B.S.Vajnštejn „Lovuški Ferzberi“ -Kodeks časti

 

Šahovski kodeks časti

Pravila borbe

Težnja ka nadmetanju – u igri, sportu, nauci, umjetnosti – muška je osobina, jednako prisutna kod djeteta i starca, mladića i odrasle osobe. Takmičeći se, upoređujući sebe sa drugima, mi spoznajemo svoje sposobnosti, razvijamo se, potpunije otkrivamo talente koje imamo. U književnosti, pozorištu, filmu, pa čak i u životu, vidimo kako u konfliktnim situacijama se vaspitaju i pokazuju jaki karakteri. Međutim, često se suočavamo s borbom bez pravila, koja prerasta u tuču, nasilje, laži i svađe; nečasna je borba, gdje je cilj – pohlepa, a sredstvo – obmana. Šah je zaslužio ljubav zbog toga što se u njemu nadmeću ne grubo fizička snaga, ne slučajna sreća, već snaga uma, inteligencija, kultura. Situacije u šahu, brzo se mijenjajući i transformišući pod uticajem protivnika, omogućavaju razvoj intelekta, otkrivajući ga na najvišem nivou. Ali to nije sve.

Druga izvanredna osobina šaha je pravednost, ostvarena u jednakim šansama partnera. Pravila šahovske borbe su uzor jednakosti i logičke strukture. Ona su sastavni dio u šahovskom kodeksu, gdje je sintetizovano iskustvo mnogih hiljada… ne, mnogih miliona partija šaha, odigranih tokom vjekova. Ovdje su regulisane sve radnje učesnika takmičenja, pravila turnira, mečeva, simultanih partija. Ali šahovska interakcija ne počinje od prvog poteza i ne završava se posljednjim potezom u partiji. To nisu samo potezi figura, pritiskanje sata i rijetke riječi: „remi“, „predajem se“… Između šahista razvija se složena i čisto ljudska, rekao bih – duhovna interakcija.

Jedna njena strana – čista i topla: druželjubivost, korektnost, viteštvo, poštovanje, prijateljstvo.

Ali postoji i druga – neetička: hvalisanje, nadmenost, ponekad – obmana. Kako bih volio da u šahu dominiraju čast i istina…

Medalja „Za fer igru“

 Moskovski pionir prve kategorije Timur Aliev učestvovao je u simultanoj partiji preko pisma na poziv velemajstora Ferzberija. O tom susretu na 500 tabli ću još posebno pričati, ali ovdje ću istaći samo jedan neobičan uslov koji nikada prije ni poslije nije primjenjen…

Dakle, partije su igrane do 25. poteza, nakon čega su nedovršene partije predate na odluku samom učesniku simultanke. Analize nisu bile potrebne, prigovori nisu bili prihvaćeni. Igrač koji je igrao simultanku — velemajstor Ferzberi u svim partijama je igrao crnim figurama, počevši od ponuđene pozicije u kojoj je bijeli nakon osmog poteza imao figuru više za jednog pješaka. Kada je naša partija s Timurom došla do 25. poteza, crnom je već uspjelo da vrati figuru i čak osvoji konja, — doduše, za dva pješaka. Materijala na tabli je bilo vrlo malo, nisam vidio pobjedu i namjeravao sam ponuditi partneru remi, kada neočekivano dobijam od Timura pismo s detaljnom analizom, iz koje se jasno vidi da crni dobija. Timur mi je rekao telefonom da će njegova odluka, u skladu s pravilima simultanke, biti konačna i da Ferzberijevi prigovori neće biti prihvaćeni. Morao sam se složiti s tim i priznati sebi pobjedu.

Sve se to dogodilo 1978. godine, pred Olimpijadu u Moskvi, i posle objavljivanja čitave situacije od redakcije nedeljnika „64“ i sesionera, Timur Aliev je nagrađen olimpijskom medaljom „Za fer igru“. Gdje li je sada Timur? Da li je i dalje isti vitez časti i pravde? Od tada, niko nije bio nagrađen medaljom „Za fer igru“, iako je bio jedan slučaj kada je trebalo da bude dodjeljena…

Pobjedu dodijelili pioniru

Ko je osmislio originalni turnir gradova, u kojem učestvuju timovi sastavljeni od jednog velemajstora i deset školaraca? To je bio pametan i emotivan čovjek… Lider tima igra sa mladim predstavnicima drugog grada, dok u isto vrijeme drugi velemajstor daje simultanku njegovim zemljacima. Na taj način, svaki turnir se igra za poene, a pobjednik je tim koji sakupi najveću ukupnu sumu poena tokom svih mečeva. Igra se sa satom, ali nedovršene partije se ne završavaju, već se procjenjuju, kako bi se izbeglo pretjerano umaranje…

1987. godine pobjedili su Bakinci. Učenici su bili malo iza svojih vršnjaka iz Moskve i Sverdlovska, ali njihov kapiten – svjetski prvak Gari Kasparov, pobjedio je s velikom razlikom, što je donijelo opšti uspjeh timu. U nedovršenoj partiji između Kasparova i pionira iz Sverdlovska, Miše Ulibina, žiri je namjeravao da proglasiti remi. Svjetski šampion nije bio saglasan s tim i dokazao analizom da „u potpuno tačnoj igri crni ipak može pobjediti“. Odluka je preispitana, Ulibinu je dodjeljena pobjeda! Kasparov je u svojoj mladosti – a to nije bilo tako davno! – sam učestvovao na takvim  takmičenjima. Postupio je po kodeksu časti. Možda se sjetio i Timura Alieva? To niko ne zna i ne može znati, ali volim da mislim da je to učinio iz iskrenog unutrašnjeg podsticaja.

Zaboravio da pritisne sat

Na turniru u Notingemu (1936), gde su igrali Aljehin, Kapablanka, Lasker i drugi najjači svjetski šahisti, prvi put se pojavio sovjetski prvak Mihail Botvinik. Našem mladom predstavniku (imao je 25 godina) je bilo potrebno da položi težak ispit. Žreb mu je donio crne figure u sva tri meča sa velikanima, ali se uspješno nosio sa izazovom. Na kraju je podijelio drugo mjesto sa Kapablankom.

U partiji sa Bogoljubovim dogodio se zanimljiv incident. Botvinik je primjetio da je protivnik odigrao potez ali zaboravio da pritisne polugu na satu. „Odmah sam ga obavjestio o tome“, priča Botvinik u nedavnom svom radu „Analitički i kritički radovi“. – „Šta?“ – ponovo me upitao Bogoljubov (nažalost, već nije razmišljao na ruskom), zatim mi je zahvalio i pritisnuo sat“.

Očigledno je Bogoljubov cijenio ovaj zaista sportski, možemo reći, džentlmenski čin. U poslednjem kolu on je igrao protiv Kapablanke, kojeg se uvijek bojao, jer je stalno od njega gubio. Ali u ovom slučaju, od ishoda te partije zavisila je sudbina prvog mjesta: Kapablanka i Botvinik bili su izjednačeni, a Botviniku, nažalost, nije išla igra protiv autsajdera – engleskog majstora Vintera. Nakon što je nekako izvukao remi, Botvinik je s brigom čekao ishod Kapablankine partije. I šta se dogodilo? Bogoljubov, suprotno očekivanjima, igrao je samouvjereno i snažno, natjeravši Kubanca da traži remi.

Ali ne postupaju svi kao Botvinik u takvim situacijama. Sjećam se, majstor M., igrajući s A. Nehoroševim, veoma mladim šahistom koji je prvi put došao u Moskvu iz Taškenta, dugo je razmišljao u teškoj poziciji. Nehorošev je imao dovoljno vremena i otišao je da pogleda druge partije: bilo mu je zanimljivo kako igraju Moskovljani. Majstor je brzo odigrao potez, ali je i dalje sjedio u istom položaju, držeći glavu rukama i pokazujući duboku zabrinutost. Nakon dvadeset minuta pozvao je sudiju i izjavio da je njegov partner prekoračio vrijeme…

***

„Boris Samojloviču, zar nije bilo nekih problema sa satovima i u meču u Sevilji?“ – pitao je Sergej Viktorovič.

„Da, taj događaj su direktno prikazivali na televiziji iz Sevilje. Tamo, u žestokom obostranom cajtnotu, Kasparov je zaboravio da pritisne sat, a imao je samo četiri minuta. Šampion je relativno mirno sjedio i, kako se moglo vidjeti, čudio se zašto Karpov ne igra svoj potez. Odjednom je pogledao na sat, napravio očajan gest – skoro da se uhvatio rukama za glavu i pritisnuo sat. Uslijedio je trenutan odgovor protivnika, još nekoliko grčevitih poteza, i pod prijetnjom već neizbježnog mata Kasparov je predao.

„A gdje je bio sudija?“

„Sudija je sve uradio po pravilima. Drugo je pitanje što pravila, izgleda, nisu savršena. Naš šahovski kodeks preporučuje sudiji u ovakvim situacijama da obrati pažnju igraču na njegovu grešku, ali međunarodni pravilnik nalaže sudiji da ćuti.

„I šta onda,“ iznenadio se Sergej Viktorovič, „zar sudija ne bi trebalo da kaže šahisti da mu sat ide u trenutku kada razmišlja partner? Zar zaista postoji takvo pravilo?“

„Da, i ono glasi: ‘Zabranjeno je koristiti se savjetima ili mišljenjem trećih lica.’

Naravno, savjeti i mišljenja u vezi sa potezima. Ali ovaj član FIDE-a tumači veoma strogo – smatra se da zabranjuje bilo kakve razgovore sa trećim licima.

„Mislim ipak da je takvo tumačenje netačno. Jer sudija može reći ne u obliku savjeta: ‘Pritisnite sat’, već jednostavno informisati: ‘Vaš sat radi’.“

„Usput, isto bi mogao reći i protivnik…“

Ponuda remija

U Lenjingradu je održan turnir za prvenstvo društva "Dinamo" prije četrdeset godina. Lider turnira, talentovani majstor Viktor Vasiljev, prekinuo je partiju sa jakim kandidatom za majstora, Šamovim, u sledećoj poziciji:

Ova pozicija, prema opštem mišljenju, bila je izuzetno jasna: bijeli daje šah skakačem na e8, zatim ga daje za pješaka c7, i kralj se kreće do d5 polja prema crnom pješaku. Šamov je odmah, ne zatvarajući kovertu, pokazao partneru zapisan potez i predložio remi. Vasiljev se složio. Sledećeg jutra, neko od nas - ili Šamov, ili ja (ali ne Vasiljev) - otkrio je da nakon 41. Se8+ K:c6 42. S:c7 crni uopšte nije obavezan da uzme skakača. Prvo bi mogao da odigra 42 ...Sd6+ i tek na 43. Kb4 odgovori 43 ... K:c7. Sada bijeli kralj nikako ne može pristupiti pješaku e5, i crni jednostavno dobija. "Zašto sam žurio sa prihvatanjem remija?" čudio se Viktor. "Mogao sam to učiniti i sledećeg dana, ako bi stvarno bila remi pozicija...

Žurba je Vasiljeva skoro koštala prvog mjesta - prije poslednjeg kola s njim se izjednačio se Masoedov, ali majstor odlično je odigrao odlučujući duel, pobjedivši svog protivnika, i ponovo postao šampion "Dinama". Vasiljev je osvojio titulu majstora 1941. godine, a kada je rat počeo, dobrovoljac je otišao u lenjingradsku narodnu odbranu. U jednoj od bitaka bio je ranjen i proveo je dugu zimsku noć na snijegu. Pronašli su ga i evakuisali u Omsk, ali u bolnici su mu morali amputirati ruku i nogu. Postepeno je naučio da piše, da se kreće, a potom se vratio šahu. Na prvenstvu Omska nadmašio je takve majstore kao što su Kan, Sokoljski, Ufimcev. Nakon Pobjede, 29-godišnji veteran vratio se u Lenjingrad, dva puta zauzeo visoka mjesta na gradskim prvenstvima, dva puta učestvovao u polufinalima prvenstva SSSR-a. Ali posljedice rata su se osjetile: umro je 1950. godine...

— Da li postoji pravilo, kada i kako se može ponuditi remi? — pitao je Nikolaj. — Ranije nije bilo strogo pravilo, i ponekad bi šahisti kršili tu etiku, dosađujući ponudama za remi nekoliko puta zaredom, ometajući tako protivnika da razmišlja o potezu. Sada je pravilo  odigrati potez pa se odmah obratiti partneru sa ponudom remija. Nakon toga protivnik može razmišljati koliko hoće, — naravno, na svoje vrijeme, a zatim prije svog sledećeg poteza saopštiti da li je saglasan ili ne. Ako odbije remi, njegov partner gubi pravo da ponudi remi sve dok sam ne dobije takvu ponudu.

Nije isti top

— Ispričaću vam još jednu zanimljivu priču u kojoj je učestvovao Gračev. Jednom prilikom na turniru Teplov, igrajući s njim, pozvao je sudiju i izjavio da će sada odigrati potez Te2—Te1 i da će biti trostruko ponavljanje pozicije. Gračev je tvrdio da ponavljanja nema: figure zaista stoje na istim poljima kao i prethodno, posebno topovi stoje na c1 i e1, ali to nisu isti topovi. Tokom partije napravljeni su potezi Tc1—c2, Tc2—e2, zatim top e1 je otišao na c1, i, na kraju, top e2 je otišao na e1. Dakle, iako se figure nalaze na istim poljima, ali to su drugi topovi - znači, pozicija se nije ponovila! Počeli su provjeravati po formularu, i zaista - to nisu bili isti topovi. Sudija, već upoznat s ​​situacijom,

postajao je još nervozniji. Kako postupiti?

Gračev je u međuvremenu razvijao svoju ideju:

— Zamislite da smo se ja i Teplov tokom partije zamijenili mjestima - on je sjeo za crnog, a ja za bijelog. Prema vašem mišljenju, treba li to smatrati ponavljanjem pozicije? Pa ipak, isti partneri sjede na istim stolicama, kao što je rekao pjesnik: ti si partner, ja sam partner, mi smo obojica partneri. Zar zaista mislite da se situacija ponovila? Ako bih ja sjeo na njegovo mjesto, odmah bih se predao, i kraj priče, ali on je smislio remi... Isto tako je i na tabli. Na e1 je bio top, sada opet stoji top, ali to nije isti top! On ima druge namjere, druge interese, druga raspoloženja...

Дa, a ti si veoma dobar, — dodao je, ne obraćajući se više sudiji niti topovima, već Teplovu. — Već je bilo vrijeme da počneš minoritetni napad, a ti si i dalje okretao svoje topove  kao djevojke na plesnom podijumu... Zašto me sramotiš, bolje pogledaj na sat! Jer tvoje vrijeme ističe.  Dobro, neka bude remi, inače će ti sada zastavica pasti.

Predali su formulare sudiji, a on je otvorio šahovski kodeks. Tamo piše: "Pozicija se smatra ponovljenom ako figure istog naziva i boje zauzimaju ista polja i ako su mogućnosti igranja tih figura iste (tj. ako za vrijeme ponavljanja pozicije nije izgubljeno pravo na rokadu ili en passant)".

— Eto vidiš, — rekao je sudija, — figure su istog naziva, ali nisu iste figure! Znači, Teplov ima pravo tražiti remi.

— Ja to znam od samog početka. Čitao sam kodeks još od djetinjstva i savjetujem vam da ga pročitate kad vam se pruži prilika, a ne za vrijeme turnira.

Mat sa lovcima iste boje

— Vi ste rekli, Boris Samojloviču, da su u šahovskom kodeksu predviđene čak i najrjeđe situacije. A koju situaciju smatrate najnevjerovatnijom?

— Najnevjerovatnija situacija? Hm-hm... Pa, vjerovatno ovu. U kodeksu piše da se partija proglašava remijem u situaciji gde je mogućnost pobjede isključena. I nabrajaju se takvi slučajevi: kralj protiv kralja, kralj protiv kralja sa lovcem ili konjem, kao i — slušajte pažljivo! — kralj sa lovcem protiv kralja sa lovcem kod lovaca iste boje. — Čudno, zašto samo kod slonova iste boje? — reče razmišljajući Sergej. — Pa, raznobojni lovci su uopšteno stekli reputaciju remi partija...

— Stvar je u tome, Sergej, da kod kraljeva sa lovicma iste boje ne postoji matna pozicija. Pa, pogledaj: ako su, recimo, lovci crnopoljci i kralj stoji na crnom polju, uvijek ima bar dva bijela polja za bjeg od šaha, a neprijateljski kralj ne može zauzeti oba bijela polja. Ako pak postoji bjelopoljni lovac, to jedno bijelo polje može oduzeti kralju, a drugo - zauzeti sopstveni lovac.

— Međutim, u praksi takvih slučajeva navjerovatno nije bilo, — rekao je Sereža.

— Ako Gračev sazna ovo pravilo, — odgovorio sam ja, — sigurno će nešto smisliti! — A kralj sa konjem protiv kralja sa konjem nije obavezno remi?  I nejasno je zašto se takva situacija ne pominje u kodeksu.

— Zar je ovo zaista očekivani remi? Hajde da vidimo:

Remi u četiri poteza

Majstor Duz-Hotimirski dođe u Taškent na dvije nedelje da učestvuje na turniru, ali zaglavio se u Srednjoj Aziji gotovo pola godine. Mi smo igrali lagane partije u šaškama a ponekad i šah. Jednom prilikom on je pogriješio u kombinaciji, a ja sam se obradovao i svečano proglasio:

— Mat u četiri poteza!

— Glupe su vaše reči i besmislene, — nezadovoljno je odgovorio majstor. — Ako ja vidim taj mat, znam kada treba da se predam. Ako ga ne vidim, opet ćete morati da igrate poteze, a ne da izgovarate slogane.

Od tada nikada nisam naglas proglašavao mat, ali jednom sam postao svjedok zanimljivog događaja. U jednoj od malih sala Doma sindikata igralo se prvenstvo sindikata, skoro da nije bilo publike. Zaustavio sam se pored stola gde je igrao šampion sindikata Lesman. Njegov protivnik bio je skroman i nesrećan mladić u izlizanoj jakni. Sjedio je naginjući se unazad i sa tugom gledao svog, izgleda, jednako jadnog kralja. I tada je Lesman ustao i odlučno proglasio pred cijelom salom:

— Mat u četiri poteza!

Napravio je potez kraljicom i ponosno kročio ka izlazu. Nije prittisnuo sat - sve je jasno! Partner je već potpuno osuđen pomjerio kralja. Lesman je već bio na vratima. Ja mu kažem:

— Lesmane, tvoj potez.

Pogledao je preko ramena i s vidljivim nezadovoljstvom se vratio. Stojeći, pogledao je na tablu, nije mu se sve dopalo. Sjeo je na stolici, razmišljao je pet minuta, zatim pomjerio kraljicu i rekao već ne tako odlučno:

— Šah!

Tada je bilo uobičajeno objavljivati šahove. Neki su čak izgovarali "garde!", napadajući kraljicu. Partner je nagnuo glavu na stranu i brzo odgovorio - izbora nije bilo. Lesman ponovo pomjeri kraljicu:

— Šah!

Zatim je još dao dva šaha, nakon čega su se partneri pogledali. Remi? Remi u četiri poteza.

 Nije zapisan potez

Na šampionatu  Taškenta igrao sam protiv V. Ljavdanskog. To je bilo davno, i ni on ni ja nismo znali da će nekoliko godina kasnije u Lenjingradu biti rođen još jedan V. Ljavdanski, koji će kasnije postati majstor. Moj partner nikada nije postao majstor - poginuo je tokom rata.

Igrali smo bez satova, i kada je pao sumrak, Ljavdanski je ustao i otišao kući, ne rekavši mi ništa, iako je bio na potezu. Na sledećem kolu, pitao sam Ljavdanskog:

— Kome si predao zapisan  potez?

— Pa, nisam ni zapisivao. Daj da nastavimo partiju posle ovog kola.

Moja pozicija nije bila dobra.

— Neću nastaviti da igram ako nisi zapisao svoj potez.

— A šta tu ima da se igra? Samo je nekoliko poteza ostalo...

Možda je bio u pravu u procjeni pozicije, ali ne možeš tako - igrati, igrati, pa ustati i otići, ne rekavši ni riječ! Sudija mu kaže: — Upisaću ti poraz.

Ljavdanski se okreće ka meni:

— I ti, Borise, slažeš se s tim? Hajde onda da ponovo odigramo partiju. Razmišljao sam. Poen me jako privlačio - tada bih zauzeo treće mjesto.

— Znaš šta? Napisaću Jermoljevu u Moskvu - sekretaru Saveza šahovske sekcije. Šta on kaže, to će biti.“

Sudija je pristao da sačeka. Jermoljev je odgovorio ovako: možete, navodno, ponovo odigrati dogovorenu partiju, ali uopšte - partija se gubi ako potez nije zapisan. Međutim, dok smo razmjenjivali pisma, šampionat se završio. Meni su dali poen...

U naše vrijeme, takav slučaj je jednostavno nemoguć. Ako partner ode, ne odigravši potez, njegov sat i dalje radi i on će prekoračiti vrijeme. Osim toga, u kodeksu piše: "Partija se smatra izgubljenom ako šahista stavi u kovertu list sa zabilježenim potezom, čija stvarna vrijednost ne može biti utvrđena." Ako uopšte nema ni koverte ni poteza, kako onda utvrditi njegovu stvarnu vrijednost? Moj savest je, izgleda, mirna, sve je po pravilima. Ali bila bi još mirnija da smo tada ponovo odigrali partiju...

Zapisao dva poteza

Ovaj slučaj se dogodio na prvenstvu SSSR-a. Boleslavski, prekidajući  partiju, zabilježio je olovkom neki potez, ali nije stavio list u kovertu, već je nastavio da razmišlja o poziciji. Zatim je zabilježio drugi potez, ali...

Prvi nije precrtao, nakon čega je stavio list u kovertu. Zabilježeni potez, naravno, niko nije vidio, čak ni glavni sudija - Viktor Goglidze. Kad je došao kući, Boleslavski je shvatio da je zabilježio dva poteza - strašna greška koja nije primjećena.

Greška koja bi ga mogla koštati nagrade. Pozvao je Goglidzea i upozorio ga. Ali šta da raditi? Viktor nije želeo da pokvari turnir incidentom, ALI kodeks je jači. Međutim, ispostavilo se da u kodeksu takav slučaj nije predviđen. Kome bi palo na pamet da zapiše  dva različita poteza? Ipak, Boleslavski je to učinio. Dan prije nastavka partije, Goglidze je otvorio kovertu i pokazao list partneru Boleslavskog - tamo su bila zapisana dva poteza: jedan lovcem 41.Le3 a drugi skakačem 41.Sc3-e4. Goglidze neumoljivo kaže: "U kodeksu piše: 'Igrač mora zapisati svoj sledeći potez na listu u punoj notaciji'. Ja vidim ovde jedan potez, zapisan u punoj notaciji, i smatram ga odigranim u partiji. Da li se slažete?" - pita on partnera. "Bože sačuvaj!" - odgovara Kotov. "Ja sam samo ovaj potez razmatrao u analizi." Partija se završila remijem. A šta ako bi oba poteza bila zapisana punom notacijom?

Kodeks časti

- Pa, šahovski kodeks je divan dokument - rekoh.

On demokratski, ne ugrožavajući prava nikoga, uređuje odnose među partnerima i sa sudijom, bez uključivanja trećih strana. Pravno gledano, on je iznad krivičnog zakonika... - Kako to? Zar krivični zakonik ne garantuje prava? - Tamo je procedura složenija i ima više učesnika. Tu su istražitelj, tužilac, advokat, porotnici, ponekad čak i "telefonsko  pravo". A sudija ne donosi odluku odmah. Ali, da li je sve predviđeno u kodeksu? Jer šahisti žive i komuniciraju ne samo tokom igre. Postoji i etika odnosa... - Šta je "etika"? - upita sin Sergeja Viktoroviča. - Etika je nauka koja proučava moral, moralnost. Ali takođe nazivamo i sistem normi ponašanja u međuljudskoj komunikaciji. Jel' jasno? - Iskreno rečeno, ne baš.

- Pokušaću da objasnim. Recimo, pobjedio si. Radost te preplavljuje. Pa naravno! Čitava, dosledna partija, a na kraju odlična kombinacija. Pričaš o svemu tome bez daha, ali ne primjećuješ - da je protivnik igrao prilično dobro, da je tvoja kombinacija osporena: da nije požurio sa "očiglednim" potezom, njegov pješak bi prvi došao do dame... Takvo brbljanje nije etično. A drugi put, recimo, izgubio si. "Čista slučajnost!" - buniš se. "Pozicija je bila odlična, da nisam požurio, lako bih mogao pobediti. A na kraju, totalno grub previd!

Da, on samo tako, na previd, i može da me pobjedi... Ovo je tipično kršenje etičkih normi! A čak i tokom igre, ponekad se ponašaju neviteški. Na primjer, šahista jako kašlje - vjerovatno se prehladio, jadnik. Onda primjetiš: kašalj se posebno pojačava kada protivnik razmišlja o svom potezu. Ali kašalj potpuno prestaje kada dođe red na njegov potez. U šahovskom kodeksu nema zabrane pušenja tokom igre, ali danas se skoro nikad ne puši.

Ranije, znalo se pušiti, i ne samo cigarete ili cigare, već i cigarilose, često pokušavajući da se dim pušta prema protivniku... Pa koliko postoji načina da se djeluje na nervni sistem svog partnera! Jedan velemajstor, sećam se, imao je običaj da ispravlja položaj figura na tabli olovkom. U tom slučaju ne važi pravilo "dodirnuo si - igraj", ne mora se reći "popravljam". Dešava se i da šahista uzme figuru u ruku, drži je i vrati na mjesto, govoreći "popravljam". Ili, na primr, sreću se ljubitelji koji traže da vrate potez čim protivnik odgovori. A neki nude remi više puta, slatko se smješeći, nadajući se da će se protivniku jednom dosaditi odbijanje.

Mnogi vole da razvlači partiju čiji ishod je jasan, računajući na grubu grešku ili direktnu podvalu. Takva igra izaziva nerviranje nervoznog partnera, i on često iz bijesa zaista napravi grešku.

I još jedan važan momenat. U šahovskom kodeksu nema ni riječi o zabrani dogovaranja o ishodu partije. Ali šta se može reći? Pa nema ništa.

Nema mogućnosti kontrole, a to da se dogovori dešavaju, nije tajna ni za koga.

— Pa šta, da li ćemo samo kritikovati ponašanje nečasnih šahista? Zar ne možemo smisliti ništa drugo?

— Smislićemo kako ne smisliti, — odgovorio je Nikolaj Fomič. — Sastavićemo kodeks šahovske časti. Tamo ćemo označiti etičke norme, nabrojati šta amateri šaha ne bi trebalo da rade tokom partije, prije i posle nje.

— Član prvi! — rekao je Sergej Viktorovič i diktirao: "Nemojte davati uvredljive komentare na račun partnera tokom igre, posebno ako je stariji od tebe".

Ja, usput, već dugo planiram, — dodao je, obraćajući se meni, — da se izvinim zbog tih komentara koje sam dao tokom našeg prvog susreta. Naravno, nešto sam kasnio, otprilike tridesetak godina, ali nadam se da mi nećete zameriti? Sjećate se: o precima, psihičkom stanju...

— Ne sjećam se. I predlažem ukoliko dopuštaš, evo drugog člana: "Nemojte se ljutiti na različite šale koje razmenjujemo tokom igre, posebno ako su duhovite". Uvjeren sam da osoba bez osjećaja za humor ne može biti dobar šahista!

— Pa zar ne preteruješ, Boris Samojloviču! — Nasmijao se Nikolaj Fomič. — Ja, na primjer, mogao bih čak i da navedem svjetskog šampiona, u čijim djelima nema ni trunke humora...

— Sačekaj malo, Nikolaje, — prekinuo ga je Sergej Viktorovič, — mi želimo da formiramo kodeks šahovske časti, a ti prelaziš na ličnosti. Mislim da smo već postavili početak - prva dva člana su već tu. Hajde da idemo dalje. — Stop-stop! Za koga je naš kodeks namenjen? Za šahovske amatere. Dakle, predlažem da im zajedno predložimo da sastave kodeks šahovske časti! Dakle, čitaoci, pišite u časopis "Šah u SSSR-u". Sakupićemo sve vaše predloge i sastaviti kodeks u ime ljubitelja šaha.

(Kraj)

Viši Anand:"JOŠ UVIJEK SAM POD UTISKOM POBJEDE GUKESHA❗️"

 ✅ Tek što je Gukesh zvanično postao izazivač za šahovsku krunu, na Tviteru je Viši Anand uputio čestitke pobjedi najmlađeg u istoriji učesnika meča za krunu!

👏 "Čitava VACA porodica ponosna je na ono što si postigao," napisao je 15. svjetski šampion, dodavši: "Impresioniran sam kako si igrao i kako si se nosio sa teškim situacijama..."

💥 Iako je Gukesh pobjedio u Torontu, poslednjih dana indijska šahovska ikona postala je glavna meta interesa novinara. Anand nije samo prvi svjetski šampion iz Indije, već i osoba koja je značajno doprinijela uspehu 17-godišnjeg velemajstora. Nije slučajno što je Anand u svojoj čestitki započeo sa VACA-om, akronim koji se može prevesti kao "Viši Anand Šahovska Akademija".

⚔️ Upravo je VACA pomogla ChessOpenu da dobije odgovore šampiona na tačno deset pitanja.

– ♟ "Viši, kako biste ocijenili razmjeru onoga što se dogodilo, čak i ne uzimajući u obzir činjenicu da ste bili jedan od onih koji su doprinijeli uspjehu Gukesha. Izazivač za titulu svjetskog šampiona sa 17 godina! Zar to nije ona smjena generacija koju je Magnus Karlsen toliko očekivao, ali nije dočekao?

Anand– Još uvijek sam pod utiskom pobjede Gukesha! Koliko god da sam želio njegov uspjeh ili Praganande, pa čak i Vidita, kao Indijac, takođe sam bio zabrinut, nisam vjerovao do samog kraja da je to moguće... Iskustvo i prethodna dostignuća Karuane, Nepomniactchija i Nakamure činili su me, kao i sve ostale, taocima stereotipa. Veoma sam srećan što su ti stereotipi srušeni. Potrebno je mnogo samokontrole da bi se pobjedila takva konkurenciju.

– ♟ Mnogi budući svjetski šampioni borili su se za titulu već u prvom pokušaju - Talj, Karpov, Kasparov, Karlsen! Zar niste vjerovali da bi neko od Indijaca mogao da se izdvoji?

Anand – Naravno, nisam mogao to isključiti, znajući da su Gukesh i Pragg dovoljno jaki, ali ipak prije turnira to je djelovalo nevjerovatno... Sama situacija djeluje nekako nestvarno: Gukesh je u poslednjem trenutku dospio među kandidate - i evo ga već u šampionkom meču!

– ♟ Šta mu je, po vašem mišljenju, omogućilo da postigne 'nemoguće'?

Anand – Ogromna želja i njegova volja. Veoma sam ponosan na to što smo poslednjih nekoliko godina tijesno sarađivali u okviru VACA. Mi u Akademiji postavili smo takav cilj - izlazak na meč za krunu, - ali srednjeročno ili dugoročno, nismo očekivali da će se to dogoditi tako brzo! Izgledao je izuzetno stabilno i samouvjereno, kao da svakog dana igra takve turnire... Gukesh je izvukao mnogo koristi iz našeg zajedničkog rada, čak i njegov sekundant Gajevski ranije je radio sa mnom, uvijek je znao kako da mu pomogne.

– ♟ Izgleda da je Gukesh počeo da radi sa Gaevskim po vašoj inicijativi?

Anand – Da, to je bila moja ideja da ih spojim. Osjećao sam da Grzegorz savršeno odgovara njemu, jer Domaradžu ima sve najbolje igračke osobine, ali mu je nedostajao neko ko bi organizovao njegova otvaranja, smišljao dobre ideje za njega, pomagao mu da se snađe u njima. Tako da sam pitao obojicu da li žele da počnu da rade zajedno, - i njihov savez pokazao se izuzetno produktivnim. Ponekad sam im se i pridružio, i bilo mi je veoma zanimljivo.

– ♟ Tokom turnira, Gukesh se nije konsultovao sa vama lično za savjet?

Anand – Ne, to se nije desilo. Mislim da je imao dovoljno savjetnika.

– ♟ Međutim, prije odlaska u Torontu, četvorka Indijaca, povezana sa VACA-om - Gukesh, Prag, Koneru i Vaishali - proveli su sa vama zanimljiv otvoreni dijalog za vrijeme večere. Imali ste priliku da svakom od njih date pravi savjet!

Anand – Kao što razumjete, ta večera imala je čisto simbolički karakter - iskreno sam želio da ih podržim, da im još jednom pokažem koliko su važni, koliko vjerujemo u njih. To nije moglo da utiče na pripreme, sve što je bilo potrebno, već je učinjeno, ali lično vjerujem u moć takvih ohrabrenja. Možete me nazvati starom sentimentalnom osobom, ali dobro se sjećam koliko je bilo važno za mene kada bi me otac nazvao prije važnih turnira. Nadam se da im je to pomoglo! Pogledajte, nijedan od njih nije završio turnir u minusu - čak ni Vaishali, koja je bila '-4', na kraju je završila u plusu, njen brat je takođe dobio poslednju partiju i osvojio 50% poena.

– ♟ Koju biste glavnu osobinu izdvojili kod Gukesha, u čemu je on iznad ostalih?

Anand – Ja bih izdvojio jednu - 'mirnoću'. Sjećam se sebe sa 17 godina, koliko mi je bilo teško da zadržim emocije, a on to odlično radi. Neki slučajevi su mi se urezali u pamćenje... Na primjer, poraz od Abdusaturova na Olimpijadi u Čenaju - Gukesh je krenuo 8 od 8, pa čak i u toj partiji bio je u dobijenoj poziciji, ali je napravio propust i izgubio. Bio je u potpunom šoku, ali nije prošlo ni sat vremena kako se oporavio. Tada sam pomislio: 'Wow, to je vjerovatno bilo teško za njega!' Ali on je prilično postojan i prihvata takve trenutke mirno. Mislim da mu ta osobina veoma pomaže. Tako je i u Torontu preokrenuo situaciju posle poraza od Firouzje u 7. kolu. U drugom krugu, Gukesh je gotovo savršeno igrao.

– ♟ Da li bi se kladili na Gukesha, da je imao tajbrejk sa Karuanom?

Anand – Karuana je impresionirao na kraju, gotovo je stigao Gukesha, ali nije uspio. Ne mogu se sjetiti tako napete partije na turnirima kandidata, a još sa takvim značajem za raspodjelu mjesta. Ne znam ko bi pobjedio, da li bi bilo tajbrejka? Gukesh je imao dobro iskustvo u igranju tajbrejkova u Vajk-an-Zeeu ovog zimskog perioda, gdje je došao do finala... Smatra se da je slabiji u rapidu nego u klasičnom šahu, ali ipak niko nije vjerovao u njega prije početka igre u Torontu.

– ♟ Kako su u Indiji reagovali na to što se indijac ponovo bori za šahovsku krunu?

Anand – O, to je bilo nešto! Bilo je veoma dramatično i mnogi Indijci odlučili su da ne spavaju čitavu noć, kako bi uživo pratili dešavanja. I nisu se pokajali... Od trenutka kada je Gukesh postao zvanični izazivač, moj telefon ne prestaje da zvoni već treći dan. Svi žele komentare od mene, a neko jednostavno želi da podijeli svoju radost i divljenje.

– ♟ Kako ocjenjujete šanse Gukesha protiv Ding Lirena i šta biste mu preporučili?

Anand – O šansama neću ništa govoriti. Nadam se da ćemo uskoro moći da razgovaramo o tome kako se pripremiti za meč za svjetsko prvenstvo. Gukeshu predstoji veliki posao, a gledaocima - uzbudljiv spektakl... Ne treba obraćati pažnju na poslednje neuspjehe Dinga, kada dođe vrijeme, biće u formi. Posebno što će ovo biti prvi meč za svjetskog šampiona u kojem nema igrača iz Evrope ili Amerike, i Gukesh ima šansu da uđe u istoriju.

Magnus Carlsen na detektoru laži

 

U video zapisu, David Howell i Magnus Carlsen su odgovarali na razna pitanja, postavljajući ih jedan drugom. Međutim, budući da su bili priključeni na poligraf, odmah je otkriveno kada nisu govorili istinu.

Tokom razgovora, igrali su šahovske partije uz laganu muzičku pratnju. Pogledajte vrlo zanimljiv transkript video zapisa kako biste saznali na koja pitanja Carlsen nije dao iskrene odgovore.

David Howell- Zdravo svima, danas sam ovde sa Magnusom Karlsenom, sada ćemo da odigramo nekoliko šahovskih partija, ali uz jednu sitnicu - bićemo povezani detektorom laži i trudićemo se da se bolje upoznamo. Magnuse, kako se osjećaš?

Magnus Carlsen-Ja se osjećam dobro, nemam ništa da krijem

David Howell- Pridružio nam se i stručnjak.

Aran Hasel- Moje ime je Aran Hasel, ja sam poligrafski stručnjak, obično radim testove malo ozbiljnije od ovoga, od ubistava do slučajeva seksualnog prestupništva i nevjerstva.

David Howell- U redu, krenimo sa nekim pitanjima. (Na poligraf je priključen Howell, a pitanja mu postavlja Magnus)

Magnus Carlsen-Da li misliš li da si jedan od najboljih šahovskih komentatora na svijetu?

David Howell-Počinjemo duboka pitanja odmah, da, ali ne najbolji.

Aran Hasel-To je laž, tako da je počeo govoreći istinu, a zatim slagao.

David Howell-Ne mislim da sam najbolji, mislim da je to laž, uh idemo dalje.

Magnus Carlsen-Da li si znao kako pravilno vezati pertle prije nego što si se preselio u Norvešku?

David Howell -Dobro, znam ko ti je dao ovo pitanje, reći ću da, da, i znao sam ih vezati još od kad sam bio dijete.

Aran Hasel- To je laž.

David Howell- O moj Bože, ovo je zbog emotivnog trenutka, tako si zloban Maguse.

Magnus Carlsen-Dejvide, znaš li da voziš bicikl?

David Howell- Ne

Aran Hasel- Govori istinu.

David Howell- Ja sam 33-godišnji čovjek koji ne zna da vozi bicikl sa vezanim pertlama.

Magnus Carlsen- Da li nekada osjećaš da te povrijede komentari na tvojim društvenim medijima?

David Howell- Da, neki ljudi su surovi, da.

Aran Hasel-Istina.

Magnus Carlsen- Da li misliš da postoji alternativni univerzum gdje si bolji od mene u šahu?

David Howell- Da.

Aran Hasel-Istina, ali nije potpuno siguran.

Magnus Carlsen- Da li misliš da sam najbolji šahovski igrač svih vremena?

David Howell- Da, mogao sam vidjeti molbu u tvojim očima, zato sam morao to reći.

Aran Hasel -To je laž.

David Howell- Oh, mislim, prvo mi je na pamet pao Gari, tako da, okej, gotovo je, završio sam, barem sam dobio malo osvete.

Sada se Magnus Carlsen priključuje na detektor laži

…….

David Howell- Sada je red da postavim neka pitanja Magnusu. Magnuse, spreman si za drugu partiju?  

Magnus Carlsen-Da, krenimo.

David Howell-Magnuse da li vjeruješ da si dobar lažov?

Magnus Carlsen- Mislim da sam prosječan lažov.

Aran Hasel-To je laž.

David Howell- Da li mi zamjeraš što sam te spriječio da osvojiš Svjetsko prvenstvo za igrače ispod 12 godina 2002. godine?

Magnus Carlsen- Da

Aran Hasel-To je istina.

David Howell- Nedavno si rekao Leviju Rosmanu da misliš da je Gari Kasparov najveći šahista svih vremena, da li si zaista tako mislio?

Magnus Carlsen-Da.

Aran Hasel-To je laž.

David Howell-Šta kažeš na to Magnuse?

Magnus Carlsen-Mislio sam da je to istina.

David Howell- Da li ikada žališ što si odustao od klasičnog svjetskog prvenstva?

Magnus Carlsen- Ne, nije lako reći, ali bih rekao da sveukupno ne žalim.

Aran Hasel-To je istina.

David Howell-U redu, u redu, samo provjeravam. Bez obzira na to ko pobjedi na predstojećem turniru kandidata, da li misliš da će Ding uspješno odbraniti svoju titulu?

Magnus Carlsen-Ne.

Aran Hasel-Govori istinu.

David Howell- Da li ikada žališ što si javno postavio cilj da dostigneš rejting od 2900?

Magnus Carlsen-Ne.

Aran Hasel-Govori istinu, ali ovo je vrlo osjetljivo pitanje za njega.

David Howell- Da li osjećaš da si dostigao vrhunac kao šahista?

Magnus Carlsen-Da.

Aran Hasel-To je istina.

David Howell- Magnuse, da li se plašiš uticaja vještačke inteligencije u šahu?

Magnus Carlsen-Ne.

Aran Hasel-To je laž.

David Howell- Da li misliš da bi mogao pobjediti Hikaru Nakamuru u šah-boks meču?

Magnus Carlsen-Da.

Aran Hasel-To je laž.

David Howell- Da li misliš da bi mogao pobjediti Levija Rosmana i Denija Renča u simultanoj igri naslijepo?

Magnus Carlsen- Ne zanima me, ne znam šta je ostatak pitanja, ali me ne zanima.

Aran Hasel- On se brine, iznerviran je tim pitanjem.

David Howell- Da li si ikada igrao takmičarsku partiju dok si bio pijan?

Magnus Carlsen-Da.

Aran Hasel-Govori istinu.

David Howell- Da li misliš da će 'šah 960' ikada dostići popularnost klasičnog šaha?

Magnus Carlsen-Ne.

Aran Hasel-Govori istinu.

David Howell- Magnuse, misliš li da je varanje raširen problem u online šahu?

Magnus Carlsen-Da.

Aran Hasel-Istina, vrlo je siguran u vezi toga.

David Howell- A što se tiče šaha za tablom?

Magnus Carlsen-Nisam siguran.

Aran Hasel-Govori istinu.

David Howell- Da li si nekada plakao posle partije šaha?  

Magnus Carlsen- Da, mnogo puta

Aran Hasel-Govori istinu

David Howell- Samo iz radoznalosti, kada je to bilo poslednji put?

Magnus Carlsen- Vjerovatno poslednji put koji mogu da se sjetim je bio na Kandidatskom turniru u Londonu 2013. godine

Aran Hasel-Da, istina.

David Howell- Hajde da malo promjenimo temu, da li misliš da si najljepši šahista na svijetu među prvih 100?

Magnus Carlsen-Ne.

Aran Hasel- Govori istinu.

David Howell- Da li misliš da si najlepši šahista u ovoj sobi?

Magnus Carlsen-Ne.

Aran Hasel-Govori istinu.

David Howell- Hvala na komplimentu. Da li poštuješ moj stil i šahovski nivo?

Magnus Carlsen-Da.

Aran Hasel-To je laž.

David Howell- O, igrajmo, sada ću te pobjediti.

Magnus Carlsen- Nemoj postavljati pitanje ako ti se ne sviđa odgovor.

Aran Hasel-Magnus pokušava da pobjedi test, pokušava da kontroliše otkucaje srca.

David Howell-Da li poštuješ moju igru?

Magnus Carlsen-Ne.

Aran Hasel- To je istina.

David Howell-Da li sam tvoj omiljeni šahovski komentator?

Magnus Carlsen-Da.

Aran Hasel-Govori istinu.

David Howell- Hvala, Magnuse Da li si ikada koristio svoje ime ili status da bi dobio prednost u životu, da bi 'otvorio vrata' kada flertuješ?

Magnus Carlsen-Da, naravno.

Aran Hasel-Govori istinu.

David Howell- Da li si nekada bio impresioniran nekim, oduševljen?

Magnus Carlsen-Da.

Aran Hasel-Govori istinu.

David Howell- Od koga?

Magnus Carlsen- Od prestolonaslednika Saudijske Arabije.

David Howell- Da li ima neki igrač u svjetskom top 20 kojeg ne voliš?

Magnus Carlsen-Da

Aran Hasel-Da, govori istinu.

David Howell- U redu, neću pitati imena, misliš li da imaš najviši IQ u svijetu među top 100?

Magnus Carlsen-Ne

Aran Hasel- Govori istinu, ali nije potpuno siguran,

David Howell- U redu, ko misliš da bi mogao biti na sličnom ili višem nivou?

Magnus Carlsen- Mnogi ljudi, na primjer, mislim da je Giri prilično pametan,

Aran Hasel-Vjerovatno govori istinu.

David Howell- Da li redovno gledaš šahovske strimere ili kreatore sadržaja?

Magnus Carlsen-Da.

Aran Hasel-Govori istinu.

David Howell- U redu. Koga gledaš?

Magnus Carlsen- Volim da gledam Hikarua.

Aran Hasel-Istina, ali postoji nešto još iza tog odgovora zato što je imao jaku reakciju na to pitanje. Možeš li ga pitati da objasni.

David Howell- Maguse, voliš da gledaš Hikarua na strimu?

Magnus Carlsen- Dobro, ja navijam protiv njega čitavo vrijeme, ili samo online na njegovim strimovima, generalno, skoro uvijek.

David Howell- Da li si ikada pokušao da psihološki poremetiš protivnika tokom partije?

Magnus Carlsen-Mislim da nisam.

Aran Hasel-To je laž.

David Howell- Da li bi rekao da si romantična osoba?  

Magnus Carlsen-Ne.

Aran Hasel-Govori istinu.

David Howell- Ako budeš imao djecu, da li bi ih naučio šahu i da li bi ih ohrabrio da se profesionalno bave šahom?

Magnus Carlsen- Naučio bih moju djecu šahu, ali ne bih ih ohrabrivao da igraju profesionalno.

Aran Hasel- Nije siguran u to.

David Howell- Zašto ih ne bi ohrabrio njih da igraju profesionalno?

Magnus Carlsen- Mislim da postati jedan od najboljih šahista na svijetu nije lako, postoje i druga područja gdje možeš biti lošiji u nečemu i imati lakši život.

David Howell- Da li žališ za nečim u tvojoj šahovskoj karijeri?

Magnus Carlsen- Ne baš.

Aran Hasel-Nije potpuno istina.

David Howell- U redu, šta je najneugodnija stvar koja ti se desila tokom partije?

Magnus Carlsen-Upišao sam pantalone, prosuo vodu na tablu, nenamjerno oborio figure, pritisnuo sat bez da sam odigrao  potez jer sam mislio da je protivnik pritisnuo sat bez odigranog poteza -lista je duga.

David Howell- Nisam govorio o tvojoj profesionalnoj karijeri, mislio sam kad si bio junior. U redu, da li bi ikada napisao još jednu šahovsku knjigu sa mnom?

Magnus Carlsen-Volim da pomažem humanitarne akcije ponekad,

Aran Hasel-Ne izgleda da će ponovo pisati šahovsku knjigu zajedno.

David Howell- Da li si dobar u kućnim poslovima, pranju veša, sudova, čišćenju?

Magnus Carlsen-Ne.

Aran Hasel-Govori istinu,

David Howell- Da li si ikada radio kućne poslove?

Magnus Carlsen-Da

David Howell-Magnuse, da li se plašiš da neko može biti bolji od tebe ili talentovaniji od tebe?

Magnus Carlsen-Ne.

Aran Hasel-Govori istinu.

David Howell- Da li si bogatiji od Hikara Nakamure i Levija Rosmana zajedno?

Magnus Carlsen- Ne znam.

David Howell- U redu. Želio sam da pobjedim ovu partiju sada, neću pobjediti, Magnuse, moram da ti postavim još jedno pitanje prije nego što bude kasno. Da li si sada najsrećniji u životu, srećniji nego ikad ranije?

Magnus Carlsen-Ne.

David Howel-Zašto nisi?

Magnus Carlsen- Želio bih da sam u boljoj formi.

David Howel predaje partiju

David Howell- Dobro odigrano. Da li ponekad na Google tražiš informacije o sebi?

Magnus Carlsen-Rijetko, ali dešava se.

Aran Hasel-Nije siguran, ali može biti istina, možda gleda malo više nego rijetko.

David Howell- Magnuse, da li si ikada osjećao jako uplašen od nekoga?

Magnus Carlsen-Da

Aran Hasel-To je istina.

David Howell-Magnuse, da li stvarno voliš šah?

Magnus Carlsen-Da.

Aran Hasel-Da, to je istina.

David Howell- Magnuse, sada kada smo odigrali nekoliko partija šaha i obavili par testova detektora laži, da li misliš da si bolji lažov?

Magnus Carlsen- Ne, generalno se trudim da budem iskren, pa sam saznao malo o sebi i nadam se da si i ti, tako da izgleda da ponekad lažem samom sebi i pokušaću da radim na tome.

David Howell- Vrlo pošten odgovor, hvala ti puno na svemu. Što se tiče partija, još uvijek me razbijaš, hvala ti.

🚨 Magnus Carlsen Forced to Answer Tough Personal Questions In Lie Detector Chess 🌶️ (youtube.com)

B.S.Vajnštejn "Lovuški Ferzberi"

 

Čuvši prvi put, — a bilo je to jako davno, — da Lasker pobjeđuje protivnike tako da koristi hipnozu, sanjao sam: da imam takav dar! Ne zato, naravno, da bih natjerao partnere da previde damu ili padaju u letargičan san razmišljajući o prvom potezu. Ne, borio bih se pošteno svom snagom (predratnom prvom kategorijom) — kad razmislim, i nekog od savremenih velemajstora bih nadmašio po igri. Ali ako bi u odlučujućoj partiji za izvođenje odlučujuće kombinacije trebalo da sugerišem protivniku neki jednostavan potez, onda...

Ipak, godine su prolazile, velemajstori među mojim partnerima nisu se pojavljivali, a kandidatima za majstore posegnuti za tako jakim sredstvima nije mi prijalo. Zato sam usput uspio da sakupim mali kolekciju partija (sada u njoj ima oko desetak primjeraka),  koje bih mogao komentarisati samo... Vulf Mesing!

Posebno su mi ostala u sjećanju dva događaja, koja sam gledoa 1958. godine u Rigi. To je bio prvenstvo SSSR-a i istovremeno zonski turnir FIDE-a, četiri pobjednika koji su išli na međuzonski. Na sceni velike koncertne dvorane igrali su Averbah, Bronštajn, Geler, Korčnoj, Kotov, Petrosjan, Polugaevski, Spaski, Tajmanov, Talj... Pristojna postava, složićete se — deset šampiona zemlje, tri buduća svjetska šampiona!

Evo, tog dana Talj je igrao bijelim figurama sa Gelerom. Ne postigavši prednost u otvaranju, on je žrtvovao kvalitet da bi zakomplikovao igru, i postigao svoj cilj. Nije bez razloga neko rekao o njemu (već se ne sjećam tačno: ili Bronštajn, ili ipak ja?): "Talj vidi u tami i baca figure da bi razbio svjetlost logike".

Sjedio sam u prvom redu, i sve se dešavalo ispred mene. Geler je živo šetao napred-nazad po sceni, a Talj je pratio njegov pažljiv pogled, ne obraćajući najmanju pažnju na poziciju.

Nakon nekoliko minuta, on — i dalje gledajući u Gelera i samo u njega! — igra potez 25. L:f6 i pritiska  sat. Nije teško primjetiti da je bijelom bio na raspolaganju jak (na prvi pogled čudan) potez 25. Te7 — jer nakon povlačenja kraljice, nezaštićen je top na e1. Ali isto toliko je lako primjetiti da bi Geler jednostavno uzeo topa u odgovoru: 25... D:e7 26. de T:d4.

Dakle, Geler, videći da je partner odigrao potez, sporo prilazi tabli i, ne sjedeći za stolom, mirno uzima lovca pješakom, nakon čega Talj isto tako mirno igra 26. Te7. Samo je tada Geler sjeda na stolicu i primjećuje ono što vidi čitava sala: on ne može uzeti drskog topa zbog toga što se otvorila linija “g”, i bijela dama će se pomjeriti sa šahom — 27.Dg4, a zatim ide 28. de.

Geler po inerciji još igra 26... D:d6, ali posle 27. D:d6 L:d6 28. T:e1 odmah se predao. Međutim, uzimajući u 16. potezu kraljicom, on bi postigao remi bez posebnih muka: 25 ... D:f6 26. D:f6 gf 27. d7 Te7 28. Lf5 c3 29. T:c3 Te:d7 30. L:d7 T:d7 31. Tc6 Td2 i tako dalje.

Drugi zapaženi događaj se desio u poslednjem kolu. Sve partije, osim jedne, već su završene, i situacija se razvijala na sledeći način: Petrosjan je imao 12 poena, Bronštajn — 11½, Averbah — 11. Talj je imao 11½ poena i odloženu partiju protiv Spaskog, koji je imao poen manje.

Talj je igrao crnim figurama. Prilikom prekida partije, predložio je Spaskomu remi: u tom slučaju bi dijelio prvo mjesto sa Petrosjanom, dok bi Lenjingrađanin stigao Averbaha i takođe bi se plasirao na međuzonski turnir u Portorožu. Međutim, Spaski je odbio remi, što je imalo poznat razlog, jer vječni šah mu ne može pobjeći, dok Talj može napraviti grešku — njegov kralj je prisiljen da hoda na promaji.

Drugi zapaženi događaj se desio u poslednjem kolu. Sve partije, osim jedne, već su završene, i situacija se razvijala na sledeći način: Petrosjan je imao 12 poena, Bronštajn — 11½, Averbah — 11. Talj je imao 11½ poena i odloženu partiju protiv Spaskog, koji je imao poen manje.

Talj je igrao crnim figurama. Prilikom prekida partije, predložio je Spaskomu remi: u tom slučaju bi dijelio prvo mjesto sa Petrosjanom, dok bi Lenjingrađanin stigao Averbaha i takođe bi se plasirao na međuzonski turnir u Portorožu. Međutim, Spaski je odbio remi, što je imalo poznat razlog, jervječni šah mu ne može pobjeći, dok Talj može napraviti grešku — njegov kralj je prisiljen da hoda na promaji.

Poziciju u prekidu su analizirali svi u Rigi. Ništa poput sigurnog dobitka za bijelog nisu pronašli, ali ako bi crni negdje posrnuo... Čitava  Riga je istraživala i analizirala. Čak i zvonici u Rigi, činilo se, uzdižu se ka nebu, moleći da ljubimac latvijskog šaha izbjegne poraz i ponovo postane prvak zemlje, makar dijelio tu titulu sa Petrosjanom. Međutim, drugačiji plan, čini mi se, uzbuđivao je srce Talja: šta bi bijeli trebao da uradi da bi izgubio? Ispostavlja se, ne tako malo: prvo, zatvoriti - svoju kraljicu što dalje u ćošak, drugo, izložiti svog kralja, gurajući pješake napred, ali to nije dovoljno - još mora propustiti neprijateljskog kralja u svoje redove...

Ne znam da li je ikada u toj koncertnoj dvorani bilo takvog oduševljenja kao što je bilo na kraju ove jedne partije, i da li je ikada čuo takav aplauz kao posle završnog rukovanja partnera! Spaskomu je bilo potrebno samo 28 poteza da izvede sve "zamišljene" manevre, povremeno ih miješajući sa šahovima. Predao se u sledećoj poziciji:

Ako to nije bilo sugestija, šta onda jeste?!

— Zašto ste odbili remi? I zašto ste uopšte tako čudno igrali? — pitao sam Spaskog na banketu. — Zar nije bilo bolje prihvatiti remi, pa makar izgubili šansu za međuzonski turnir, a ipak ne postati šampion zemlje, čak i u slučaju pobjede u prekinutoj partiji.

— Veoma sam želio da pobedim...

Razumjem Spaskog: imao je tada 22 godine, bio je mlad i sanjao o podvizima i slavi. Njegov protivnik je bio još mlađi. A danas je Talj već prešao pedesetu, i kada su ga pre nekoliko godina pitali o sugestiji u šahovskoj borbi u televizijskom intervjuu, odgovorio je sa svojim karakterističnim duhom, ali ipak ne bez određene tuge: — Rezultate te "sugestije" vidite po mojim uspjesima u poslednjih nekoliko godina...

Poznati šahovski šahovski pisac Viktor Vasiljev piše u svojoj knjizi o Talju ("Zagonetka Talja") i o drugim sličnim slučajevima. Priča se ne odnosi na neke netačne poteze, koji se ponekad dešavaju i kod šahista ekstra klase, već upravo o grubim greškama, koje najjači igrači prave u partijama s Taljem. Jedan svjetski šampion u dobijenoj poziciji nije primjetio mat u dva poteza, u drugoj je dva puta imao figuru više protiv Talja — jednu partiju je izgubio, drugu jedva doveo do remija...

Vasiljev nije saglasan sa onima koji to pripisuju Taljevoj posebnoj sreći. I u tome je potpuno u pravu — toliko puta uzastopno jednog čovjeka ne može pratiti obična sreća. Mudro je rekao u svoje vrijeme akademik V.I. Romanovski, stručnjak za teoriju vjerovatnoće: "Malo vjerovatni događaji se ne dešavaju slučajno." Ako se događaj koji je smatran malo vjerovatnim — u ovom slučaju grub previd velemajstora — ipak dogodi, znači da taj događaj nije slučajan, već ima svoj uzrok...

Seanse Volfa Mesinga

Sa godinama, interesovanje za mogućnost sugestije nije opadalo (iako se u društvu stav prema ovom fenomenu češće mijenjao nego šanse strana u kraljevom gambitu), naprotiv — postepeno su se nagomilavale činjenice iz oblasti parapsihologije u šahu.

Pitaćete me: kakve veze sve ovo ima s kombinacijama i zamkama? Po mom mišljenju, veoma direktnu, iako su ove zamke specifične, a kombinacije ne uvijek ispravne. Koristiti takve "taktičke trikove" ili ne — to je već drugo pitanje, neka svako za sebe odluči. Ali, treba znati o postojanju takvih "zamki" i "kombinacija". Jer u ovom slučaju se ne radi samo o znanju, već o formiranju pogleda šahiste, o etičkim problemima savremenog šaha.

Recimo, mladi čovjek ili čak dječak oseća u sebi sposobnost sugestije, a ta sposobnost, kako mi je pričao Volf Mеsing, kod nekih se pojavljuje vrlo rano — sa 11—12 godina. Ali, odmah se postavlja pitanje: da li je dopušteno koristiti ovaj dar u šahovskoj borbi? Čini se da šahovski kodeks ne zabranjuje telepatsko uticanje na svog protivnika. Ali šta je sa kodeksom časti? Ja lično ne vidim kršenje pravednosti ovde. Druga stvar je ako treća osoba deluje kao ekstrasenzor. Da li je to moguće? Procijenite sami, ja ću samo navesti činjenice.

Volf Grigorjevič Mesing, jedan od najinteresantnijih ljudi našeg doba, rođen je u Poljskoj, još u vrijeme kada se zvala Kraljevina Poljska i bila dio Ruskog carstva. U Sovjetski Savez je dospio u jesen 1939. godine, kada je počeo rat. Posjedujući nevjerovatan dar, u svom rodnom mestu bio je poznat: pronalazio je ukradene ili izgubljene stvari, liječio neizlječive bolesti, nastupao sa seansama hipnoze. Kod nas u zemlji, ništa od toga mu nije bilo dozvoljeno, jer je zvanična medicina negativno gledala na javnu demonstraciju hipnoze i slične stvari. Ali Mesing je imao još jedan izuzetan dar: mogao je da prima misli ljudi i izvršava njihove misaone zadatke!

Prije nego što su odlučili da mu dozvole nastup na sceni, Mesinga su odlučili provjeriti. O tome mi je pričao Vasilij Vasiljevič Černišov — zamjenik narodnog komesara unutrašnjih poslova. Ono što sam čuo bilo je toliko nevjerovatno da mu, da budem iskren, nisam povjerovao. I nisam mogao vjerovati sve dok sam lično nisam upoznao Volfa (molim čitaoce da mi oproste ovu familijaranost, ali Mesing i ja smo se međusobno zvali imenom).

Dakle, Mesinga su pozvali u Lubjanku, u glavnu zgradu NKVD-a. Dok je čekao u Černišovljevoj čekaonici, Černišov je u prisustvu dvoje kolega izvadio rječnik Brokgauza i Efrona, otvorio ga na prvoj stranici koja mu je došla pod ruku, izabrao riječ i čak slovo u toj riječi. Pažljivo upamtivši sve, vratili su knjigu na policu, pozvali ekstrasenzora (tada, doduše, još nisu znali taj naziv) i predložili mu da pronađe skriveni predmet. Mesing je uzeo Černišova za ruku i zamolio ga da mu mentalno pokaže gde je taj predmet sakriven.

Dalji događaji su se razvijali suprotno svim zakonima materijalizma. Mesing je vodio Černišova po kancelariji, zaustavio se kod ormara, otvorio ga, slobodnom rukom prešao preko leđa knjiga i izvukao taj isti tom rječnika. Postavivši Černišova pored sebe za sto i još uvek ga držeći za ruku, počeo je listati knjigu. Pronašavši potrebnu stranicu, Mesing je uzeo olovku i počeo polagano voditi njenim zadnjim delom duž redova. Kada je došao do potrebne riječi, neko vrijeme je povlačio olovkom napred-nazad, nakon čega je rekao Černišovu: "Misli malo strože, oslovljavaj me sa "ti". Slovo je pronađeno!...

Mesingu su rekli da može da ide, samo treba da pokaže propusnicu pri izlasku. Mesing je rekao: "Nema potrebe, ja ću i tako izaći."

Kako ste onda izašli? - pitao sam kasnije Mesinga.

Pa vrlo jednostavno - odgovorio je. - Polako sam se spuštao niz stepenice i gledao s distance ka seržantu (naredniku) koji je provjeravao propusnice. Kada sam prišao, pružio sam mu neoznačenu propusnicu i, ne zaustavljajući se, prošao pored njega. To je sve.
Da, snaga Mesinga bila je takva da nije ni morao da hipnotiše ljude da bi im dao sugestiju. U tom pogledu, prevazišao je potrebne korake za sugestiju, pa čak i bez hipnotičkog sna, uspjevao je da utiče na druge ljude. U tom smislu, nadmašio je slavnog Ornalda koji je početkom dvadesetih godina sa izvanrednim uspjehom nastupao u cirkusima. Vidio sam ga u Taškentu: gledao je čovjeka, autoritativno izgovarao "spavaj" i taj bi odmah zaspao. Bio je sposoban i za masovnu HIPNOZU…

Ali vratimo se temi našeg razgovora. 1946. godine održan je šahovski meč Moskva—Prag, pri čemu je prva polovina održana u čehoslovačkoj prestonici, a druga kod nas, u Oktobarskoj sali Doma sindikata.

Mesing je tada bio na turneji u Moskvi i doručkovao je u istom restoranu kao i učesnici meča. Jednom prilikom tokom doručka, Igor Bondarevski skeptično je govorio o Mesingovim eksperimentima i izjavio: "Moje misli on nikada neće pogoditi ni pod kojim uslovima."

Andrej Liliental, budući da je poznavao Mesinga, ispričao mu je o tome, na šta je Volf Grigorijevič, čovjek blag i taktičan, odgovorio da bi, ako bi Bondarevski želio, mogao da mu dokaže svoje sposobnosti u prisustvu svjedoka.

Dogovoreno je da će Mesing održati seansu samo za učesnike meča, njihove rođake i prijatelje. Salo Flor je preuzeo ulogu organizatora. Na poslednji dan meča, sala je bila slobodna, jer se samo jedna partija još nije završila - i to baš Bondarevskog!

Priča je bila sledeća: Bondarevski je pokušavao da izvuče remi u poziciji protiv Pahmana, partija je već jednom prekinuta i sada se igrala ne na sceni, već u prostoriji za umjetnike. Ušao sam tamo petnaest minuta prije početka seanse, pozicija se malo promjenila u poređenju sa prethodnim prekidom. Mesing je ušao za mnom u sobu. Bondarevski mu je prišao, a Pahman je sjedio leđima okrenutim vratima i u tom trenutku je razmišljao o potezu; nije video Mesinga.

Tiho kako ne bi ometao partnera, Bondarevski je rekao:
— Šteta što ne mogu učestvovati na vašoj seansi, partija još nije završena.

— Zaista šteta. Ali, ko zna, možda i stignete… Mesing nije prišao tabli, samo je iz daljine pogledao igrače i otišao. Ja sam otišao u gledalište.

Tačno u tri sata Mesingova pomoćnica je objavila početak seanse. U istom trenutku na scenu je izašao Bondarevski i radosno je saopštio da se Pahman predao.
— Eto vidite, —sa osmjehom je rekao Mesing, - rekao sam vam, možda ćete ipak stići.

Samo smo nas troje razumjeli smisao tih riječi. U međuvremenu, počela je seansa. Zadatke upućene Mesingu, gledaoci su predavali u zapečaćenim kovertama glavnom sudiji - Aleksandru Kotovu. Pisali su različite stvari. Sjećam se jednog takvog zadatka: "Prilazak osobi u desetom redu, stolica br. 14, izvući mu manžetnu iz levog rukava košulje i predati je velemajstoru Floru", i mnoge druge slične…

Kotov bi nasumice izvlačio kovertu, izvodio osobu koja je dala zadatak, i stavljao je na raspolaganje Mesingu. Ovaj bi uzeo sledeću "žrtvu" za ruku, rekao "komandujte" i vodio je tačno u taj red i na to mjesto koje je bilo naznačeno u poruci, nakon čega bi izvršavao sve potrebne manipulacije. Dešavale su se i smješne scene, kao na primer sa navedenom ranije manžetnom. Pošto ni njen vlasnik ni Flor nisu bili upozoreni na zadatak, u prvom trenutku Salomon Mihajlovič je bio zbunjen. Ali, kao duhovit čovek, odmah je reagovao: "Sve dok ne donesete i drugu manžetnu ja ovu manžetnu neću uzeti!"

Nakon završetka obavljanja zadatka iz svake poruke, Kotov bi otvarao kovertu i naglas čitao koji je zadatak dat. Mesing je radio bez greške. Tako je prošao sat vremena. I onda, uzimajući sledeći kovertu, Kotov je uzviknuo: "Sada prelazimo na Igorov zadatak."

Bondarevski je stupio na binu. Messing je uzeo Bondarevskog za ruku i sigurno je krenuo s njim prema ivici scene, gdje su na stolu bile postavljene skupljene male zastavice (crvene - sovjetske i plavo-belo-crvene - čehoslovačke), koji se stavljaju tokom partija na šahovske stolove. Malo kolebajući se i dalje držeći lijevom rukom ruku Bondarevskog, Volk je uzeo pet zastavica - dvije sovjetske i tri čehoslovačke, nakon čega je poveo velemajstora preko čitave scene do njenog drugog kraja, gdje je bio klavir. Stavivši zastavice na njega, Volk je sjeo na stolicu i pokušao podići poklopac, ali je bio zaključan. Tada je sa osmjehom nekoliko puta udario prstima obe ruke po poklopcu klavira, kao da hvata akorde…

Kotov otvorio kovertu, pročitao je poruku u sebi i, namrštivši se, rekao:
— Vi ste nešto uradili što nije bilo zapisano…

— Trebalo je uzeti zastavice, dvije sovjetske i tri čehoslovačke, prenijeti na drugi kraj scene i staviti na klavir. I to je sve...

Umjesto odgovora, Messing je upitno pogledao Bondarevskog.

— Ne, Saša, — osmjehnuo se ovaj, — uradio je sve kako treba. Pa ni tebi nisam vjerovao. Zato sam na posebnom papiru napisao još jedno uputstvo: "Sjesti za klavir i odsvirati nešto", ali nisam ti dao poruku, već sam je sakrio u džep. Evo je...

— Bondarevski je veoma odlučan čovek, — rekao mi je Volk kasnije, — lako je izvršavati njegove zadatke. A ponekad se susrećemo s takvim nejasnim osobama - ne znaš šta žele: ili sami to ne znaju baš najbolje, ili nisu u stanju jasno izraziti svoju želju.

S velikim interesom sam posmatrao Messingov precizan i prirodan rad, ali istovremeno me obuzeo neki uznemirujući misao: da li neko tokom partije može prići partnerima i usaditi jednom od njih potez koji vodi ka gubitku? Moje sumnje su se pojačale kada sam u pregledu poslednjeg kola pročitao o partiji Bondarevski - Pahman sledeće: "Zadaci crnog su bili složeni, iako bi uz najbolju odbranu partija vjerovatno završila remijem. U završnici, Pahman je u odlučujućem trenutku napravio grešku, posle koje više nije bilo spasa."...

U kojem trenutku je crni napravio grešku? Dok sam analizirao partiju, lako sam pronašao to mjesto. Od te pozicije crni je odigrao samo nekoliko poteza i predao…

Ovdje je crni odigrao 73… Kg5 i nakon 74. f7 su izgubio forsirano: 74… S:f7 75. K:f7 Kh6 76. Lf5 Kg5 77. Ld3 Kh6 78. Kg8.

Umjesto 73… Kg5?, trebalo je da nastavi sa 73… Ke4!, jer na 74.f7 crni odgovara 74… S:f7 75. K:f7 Ke5, i kralj se nalazi u zoni remija. Ova pozicija je detaljno razmatrana u monumentalnom djelu "Šahovske završnice" u redakciji J. Averbaha (Moskva, 1980).

Koliko znam, Messing nikada više nije posjetio šahovska takmičenja, a isto tako tvrdio je da ne zna da igra šah. Ali sjenka treće osobe pojavila se 32 godine kasnije u Bagiju. To je bio profesor Zuhar…

Svengali

Na kraju prošlog i početkom ovog vijeka u provincijskim pozorištima, pa čak i u Moskvi, sa uspehom je izvođena melodrama "Trilbi" (usput, njen autor, dramaturg Grigorij Ge, bio je prijatelj Čigorina i ostavio je o njemu sjećanja).
Radnja drame je zasnovana na tome da djevojka po imenu Trilbi, koja ima čudesan glas, ne može da pjeva na sceni jer nema muzički sluh. Moćni hipnotizer sa istočnim imenom Svengali je prisiljava da pjeva tako što uroni u trans tokom nastupa, pa uskoro stiče svjetsku slavu. Ali onda djevojka se zaljubljuje u mladića, daleko od Svengalija, koji dugo traži njenu ljubav. Ključni trenutak predstave: Trilbi izlazi na scenu i odjednom - strašna osveta! - Svengali prekida hipnozu. Ona zbunjeno stoji pred publikom, ne shvatajući gdje se nalazi i šta od nje očekuje publika. Ljudi iz publike viču, zvižde glasno, zahtjevajući povrat novca, u ovu igru nevoljno se uključuju i ostali posjetioci. Bar ja sam se uključio, kada sam 1919. godine gledao ovu predstavu u Dmitrovskom pozorištu, koje se nalazilo na današnjoj ulici Puškinskoj. Ulogu Svengalija je sjajno odigrao B. S. Borisov, koji je kasnije, u vrijeme NEPa, postao poznat kao "kralj estradne kulture". Bio je sjajan čovjek od pedeset godina. Dobro je pjevao, imao je veoma širok dijapazon i sjajno je vladao intonacijom. U predstavi, imao je gustu, tvrdu crnu bradu. Vjerovatno je Svengali bio prvi vidovnjak u sali.

Početkom osamdesetih godina, na jugu, gostovao je vidovnjak T., njegov program je bio daleko izvan repertoara Volfa Messinga. Pozivao je publiku na scenu, nekima, najosjetljivijima, sugerisao je da su umjetnici. Jednoj djevojci je sugerisao da je ona Alla Pugačeva, i ona je pjevala tako dobro da, da je promijenila frizuru, zaista bi bilo teško razlikovati je od prave. Međutim, naša neumorna medicina, puna brige za zdravlje građana, zabranila je te kolektivne igre. Tačnije, nije ih sasvim zabranila, već… uputila je T.-a u Moskvu na ekspertizu, kojom je rukovodio poznati psiholog, doktor medicinskih nauka V. B. Malkin. Šahisti ga znaju kao profesora na katedri za šah na Institutu za fizičku kulturu, publicistu, jakog šahistu i djelimično - trenera. Viktor Borisovič je uključio i mene u komisiju. Po kom motivu? Ispostavilo se da sam prvi put objavio u knjizi pouzdani opis uticaja trećeg lica (Messinga) na ishod šahovske partije, i to je bila sugestija bez direktnog komuniciranja, dakle bez riječi i poteza.

Dakle, organizovana je javna kontrolna predstava vidovnjaka T. Prije nego što je počelo, prišao sam Malkinu koji je stajao u foajeu, i jedva smo se pozdravili, kada je on oštro pokazao na svog sagovornika i iznenada rekao:

— Brzo! Ko je ovaj?

Nisam ni trenutka oklevao:

— Svengali!

Ispred mene stajao je krupan čovek, oko pedesetih godina, sa tvrdom crnom bradom; na licu - ni najmanjeg pokreta. Pogledao me je ravnodušno, prigušenim pogledom, kao da gleda kroz žaluzine.

Ali Malkinu moj odgovor nije bio po volji. — Pa to je profesor Zuhar.

— Šta sam rekao?

— Rekli ste — neki Svengali…

— Pa to je isto!

Moji sagovornici, kako se ispostavilo, nisu znali ko je Svengali i ko je Trilbi - nisu išli u pozorište 1919. Objasnio sam, i obojica su bila zadovoljna. Međutim, profesor Vladimir Petrovič Zuhar nije slučajno podsjetio na Svengalija. Ispostavilo se da je tokom Svjetskog prvenstva u Bagiju on bio psiholog u timu A. Karpova, tokom čitavog meča nalazio se u publici.

Sjedeći u četvrtom redu partera (prva tri su bila rezervisana za počasne goste), sugeriše svojem štićeniku mir, pomaže mu da održi emotivnu stabilnost, što je u borbi sa jakim protivnikom, složićete se, veoma važno. Međutim, V. Korčnoj je imao drugačiji pogled na ulogu profesora Zuhara: tvrdio je da mu on ometa igru, muti mu misli, navodi ga na loše, pa čak i strašne, nezamislive poteze. Takvo nešto zaista se vidjelo u meču, ali naša štampa objašnjavala je da Korčnoj jednostavno nije u stanju da se bori - pa izmišlja razne razloge da bi opravdao svoje poraze.

Međutim, Korčnoj je skoro od početka meča insistirao na tome da Zuhar seli dalje od scene. Ali sovjetska delegacija pristala je na to tek nakon 17. partije, kada je rezultat bio već 4:1 u korist Karpova (treba napomenuti da se meč igrao na šest pobjeda jedne od strana).

Međutim, tada naš domaći vidovnjak nije bio u središtu pažnje. Tim Korčnoja našao je dva-tri prekookeanska…i... rezultat meča počeo je postepeno da se mijenja: 4:2, 5:2, 5:3, 5:4.

Ne želim da kažem da je Karpov počeo gubiti zbog prisustva stranih hipnotizera u publici. Tačnost i objektivnost Ferzberija su previše dobro poznate u svijetu šaha. Kao što se sjećate, njegov moto je "Istina, ali ne čitava istina i ne samo istina". U tom žanru, malo ko od savremenih šahovskih majstora može mu parirati, osim našeg press-atašea na meču u Bagiju. Ali porazi Karpova dogodili su se nakon dolaska konkurentskih vidovnjaka. Ne isključujem, naravno, da je to samo slučajnost…

Kako god, između konkurentskih timova postignut je "džentlmenski dogovor": nijedan od vidovnjaka nije smio da sjedi bliže od desetog reda partera.

Posle 31. partije rezultat se izjednačio. Sada još jedna odlučujuća partija - i meč je završen. Ali zar možemo dozvoliti da titula svjetskog šampiona ode iz naše zemlje! U Bagio stiže jaka ličnost iz Moskve. Karpov uzima tajm-aut, pravi izlet…

U Manili se oporavlja i vraća u formu. Počinje nova partija. Vidovnjaka Korčnoja nema u sali - prave se da su džentlmeni! Profesor Zuhar sjedi… u četvrtom redu. Karpov igra samouvjereno, što se ne može reći za Korčnoja, koji je kasnije žalio što su mu se tokom partije misli miješale, da ga je nešto ometalo i da je atmosfera bila neobična. Ali ko će obratiti pažnju na takve neosnovane izgovore? Jer sudije nisu učestvovale u "džentlmenskom dogovoru".

Pobjedivši ovu važnu partiju, Karpov je odbranio svoju titulu svetskog šampiona.

Korčnoj i Švajcarska šahovska federacija uložili su protest, ali FIDE ga je odbila, navodeći da nije bilo kršenja zvaničnog pravilnika meča tokom poslednje partije. A šta je izjavilo rukovodstvo našeg tima? Kako je reagovalo na optužbe za kršenje dogovora? To ne znam i ne treba da znam. Ali Ferzberi, da se nađe u sličnoj situaciji, vjerovatno bi rekao: "Možda nismo džentlmeni, ali naš Anatolij Karpov je šampion svijeta!"

Rasprave oko hipoteze

Na današnji dan, parapsihologija - to još uvijek nije nauka, ali već nije ni sujeverje. Može se reći da je to istraživanje načina komunikacije ljudi bez učešća čula, kao i oblika uticaja čovjeka na pojave bez upotrebe mišićnih napora. Ako polazimo od toga da su fenomeni koje istražuju parapsiholozi materijalni, može se pretpostaviti da se prenos djelujućih signala ili druge informacije (ako je zaista moguće) odvija ili pomoću neke nama nepoznate vrste energije, ili posredstvom neke od poznatih vrsta energije, ali u količinama, nedostupnim - percepciji modernih mjernih instrumenata. Takođe, moramo se složiti s time da bar neki ljudi posjeduju receptore koji im omogućavaju da primaju signale ekstrasensa.

Ova hipoteza još uvijek nije dobila strogu naučno-eksperimentalnu potvrdu. Istina, poznato je mnogo činjenica, ali sam mehanizam djelovanja ostaje nejasan. Situacija se dodatno komplikuje time što su slučajevi obmane i direktnih prevara izazvali sumnju kod naučnika čak i prema nesumnjivim činjenicama.

U vezi s tim, prije svega treba primjetiti da odsustvo dokaza istinitosti neke tvrdnje još uvijek nije dokaz da je ona lažna. Mnoge pojave i stavovi koji su ranije smatrani predrasudama i sujevjerjem, pokazali su se kao pouzdani rezultatima istraživanja i doveli su do niza naučnih otkrića. To se odnosi, na primjer, na područje nesvjesnog, narodnih predskazanja, narodne medicine, biolokacije i mnogo toga drugog… Najugledniji protivnik iznijete hipoteze, bez sumnje, je već nam poznati V. B. Malkin. U jednom od svojih javnih nastupa, Viktor Borisovič, između ostalog, tvrdi: "Za hipnotički uticaj - što je poznato čak i iz popularne literature - potreban je verbalni kontakt. U šahu nema verbalnog kontakta između protivnika."

B. Vajnštejn pretpostavlja da se hipnotički uticaj može ostvariti telepatski? Vjerovati u telepatiju (upravo vjerovati, jer nema nijednog naučnog dokaza o njenoj postojanju) - to je, razumje se, lična stvar…

Malkin poriče samu mogućnost da jedan partner može izvršiti hipnotički uticaj na drugog. Istovremeno, priznaje da "šahista u nekim slučajevima može ciljano uticati na protivnika da ga ometa u razmišljanju o izboru poteza". Sudeći po kontekstu, riječ je o nekim fizičkim radnjama, na primjer: "S. Flor je govorio da je u partijama s Aljehinom gotovo osjećao fizički pritisak - i kada je jednostavno sjedio za tablom, i kada je razmišljao o sledećem potezu, dok je Aljehin brzim nervoznim koracima hodao oko šahovske table". Nećemo govoriti o hodanju oko stola - danas to ne bi dozvolio čak ni Aljehin, ali Flor je gotovo osjećao fizički pritisak. Koјim čulom ga je on percipirao - sluhom, vidom, mirisom, dodirivanjem, ili možda ukusom?

Kakav je bio mehanizam fizičkog pritiska s Aljehinove strane? Pitanja bez odgovora. Dalje. Viktor Borisovič stalno govori o hipnotičkom sugestiji i smatra je nemogućom, jer je navodno potreban verbalni kontakt. Ali Messing u slučajevima koje sam opisao (njihova pouzdanost nije upitna - događali su se pred mnogim ljudima) djelovao je bez verbalnog kontakta! Što se tiče reference na popularnu literaturu, ona djeluje pomalo nametljivo. Ako se već treba pozvati na nekoga, zašto ne na Zigmunda Frojda?

I posljednje. Moj protivnik indirektno me optužuje da vjerujem u telepatiju. Ali ja nikada nisam govorio o tome šta vjerujem. Samo sam iznio hipotezu kao objašnjenje mnogih čudnih događaja koji se ponavljaju- neka ih neko objasni drugačije, i moja hipoteza će biti odbačena. To je zakon naučnog istraživanja. Ali za sada - ponavljam: za sada! - pretpostavka o mogućnosti sugestije bez hipnotičkog transa i bez verbalnog kontakta ostaje jedino moguće objašnjenje.

Ti primjeri koje navodi Viktor Borisovič samo indirektno potvrđuju postojanje takve sugestije. Na primjer, on pominje poznati slučaj kada je na turniru kandidata u Jugoslaviji 1959. godine velemajstor Pal Benko odlučio da se zaštiti od "hipnotičkog" pogleda Talja i, izgubivši prve dve partije, u trećoj je stavio crne naočare. To mu nije pomoglo, Benko je izgubio i tu partiju. Iz toga, prema profesorovom mišljenju, navodno proizlazi da Talj nije djelovao telepatski ni u prve dvije partije, ni u trećoj.

Bože moj, gdje je logika? Zar nije lakše pretpostaviti da naočare ne sprečavaju djelovanje sugestije?

Ili, evo "drugog slučaja". Maljin se priseća razgovora s velemajstorom Vladimirom Simaginom, kada mu je on pokazao svoju partiju s istim Taljem:

"Nastala je kritična situacija. Talj je žrtvovao pješaka kako bi održao napad. Ja sam ga uzeo - jer nije bilo ničega strašnog. Talj je žrtvovao i drugog pešaka - i ja sam ga takođe uzeo. Ali sada pažljivo pogledaj - Talj je zapao u izgubljenu poziciju. Tako sam je procjenio tokom igre. I šta misliš? Tri poteza kasnije, grubo sam previdio i izgubio… Možda mi je nešto sugerisao? Iskreno, malo vjerujem u takve stvari. Ali razumjeti zašto sam tako grubo pogrešio, zašto sam previdio, ne mogu."

"Da je Simagin dopuštao mogućnost takvog sugestivnog uticaja, mogao bi mu aktivno suprotstaviti svoju volju, i u tom slučaju sugestija bi bila nemoguća. O tome je pisao i Frojd."

Na kraju bih želio da citiram završne riječi V. Malkina, s kojima se potpuno slažem, a čiji duboki smisao nije vezan samo za šah: "Pred trenerom i samim šahistom stoji važan zadatak - razviti visok nivo otpornosti na moguće spoljne uticaje koji imaju negativan uticaj na razmišljanje tokom igre. Šahista visokog nivoa mora imati visoku otpornost na spoljne smetnje!' Dodao bih: ne samo šahista, već i svaki borac za svoju ideju.

-Kraj-