeći kriterijumi MOK-a. Što se tiče šireg, globalnijeg rješenja – ono će zavisiti od opšte međunarodne situacije i opet, od aktuelnih preporuka MOK-a.
Velemajstor Nikita Vitiugov je ispričao zašto se našao u Ujedinjenom Kraljevstvu, kako je radio s Janom Nepomniachtchijem i šta misli o promjeni dress‑koda u šahu.
Nakon 2022. godine mnogi ruski šahisti napustili su otadžbinu i promijenili sportsko državljanstvo. Jedan od njih bio je Nikita Vitiugov, koji sada igra pod zastavom Engleske. Možda njegov prelaz nije bio najviše poznat javnosti, ali Nikita je bio veoma istaknuta figura u domaćim šahovskim krugovima.
Zajedno sa reprezentacijom Rusije osvojio je dosta medalja na međunarodnim turnirima, napisao nekoliko knjiga posvećenih teoriji otvaranja, pobijedio na prvenstvu Rusije i bio član tima Jana Nepomniachtchija u meču za svjetsku titulu protiv kineskog velemajstora Dinga Lirena.
„Šampionat“ se susreo i razgovarao s Nikitom na „Velikom švajcarskom turniru“ u Samarandu. Velemajstor je zamolio da u razgovoru ne diraju oštre političke teme i razloge njegovog odlaska iz Rusije. O svemu ostalom Vitiugov je govorio maksimalno iskreno i otvoreno. Ispričao je kako se promijenio njegov život nakon promjene državljanstva, šta mu se sviđa, a šta ne u životu u Londonu, podijelio sjećanja o radu s Janom Nepomniachtchijem i iznio je mišljenje o najnovijim šahovskim vijestima.
Treba posebno istaći da je Nikita bio jedini među šahistima koji su napustili Rusiju u posljednje tri godine, koji nije odbio da se razgovara s novinarom „Šampionata“ u Samarkandu.
„Promjena federacije bila je teška odluka“
— Nikita, u trenutku promjene federacije živjeli ste u Španiji, ali ste prešli pod zastavu Engleske. Zašto je tako ispalo? Nikita Vitiugov — Nikad mi se nije sviđalo kad ljudi žive u jednoj zemlji, a predstavljaju drugu. To mi je malo vještački. Zato, kada sam donio odluku da promijenim federaciju, naravno da sam se prvo obratio Špancima. Tamo sam zaista živio, učio španski jezik i želio da se i dalje integrišem. Prilično je čudno što ljudi iz španske federacije nisu nikako reagovali na moj zahtjev. Ne samo da nisu pokazali interesovanje – oni su me jednostavno ignorisali.
Da pojasnim situaciju: odmah bih postao prvi šahista njihove zemlje, pojačao bih reprezentaciju. Učio sam jezik, legalno sam boravio u zemlji — drugim riječima, sa mnom ne bi bilo nikakvih problema.
Uopšte, promjena federacije za mene je bila jako teška odluka. Uopšte nisam želio to da uradim. Čitav život za mene su glavni turniri bili oni u sastavu ruske reprezentacije, nikad mi nije padalo na pamet da igram pod drugom zastavom. Da, razumio sam da bih negdje u drugoj zemlji mogao dobiti bolje uslove, ali o tome nikada nisam ozbiljno razmišljao.
U toj situaciji, kada nisu pokazali ni trunku interesovanja, pomislio sam da ne treba više praviti kompromise. Tako je Španija otpala.
— A onda ste otišli Englezima? Nikita Vitiugov — Ne baš tako. Vjerovatno ne bih ništa dalje ni preduzimao, ali su mi se javili sudije iz Engleske šahovske federacije i predložili da se preselim u Englesku. Engleska me uvijek zanimala, ali nisam mislio da je preseljenje tamo uopšte moguće. Znao sam koliko je teško srediti bilo kakvu dokumentaciju, naročito tada.
A onda se sasvim neočekivano sve otvorilo. Oni su mi rekli da im se prvi put ukazala mogućnost da nekome obezbijede boravišnu dozvolu. Sredili su je meni i mojoj porodici.
A stvar je bila još teža jer se u Engleskoj šah ne smatra sportom.
Nikita Vitjugov (lijevo) Foto: Christopher Furlong/Getty Images
– Ozbiljno? Nikita Vitiugov – Apsolutno. Sa aspekta šaha, Engleska je jedna od najgorih zemalja za preseljenje. Sva šahovska dešavanja tamo se zbivaju usprkos okolnostima. Ne procjenjujem to ni dobro ni loše, samo govorim kako vidim. Ovdje sve ide usprkos, samo zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca koji to sve podnose na svojim plećima. Pomogli su i meni s papirologijom, i preselili smo se.
Ovdje je sve ispalo lakše. Svi mi znamo engleski bolje nego španski, plus smo svi donekle uronjeni u tu kulturu. Osim toga, Engleska je znatno otvorenija zemlja nego Španija. Ne može se ni uporediti njihova otvorenost prema pridošlicama. Španija je krajnje zatvorena zemlja, Engleska krajnje otvorena. Živimo tamo godinu i po, sve mi se sviđa. Ali, nažalost, za moj šah ovo je... (smije se).
– Nije najpovoljnija opcija? Nikita Vitiugov – Pa da, reći ćemo tako (smije se). Moja karijera nije imala nikakvog plusa od toga. U principu, znao sam da neće ni biti kakvih posebnih benefita. Ovo rješenje nije bilo radi nekog interesa ili koristi, kao što bi mnogi mogli pomisliti. Finansijski aspekt pri izboru je bio potpuno odsutan.
Samo mi se dopala Engleska. Bio sam tamo prvi put 2013. godine sa Peterom Svidlerom. Tada sam bio njegov sekundant na turniru kandidata u Londonu. Neopisivo mi se dopao grad London, gdje sada živimo sa porodicom. Tamo je sve divno, osim šaha (smije se).
– Meni se čini da vam Engleska podsjeća i na rodni Petersburg. Nikita Vitiugov – Naravno! Ah, to špansko sunce... U Engleskoj je klima – prednost. Ljudi ne razumiju, jer obično idu u suprotnom pravcu – iz Engleske u Španiju. A za mene je prednost što nema tog beskrajnog sunca zimi, što može kiša padati. Nisko nebo, oblačno – to je kao kod kuće.
– A ima li nešto što vam sada nedostaje iz Rusije? Nikita Vitiugov – Ruski jezik. Osim toga, čitav život sam proveo u Petersburgu, nijednom mi nije palo na pamet da se preselim čak ni u Moskvu, o drugoj zemlji uopšte nisam razmišljao. Prema tome, sada mi nedostaje mnoštvo mjesta u gradu, neke osobe. Nadam se da ću u nekom trenutku doći, posjetiti rodni grad…
„Šahista u Engleskoj – to je nešto čudno“
– Koliko se sada vaš život u Londonu, kada govorimo o svakodnevnim, praktičnim stvarima, razlikuje od života u Sankt Peterburgu? Nikita Vitiugov – Puno se razlikuje. Nikada nisam shvatao koliko je teško živjeti u drugoj zemlji, jer sam čitav svoj život proveo u jednom gradu. U drugoj zemlji je sve teže – čak i disati vazduh. Sve se dešava na stranom jeziku. Iako, u Engleskoj ljudi mirno prihvataju bilo koji nivo jezika. Možete pričati na nivou profesora sa Oksforda, a možete i sa tri riječi: please, sorry, thank you. Kako kažu – to su tri najvažnije riječi engleskog jezika.
– To je sjajno, jer recimo u Francuskoj ponekad sa snobizmom gledaju na one koji ne govore savršen francuski. Nikita Vitiugov – Mnogo je takvih mjesta, ali u Engleskoj su ljudi otvoreniji. Ipak, sve je mnogo komplikovanije, sve mi je novo. Trideset pet godina svog života živio sam u jednoj stvarnosti, a sada sam u drugoj.
Opet, svi znaju da je London prilično skup grad za život – pa tako i za šahistu. U Rusiji je šahista ozbiljna profesija, to je karijera, a u Engleskoj – to je nešto čudno. Tamo se na šah gleda kao na društvenu igru. Sa strane se može činiti da je šahovski život u Engleskoj bolji nego što zapravo jeste. Tamo sve zavisi od nekoliko pojedinaca.
Kao što sam već rekao – sa šahovske strane nisam dobio nikakvu korist. Ranije mi je kalendar bio ispunjen prvenstvom Rusije, igrama za reprezentaciju, ekipnim prvenstvom Rusije, klupskim prvenstvom Evrope. Bilo je mnogo turnira u Rusiji. A ovdje… Sad igram druge turnire.
– Da li ste sada najbolji šahista Engleske po rejtingu? Nikita Vitiugov – Trenutno – ne. Imamo nekoliko šahista istog nivoa. Najmanje što mogu reći jeste da imamo legendarnog Majkla Adamsa. Tako da – prvi ili drugi po rejtingu u zemlji, to su sve formalnosti. Globalno gledano – to ništa ne znači. Radije bih bio…
Majkl Adams Foto: Oli Scarff/Getty Images
– U SAD ili nekoj drugoj vrhunskoj federaciji? Nikita Vitiugov – Ne. Naravno, postoji mnogo zemalja – nećemo sad upirati prstom – gdje su šahisti u mnogo povoljnijem položaju. U tim zemljama i šahisti koji su tek u top deset imaju ogroman broj prilika. Ja nipošto ne kritikujem ljude iz Engleske federacije, jer ono što oni već rade je nevjerovatno. Jednostavno, uslovi života u toj zemlji su takvi, a status šaha je takav kakav jeste.
„Meč za titulu bio je težak udarac za sve“
– Velik dio vaše karijere bio je posvećen radu sa Janom Nepomniachtchijem. Konkretno, pomagali ste mu u meču protiv Dinga Lirena. Zašto Jan nije uspio da pobijedi? Nikita Vitiugov – Meč s Dingom bio je izuzetno dramatičan. U suštini, poslije njega Ding se povukao iz šaha. Nedavno je izgubio od Gukeša i čini mi se da se više neće vratiti šahu. Taj meč s Janom ga je toliko energetski iscrpio da, iako je pobijedio, više nikada nije dostigao onaj nivo. Posljednji put kada je igrao na svom vrhuncu bio je taj nesretni taj-brejk. Tada je Ding igrao fenomenalno. Možda je tada uspio da dostigne neki nivo koji ranije nije mogao i za to je dao apsolutno sve što je imao.
Što se tiče Jana, teško mi je to komentarisati. Neke stvari jednostavno ne smijem da govorim. Već sam ranije rekao – prije svega, Jan je taj koji je izgubio meč, a ne Ding koji ga je dobio. Jan je imao više prilika da meč završi u svoju korist nego Ding. I, naravno, to je jako teško... Jasno je da je za Jana to bio veliki udarac, ali čak i za mene, kao člana njegovog tima, koji je posvetio nekoliko godina rada s njim – bilo je to veliko razočaranje. U suštini, to je uticalo i na moju karijeru.
– Ozbiljno? Kako? Nikita Vitiugov – Posvetio sam nekoliko godina svog života radu s Janom, umjesto da se razvijam kao igrač. Sve svoje planove sam pravio u skladu s tim radom. Sve svoje šahovske ideje sam ulagao u taj projekat. A na kraju je sve završilo neuspjehom. Za mene to nije bio samo posao gdje dođeš, uzmeš novac i odeš. Zaista sam dao mnogo, i žao mi je što se završilo kako jeste.
Ali šta da se radi? Treba ići dalje, takve stvari se dešavaju. Iako, za sve ljude koji su na bilo koji način bili uključeni u taj meč, on je bio veliki udarac. I, koliko god čudno zvučalo, čak i za pobjednika. Titulu je osvojio po cijeni koju, vjerovatno, nije bio spreman da plati. Teško je reći šta je na kraju ispalo bolje. Jan je izgubio meč, ali nastavlja dalje, bori se i dalje. U sljedećem Turniru kandidata, koji je održan u Torontu, bio je blizu da se ponovo kvalifikuje za meč, a Ding... Ne znam šta se dešava s njim iznutra.
– Kako je izgledao vaš rad s Janom? Da li ste bili njegov trener ili sparing partner? Nikita Vitiugov – Rad je bio u različitim formatima. Pomagao sam mu na nekoliko turnira i svaki put se moja uloga pomalo mijenjala. Počeo sam kao consultant za otvaranja, kasnije se to negdje pretvaralo u psihološku pomoć i podršku, u neke opšte savjete. Bio sam direktno prisutan na meču u Astani s Janom i svim silama sam pokušavao da mu održim moralni duh.
– Dakle, postojala je i neka prijateljska pomoć? Nikita Vitiugov – Ima jedna dobra izreka Mihaila Talja: „U kartama nema braće.“ Tako da – nije bilo prijateljske pomoći, a ako je i bilo, možda je čak i odmogla. U profesionalnom radu prijateljstvo može da smeta. Nekad moraš da budeš oštar, u nekim trenucima ne smiješ da žališ čovjeka, a dobri ljudski odnosi jednostavno to ne dozvoljavaju.
Ali mogu da kažem da smo sada Jan i ja u dobrim, prijateljskim odnosima. Nadam se da njegov šahovski put nije završio tim mečom.
„Kompjuter je ubio šah u njegovom starom obliku“
– Hajde da malo porazgovaramo o aktuelnim temama. Šta mislite o situaciji sa Nakamurom, koji diže rejting igrajući na lokalnim turnirima u SAD? Nikita Vitiugov – Iskreno, to me nimalo ne dotiče, tako da kritikovati čovjeka što postupa po pravilima i onako kako mu odgovara – čudno je.
– FIDE je promijenila dres-kod i dozvolila dolazak na turnire u farmerkama. Kakvo je vaše mišljenje o tome? Nikita Vitiugov – Ta tema je, iskreno, izmišljena ni iz čega.
– U suštini, postala je zanimljiva nakon skandala s Magnusom Karlsenom. Nikita Vitiugov – Moguće je da su, nakon što je izgubio titulu, za Karlsena važnijim postale neke druge stvari – ne šah, već farmerke ili nešto slično. Možda mu se jednostavno pojavilo mnogo slobodnog vremena. Zaista ne razumijem zašto ta tema izaziva toliki haos. Po mom mišljenju, nije nikakav problem obući odijelo. Ljudi ne igraju fudbal u kupaćem kostimu, kao što ni obrnuto nije slučaj. Svaki sport ima svoju opremu, svoj dres-kod, i niko se zbog toga ne žali.
To što su u šahu svi jednaki, ali su neki jednakiji – takođe nije nikakva novost. Sto ljudi je moglo da se buni protiv dres-koda, ali bilo je dovoljno da Magnus jednom zalupi vratima – i sve se promijenilo. I to je potpuno uobičajena situacija.
Magnus Karlsen Foto: Dean Mouhtaropoulos / Getty Images
– Nedavno je FIDE uvela i novi format šaha – „brzu klasiku“. Da li on ima perspektivu? Nikita Vitiugov – Mislim da ima. To je normalno i sasvim logično. Ranije sam na sve to – Fišerov šah, blic, rapid – gledao dosta kritično. Sada shvatam da je to upravo pravac u kojem šah ide. I to je normalno i ispravno. Za mlade i ambiciozne šahiste to je budućnost. To je ono čime će se oni baviti narednih godina. Mislim, već bez mene (smije se).
– A vi lično, kako gledate na te formate? Nikita Vitiugov – Meni lično to više nije toliko interesantno kao nekad, jer osjećam da su moji najbolji profesionalni dani već iza mene. Sada imam više interesovanja i motivacije za trenerski rad. Tek sam na početku tog puta. Ipak, rad sa Janom je nešto posebno.
Na primjer, „Veliki švajcarski turnir“ – to mi je ranije bio omiljeni turnir u kalendaru. A sada vidim koliko se šah promijenio, koliko mi je taj turnir postao težak i iscrpljujući. Duge partije nisu uvijek visokog kvaliteta, iako se može steći utisak da duže vrijeme povećava kvalitet igre. Ja to ne primjećujem kod sebe – možda već igram toliko loše da mi nijedno vrijeme ne pomaže. Ne znam.
– Može li se reći da se šah sada „podmladio“? Sve je više talentovane djece i tinejdžera, a svjetski prvak ima samo 19 godina! Nikita Vitiugov – Apsolutno. U suštini, kompjuter je jednostavno ubio šah u njegovom starom obliku. Učinio je informacije dostupnim svima. Velemajstori iz prošlosti su godinama skupljali znanja. Bobi Fišer je, recimo, namjenski učio ruski da bi mogao čitati šahovske knjige. Danas ne moraš učiti ništa – knjige postoje na hiljadu jezika. A osim toga, postoje i šahovski programi. Dakle, ono što su ljudi nekad skupljali decenijama, sada bilo ko može naučiti za nedelju dana. To je jednostavno – drugi svijet!
Šah je društvena igra. I baš zato je kompjuter odigrao najdramatičniju ulogu. Uticao je na sve sfere života, a šah je – jednostavno ubio u starom obliku. Ne postoji bolja riječ za to.
Danas šah postoji u drugom formatu. To više nije neka naučna oblast u kojoj se nešto istražuje. To je sada samo sport, i kreativni element gotovo da više ne postoji. Odnosno, sveden je na minimum, dok je ranije bio ogroman. Mislim da je šah prije 50-ak godina imao veću ulogu nego što je trebalo. Sada se ta uloga vraća na nivo koji je realan. To je društvena igra. Da, možda najzanimljivija od svih – ali ništa više od toga.
Fudbal, recimo, gledaju milioni jer je dostupan svima. Šah je ipak dosta kompleksna igra, da bi neko mogao da ga prati sa strane, potrebna je velika priprema. Inače je teško razumjeti sve ideje velemajstora, tok njihove misli, sve trikove. Običnom gledaocu je teško da u tome uživa. Zato je šah postao nešto „za svoje“.
– U isto vrijeme, sve češće se organizuju turniri na kojima se šah prikazuje kao e-sport. Kako gledate na taj pravac razvoja igre? Nikita Vitiugov – Po mom mišljenju, taj scenario nije realan. Jednostavno zato što će šah uvijek beznadežno gubiti od svake igre gdje se puca ili bilo koje druge igre – zbog svoje kompleksnosti. Ako ga gledamo kao neku čudnu, neobičnu igru među ostalima, možda će ga uključiti u neki turnir s velikim nagradnim fondom.
Ne igram video-igre, ali razumijem da bilo koji fudbalski menadžer, Counter-Strike, Dota – okupljaju milijarde ljudi širom svijeta, dok šah – svega nekoliko miliona, i to u najboljem slučaju.
Ako šah ode potpuno u sferu zabave, uvijek će gubiti, jer postoji milion jednostavnijih i pristupačnijih stvari. Po mom mišljenju, za šah je bolji drugačiji put. On bi trebalo da se nađe rame uz rame s pozorištem i operom. Da postane nešto u čemu ljudi ne traže korist. Na primjer, operu često niko ne razumije, iako se pjeva na raznim jezicima. Ipak, ona postoji, ljudi idu i plaćaju karte.
Tako bi i šah trebalo da iskoristi svoju elitnost – ali ne u negativnom smislu te riječi. Treba i dalje pokušavati da bude dostupan, da se približi masama, ali uz oslonac na svoju bogatu istoriju. U zabavnoj industriji šah će uvijek biti u podređenom položaju, ali uz operu, pozorište i klasičnu muziku – ima svoje dostojanstveno mjesto.
Intervju sa najistaknutijom heroinom šahovskog svijeta u 2025. godini Piše: Tatajana Postnikova 19. septembar 2025
Intervju s indijskom šahistkinjom Divjom Dešmukh
Indijka Divja Dešmukh je ispričala za „Šampionat“ o svom učešću u turniru kandidata i meču s muškim svjetskim šampionom.
Divja Dešmukh – nova zvijezda ženskog šaha i bez sumnje glavna heroina 2025. godine. Prije samo par mjeseci za nju je malo ko čuo, ali 19-godišnja Indijka napravila je senzaciju na Svjetskom kupu. Iako nije imala titulu velemajstora, osvojila je tu titulu i plasirala se na turnir kandidata!
Na „Velikom švajcarcu“ u Samarkandu Divja se nije takmičila u ženskoj sekciji, nego u otvorenom dijelu sa muškarcima, i zauzela je dostojno 81. mjesto od 116 učesnika, prestigavši ne samo Aleksandru Gorjačkinu, nego i, na primjer, Vladislava Artemjeva, Levona Aronjana i Borisa Gelfanda. Pri tome je Dešmukh remizirala sa Gukešom Dommaradžu!
Tokom turnira Divja je dala ekskluzivni intervju „Šampionatu“. Podijelila je emocije nakon partije sa svjetskim šampionom, govorila o odnosu prema Aleksandri Gorjačkini i odgovorila na pitanje da li bi nekada dama mogla pobijediti muškarca u meču za titulu najboljeg igrača svijeta.
Divja Dešmukh
„Željela bih da igram protiv Gukeša na vrhuncu“
– Divja, munjevito si ušla u elitu svjetskog šaha. To izaziva opšte divljenje. A ti sama — šta osjećaš? Divja Dešmukh– Mislim da je u očima javnosti ovo zaista bio neočekivan uzlet. Ali uvijek sam znala da imam dobar nivo i da ću s vremenom postati još bolja. Sve se desilo prilično brzo, i zbog toga sam srećna!
– Na Grand Swiss si igrala na otvorenom turniru. Da li ti pruža više emocija kada igraš ravnopravno s muškarcima, ili kada ih pobjeđuješ? Divja Dešmukh– Svaka pobjeda za mene je veoma važna. I, iskreno da priznam, nema razlike — igram li protiv žene ili muškarca. Za mene je mnogo važnije koliko dobro ja sama igram. Kad sam krenula na turnir, imala sam velike sumnje, jer sam bila pretposljednja među nosiocima, a protivnici su veoma jaki. Ali mislim da je, nakon partije sa šampionom svijeta, moja samouvjerenost porasla.
–Da li ai očekivala da ćeš igrati protiv šampiona svijeta? Divja Dešmukh
Divja Dešmukh– Ne. Apsolutno ne — nisam. Malo mi je žao što Gukeš trenutno nije u najboljoj formi, jer bi bilo jako zanimljivo igrati s njim kad je na vrhuncu. Ali sigurna sam da će uskoro doći k sebi. U svakom slučaju, bio je interesantna partija.
– Koliko ti je ta partija bila teška? Divja Dešmukh – Na turniru u Samarkandu sve partije su veoma teške (smije se), tako da ne bih rekla da se taj duel nečim razlikovao od ostalih.
– Rekla si da se još ne osjećaš kao velemajstor. Šta treba da se promijeni da bi to osjetila? Divja Dešmukh – Možda sam to rekla kada sam tek dobila titulu. Sad mi je to postalo jasno, i osjećam se kao velemajstor (smije se).
– Kakve si emocije doživjela kada si osvojila Svjetski kup i shvatila da si se kvalifikovala za turnir kandidata? Divja Dešmukh – Bila sam srećna. I vjerovatno je to za mene bilo i neko olakšanje. Tada sam pomislila: „Kad sam već stigla ovako daleko, mogu da se borim za zlato i uzmem tu kartu za turnir kandidata.“ Tako da sam bila jako srećna kada se sve ostvarilo.
– Koliko ti je bilo teško da se boriš protiv Хampi Koneru u finalu? Ipak je godinama ona bila glavna zvijezda ženskog šaha u Indiji. Divja Dešmukh – Pošto to nije bio naš prvi meč, nisam osjećala baš prevelike emocije. Ali, naravno, osjećala sam ogroman pritisak, jer je to bilo finale tako važnog turnira! Trudila sam se da se fokusiram na to kako igram i da kontrolišem svoje emocije i nervozu. Ponavljam, za mene nije toliko važno protiv koga igram. Važnije je kako sama igram.
– Na otvorenom turniru si igrala uz Aleksandru Gorjačkinu, koja je takođe već izborila učešće na turniru kandidata. Šta misliš o Ruskinji? Divja Dešmukh– Jako je poštujem. Vidjela sam kako je igrala na open turniru još 2021. godine. Tad mi je bilo 14 godina ili otprilike toliko, i bila je toliko inspirativna svojom igrom da sam pomislila: „Vrijedi jednog dana igrati isto tako“. To je sjajno za ženski šah, kad djevojke konkurišu sa najjačima. Volim da gledam kako igra Aleksandra.
– Mnogo se govori ne samo o tvom šahovskom majstorstvu, nego i o tvojoj privlačnoj spoljašnjosti. Da li ti je prijatno ovo zanimanje? Divja Dešmukh– Ne previše. Želim da inspirišem ljude da igraju šah, zbog toga ne volim kad ljudi obraćaju pažnju na moj izgled.
– Može li se reći da si feministkinja? Divja Dešmukh– Termin ima preveliki spektar značenja. Ali apsolutno vjerujem da žene, u borbi za titule, moraju da se takmiče sa najboljima. I nije važno ko će biti „najbolji“ — žena ili muškarac.
– Vjeruješ li da žena jednom može postati svjetski šampion? Divja Dešmukh– Sad je to teško, zato što među muškarcima vidimo vrlo jaku konkurenciju. Što više muškaraca igra šah, tim je veća vjerovatnoća da će neko od njih postići uspjeh. Zato, čim odnos muškaraca i žena u šahu bude 50 na 50, vratit ćemo se tom pitanju.
Stariji trener juniorskoj reprezentaciji Rusije odgovorio je na pitanja Vladimira Barskog. Prvi dio intervjua posvećen Olimpijadi do 16 godina u Kolumbiji, kao i pitanju vremenskih kontrola u savremenom šahu.
Vladimir Barski– Evgenij, krajem prošle godine preuzeli ste juniorsku reprezentaciju Rusije. U kakvom stanju ste „preuzeli upravu“ – šta ste vidjeli u našem juniorskom šahu? Koje zadatke ste sebi postavili? Kako planirate rad?
Evgenij Tomaševski – Pitanje je sveobuhvatno, pričaću redom. Krajem prošle godine završio se moj dvogodišnji radni period u Azerbejdžanu. Dobio sam ponudu od Šahovske federacije Rusije, i rado sam je prihvatio. Stekao sam iskustvo u Azerbejdžanu, za koje sam veoma zahvalan; imam svoje ideje za savremeni šah, kao i podršku vođstva federacije i Mihaila Izraileviča Šereševskog, koji već decenijama radi u ovom poslu, i krenuo u rad.
Na pitanje o zadacima najlakše je odgovoriti, jer u Rusiji zadaci uvijek mogu biti samo najviše. Kako god okreneš, moramo težiti da budemo među vodećim šahovskim silama. A sve počinje od djetinjstva. Sada je konkurencija ogromna: mnogo se priča o fenomenu Indije i drugih zemalja – i na odraslom, i na dječjem nivou. U uslovima promijenjene konkurencije potrebni su novi pristupi, povećanje efikasnosti rada. Dakle, zadaci su pred nama najambiciozniji.
Vladimir Barski – A kakvo je stanje dječjeg šaha u zemlji?
Evgenij Tomaševski – Tu je sve malo komplikovanije. Odmah da naglasim, u okviru svoje nadležnosti govoriću iz perspektive ambicioznih zadataka i vrhunskog majstorstva, a ne masovnosti.
Prošlo je već 8‑9 mjeseci od početka našeg rada. Kad smo nedavno razgovarali o Olimpijadi do 16 godina, sve je izgledalo veoma optimistično. Imamo, zaista, talentovanu generaciju igrača, rad s kojima donosi rezultate. I imamo veoma perspektivne, sasvim mlade momke, s kojima smo počeli rad. Ali u cjelini, situacija nije svuda ohrabrujuća.
Ako pogledamo svježi rejting-listu ruskih juniora, vidjećemo prilično interesantnu tendenciju. Imamo trojicu pobjednika Olimpijade u muškoj konkurenciji i Anju Šuhman kod djevojaka, a onda? U desetorici ruskih juniora do 18 godina, prema klasičnom rejtingu, nalazi se, na primjer, Roma Šogdžiev. Nesumnjivo, to je čast za samog Romu sa 10 godina, ali rejting mu je za sada tek nešto viši od 2400. A to su momci rođeni do 2007. godine uključujući! Aktuelni svjetski šampion Gukeš (2006. god.) je samo godinu stariji. Koliko je u svijetu juniora 2007‑2008. godišta čiji rejting je mnogo viši? A kod nas tek dva momka do 18 imaju rejting 2500+, i još je Arťom Uskov sasvim blizu. Rekli bismo da je to malo – to je premalo! Zato treba razumjeti da je početno stanje vrlo skromno. Kod djevojaka je situacija malo bolja – ali u velikoj mjeri zato što Anja već ima veoma visok rejting.
Posebno me smeta što među momcima 2007‑2008. godišta, koji bi već trebali da se približe prelasku u odrasli šah, samo trojica‑četvorica imaju rejting 2400+. I to 2400, a ne 2500! A pošteno je govoriti već o 2600+. Upravo smo diskutovali o veoma dobrim perspektivama reprezentacije koja je osvojila Olimpijadu – i to je istina. Ali kad se pogleda ko ide iza tih momaka, situacija postaje mnogo alarmantnija. To treba imati u vidu kad govorimo o „ulaznim podacima” za moj rad.
Vladimir Barski – Nastao je izvjestan jaz? Evgenij Tomaševski – Po službenoj dužnosti pratim sve koji su u ovom uzrastu. Dešava se da talentovani momci „eksplodiraju” malo kasnije. Ne želim da osuđujem nikoga. Ranije se ponekad govorilo nešto poput: „Poslije Griščuka (ubacite odgovarajuće ime) nemamo više talentovanih šahista!“, a onda bi se pojavljivali sasvim dobri igrači — blago rečeno. Uz pametno organizovan rad, napredak se može postizati i u kasnijem uzrastu. Na primjer, u poslednje vrijeme jasno vidimo napredak kod Rudika Makaryana, Arsenija Nesterova i naročito Alekseja Grebnjeva; od njih je samo Ljoša još uvijek junior, i to do 20 godina.
Ali činjenica ostaje činjenica: u godištima 2007–2008. imamo prilično ozbiljan pad (i da, nadam se da će Arťom Pingin, Erdem Hubukšanov i drugi još uspjeti da naprave iskorak). A generalno, ako pogledamo širu sliku: u periodu između 2002. godišta (Esipenko) i 2009–2010. godišta, osim već pomenutih, može se istaći samo Volodar Murzin, ali i njemu još mnogo fali do 2700. Za sve te godine nije se pojavio nijedan sa rejtingom 2700+, i samo jedan igrač u top 100! To, prema standardima ruskog šaha, nije „izvjestan“ pad, nego prilično uočljiv i ozbiljan jaz koji hitno treba nadoknaditi.
Vladimir Barski – Kako trenutno organizujete svoj rad?
Evgenij Tomaševski – Radimo u tandemu sa Mihailom Izrailevičem Šereševskim; njegovo viđenje, savjeti i podrška izuzetno su mi važni kada je riječ o radu s mladim šahistima, jer stručnjaka s njegovim iskustvom i kvalifikacijom teško je naći u čitavom svijetu. Počeli smo da radimo s najmlađima. Pogledali smo sve koje smo mogli da pogledamo. Tu mora da funkcioniše princip piramide. Da bi se dobio jedan supertalent, poželjno je imati pet „manje super“ talenata, deset još slabijih i tako dalje. Dakle, potrebna nam je veoma jaka konkurentska sredina. Zato djecu treba učiti ispravnim stvarima od najranijeg uzrasta, u skladu sa savremenim šahom. U skladu sa tim, taj sistem mora biti dobro izgrađen.
Evgenij Tomaševski i Mihail Šereševski. Foto: V. Barski
Vladimir Barski – Koliko djece ste do sada uspjeli da pogledate? Evgenij Tomaševski – Šereševski i ja smo već pogledali sva prvenstva Rusije do 9 i do 11 godina, održali smo dva kampa za najmlađe i do kraja godine planiramo još jedan. Ne bih da postavljam čvrstu starosnu granicu, ali uglavnom se radi o djeci do 12–13 godina. Sa onima koje smo izdvojili, počinjemo rad s ciljem dostizanja vrlo ozbiljnog nivoa. Nadam se da će se plodovi tog rada vidjeti u narednih nekoliko godina.
Vladimir Barski – Djeca s kojima ste počeli da radite već imaju svoje trenere. Kako sarađujete s njima? Evgenij Tomaševski – Prije svega, mnogi uopšte i nemaju lične trenere. Ali to je, naravno, delikatna stvar. One koji su već ozbiljno uključeni u trenerski rad, trudimo se da ne diramo. Imamo svoju provjerenu metodologiju. Ako djeca već imaju trenere sa sopstvenim pristupom, mi se ne miješamo. Kako kažu, „neka cvjeta sto cvjetova“. U radu s nama veoma je važno da se radi ono što mi kažemo. Bez toga, potpuno je nejasno kako da snosimo odgovornost za rezultat. Zato, prvo, trudimo se da biramo djecu koja su minimalno obuhvaćena trenerskim radom. I drugo – ako to nije slučaj, nastojimo da u saradnji s ličnim trenerom nema sukoba.
Vladimir Barski – Dakle, da postane vaš istomišljenik? Evgenij Tomaševski – Tako je. Roditeljima objašnjavam: postoji određeni program kojeg je bolje pridržavati se, ako želite da dijete u budućnosti postigne uspjehe na najvišem nivou. Ne govorim o medaljama s dječjih prvenstava – do njih se može doći na razne načine; mnogi treneri to znaju podjednako dobro kao mi, a možda i bolje. Mi ovdje govorimo o pripremi šahista koji u budućnosti mogu ući u seniorsku reprezentaciju Rusije. A vremena za to nema mnogo.
Upravo se završio FIDE Grand Swiss u Samarkandu. Poslije šest kola tog snažnog kvalifikacionog turnira, četvorica igrača mlađih od 18 godina nalazila su se u prvih deset. Endi Vudvord (rođen 2010, uzgred) do posljednjeg kola imao je šansu da se kvalifikuje za Turnir kandidata. A od naših igrača tog godišta, na Velikoj Švajcarskoj učestvovao je samo Vanja Zemljanski. Moramo početi s ozbiljnom pripremom veoma rano – želim da i roditelji i treneri to razumiju. Ako želite da se takmičite sa Erdogmušem, Hamdamovom, Zemljanskim i Šuhman.
Ponavljam: ne tvrdim da postoji samo jedna metoda – naša. Ako uspijete da postignete velike rezultate nekim drugim putem – odlično! Bićemo samo srećni zbog toga, jer je to u interesu ruskog šaha. Ali, kako praksa pokazuje – takvi su primjeri rijetki.
Vladimir Barski – A kad se pojavi talenat u provinciji, gdje je teško dobiti podršku? Tada je veoma važno da dijete osvoji neku medalju u najranijem uzrastu. Na primjer, da pobijedi na nekom kolu Dječjeg kupa Rusije ili na školskom prvenstvu – da bi imao šta da pokaže sportskim vlastima i potencijalnim sponzorima. Kolika je stvarna vrijednost takvih medalja?
Evgenij Tomaševski – Da, to je ključno pitanje. Uopšteno govoreći, mene kao glavnog trenera omladinske reprezentacije Rusije zanimaju dva velika aspekta kada je riječ o uspjehu djece. Strateški, kao što sam već rekao, to je priprema igrača na nivou seniorske reprezentacije Rusije. Dakle, upravo na omladinskom nivou pripremamo ljude koji će u budućnosti moći da pojačaju seniorski tim naše zemlje.
Istovremeno, naravno da me zanima i da djeca osvajaju medalje na važnim turnirima. Prije svega, to su klasični turniri, a u mnogo manjoj mjeri brzopotezni i blic, jer su to ipak druge discipline – da ne govorimo o problemskom šahu i sličnom.
Pažljivo pratimo sve te turnire, jer oni predstavljaju kriterijum za pozivanje na pripreme. Dakle, ako se dobro pokažete na takvim turnirima, vi ste u fokusu trenera reprezentacije. Vjerujte mi – pratim sve što se dešava, ali me prije svega zanimaju zvanična klasična takmičenja. Takva kao što su prvenstva zemlje, etape Dječijeg kupa Rusije i, naravno, svjetska i azijska prvenstva. Medalje s tih takmičenja su konkretan dokaz da je odabrani put ispravan.
Još jednom želim da naglasim: njihovo odsustvo ne znači da neko nema talenat ili da neće biti primijećen. Možda će „eksplodirati“ malo kasnije – i to je normalno. Ali, to su ta dva glavna aspekta koja mene interesuju.
Što se tiče svih drugih turnira... Sjajno je ako dijete ima podršku iz svog regiona. Ali to je ipak malo izvan mog djelokruga. Ja sam ispričao tačno ono što je predmet mog interesovanja.
2015.godine u Čiti, Jevgenij Tomaševski je prvi put postao šampion Rusije. Foto: E. Kublashvili
Vladimir Barski – Shvatam. Postoje različite škole koje rade stalno i održavaju svoje pripreme. Da li je uspostavljena saradnja s njima ili je to još uvek u perspektivi? Evgenij Tomaševski – Neću da pominjem imena, ali sa mnogim rukovodiocima takvih škola komuniciramo i trudimo se da izbjegnemo preklapanja, kako bi proces treninga tekao što efikasnije. Naravno, nastavićemo da uspostavljamo saradnju, to je potpuno normalno. Na primer, ako želimo nekoga da pozovemo na pripreme, a škola Jurija Rafailoviča Jakoviča takođe želi nekoga da pozove, uvijek se može dogovoriti telefonski i riješiti to pitanje – to je prirodno. Ovdje je koordinacija neophodna, i ona postoji i postaće još bolja.
Vladimir Barski – Vi organizujete 3-4 pripremna kampa godišnje sa najmlađima. A sa starijom djecom? Evgenij Tomaševski – Starije još samo posmatram. Prvo, ne može se odmah obuhvatiti sve, a drugo, kao što sam već rekao, oni me trenutno zanimaju malo manje, ako pogledamo rejting-listu. Mi uzimamo najmlađe, i kada se pojave supertalenti, sa njima odmah počinje rad na rezultat. Kada organizujete pripreme, vršite selekciju, onda se formira grupa talenata s kojima se radi sa ciljem visokog nivoa. To je svakodnevni rad.
Vladimir Barski – Koliko učenika trenutno imate u svakodnevnom radu? Evgenij Tomaševski – Već nekoliko takvih. Sa njima radimo ja i Mihail Izrailevič, a uključujemo i druge ljude. Lično radim, na primer, sa Romom Šogdžijevim.
Vladimir Barski – Svakodnevno radite sa njima? Evgenij Tomaševski – Da, stalno smo u kontaktu. Imaju program, zadatke, tako da je to normalan proces treninga. Cilj naših priprema je da izaberemo igrače za dalji rad sa ciljem visokog nivoa. Želim još jednom da naglasim: to ne znači da je sve fiksno i da ćemo raditi samo sa izabranima. Ne! Aktivna rotacija zavisi od uspjeha, ispunjavanja zahtjeva i tako dalje. Pratimo sve i to je vrlo dinamičan proces. Nije to kao da smo skupili jezgro tima i tu je kraj.
Prvenstveno, u ovom uzrastu još je teško reći dokle ćeš stići. Pored toga, u Rusiji ima mnogo talenata i nadam se da će se pojavljivati kao pečurke poslije kiše. Sa nekoliko šahista već se radi individualno i nadam se da će se taj spisak samo proširivati. Naš krajnji cilj je stvaranje sistema pripreme od najranijeg uzrasta, u koji su uključeni svi: lični treneri, škole na terenu i regioni. Želio bih da napravimo nešto po uzoru na sovjetski sistem, razvijemo univerzalni program priprema. Za to treba vremena, da ljudi vide rezultate i uvjere se da sistem funkcioniše.
Vladimir Barski – Onima koji zbog raznih razloga ne dospiju do vas, šta biste savjetovali – kako od početka postaviti pravi pravac? Evgenij Tomaševski – Kada dolaze dheca od 5-6 godina, najvažnije je da vole šah. O tome nema otkrića, sa 5-6 godina ne forsiramo učenje otvaranja! Neka vole šah, trude se i igraju iz zadovoljstva. Ako dođu do republičkog (sveruskog) nivoa, sigurno će biti primjećeni od nas.
Vladimir Barski – Gledao sam partije prvenstava Rusije do 9 godina. Dječaci i djevojčice često igraju prvih 10-15 poteza po poslednjim teorijskim novitetima, a u 16. izgube figuru... Možda bi trebalo nešto promijeniti u toj pripremi? Evgenij Tomaševski – Želimo li to ili ne, značaj otvaranja će samo rasti. Otvaranje je i teška tema i veoma važan dio rada. Kako raditi na otvaranju sa djecom koja dolaze na individualne treninge – to je posebna i velika tema. To je ključ svega. Recimo, imaš 5-6 godina i tek si počeo da treniraš. Sljedeća scena: imaš 8 godina, osvajaš medalju na prvenstvu Rusije. Mali si, talentovan, rejting ti je 1900, a onda odjednom – imaš 12 godina i već treba da igraš sa normalnim šahistima i igraš prava otvaranja! Ali gde je granica kad treba početi da igraš ozbiljne otvaranje?
Vrlo je važno od samog djetinjstva objašnjavati značaj dobrih, pravilnih otvaranja. Poželjno je ne igrati gluposti, jer će kasnije biti veoma teško prepraviti navike. Ali razumijem da takav temeljni pristup često ide na suprot stav od želje da se što prije osvoji medalja na dječjem turniru, jer se na „glupostima“ često veoma lako osvajaju medalje. Ako te dobro pripreme i uspiješ da iznenadiš protivnika u otvaranju, to može biti efikasan način za osvajanje medalje.
Međutim, ako se pripremaju loše varijante, to ometa dalji razvoj. Lako je propustiti trenutak kad si skoro spreman da igraš sa veoma ozbiljnim protivnicima, a tamo takav pristup se brzo kažnjava. Nastaje nesklad između navike da stalno pobjeđuješ i nesposobnosti da to postigneš na višem nivou, što može dovesti do velikih problema, pa čak i do napuštanja šaha od strane talentovanih igrača; primjera ima dosta.
Zato ne vidim ništa loše u tome da oni pokušavaju da odigraju teorijske varijante do 15–16 poteza. Neka pokušaju! U savremenom šahu to je neophodno. Jedino je važno da to budu manje-više normalne varijante, a ne jeftini štosevi, od kojih ništa neće naučiti i koje će uskoro morati da izbace i zaborave. Neka to budu normalna klasična otvaranja, koja će im koristiti tokom čitavog života. Da, za sada možda ne razumiju šta dalje da rade. Ali upravo u ovom uzrastu treba učiti kako igrati šah.
Vladimir Barski – Na istu temu razgovarao sam sa Mihailom Šereševskim, koji je iznio mišljenje da je u početku bolje učiti zatvorena otvaranja, jer tamo je manji teret za pamćenje i mogu se objasniti strateški planovi, dok se poslije 1.e4 često igra potez za potezom. A kako vi gledate na to?
Evgenij Tomaševski – Nećemo pretjerivati, može se pokazati i zatvorena i otvorena otvaranja. U čemu je suština: na početku je veoma važno pokazati povezanost otvaranja sa ostalim fazama partije. Ako su to samo kompjuterske varijante, djeci je teško da shvate njihovu logiku. A ako ne razumiju logiku, veza otvaranja sa središnjicom veoma loše se prati. Upravo sam na pripremama objašnjavao djeci da su sve faze partije međusobno povezane, jedna prelazi u drugu — sada ih je veoma teško odvojiti. Nije dovoljno samo znati otvaranje: morate jasno razumjeti šta se dešava na izlazu iz otvaranja. Ako ste naučili varijantu, ali ne znate kuda treba da idu figure posle toga — znači da ne znate tu varijantu. Suština misli Mihaila Izraileviča upravo je ta.
Ali je veoma važno u ovom uzrastu paralelno učiti i osnovna znanja. Tu je upravo Šereševski veoma dobar. On može vrlo jasno i strukturirano objasniti neke osnovne stvari. A kad je pravilna osnova postavljena, meni je mnogo lakše da radim. To su klasične pješačke strukture, standardni planovi u njima, najjednostavnija pravila igre u završnici. Ono što smo nekad zvali „sovjetskom šahovskom školom“; te osnovne stvari treba malo osavremeniti i sažeto i jasno objasniti.
Nažalost, malo ko može normalno sve to da objasni. Vidim kod mnoge djece ogromne praznine u osnovnom obrazovanju, zbog čega prave jednostavne greške. Počneš razgovor – i ispostavi se da čak i najtalentovaniji ne znaju neke elementarne stvari koje smo mi u njihovom uzrastu već dobro znali. Značaj osnovnog obrazovanja (koje je prilično ograničeno po obimu) zapravo je mnogo potcijenjen.
Iževsk, 2019. godine. Predsjednik Udmurtske Republike Aleksandar Brečalov i šampioni Rusije Jevgenij Tomaševski i Olga Girja. Foto: D. Kriakvin
Vladimir Barski – U posljednje vrijeme veoma su popularne liste knjiga koje treba pročitati da bi čovjek postao pametan. Postoji li nešto slično u šahu? Koje knjige treba pročitati da bi se postao dobar šahista?
Evgenij Tomaševski – Danas je šah postali previše dinamičan da bih mogao da preporučujem pojedinačne knjige. Jasno je da postoje knjige koje su bolje napisane i koje više pomažu, ali sada se sve brzo mijenja. Prave se nove metode tokom procesa i formira se novi, svjež pogled na stvari. Možda ću nakon nekog vremena i prakse moći da dam konkretniji odgovor, ali za sada takve liste nema.
Postoji mnogo literature i kurseva, ali 90% njih ne može da izdrži bilo kakvu kritiku. Zato je bolje slijediti preporuke ljudi koji su u temi i razumiju šta je potrebno na visokom nivou. Ja sam vjerovatno pročitao svu šahovsku literaturu koju sam mogao da nađem; neke knjige sam čitao i po nekoliko desetina puta. Da li mi je to mnogo pomoglo? Vjerovatno jeste. Ali sada nisam siguran da je to tako. A da nije bilo bolje da ih nisam uopšte čitao? Možda ne bih onda morao da ispravljam veliki broj grešaka u shvatanju koje sam pokupio zajedno sa vrijednim informacijama? To je vrlo delikatna tema. Ipak, osnovno obrazovanje je sasvim neophodno.
Vladimir Barski – Kako onda steći to znanje? Evgenij Tomaševski – Poželjno je da vam neko ko zna objasni potreban materijal. A takvih ljudi je malo, i tu je problem. Da, postoje knjige, na primjer Dvoreckog ili Šereševskog. Pročitati ih neće nikome škoditi. Evo jedan savjet: čitajte literature provjerenu vremenom!
Vladimir Barski – Zbirke partija velikih šahista prošlosti i sadašnjosti? Evgenij Tomaševski – Čuvena zbirka Botvinnikovih partija, nisam ni brojao koliko puta sam je čitao. Kakve veze ima to sa savremenim šahom, ne razumijem baš. Nevjerovatno je zanimljivo probiti se u logiku razmišljanja šahiste, shvatiti kako veliki čovjek misli. Možda je to više doprinijelo mom opštem obrazovanju, nego šahovskom. Kada doktor nauka, svjetski prvak, iznosi svoje misli – to me je više naučilo kako da mislim.
Vladimir Barski – Što je takođe važno! Evgenij Tomaševski – Naravno! Zato obavezno čitajte, momci! Ali, sa čistog šahovskog stanovišta, proučavanje Botvinnikovih partija, komentarisanih bez računara, vjerovatno mi nije donijelo previše koristi.
Vladimir Barski – Nedavno je Aleksandar Halifman duboko analizirao 50 izabranih Botvinnikovih partija uz pomoć računara. Šta mislite o njegovoj knjizi „Algoritam Botvinnik“? Evgenij Tomaševski – Ono što radi Aleksandar Valerjevič uglavnom se može preporučiti. To je rad sa pečatom kvaliteta. Ali ima li ona veliku didaktičku vrijednost? To je jednostavno odlična knjiga, koja je prijatna za čitanje. Nije baš vezana za ono o čemu pričamo, odnosno nije udžbeničkog karaktera.
Shvatite me ispravno: ja svakako savjetujem djeci da puno čitaju, i ne samo šahovsku literaturu. Budimo realni: danas mladi šahisti imaju problema sa čitanjem. Ima izuzetaka, ali generalno je tako, nažalost. Čitanje razvija sposobnost razmišljanja, to je sigurno, ali da li ono rješava zadatke u šahovsko-didaktičkom smislu, nisam siguran.
Vladimir Barski – Koliko često mladi šahisti treba da nastupaju na turnirima, koliko da treniraju? I kako to uskladiti sa školom? Evgenij Tomaševski – Na vrhunskom nivou mnogi uopšte ne idu u školu, i ne samo kod nas u zemlji. Ili idu, ali po veoma uprošćenom programu. Naravno, postoje i oni koji idu redovno. Ja sam sam završio školu sa zlatnom medaljom, fakultet sa crvenim diplomom i odbranio disertaciju, ali koliko mi je vremena to uzelo… Ima svojih plusa i minusа, nema univerzalnog recepta. Međutim, u jednom trenutku neizbježno se postavlja pitanje: ili dubinsko obrazovanje, ili sport na visokom nivou.
Vladimir Barski – Oko 16 godina? Evgenij Tomaševski – Možda i ranije.
Vladimir Barski – A šta ako je šahisti tek 10-12 godina? Evgenij Tomaševski – U tom uzrastu svi idu u školu i gledaju šta će biti dalje.
Vladimir Barski – Koliko često treba igrati turnire? Evgenij Tomaševski – Moj pristup je veoma pragmatičan: dok se sve glavne titule osvajaju u klasici, ona ostaje broj jedan. Smatram da ako dijete, a i odrasli takođe, ima pauzu između turnira dužu od mjesec i po, onda dolazi do gubitka forme. Poželjno je odigrati 70-80 klasičnih partija godišnje. Može i više, ako postoji mogućnost.
Danas se igra ogroman broj turnira u blicu, online turnira. Po mom mišljenju, to je uglavnom beskorisno, a ponekad i štetno. Lige na internetu, beskrajni vikend blic turniri i slično.
Vladimir Barski – Ali tamo možeš sresti majstore i čak vrhunske velemajstore... Evgenij Tomaševski – Sa vrhunskim velemajstorima možeš se uglavnom sresti u Titled Tuesday. A ja znam kako vodeći šahisti igraju te turnire. Da, neko ozbiljnije, ali većina ih shvata kao čistu zabavu.
Vladimir Barski – Kad je mladi šahista pobijedio Karlsena na internetu – pisali su o tome u novinama! Evgenij Tomaševski – I šta dalje? Vladimir Barski – Pojavi se sasvim drugi nivo samopouzdanja.
Evgenij Tomaševski – Bog da da je tako. Ali neće li biti problema kad si na internetu u blicu pobijedio Magnusa ili Hikarua, pa su očekivanja drugačija, a rejting u klasičnoj partiji za stolom ne raste? Jer, po mom mišljenju, takve stvari nisu relevantne za pravi napredak. Kao stariji trener juniorske reprezentacije Rusije, ja se igrom online uopšte ne bavim. „Sve što se dešava u bokserskom klubu, ostaje u bokserskom klubu.“ Sa internetom je isto tako.
Vladimir Barski – A igrati otvaranje online? Evgenij Tomaševski – Molim! To je odlična prilika za mečeve, za partije za trening. Možeš, ne izlazeći iz kuće, odigrati trening meč u rapidu sa drugom, možeš igrati blic turnir. Ali sve to ima malo veze sa pravim šahom za stolom u klasici, tačnije, služi samo kao pomoć.
Vladimir Barski – Sad je vrlo popularno rješavanje taktike na internetu. Kako gledate na to? Evgenij Tomaševski – To je baš korisna stvar, jer taktiku treba stalno vježbati. Poželjno je da bude jednostavna i praktična – a gdje je naći u potrebnim količinama? Smatram da je to najveća prednost takozvanih “igračkih zona”.
Vladimir Barski – Koliko vremena dnevno treba na to trošiti? Evgenij Tomaševski – Nije potrebno mnogo. Nekada mi je Jurij Sergejevič Razuvaev govorio da je taktika za šahistu kao muzička skala za pijanistu. Možemo se sjetiti poznate fraze, koja se u različitim varijantama pripisuje velikim pijanistima: „Ako ne vježbam klavir jedan dan, to primijetim samo ja. Ako ne vježbam dva dana, primijete kritičari. Ako ne vježbam tri dana, primijeti publika.“
Taktika ne smije biti previše komplikovana. Kada rješavate u velikim količinama teške zadatke i studije, stvara vam se pogrešan obrazac donošenja odluka za stolom. Počinjete da tražite složenu taktiku, a u 99% slučajeva je tamo nema. A ako i ima, najčešće je nećete naći. Razlika je u tome što tokom partije, slikovito rečeno, ne upali vam se lampica: „Traži!“ Da bi se ta lampica upalila u ključnom trenutku, morate podići opšti nivo igre u šahu. Dok rješavanje jednostavne taktike treba dovesti do automatizma, da je vidite u bilo kojem cajtnotu, a takođe i da poboljšate tehniku igre u cjelini. I ovdje nema nekih posebnih ograničenja. Naravno, ne treba sjediti 24 sata dnevno, ali koliko god rješavali, to neće biti potpuno beskorisno.
Vladimir Barski – Pola sata do sat dnevno je normalno? Evgenij Tomaševski – U principu – da. Može čak i ne svaki dan, ali najvažnije je da bude redovno. To je najlakši način. Ako imate trenera koji vam daje zanimljive pozicije umjerene težine – to je još bolje.
Vladimir Barski – Recimo, dijete od 10-12 godina dođe iz škole, pola sata do sat riješi taktiku. Još ima vremena i želje da trenira šah. Čime da se bavi? Evgenij Tomaševski – Treba da dobije osnovno obrazovanje o kojem smo pričali. Praktično nikada neće biti štetno baviti se završnicom. Ali, koliko god to bilo tužno, treba mnogo raditi na otvaranju. Poželjno je da metodiku tog rada objasni trener; djetetu je teško samo da se u tome snađe. Potreban je trener koji barem otprilike razumije pravce savremenog rada na otvaranju.
Vladimir Barski – Ima mnogo videa na internetu, uključujući i o otvaranjima – na primjer, na Levitov Chess. Da li je korisno gledati ih? Evgenij Tomaševski – Kod mladih su video snimci jedan od glavnih izvora znanja. Jasno je da ekskluzivnih informacija tamo nećete dobiti, ali je bolje nego ništa. Kvalitet zavisi od toga ko ih je pravio. Ako su to, recimo, Aleksandar Rjazancev ili Aleksandar Halifman, ti snimci su uglavnom sa pečatom kvaliteta. Ali, ponavljam, te informacije su javno dostupne, a pored toga, u takvim snimcima čovjek ionako neće ispričati sve što zna. Slično važi i za kurseve na Chessable. Da, za početak to je pristojna informacija, ali birajte bar ozbiljan sadržaj – ne otvaranja Elshada i ne strimove Nakamure. A na visokom nivou, prijatelji, neminovno ćete morati da pravite svoj šahovski pogled.
Vladimir Barski – Ako vam se neki video o otvaranjima svidio, vjerovatno ima smisla da zapišete varijante u bazu podataka i sami ih provjerite, dopunite? Evgenij Tomaševski – Naravno! Informacije treba razmišljati. Razumijte: ja nemam ništa protiv gotovo bilo kakvog pratećeg sadržaja o šahu. Sam sam tokom pandemije strimovao, komentarisao; može se i blic online igrati. Ali govorim sada za one koji žele da dostignu visok nivo u šahu za stolom. Ako vas taj nivo ne zanima, slobodno odbacite skoro sve preporuke iz ovog razgovora. Ne želite da se borite sa Erdogmušom ili da imate 2600 rejting, ako ne sa 14, onda „bar“ sa 16 godina, ovo nije za vas; igrajte i živite za svoje zadovoljstvo! Gledajte strimove sestara Botez, Nakamure – koga želite.
Evgenij Tomaševski – pobjednik turnira u brzopoteznom šahu za Kup Grupe kompanija „Region“, Moskva, 2024. godina. Foto: B. Dolmatovski
Vladimir Barski – Rusija je odavno prestala biti bezuslovni lider u šahu. Sada pravi bum traje u Indiji, Uzbekistanu, Kazahstanu; visoke pozicije zauzimaju Kina, SAD, Iran. Kako da se vratimo među najbolje? Evgenij Tomaševski – Nama se ne treba vraćati – mi smo i dalje među prvima. Usprkos tom bumu, koliko sad ima indijskih šahista u prvih sto? 11. Američkih, usput, 12, kineskih samo šest. A Rusa, ne računajući inaktivne igrače, 10, a na vrhuncu je bilo stabilno preko 20. Sasvim drugačiji nivo dominacije. Trenutno u Indiji nema nekog supernaraštaja šahista rođenih 2009. godine i mlađih. Sa najvećim poštovanjem gledam na rad koji se vodi u Uzbekistanu i Kazahstanu. Ali Rusija ima svoj put, i kod nas se za izuzetno dostignuće smatraju malo drugačije stvari. Pobjeda na dječijem ili juniorskom prvenstvu, naravno, izuzetno je važna i stavlja vas u fokus trenera reprezentacije, ali sama po sebi takav uspjeh nije nešto jedinstveno. To je divno i prestižno za zemlju, ali naša mjera je postavljena na drugačijem, odraslom svjetskom nivou. I ka tom nivou moramo težiti. FŠR (Federacija šaha Rusije) mnogo radi na poboljšanju situacije. Vladimir Barski – Prije par mjeseci smo postavili antirekord: prvi put u prvih deset na rejting-listi nema nijednog Rusa. Kako to ispraviti? Evgenij Tomaševski – To je već malo van teme našeg razgovora. Ima mnogo razloga; na primjer, odlazak velikog broja ljudi. Treba istražiti zašto naši vodeći šahisti igraju kako igraju. Imam svoje mišljenje o tome, ali to nema direktnu vezu sa stanjem dječijeg šaha u zemlji. Naša federacija jako je zainteresovana za pripremu mladih sportista najvišeg nivoa i za to ima mogućnosti i resurse. U Rusiji sad ima dovoljno talenata, postoji razumijevanje kako ih pripremati, i postoji cilj – priprema šahista vrhunskog nivoa. Mislim da je samo pitanje vremena kad ćemo povratiti svoje pozicije. Pored togs, kako je pokazala Olimpijada do 16 godina, na juniorskom nivou, usprkos svim našim problemima, nije ni potrebno mnogo da ih ponovo vratimo. U odraslom šahu – treba, tu se slažem. Vitrina rada je najviši majstorski nivo. Vladimir Barski – I vitrina i reklama! Evgenij Tomaševski – Tačno. Ali ne smijemo zaboraviti da federacija ima i ogromnu socijalnu funkciju – po mom mišljenju, u tom pravcu se radi odlično. Vladimir Barski – Da li nam trebaju dodatna dječija takmičenja? Na primjer, kružni turniri sa normama? Sad djeca idu po norme u Srbiju ili Mađarsku… Evgenij Tomaševski – Problem je u tome što sada kod nas malo ljudi ide van. Po mom mišljenju, sa takmičenjima smo dobro pokriveni. Jaki kružni dječiji turniri se održavaju, na primjer, u okviru „Aeroflot opena“. A tu su i brojni etapi Dječijeg kupa Rusije… Sa stanovišta prestiža zemlje, važne su medalje na međunarodnim prvenstvima, a sve ostalo nije samosvrha. Najbolja djeca, koja su se već pokazala, treba da usavršavaju majstorstvo u velikim open turnirima. Period kada talentovanoj djeci trebaju ovakvi „kružni“ turniri sa vršnjacima je vrlo kratak, bukvalno pola godine do godinu dana. Dalje treba igrati na jakim seniorskim turnirima. Sad sa 14-15 godina ljudi počinju da se bore za plasman na turnir kandidata. Da, ne mogu svi biti Erdogmuši; ali činjenica je da u Rusiji moramo težiti tome.
P.S. Danas u Almatiju (Kazahstan) počinje svjetsko prvenstvo za dječake i djevojčice do 8, 10 i 12 godina. Evgenij Tomaševski i kolektiv sajta FŠR žele našoj djeci sreću na ovom važnom takmičenju!
