Piše: Yuri Golyshak, „Sport Express“, 4.02.2023
Boris Spaski i Fidel Kastro
30. januara veliki šahista Boris Spaski napunio je 86 godina.
„Rjazanska avenija“
Gledam njegove fotografije u novinama i drago mi je da je ovaj veliki čovjek još živ. Usprkos jednom ili dva moždana udara, ostaje sa nama. Opet, ako Bog da, razgovaraću sa Spaskim, kojeg smo moj kolega Kružkov i ja konaktirali prije nekoliko godina.
Možda mu je pamćenje nešto izbrisalo, nešto ispunilo fantazijama. Vidjećemo. Spaski je živio u prizemlju u stanu na periferiji Moskve blizu “Rjazanske avenije”. Sretan je i njegovan. Pored njega je divna žena.
Sreli smo je na ulazu – vukla je dvije kese namirnica.
– Držite! Objesila nam je obe kese, otvarajući vrata.
Možda je zahvaljujući takvoj brizi Boris Vasiljevič živ.
Pričali smo dva sata. Ili više.
Savjesni Kirill
Još uvijek sam zahvalan Kirilu Zangalisu, šahovskom menadžeru i blistavom novinaru, što je pomogao za ovaj sastanak. Bez Zangalisa, mislim da se ništa ne bi dogodilo. Da, i sam je ušao u krug od poverenja Spaskog zahvaljujući čudnoj priči.
On je lično uradio intervju sa Spaskim. Ne znam šta je tamo napisao, ali pri čitanju teksta Spaski je doživio moždani udar. Mislim da je to samo slučajnost.
Dobri Kiril je mogao sve da objavi –da ne čeka kada će se Spaski oporaviti od moždanog udara? — ali je postupao po savjesti. Čekao je da se Boris Vasiljevič oporavi. Da se vrati se na hrpu listova – pročita sve i odobri objavljivanje.
Tada je intervju tek objavljen. a od tada je ime „Zangalis“ za bivšeg svjetskog šampiona kao propusnica. Kao i nekoliko drugih – „Fišer“, na primjer.
Uputio sam se u stan u blizini Rjazanske avenije. i da je došao Fišer ili Zangalis – prijem bi bio na istom nivou. Što sam sa zadovoljstvom iskoristio. Mislim da se Boris Vasiljevič nije ni sjetio mog prezimena. Ali to nije ni važno.
Šahovski čudaci sa promuklim glasovima
Nakon tog intervjua, šahovski čudaci su promuklim glasom osudili mene i mog kolegu Kružkova:
– Oh, kakve su to gluposti! Ovo je nečuveno! Stigli ste do Spaskog – i pitali ga za neke gluposti. O automobilima! Umjesto da saznate o posebnostima topovske završnice koju je Boris Vasiljevič igrao 1968. godine… Bilo je tako oštroumno, svježe! Kako ste mogli to propustiti?!
Ali jasno se sjećam: čim smo došli do šahovskih detalja, Spaski je nekako gubio interes. Prepoznavši u nama amatere u dvije riječi, nije htio trošiti energiju na analizu. Mi svakako ne bi razumjeli o čemu govori.
Ali o ostalim temama oči bi mu bljesnule! O ženama, plemićima, automobilima? Govorio je sa velikom radošću. O napisanim i samo zamišljenim knjigama? Zadovoljstvo je bilo razgovarati!
Imam fantastično pamćenje za patronime i neke dodatne istorijske detalje. Nikada u životu nisam mislio da će to biti korisno.
Ali ovo sjećanje je oraspoložilo Spaskog.
— Kako!- Ja sam nastavio. – Filip Denisovič!
U hodnicima lista “Pravda” sretao sam starog čekistu, koji je nekada bio odgovoran za disidente i ‘podzemne’ borce. Pa, ostalo mi je njegovo ime u sjećanju.
Spaski je pogledao sa tračkom zbunjenosti.
-Da, potvrdio je s blagom strepnjom, kao da je sada 1983. godina -Filip Denisovič.
Govorio je o njemu i došao do drugog.
– Bio je i neki ministar Demičev… Kako se zvao? Stavio je kažiprst na most nosa.
— Pyotr Nilovič! -Rekao sam u istoj sekundi.
– Oh! Tačno! Spaski se obradovao.
Pola sata kasnije, ime „Gribojedov“ iznenada se uvuklo u naš razgovor.
-Bio je ranjen u dvoboju-, rekao je Boris Vasiljevič.
– Dekabrist Jakubovič ga je namjerno ranio u ruku. Gribojedova, koji je u Teheranu raskomadan, kasnije su prepoznali po tom ožiljku – rekao sam.
Ako je led postojao u početku našeg razgovora, sada je potpuno napukao. Čitavo to znanje, koje mi se činilo nekad bezvrijednim, isplatilo se u najneočekivanijem trenutku.
Boris Vasiljevič je prirodni genije. Dovoljno mu je da jednom pročita pjesmu da je zapamti do posljednjeg reda.
Anatolij Karpov i Boris Spaski.
Nevski, 104, stan 2
Kad sam odlazio, shvatio sam da Spaski ne živi ovdje. Njegov svijet je negdje u meni nepoznatim širinama. Ispred njega je kosmos.
Fotografisao sam Borisa Vasiljeviča – činilo se da me gleda, ali nekako kao da gleda kroz mene.
Sjetio sam se kako smo stigli u bolnicu kod divnog sovjetskog fudbalera Olega Kopajeva. Pitali smo nešto kao- da li vam je dosadno? Kopajev se izmoždeno osmjehnuo. -Imam bogat unutrašnji život. Nije mi dosadno.
Kakav „unutrašnji život“ Spaski ima – bojim se i da zamislim. Kakvi snovi. U koje dubine taj mozak može zaroniti.
– Nedostaje li vam rodni grad?
– Naravno! Ja sam iz Petrograda!
– Zašto kažete „Petrograd“?
— Grad Petra. Volim naziv Petrograd više nego Peterburg ili Lenjingrad. Poslednji put sam došao kući u martu prošle godine. Posjetio sam prijatelje, prisustvovao rođendanskoj zabavi Žoresa Alferova.
– Tu je Vaš dom iz djetinjstva?
– Nevski, 104, stan 2. Komunalni stan. Onda smo prešli u 8. Sovjetski. U vrijeme perestrojke pošao sam tamo. Bio sam užasnut – isti ulaz, isti mirisi, isti pacovi. Od tada nisam bio. Pitam se da li se nešto promijenilo?
– Jednom ste rekli: „Ne volim Moskvu, to je težak grad.“ I sada su takva osjećanja?
– Ne. Samo što je moja majka često ponavljala: „Otišli smo u Moskvu da uhvatimo melanholiju…“ Sama je odgajala troje djece. Otac nas je napustio 1944. godine i zasnovao drugu porodicu. Tokom rata završili smo u Podmoskovlju, selu Sverdlovski. Smjestili smo se u baraku. Kada je postalo posebno teško, moja majka je citirala Nekrasova, kojeg je znala napamet. Još se sjećam tih stihova – o teškoćama života u Rusiji.
-Vaša majka je umrla u 90.-oj godini. Kako je dočekala vaš odlazak u Pariz?
– Rekla je: „Sine, otvori ormar. Šta vidiš?“ – “Tvoja haljina, jakna, spavaćica, cipele…” – “Ovo je sve moje bogatstvo, sine. Ne treba mi ništa drugo.“ I otišao sam u Francusku autom.
— U kojem?
– „Renault-16“. Nisam ga ostavio u Sovjetskom Savezu?! Utovario sam svoje stvari – i krenuo naprijed, kroz Vyborg.
Važno je razumjeti zašto sam otišao. Samo zato što mi je to dalo mogućnost slobodnog izbora turnira. Sportski komitet ih je blokirao. Iako ih putovanja na turnir ne bi koštalo ni kopejke, lične pozivnice su slane na moje ime. Ali činovnici su odgovorali, kažu, Spaski je bolestan, nemojte ga čekati.
– Zašto su to radili?
– Osveta. Možda za Reykjavik. Možda zbog nečeg drugog. Generalno, svega su se sjetili. Kap koja je prelila čašu bila je pljačka.
— U Lenjingradu?
– U Moskvi. Iznajmio sam stan na ‘Autoputu entuzijasta’. Na putu su me dva puta zaustavili, provjeravali dokumenta.
– Saobraćajni policajci?
– U tome se stvar, što nisu oni. Ljudi u civilu. Kad sam se dovezao do kuće, opet su me usporili. Sa mnomu liftu je bio čovjek. Odmah sam pogodio da je iz „organa“. Zajedno smo ušli u stan. Kada sam vidio da je sve isprevrtano, zbunjenom sam mu ponudio piće. Otišao sam po konjak, ali nisam našao ni bocu.
-Šta su vam sve ukrali?
– Video opremu, različite stvari. Pocijepali su tapete – mislili su da nešto krijem ispod njih. Najviše mi je žao arhive fotografija. Bačena je u kadu sa rastvorom, po vrhu je posut prašak za pranje veša. Imao sam pet paketa. Polovinu fotografija sam uspio da sačuvam, ostalo je upropašteno. Bio sam siguran da je stan očišćen uz blagoslov „vlasti“. O tome sam pričao sa prijateljima i dodao: „Sada mi je jasno da moram da odem!“ Ubrzo su me pozvali na Lubjanku.
– Kod koga?
– Bio je to pukovnik Bobkov. On me prekorio: „Šta vi, druže Spaski, sumnjate u nas?! Mi smo solidna organizacija, ne bavimo se pretresanjem domaćinstava. Uglavnom, u vaše poslove smo bili uključeni samo jednom – kada smo poslali svog čovjeka u Reykjavik da pregleda stolice.” Ovim je završen taj razgovor.
-Da li su našli lopove?
– Ne. Imali su verziju ko je to uradio. Rekli su mi u Lubjanki: „Najvjerovatnije te prijatelj opljačkao …“
– Ko je taj?
– Upoznali smo se u jednom društvu…Sprijateljili. Da, nosio je oružje. Po manirima – bivši kriminalac.
— Kako ste se sprijateljili sa njim?
— Zato što sam bio budala! Živio sam sam u Moskvi, a on je stekao moje povjerenje. Kada ga je Tolja Romašin ugledao, bio je začuđen: „Borja, sa kime si se družio?!“ Nešto kasnije, slučajno smo se sreli u Moskvi. Momak je prišao kao da se ništa nije dogodilo: „Borise, kako si? Da li su pronašli ko te je opljačkao?” Nasmijao sam se: „Da, ti, kažu, ti si me opljačkao.“ Nije odgovorio… Pa, i to je mi je lekcija.
Mihail Talj. Foto Aleksandar Fedorov, „SE“
Talj i zapaljen jastuk
Za nas Spaski nije bio ne samo divan stariji čovjek iz Moskve, ne samo legenda dvadesetog vijeka već i apsolutni genije.
Započinjući misao na najjednostavniji način, Boris Vasiljevič je svakako doplivao do nekih neshvatljivih obala.
Odjednom se sjetivši Čigorina, Aljehina i Talja, rekao je, kako bi mnogi rekli:
– Moji omiljeni šahisti…
Završio je iznenadnim uzvikom:
-Svi su tragičari!
— U jednom intervjuu ste rekli da ne smatrate sebe genijalnim šahistom.
— Hm… ne sjećam se toga.
– Dobro. Ko je za vas genije?
— Radije ne bih o genijima, već o mojim omiljenim šahistima. Paul Morphy. Gary Pillsbury. Mihail Čigorin. Aleksandar Aljehin. Aleksandar Dmitrijevič Petrov, ‘djeda ruskog šaha’. Miša Talj. Svi tragičari.
– Talj – po čemu je poseban?
– Analizirali smo poziciju u kojoj je žrtvovao figure s desne i lijeve strane. Kažem mu: „Miša, to se ne radi tako“. On je slegao ramenima: „Znam. Ali hoću tako da igram.“ U ovoj frazi – je čitav Talj, sjajan kombinatorni šahista.
-Jednom sam mu spasio život!
– Kako?
– U Bugarskoj je sovjetska reprezentacija osvojila Svjetski šampionat. Kasno uveče sam odlučio da posjetim Mišu. Vrata su mu bila odškrinuta, dim kulja. Spava na jastuku koji tinja. Opušak je bacio pored pepeljare i zaspao. Lako je sve moglo izgorjeti. Uzeo sam bokal, sipao vodu iz kupatila, ugasio vatru na jastuku. Takođe imam i ja neprijatnu istoriju sa pušenjem.
– Koju?
— Linares, odlučujuća partija sa Yasserom Seirawanom. Stalno sam pušio i pio kafu. Partija je bila prekinuta. Na putu do sobe onesvijestio se i razbio glavu o mermerni pod.
– Zašto ste se onesvjestili?
– Organizmu je pozlilo od velike količine duvana sa kofeinom i dao mi znak: „Stani“. Kada sam došao k sebi, legao sam na krevet, postavio poziciju prekinute partije. Sutra sam pritisnuo Seirawana. Zahvaljujući ovoj pobjedi, pretekao sam Karpova i zauzeo prvo mjesto.
-Da li ste tada prekinuli pušenje?
– Kasnije, 1975. Izgubio sam u Beču, usprkos dobroj poziciji, od austrijskog velemajstora Andreasa Dücksteina. Pomislio sam: kako poraz pretvoriti u pobjedu? Sjetio sam se maminog savjeta: „Prestani da pušiš!“
– I šta ste uradili?
-Nijednu cigaretu nisam popušio od tog dana! U početku je bilo teško, stalno sam sanjao da pušim. Probudio sam se i radovao se: kakva sreća, da je ovo samo san.
“Počeli smo meč kao prijatelji, a završili kao neprijatelji”
Sjetili smo se preminulih šahista. Ova imena su se izgovarala posebnim glasom.
Slušali smo i uživali:
– Korčnojevi trikovi su užasno nervirali Tigrana Petrosjana.
– Sa Petrosjanom se, kako se priča, šutirao ispod stola. Vasjukov je takođe rekao da ga je Korčnoj šutnuo. Posle meča sam pitao Tigrana šta se desilo sa Korčnojem? Bio je odgovor: „Korčnoj? Da, dječiji vrtić! Evo KARPOVA -to da! Anatolij još nije bio svjetski prvak.
— Botvinik u početku nije priznavao Karpova. Kada ste shvatili koliki je talenat?
– Uočio sam to! Ne možete ga porediti sa Korčnojem. Prije svega, postoji kolosalna razlika u šahovskom talentu.
– Korčnoj zasluženo nije postao prvak svijeta?
– Sto posto. Uopšte nije imao individualnost.
– Korčnoj je u svojim memoarima napisao o vama: „Počeli smo meč kao prijatelji, a završili kao neprijatelji.“
-Tako je bilo u Beogradu. Od tada nismo bili u kontaktu.
Četiri svjetska šampiona u Moskvi. Anatolij Karpov, Boris Spaski, mladi Magnus Karlsen budući svjetski šampion i Vasilij Smislov. Muzej fotografija Centralnog doma šahista
“Poješće me u pozorištu!”
Spaski je imao dar od Boga – da živi lijepo. Čak i u socijalističkoj Moskvi. Crveni šal, strani auto.
– Rekli su da su vaša kola imali registarski broj 64-64.
– Lažu. Nikad nisam imao posebne brojeve.
— Ko je još od velemajstora imao strani automobil?
– Petrosjan je imao “Mercedes”. Keres je kupio “Ševrolet” u Americi. Prebacio ga u Helsinkiju, tamo ga je dovezao. U sovjetskoj Moskvi ste mogli kupiti bilo koji automobil preko UPDC-a.
– Šta je to?
– Kancelarija diplomatskog kora. Iz ambasada su otpisani prilično pristojni automobili, koje su dugo vozili. Pokušao sam da ubijedim svog prijatelja Tolju Romašina: „Hajde da ti kupimo američko vozilo? „Ford-Impalu“ – oh, tako ogroman sanduk … „Tolyine oči su se raširile:“ Ne daj Bože! Poješće me u pozorištu!”
-Da li je Romašin bio zainteresovan za šah?
– Ne. Sretali smo se u Parizu i Moskvi. Veoma sam volio Romašina, bio mi je pravi prijatelj. Sjajno je odigrao ulogu Nikole II u filmu „Agonija“ Elema Klimova. Tolja je umro apsurdno – pilao je drvo na selu i ono ga je zdrobilo. Užasna smrt!
Nisam rekao da je Romašin umro u gradu Puškino, nedaleko od moje dače.
Svaki minut razgovora sa Spaskim zlata je vrijedan. Velemajstor se svakog trenutka mogao umoriti i prekinuti razgovor. Ipak, dva moždana udara su iza njega.
Boris Spassky i Zhu Chen. Foto Aleksandar Fedorov, „SE“
Domovina ili smrt!
Međutim, sam Spaski je,kome su nedostajalo druženje i gosti, lako počeo da priča o drugim temama.
O tenisu, na primjer. Iste sekunde sam zamislio mladog Borisa Vasiljeviča sa reketom u rukama – i shvatio sam da mu odgovara. Kao šahovska tabla. Kao crveni šal.
– Igrao sam dobro! U nekom trenutku sam se toliko zanosio da sam ozbiljno sanjao da postanem profesionalni teniser. Zajedno sa Čehom Tomasom Schmidtom osvojio je šahovsko-teniski turnir u Švicarskoj.
– Kako je to bilo?
– Prvo se borite na teniskom terenu, pa – na tabli. Čak je i Karpov učestvovao. Njegov partner bio je Australac Martin Mulligan, finalista Wimbldona.
– Šta ste dobili za pobjedu?
— Neku vrstu muzičkog uređaja. Magnetofon ili radio.
– Da li ste komunicirali sa Fidelom Kastrom na turnirima u Havani?
– Ne. Već sam ponešto znao o njegovim trikovima. Izbjegavao sam. Svidio mi se Che Guevara. Volio je šah. Došao je u salu okružen tjelohraniteljima, pažljivo posmatrao šta se dešava na tabli. Bilo je očigledno da je zaista zainteresovan. Ali nije ulazio u razgovore sa nama.
-Da li je Fidel insistirao na sastanku?
– Kada je reprezentacija SSSR-a osvojila svjetsko prvenstvo na Kubi, rukovodstvo delegacije mi je naredilo da se sastanem sa Kastrom. Ali ipak sam to postupio na svoj način.
– Kako?
– Izbjegao sam. Isto sam uradio kada je on nastupao pred gomilom. Nisam htio slušati pet sati slogane iz serije „Patria o muerte! Venceremos!“ (Država ili smrt! Mi ćemo pobjediti!”).
“I Lensky, pješakom, rasijano uzima svog topa…”
-Negde smo pročitali – nadimak Borisa Spaskog u Evropi „Šahovski Puškin“.
— Ha! -Spaski je podsticao našu erudiciju. – To su dali Jugosloveni. Za prelijepe partije. Cijene element umjetnosti u šahu, za mene je to takođe nešto uzvišeno. Sjećate li se stiha u „Evgenije Onjegin“? “I Lensky, pješakom, rasijano uzima svog topa…”
– I mi smo to čitali– da li znate “Onjegina” napamet.
– I „Onjegina“, i mnoge druge pjesme Puškina. Ne učim posebno. Dovoljno je jednom da pročitam da se odloži u memoriju. Kao Paul Morphy, koji je poznavao čitav zakonik Louisiane. Nasumce su otvorili stranicu – a on je odgovorio bez oklijevanja. Rođaci su bili začuđeni: „Zašto igraš šah? Nastupaj u cirkusu…“
-Da li ste jedan od onih šahista koji pamte sve svoje partije?
– Ne. I zašto? Ali ako dam simultanku na 35 tabli, mogu ponoviti bilo koju partiju od prvog do posljednjeg poteza. Ponekad su pokušavali da varaju. Priđeš – i odjednom: „Druže velemajstore, evo vam mat!“ – „Samo trenutak. Sada ću vam pokazati čitavu partiju.“ Odmah bude jasno gde je varao.
– Da li ste igrali sa amaterima u avionima ili vozovima?
– I to se dešavalo. Ja, još kao velemajstor, vraćao sam se iz Moskve u Lenjingrad. Djevojka sjedi u kupeu. Čim smo krenuli, uleti čovjek. Pita: „Hoćemo li da igramo šah?“ – „Može. Ali ne nadajte se mnogo da ćete pobjediti.” „Vidjećemo.” Složimo figure. Kako sam ga počeo da tučem! ‘U rep i u grivu!’
– Da li je vaš uspjeh ostavio utisak na devojku?
– Nikakav. Ali tip je potpuno izgubio glavu. Kada smo stigli u Lenjingrad, dugo me je pratio sa stanice uzvikujući: „Imaš nevjerovatan talenat za šah!“ Klimnuo sam, „Nisi prva osoba koja mi to kaže…“
Anatolij Karpov i Boris Spaski. Foto Aleksandar Fedorov, „SE„
Saint-Genevieve-des-Bois
Pogledao sam po sobi u kojoj je veliki šahista sjedio u invalidskim kolicima. Krišom sam pogledao – gdje je glavna stvar? Šahovska tabla sa nedovršenom partijom?
Vidio sam police za knjige, neke lijekove.
Ali glavnu stvar, glavnu stvar – nisam vidio! Gdje je tabla?
Zanimale su me čak i bezvrijedne sitnice. Na primjer, koje figure koristi velemajstor. Najjednostavnije, drvene – ili neku vrstu rezbarenih?
Sjećam se s kakvim zadovoljstvom me stari velemajstor Averbakh vodio po muzeju šaha, rekao je: „Ovo je šah velikog kneza, ovo su figure Crvenog narodnog komesara. A Karpov je igrao ovim figurama na Svjetskom prvenstvu, a ja sam bio glavni sudija tog meča…“
Naravno da sam pitao:
— Da li je danas prisutan šah u vašem životu?
– Igram pomalo.
– Sa kompjuterom?
— Ne, zanimljivije je za tablom. Slažem figure, pamtim svoje partije. Imam kompaktni magnetski set. Zgodan – figure ne padaju. Radio sam dosta analitičkog posla. Pišem o svom šahovskom putu.
– Šta čitate?
— Knjige o istoriji Rusije. Andrej Fursov, Nikolaj Starikov imaju svoje tumačenje događaja iz života zemlje. Vrlo zanimljivo! Ja sam ubjeđeni monarhista, u Parizu sam razgovarao sa ljudima iz porodice Romanov. Cijenim Nikolaja Sokolova, koji je istraživao ubistvo kraljevske porodice. Često se vraćam tužnim mislima o tome kako je tragično završila svoje zemaljsko postojanje. Sokolov je, inače, sahranjen u Francuskoj.
— Na groblju Saint-Genevieve-des-Bois?
— Ne, u gradu Salbri, nedaleko od Pariza. A na Saint-Genevieve-des-Bois su i moji prijatelji iz bijele emigracije. Mnogi su otišli kada su navršili 90 godina. Nikolaj Nikolajevič Ručenko, na primer. Istoričar, diplomac Petrogradskog univerziteta, jedan od osnivača NTS – Narodnog sindikata rada. Tamo, na polici je njegova knjiga „Među zemaljskim strepnjama“. Bio je prijatelj sa Stolipinovim sinom, Arkadijem Petrovičem, takođe članom NTS-a. Šteta što ga nisam upoznao. Kasno sam shvatio.
– Da li vjerujete u Boga?
— Šahisti se dijele na vjerujuće i bezbožnike. U ove druge spadaju Aljehin, Bent Larsen, Korčnoj… Što se Fišera tiče, sumnjam. Previše kontroverzna osoba.
-Pa kojoj grupi pripadate Vi?
-Ja sebe zovem “poluvjernik”. Sada čvrsto vjerujem, pa opet budem ateista. Da li ste čuli vic o dvojici šahista? Apostoli Petar i Pavle im govore: „Zatvoren vam je put u raj zbog vaših grijeha. Samo možete u pakao. Birajte – socijalistički ili kapitalistički pakao? “Naravno, socijalistički!” – „Zašto?“ – „Tu dolazi do nestanka šibica, ili tiganja.“
Нема коментара:
Постави коментар