31. jul 2025.
Sreli smo se sa Divyom Deshmukh bukvalno dan nakon što je ostvarila najveći uspjeh u životu – pobjedu na Ženskom Svjetskom kupu, osvajanje titule muškog velemajstora i plasman na Turnir kandidata 2026. Indijka je već bila spremna za put ali ipak nije odbila intervju. Skromnost je, naravno, njeno drugo ime. Čak i u trenutku najvećeg uzleta, nije „lebdjela u oblacima“. Ipak, oči su joj sjajile, a duša vapila da se izrazi…
– Da li si već uspjela da dođeš sebi, shvatiš šta se dogodilo i prihvatiš novu ulogu? Sada više nisi samo mlada, perspektivna...
Divya Deshmukh –Zapravo, ne. Sve mi i dalje djeluje kao san. Naravno, došla sam ovdje s najvišim ciljevima, ali nisam ni sanjala koliko daleko mogu da doguram. Mislila sam da sam dužna da prođem tri kola, a dalje – kako bude. Svaki naredni meč, počevši od Zhu Jiner, bio je za mene kao poklon. Kad sam dobila prvu partiju protiv nje, ispunila me nada. Nije me radovala samo pobjeda, već i sama igra. Bila sam spremna da uđem u komplikovane računice. Obično, kad nisi sigurna u sebe, pokušavaš da izbjegneš takvu borbu, ali ovdje sam se osjećala dobro i nisam željela da stanem. Čak me nije izbacilo iz kolosijeka ni poraz u drugoj partiji, jer su mi greške bile previše očigledne. U taj-brejku sam odmah preuzela inicijativu, pobijedila u prvoj partiji i osigurala prolaz dalje… Ne mogu reći da je kasnije bilo lakše. Svi mečevi su bili teški – i protiv Harike, i protiv Tan Zhongyi. Ako govorimo o pritisku, on je malo popustio tek u finalu protiv Koneru, jer smo obe, na neki način, već ostvarile glavni cilj – plasman na turnir kandidata. Ali trebalo je staviti tačku!
– Dakle, još ne osjećaš da se nešto promijenilo oko tebe?
Divya Deshmukh –Ne, sve je kao i obično. Samo ogromna radost. I velika iscrpljenost – ipak sam prvi put igrala skoro tri sedmice bez pauze – ali i osjećaj da je posao dobro obavljen. Svjest o tome će doći!
– Imaš li objašnjenje kako si uspjela da savladaš takve protivnice, od kojih je svaka važila za favoritkinju protiv tebe?
Divya Deshmukh –Nemam nikakvo objašnjenje. Svaki meč u Batumiju bio je za mene kao da mi je posljednji. Nikad nisam razmišljala o tome hoću li proći dalje ili ne…
– Ali nikad ne odustaješ od borbe, ne pokušavaš da zatvoriš igru, čak odbijaš remi u ravnopravnim pozicijama ili kad je na tabli potpuni haos. Da li je to tvoja filozofija?
Divya Deshmukh –Može se reći da jeste. Tako igram godinama. Taj borbeni duh je u meni usađen od samog početka – treba koristiti sve šanse i igrati do kraja. Ali postepeno učim i ravnotežu u donošenju odluka: da, takav pristup mi je donio dosta pobjeda, ali i poraza – takođe.
– Kada bi te neko pitao da izabereš svoju najbolju partiju u Batumiju, koju bi izdvojila?
Divya Deshmukh –Vjerovatno onu protiv Tan Zhongyi. Naizgled banalno, ali od njenog ishoda je zavisilo najviše! Da li ću se plasirati na turnir kandidata, da li ću moći da se borim za pobjedu na Svjetskom kupu. Osim toga, pobjeda mi je garantovala titulu muškog velemajstora. Prije turnira nisam imala nijednu normu – i razmišljala sam: „Gdje da je osvojim?“ A sada sam – velemajstor!
– Da li si vjerovala da možeš da pobijediš Kineskinju?
Divya Deshmukh –Poslije laganog remija u prvoj partiji – da. U drugoj sam imala dobijenu poziciju, ali se sve zakomplikovalo, napravila sam greške u središnjici… Na kraju sam ipak pobijedila, iako je pobjeda mogla biti ubjedljivija; ona se odlično borila i u jednom trenutku sam se pitala: da nije ipak remi? Na kraju sam imala i malo sreće. Ali – sve što se dobro završi, dobro je.
– Kako ti izgleda to što te sada prate hiljade ljudi, čak i oni koji ne znaju ništa o šahu?
Divya Deshmukh –Prija mi njihova pažnja, to što vjeruju u mene i navijaju… Šteta što se to ne može pretvoriti u jake poteze za tablom.
– Možeš li se sjetiti svog stanja kada si se plasirala u finale?
Divya Deshmukh –Iskreno – ne. Teško mi je bilo tada da nađem riječi, a teško je i sada – misli mi se prepliću. Već sam rekla, u jednom trenutku sve je počelo da liči na san i bojala sam se da se ne probudim.
– Da, svaki put kad bi protivnice predavale, ti bi se ukočila, pokrivala lice rukama, kao da nisi mogla da povjeruješ...
Divya Deshmukh –Sve se to dešavalo spontano, mimo moje volje!
– Ali nakon pobjede nad Koneru, otvoreno si zaplakala...
Divya Deshmukh –Tada sam konačno pustila emocije. Nisam mogla da se suzdržim. To je bio posljednji meč, više nije bilo potrebe da se mobilišem.
– Koliko ti je značilo prisustvo i podrška tvoje majke, porodice, svih koji su te bodrili u Batumiju?
Divya Deshmukh –Mnogo mi je to značilo. Ali… pred nama su još mnogi ciljevi – nadam se da je ovo tek početak, i podrška mi sigurno neće škoditi!
– Djelovalo je da u finalu više ni ti ni Koneru nijeste imale snage. Ipak, ti si dominirala skoro u svim partijama.
Divya Deshmukh –Bila sam razočarana svojom igrom u prvoj partiji, jer sam vidjela sve varijante, ali… stalno sam birala pogrešne poteze. To me baš iznerviralo. U takvoj situaciji remi ti dođe kao poraz. U drugoj partiji je bilo lakše, iako sam i tu sama sebi stvorila probleme. Pokušavala sam da pronađem pobjedu, ali nije je bilo. Pomislila sam: u redu, neka ide na taj-brejk.
– Šta govoriš sebi u trenucima kad stvari ne idu kako treba?
Divya Deshmukh –Ponekad nije lako izaći na kraj s nervozom. Obično sebi kažem: „Imaš čitav život da budeš tužna… Hajde, ne danas!“
– Tokom prve partije, nakon greške Koneru kada je uzela lovca na b7, primjetno si se nasmijala. Da li se nešto desilo u tom trenutku?
Divya Deshmukh –Iskreno, već su me zasuli pitanjima o toj osmijehu, čak sam pobrisala sve poruke! U tom trenutku nisam ni bila svjesna da se baš smiješim. Možda je to bila moja unutrašnja reakcija na varijante koje sam računala. Bila sam doslovno bijesna: već sam „vidjela“ svog kraljicu na e2, ali nisam primijetila jednostavan potez d5. I tako je prednost isparila.
– Često te pitaju za bananu?
Divya Deshmukh –A šta s bananom?
– Kažu da je uvijek nosiš sa sobom na partije – da ti je talisman!
Divya Deshmukh –Ne, banana je samo hrana. Nosim je da nešto prezalogajim ako ogladnim tokom partije… Druga je stvar što su sve moje partije toliko napete da na kraju zaboravim da je pojedem. Tako da, ako me vidite da jedem bananu – to znači da sam potpuno opuštena.
– Dakle, nikakve aluzije na doktora Frojda?
Divya Deshmukh – (zbunjeno): Oh! To sigurno nema nikakve veze…
– Prije par godina našla si se u središtu skandala kad je jedan komentator izjavio da „djevojke slabije igraju zbog emocija“, a ti si odgovorila da glupost nema pol? Imaš li osjećaj da se od tada muškarci pažljivije izražavaju kad govore o tebi?
Divya Deshmukh –Mislim da sam tada rekla sve što treba, nema potrebe da se vraćam na to. Šah nema pol – samo treba da igraš dobre poteze… A što se tiče mog izgleda – ne dolazim na turnire da pravim selfije, već da igram dobro i pobjeđujem.
– U redu! U finalu s Koneru, da li se pribojavala taj-brejka? Ipak je ona aktuelna svjetska šampionka u ubrzanom šahu?
Divya Deshmukh –A šta sam drugo mogla? Da forsiram do kraja remi poziciju? Ne, nisam se bojala. Ne možeš da se predaš unaprijed. Samo treba da izađeš i da pružiš svoj maksimum. Tada će se stvari posložiti.
– Odluka u partiji s Koneru pretvorila se u komediju grešaka…
Divya Deshmukh –Da, kad sam pogledala partiju s kompjuterom, bilo me je pomalo stid. I ona i ja smo propustile mnogo u toj topovskoj završnici! Pobjeda, remi, opet pobjeda, pa remi… Na ovakvim partijama mora da se uči. Crna je imala laganu pobedu, ali sam više puta propustila šansu. Srećom, sve se završilo kako treba. Na kraju sam bila potpuno sigurna u sebe.
– Koliko ti je važno to osjećanje – samopouzdanje – i razvijaš li ga na neki način?
Divya Deshmukh –Ne mogu reći da radim neke posebne vježbe, poput meditacije, ali uvijek sjedam za tablu ne samo sa željom da pobijedim, već i s jasnim razumijevanjem kako do toga mogu doći.
– Kažu da patiš od prevelikog perfekcionizma?
Divya Deshmukh –Vjerovatno se to odnosi samo na šah. Da, ponekad mrzim svoje partije, čak i kad ih dobijem. Sve mora da se uklopi.
– Na internetu su se pojavili snimci na kojima treniraš sa svojim prvim trenerom. Imaš oko pet godina, ali izgledaš veoma samouvjereno!
Divya Deshmukh –Oh, to samo tako izgleda. Ali za tablom, koliko god se sjećam, uvijek sam bila takva. U životu sam mnogo skromnija i povučenija.
– Kako si uopšte ušla u šah?
Divya Deshmukh –Sve zbog porodice. Oni sami nijesu igrali, ali su voljeli šah i htjeli su da se bavim nekim sportom. Tada je Viswanathan Anand osvojio titulu svjetskog prvaka, i u zemlji je nastalo pravo šahovsko ludilo – skoro svi su svoju djecu vodili u šahovske klubove. Mama je željela da se nečim bavim, ali se bojala… da, pošto sam jako aktivna, ne bih zadobila neku povredu u nekom drugom sportu – i zato je izabrala šah. A i uvijek sam voljela takmičenja.
– Da nije šaha, čime bi se mogla baviti?
Divya Deshmukh – (razmišlja): Vjerovatno bih postala doktor – to nam je porodično, svi moji rođaci su ljekari. Ili… astronaut! (Smijeh.)
– Astronaut? Zašto tako egzotično?
Divya Deshmukh –Ne znam, prosto volim astronomiju, čak skupljam i kolekciju meteoritskih fragmenata. Tako da, zašto da ne?
– Kako ti ide škola? Ne odvlači pažnju od šahovskih obaveza?
Divya Deshmukh –Trudim se da ne zaostajem za vršnjacima, ali sasvim je jasno da je teško uskladiti ozbiljan šah i školu. Nedavno sam jedva položila ispite u 12. razredu i još ne znam da li ću nastaviti školovanje. Vrlo je moguće da ću napraviti pauzu.
– U šah si ušla zahvaljujući Anandu… Nije teško pogoditi ko ti je šahovski idol?
Divya Deshmukh –E, nije tako! Zapravo, nikad nisam imala idola i nemam ga ni sada.
– Ali nešto ti se sigurno sviđa u Anandovoj igri?
Divya Deshmukh –Da. Umjetnost igre u središnjici partije – to mi je omiljena faza.
– Koja ti je osobina najviše pomogla da tako brzo napreduješ?
Divya Deshmukh –Talent? Ne znam, u većoj ili manjoj mjeri svi ga imaju. Ustrajnost! Vjerovatno baš to. Nikada se ne predajem, borim se do kraja.
– Koliko mnogo treniraš?
Divya Deshmukh –Nemam neki fiksni broj sati dnevno. Smatram da je najvažniji kvalitet, a ne kvantitet. Ponekad sesija može biti kratka, ali iz nje možeš izvući korist još dugo…
– Voliš li da putuješ po svijetu na šahovske turnire?
Divya Deshmukh –S jedne strane – da, volim da budem u novim zemljama, da upoznajem nove ljude. S druge strane, obožavam da budem kod kuće, da provodim vrijeme s porodicom i prijateljima! Sad pokušavam da pronađem balans između putovanja i vremena kod kuće – za sport, treninge i, naravno, šah.
– Da li si razmišljala da se preseliš u Evropu zbog šahovske karijere?
Divya Deshmukh –Kao što je Anandov primjer pokazao, to bi značajno olakšalo učešće na turnirima. Kao potencijalna mjesta za preseljenje sviđaju mi se Prag i Grčka, ali za sada nemam nikakve konkretne planove.
– Iako si još vrlo mlada, već imaš mnogo titula. Bila si svjetska šampionka za juniorke, šampionka Azije, seniorska šampionka Indije i olimpijska šampionka. Da li si srećna?
Divya Deshmukh –Uvijek je lijepo pobjeđivati. Ali ne mogu reći da pamtim samo pobjede… Da, u posljednje vrijeme ih je bilo jako mnogo, i sada je došla još jedna, ali bilo je i neuspjeha. Oni te prizemlje i pokažu da moraš nastaviti da radiš i da se usavršavaš. Imam još mnogo ciljeva pred sobom.
– Šta ti je bilo najvažnije prije osvajanja Svjetskog kupa?
Divya Deshmukh –Vjerovatno nacionalna titula na Tata Steel turniru. To je jedno od najprestižnijih takmičenja, na kojem su igrale sve najbolje igračice iz Indije. Tamo sam pobijedila i Humpy Koneru i Dronavalli Hariku. Ne mislim da bih mogla da se izborim s njima u Svjetskom kupu da prethodno nisam imala iskustvo te pobjede. Kao što sam već rekla, meni je jako važno ne samo da pobijedim, već da igram kvalitetno. Tamo sam igrala jako dobro, naročito u posljednjem kolu. Istu stvar mogu reći za svoju igru u Batumiju.
– Koja partija koju si odigrala te najbolje opisuje kao šahistkinju?
Divya Deshmukh –Uh, teško mi je da kažem. Pamćenje mi (sleže ramenima)… nije baš sjajno! Tako da ne mogu da izdvojim neku konkretnu. Vjerovatno je bilo kvalitetnih partija na olimpijadi u Budimpešti, u poljskoj ligi ili na turniru u Pragu. Njihov broj raste i to me baš raduje.
– Na olimpijadi si osvojila dva zlata – ekipno i za prvo mjesto na trećoj tabli. Kakve osjećaje budi to sjećanje?
Divya Deshmukh –Oh, to su najljepše uspomene. Za mene ne postoji ništa ljepše nego osvajati medalje za svoju zemlju! A ono što se prošle jeseni dešavalo u Mađarskoj bilo je pravo šahovsko ludilo.
– Da li si vjerovala da je moguće da obe ekipe – i muška i ženska – istovremeno osvoje zlato po prvi put?
Divya Deshmukh –Naglas – naravno da ne. Ali sam pretpostavljala da je to moguće.
– S kim iz tima imaš najbolje odnose?
Divya Deshmukh –Zapravo se svi poznajemo još od djetinjstva i jako smo bliski, pored toga, mnogi od nas su trenirali u Anandovoj akademiji, sa istim trenerima… Najbliža sam, vjerovatno, s Rameshbabu Praggnanandhom – on sebe zove mojim „šahovskim bratom“.
– Kako gledaš na to „indijsko osvajanje šaha“?
Divya Deshmukh –Kao na rezultat ogromnog rada koji je naša zemlja uložila posljednjih godina – i svaki od njenih igrača, i muškarci i žene.
– Stalno pričaš o ciljevima koje tek trebaš da ostvariš. Vidiš li sebe kao svjetsku šampionku?
Divya Deshmukh –Da, to je moj cilj. Ne znam kada, ali to će se sigurno dogoditi!
– Koliko si duboko uronjena u šah?
Divya Deshmukh –Prilično duboko. Tokom turnira mi se ponekad u snu prikazuju pozicije. To se posebno dešava poslije teških poraza – mozak ne može da se smiri, stalno nešto vrti, traži spas... Ponekad nije lako osloboditi se toga. Ali dobro, neka se i to sanja!
– Pa, preostaje samo da ti još jednom čestitamo na pobjedi i poželimo nove uspjehe. Sledeći meč za titulu svjetske prvakinje je 2027!
Divya Deshmukh –Hvala na čestitkama. I na podsjećanju! (Smije se.)
Нема коментара:
Постави коментар