Bobby Fischer – „Šahovski Mocart“

 

Bobby Fischer – „Šahovski Mocart“

Četrnaestogodišnji ‘Šahovski Mocart’; Nazvan najvećim prirodnim talentom kojeg je šahovska igra ikada poznavala, nacionalni prvak Bobby Fischer će prvo operisati krajnike, a zatim se boriti za titulu svjetskog prvaka.

Piše: Harold C. Schonberg

Za nekoliko nedjelja, pobjednik šahovskog prvenstva Sjedinjenih Država, juniorskog prvenstva Sjedinjenih Američkih Država i nekoliko drugih raznih turniraa otići će u bolnicu i izvaditi krajnike, pa će tako propustiti nekoliko dana u srednjoj školi Erasmus Hall u Bruklinu, gdje je je učenik druge godine. Bobby Fischer, koji će 9. marta napuniti 15 godina, bori se sa svima koji žele da se bave šahom otkako je zalutao u šahovski klub na Menhetnu sa 12 godina i počeo da zaprepašćuje šahiste svojom fenomenalnom sposobnošću igre na tempu ‘Rapid tranzit’ (‘brze promjene’). ‘Rapid tranzit’ je Šahovski tempo od deset sekundi, u kojem dobar igrač intuitivno osjeća, a ne proučava pozicije, jer ima samo deset sekundi da odigra svaki potez. „Bobby je bio demon u ‘brzom tranzitu’ “, kaže jedan od majstora šahovskog kluba na Menhetnu. “Okupili bismo se okolo da ga posmatramo. Vještina brzog šaha uvijek je znak urođenog talenta, najboljeg što postoji.”

Bobby se motao po klubu oko godinu dana, usavršavajući svoju igru ​​u nadmetanju s nekim od najboljih igrača u Americi. Zatim je krenuo, osvojivši sve što mu je bilo na vidiku, uključujući i američko prvenstvo u januaru. Normalno rezervisani i skeptični šahovski kritičari ne nalaze riječi kojima bi precizno opisali Bobija Fišera. Zvali su ga čudom, šahovskim Mocartom, najvećim prirodnim genijem kojeg je ova igra ikada poznavala i očekuje se njegov odlazak na svjetsko prvenstvo, ako bude napredovao kao u protekle dvije godine. „Nikada u istoriji šaha nije bilo takvog fenomena“, kaže dr. Hans Kmoch, nekadašnji renomirani igrač, autor šahovskih rasprava i sekretar šahovskog kluba Manhattan. “U njegovim godinama, ni Morfi, ni Kapablanka, ni Reševski nisu imali takve uspjehe, Bobby je pobijedio bez izgubljene partije i vrlo malo je remizirao.”

Bobby je postao prvak Sjedinjenih Država 1. januara. 7. Pojavio se te večeri u šahovskom klubu Manhattan odjeven u farmerke i majicu. (Nikad  nije nosio kravatu, a tek prije kratkog vremena majka ga je konačno uspjela izvući iz patika i obuti cipele.) Bio je na pola poena prednosti u finalnoj partiji i brzo remizirao svoju partiju sa Abeom Turnerom. Time je Samuela Reshevskog, na drugom mjestu, ostavio pun poen iza. Reshevsky, jedan od najopasnijih igrača na svijetu, morao je pobijediti da bi se izjednačio sa Bobbyjem na šampionatu.

Pošto nije imao mnogo posla, čekajući ishod partije Reševskog sa Vilijamom Lombardijem, Bobi je odlutao u ugao kluba i počeo da igra blitz sa nekim prijateljima. (Blic je brži tempo od šaha od ‘rapid transit’.) U međuvremenu, gomila se okupila oko partije Reševski-Lombardi. Izvještaji i glasine prenošene su Bobbyju, koji je pokušavao da izgleda nonšalantno. Konačno, više nije mogao izdržati i probio se laktovima kroz gomilu. Bacio je pogled na tablu i vratio se. „Bože“, rekao je, „Lombardi igra kao kuća!“

Pola sata kasnije, Bobby je prestao da igra blic i prišao da još jednom pogleda partiju. Ovaj put je bacio veoma dug pogled, otprilike petnaestak sekundi. „Reševski je izgubljen“, objavio je vraćajući se. „Lombardi je udvostručio svoje topove. Kakav napad ima!” Svi navijači u blizini postavili su poziciju i pokušali da utvrde kako je veliki Reševski izgubljen. “Hej, Fischeru”, povikao je jedan od njih, “kako će Sammy izgubiti? Mi samo vidimo da je remi.” Fischer je došao, izgledalo je kao da mu dosađuju. „Bill igra ovdje“, rekao je. „Reševski igra ovdje; mora, jer ako ne …” i onda je uslijedila brza analiza pozicije; Dajem Reševskom još deset poteza,” zaključio je Bobi. “i onda mora predati.”

U roku od deset poteza, Reshevsky je predao i začuo se jak vrisak. Bobby je počeo da skače i pleše, a zatim je  čestitao Lombardiju, mladiću od 20 godina koji je svjetski juniorski šampion i student na City Collegeu. “Sjajno si igrao.” Bobby je rekao. “Pa, šta sam drugo mogao da uradim?” nasmješio se Lombardi. “Prisilio si me da pobijedim Sammyja.”

Kao rezultat svoje pobjede, Bobi ima pravo da ovog avgusta igra na međuzonskom turniru u Jugoslaviji. Tamošnji visokorangirani šahisti će se potom sastati na turniru kandidata, a pobjednik će igrati protiv Vasilija Smislova, Rusa koji je aktuelni nosilac titule, za Svjetskog šampiona.

Bobbyjevi navijači brinu o nastupu koji će pokazati na međuzonskom turniru, jer nikada ranije nije sreo igrače ovog kalibra. Ali oni su takođe bili zabrinuti prije turnira u Sjedinjenim Državama. Arthur Bisguier, kojeg je Bobby svrgnuo s trona američkog prvaka, napisao je u The Chess Review:

Bobby Fischer, naš najmlađi predstavnik, trebao bi završiti negdje iznad sredine tabele,” pretpostavio je Bisguier. “On je vjerovatno igrač na turniru koji najbolje poznaje najnovije finese u teoriji otvaranja… Ipak, nije imao iskustva na turnirima tako konstantno ujednačenih protivnika. Ni on ni njegovi obožavaoci ne bi trebali biti obeshrabreni ako se njegov rezultat ovdje ne bude poklapao u potpunosti sa njegovim drugim trijumfima. Ovo je jak turnir.”

Bobby je naučio šahovske poteze sa 6 godina, ubrzo nakon što je došao u New York da živi. Rođen je u Čikagu 1943. godine, nakon čega je njegova porodica krenula u nemirni život koji ih je odveo u Oregon, Arizonu i Kaliforniju. Roditelji su mu se razveli 1945. godine, a majka je radila razne poslove kako bi održala porodicu. Kada su njih troje — gđa. Fišer, Bobi i njegova sestra Džoan — došli su u Njujork 1948. godine, gđa. Fischer je studirala za medicinsku sestru. Sada je registrovana medicinska sestra koja završava kurseve za M.A. u sestrinstvu na Univerzitetu u Njujorku.

Joan, koja sada ima 20 godina, i takođe medicinska sestra koja je upravo upisala predmedicinsku školu, naučila je Bobbyja šahovskim potezima. Dobili su šahovsku garnituru i naučili iz uputstva gdje da stave figure. Bobby je volio igre. Gđa. Fišer kaže da je kao beba bio jako zainteresovan za zagonetke. “Uzeo bi one japanske prstenove koji se međusobno spajaju, i slične stvari, i rastavljao stvari što uopšte nisam mogla da shvatim.” Bobby je volio šah, ali se činilo da to nije imalo mnogo uticaja na njega.

U međuvremenu je pokazivao probleme u javnoj školi. Tek došao iz Kalifornije, nikada nije nosio košulju, i bunio se protiv potrebe da se oblači. U četvrtom razredu, škola Bruklin Community-Woodward mu je dala stipendiju. Dječakov koeficijent inteligencije nikada nije objavljen u javnosti, ali školske vlasti ukazuju da je bio visok. „Bruklinska zajednica je učinila mnogo za Bobija“, kaže gđa. Fischer.

Bobijevo igranje šaha podsticala je zajednica Brooklyna. Tamošnji učitelji se sjećaju da je trčao okolo sa kopijama Schachmatyja (ruske šahovske publikacije) gurnute u džep. Bio je prosječan učenik i nešto kao nekonformista. „Držali smo ga maksimalno srećnim dok je bio ovde“, kaže službenik škole. “Uspjeli smo mu se prilagoditi.” Primijećeno je da Bobbyja nije posebno zanimala akademska strana školskog života, ali je pokazao ogromnu i žestoku usmjerenost da pobjedi u takmičarskim sportovima.

„Ovdje je podstaknut njegov veliki interes za šah“, kaže jedan od njegovih učitelja. “Lako je pobijedio sve, uključujući i članove fakulteta koji su igrali šah. Bez obzira šta je igrao, da li je to bio bejzbol u dvorištu ili tenis, morao je da bude ispred svih. Da je rođen pored bazena bio bi šampion u plivanju. Ispostavilo se da je to samo šah.” Bobby mrzi da gubi. Prije dvije ili tri godine, on bi se, ako bi izgubio partiju, povukao u ćošak i plakao. Više ne plače, ali se i dalje osjeća užasno kada izgubi.

Sa oko 8 godina, Bobby je počeo da ide u Bruklinski šahovski klub, gdje se Carmine Nigro, njegov predsjednik, zainteresovao za dijete. „Pomogao mi je više od ikoga“, kaže Bobby. Dok je većina djece njegovih godina čitala stripove i nevoljko radila domaće zadatke, Bobby se pretplatio na pomenuti Schachmaty i sve američke šahovske časopise. Naravno, njegov domaći zadatak zauzeo je drugo mjesto. U Erasmus Hallu ga opisuju kao prosječnog učenika, “veoma dobar u nekim predmetima, ne tako dobar u drugim, ali vrlo bistar dječak”.

Kada je prvi put došao u šahovski klub na Menhetnu, bio je nizak i izgledao je kao anđeo. Odjednom je počeo da raste. Sada je visok 5 stopa 10 inča i teži oko 140 funti. On je u nezgodnom emotivnom dobu. Voli da bude slavna ličnost, ali nije stekao društvenu milost da se lako nosi sa svojom novom pozicijom. Obično je stidljiv i introvertiran; u drugim vremenima, buran. Jedino se među šahistima zaista osjeća kao kod kuće; opušteno i sretno. „Ne zaboravi“, kaže njegov obožavalac, „da je on zaista dijete bačeno u svijet muškaraca. On je fin klinac. Možda je malo samouvjeren, a zašto ne bi bio? Upravo sada, kada je daleko od svijeta šaha, ima tendenciju da se povlači. On će to preboljeti.”

Dječak koji raste, Bobby ima sve veći dječački apetit. Dobro je građen i može biti dobar sportista. Kada je osvojio prvenstvo, pozvan je u Grossinger’s. Tony Kastner, tamošnji skijaški profesionalac, otkrio je da ga Bobby prati unaokolo. „Bobby će biti dobar skijaš“, kaže Kastner, „njegova koordinacija je sjajna.“ U zamjenu za časove skijanja, Bobby je Kastneru davao časove šaha.

On je pretjerano osjetljiv  dječak koji tek počinje da shvata da postoji svijet izvan kraljeva, dama, topova i piona. Za šahovskom tablom, u turnirskoj igri, on je tih, siguran i potpuno zreo, iako povremeno gricka nokte.

U slobodnim šahovskim partijama, kao što je blitz, on brzo, dobrodušno, nervozno ćaska glasom koji  još nije skroz mutirao. „Da li se usuđuješ da mi ovo uradiš? Hajde, odigraj potez…. Au! Pogledaj ga! Izgubljen si, a ne znaš to. Predaj, slabiću, predaj!” Izvan svijeta šaha izgleda da ima malo prijatelja. Često kada razgovara sa odraslima koje ne poznaje dobro, on se ponaša mrzovoljno.

Za sada, Bobby nema planova za budućnost. Ne zna da li želi da ide na koledž. „Da imam mnogo novca, volio bih da igram na šahovskim turnirima. Ali od šaha se ne može zaraditi za život. (Njegova nagrada za američko prvenstvo bila je 600 dolara.) On zna jednu stvar — ne voli novinare i to kaže. Osjeća da su ga uvijek pogrešno citirali ili da su ga prikazivali kao monstruma.

„Ti momci uvek pišu loše o meni“, kaže on. “Kažu da sam glup, da nemam ništa osim talenta za šah. To nije istina. Dobar sam u nekim sportovima. Ne kažem da sam sjajan, ali igrao sam tenis, klizao se i bio dobar u bejzbolu. To je bilo kad sam bio mlad, prije mnogo godina. Igrali smo stickball na ulici. Prilično dobro govorim španski, a najviše volim nauku, astronomiju.”

Kaže da ovih dana ne uči mnogo šah, što je primjedba koja izaziva veliki žamor i nevjericu u šahovskom klubu Manhattan. “Prošle godine sam se nekoliko mjeseci koncentrisao na pozicije završnica. Sada igram završnice i proučavam iz  knjiga turnira.” Posjeduje ogromno znanje o „knjižnom šahu“—to jest, skoro potpuno se sjeća svih standardnih otvaranja i raznih njihovih varijanti. „Sve je teže i teže pronaći nove poteze“, kaže Bobby. „Međutim, Rusi to rade. Imaju 50.000 ljudi koji analiziraju teoriju otvaranja.”

KADA bi pamćenje bilo sve što je bilo potrebno da se napravi veliki igrač, bilo bi puno takvih igrača. Šta čini odličnog igrača? “Vježbanje. Proučavanje. Talenat,” je Bobbyjev odgovor. Snažan element mašte pa čak i kreacije ulazi u šah na najvišem nivou; a svaki veliki igrač ima svoj stil. Morphy je bio romantik; Reti hiper-modernista; Kapablanka klasičar. Stručnjak u šahu može prepoznati Aljehinovu partiju jednako lako kao što stručnjak za umjetnost može identifikovati nepotpisanog Gvardija ili Pisara.

Jedan američki šahovski majstor opisuje

Bobbyjev stil kao „bez napora. Podsjeća na Kapablanku. Rijetko kada je u vremenskoj oskudici.” „On ima prekrasan klasični stil“, kaže isti majstor, „i praktički nema idiosinkrazija. On ne favorizuje, recimo, lovački par ili određenu vrstu pozicija. Ne vidim vidljivu slabost ni u jednom dijelu njegove igre, a kao taktičar je izvanredan.”

„Bobby možda neće imati sredstava da se ovog avgusta takmiči u Jugoslaviji“, rekao je dr. Kmoch razočarano. “Možda će neki od bogatijih igrača u klubu prikupiti novac. A možda i neće. Treba li to da  bude njihova odgovornost?”

Ali vjerovatno će se za putovanje pobrinuti privatni fondovi. „Moraćemo da učinimo nešto za njega“, kaže Maurice J. Kasper, predsjednik šahovskog kluba Manhattan i blagajnik Američke šahovske fondacije. Ni A.C.F. ni Šahovska federacija Sjedinjenih Država, međutim, nemaju mnogo novca. Prošle godine Sjedinjene Države nisu bile zastupljene na šahovskoj olimpijadi. Četrdeset zemalja poslalo je timove, ali igrači Sjedinjenih Država nisu mogli prikupiti dovoljno novca.

POZIVI za Bobbyja da igra na turnirima ili da odigra  simultanke stižu iz čitavog  svijeta. Kanada ga želi. Mar del Plata u Argentini, gdje se često održavaju važni turniri, uputio je pozivnicu. Engleska bi ga htjela vidjeti na turniru u Hastingsu. Rusija ne samo da ga je pozvala, već je obećala da će platiti račun za čitavu njegovu posjetu tamo.

Bobi prvenstveno želi u Jugoslaviju, jer odatle je put do svjetskog prvenstva. On je skroman u pogledu svojih šansi u tom skupu. „Da vidimo ko je u tome“, kaže on. “Neću predviđati.” Sve što treba da uradim je da završim u gornjoj polovini turnirske tabele. To me kvalifikuje za turnir kandidata.” Bobby ne ostavlja nikakvu sumnju u svoje samopouzdanje da će ući u gornju polovinu. Podsjetio je da će biti predstavljeni najbolji igrači četiri vodeće šahovske zemlje — Rusije, Jugoslavije, Čehoslovačke i Argentine. Slegnuo je ramenima. „I oni su dobri“, rekao je.

New York Times, New York, New York, nedelja, 23. februar 1958

(Preneseno sa fejsbuk grupe o Fischeru)