VIKTOR KORČNOJ: ANTIŠAH -Zapisi zlotvora, Povratak nepovratnika

 

MOJIM BIVŠIM SUNARODNICIMA

Potraga za istinom u životu može da odvede daleko. Budući na Zapadu, upoznao sam se s poznatim borcima za ljudska prava Andrejem Amalrikom i Vladimirom Bukovskim. Sjajni, kristalno pošteni ljudi! Nisu bili odgajani kao disidenti ni u porodici, samo su tragali za istinom i postali borci za slobodu. Ko zna šta bi se desilo sa mnom da nije bilo šaha – te nestvarne igre u koju se može pobjeći od prljavštine života. Kako je jednom duhovito i cinično primijetio jedan moj dobar prijatelj: „Vi, šahisti, imate važnu misiju. Fudbaleri i hokejaši postoje da bi ljudi manje pili votku, a vas prikazuju narodu da bi manje čitao Solženjicina!“

Dugo, predugo, zemlja je živjela u stisku totalitarne ideologije. Hvala Bogu, đavolsko priviđenje se konačno razilazi, strah nestaje, narod se budi. Ljudi širom svijeta, bez pretjerivanja (Kastro i njegova klika se ne računaju), žele vam potpuni uspjeh u vašim istorijskim poduhvatima. Ipak, po mom mišljenju, konačna pobjeda demokratije u Rusiji moguća je tek uz potpuno povlačenje iz aktivnog (političkog, društvenog, ekonomskog, kulturnog) života generacija koje su odgajane za vrijeme Staljina. U njihovo prevaspitavanje ne vjerujem. Ni meni samom, uprkos izuzetno povoljnim uslovima, nije bilo lako – morao sam da prođem dug i bolan put preispitivanja životnog iskustva. O tome ćete čitati u prvom dijelu knjige „Zapisi zlotvora“, koju sam napisao 1990. godine.

U drugom dijelu očekuju vas „Antišah“ – priča o onome što mi je bilo suđeno da doživim u ulozi „nepovratnika“. Knjiga je objavljena na Zapadu 1981. godine, na nekoliko evropskih jezika. Napisana odmah nakon mog meča sa Karpovom na Filipinima, prirodno je nosila i pretjeranu oštrinu, čega sam se trudio da se klonim u novom izdanju. Uostalom, sada, poslije toliko godina, važnije su činjenice, a ne emocije.

U radu na tekstu pomogli su mi moskovski novinari Sergej Voronkov i Dmitrij Plisecki. Osim toga, oni su dopunili knjigu raznim dokumentima i svjedočenjima, kao i materijalima koji daju uvid u razvoj nekih fabularnih linija „Antišaha“ tokom osamdesetih godina.

Viktor Korčnoj
Švajcarska, 1992.

************

Viktor Ljvovič Korčnoj
Istaknuti šahista savremenog doba.
Rođen 23. marta 1931. godine u Lenjingradu (današnji Sankt Peterburg).
Završio istorijski fakultet Lenjingradskog univerziteta.
Velemajstor od 1956. godine.
Četvorostruki šampion SSSR-a.
Pobjednik desetina velikih međunarodnih turnira.
Jedan od najboljih meč-igrača u cijeloj istoriji šaha.
Dugogodišnji pretendent na svjetsku šahovsku titulu.
Iza njega su tri meča sa Anatolijem Karpovim – u Moskvi (1974), Bagiju (1978) i Meranu (1981).
Uvijek se isticao nezavisnošću u mišljenju i oštrim, direktnim karakterom.
Nakon moskovskog meča s Karpovim, vlasti su započele kampanju progona Korčnoja.
Godine 1976 zatražio je politički azil na Zapadu. U domovini mu je oduzeto sve, uključujući i sovjetsko državljanstvo (koje mu je vraćeno tek u avgustu 1990. godine).

Danas je državljanin Švajcarske.
Autor je nekoliko knjiga.
Njegova najpoznatija knjiga – „Antišah“ – godinama je bila zabranjena u SSSR-u, uz predgovor Vladimira Bukovskog.

**********

Umjesto predgovora

Rudolf Zagajnov, profesor

ČEKAO SAM OVAJ SUSRET ŠESNAEST GODINA

Godine 1974. bio sam psiholog Viktora Korčnoja u finalnom meču kandidata protiv Karpova. Od tada pa sve do pobjede Gari Kasparova, živio sam s etiketom „psiholog Korčnoja“, na šta sam — i potajno i javno (što mogu potvrditi brojni slušaoci mojih predavanja) — bio ponosan. Ipak, čitavu deceniju nisam mogao da napuštam zemlju, a funkcioneri sportskih komiteta, kao i treneri pojedinih sportista i timova, trudili su se da ne oglašavaju moje učešće u zajedničkom radu.

Vremena su se promijenila. I evo juna 1990. godine, Španija, grad Mursija, gdje se održava veliki međunarodni turnir u „brzopoteznom“ šahu, kao i Skupština asocijacije velemajstora. Tu sam se i sreo sa Korčnojem.

Nakon 1974. godine, informacije o sportisti s kojim sam zajedno prošao kroz onaj teški meč stizale su samo iz rijetkih novinskih članaka, tračeva, onoga što je on sam pisao u svojim knjigama, te izvještaja jedinog tadašnjeg šahovskog dopisnika Rošalja o novim „ispadima“ Korčnoja u partijama protiv svjetskog prvaka.

Sudeći po svemu, ostao je isti kao i prije — oštrih stavova prema ljudima, nepomirljiv sa onima s kojima nije našao zajednički jezik u prošlosti, i dalje u potrazi za konfliktom, u kojem je nalazio izvor svoje vječne borbene energije, koja ga je jasno izdvajala od mnogih drugih.

Neću da krijem — ovaj susret sam čekao i kao čovjek i kao profesionalac. Kao čovjek — jer sam oduvijek volio one koji su ogoljeni u svojoj reakciji na svijet oko sebe. Da, imali smo šta da se prisjetimo iz našeg zajedničkog vremena, da se prisjetimo i nasmijemo. Kao profesionalac — jer ni do dana današnjeg nisam imao odgovore na neka pitanja, a ona su me, kao bijele mrlje na mapi, mamila svojom tajnom. Šta se desilo u Bagiju? Zašto je, izjednačivši rezultat, odmah zatim izgubio 32. partiju i meč? I zašto je bio toliko nemoćan u Meranu? I šta se, uostalom, dogodilo u Moskvi, te 1974. godine, kada je, poslije dvije pobjede i rezultata 2:3, odjednom „nestao“ onaj borbeni duh, i, još više — kada je, nakon povratka svoje žene na meč, prvi put pružao otpor mojim pokušajima da mobilišem njegovu volju?

...Portir bira njegov broj, i ja čujem dobro poznat glas.

Viktore L’voviču? Uznemirava vas čovjek s kojim se niste vidjeli šesnaest godina.

Čujem njegov smijeh i potom riječi:

Razumio sam. Ali tuširam se. Možete li da sačekate desetak minuta?

Vrata lifta su pravo ispred mene. Zamišljam kako će upravo sada izaći u hol i odmah nepovjerljivo pogledati unaokolo, kao što je uvijek činio kad bi ulazio u novu prostoriju. I lice će mu biti spremno da se istog trenutka promijeni, i već za sekundu izraz zabrinutosti pretvoriće se u ironični osmijeh ili u zlu grimasu, u zavisnosti od toga šta i koga vidi ispred sebe. Ali to, znam, uvijek će biti potpuno iskreno, biće tačna kopija njegovog trenutnog unutrašnjeg stanja, jer za bilo kakvu laž ili nedorečenost u njegovom izražavanju nema mjesta.

...Razgovor nam ulazi u treći sat, sutra mu je partija i trebalo bi da se zaustavimo, ali on je očaran razgovorom, zaokupljen povratkom u prošlost, i žao mi je da prekinem plamen njegovog monologa, žao mi je da ga vratim u sadašnjost, u Španiju. I odustajem od te misli i ponovo se u potpunosti uključujem u razgovor.

On odmah osjeća tu promjenu u meni i zauzvrat se raspaljuje novom snagom, pojačava glas i pojačava gestikulaciju — on je čovjek sa glumačkim duhom!

Vi govorite da ja mogu da se vratim. Ali kako da se vratim, ako je Karpov bio predsjednik Fonda mira, pa je i ostao predsjednik Fonda mira, i još je postao i poslanik! Gdje vam je ta vaša perestrojka, gdje? Ko su ti ljudi koji viču o perestrojci?

Pauza se odužila. Korčnoj je gledao u pod, nagnut naprijed, obuhvativši koljena rukama. Zatim je podigao glavu i tiho izgovorio:

– A vi ste stvarno mislili da ja mogu da se vratim?

– Zašto?

– Zato što ste imali više navijača nego drugi. I prijatelja.

Korčnoj je ponovo gledao u pod i još tiše, kao za sebe, rekao:

– Da, to je zato što sam uvijek govorio ono što mislim.

Ponovo je zaćutao, zatim se naglo ispravio i glasno progovorio:

– Ne. To je nemoguće. Ne nedostaje mjesto, nego ljudi. A ljudi moje generacije se nikad neće promijeniti. Tako se desilo u mom životu da sam ostao u svađi sa svojom generacijom. Petrosjan, Geler, Talj, Polugajevski – svi su me izdali. Svi su radili s Karpovim protiv mene.

– U poslednje vrijeme Rusiju posjećuju oni koji su emigrirali istih godina kao i vi. Pisci Maksimov, Vladimov govorili su u svojim intervjuima da bi mogli da se vrate, ali ih niko ne zove. A da vas pozovu?

Njegov odgovor stigao je istog trena:

– To je nemoguće!

I opet se zamislio. Tiho sam, bojeći se da mu ne prekinem tok misli, upitao:

— Ne nedostaje li vam Lenjingrad?

— Ne — na moje iznenađenje, mirno je odgovorio. — Pa rekao sam da ne nedostajemo mjestima, već ljudima. A meni ne nedostaje. Rekao sam sebi 1976. godine: „Odlazim zauvijek!“ To je veoma važno: reći sebi te riječi — „odlazim zauvijek“!

— Ali mnogi drugi isto sebi to kažu, a onda se ispostavi da negdje duboko, u podsvijesti, ipak nesu spremni da ne tuguju.

— Da, poznajem takve ljude. Isti onaj Sosonko. Sada ima kuću u Amsterdamu, ali i dalje živi Rusijom, pretplaćen je na ruske novine. To je strašna podvojenost.

Naglo se naslonio na naslon fotelje, olabavio čvor kravate, otkopčao okovratnik košulje i nekoliko sekundi ostao nepomičan. Pogled mu se zaustavio, nije ništa vidio — to se lako moglo primijetiti. Formulisao je za sebe neku veoma važnu misao, i s nestrpljenjem sam čekao nastavak njegovog monologa. Dijalog je odavno prešao u monolog, i to mi je odgovaralo. Ali još više, kako sam shvatio, to je odgovaralo mom sagovorniku. To je bilo nešto očigledno značajnije od puke misaone aktivnosti. U svaku riječ ulagao je snažna osjećanja — uvijek je takav i bio, nije dijelio misli od osjećanja.

— Da li ja tugujem? — upita sebe, i dalje gledajući negdje u daljinu, i nakon nekoliko sekundi odgovori: — Znate, to se zove nekako drugačije. Složenije! Nisam tugovao. I odmah, za razliku od mnogih, imao sam stan. Ali ispostavilo se odjednom da ne mogu da spavam u njemu. Razumijete, ne možeš da zaspiš! Pred spavanje odjednom osjetiš da te ništa ne povezuje sa sutrašnjim danom. Kao da nema smisla buditi se. Ne možeš sam...

Ponovo je promijenio položaj, nagnuo se naprijed i počeo nešto da traži po džepovima. Izvadio je paklicu cigareta i, uhvativši moj pogled, rekao:

— Sjećam se da ste protiv pušenja, ali ja ponekad prestanem — rekao je, pa užurbano zapalio i odmah nastavio da govori:

— Mnogi su, znate, proživljavali isto — nisu mogli da spavaju. Nisu mogli da se izbore s usamljenošću. Mnoge, to znam, odvodili su u ludnicu.

Minut je skoncentrisano pušio, pa ustao, bacio opušak u kantu i sjeo bliže meni.

— Emigraciju neko zove močvarom, neko tragedijom. Ali to je mnogo složenija pojava. Sad je emigracija najosjetljivije pitanje u cijelom svijetu. Zbog politike naše, odnosno vaše države, milioni ljudi su se pomjerili sa svojih ognjišta. Mađari, Česi, Rumuni, bugarski Turci... pa i u Kambodži, Vijetnamu — isto. To je tragedija.

Ponovo je zapalio i nastavio da govori.

— Sve je mnogo složenije. Svako ima svoj razlog. Neki bježe zbog političkih ili ekonomskih razloga. Na primjer, Spaski. Šta god on govorio, otišao je ustvari zbog novca. A mnogi odlaze zbog slomljenog privatnog života, nadaju se da će im tamo krenuti. Ali ni tamo ne ide, i oni bi se rado vratili nazad. Svaki treći bi se vratio, kad bi postojala sloboda izlaska i ulaska.

-Da li ste uvjereni?

- Uvjeren... Kada sretnem novog emigranta, uvijek želim da ga pitam: "Gdje ideš? Bez jezika, bez... energije?"

- Sa vašim odlaskom, Viktor Ljvoviču, također nije sve jasno, čak ni meni.

- A što tu nije jasno? Meni su život otežavali!

- Šta znači?

- Bila je to progona, zar ne sjećate se? Prestao sam da idem na turnire. Sa mnom su se plašili ne samo da održavaju prijateljstvo, već i da razgovaraju. Oko mene je bila pustoš.

- Mislim da to pretjerujete.

– Ma da li ste vi normalni! U Lenjingradu sam se osjećao kao u pustinji... Da, to je bila prava pustinja! Najmanje od svega bih sada želio da dođem u Lenjingrad!.. A kap koja je prelila čašu bilo je to što su me lišili prava na riječ. Meni je u životu jako važno da komuniciram s ljudima, volio sam da govorim pred publikom. Ali u tom trenutku, na svakom mom nastupu bili su ljudi iz nadležnih organizacija, i počela su pozivanja u gradsku i oblasnu partiju, uz zahtjeve za izvještaje o tome šta sam govorio i zašto. Poslije su uslijedila ona prljava pisma u „Sovjetskom sportu“. Tada sam shvatio da je to – kraj!

Sjećam se jednog vašeg razgovora sa Spaskim. Govorili ste mu da treba cijeniti ono što se radi za šahiste, da šahisti žive bolje od drugih, da puno putuju. I zar vi, čovjek bez oca, koji je preživio blokadu kao dijete, koji je uprkos svemu odrastao i postigao uspjeh u životu – nemate osjećaj krivice...

On me je naglo prekinuo:

– Pred kim?

...Recimo, pred Otadžbinom!

Korčnoj se uspravio, pogledao unaokolo, pa rekao:

– Hoću malo da prošetamo. Nemate ništa protiv?

Izašli smo na obalu. Na suncu je bilo vruće.

– Hajdemo u park. Prošetajmo po travi. Ovdje to može. Ovdje je sve za čovjeka – nasmijao se, ali nekako tmurno.

Pošli smo preko zelene površine.

Za Otadžbinu sam učinio sve što sam mogao. Ipak sam pobjeđivao na Olimpijadama i, kako vam je poznato, bio sam smatran timskim igračem. Ali smatram da je još važnije to što sam riječju ljudima objašnjavao istinu... I kad su me lišili prava da govorim, shvatio sam da više ne mogu biti koristan Otadžbini. Rekao sam sebi: ovdje mi... odnosno tamo, više nije mjesto.

Kroz susjednu aleju šetao se Boris Vasiljevič Spaski. Kada nas je ugledao, zastao je, raširio ruke u čudu i glasno, da bismo čuli, izgovorio: „Šesnaest godina kasnije!“ Svi smo se nasmijali, i on nam je prišao. Pružio je ruku Korčnoju i u istom ležernom tonu rekao:

– Zdravo, orle!

Ali lice Viktora L’voviča bilo je ozbiljno, i on je naglašeno službeno, čak suvo, odgovorio na njegov pozdrav. U tišini koja je zavladala lako se mogla osjetiti napetost, i Spaski se odmah udaljio od nas.

Korčnoj je zamišljeno gledao za njim, pa, duboko uzdahnuvši, nastavio:

Izgleda da smo on i ja ljudi slične sudbine i da bi trebalo da podržavamo jedan drugoga. Ali toga nema. Pored toga, upravo sam sada istupio protiv njega kao odgovor na njegovo fašistički intervju, gdje je riječ po riječ ponovio fašističke poglede Aljehina, koji je 1941. godine u jednom nacističkom listu pisao da šah može biti arijevski i jevrejski. Dobro, Aljehin je živio u ratu, tim stvarima se hranio, a moguće je čak i da to nije on pisao, nego je samo potpisao. A Spaski to piše 1990. godine! Usput, u tom intervjuu zahvaljuje se svojim trenerima Tolušu i Bondarevskom, zadrtim antisemitima. Pa fino su ga vaspitali, u to se slažem!

Dugo smo išli ćuteći. Korčnoj je bio zamišljen, gledao je sebi pod noge, i ja sam odlučio da ga ne ometam, iako je bilo još mnogo pitanja – sada čak i više nego prije našeg susreta.
Ka hotelu su jedan za drugim pristizali učesnici turnira. Za deset minuta je trebalo da počne kolo, i požurili smo. Korčnoj je rekao:

Dođite sutra poslije ručka.

I, ubrzavši korak, nestao je u gomili šahista na ulazu u hotel. Kao i ranije, prepoznavali su ga i pravili mu mjesto.

— Mogu li da zapalim? — rekao je, zapravo pitao, dok se udobno smještao u fotelju prilično skromne (očekivao sam više) sobe hotela „Melija“. Duboko je udahnuo dim i odmah progovorio.

Znate, juče nikako nisam mogao da se saberem za partiju. Bilo je neko ispražnjenje poslije našeg razgovora.

Onda hajde da odložimo razgovor, a sad da uradimo ono što smo radili ranije.

On poslušno sjeda na stolicu, ja mu radim masažu glave, i sve oživljava odmah, kao da nije bilo svih tih godina i meč s Karpovom da se nastavlja.

Sad legnite, pomoći ću vam da zaspite.

On otvara oči, donosi odluku i kaže:

Ne, bolje da razgovaramo.

Radujem se toj prilici, iako osjećam izvjesnu grižu savjesti zbog njegove jučerašnje neuspješnosti...

Viktore Ljvoviču, šta se juče desilo na skupštini?

Desilo se ono što je moralo da se desi — demokratija je pobijedila! Svi su bili protiv Kasparova. Razumijete, Kasparov može biti samo diktator, ništa drugo! A na Zapadu to neće prihvatiti nikad. Asocijacija velemajstora nije sovjetska, već međunarodna organizacija. To Kasparov ne smije da zaboravi. Jesu li vam pričali o govoru Spaskog?

Nisu.

Njemu, kao i uvijek, fali riječi, ali je suštinu izrazio tačno. Rekao je da je Kasparov po svom ponašanju tipični boljševik, i da mu je djelovanje zasnovano na tri boljševička principa. Prvi — ko nije s nama, taj je protiv nas! Drugi — ako se neprijatelj ne predaje, uništava se! I treći — ne znamo šta, ali ćemo to izgurati do kraja! Nije loše, je li?

Smijao se.

— Kasparov je genije... u šahu?

— On... dobar je! Sa stanovišta intelekta, takav i treba da bude svjetski šampion u šahu, za razliku od svjetskog šampiona u... gradskim igrama. Što vrijeme više prolazi, sve više cijenim Kasparova. On propagira šah svojim primjerom!..

Korčnoj se zamislio, pa nastavio:

– Ne treba zaboraviti da je svaki šampion dijete svoga vremena. I eto, Kasparov je dijete današnjeg ludog vremena i svoje lude zemlje. Slažete li se s tom koncepcijom?

– Ne znam.

– To nisam ja izmislio, to je dokazano. Zašto, na primjer, postoji toliki interes za ličnost svjetskog šampiona? Ima ljudi i u drugim sportovima koji postižu ništa manji uspjeh. Ali interesovanje za njih je očigledno slabije. A ličnost šahovskog šampiona proučava se sa svih strana. Zato što je on sin svog vremena! Počev od Stajnica, koji je vjerovao da je on zauvijek ustanovio zakone šahovske borbe. I on je bio dijete svog vremena, kad se i u fizici smatralo da su svi zakoni već otkriveni – a niko nije ni slutio da negdje u svojoj laboratoriji radi Ajnštajn.

– A Aljehin je takođe bio sin svog emigrantskog vremena. Nije mogao da zaboravi Otadžbinu, a u isto vrijeme mrzio je sovjetsku vlast.

– On je sanjao da se vrati! Kotov je pisao o tome.

– Ma dajte! To su fantazije KGB agenta.

– Kotov – agent?!

– Ne sumnjajte! I Kotov, i Toluš... U šahu, kao i svuda, ima ih dovoljno.

– Viktore L’voviču, da se vratimo na Aljehina. Zar nije želio da se vrati poslije rata?

– Nikada! Čitavog života se kao vatre bojao boljševika. Keres mi je, malo prije smrti, pričao da je Aljehin pred rat bio u Estoniji i govorio im: „Bježite odavde što prije, dok boljševici nisu stigli!“ Botvinik – još jedno dijete sistema. Odlično se uklopio i isto tako odlično iskoristio sistem da bi potisnuo one koji su mu smetali. Sjećate li se one priče sa Levenfišem, kad su igrali neriješeno meč za titulu prvaka SSSR-a i Levenfiš je, po svim pravilima, trebalo da ide na poznati AVRO turnir? A otišao je Botvinik. I, bez ustručavanja, piše u svojoj knjizi da je otišao u CK i sve je došlo na svoje mjesto.

– A Talj? – Talj? – on se zamislio. – Pa, šta Talj? Talentovan, pametan, ali... Talj je imao dvije žene u životu i obje su ga zvale da ode. Ali on je radije bio rob Karpovu. Živio je u SSSR-u, ali je mogao da putuje.

Približavalo se vrijeme igre i nisam želio da se upuštam u teme koje bi mogle da zapale mog sagovornika, a tema "Karpov" bila bi najopasnija. Zbog toga sam ga prekinuo.

– A šta se desilo 77. godine u Beogradu? – Spaski mi je pričao da su prva četiri reda bili zauzeta od strane važnih ljudi i njihov vizuelni pritisak je bio toliko jak da mu je glava odbijala da funkcioniše već nakon trećeg sata igre. I zbog toga je zahtijevao da mu organizuju specijalan boks na sceni, gdje je bio dok razmišljao o svojim potezima.

Ali izlazio je iz tog boksa na klimavim nogama. Siguran sam da je igrao pod hipnozom. Izgledao je kao nenormalan. Iako, razumijete, tokom mečeva za Svjetsko prvenstvo, dešava se mnogo čudnih stvari; fokusirate se toliko da ulazite u drugi svijet, mozak živi u nekim drugim dimenzijama.

Uopšte sam uvjeren da smo povezani sa svima – i sa živima i sa mrtvima. Jednom Spaski nije odigrao jednostavan dobitnički potez protiv mene. Kasnije, kad sam ga pitao: „Zašto nisi odigrao konj d4 – f5?“ odgovorio je: „Bondarevski mi nije dozvolio da odigram taj potez.“ Kako to, čini se, ima veze sa Bondarevskim? Bondarevski je davno umro... I u Bagiju, jednom sam pogledao Karpova i odjednom sam vidio da predamnom sjedi ćelav starac. Vjerovatno će izgledati tako u starosti, i gledao sam u njegovu budućnost. I čudno, već u sledećem potezu je napravio grubu grešku i odmah se predao. Mnogo mogu da se sjetim na ovu temu.

Zapažao sam da Karpov kao da sluša šta razmišljam kada razmatram potez. Osjećao sam da on pogađa šta mislim.

Ponovo je izgovoreno ime Karpov, i ponovo sam odlučio da promijenim temu razgovora, jer je vrijeme bilo gotovo, ostalo je samo jedno pitanje.

– Viktore Lvoviču, Boris Gelfand mi je nedavno priznao da je shvatio da je svijet šaha umjetnički, izmišljeni svijet, i sada se plaši da će posvetiti čitav svoj život šahu, a kasnije se osjetiti prevarenim, kao da je proživio čitav život u svijetu iluzije.

Moj sagovornik se duboko zamislio, prvi put razmišljao tako dugo o odgovoru. I odgovorio:

– Zvuči lijepo. Da, stvarno lijepo. On... u pravu je. Potpuno u pravu! Ovaj svijet nije stvaran. Ali, ne žalim. Ne osjećam se uskraćenim...

– Viktore Lvoviču, vreme je. Za pet minuta će pokrenuti časovnik.

U liftu sam rekao: „Sutra odlazite, volio bih da vas ispratim.“

"Biće mi drago, odgovorio je on", i, izlazeći iz lifta, odmah je podigao glavu i krenuo ka turnirskoj sali. Njegov korak, kao i prije šesnaest godina, bio je isti, čvrst.

***

— Prvo ću vas počastiti nečim. Ovom čokoladom, koju je pripremila žena s kojom sada živim, i pravi je za svaki turnir.

Pokušao sam da odbijem, ali on je insistirao:

— Želim da to ocijenite kao profesionalac.

— Fantastično! Ona je veliki majstor.

— Oh da — nasmijao se, odgovorio je on — deset godina logora u Vorkuti naučilo ju je mnogim stvarima.

Sjeli smo u fotelje, jedan naspram drugog. On je blago osmijehnuo.

— Opet se opraštamo.

Odgovorio sam:

— Nadam se, ne na šesnaest godina. Ponovo se nasmijao.

— Šesnaest godina može biti previše. Iako mi je poznata vračara u Italiji predvidjela da ću živjeti duže od osamdeset i da ću umrijeti na nesrećan način, a ne prirodnom smrću.... I znate šta je još bilo interesantno? Ona je rekla da na mojoj ruci nedostaje linija sudbine. Šta to znači? To znači da sam čovjek izvan okolnosti, da ne podliježem okolnostima, da nisam zavistan ni od čega! Sloboda je moje prirodno okruženje, i u drugom ne bih preživio. Ovo je još jedno objašnjenje za moj odlazak.

- Viktore Ljvoviču, imamo samo pola sata, a imam pitanja na koja možete da odgovorite samo vi.
- Spreman sam, odgovorio je on.

-Mnogim ljudima u našoj zemlji važno je da saznaju sve ono što vi pričate. I njima je, naravno, interesantno da saznaju vaše mišljenje o Karpovu.

Njegovo lice se smrknulo. Jasno je bilo da nije za ovu temu. Zatim je polako počeo da govori.

-Ne bih želio da ovaj intervju bude razjašnjavanje odnosa sa Karpovom. Odlučio sam da više nemam posla s njim. I još, poslije Merana sam odlučio da više ne igram mečeve s njim. Razumijete, on je državni čovjek, politička figura u vašoj zemlji, nije se uklopio u sistem, kao Botvinik, njega su uklopili. To je suštinska razlika. I ako ja raspravljam o njegovoj ličnosti, to znači, nevoljno upadam u vaša politička pitanja. To mi nije potrebno.

Ponovo je nastala pauza, u njegovim rukama se pojavila kutija cigara.

-Sjećate se, '83. sam pristao da igram meč sa Kasparovom, iako nisam morao da igram, kad mi je Kampomanes dosudio pobjedu zbog njegovog nedolaska. Ali odlučio sam da igram. Mogao sam ponovo da izađem u meč sa Karpovom, ali sam znao da neću igrati s njim. Tada sam bio dobar, razbio sam Portiša kao dijete. I s Kasparovom sam igrao lako, čak sam i prvu partiju dobio... za ćef.

Prvi put se u ovom razgovoru nasmijao.

-A zašto ste donijeli tu odluku poslije Merana?

-Zato što dugo nisam mogao da prebolim ono što se tamo dogodilo. Uvjeren sam da je sve čime je raspolagala sovjetska obavještajna služba tamo bilo iskorišćeno. Nemam sumnje da su u prvom redu sjedili ljudi Karpova i pomoću uređaja proučavali moje stanje. Puls i ostalo. Osim toga, bili su me izložili zračenju – ili u sali, ili u vikendici gdje sam bio smješten. Na početku meča počele su da me bole oči. Nikad mi se tako nešto nije dogodilo... Prebolio sam Moskvu, prebolio sam Bagio, ali Merano nisam uspio da prebolim. Zato sam sebi dao riječ da više nikada neću igrati meč s Karpovom.

Kasnije je Viktor Korčnoj pisao: „1981. godine u Meranu Karpov i ‘drugovi’ (a bilo je tih drugova 43, a do kraja meča i do 70) natjerali su me da proživim horor. Zlokobne tajne tog meča čekaju novu fazu otvorenosti da bi bile razotkrivene. Nakon tog meča, ne želeći više nikada da podnosim ono što sam pretrpio u Meranu, postepeno sam se iz profesionalca pretvorio u amatera. Danas više nemam ambicija. Želim da igram zanimljiv šah i to mi uspijeva.“ (iz petrogradske novine „Smena“, 21. avgusta 1991.)

-A u Bagiju, što je bilo? Zar nije bilo jasno da pri rezultatu 5:5 treba da se crnima napravi remi, pa da se meč završi bijelima?

-Da-da, saglasio se Korčnoj iznenada, s osmijehom.

-A buka oko Zuhara? Da nastavimo. Vi ste izmislili Zuhara! Slažete li se s tim? I u Moskvi je nosio crne naočare, ali sam upozorio sve članove naše ekipe da vam niko o tome ne govori. I zato vam nije smetao.

-Da-da, ponovo se osmjehnuo.

-A što je bilo u Moskvi u posljednje tri partije? Zašto ste nakon dvije pobjede prestali da se borite? Je li nestalo snage ili motivacije?

-Da-da, vjerovatno i jedno i drugo – ponovio je on i, zapalivši novu cigaretu, kao da je podvukao crtu:

"Rekao sam – preživio sam sve to i ne želim da se prisjećam. Ako se pak vratimo u današnji dan, uvjeren sam da Karpov i danas ima podršku. Svi znaju da su za izdaju Kasparova Dorfmanu nudili sto hiljada, a Gureviču – dvjesta. Otkud toliki novac? Pa to nisu Karpovljeve pare..."

– Sve što govorite o KGB-u je jasno. Ali vi ipak ne možete sa sigurnošću tvrditi da je Karpov lično bio umiješan u taj slučaj?

– Taj čovjek je pominjao Karpova i nisam imao razloga da mu ne vjerujem. Naravno, ne mogu to da dokažem, ali KGB je radio mnogo toga što se danas više ne može ustanoviti. Uostalom, i Dorfmanu, drugom tadašnjem pomoćniku Kasparova, takođe su nudili novac za informacije“ („64“, br. 20, 1991).

*****
Iz obraćanja bivšeg šampiona SSSR-a Mihaila Gureviča na pres-konferenciji u Briselu:

„– Vladimir Feldman, čovjek iz KGB-a, pokušao je da me podmiti. Ponudio mi je veliki novac za to da, dok nastavim da radim s Kasparovom, dostavljam informacije za Karpova (razgovor se odigrao nekoliko mjeseci prije njihovog meča 1987. u Sevilji). Kad sam odbio, taj čovjek mi je prijetio. Sagovornik je bio dobro informisan i uvjeren sam da je informacije dobijao iz KGB-a.“

******

-Viktore Ljvoviču, kako ste i sami rekli, tokom ovih godina ste se razvijali i donekle promijenili svoje poglede. Sjećam se da ste o Karpovu govorili kao o ne­kreativnom šahisti, koji neće ostaviti trag u istoriji šaha, kao o „papirnom“ svjetskom prvaku. Da li biste i danas tako govorili o Karpovu?

Ćutao je, i to dugo. Pogledao sam na sat – vrijeme razgovora se bližilo kraju.

– Da li sada možete reći da je Karpov zauzeo dostojno mjesto u istoriji šaha?

-...Da.

– Da li je bio pravi svjetski šampion?

-Da! Ali, za razliku od Kasparova – čovjeka širokog opsega – on je čovjek ograničen. Iako mu stvaraju drugačiju sliku, ali to je istina.

– Ko je, ipak, najveći šahista u istoriji šaha?

– ...Ipak Kasparov! Takvog nije bilo!

– Postoje li ljudi kojima ste zahvalni u životu?

– A zašto da ne?.. Ta žena je mnogo učinila za mene. A u Lenjingradu postoji čovjek koji mi je u to strašno vrijeme ponudio svoju moralnu podršku, ponudio da radimo zajedno. Do kraja života ću mu biti zahvalan. Bojim se da ga imenujem – da li bi mogao imati neprijatnosti?

– Uvjeren sam da neće. Možete ga imenovati.

– Majstor Aleksandar Šašin.

– Samo dvojici ljudi ste zahvalni?

Na to je samo slegnuo ramenima.

– Niste pomenuli Zaka.

Brzo je podigao glavu i prodorno me pogledao pravo u oči. I odgovorio:

– Nisam. Smatram da čovjek za svoje glavne pomoćnike treba da smatra one koji su mu pomogli u djetinjstvu, kad još ništa ne možeš sam. Do danas sebi ne mogu oprostiti što nisam stigao da se zahvalim svom prvom treneru, a mnogo mi je pomogao u životu.

Lice mu se promijenilo. Ponovo je bio sabran, kao juče... u liftu, na putu ka partiji. I, podigavši glas, izgovorio:

– Pa dobro, da se vratimo u djetinjstvo... Nedavno sam Zak-u poslao pismo, u kojem sam mu sve objasnio. Namjerno zlobno pismo – da ne bi imao iluzija... Ne tako davno u Lenjingradu je izašla Zakova knjiga o istoriji lenjingradskog šaha, gdje su Spaskom posvećene dvije stranice, a o meni – samo jedna podla rečenica. I to baš u vrijeme kad su u Palati pionira ponovo okačili moj portret! A bio sam mu omiljeni učenik!.. On se odrekao mene! A ja sam, u stvari, bio opravdanje cijelog njegovog života!

– Ne zvuči li to previše?

– Zvuči, ali je istina! Time što me nije pomenuo u toj knjizi – odrekao se! A u svojoj maloj cedulji mi je odgovorio: „Bolja ikakva knjiga nego nikakva“. A ja sam mu napisao: „Bolje nikakva, nego ona koja širi laži!“

– Oprostite mi, Viktore Ljvoviču, ali ja poznajem Zaka i mislim da ste sada surovi.

– Pa dobro, dokažem vam sad to. Sprovešćemo pravo istraživanje. Znate, imam sina u Ukrajini, ima trideset dvije godine. Nedavno mi je napisao da je shvatio kako je pola života već prošlo. A ja sam u tim godinama shvatio – da ne znam da igram šah! Iako sam baš tad drugi put osvojio prvenstvo zemlje. Treba valjda imati veliki talenat da osvajaš prvenstva Sovjetskog Saveza, a da ne znaš osnovne šahovske zakone! O meni su pisali sve i svašta! Da sam briljantan defanzivac, da svojom igrom podsjećam na Dostojevskog – i slične gluposti. A ja prosto nisam znao drugačije da igram! Nisam umio! I počeo sam da radim. Istraživao hiljade partija. Naučio najvažnije – da ovladam inicijativom! A gdje je tada bio moj šahovski učitelj?

– ...Možda to nije znao?

– Ne, to su osnove. Spaski je imao sreće – sa šesnaest godina prešao je da uči kod Toluša, i on ga je preučio. Ispostavilo se da je loš učitelj – Zak!

– Ali nije samo vas i Spaskog učio.

– Ma ne, objašnjenje je jednostavno. Poslije rata u Lenjingradu je bilo mnogo talentovane djece, i svi su išli u Palatu pionira, jer nisu imali gdje drugo da idu. On me unakazio kao šahistu!

Već je odavno ustao i šetao po sobi s kraja na kraj. Takvog ljutog ga nijesam vidio sve ove dane.

Pozvao je recepcioner – taksi je čekao ispred ulaza.

Zastali smo kraj auta. Pružio mi je ruku i rekao:

– Ako nemate ništa protiv, mogao bih vam slati dobre knjige. A vi mi pošaljite vašu. Čekaću.

– Kao i uvijek, navijam za vas – rekoh.

– Hvala. Vjerujem vam.

– Viktore Ljvoviču, dozvolite posljednje pitanje. Šta biste poželjeli sebi za preostalih dvadeset godina?

Zamislio se na sekund, pa uz smijeh odgovorio:

– Da igram šah na ovom nivou!

– Znači, ipak je vaš život – šah?

– ...Da.

– Život u nestvarnom svijetu?

– Da!

Murcija, jun 1991.

*******
Evo prevoda ovog kratkog i ironičnog pasusa na crnogorski jezik, latinicom i ijekavicom:

---

Linija života na mojoj ruci
naglo se dijeli na dva dijela.
Ako se u Savezu
zadrže tajne službe,
ja bih im savjetovao
da za dobrobit stvari
angažuju ne samo parapsihologe,
nego i hiromante –
da na vrijeme otkriju onoga
kojem će kasnije biti dat nadimak
„Zlikovac“.

Oleg Skuratov
LOV NA VUKOVE

Davno sam se spremao da napišem nešto o Korčnoju. Ali svaki put, čim bih počeo, odlučno bih sve precrtao. Zaustavljala su me dvoumljenja. I pitao sam sebe – jesi li ti blizak prijatelj Viktora? Ne, odgovarao sam sebi, iako ga poznajem od jeseni četrdeset treće godine. Istina, u ona vremena, kad smo se družili, ni ja ni drugi nismo kod njega primjećivali bliske prijatelje. Viktoru su sasvim odgovarali poznanici. Jedni su mu bili bliži, drugi malo dalje – znao je da održava distancu.

Drugo dvoumljenje – još ozbiljnije. Lako je, kao, danas pisati o Korčnoju, a kad je bilo teško ili jednostavno zabranjeno – jesi li pokušao?

Kad su ga napadali mnogi šahovski i drugi novinari povezani sa šahom, kad su se redovi potpisa pojavljivali ispod anonimnih pisama i izjava – jesi li im se otvoreno suprotstavio?

Ne, nisam. Ćutao sam.

Nevolja naše generacije (uostalom, već nekoliko njih) je u tome što su pod pritiskom izopačene ideologije jedni naučili da lažu, a drugi – da se prave da se ništa ne dešava. Kad je Korčnoj 1976. ostao u Holandiji, prvi su odmah uzeli pero i s lakejskom uslužnošću požurili da izlože čak ne svoja mišljenja, već mišljenje "mnogo viših". Nažalost, tada se nisu pokazali na visini ni Šahovski savez zemlje ni Sportski komitet. Neprikosnoveni stavovi su se srušili kao kula od karata. Na primjeru Korčnoja svima su nam htjeli utuviti u glavu – tako će biti sa svakim.

Drugi su pak u to vrijeme ćutali, zapanjeni onim što se dešavalo. Svako ko bi samo pokušao nešto da kaže u njegovu odbranu, bio bi samljeven i zgažen. Pored toga, onima koji bi branili Korčnoja bilo bi gore nego samom Korčnoju – on je već bio u inostranstvu.

Nisam napisao nijednu pogrdnu riječ o njemu. Iako sam baš te godine radio u nedjeljniku „64“ i dobio ne jedan, nego nekoliko zadataka na tu temu. Ali ne osjećam se kao heroj. Svi smo krivi pred Korčnojem. I oni koji su ga obasipali blatom, i oni koji su, čitajući to blato, prezirno ćutali.

...Na Fontanki je grmjela artiljerijska paljba kad smo Viktor i ja odigrali svoju prvu šahovsku partiju u leningradskom Dvorcu pionira. Dogodilo se to ovako.

Zajedno s drugom iz blokade Genadijem Dymovim ugledali smo čudesan oglas. Kod zida Aničkovog dvorca, izbušenog kao od ospica gelerima, stajala je šperpločasta tabla. Više puta smo pročitali natpis olovkom: „Prijem školaraca na otvoreno prvenstvo Lenjingrada održava se u ponedjeljak.
Rukovodilac šahovskog kluba A. Modelj.“

Pomislili smo da se pod riječju „školarci“ podrazumijeva školski uzrast i da će primiti i nas, običnu radničku djecu. Ali šta je značilo „otvoreno prvenstvo“?

– To je kad dolaze iz drugih gradova – rekao je sveznajući Dymov.

Ali to za nas nije važilo. Mi smo bili u blokadi. Smisao riječi „otvoreno prvenstvo“ razjasnio se kasnije – svi dječaci koji su živjeli pod blokadom i došli u dvorac bili su primljeni u takmičenje. Učesnike su podijelili po grupama i bitka je počela! Pobjedivši u prvom kolu, s velikim entuzijazmom sam sjeo za sljedeću partiju. Moj protivnik bio je mršav, crnokos dječak u uredno zakrpljenom vatiranom kaputu. Igrali smo u podrumu dvorca, hladnoća je bila paklena, ali nam se „sala“ napuštenog skloništa činila kao pravo božanstvo.

Sjećam se, veliki utisak na mene ostavila je zapisana partija koju je moj protivnik pažljivo vodio u školskoj svesci. S interesovanjem sam pratio znakove šahovske notacije. Kao rezultat toga (tako mi se iskreno činilo!) izgubio sam tajanstveno pješačku završnicu.

Namrgođen kao oblak prišao sam Modelju:

– Izgubio sam!

– A od koga?

Ponovo sam zavirio u svesku i pročitao protivnikovo prezime:

– Od nekog Korčnoja! – rekao sam s nezadovoljstvom.

Dječak u vatiranom kaputu ljutito me pogledao... Dugo mi nije oprostio tu nepromišljenu riječ – „nekog“. Sa dvanaest godina Viktor je već imao izražen osjećaj dostojanstva. Malo ranije se sprijateljio s mojim drugom Dymovim, a pošto sam ja stalno bio u njegovoj blizini, Viktor je morao da zaboravi tu uvredu.

Još jedna slučajnost pomogla je da se sprijateljimo. Vraćajući se s još jednog kola, sa začuđenjem smo otkrili da obojica živimo u ulici Njekrasovskoj, u nekoliko kuća jedan od drugoga. Preživjeti blokadu u istoj ulici – zar to nije dovoljan razlog za dječačko prijateljstvo?

U periodu progona Korčnoja odjednom je „otkriveno“ da ima izuzetno „žučan, razdražljiv karakter“. U knjizi A. Karpova i A. Rošalja „Deveta vertikala“ pominje se čak i „Saljerijev kompleks“, uvećan neobjektivnošću.

Jako rečeno. Ali da li je pošteno? Svi koji su poznavali Viktora u njegovom leningradskom periodu, nisu primijetili ništa slično. Upravo je objektivnost mladog Korčnog dovela do na prvi pogled iznenađujuće činjenice: na turnirima, u konfliktnim situacijama, šahisti su često išli po mišljenje ne kod sudija, već kod Viktora. Njegov autoritet bio je neprikosnoven.

Sjećam se kako je pedesete godine ekipa Lenjingradskog univerziteta igrala u Moskvi protiv svojih kolega na 20 tabli. Korčnoj je igrao na prvoj tabli, ali je, kao i uvijek, uspijevao da vidi šta se dešava i na ostalim. I eto, kod jednog para u cajtnotu izbio je konflikt. Moskovski student tvrdio je da je protivnik dotakao lovca i da mora igrati upravo tom figurom. Ali tada bi je odmah izgubio. Naš šahista to je negirao. Svjedoka u blizini nije bilo, a sudije su bile u ćorsokaku. U tom trenutku prišao je stolu Korčnoj. „Vidio sam kako si dotakao tu figuru“, rekao je on Lenjingrađaninu. „Budi muškarac, moraš se predati.“ Tadašnji trener moskovskih studenata, Petar Romanovski, sam čovjek gotovo legendarne čestitosti, pružio je ruku našem kapitenu i, okrenuvši se ka svojoj ekipi, rekao:

„Kad bi svi tako postupali...“

Moguće je da će ovaj događaj izazvati prigovor: sve je to, kažu, bilo davno. A s godinama se karakter mogao i pokvariti. Ali sjetimo se zaista viteškog postupka Korčnoja iz 1983. godine. Postupka koji je odigrao sudbonosnu ulogu u karijeri Garija Kasparova. Tada je Viktoru već bilo pedeset i dvije. Izgledalo je kao da mu sama sudbina po treći put daje šansu da se popne teškim putem izazivača. U četvrtfinalu je pobijedio Portiša, a u polufinalu (prema svim pravilima!) bila mu je dodijeljena pobjeda nad Kasparovom. Na putu je ostajao još samo Ribli ili Smislov. Postajalo je sasvim realno da se treći put susretne u meču sa svojim istorijskim rivalom — Anatolijem Karpovom.

Ali Korčnoj je ostao Korčnoj. Veličanstveno je odbio dodijeljenu pobjedu (jer Kasparov nije svojom krivicom došao na meč u Pasadeni) i sjeo za tablu s budućim svjetskim šampionom. Da li bi tako nešto učinio Salijeri?..

Pravdoljubivost karaktera — to nipošto nije hirovitost. A upravo su tom riječju u lenjingradskom sportskom komitetu nazivali Korčnojeve izjave o neredima u šahovskom klubu u Željabovoj ulici, o krađama i falsifikovanjima u sportskim organizacijama. Govorio je o tome još tada — u spokojna vremena zanesenosti lažnim brojkama. Sjećate li se kakvu su traku za dodjelu šahovskih kategorija i majstorskih titula pokrenuli šezdesetih godina? Malo je falilo da se pojavi parola: „U svakoj porodici — šahovski majstor!“ I Korčnoj se borio protiv tog privida, otvoreno govoreći o devalvaciji šahovskih titula, o padu nivoa igre, o privilegovanim inostranim turnejama i o namještenim partijama.

Poslije turnira kandidata 1962. godine na Kurasau, velemajstor je u javnim nastupima govorio o onome što su mnogi naslućivali, ali o čemu su ćutali. O nesportskom dogovaranju nekih svojih kolega koji su unaprijed dijelili bezbojne polovine poena i time čuvali snagu za susrete s najopasnijim konkurentima. Na primjer, s Fišerom. Pa i protiv Korčnoja su igrali punom snagom. A Lenjingrađanin, koji je predvodio u prvoj polovini turnira i borio se maksimalno u svakoj partiji, nije izdržao taj pritisak. Iznerviran neobjektivnim karakterom borbe, tragično je previdio figuru u partiji s Robertom Fišerom i, ne uspjevši da savlada nerve, ubrzo izgubio sve šanse na turniru.

A upravo tih godina, tridesetogodišnji Korčnoj bio je u potpunosti spreman za borbu za šahovsku krunu. Borbeni, energični stil lenjingradskog velemajstora osvojio je simpatije čitave legije navijača. Među šahistima je tada nastao izraz — „zakorčniti“. To je značilo izvesti neočekivani kontranapad, zablistati originalnom idejom, povući potez rijetke ljepote.

Ali Korčnoj nije imao priliku da odigra meč za titulu svjetskog prvaka u godinama svog punog zenita. Tek kada je ušao u šestu deceniju života, ponovo je dobio tu šansu, ostajući i dalje kandidat broj jedan. Ipak, sjedeći za šahovsku tablu, vodio je borbu ne samo protiv protivnika, već i protiv sopstvenih godina.

Korčnoj nikad nije štedio sebe, nikad nije čuvao energiju. Neobuzdana želja za borbom, otvoreno odbijanje da štedi snagu, bile su njegove karakterne crte još od rane mladosti. A ta rastrošnost posebno mu se osvetila u Bagiju 1978. godine. Gledajući njegove kobne previd(e), nehotice sam se prisjećao studenta Korčnoja, koji je danima iznemoglo igrao beskrajne partije blica. Opčinjen igrom, nije razmišljao o posljedicama takvih preopterećenja. Neka mi Viktor oprosti, ali reći ću do kraja...

U stanu gostoljubivog Dymova, gdje su se okupljali mnogi mladi šahisti, Korčnoj je mogao igrati šah ili poker od jutra do večeri. Uzimao bi „tajm-aut“ samo kad je trebalo otići na redovno kolo prvenstva Lenjingrada…

A bliže noći bi se vraćao i mogao odigrati nekoliko brzih partija preferansa.

Inače, nije baš dobro igrao karte, ljutio se na sebe zbog grešaka, ali je sa strašću učio tu vještinu. Po pravilu, zadržavali bismo se do iza ponoći, pojeli bismo sve što ima od hrane, pa oko pet ujutro išli do jedinog mjesta gdje se u to doba moglo nešto pojesti. Spasonosna tačka bila je menza za nosače na Moskovskoj-robnoj. Tamo su za sitne pare davali hljeb i „jučerašnji“ kupus. Publika u toj rupi bila je posebno šarolika. Sa vrelim zdjelama u rukama, zavlačili bismo se u neki ugao. I ja bih u šali govorio Viktoru, tada već međunarodnom majstoru:

„Dragi maestro, čuvaj incognito, ne smiju te prepoznati…“

Ne treba misliti da je pritisak sportskog i partijskog aparata na velemajstora Korčnoja počeo tek nakon što se nije vratio iz Holandije. Nažalost, napadi (i to vrlo oštri!) su počeli ranije i dosegli svoj prvi vrhunac 1974. godine, nakon finalnog meča kandidata s Karpovom.

...Danas je svakome razumnom čovjeku jasno da je Korčnoj bio prisiljen da napusti zemlju. Nikada mu nisam zavirivao u dušu, niti sada želim da ga pitam koliko mu je bilo teško da napravi taj korak. Jer pored svega, ostavljao je „taoca“ – svog sina Igora. A tim okolnostima osvetoljubivi aparatčici su se koristili do maksimuma. Korčnojev sin je bio izbačen iz komsomola i s fakulteta, zatvoren zbog izbjegavanja vojnog roka. I sve to dogodilo se neposredno pred mečeve s Karpovom – u Bagiju (1978) i Meranu (1981). Računica je bila precizna, pogodak direktan. Trebalo je uzdrmati, izbaciti iz ravnoteže opasnog pretendenta. Kakva hladnokrvna šahovska analiza, kakva igra, kad ti je sin – u zatvoru.

Vraćajući se na te dane pred meč, usuđujem se reći da je Korčnoj napravio tragičnu grešku. Praktičniji čovjek u toj situaciji ne bi igrao meč. Ali Viktor je znao da računa poteze samo na šahovskoj tabli. Nikada nije bio prilagodljiv političar, rijetko je slušao savjete, bio je naviknut da sve preuzima na sebe – čak i kad za to nije imao dovoljno snage.

Ves svijet je, zadržavajući dah, pratio borbu u Bagiju. Prednost od dvadeset godina – to je ozbiljna stvar, ali Korčnoj je izgledao dostojanstveno u tom teškom okršaju. Snažna opterećenja na startu nisu slomila njegovu volju, i on, ostvarivši tri pune pobjede, izjednačio je rezultat i našao se na korak do cilja. Ali za taj korak već nije imao dovoljno snage...

Korčnoj, vjerovatno, čitao je naše novine u to davno prošlo vrijeme. Površni članci nisu mogli da ga ljute. A možda je pomislio da ga stvarno smatraju zlikovcem u njegovoj domovini? Došlo je do toga da su prestali spominjati njegovo ime i prezime, zamjenjujući ih u izvještajima sa pseudonimom "Pretendent", što je ponekad zvučalo kao "Izdajnik".

Vjeruj, Viktor, mnogi se nisu slagali s tim...
1990.

********

ZAPISI ZLOTVORA

VIKTOR KORČNOJ

HOĆU DA ŽIVIM PO SAVJESTI!

Po svemu sudeći, nisam dobio odgovarajuće sovjetsko vaspitanje u porodici. Vjerovatno je mome ocu ta nemarnost bila naplaćena u potpunosti – zajedno sa još nekoliko stotina slabo naoružanih dobrovoljaca poginuo je na Ladoškom jezeru u novembru 1941. godine. U potpunosti je naplaćeno i ostalim članovima očeve porodice, u kojoj sam bio vaspitavan – svi do jednog su umrli od gladi u opkoljenom Lenjingradu.
A ja sam eto – ostao, preživio. I već sa 16 godina, 1947, dozvolio sam sebi prvo – ako hoćete, političko – istupanje. Na času istorije SSSR-a izjavio sam da je 1939. godine Sovjetski Savez zario nož u leđa Poljskoj. Nastavnica istorije Valentina Mihajlovna Hudina danima je bila u stanju životinjskog straha. Bio sam joj omiljeni učenik – nije htjela da me prijavi. U razredu je bila jedna od omiljenih predavača. Ali među 26 učenika mogao se naći neki Pavlik Morozov! Pošto sada pišem ove redove, nije teško zaključiti – takav se ološ nije našao...

Kao što vidite, veoma sam volio istoriju. U njoj sam vidio istinu života, prelomljenu kroz istorijske događaje. I – naivan mladić! – pošao sam nakon završene škole na istorijski fakultet Lenjingradskog univerziteta „Ždanov“. Prilično brzo sam shvatio da obrazovanje iz istorije na univerzitetu ima malo toga zajedničkog sa istinom života. Tražilo se da se izučava, još bolje da se bubaju napamet, tekstovi koje su napisali Lenjin i Staljin. Iako sam imao dobro pamćenje, učenje „klasika“ mi je uvijek teško padalo. Osjećao sam u sebi nekakav unutrašnji protest. Ne, nipošto nisam bio disident, bio sam šahista! I zato sam tražio, ako već ne istinu života, onda barem logiku u onome što izučavam. A nje – upravo – nije bilo.

Ipak, i ja sam ponekad koristio specifičnosti traženog znanja. Dobro se sjećam: na drugoj godini otišao sam da polažem ispit iz istorije srednjeg vijeka. Čvrsto znanje iz tog predmeta nisam imao, ali sam putem, u tramvaju, pročitao tek objavljeni članak vođe „Marksizam i pitanja jezikoslovlja“. Vođa je razbijao pseudo-naučnu teoriju Marra, a uzgred je iznio i kratka razmišljanja o nekom događaju iz srednjeg vijeka.
Vrlo vješto sam ubacio Staljinove opaske – profesorka je bila oduševljena i dala mi je najvišu ocjenu. A ja, iako sam kao postigao cilj, osjećao sam se čudno – kao da sam samog sebe popljuvao...

Većim dijelom sam ipak ostajao vjeran sebi i nisam jurio za pokazivanjem. Došlo je vrijeme državnog ispita iz marksizma – predmeta koji mi je bio naročito težak zbog odsustva logike u argumentaciji. Bilo je nekoliko ispitivača, student je mogao izabrati jednog od njih. Primijetio sam da je među ispitivačima bila jedna moja rođaka. Ali nisam otišao kod nje. „Hoću da živim po savjesti!“ – prvi je napisao Vladimir Vojnovič. A tako su pomislili mnogi, i ja među njima – i dobio sam trojku.

Sjećanje me ponovo i ponovo vraća na univerzitetske godine. Osim izopačenih normi obrazovanja, pritiskala je i opšta atmosfera na fakultetu. Drugarski odnosi, simpatije mladića i djevojaka jednih prema drugima – sve je to bilo pod nadzorom, iskrivljeno u duhu partijske ideologije. Pijanke po fakultetskim grupama za praznike – 7. novembar, 1. maj, 9. maj, 31. decembar. Zvjerski mamurluk ljudi koji su makar na trenutak željeli da zaborave šta im se u životu dešava. Učešće u pijanci kao da je bilo dobrovoljno, a zapravo – obavezno. U protivnom bi rekli: „Gadi se kolektiva“, a odatle je već blizu do „ličnog dosijea“, a lični dosije mogao je imati ozbiljne posljedice...

Studentsko siromaštvo ušlo je u izreke. Sjećam se sebe: u džepu novac za tramvaj, ponekad još za paklo najjeftinijih papirosa. Sasvim rijetko za studentski, prosjački ručak. Ako dobiješ stipendiju – nije mala pomoć. Ali to mi nije uvijek polazilo za rukom. Ako dobiješ trojku na ispitu, ne položiš kolokvijum – stipendiji je kraj na pola godine. Trojku možeš da popraviš, ako dozvoli biro komsomola na godini. Vidite, komunizam! Sve odlučuju sami studenti! Samo što im dekanat zada norme – koliko ljudi treba da ostane bez stipendije...

Sjećam se sjednice biroa na prvoj godini. „A tebi zašto treba da polažeš ponovo? – rekli su mi moji navodni drugovi sa godine. – Ti si šahista, a ne istoričar!“

Sjećam se opšteg komsomolskog sastanka na drugoj godini. Raspravlja se o ličnom slučaju Klare Ž. Njoj se stavlja na teret „moralno rasulo“. Tok sjednice pažljivo prati partijski rukovodilac godine, Lev F. Brine, znači, o omladini. Svima prisutnima je jasno da je Klara ljubavnica Leva, ali nikome ne pada na pamet da išta kaže protiv njega. Sve je jasno i bez te sjednice: Klara će dobiti „ukor sa unošenjem u lični dosije“ i na osnovu toga će je dekanat izbaciti s univerziteta, a Lev će uspješno završiti fakultet i otići u jednu od oblasti Rusije na važnu partijsku funkciju – da podiže ekonomiju i poučava moralu tamošnje stanovnike.

Kako vidimo, studentska javnost budno prati – ko s kim, šta i kako. Okolnosti primoravaju – studentski parovi, kako i dolikuje, ulaze u brak. Ti brakovi često bivaju neuspješni. Ispostavlja se da nije dovoljno graditi porodičnu sreću na osnovu zajedničkog bubanja radova „Marksizam i nacionalno pitanje“ i „Gotovo okruženje od uspjeha“.

U sjećanju mi izranja još jedna slika: jutro poslije završene pijanke. Svi spavaju u neudobnim položajima. Ne spavaju dvoje – ja i djevojka koja je zaljubljena u mene. Sjedi pored mene, a ja joj gladim koljena. Ona je zaljubljena u mene odavno, ali nikada sebi nisam dozvolio – i neću dozvoliti! – da je poljubim. Ako poljubim – sve je propalo: ženi se ili napuštaj univerzitet! A ona mi jeste simpatična, ali da se ženim – nikako ne žurim. A o koljenima u nepisanom partijskom i komsomolskom katekizmu nema ni riječi...

Rame uz rame sa mnom studirali su talentovani ljudi, rođeni istraživači nauke. Neki, ne izdržavši mračnu atmosferu, otišli su na druge fakultete. Oni koji su uspijevali da traže i nađu makar mrvice istine čak i u onome što se predavalo – ostali su. U štampi mi je zapalo za oko ime Viktora Šejnisa, koji je sada postao politička ličnost (narodni poslanik Rusije). Dostojan čovjek!

Eto, i ja sam tamo sjedio pet godina, pa čak i duže. Te godine su mi dobro došle za samostalni društveno-politički razvoj...

PRVE LEKCIJE

Moj prvi veliki šahovski uspjeh desio se 1952. godine. Dvadeseto prvenstvo SSSR-a igralo se na sceni Moskovskog doma kulture željezničara, pod ogromnim portretom Staljina koji je sve potčinio sebi. Zauzeo sam šesto mjesto. Nekoliko mjeseci kasnije, Staljin je umro. Tog jutra trebalo je da idem na previjanje u polikliniku. U proceduri je urlikao razglas, neumorno ponavljajući vijest o smrti velikog čovjeka. Medicinska sestra, postarija Estonka, bila je na ivici histerije. Prošlo je mnogo godina dok nisam shvatio: ona je plakala – od radosti...

Od početka 1954. godine počeo sam redovno da primam novac kao šahista. Takozvana stipendija, ili specijalna plata, isplaćivala se sportisti od strane njegovog sportskog društva ili Sportskog komiteta SSSR-a pod jednim uslovom: da ne radi nigdje drugo, već da postiže uspjehe u svojoj sportskoj disciplini. Kad uspjesi prestanu – stipendija se ukida, a s godinama propada i ranije stečena stručna kvalifikacija. Međutim, Sportski komitet nije davao nikakve finansijske garancije, niti isplaćivao bilo kakve kompenzacije. O svemu tome se u sovjetskoj štampi već pisalo kad je došlo do glasnosti. Mene je oduvijek zgražavalo s kakvim licemjerjem, krijući se iza riječi "stipendija", sovjetski sportski rukovodioci uvjeravaju čitav svijet da kod njih nema profesionalaca, već su svi – amateri. Tako je to i išlo po svijetu, tako ide i danas: „novinar Talj“, „inženjer Polugajevski“, „psiholog Krogius“, „filozof Petrosjan“, „ekonomista Karpov“... Ovaj posljednji je zaista „dubok ekonom“, kako bi rekao Puškin. No, ne treba otkidati hljeb profesionalnim biografima. Neka oni i dalje uveseljavaju svijet crtama karaktera rukovodioca dviju velikih finansijskih organizacija – Sovjetskog fonda mira i Međunarodnog fonda „Černobilj – pomoć“.

Moj prvi međunarodni turnir – u Bukureštu, u martu 1954. Otkriven je zanimljiv detalj. Svakome ko putuje u inostranstvo dodjeljivana je posebna pomoć – „oprema“. Samim činom uvođenja te pomoći, sovjetsko rukovodstvo je priznavalo da je životni standard u SSSR-u znatno niži od onog na Zapadu. Time je posredno priznato i to da osim diplomata i špijuna, preko granice izlaze samo rijetki. Pokazalo se, ipak, da se i učesnicima međunarodnih takmičenja koja se održavaju u SSSR-u takođe daju „opremnine“. Iznos te pomoći bio je 1200 starih rubalja, odnosno 120 rubalja po novom. Po tadašnjim mjerilima to je bio sasvim pristojan novac – cijena jednog vrlo dobrog muškog odijela u robnoj kući GUM, gdje sam odmah otišao i pazario.

U aprilu 1954. godine – drugo putovanje, u Norvešku. Tada sam saznao da se „opremnina“ ne daje češće od jednom godišnje. Takođe sam saznao da se delegacija u kapitalističku zemlju formira s posebnom pažnjom: imenuje se vođa grupe, obično šahista, a postoji i pomoćnik (zamjenik) vođe, koji nema nikakve veze sa sportom. To je profesionalni obavještajac, sa dvije funkcije – da nadgleda ponašanje članova grupe i da se bavi špijunažom u stranoj zemlji.

Kasnije sam saznao da – što je delegacija reprezentativnija, to je jača i špijunska pratnja uz nju: sa majstorima putuju majstori, a sa velemajstorima – istinski virtuozi svoga prljavog zanata.

Čim smo mi, sovjetski studenti, stigli u Oslo, pozvali su nas u sovjetsku ambasadu. Na taj prijem obukao sam svoju najbolju košulju, na koju sam bio ponosan i u kojoj sam se šepurio u Rumuniji. Savjetnik ambasade nas je odmjerio s loše prikrivenim prezirom i procedio: „Potrudite se da kupite jednobojne košulje. Ovdje se takve ne nose.“ Hvala gospodinu savjetniku! Njegovim ustima dvospratna Norveška mi je održala prvu (na Zapadu) političku lekciju: gigant, pobjednik u Drugom svjetskom ratu, beznadežno je zaostao u svom ekonomskom razvoju...

Da, u inostranstvu je bilo čemu da se nauči. Ali sudbina me nije razmazila čestim putovanjima. I to je tačno – nisam bio čudo od djeteta, u šahu sam napredovao sporo. Iako sam 1956. godine dobio titulu velemajstora SSSR-a pod brojem 17, još sam bio daleko od vrha najjačih sovjetskih velemajstora. Ali, kada bih putovao u inostranstvo, sve sam posmatrao: zanimalo me kako ljudi žive, pričao sam na različitim jezicima.

Ipak, razvoj moje političke svijesti tekao je izuzetno sporo, sporije čak i od mog šahovskog rasta. Sjećam se putovanja u Argentinu, ljeta 1960. godine. U gradu Kordobi organizatori su priredili banket povodom završetka turnira na kojem smo učestvovali Tajmanov i ja. Smjestili su me pored simpatičnog mladića koji je, u prijateljskom tonu, počeo da mi postavlja pitanja.

– Recite, zašto su Sovjeti napravili vojne baze po čitavom svijetu?

– A zašto Amerikanci imaju baze po čitavom svijetu? – odbrusio sam.

– A zašto su Sovjeti pokorili narode Istočne Evrope, pa ih pretvorili u satelite?

Toga nisam mogao da izdržim. I, kako bi rekli Japanci, izgubio sam obraz. Vikao sam, ne sjećam se šta, kao u histeriji. Pritrčali su organizatori, izvinili se zbog propusta i razdvojili nas...

Još jedan slučaj. U gradu Santa Fe posjetio me jedan Ukrajinac. Prije tridesetak godina odselio se iz Sovjetskog Saveza. U Ukrajini mu je ostao brat. Dao mi je njegovu adresu i dlijeto da mu ga pošaljem. Nije mi teško da objasnim sebi, a još manje čitaocima koji žive u doba perestrojke, šta mi se dogodilo, ali ja to dlijeto nikada nisam poslao na naznačenu adresu. Strah, neobjašnjiv strah pred Zapadom, strah da ću postati saučesnik nekakve zavjere protiv SSSR-a i slične gluposti u glavi – sve to tek me čekalo da prevaziđem.

ZABRANJEN!

Viktor Korčnoj

Što sam se više penjao uz šahovsku rang ljestvicu, to sam sve više osjećao protivljenje mojim pokušajima da igram na međunarodnim takmičenjima. Posebno je teško postalo kada sam već bio dvostruki, čak i trostruki šampion Sovjetskog Saveza – 1963. i 1965. godine.

Jedna, relativno nevina, priča. Godine 1963. u Kaliforniji je organizovan međunarodni turnir, takozvani Kup Pjatigorskog, i pozvani smo Keres i ja. Na sjednici Šahovske federacije SSSR-a novoizabrani svjetski šampion Petrosjan je izjavio da želi da ide on. Poslat je odgovarajući upit organizatorima, koji su zauzvrat poslali tri karte – za mene, Keresa i Petrosjana. Ipak, mene nisu poslali. Mojom kartom u SAD otputovala je Petrosjanova žena. Te detalje sam saznao tek četrnaest godina kasnije, iz razgovora s udovicom gospodina Pjatigorskog...

Bilo je i mnogo zamršenijih slučajeva: kada bi federacija odobrila odlazak na takmičenje, ali nije bilo saglasnosti partijskih organa za izlazak iz zemlje.

Sistem je funkcionisao ovako. Najprije bi Šahovska federacija SSSR-a ili njen odgovorni službenik (dakle, službenik Sportskog komiteta: nekada Abramov, Bejlin, sedamdesetih godina Baturinski, osamdesetih Krogijus) preporučili nekoga za učešće na nekom turniru. Zatim bi u sportskom društvu šahiste partijska ćelija, nakon što pogleda formular preporučenog, pozvala njega – bez obzira da li je član partije ili nije – na razgovor, dala mu, po pravilu, „zeleno svjetlo“, i dokumenta bi se slala u rajonski komitet partije, gdje ih je razmatrala komisija za putovanja, ponekad uz pozivanje samog kandidata. Poslije toga bi dokumenta s odlukom komisije išla u Moskvu, u prvi (tajni) odjel Sportskog komiteta SSSR-a i u komisiju CK KPSS-a za putovanja.

Na čitavom tom lancu obezbjeđivana je potpuna tajnost. Nije se nikako moglo saznati gdje je došlo do zastoja. A u međuvremenu, bilo je dovoljno da neka Marja Ivanovna ili Rona Jakovljevna okrene broj člana CK komisije, nekog Petra Ivanoviča s kojim je pola godine ranije pila u društvu za Dan vatrogasaca, i kaže: „Dođi kod nas, Petja. Moj muž ti je donio poklone iz Amerike. Uzgred, tamo neki Jevrejin, Korčnoj, hoće u inostranstvo. Znaš, na Kirasau u kazinu igra. I uopšte, ne sviđa nam se njegova njuška. Odbij ga, molim te…“ – i ništa ti više ne može pomoći. I obijaćeš pragove rukovodilaca, a oni će, tek što su pročitali kopiju tvog ličnog dosijea, s pametnim izrazom lica govoriti: „A vi ste 1961. godine u SR Njemačkoj pozvali neku ženu u bioskop. A iduće godine ste igrali u kazinu. A 1963. godine ste, kažu, mnogo pili u Jugoslaviji. Kako da vas pošaljemo u inostranstvo?!“ I objašnjavaćeš da do izlaska u bioskop nije ni došlo, da si u kazino otišao jer si izgubio partiju, da se u Jugoslaviji nisi napio, već su to samo glasine. Ali taj razgovor ne igra nikakvu ulogu, jer je odluka već donesena na drugom mjestu – višem (ili nižem), i kako se kaže u sudskim dokumentima – ne podleže žalbi.

Sjećam se kako sam, s ciljem da saznam ko i zašto me ne pušta, pratio sekretarku Oktobarskog rajonskog komiteta partije u Lenjingradu. Kako je bježala od mene na zadnji izlaz! Kako je bježala! Ljupka žena, drugarica Mirošnikova – i prilično brzo trči. Vjerovatno je s perestrojkom napredovala u službi...

Na kraju, 1965. godine sam bio na rubu. Odlučio sam da se učlanim u partiju kao posljednji pokušaj da sebi olakšam sudbinu. Zaista, u početku je to i pomoglo.

Moje političko samoobrazovanje razvijalo se međutim i drugim kanalima. Nemalu ulogu u njegovom ubrzanju imalo je putovanje na Kubu 1963. godine.

Kako je bila duboka noć, meni i Talju, s kojim sam se godinama družio, došlo je da nešto pojedemo i popijemo. U pratnji savjetnika ambasade Simonova pronašli smo bar smješten pravo na ulici. Vlasnik nas je, dok nas je posluživao, pitao ko smo. „Nosotros somos especialistas checoslovacos“, odgovorio je za sve nas Simonov. Pitali smo ga zašto baš to. On je, značajno pogledavši na sat, odgovorio: „Sada su tri sata ujutro. Ne zaboravite – Sovjeti su odgovorni za sve!“

Taj govor ostavio je ogroman utisak na mene. Lekciju Simonova ubrzo smo morali da se prisjetimo. Ali za sada – o nečemu drugom.

Budući po drugi put u zemljama španskog govornog područja, napredovao sam u znanju španskog jezika. Dešavalo se da budem prevodilac svojim saborcima s turnira Geleru i Talju. Jednom prilikom me u predvorju hotela presrela mlada zanimljiva žena. Prepoznao sam je – dolazila je na turnir.

– Voljela bih večeras da se vidim s Taljem, rekla je.

– To nije moguće, on uskoro ima sastanak sa Simonovim.

– Oh, znam Simonova, recite mu da večeras moram da vidim Talja i problem je riješen!

– Ne, ako se Talj i sretne s vama, u ambasadi ne smiju za to znati.

– Ali zašto?! Pa mi, ja i moja drugarica, komunistkinje smo, podržavamo vas!

Na to pitanje nisam znao šta da odgovorim. Zaista – zašto?

Pa, Sovjeti imaju posebna pravila ponašanja, njima je zabranjeno u inostranstvu...

Ali Spaski, koji je bio ovdje prošle godine, viđao se s djevojkama!

E pa zato ga ove godine i nema ovdje.

– Pa šta je to?! – uzviknula je ogorčeno. – Zabranjeno je voljeti?!

To „prohibido amar!“ i danas mi zvoni u ušima...

Godina 1965. Po treći put sam postao šampion SSSR-a. Pozvali su me na veliki turnir u Jugoslaviji. Ali za našu federaciju takav detalj kao lična pozivnica nije imao nikakvu težinu. Oni su odlučili da me pošalju na mali turnir u Mađarsku. Odupirao sam se. Pozvali su me u Komitet, pred svijetle oči druga Kazakovskog, koji je tada bio zadužen za šah.

– Vi razumijete, govorio je on, – u Budimpeštu su prošli sovjetski tenkovi (1956. godine, prim. red.). Vama, šampionu zemlje, povjeravamo, slikovito rečeno, da svojim tijelom pokrijete rupe na kućama koje su oni napravili.

Zaista slikovito. Ali sam kategorički odbio. U Mađarsku nisam otišao. U Zagreb me takođe nisu poslali.

Te iste 1965. godine, po prvi (i posljednji) put mi je ponuđeno da ostanem na Zapadu. Poslije ekipnog prvenstva Evrope u Hamburgu, više šahista je pozvano da održe simultanke. Geler i ja smo otišli u mali grad i ljetovalište na sjeveru Njemačke. Dočekao nas je organizator, stariji čovjek, i odveo nas kući da se odmorimo od puta. Taj čovjek je naučio ruski slušajući radio. Razgovarali smo nas trojica na ruskom. Ali, kada je shvatio da ekonomista s Deribasovske nije naročito jak u jezicima, domaćin je prešao na engleski i, pravo pred Gelerom, predložio mi da ostanem u Njemačkoj, obećavši pomoć u mojim prvim koracima u novi život. Odgovorio sam mu da su šahisti u SSSR-u veoma privilegovani ljudi, i u blagoj formi odbio sam ponudu.

Sada žalim. Izgubljeno je jedanaest godina normalnog života. Ali sve ima svoje vrijeme. Treba sazreti...

Godina 1966. Olimpijada u Havani. Mi smo gosti vlade Republike Kuba. Kako lijepo zvuči riječ „republika“ u ušima diktatora! Staljin, Pinoče, Kastro, Sadam Husein – zar nije to lijep buketić republikanaca?

Talj i ja – u istoj sobi. Kasno uveče poželjele smo da se malo proveselimo. Ostavivši kod praga drugi par cipela (ne, ne za čistače, nego za nadzornike – neka budu mirni), napuštamo hotel. U pratnji jednog Kubanca, našeg površnog poznanika, i njegove poznanice, stižemo oko dva ujutro u noćni bar. Mrak, svira muzika, par konobara luta s baterijskim lampama. Naručujemo i polako pijuckamo bakardi. Sjećam se, Talj i ja smo izašli do toaleta i pričali samo na engleskom. Potom sam pozvao na ples djevojku iz našeg društva; poslije mene je s njom zaplesao Talj.

Iznenada se začuo tupi udarac i histeričan ženski vrisak. Kao da me struja probola: nešto se desilo s Taljem. Prva misao: „Njega su sredili, sad je red na mene.“ Upalilo se svjetlo, na podu leži krvavi Talj. U sredini, između stolova, ulazi čovjek s crvenom trakom. Oštro naređuje:

– Svi ostanite na mjestima, a ova dvojica (ja i Talj) poći će sa mnom.

U ime revolucije, zaustavlja prvu kola na ulici i vozimo se u bolnicu. Da, Talja su udarili flašom u čelo. Udarac je bio strašne snage – debela boca od koka-kole razbila se u paramparčad. Srećom, udarac je pogodio iznad obrve – ni oko, ni sljepoočnica nijesu povrijeđeni.

U bolnici, dok su Talju obrađivali ranu i ušivali mu čelo, mene je čuvao „čovjek s puškom“ — da me ne bi napali i da ne pobjegnem. U šest sati ujutro dolazi prevodilac naše ekipe, ujedno i lični prevodilac Kastra s ruskog jezika, i zajedno se vraćamo u hotel. Nekoliko sati kasnije — vanredno zasijedanje naše ekipe. Talj je već dobio svoje, a sada grde mene, i to žestoko — jer sam, eto, „oslabio tim“ pred odlučujuće mečeve (te večeri igramo protiv ekipe Monaka).

Pred kraj dana, u našu sobu je došao kubanski ministar sporta da se izvini. Ispričao je da su iz bara priveli šest osoba, i da je jedan od njih priznao da je udario Talja iz ljubomore. A baš! Kasnije smo saznali da su zapravo uhapsili 43 čovjeka! A da je onaj što je priznao rekao da je udario iz političkih razloga — ne bi sjutra ujutro našli ni njegove kosti, ni kosti njegove porodice...

Tri dana kasnije, Talj se oporavio toliko da je mogao da igra. Bio je prinuđen da nosi tamne naočare, još uvijek slab, ali je igrao briljantno — ostvario ubjedljivo najbolji rezultat na Olimpijadi.

Ali, tu noć nam nikada nisu oprostili — ni meni, ni Talju. Ubrzo nakon toga, više nije smio da napušta zemlju. Posebno od početka sedamdesetih, kada je potpao pod još jedno tajno uputstvo: treći brak — najstroža provjera. I njemu je tada postalo baš loše. A da bi spasio svoj aktivni šahovski život — prodao je dušu: stavio se u službu Karpovu. I tu se završilo naše prijateljstvo...

„A da li je dječaka uopšte bilo?“

GLAVNI POROK

Tu Olimpijadu pamtim i po još jednom, možda i značajnijem događaju.

Godinama je američki Stejt department sprovodio blokadu Kube – političku, ekonomsku i kulturnu. Ne bez razloga – kako mi je pokazalo lično iskustvo, a potvrđuju i činjenice iz međunarodnog života posljednjih godina. Godine 1965, na turniru u čast Capablance u Havani, učestvovao je Robert Fišer. Stejt department mu nije dozvolio da dođe na Kubu. Čitav turnir je odigrao putem telefona iz šahovskog kluba na Menhetnu, u Njujorku. Napokon, 1966. godine blokada je probijena: šahisti SAD-a na čelu sa Fišerom doputovali su u Havanu da učestvuju na Olimpijadi.

Tih godina Fišer nije igrao petkom i subotom, pa su mu organizatori Olimpijade – visoki državni funkcioneri – obećali da će se njegova molba za pomjeranje važnih partija ispoštovati.

Približavao se odlučujući meč Olimpijade: SSSR – SAD. Ispalo je da se igra u subotu. Amerikanci su tražili da se početak Fišerove partije pomjeri za nekoliko sati, kako bi mogao da učestvuje. Naš tim se ponovo okupio na vanrednom sastanku. Vođa ekipe bio je Aleksej Kapitonovič Serov, član aparata CK KPSS, čovjek sa čvrstim, gotovo borbenim stiskom ruke, ali pošto je tada prvi put putovao u inostranstvo, imao je slabo predstavu o šahovskim pitanjima. Njegov pomoćnik i glavni savjetnik bio je trener tima, velemajstor Bondarevski. (Drugi trener, Boleslavski, nije se ni računao – ćutao je uvijek, čitavog života.) Bondarevski, čovjek nagle naravi, ali ne glup, usvojio je poznatu maksimu malotovo-višinske škole pregovora sa strancima:

„Pošto smo mi, tj. Sovjetski Savez, najjači na svijetu, ne prihvatamo nikakve uslove – mi ih namećemo!“

Već sam imao iskustva da putujem s njim u delegacijama, imao sam i prilike da se suprotstavim njegovom tvrdoglavom stavu, pa čak i da pobijedim u raspravi. Tvrdio sam: „Ako smo već daleko iznad svih u šahu, onda bez ikakvog rizika po sebe možemo i treba da prihvatimo kompromisne predloge stranaca.“

I tako, na sastanku je glavni govornik bio Bondarevski. Protivio sam mu se ja – razvijao sam svoj princip, govorio o političkom značaju tog meča za Kubance. Ostali su ćutali. Boja i ponos sovjetskog naroda – Petrosjan, Spaski, Talj, Štajn, Polugajevski – sjedili su jedan do drugoga, spuštenih pogleda. Nisu imali, a ni htjeli da imaju svoje mišljenje o tom pitanju. Njih se to nije ticalo! Bondarevskog je podržao Serov, a mene – niko. I "Staljinci" su bez problema pobijedili.

U zakazano vrijeme sovjetska reprezentacija je došla na meč, a Amerikanci se nisu pojavili u punom sastavu. Novine su zatrubile o "sjajnoj" pobjedi sovjetskog tima rezultatom 4:0. Ali, stvar se time naravno nije završila. Razmislite: šta je Kubancima bilo važnije – održati Olimpijadu ili uspostaviti normalne odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama?! Pitanje propalog meča razmatrala je vlada Kube. Odgovarajuća objašnjenja su poslata u Moskvu. Naredba Sportskog komiteta – meč mora da se odigra! – ohladila je žar razjarenog trenera sovjetskog tima. U posebno određen dan (sve ostale ekipe tada nijesu igrale), susret je održan. Sovjeti su pobijedili – 2,5 : 1,5.

I još jedan sastanak mi ostaje u sjećanju. Godina 1968. Sovjetski tim se sprema za Olimpijadu u Luganu (Švajcarska). Vrijeme ističe. Petrosjan, Spaski, Geler, Polugajevski, Talj i ja, svi sa koferima, dolazimo u Sportski komitet na oproštajni, kako je običaj, „ajde-ajde!“. Sa Skatertnog ulice, broj 4 – pravo na aerodrom. Oproštajni govor drži već poznati čitaocu brbljivac, zamjenik predsjednika Komiteta Kazanski. Uobičajena blebetanja: čuvati čast sovjetskog sporta, ne podleći provokacijama. Međunarodna situacija (kao uvijek!) teška. Na Zapadu pogrešno ocijenili ulazak sovjetskih tenkova u Čehoslovačku... Na kraju, želje za srećan put i uspjeh. I odjednom, u mirnom, prijateljskom tonu:

„A vi, Mihail Nehemjeviču, možete se vratiti u Rigu. U Luganu je već Smislov, on će vas zamijeniti.“

Tri mjeseca prije tog događaja, u intervjuu za nedjeljnik „64“, nazvao sam Talja „igračem velikih šablona“. U njegovu odbranu je istupio sam urednik „64“ – Petrosjan. Žestokim člankom obrušio se na mene, spašavajući Talja od mojih napada.

„Evo, sad će on pokazati Kazanskom!“, pomislio sam.

Ma kakvi! Ni Petrosjan, ni ostali, nijesu izustili ni riječ. Pažljivo su zagledali zidove u Kazanskovoj kancelariji. Njih to lično nije doticalo!

Zaista, nedjelju dana prije tog sastanka, Keres i Smislov su otputovali u Lugano na FIDE kongres. Možda je tada i sinula ideja – a zašto slati još jednog velemajstora? Da se uštede narodne pare? Sramno! Sve je bilo unaprijed isplanirano. Talju, kome je već bio zabranjen izlazak iz zemlje, i ovaj put je zatvoren put u inostranstvo. Ali urađeno je to na uvredljiv i ponižavajući način. Što je, naravno, razumio svaki od prisutnih velemajstora. Ali, govorio sam samo ja.

Svi ostali nisu me podržali – ni riječju, ni gestom, ni pogledom...

Godine 1978, tokom priprema za meč sa Karpovom, počeo sam da čitam knjigu šahovskog novinara A. Rošalja „Deveta vertikala“ na engleskom jeziku. Prevod obično ide lakše, ali sam naišao na nekoliko nejasnih riječi koje su se često ponavljale. Autor je opisivao članove Karpovljevog štaba. I Zajcev, i Geler, i Furman – svi su bili “taciturn” i “circumspect”. Aha, naravno – svi su bili ćutljivi i obazrivi! Te osobine autor je prikazivao kao vrline, čak vrhunske vrijednosti. A meni su se odmah vratila sjećanja na sastanke velemajstora iz 1966. i 1968. godine.

Taj cinični princip – „to me se ne tiče, dokle god se mene lično ne tiče“ – jeste u stvari potpuni gubitak osjećaja građanske svijesti, čiju suštinu ja izražavam ovako:

„Sve što se tiče mojih sugrađana, a posebno mojih saboraca u profesiji, tiče se i mene.“

Dodao bih još i sljedeće:

„Ukoliko me te stvari pogađaju, a poštujem samog sebe, onda sam dužan da imam svoje mišljenje i da ga iznesem.“

Nedostatak građanske svijesti, po mom mišljenju, jeste najozbiljniji porok sovjetskih ljudi sredine i druge polovine XX vijeka. To je upravo ono što koči istinske promjene u zemlji. A od građanske svijesti lako je preći i ka drugim pojmovima, kao što su „patriotizam“ i „ljubav prema otadžbini“. Sovjetsko rukovodstvo se, u ime višemilionskog naroda, hvalilo njegovim patriotizmom. Ali – ako nije lažan, ako nije naređen, ako nije pod prisilom – gdje je onda, taj patriotizam?

Pojmovi „moja kuća na kraju sela“ i „ljubav prema domovini“ – nespojivi su!

(15.nastavak)

Kako za-gonjat’ stoku...

Avgust 1968. godine. Sovjetski tenkovi ušli su u Prag. Zakonita vlada je na krajnje ponižavajući, odvratan način smijenjena od strane Moskve — o tome, nadam se, sovjetski istoričari će još pričati svom narodu. Mnoge stvari su već poznate iz nedavnih novinskih objava. Da vam kažem da sam bio utučen onim što se dogodilo? Danas to može reći svako. Nisam, doduše, izašao na Crveni trg, gdje je šačica neuporedivo hrabrih i poštenih ljudi branila čast i savjest cijelog sovjetskog naroda! Ali, od kraja 1968. godine počeo sam redovno da kupujem, čitam i donosim kući zabranjenu literaturu. Uglavnom na ruskom, ali bilo je i na engleskom — Orvel, Trocki. A uz to sam sa zanosom skupljao i citirao takozvani antisovjetski humor, posebno ako je bio vezan za Čehoslovačku.

Neka mi oproste heroji zauzimanja Praga, ali meni je posebno bila draga ova priča: sovjetski novinar Nepomnjašči odluči da iz helikoptera snimi svečani trenutak zauzimanja Vaclavskog trga, a češki patriote oboriše sovjetski leteći aparat čim se podigao iznad trga. I, kako možete pretpostaviti, „Nepomnjašči je ispružio noge u znak bratske pomoći“. A godinu dana kasnije u Pragu mi ispričaše ovakav vic: „U Pragu su otvorili akademiju stočarskih nauka. Imaju samo tri predmeta: kako za-gonjat’ stoku, kako iz-gonjat’ stoku i... ruski jezik.“ I robovi mogu da se šale na račun gospodara — makar s beznadežnom tugom, ali oštro!

Kad smo već pomenuli Čehoslovačku i humor pod cenzurom, ispričaću još jednu priču, tim prije što se ispostavila proročanskom. Čuo sam je 1979. godine.

U banku u Pragu ulazi mladi radnik.
– Šta želite? – pita službenik.
– Pa eto, zaradio sam od prekovremenog 1000 kruna...
– Odlično. Uložite ih u našu banku, dobićete pet posto godišnje kamate.
– Ali to su moje prve slobodne pare... Šta ako vaša banka bankrotira?
– Ne brinite, banka je državna! Sigurnost vaših uloga garantuje vlada Čehoslovačke Socijalističke Republike!
Radnik se počeše po potiljku.
– A šta ako se nešto desi sa Čehoslovačkom Socijalističkom Republikom?
– Ma kakvi! Postojanje naše republike garantuje njen veliki susjed i brat – Sovjetski Savez!
– Hm, a šta ako se nešto desi tom velikom susjedu i bratu?
– Dobro, hajde da onda postavimo stvari ovako – reče bankarski službenik. Zar vam je stvarno žao vaših bijednih 1000 kruna da biste vidjeli Sovjetski Savez toliko bankrotiran da ne može da vam vrati taj novac?!

Ali da se ipak vratimo iz humora u stvarni život. Ljeto 1969. godine – putovanje u Čehoslovačku, na turnir u Luháčovice. Putuju dvojica: estonski velemajstor Paul Keres i ja. Treba odati priznanje Prvom odjeljenju Sportskog komiteta – izabrali su liberalne ljude, da ne izazivaju Čehe likovima kiselih rodoljubivih velemajstora. Igrali smo u provinciji, a nakon turnira svratili na nekoliko dana u Prag.

Grad je izgledao sumorno, zabrinuto i napeto. Na zidovima zgrada nije bilo nikakvih natpisa – ni prostih, ni političkih. Samo je tu i tamo kredom bilo ispisano: „2:0“ i „4:3“. Rječit podsjetnik na to koliko je češka reprezentacija pobijedila proslavljene sovjetske hokejaše na Svjetskom prvenstvu u Stokholmu 1969. godine.

Desilo se da sam otišao u kupovinu, a kad sam se vratio – Keresa nije bilo u sobi. U poruci koju je ostavio pisalo je da je došao Pahman i odveo ga na susret sa zanimljivim ljudima. Bilo mi je žao što nisam bio u hotelu. (LudekPahman je bio čehoslovački velemajstor i borac za ljudska prava, kojeg su vlasti progonile; kasnije je bio zatvoren, a potom je emigrirao na Zapad.)

A ujutro, na aerodromu, već nas je ispraćala čitava grupa savjetnika ambasade – u civilu. U Moskvi su i Keresa okružili posebnom pažnjom i odveli ga direktno sa Šeremetjeva na „razgovor“. Pozvali su i mene na poseban razgovor u Sportski komitet. Nisam imao šta zanimljivo da im ispričam, ali sam primijetio da bih, da sam u tom trenutku bio u sobi, rado pošao s Keresom.

Keres je, međutim, kako sam zaključio po njegovom ponašanju, sumnjao da sam ja navukao policijske pse tragače na njegov trag. Sumnjao je otprilike dvije godine, a onda je promijenio mišljenje. Kako mi je mnogo godina kasnije ispričao Pahman, učesnike tog susreta je odao EmilZatopek (čuveni dugoprugaš, olimpijski šampion, koji je dugi niz godina bio u nemilosti).

Godine 1970. u Lenjingradu se desio događaj koji tadašnje sovjetsko društvo nije znalo da cijeni: grupa ljudi jevrejske nacionalnosti pokušala je da otme avion kako bi emigrirala iz Sovjetskog Saveza. (Nekoliko osoba, većinom rodbinski povezanih, među njima i žene i djeca, kupili su sve karte za mali avion domaće avio-linije. Nadali su se da će njime preletjeti granicu, ali su uhapšeni na aerodromu još prije ukrcavanja, zahvaljujući „sjajnoj operaciji“ nadležnih službi koje su sve znale unaprijed. Osuđeni su na razne kazne. Glavni organizator, bivši pilot, u početku je bio osuđen na smrtnu kaznu. — Prim. red.)

Neki tvrde da je to bila provokacija, inscenirana od strane KGB-a, kako bi se ugušio pokret za iseljenje iz SSSR-a. Kakva razlika – ako je bila provokacija, tim gore po KGB. Stroge presude članovima grupe koja je pokušala da otme avion izazvale su proteste širom svijeta. Problem emigracije iz SSSR-a odjednom se našao na naslovnim stranama najvećih svjetskih listova.

Tada sam igrao na turniru u Holandiji. Novinar JolVelling htio je da mi uzme intervju na tu temu. Ne sjećam se tačno šta sam rekao, ali mi je Jol kasnije rekao da nije očekivao takvu otvorenost od jednog sovjetskog šahiste.

Kasnije, 1980. godine, preveo je rukopis moje knjige „Antišah“ na holandski jezik. Kao odmazdu, sovjetska ambasada mu je odbila vizu kada je šest godina kasnije htio da prisustvuje revanš meču Kasparov–Karpov u Lenjingradu. KGB, znate već, ima spiskove nepouzdanih i u inostranstvu...

Na kraju je sovjetska vlast bila primorana da popusti pod pritiskom i iznutra i spolja. Heroji iz Lenjingrada utrli su put stotinama hiljada ljudi ka emigraciji. Ali najvažnije – to je bio prvi prodor kroz neljudsku teoriju i praksu sovjetske države, prvi nagovještaj da i sovjetski čovjek može imati prava.

INCIDENT U KOMITETU

Godina 1973. Sovjetski tim odlazi na Prvenstvo Evrope u Englesku.

U noći pred let iznenada je preminuo velemajstor Leonid Štejn. U 38. godini života umro je od infarkta u hotelu „Rusija“. Izuzetno talentovan šahista, složena ličnost, Štejn je, za razliku od mnogih iz svog okruženja, imao životne principe, iako nije volio da ih javno ističe. Godine 1967. postigao je jedan od najvećih uspjeha u svom životu – pobijedio je na međunarodnom superturniru u Moskvi, posvećenom 50-godišnjici Oktobarske revolucije. Dobro je poznato (ako već nije zaboravljeno) kako su sovjetske vlasti oblikovale javno mnjenje o važnim unutrašnjim i spoljnopolitičkim pitanjima. Kod Jevrejina Štejna su došli pripadnici KGB-a sa zahtjevom – zapravo, naredbom – da potpiše kolektivno pismo predstavnika jevrejske inteligencije koje „ogorčeno osuđuje agresiju Izraela na Bliskom istoku“. Štejn je odlučno odbio...

Knjigu o Leonidu Štejnu, svojevrsni nadgrobni spomenik, napisali su majstor Lazarev i velemajstor Gufeld, sa kojim je Štejn imao, blago rečeno, zategnute odnose. Taj čin sam doživio kao svetogrđe, kao uvredu sjećanja na tog izuzetnog čovjeka...

S ekipom šahista u Englesku su, izuzetno, pošli ne treneri, već čak četiri posmatrača! Jedan od njih bio je velemajstor Antošin. Otvoreno se klonio analitičkog rada, jasno pokazujući da on nije tu zbog tako „niskih“ zadataka. Bila je i prevodilac. (Osam godina kasnije zatražila je politički azil u Švajcarskoj. Duga službena misija, shvatio sam: KGB je postavljao dugoročnu špijunsku mrežu u Evropi, koristeći za to sve moguće puteve – i legalne i ilegalne.)

Bila su i dvojica „virtouza“. Njihovo ponašanje bilo je naročito drsko: pažljivo su nadgledali kako provodimo slobodno vrijeme, miješali se u naš režim, usput razgovarali s nama pokušavajući prikupiti što više informacija o našim međusobnim odnosima. To mi se nije dopadalo. Tražio sam priliku da im se „odužim“ za njihovu dosadnu prismotru.

Po povratku u Moskvu, tim se kao i uvijek okupljao u Sportskom komitetu kod rukovodstva. Govorio je šef delegacije, ocjenjivali su se rezultati i ponašanje učesnika. Zatim su šefovi držali govore. Nakon toga se prisutnima nudilo da se i oni izjasne, i pošto među velemajstorima nije bilo govorljivih, procedura bi tu uglavnom završila.

Ovog puta, međutim, na pitanje „Ima li neko da nešto doda?“ – javio sam se ja i održao pažljivo pripremljen govor. Rekao sam da velemajstorima, koji su proputovali čitav svijet, treba vjerovati – ili ih uopšte ne slati nigdje. A četvoro ljudi, sa tako skromnim iskustvom, samo su smetali ekipi da igra i radi. A kad su zaista bili potrebni – nigdje ih nije bilo.

„Zamislite“, rekao sam. „Prekjuče sam držao simultanku u londonskom Sitiju. U sred partije u krug ulazi čovjek i kaže na engleskom: ‘Ne želim da vam smetam, ali vas molim da ovu poruku predate sovjetskom ambasadoru u Londonu. Slobodu sovjetskim Jevrejima-zatvorenicima!’ – povikao je na kraju. Gdje su tada bila ta četvorica, koji su trebalo da me zaštite i dostojno odgovore tom čovjeku?!“

Gdje, gdje – kakvo je to pitanje – po radnjama su potrčali zadnjeg dana! Govorio sam sve veoma ozbiljno, a u suštini sam se izrugivao agentima i rukovodstvu. I nijesu mi ti agenti bili potrebni u londonskom Sitiju – još bi mi i skandal napravili! Ali činjenica je bila očigledna – agenti su omanuli. Odmah su mi oduzeli papir kao materijalni dokaz onoga što se dogodilo.

Moj nastup tada bio je izvanredan događaj za ono vrijeme. Kritički sam se osvrnuo na rukovodstvo Komiteta, pa još i osudio forme i metode rada organa KGB-a. To mi nisu mogli oprostiti! Ali u tom trenutku bio sam na vrhuncu: sjajno sam pobijedio na među-zonskom turniru, bio sam najjači šahista SSSR-a (već četvorostruki prvak zemlje) – s takvima se ne obračunavaju odmah. Ali će mi to zapamtiti – čim im se ukaže stvarna prilika.

Napisao sam „za ono vrijeme“. A šta se, zanimljivo, danas promijenilo? Velemajstori, istina, sve češće nastupaju u štampi s kritikom rukovodilaca sovjetskog sporta. Osnovan je Savez šahista SSSR-a (danas Međunarodni šahovski savez – nap. red.). Međutim, velemajstor Svešnikov, na primjer, borio se sam protiv Sportskog komiteta, ne nailazeći ni na kakvu podršku – ni od strane šire javnosti, ni od saboraca-šahista u ogromnoj Sovjetskoj državi.

Ili su šahisti zaista toliko individualna, profesionalna vrsta ljudi, gdje – koristeći se sovjetskom frazeologijom – čovjek je čovjeku vuk?

Sudbonosna godina

G. Kasparov: „Godine 1972. u Rejkjaviku Boris Spaski je doživio poraz od Roberta Fišera, prvog zapadnog šahiste kome je pošlo za rukom da osvoji titulu svjetskog prvaka u poslijeratnom periodu. Prisjetimo se: Botvinik, Smislov, Talj, Petrosjan, Spaski. U potpunosti smo dominirali svjetskim šahom dok Fišer nije prekinuo taj trijumfalni niz. Poraz Spaskog bio je za nas veoma bolan udarac, tim više što ga je zadao Amerikanac i što je izazvao ogroman odjek u čitavom svijetu.

Poslije Rejkjavika, šahovsko rukovodstvo je bilo optuženo za popustljivost, a vodeći velemajstori za samozadovoljstvo. Stvoreno je uvjerenje da su naši proslavljeni šahisti izgubili svoju nekadašnju borbenost, da vode isključivo međusobne borbe i da im je potreban oštar izazov stranih turnira. Glavna nada tada je postao brzo napredujući Karpov.“ I mladi favorit je odjednom otkrio da mu se lako otvaraju sva vrata i da mu se s lakoćom izdaju dozvole za učešće na prestižnim međunarodnim turnirima. Novoj nadi sovjetskog šaha nije se ništa uskraćivalo!“ (iz knjige „Neograničeni dvoboj“, Moskva, 1989.)

Došla je nezaboravna 1974. godina. Na samom njenom početku igrao sam u SAD iscrpljujući i nervozan meč kandidata protiv Mekinga. Nakon tog meča imao sam nekoliko nastupa – predavanja i simultanki. Na Džordžtaun univerzitetu u Vašingtonu, aktivisti za građanska prava iskoristili su moju simultanku za demonstraciju. Na zidovima su bili razapeti plakati. U jednom trenutku, odvojivši se od table, pogled mi je pao na sljedeći tekst:

„Samo poslušni sovjetski šahisti putuju po svijetu, a Solženjicin se takvim igrama ne bavi!“ Što jest – jest...

Pobjedivši Mekinga, došao mi je red protiv Petrosjana. Borio se za šahovsku krunu protiv Botvinika i Spaskog, a protiv mene, često ne uspijevajući da se izbori za tablom, kovao je spletke – još od 1960. godine. Proizvod epohe, dijete sovjetskog sistema, Petrosjan je, koristeći svoj visok šahovski status i oslanjajući se na podršku snažnog jermenskog lobija u vladajućim krugovima, bio sposoban da pravi čuda i guši svoje protivnike (o nekim stvarima sam već govorio; a gledajući unaprijed, ne mogu da ne spomenem da je baš on bio inicijator zloglasnog „pisma“ sovjetskih velemajstora, objavljenog u septembru 1976. godine, nedugo nakon mog bjekstva – vidi str. 56).

Naš kandidatski meč održan je u aprilu u Odesi. Naravno, odvijao se u atmosferi velikog nervnog naprezanja. Hitno postavljena bina na kojoj smo igrali nije bila građevinski dragulj – ljuljala se pri svakom pokretu. A Petrosjan je imao naviku da u trenucima nervoze trese nogama ispod stola... Kulminacija je bila 5. partija. Dva puta sam se tokom razmišljanja o potezu obraćao protivniku, pozivajući ga da se smiri i dozvoli mi da mislim. Najprije sam se obratio uljudno, a onda i oštro.

Tu partiju sam dobio. Rezultat je bio 3:1 (uz jednu remi partiju) u moju korist. Petrosjan je prestao da igra. Obratio se višim instancama tražeći da ga proglase pobjednikom meča na osnovu toga što sam ja navodno prekršio pravila. Održano je nekoliko sastanaka s učešćem visokih funkcionera, uključujući i gradonačelnika Odese. Na posljednjem sastanku Petrosjan je zahtijevao da mu se javno izvinim zbog nesportskog ponašanja.

I sada, dok pišem ove redove, siguran sam da se nesportski ponašao upravo Petrosjan. Ali tada je pritisak na mene bio ozbiljan. Citiraću dalje odlomak iz svoje knjige Šah, moj život (gdje je čitava ova priča izložena detaljnije):

„Pitali su me da li sam saglasan da se javno izvinim. Nije mi bilo jasno šta to znači: treba li da se kajem s mikrofonom u rukama ili da se izjasnim o svom ponašanju u novinama? Rekao sam:

‘U redu, mogu se javno izviniti, ali u vezi s tim se postavlja pitanje: kome da se izvinim? Stvar je u tome da nastupe Petrosjana u Sovjetskom Savezu prate demonstracije lica jermenske nacionalnosti, a meni su...’

...rekao je on – ‘on je uvrijedio mene, uvrijedio je moj narod. Ja više s njim ne igram...’“

Tako je i bilo. Petrosjan je legao u bolnicu, ali je odbio pretrage. A potom je, pod izgovorom slabog zdravlja, potpuno predao meč.

Prisjeća se glavni sudija tog meča Boris Krapilj:

„Šesta partija bila je odložena za 29. april, međutim, ujutro tog dana postalo je poznato da je Petrosjan hitno hospitalizovan zbog akutnog napada bubrežne bolesti... Dana 30. aprila T. Petrosjan se obratio sudijskoj komisiji izjavom u kojoj je naveo da, zbog ozbiljne bolesti, ne može da nastavi meč... U razgovoru sa mnom nakon završetka dvoboja pomenuo je da je napad za njega bio potpuno neočekivan. A možda je to i bio prvi simptom one kobne bolesti koja je tako rano (1984. godine – nap. red.) prekinula njegov život.“ (64, br. 15, 1990)

Ljeti se u Sportskom komitetu razmatralo pitanje da li nas obojicu treba uključiti u reprezentaciju koja ide na Olimpijadu u Nicu. Petrosjan je s mukom izvukao krivi osmijeh, samo da ga ne izbace iz ekipe.

Od tada sam stekao neprijatelja koji će otvoreno nastojati da me istjera iz Sovjetskog Saveza. A vrhovna pravda – Božiji sud, po izrazu Ljermontova – doći će kasnije, kada me dvaput sretne, već kao emigranta, u mečevima kandidata...

U Nici sam sreo starog poznanika, mog trenera iz kandidatskih mečeva 1971. godine, G. B. Sosonka, koji je u međuvremenu postao državljanin Holandije. Razgovarali smo, prisjetili se već onih velemajstora koji su napustili Sovjetski Savez preko izraelske vize. „Posmatrajući pokret za izlazak iz SSSR-a u dijalektičkom razvoju“, rekao je Sosonko, „dolazimo do zaključka da će sljedeći koji napusti SSSR biti...“

„Ma hajde, kakvi“, prekinuo sam ga, „mi smo privilegovani, mi smo veliki ljudi u SSSR-u.“ „Međutim“, odgovorio je on, „uzimajući u obzir sve šahovske i nešahovske okolnosti, dolaziš do misli da će sljedeći koji ode...“ Nisam mu dao da završi, da izgovori ime. Jer on je, bez sumnje, mislio na mene! Borio sam se protiv te pomisli, još sam sebe vidio kao korisnog člana društva. Kao što sam se kasnije borio u meču sa Karpovim i neko vrijeme poslije meča – protiv društva koje me više nije smatralo korisnim... Šta da se radi, Sosonko ima dar predviđanja. A i uopšte, kako je rekao Jesenjin: „Veliko se vidi iz daljine.“

U septembru 1974. godine počeo je moj meč sa Karpovоm, meč koji je trebao da odredi izazivača svjetskog šampiona Roberta Fišera. Teško mi je, gorko pričati kako je on bio organizovan, kako je tekao.

(18.nastavak)

Prisjeća se očevidac, inženjer iz Zelenodoljska E. Golubicki:
„Moskva, Sala stubova Doma sindikata. Svečano otvaranje finalnog meča kandidata za titulu svjetskog šampiona u šahu između A. Karpova i V. Korčnoja. U predsjedništvu – učesnici meča, visoki sovjetski i strani gosti. Pozdravi, želje za uspjeh. Tradicionalno: neka pobijedi jači! Zatim koncert. Čitavo predsjedništvo zauzima mjesta u prvim redovima partera. Koncert otvara tada popularni konferansije Albert Pisarenkov. On se obraća gledaocu koji kasni i stoji u prolazu gledališta:
‘Poštovani druže, molim vas, sjednite – počinjemo. Ako imate poteškoća sa izborom mjesta, lijevo od vas su navijači Karpova, a desno – protivnici Korčnoja.’
U to vrijeme se na sceni nije improvizovalo, sve je unaprijed bilo odobreno. Naravno, bila je odobrena i replika A. Pisarenkova.
Sa svakom partijom tog meča (a imao sam priliku da prisustvujem skoro svima) postajalo je sve očiglednije da je zvanični favorit – A. Karpov; da se masa šahovskih navijača veoma jasno i metodično orijentiše na njega putem štampe, televizije i čisto spoljašnjih organizacionih manifestacija... Pojava Karpova u sali dočekivana je aplauzima; Korčnoja – rijetkim aplauzima, a ponekad i neprijateljskim uzvicima i zvižducima“ („Večernja Kazanj“, 7. novembar 1988).

Možda će se sovjetsko šahovsko novinarstvo, čiji je nivo beznadežno zaostajao ne samo za Zapadom, već i za nivoom sovjetskog novinarstva uopšte, nekada ohrabriti i skupiti dovoljno savjesti da ispriča istinu o tom meču. O tome da je meč bio shvaćen kao važna politička akcija od strane svih organizacija Sovjetskog Saveza, akcija koja je trebala da obezbijedi pobjedu mladom kandidatu, Rusu, porijeklom iz radničke klase, vjernom i poslušnom vlastima. O tome kako je mladi kandidat bukvalno insistirao na svim tačkama pregovora pred meč, onim koje su mu obezbjeđivale povoljne uslove u meču; kako su mu dodijeljene sve najbolje šahovske snage – Geler, Furman, Petrosjan, Averbah, Talj, Vaganjan, Botvinik – navodim samo glavne; kako je obezbijeđena i vanšahovska podrška u vidu poznatog parapsihologa Zuhara i drugih ljekara.

Neka novinari ispričaju o tim ljudima koji su imali građanske hrabrosti da me podrže u trenutku kada se to smatralo kršenjem građanske (čitaj: političke) lojalnosti, kako su ti ljudi bili udaljavani iz Moskve za vrijeme meča (Smislov), kako su ostajali bez šahovske zarade (Bronštajn). O tome kako se na sceni ponašao Karpov kao bezobzirni domaćin: kako je zakasnio 13 minuta na nastavak 15. partije, kako je prestao da ustaje sa stolice prilikom tradicionalnog rukovanja, kako je, odigravši 41. potez u 20. partiji, zahtijevao da ja prekinem partiju... Kako su u željenom duhu „preradili“ glavnog sudiju meča, Belgijanca O'Kelija, koji je u svemu povlađivao Karpovu.

Sjećam se, tokom 5. partije, u boljoj poziciji za mene, razmišljao sam o potezu. Karpov je ustao, prišao tabli i zabuljio se u mene. To često radi... Situacija je bila neprijatna, ali mi već poznata. Obratio sam mu se unaprijed pripremljenim pitanjem: „Želite li nešto da mi kažete?“
„Ne, ne“, odgovorio je Karpov i povukao se. Odmah zatim prišao je O'Keli (ja sam i dalje razmišljao o potezu): „Karpov se žali da pričate s njim tokom partije.“
Postao je Karpovljev saučesnik! Zamislite samo – prvo Karpov, a zatim i sudija mi smetaju dok razmišljam o potezu!

Neka ispričaju i o mojoj pisanoj izjavi, u kojoj sam se bunio protiv Karpovljevog ponašanja. Uoči 21. partije predao sam je – ne, ne glavnom sudiji (on je ipak stranac!), već organizacionom komitetu. A Karpovu su, naravno, pokazali i tu izjavu – ali tek po završetku meča...

KAZNA

Konačno, krajem novembra, meč je završen. Karpov je pobijedio – 3:2 uz 19 remija. Sad je trebalo izvršiti drugi, mnogo lakši dio postavljenog političkog zadatka – kazniti mene. Kazniti primjerom, za opomenu drugima. Zašto? Za samostalnost u mišljenju i ponašanju. A konkretno – i za to što sam se borio u ovom meču, kad je svima već bilo jasno kako „treba“ da bude. Kako mi je rekao novinar V. Henkin:
„Kad bi znao kakvi su ljudi zvali u pres-centar da saznaju kako stoji Karpov!“

Rečeno – učinjeno, a povod će se već naći. Zvanični povod za kaznu postalo je intervju koji sam dao novinaru jugoslovenske agencije TANJUG, B. Kažiću. Rekao sam da po talentu Karpov ne nadmašuje velemajstore koje je pobijedio u ovom ciklusu. Zato sam naglasio njegovu ogromnu snagu volje, sposobnost da sve prateće faktore usmjeri u svoju korist. Kažić je ublažio moj iskaz, nije pomenuo moje izjave tokom meča ni Karpovljevo nepristojno ponašanje. Ali i ono objavljeno bilo je dovoljno.

Prvo se u „Sovjetskom sportu“ pojavila reakcija moralnog čuvara Petrosjana „Povodom jednog intervjua V. Korčnoja“, zatim je preko istih novina moje ponašanje osudio i Prezidijum Šahovske federacije SSSR-a, a još nedjelju dana kasnije objavljena su gnjevna pisma brojnih radnih ljudi pod naslovom „Nesportski, velemajstore!“ sa „jednoglasnim“ zahtjevom za mojim „javnim izvinjenjem pred svim ljubiteljima šaha“. Ubrzo su na moju kućnu adresu počela stizati i anonimna pisma...

Pozvan sam u Moskvu na obračun. Da bih odložio neizbježno, po ugledu na Petrosjana legao sam u kliniku Vojno-medicinske akademije, pravdajući se pogoršanjem čira na želucu. Bio sam zdrav. A i tako sam morao da putujem mjesec dana kasnije.

Priča s Vojno-medicinskom akademijom ima nastavak. Nekoliko godina kasnije, tamo je legao moj sin Igor, koji je zaista imao čir. Kasnije, kad je moja porodica počela da se bori za pravo na iseljenje kako bi mi se pridružila, vlasti su zahtijevale da Igor ide u vojsku. U nastojanju da dokaže da nije sposoban za vojnu službu, sin je zatražio iz akademije snimke svog želuca. Poslali su mu – ali ne njegove, nego moje snimke! Ne bez namjere, kako možete da pretpostavite.

Još jedna slična priča. Nakon mog odlaska, porodica je počela da ima finansijskih problema. Imali smo psa. Njeni štenci su bili skupi. Moja žena je našla kupca, on je platio i uzeo štene. Međutim, nakon nedjelju dana vratio ga je:
„Vratite novac – ne želimo nikakve odnose s narodnim neprijateljem!“ Gdje je još na svijetu moguće takvo umilno jedinstvo partije i naroda?! U progonu onih na koje neumoljiva partija pokaže svojim gvozdenim prstom...

Situacija je bila teška. Već su me pritiskali po društvenoj i sportskoj liniji, spremao se i partijski „razgovor“. Popustio sam nagovorima nekolicine preostalih prijatelja i u saradnji s Vikom Vasiljevim napisao kratko izvinjenje za novine „Sovjetski sport“. Zbog njegovog objavljivanja glavni urednik je dobio ukor...

Prisjeća se šahovski literata Viktor Vasiljev:
„To pismo nije pomoglo, a možda je čak i pogoršalo situaciju. Nadali smo se da će ono, ne narušavajući dostojanstvo Korčnoja, možda ublažiti represivni pritisak vlasti. Već sam bio u šestoj deceniji života i takva naivnost bila je neoprostiva. Tadašnji predsjednik Sportskog komiteta Sergej Pavlov, pričalo se, bio je bijesan – njemu je trebalo samoponiženje Korčnoja, udaranje u prsa, duboki nakloni. A pismo koje smo sastavili za objavu u redakciji sadržalo je sljedeće:

„Ubrzo po završetku meča s A. Karpovim, dao sam intervju koji je objavljen u jugoslovenskoj štampi. U tom trenutku još me nije napustio borbeni zanos, koji me je držao u neprekidnoj napetosti tokom više od dva mjeseca. Time se, najvjerovatnije, objašnjava i impulsivan ton, kao i pretjerani subjektivizam nekih mojih ocjena, zbog čega sada, kada sam u stanju smirenosti sve razmotrio, iskreno žalim.
V. Korčnoj, međunarodni velemajstor.“

Kod mene se sačuvalo i kasnije „pismo redakciji“, koje je Korčnoj izdiktirao stenografkinji „Sovjetskog sporta“ 3. marta 1975. godine:

„S iznenađenjem sam pročitao u časopisu Junost br. 1 da će u drugom broju biti objavljeni moji odgovori na pitanja o A. Karpovu. Jednog od autora članka, A. Rošalja, nedavno sam vidio, ali mi nije postavljao nikakva pitanja. Još više sam bio zaprepašćen kad sam ugledao Junost br. 2. Tamo je bio objavljen moj ‘Monolog’, koji je Rošal zapisao odmah nakon završetka meča. Tada mi je rekao da je to materijal za APN.
Preduzimljivi novinar poslao je tekst i u APN, i u list Politika (Beograd), i u Literaturnu gazetu.
Kao što je poznato, moja izjava je bila osuđena od strane Šahovske federacije SSSR-a, i Rošal je to odlično znao. Nije imao pravo da ponovo objavljuje ono što mu je ostalo u rukama. Bez ikakvog dogovora sa mnom, bez da me je makar obavijestio, on je objavio materijal od kojeg sam se odavno javno odrekao.
V. Korčnoj.“

Viktor L’vovič (Vasiljev) nazvao je to pismo – koje novine, naravno, nisu objavile – „udarcem ispod pojasa“. Po mom mišljenju, tačnije bi bilo reći: „Sramota je udarati čovjeka koji već leži!“
Uostalom, zna li za sram onaj koga je Korčnoj kasnije u svojoj knjizi Antišah nazvao „profesionalnim lažovom“?!

 

(20.nastavak)

Ispričao sam o zvaničnom razlogu za kaznu. U međuvremenu, Karpov, obraćajući se tada svojim vjernim pristalicama – vojnim licima – objasnio je da sam kažnjen ne zbog intervjua, već zbog izjave koju sam napisao tokom meča.

Dana 20. januara 1975. godine u Moskvi, u kabinetu zamjenika predsjednika Sportskog komiteta SSSR-a, nadležnog za šah, V. Inonina, pročitan mi je nalog Komiteta. „Zbog nepravilnog ponašanja“, kako je bilo formulisano u naredbi, zabranjeno mi je da godinu dana učestvujem na međunarodnim takmičenjima van zemlje, a smanjena mi je i velemajstorska stipendija (sa 300 rubalja na 200).

Vratio sam se u Lenjingrad. Prijestonica sovjetske provincije, kako je precizno nazvao „grad Petra“ jedan moj prijatelj, tada je bila najreakcionarnije mjesto u zemlji. Ako te u Moskvi ne bi dokrajčili, u Lenjingradu bi „ispravili grešku“. Televizija je odbila moje usluge popularizacije šaha. Stan mi je bio prisluškivan, prestao sam dobijati stranu poštu – engleske i jugoslovenske šahovske časopise. Odozgo su širene glasine da sam podnio zahtjev za iseljenje u Izrael, zbog čega su se prema mom sinu počeli loše odnositi u školi. Nekoliko mjeseci nisam smio držati simultanke ni predavanja. Zatim su u gradskom komitetu samo slegli ramenima: „Neka ga...“ Ali su povremeno slali svoje ljude da slušaju šta govorim.

„Nije to što treba“, govorim ja... Počeli su me pozivati u partijski komitet na 'prosvjećivanje'. To je već bilo previše.

Još krajem decembra 1974. godine donio sam odluku: da bih se spasio kao šahista, moram da odem! A ta „prosvjećivanja“ u partijskom komitetu uvjerila su me da više nikome ne mogu biti od koristi. Kada su me u martu 1975. godine Estonci pozvali da igram na međunarodnom turniru u Talinu, a Sportski komitet to zabranio i oštro ukazao Keresu i Nei-u na njihovo pogrešno ponašanje, ponovo sam osjetio: što prije odem, to bolje. Ali – kako?

Podnijeti zahtjev za iseljenje u Izrael? Poći na Golgotu?! Ali ko će mi dozvoliti da odem?! Zatražiti azil u Jugoslaviji? Čak sam napisao pismo Titu, koji je važio za velikog ljubitelja šaha, da me uzme pod svoje okrilje. Ali ga nikada nisam poslao...

Na moju sreću, Karpov je počeo da razmišlja o mom životu. On je već postao svjetski prvak, i to bez meča sa Fišerom, ali kako se to dogodilo i koga je pobijedio – narod je već počeo da zaboravlja. Zaista, Spaski i Korčnoj, njegove žrtve, pali su u nemilost i time – u zaborav.

Prisjeća se A. Karpov:

„Petrosjanu nije bio dovoljan poraz Korčnoja u našem meču; on je, tako reći, htio krv Korčnoja i progonio ga svuda. Koristeći svoje veze, progonio ga je preko štampe, gušio preko zvaničnih kanala... Svi pokušaji Korčnoja da se odupre toj medijskoj hajci i probije birokratsku blokadu – nisu dali rezultat. Petrosjan je vršio pritisak svuda. I tada se Korčnoj obratio za pomoć meni.“

(iz knjige „Sestra moja Kaissa“, Njujork, 1990)

Komentar Igora Akimova (literarni zapisivač knjige „Sestra moja Kaissa“):

„Dogodilo se da sam ja morao biti posrednik u toj priči. Bio sam u prijateljskim odnosima i s Korčnojem i s Karpovom, i progonjeni velemajstor je odlučio da to iskoristi... Naš razgovor s Karpovom nije bio jednostavan. Nije htio da se upliće u tu priču... Ali bio sam uporan... I on je pozvao Baturinskog i rekao:

– Upravo sam vidio još jedan novinski udarac na Korčnoja. Ova kampanja treba da se završi, jer se održava ne toliko na starim ispadima Korčnoja, koliko na ambicijama njegovih neprijatelja.

– Ma šta kažeš! – uzviknuo je na drugom kraju žice Baturinski. – Zar ti ne znaš da ako se dozvoli Korčnoju da podigne glavu...

– Po mom mišljenju, Viktore Davidoviču – rekao je Karpov – jasno sam iznio svoj stav: protiv sam toga da se ova kampanja nastavi.

I spustio je slušalicu.

– Šta ćemo sad da radimo? – upitah, misleći da je akcija propala u ovoj fazi.

– Ništa – odgovori Karpov – jer je sve već urađeno...“

Karpov je preduzeo korake ka mom povratku na turnire. Bilo mi je dozvoljeno da igram na međunarodnom turniru u Moskvi, a zatim, na prelazu 1975/76. godine, i u Hastingsu.

Ipak, nisam promijenio mišljenje. Prekidao sam svoje sovjetske veze. B. Turov je pripremao knjigu "Biseri šahovskog stvaralaštva" i zamolio me da dam, uz komentare, jednu od svojih najboljih partija. Rekao sam mu da moje djelo neće ukrasiti njegovu knjigu – i odbio sam.

Vik. Vasiljev je želio da napiše moju biografiju. I dao sam mu do znanja da tim djelom neće steći poštovanje.

Na pitanje načelnika odsjeka za šah Sportskog komiteta, V. Baturinskog, s kim ću se spremati za sljedeći ciklus borbe za titulu prvaka svijeta – nisam odgovorio. Zašto bih ljude izlagao udaru?

Nisam pričao članovima porodice šta namjeravam da uradim. Samo sam indirektno dao da naslute. Vodio sam važne razgovore sa sinom, govorio mu o nekim stranama mog života koje nije poznavao, izvršio one funkcije koje, po mom mišljenju, otac treba da ispuni prema sinu. Supruga je doživjela lakšu saobraćajnu nezgodu sa automobilom koji smo imali. Bilo je potrebno popraviti auto. Predložili su joj da ga proda po cijeni kao za nov, pa čak i više od toga. Molio sam je da pristane, ali uzalud.

Kasnije je imala velikih problema: auto je bio registrovan na moje ime, a ja nisam nikako uspijevao da joj pošaljem punomoć iz inostranstva.

Nisam ostao u Engleskoj, ali sam prenio u inostranstvo važne dokumente, fotografije, knjige i ostavio ih u Zapadnoj Evropi. U julu 1976. godine otišao sam na turnir u Holandiju i ponovo poveo sa sobom dragocjen teret. Vratio bih se ponovo u SSSR po stvari, ali sam dao intervju za "France-Presse" u svom uobičajenom stilu. Ispričao sam zašto je Spaski loše odigrao na upravo završenom međuzonskom turniru u Manili, koliko je patnje pretrpio prije nego što je dobio izlaznu vizu! Isprozivao sam sovjetske vlasti zbog toga što su odbile da učestvuju na Olimpijadi u Izraelu.

Kada sam vidio da je moj intervju objavljen, shvatio sam da će me u Savezu „pojesti“, i zatražio sam politički azil od holandskih vlasti...

Hiromanti su na mojoj ruci otkrili neobične linije. Prvo, kod mene se ne vidi linija sudbine – što znači da se ne pokoravam okolnostima. Drugo, linija života mi se oštro dijeli na dvije polovine... Ako u Savezu još uvijek postoje tajne službe – vojna, obavještajna i slično – one koje već zapošljavaju parapsihologe, možda bi trebalo na vrijeme da odrede kome će dodijeliti nadimak "zlotvor".

Za tri mjeseca meča dobio sam stotine pisama od protestanata, katolika, pravoslavnih, muslimana, Jevreja, hinduista... Osjećao sam podršku čitavog svijeta iza sebe!

Sa stanovišta propagande, ova sićušna generalna proba uoči afganistanskog rata skupo je koštala Sovjetski Savez.

Vladimir Bukovski
„Sivi počinju i pobjeđuju“

Tako je jedan šahovski komentator naslovio svoj izvještaj o meču Karpov – Korčnoj, a tačnije rečeno – o meču Korčnoj protiv Sovjetskog Saveza i njegovih brojnih prijatelja. Nekada je „Dom slobode“ u Americi izdao kartu svijeta na kojoj su totalitarne zemlje sa diktatorskim režimima obojene crno, a slobodne zemlje ostavljene bijele. Nažalost, taj optimistički crno-bijeli pogled na svijet više ne odražava stvarnost. Nakon decenije tihe kapitulacije, zvane „detant“, dominantna boja na karti postala je siva – boja sovjetskog uticaja. Da li je mogao da zna, od politike daleko Korčnoj, u kakav će pakao zapasti birajući udaljenu i „nepridruženu“ zemlju kao što su Filipini?

Korčnojeva knjiga govori ne toliko o meču, koliko o jadnom stanju savremenog svijeta, bar tri četvrtine već zavisnog od SSSR-a. Da li je to čudno? Svako dostignuće – dokaz je superiornosti socijalizma. Svaki poraz – udarac prestižu. A čovjek koji pokušava da sačuva nezavisnost u bilo kojoj sferi, u bilo kom pitanju – neminovno biva proglašen neprijateljem države. Cjelokupna moć Sovjetskog Saveza, čitav njegov aparat, odmah se mobiliše za borbu protiv takvog očajnog hrabrog pojedinca. I od samog početka, pred njim je neravnopravna borba pojedinca protiv sistema. Svaka sredstva su opravdana, samo da bi se ugušio otpor.

Tokom posljednjih 7–10 godina, nekoliko desetina izuzetnih plesača, naučnika, pisaca, muzičara, slikara, vajara, sportista – na ovaj ili onaj način – napustili su SSSR. Većina njih je izjavila da njihovi postupci nisu bili politički. Njima „prosto“ nisu dozvoljavali da se bave svojom profesijom.

U tom smislu, meč na Filipinima – jedinstven je i izuzetno simboličan događaj. Kao što Korčnoj ne može da sačuva svoju nezavisnost, a da ne postane politički protivnik čitavog sovjetskog režima, isto tako ni Karpov ne može da izbjegne da ne postane saučesnik sovjetskog sistema.

Karpov je u SSSR-u centralna propagandna figura, idol komunističke omladine i član Centralnog komiteta VLKSM, lični prijatelj kremaljskih vladara. Njega (kao i kosmonaute) brižljivo su birali iz mase kandidata prije nego što su ga učinili šampionom. On mora da bude uzor sovjetskog morala, utjelovljenje ideala komunizma, nepobjediv kao sama sovjetska vlast. Njegovi biografski podaci morali su biti besprekorni. Naravno, da bude Rus, naravno iz „radničke porodice“, sa kristalno čistim porijeklom i biografijom. Poraz za njega ne dolazi u obzir – neće mu dozvoliti da izgubi. Iza njega stoji čitav sistem, sa milijardama rublji, diplomata i članova inostranih komunističkih partija. Čitave armije „Sivih“ po čitavom svijetu. Groteskna scena dolaska sovjetske „šahovske delegacije“ na Filipine – koja se sastoji od skoro dvadeset pripadnika KGB-a, maga, karate stručnjaka i koju predvodi pukovnik Baturinski – sasvim je dostojna pera Bulgakova.

S druge strane, Korčnoj nije samo „odmetnik“, „prebjeg“, „izdajnik Otadžbine“, čije je ime zabranjeno pominjati u SSSR-u, već i čovjek koji se usudio da se bori za svoja ljudska prava. Već prije početka partije, da tako kažemo, oduzeto mu je 'nekoliko figura'. Njegovu porodicu drže kao taoce u Sovjetskom Savezu, sinu mu prijete zatvorom. O bilo kakvom „pravnom jednakopravnom položaju strana“ smiješno je i govoriti. Čak je i simboličnu zaštitu švajcarske zastave izgubio pod pritiskom „sovjetske strane“. Nijedna zemlja svijeta ne štiti njegove interese. Slobodni svijet bi se obradovao kad bi Korčnoju pošlo za rukom da ga oslobodi od sovjetske vlasti – makar i u šahu – ali sam neće rizikovati da za to učini bilo što.

Borba Korčnoja – borba je pojedinca protiv nemilosrdne mašine koja je obavila cio svijet, a koja je, sticajem sudbine, prenesenana šahovsku tablu u Baguiju. No, malo se šta time promijenilo. Sve je zapečaćeno u dalekoj Moskvi, a ovdje se bahato ponašaju KGB-ovci, dok Korčnoj svakoga dana mora da prolazi kroz špalir mrziteljskih pogleda.

Zapanjujuće je kako se u ovom meču, kao u kapljici vode, ogleda nemoć Slobodnog svijeta. Nemoć i razjedinjenost, koja se očituje u svakom konfliktu sa SSSR-om. Čudimo se što cio svijet tako spremno snabdijeva SSSR tehnologijom, kreditima, mašinama, žitom i uljem. I zašto se, čim se sovjeti, nađu u nevolji, cijeli svijet žuri da im pomogne da „sačuvaju obraz“, kao da slobodni svijet nema većih briga?

Korčnojeva knjiga daje zapanjujuće jednostavan odgovor na ta pitanja. Kao i ozloglašeno žiriranje meča, i svijet je spreman da učini sve – samo da konačno zavlada mir. Svijet je spreman da popusti u svemu, samo da se sovjeti napokon zasite i smire. Jer svijet – to je prosto zbir Kina, Kampomanesa, Filipa i Markosa. U najboljem slučaju, takvih kao što je Eve. A njima je svejedno što u međuvremenu „Sivi“ počinju i pobjeđuju, sa zapanjujućom lakoćom – jednu po jednu zemlju...

1980.

NEPOVRATNIK

Kakva je bila predistorija meča u Bagiju? Može se slobodno reći da je priprema za njega – psihološka, šahovska i naravno politička – počela već ubrzo nakon mog prvog, moskovskog meča sa Anatolijem Karpovom. Podsjetiću: odigran je krajem 1974. godine i Karpov je u žestokoj borbi izborio pravo da se u meču za šahovsku krunu suoči sa Amerikancem Robertom Fišerom.

Sovjetski sportski čelnici tada nisu ni slutili da ću im se četiri godine kasnije ponovo ispriječiti na putu njihovom „uralskom dragulju“. Učinili su sve da nepokorni velemajstor, prekršilac „sovjetskih normi ponašanja“, izgubi šahovsku snagu i zauvek bude isključen iz redova svjetske šahovske elite. Ne samo da su mi zatvorili vrata međunarodnih turnira i ukinuli velemajstorsku stipendiju – protiv mene su, što je najvažnije, okrenuli tzv. „javno mnjenje“, sa svim posljedicama koje to u SSSR-u nosi sa sobom.

U februaru–martu 1975. godine, pod izgovorom pojačane pripreme za meč Karpova sa Fišerom, vodeći sovjetski velemajstori bili su obavezani da u pisanom obliku iznesu svoje mišljenje o stilu i snazi Fišerove igre, a usput, za poređenje, i o Karpovljevoj. Nisam bio raspoložen da to učinim. Karpov je pokrenuo sa mnom odvojene pregovore. Tražio je da mu lično pošaljem izvještaj, u slučaju da se bojim da to uradim službenim kanalima (kritika na njegov račun bila je strogo zabranjena u zemlji). Zauzvrat je obećavao da će „zakočiti“ pritisak koji su na mene vršile službene i „javnopravne“ – što je u SSSR-u praktično jedno te isto – organizacije. Ono što je želio, Karpov od mene nije dobio.

Uostalom, meč sa genijalnim Amerikancem nikada nije ni održan. A da li je i mogao?.. Sredinom marta, Međunarodna šahovska federacija (FIDE), uz aktivno učešće sovjetske strane, 35 glasova prema 32 odbila je posljednji Fišerov uslov – da u slučaju rezultata 9:9 zadrži titulu (igranje je bilo predviđeno do 10 pobjeda). A da je taj uslov ipak bio prihvaćen?

„Da se to desilo – izjavio je mladi izazivač – onda ja jednostavno ne bih imao moralno pravo da igram taj meč...“
U aprilu FIDE dodjeljuje Karpovu titulu svjetskog prvaka.
„Veoma žalim što do meča nije došlo“, rekao je novopečeni šampion. „Međutim, moja krivica u tome ne postoji, jer postoje principi od kojih ne mogu odstupati.“

...Shvatio sam, možda i bolje od sportskih rukovodilaca, da kampanja koja se protiv mene razbuktala prijeti mom daljem postojanju kao šahiste, i donio sam odluku da po svaku cijenu napustim Sovjetski Savez. Taj plan sam ostvario krajem jula 1976. godine – nakon turnira u Amsterdamu ostao sam u Holandiji i zatražio politički azil.

Koliko god da sam u svojim javnim izjavama naglašavao isključivo profesionalne motive svog postupka, sovjetske vlasti su ga, naravno, shvatile kao politički akt. Sve – apsolutno sve – u Sovjetskom Savezu se tumačilo politički: je li to korisno ili ne za državu, za partiju, za režim. A oslabiti sovjetsku šahovsku moć?! Pa to je predmet ponosa čitave zemlje! To je jedna od poluga prodora u sve krajeve zemaljske kugle! Koliko se samo puta desilo da sovjetski velemajstori utabaju stazu diplomatama, a zatim „savjetnicima“ i oružju – u ovu ili onu zemlju. Da, iz ugla vlasti, moj odlazak bio je ozbiljan udarac i da bi se posljedice lokalizovale, preduzeto je dosta toga.

Počelo je sa saopštenjem TASS-a. A mjesec dana kasnije, u listu Sovjetski sport i nedjeljniku 64, pojavio se opširan dokument pod naslovom U Šahovskoj federaciji SSSR-a. Optužili su me za „izdaju domovine“, „bolesnu sujetu“, „neizmjernu taštinu“, „nadmenost“ i slično. Odmah se pojavilo i „Pismo listu Sovjetski sport“, koje je potpisao 31 sovjetski velemajstor (svi osim M. Botvinika, B. Spaskog, D. Bronštajna i B. Guljka), a koje je objavljeno pod naslovom: „To su potezi u prljavoj političkoj igri“:

„Ništa osim osjećanja ogorčenja i prezira u nama ne izaziva podli postupak šahiste Viktora Korčnoja, koji je izdao Domovinu. Stupivši na uobičajeni put klevete, tipičan za takve otpadnike, Korčnoj sada pokušava da pravi poteze u prljavoj političkoj igri, nastojeći da privuče pažnju na svoju ličnost i podigne cijenu kod ljubitelja jeftinih senzacija.

Igrajući protiv Korčnoja za šahovskom tablom, mnogi od nas su se više puta susretali sa njegovom umišljenošću i netaktičnošću. Mnogo toga se Korčnoju opraštalo, štitilo se njegovo bolesno samoljublje, a ta tolerancija se, izgleda, od njega shvatala kao nešto podrazumijevajuće.

Sada, tražeći zaštitu od izmišljenih progona kod holandske policije, Korčnoj pokušava svoje lične uvrede da uzdigne na nivo međunarodnih problema.

Oštro osuđujući ponašanje Korčnoja, mi u potpunosti podržavamo odluku Šahovske federacije SSSR-a o njegovoj diskvalifikaciji i lišavanju sportskih titula.“

Odmah pored tog teksta, pod istim naslovom, objavljena je i posebna izjava svjetskog prvaka Anatolija Karpova:

„Odluka Viktora Korčnoja da izda Domovinu duboko me pogodila i ražalostila. Pogodila – zato što, suprotno njegovim sadašnjim tvrdnjama, nije bilo nikakvih prepreka za njegovu stvaralačku djelatnost u zemlji kojoj duguje sve što mu je omogućilo da u potpunosti razvije svoj talenat.

Naprotiv, svima je poznato da su za njega, kao i za sve sovjetske sportiste, stvoreni uslovi o kojima naši kolege na Zapadu mogu samo da sanjaju. Tvrdnje suprotne tome su nepoštene i nekorektne.

Dijeleći ogorčenje sovjetske javnosti zbog nedostojnog ponašanja Korčnoja, podržavam odluku Šahovske federacije SSSR-a o njegovom lišavanju sportskih zvanja i prava da predstavlja sovjetsku šahovsku školu na svjetskoj sceni.“

Malo je to što je Sovjetska federacija mene diskvalifikovala – ona je čak odlučila da pred Međunarodnom šahovskom federacijom (FIDE) postavi pitanje mog isključenja iz predstojećih mečeva kandidata za svjetsko prvenstvo! Pismo s takvim prijedlogom poslato je na jesenji kongres FIDE.

Kao i u Ujedinjenim nacijama, u FIDE je tada dobar dio glasova bio pod kontrolom Sovjeta. Ali, ovoga puta sam imao sreće. Kongres, kao i Svjetska šahovska olimpijada, održavao se u Haifi, u Izraelu. Zbog bojkota Izraela ni SSSR, ni zemlje socijalističkog bloka nisu se pojavile na Olimpijadi i kongresu. U njihovom odsustvu, pismo Šahovske federacije SSSR-a jeste pročitano – ali zbog apsurdnosti čak nije ni uzeto u razmatranje.

Eto kad je zapravo započela politička borba oko mog meča s Karpovim!

U suštini, to pismo je bilo objava bojkota protiv mene. Prema pravilima FIDE, koja zabranjuju bojkot u zvaničnim takmičenjima, Sovjeti su bili primorani da se povinuju – ali su u svim nezvaničnim turnirima počeli da me bojkotuju, obavještavajući organizatore da neće učestvovati ni na jednom turniru gdje igram ja.

Taj surovi bojkot bio je vrlo bolan – tokom sedam godina bio sam primoran da propustim 53 velika međunarodna turnira! Pokazujući svoju moć, Sovjetska federacija je prijetila ne samo mom opstanku kao profesionalnog velemajstora, već i samom postojanju FIDE, u čijem je statutu zapisano da se bori protiv političke, vjerske, rasne i bilo koje druge diskriminacije...

TROSTRUKA PREPREKA

Tako sam dobio preliminarnu fazu političke borbe, zadržavši pravo da se borim za svjetsku titulu. Međutim, da bih se ponovo susreo s Karpovom, trebalo je da riješim još neke "šahovske detalje", odnosno da pobijedim u tri meča kandidata protiv sovjetskih šahista.

Da li je Karpov osjećao da ga uskoro čeka novi susret sa mnom? U februaru 1977. godine agencija za štampu „Novosti“ uzela je intervju od niza velemajstora povodom početka mečeva kandidata. Posebno mi je ostao u pamćenju intervju sa Karpovom. On je izjavio da je ranije smatrao moje šanse u borbi za svjetsku titulu visokim, ali da sam, pošto sam napustio SSSR, mnogo izgubio u njegovim očima — kao građanin, kao ličnost i kao šahista. Kada je dvije sedmice kasnije došao u SR Njemačku, izrazio se još određenije: poručio je zapadnom svijetu da će, po njegovom mišljenju, pobjednik ciklusa kandidata biti Korčnoj! No, ako zanemarimo službene gluposti koje je često izgovarao tadašnji zvanični svjetski prvak, moramo priznati Karpovu i objektivnost i čak pronicljivost!

Prvo iskušenje — meč sa Petrosjanom — odvijalo se u atmosferi pritajenog neprijateljstva. Šahovske snage bile su apsolutno izjednačene, ali moji su živci bili čvršći. Pobijedio sam rezultatom 2:1 uz 9 remija.

Mnogo mirnije protekao je meč s Polugajevskim. Bio sam osjetno jači od protivnika na šahovskoj tabli, moji su živci opet bili jači, a pomoć mojih sekundanta bila je efikasnija. Rezultat – 5:1 uz 7 remija.

Svoj treći i posljednji kvalifikacioni meč igrao sam sa Spaskim. Dugi niz godina bili smo u prijateljskim odnosima, a sedamdesetih smo se približili i po političkim uvjerenjima. Spaski je postigao ono što se činilo gotovo nemogućim: gotovo kao jedini među milionima naših emigranata, dobio je dvojno državljanstvo i, zadržavši sovjetski pasoš, preselio se u Pariz!

Meč smo započeli kao prijatelji, a završili kao neprijatelji. Uvjeravam čitaoce: ne gajim zlu volju prema Spaskom. Jedino što ne mogu oprostiti čovjeku sa antitotalitarnim uvjerenjima jeste to što je dozvolio da se šahovski dvoboj pretvori u poligon za eksperimentisanje protiv mene. Ali ne treba zaboraviti: Spaski se godinama borio za svoju političku samostalnost — „slučajno“, kako bi neki rekli.

Prvu polovinu meča dobijao sam ubjedljivo i činilo se da je kraj blizu. Ali tada sam, griješeći jednu za drugom grubim greškama, izgubio četiri partije zaredom!

Ja i moji pomoćnici primijetili smo pojačanu aktivnost neprijateljske strane u drugoj polovini meča. U Beogradu su se pojavljivali čas jedan, čas drugi sovjetski velemajstori, na meč je stigao i glavni šef nad šahom, zamjenik predsjednika Sportskog komiteta Ivonjin, u sali su se vrzmale diplomate sovjetske ambasade u Beogradu, ljudi sa koferčićima čije je sovjetsko porijeklo bilo očigledno. Kakvo je tačno oružje bilo upotrijebljeno protiv mene — ostalo je nejasno, ali sve je, uključujući i ponašanje Spaskog, djelovalo zagonetno i mračno. U drugoj polovini meča Spaski više nije sjedio za tablom na sceni. Dolazio bi do table da povuče potez teturajući se, sa poluzatvorenim očima — kao medijum.

Osjetivši da se dešava nešto đavolsko, obratio sam se za pomoć. Grupa ljubitelja šaha i parapsihologa obećala je, ne napuštajući Švajcarsku, da će mi pomoći i zaštititi me od štetnog spoljnjeg uticaja tokom partija. Ne znam da li je to bila autosugestija ili stvarna podrška, ali — na iznenađenje mnogih — uspio sam da izađem iz smrtonosnog spirala: dvije partije sam remizirao, a potom, u izuzetno napetoj borbi, dobio još dvije. Taj čudni meč je bio gotov. Rezultat – 7:4 uz 7 remija.

Gari Kasparov: „Uprkos 'trostrukoj prepreci' u vidu bivših sunarodnika, ponovo, kao i prije četiri godine, protivnik Karpova postaje Korčnoj. To je bilo neprijatno iznenađenje. Sa svojih 47 godina Korčnoj je iznenada zaigrao kao nikada prije — čvrst, agresivan šah. Činilo se da mu je preseljenje na Zapad donijelo novu snagu“. Tokom meča u Bagiu jedan komentator je napisao: „Njegova volja za pobjedom i energija su jednostavno fenomenalne. On mora da pobijedi onoga preko puta sebe, da pobijedi po svaku cijenu“ (Bez ograničenja — dvoboj).

KAKO SMO ZAVRŠILI U BAGIJU

Jugoslovenski novinar Brana Crnčević: „Prije puta u Bagiо posjetio sam Korčnoja, koji je tada živio u predgrađu Kelna, na mirnom, tihom mjestu... Emigrant mi je sa tugom i ponosom pokazivao svoj arhiv – pisma i fotografije koje je iznio iz Rusije. Mislim da je Viktor L'vovič pakovao dokumenta, pisma i fotografije krišom, ne otkrivajući svoju tajnu čak ni najbližima. Sve je to gurnuo u tamu kofera, među šahovske knjige i figure, nadajući se da će carinici, po običaju, pustiti bez većeg pretresa prtljag poznatog velemajstora. Šta bi rekli da su u tom koferu ugledali gomilu antisemitskih, uglavnom anonimnih, pisama koje je dobio povodom moskovskog meča sa Karpovom?

Kao privilegovani putnik, Viktor L'vovič je mogao da unese u SSSR stranu valutu, kao slučajno, u džepu, mogao je da donese neku zabranjenu knjigu. Da li će on ili neki drugi velemajstor čitati Pasternaka, Amal'rika, Vojnoviča, Brodskog, Maksimova, Sinjavskog, ili čak „Satanskog“ Solženjicina – vlasti to nije posebno brinulo! Jer svi veći šahisti su se uredno vraćali u otadžbinu, koja im je davala položaj kakav im nikakav Zapad ne bi mogao ponuditi“ (iz knjige „Emigrant i igra“, Zagreb, 1981).

Tako se desilo da sam godinu dana nakon što sam ostao u Holandiji počeo da radim u Njemačkoj. Ali stvarne kontakte sa šahistima i federacijom, stvarnu podršku, osjećao sam u Švajcarskoj, gdje sam se ubrzo i preselio, i upravo na podršku Švajcaraca sam računao u predstojećem meču sa Karpovom.

Dana 15. februara 1978. godine, u sjedištu FIDE objavljena su predložena mjesta za organizaciju meča za svjetsku titulu. Najpovoljnije ponude, u visini od milion švajcarskih franaka, stigle su iz Holandije, Austrije, Filipina i Njemačke. Najprimamljivija je bila posljednja, i isprva sam bio spreman da se odlučim upravo za Hamburg.

Kod izbora mjesta, finansijski aspekti su igrali nemalu ulogu: isplata mojih pomoćnika zahtijevala je troškove uporedive možda samo sa troškovima sovjetske države za taj meč!

Ali, najvažnije je ipak bilo da se pronađe zemlja u kojoj bi obojici takmičara bili obezbijeđeni jednaki uslovi i gdje bi organizatori zauzeli neutralnu poziciju. Sjetio sam se kako su Karpova toplo dočekivali u Njemačkoj, kako je tamo držao simultanke, kako je igrao sa njemačkim gledaocima u višemjesečnoj emisiji „Šah šampionu“ i zaradio na svemu tome ni manje ni više nego – mercedes-benc. Saznao sam i da Karpov svoje dolare, koje je dobijao u Zapadnoj Evropi i Americi, drži kod jednog od mogućih organizatora meča.

Usput, novinar Hel'mut Jungvirt, urednik televizijske kompanije u Hamburgu (inače autor i voditelj pomenute emisije), ispričao mi je čudnu priču. Njegova ekipa je snimila film u Beogradu tokom jedne partije mog meča sa Spaskim, gdje je vrlo jasno prikazano neobično ponašanje Spaskog za vrijeme igre. Taj film je, po Jungvirtovim riječima, prodat nekoliko stranih televizijskih kompanija, a Nijemci su ga odnijeli u kopirnicu da bi napravili dovoljan broj kopija. A u toj kopirnici se desio (ili bio organizovan?) požar – i film je izgorio!

To da je Njemačka preplavljena prosovjetskim agentima, koje je nemoguće razlikovati od poštenih građana čak ni po jeziku, znao sam i bez tog slučaja...

Promislivši sve to, odlučio sam da u Njemačkoj ni pod kojim uslovima ne igram. Kao prvi izbor naveo sam Austriju, na drugo mjesto stavio Filipine, a na treće Holandiju.

Zašto Filipine? Imao sam zastarjele informacije da na Filipinima nema sovjetske ambasade – a u stvarnosti ona je otvorena još 1975. godine. Razmišljajući kao domaći politikant, smatrao sam: što dalje od Sovjetskog Saveza, što dalje od zone njegovih glavnih političkih interesa – to bolje. Naivan sam bio, trebalo je da znam da je sfera sovjetskih interesa čitava zemaljska kugla!

A organizator filipinskog meča, potpredsjednik FIDE Florensio Kampomanes! Kako je laskavo i umiljato tada razgovarao sa mnom! Kako sam mogao znati da je on u tijesnim kontaktima sa sovjetima? Da li sam mogao naslutiti da će se tokom meča pretvoriti u čovjeka krajnje nedostojnog ponašanja? (Kako se ispostavilo, još u januaru je na Filipinima boravio Baturinski, budući vođa Karpovljeve delegacije, i, izgleda, tada je sve već bilo dogovoreno.)

Brana Crnčević: „Umorno, ali istovremeno zadovoljno se osmjehuje Kampomanes. Često podiže zahvalan pogled ka nebu: samo Bog i on znaju šta je sve morao obećati da bi Anatolij i Viktor pristali da dođu na Filipine. Ljubio je Viktora i zvao ga bratom. Emigrantu, koji je, uprkos švajcarskoj zastavici na reveru jugoslovenskog sakoa, bio usamljen, bilo je prijatno što mu je, makar na trenutak, Kampo postao brat... Kampomanes je obećao Viktoru da će Anatolij na Filipinima pobijediti samo preko njegovog, Kampovog, leša.

Zatim je Kampomanes letio kod Anatolija. I njemu je bio brat, jer je Kampo – samo da se meč održi na Filipinima – svakome bio spreman da bude brat. Vjerovatno je i Anatoliju obećao da će Viktor pobijediti samo preko njegovog, Kampovog, leša.“ („Emigrant i igra“)

Nakon što je iz Moskve stiglo pismo u kojem je Njemačka navedena kao prva, drugo mjesto ostavljeno prazno, a na treće su stavljene Filipine, predsjednik FIDE, doktor Maks Eve, proglasio je Bagio mjestom odigravanja meča.

Prve sumnje u vezi sa izborom mjesta počele su da mi se javljaju već krajem marta. Kampomanes me pozvao u Amsterdam (dobro još, pa nije u Manilu!) i ubijedio me da potpišem ugovor između nas dvojice. Obećao mi je određene povlastice po pitanju isplate honorara za nekoliko dodatnih pomoćnika, koji nisu bili predviđeni pravilima FIDE, kao i avans od 100 hiljada dolara, a ja zauzvrat nisam smio postavljati pitanje zastave i himne za sebe. Potpisao sam, u svojoj gluposti, ali sam ubrzo shvatio da je taj uslov za mene neprihvatljiv, i obavijestio sam o tome Kampomanesa.

Zbog toga mi Kampomanes kasnije ne samo što nije ispunio uslove u vezi sa isplatom mojih dodatnih pomoćnika, već čak nije platio ni povratno putovanje za dvojicu potpuno zvaničnih članova moje ekipe...

Zanima me – kakve je uslove postavio Kampomanes sovjetskoj strani, koja je imala ogromni štab koji je više od polovine finansirao? Usput, da kažem nešto i o pravilima tog meča. Ona su usvojena na sjednici Centralnog komiteta FIDE u Karakasu u oktobru 1977. godine. Učesnici finalnog meča kandidata su već bili poznati, ali nas – tj. mene i Spaskog – na sjednicu nisu ni pozvali. A sovjetska strana je bila potpuno zastupljena, uključujući i Karpova. Navodno, pod pritiskom su Sovjeti pristali da meč za titulu prvaka svijeta ne bude igran u 24 partije (kao ranije), već neograničeno – do šest pobjeda, bez računanja remija. A zauzvrat su sebi obezbijedili sve ostale privilegije!

Dogovoreno je i to da, u slučaju poraza, prvak ima pravo na revanš meč u roku od godinu dana. Nevjerovatno opterećenje za pretendenta! Ovo pravilo je još početkom šezdesetih bilo proglašeno za nepravedno, a sada, kad je na tron konačno stupio pravi šampion bez ijednog odigranog meča za svjetsku titulu! – on se osigurava sa dva meča!

U pravilima je pisalo da, ako se meč sa glavnim pretendentom ne održi, prvak igra sa finalistom mečeva kandidata, tj. sa Spaskim (a šta ako se dokaže da se meč nije održao krivicom šampiona – šta onda?!). Unaprijed ću reći da je ta tačka pravila omogućila sovjetskoj strani da uoči meča u Bagiju ucjenjuje žalbenu komisiju.

Pravila predviđaju plaćanje svih troškova samih učesnika i honorare za po dvojicu šahovskih pomoćnika svakome od njih. A šta je s vođom delegacije? Sovjeti na svakom većem takmičenju imaju takvu osobu. Njegove funkcije su raznovrsne, uključujući rješavanje pravnih pitanja. Ali njega plaća sovjetska država. A Korčnoj? On može i bez vođe delegacije! A ako želi protivtežu Baturinskom – neka sam plaća!

U pravilima se dalje kaže: ako neka strana ima ljekara, organizator mora platiti njegov smještaj i troškove. Oprostite – a honorar? Na Zapadu je ljekar jedno od najcjenjenijih i najplaćenijih zanimanja! U Sovjetskom Savezu, naprotiv, ljekari su jedni od najsiromašnijih ljudi, s mizernim državnim platama (jer je medicina tamo, kao što je poznato, „besplatna“, „narodna“). Tako da sa Karpovom tu neće biti problema. A Korčnoj? Ma neka ide dovraga taj Korčnoj!

Sovjetska strana se pobrinula i da se unaprijed, još na sjednici FIDE u UK, odredi vrijeme početka partije. Inače, to je nešto što obično dogovaraju sami učesnici neposredno pred meč. U raspravi učestvuju glavni sudija i organizator. Uzimaju se u obzir interesi novinara i lokalne okolnosti.

Ali sve odlučiti odozgo, direktivom – pa to je tako sovjetski! Neka bude nezadovoljna štampa, neka Korčnoj zaspi do kraja partije, naviknut da igra po zapadnom vremenu od tri-četiri sata popodne — u salu uvijek upada tek predveče, on uvijek bjesni u Bagiju, ali svejedno! FIDE je odlučila da se partije ne mogu početi prije pet sati uveče, i to se rješenje ne može opozvati! Razlog je prost: Karpov je „sova“, on zaspe tek u zoru, i njemu što kasnije počne partija – to bolje.

Kad sam u martu pročitao ta pravila, samo sam raširio ruke.

Pokušao sam da dodam još dvije tačke – ali ništa od toga! Prva:

"Učesnik nema pravo da stoji nad tablom u trenutku kada protivnik razmišlja."

„Ali, molim vas“, rekao mi je predsjednik FIDE, „u pravilima postoji posebna odredba da se treba ponašati džentlmenski, da se ne smeta protivniku.“ „Ali Karpov to stalno radi!“, uzvratio sam. „A kad shvati da meni to smeta, počeće to da radi namjerno!“ „Šta se može“, odgovorio je Eve, „obraćaćete se sudiji svaki put posebno.“

Druga tačka:

"Prije početka partije učesnici moraju da se pozdrave rukovanjem. Ukoliko neki učesnik više ne želi da to čini, mora o tome unaprijed obavijestiti sudiju."

Nažalost, ni ovu tačku doktor Eve nije prihvatio, ali je obećao da će s njom upoznati sovjetsku stranu...

Znate kakav sam osjećaj imao nakon razgovora s predsjednikom? Kao da on nema ništa protiv da se sovjetski jaram nad FIDE obori mojim rukama, ali da mi sam neće u ničemu izaći u susret.

KUĆNE NEVOLJE

Mene je čekalo da riješim neke organizacione probleme u sopstvenom timu. Činilo se da bi tu makar sve trebalo biti u redu – još od meča s Polugajevskim imao sam dobar tim šahovskih pomoćnika: engleske velemajstore Rejmond Kina i Majkla Stina, kao i bivšeg sovjetskog majstora Jakova Mureja. Ali...

Dva mjeseca nakon meča sa Spaskim saznao sam da je Kin objavio knjigu o meču. Dozvolu za to od mene nije tražio, iako je u njoj objavio naše zajedničke analize. Još uvredljivije bilo je to što je na knjizi radio zajedno sa Dž. Levijem – istim onim Levijem koji je ranije bez pitanja objavio moje izabrane partije; istim onim Levijem koji je pred meč u Baguiju pripremio za štampu knjigu Karpova i Rošalja pod skandaloznim naslovom „Šah, moj život“ (engleska verzija onog iste „Devete vertikale“). Skandaloznim zato što se godinu dana ranije pod istim tim naslovom pojavila moja knjiga! Usput, tada mi je postalo jasno i zašto je Kin djelovao iscrpljeno posljednjih nedjelja meča sa Spaskim – radio je na knjizi!

Zato smo pred meč na Filipinima Kin i ja potpisali pisani ugovor. U njemu je, između ostalog, stajalo da se sekundant obavezuje da: prvo, djeluje isključivo u interesu učesnika meča; drugo, da ne radi na knjizi o meču; treće, da svu svoju novinarsku aktivnost usklađuje sa šefom delegacije.

Sada jasno uviđam svoju grešku: već tada sam morao da odstranimo dio organizma zaražen gangrenom pohlepe! To nisam učinio, želeći da sačuvam nervnu energiju koja bi mi svakako bila potrebna za formiranje novog tima – pokušao sam da izliječim, nažalost, neizlječivo...

Slutio sam da će meč biti težak, dugotrajan, da će tokom njega iskrsavati brojni pravni, politički i psihološki problemi, da će protivnik biti spreman u svakom pogledu. Trebalo je da nađem čovjeka sposobnog da nesebično brani moje interese u toj borbi. U Švajcarskoj imam prijateljicu – frajlu Petru Leeverik, rodom iz Beča. Sa 19 godina, ubrzo nakon rata, bila je oteta iz Beča od strane sovjetske obavještajne službe. Mučenjima i višednevnim tamnovanjem prisilili su je, ženu koja tada nije govorila ni riječ ruski, da potpiše besmislena priznanja da je američka špijunka! Takozvano „specijalno vijeće“ osudilo je Petru na 20 godina zatvora, i gotovo 10 godina provela je u Staljinovim logorima.

Šta reći o nezaštićenoj djevojci, kad je čak i vođa austrijskog pokreta otpora Karl Cokorn nakon oslobađanja Beča bio otet iz gradske vijećnice i završio kao zarobljenik SMERŠ-a (vidi: Moskovske novosti, br. 36, 1990).

„– Ti si engleski, američki špijun!“ – ponavljali su istražitelji. – „Htio si da saznaš i odaš naše planove...“

Da, spremali su mu sudbinu Raula Valenberga, koji je misteriozno nestao 1945. u Budimpešti... Jer SMERŠ je bio organizacija koja se nije odlikovala raznovrsnošću metoda rada. Putanja njegovih žrtava bila je ucrtana po šablonu: Moskva – Sibir, dalje – bilo gdje...

Još jedan problem me je mučio, i to mnogo prije samog meča. Moja porodica u Lenjingradu! Moja žena i sin nalaze se u nepodnošljivoj situaciji. Oni su izgnanici u sopstvenoj zemlji, bez ikakvih građanskih prava. Ali nisu se odrekli mene – ponuđeno im je da promijene prezime, ali to nisu učinili! Mom sinu, koji je bio prinuđen da napusti fakultet, počeli su da prijete mobilizacijom. Napustio je dom, krije se od milicije – u ilegali je. Više puta sam preko rođaka i poznanika slao pozive da dođu u Izrael. Tri puta su podnosili zahtjev za izlazak iz zemlje – i svaki put im je odbijen. Brežnjev bi već mogao da izda knjigu sastavljenu od pisama uticajnih ljudi iz cijelog svijeta, koji traže da se mojoj porodici dozvoli sloboda!

U aprilu 1978. obratio sam se pismom dr Euweu:

„Poštovani profesore, usuđujem se da se vratim temi našeg razgovora od 22. marta u Amsterdamu. Molim FIDE da mi obezbijedi ravnopravne uslove u meču s Karpovim. Napustio sam SSSR prije 20 mjeseci iz profesionalnih razloga. Moja porodica – supruga Izabella i sin Igor – još uvijek su u Sovjetskom Savezu. Oni žele da se ponovo ujedine sa mnom, kao što i ja želim s njima. U julu prošle godine tražili su vizu za Izrael, ali su u novembru dobili odbijenicu. Podsjećam Vas da je odlazak u Izrael jedini više-manje zakonit način da se napusti SSSR.“

U mojim odnosima sa sovjetskom stranom po tom pitanju postoji jedna slaba tačka: ja nisam državljanin nijedne zemlje i ne mogu da pozovem porodicu zakonski kod sebe. Ali to je bila vaša sopstvena ideja – da mi se dodijeli državljanstvo FIDE! Mislim da je moj lični problem ipak više povezan sa borbom FIDE za građanska prava nego sa problemom Šahovske federacije Južne Afrike, koja je izbačena iz FIDE na zahtjev Sovjeta!

Ako su Sovjeti zaista toliko osjetljivi na građanske slobode u drugim zemljama, nagovijestite im da bi za početak bilo dobro da demonstriraju malo unutrašnje slobode...

Sa najboljim željama, V. Korčnoj

Da su pustili moju porodicu, ne bih osjećao tako strašnu odgovornost na svojim plećima, a i politička tenzija oko meča bila bi neuporedivo manja. Uskoro sam dobio odgovor od dr Euwea. Izgleda da moje pismo nije shvatio ozbiljno i odgovorio je u šaljivom tonu. Najvjerovatnije je to pismo napisao generalni sekretar FIDE, član Komunističke partije Holandije, gospođa Ines Bakker, a Euwe ga je samo potpisao. A sa tim ljudima sam još 1976. godine, tokom turnira u Amsterdamu, razgovarao o tome da li da ostanem u Holandiji ili ne. Bili su tada veoma ljubazni...

Da, usput rečeno – kažu da u Holandiji članstvo u komunističkoj partiji ne samo da se ne smatra zločinom, već čak ni kompromitujućom okolnošću. Međutim, u zemljama klasične demokratije, kao što su SAD i Njemačka, članovi komunističke partije su pod sumnjom i ne primaju se baš u svaku državnu službu. Pokušajmo da shvatimo – ko je ovdje u pravu?

Prije mnogo godina, dok sam još bio sovjetski komunista, sreo sam jednu ženu – članicu tada ilegalne komunističke partije Španije. Dopali smo se jedno drugome i razvila se prilično povjerljiva konverzacija. „Ispričajte mi o svojoj zemlji, sanjam da je posjetim“, zamolila me. „To vam je kolos na glinenim nogama“, počeo sam. „Vlada SSSR-a tvrdi da od jutra do mraka brine o narodu, ali u stvarnosti je uopšte ne zanimaju problemi tog naroda. Zemlja proizvodi nevjerovatne količine oružja, a prodavnice su prazne. Nema ni traga od slobode. Vi, obična Špankinja, bili ste i u Francuskoj, i u Njemačkoj, i u Africi, a ako ja, kao velemajstor, budem loše igrao šah, neće me nigdje pustiti...“ Lice žene, koja je samo minut ranije bila tako srdačna, iznenada se promijenilo. Od ogorčenja prešla je čak sa engleskog na španski: „Kako se uopšte mogu slati u inostranstvo ljudi koji tako loše govore o svojoj zemlji!“

Glavno što razlikuje komunističke partije od ostalih i povezuje ih međusobno jeste – gvozdena partijska disciplina! To je princip demokratskog centralizma, po kojem je odluka većine obavezna za svakog člana partije, čak i ako on ima drugačije mišljenje, čak i ako po svojoj državnoj funkciji nema pravo da je sprovede! Prije svega on je – član partije! A tek onda – muškarac, žena, građanin, činovnik, šahista, ili bilo šta drugo!

Zato je 28. jula 1976. godine kalvinistkinja gospođica Bakker prvo odvezla mene u neko zabito selo kod svojih roditelja, uvjeravajući me da je to najsigurnije mjesto u cijeloj Zapadnoj Evropi, a zatim je, odmah po povratku u Amsterdam, komunistkinja Ineke Bakker bila dužna da obavijesti saborce iz partije gdje se nalazim. I ko zna, da nije holandska policija tada brzo reagovala, možda bih i ja podijelio sudbinu sovjetskog trenera za kanu, kojeg su agenti KGB-a oteli iz SR Njemačke naočigled zapanjene Evrope?

...Par dana prije polaska za Filipine pročitali smo u „Sovjetskom sportu“ zanimljivu zabilješku pod naslovom „Pred daleki put“. Ovako je počinjala: „Kada se čovjek sprema na dalek put da bi obavio veliki, važan zadatak za cijelu zemlju, prijatelji ga ispraćaju toplim riječima ohrabrenja. Danas ih je čuo Anatolij Karpov...“

Kako da ne, „veliki“ i „važan“! Nakon mog odlaska iz SSSR-a tamo su se potrudili da iz upotrebe izbace svu šahovsku literaturu u kojoj se pominje moje ime – svu literaturu za proteklih 25 godina! U Sovjetskom Savezu vlada glad za šahovskim knjigama, ali izdanja u kojima se pominje moje ime ne primaju čak ni antikvarnice! A ime tog „zločinca“ sada je opet trebalo da se štampa u novinama! Pa neka taj meč bude isto tako pobjedonosan kao tri godine njegovog, Karpovljevog, vladanja – neka donese još više slave sovjetskom svjetskom šampionu!

Ne, taj meč Karpovu nije donio slavu...

I mene su ispratili veoma toplo, i meni su stizala pisma iz mnogih zemalja, iskrena, bez ikakvog lažnog patosa. Evo jednog od tih oproštajnih pozdrava:

„Dragi Viktore! Nimalo ne osporavajući sposobnosti Vašeg protivnika, mi u njemu ipak prije svega vidimo predstavnika partijskog, ideološkog šaha, u kojima partijske smjernice nadjačavaju sportski duh. U tom smislu, Karpov Vam nije samo protivnik, već i neprijatelj, jer je tu životnu poziciju sam odabrao. Danas Vi predstavljate Šah, i mi, vjerujući u pobjedu šaha nad politikom, želimo Vam čvrstinu i mirnoću. Navijamo za Vašu pobjedu.

Vaši odani navijači, bivši sovjetski politički zatvorenici
Glezer, Mešeer, Kornblit (Beer Ševa, Izrael)“

Nažalost, daleko od toga da su svi na Zapadu shvatili značenje tog meča. Avaj, lakše je naučiti slijepog da se orijentiše nego političkog slijepca da shvati šta ga okružuje.

PRVI SUKOBI

Neposredno pred početak meča, uzimajući u obzir veliko interesovanje štampe za predstojeći meč, preduzeo sam još jedan pokušaj da pomognem svojoj porodici. Na aerodromu u Cirihu, pred let za Manilu, objavio sam otvoreno pismo L. I. Brežnjevu. Po dolasku u Manilu, predali smo to pismo sovjetskoj ambasadi. Kasnije sam, na svojoj konferenciji za štampu, ponovo pročitao tekst pisma:

________________________________________

„Duboko poštovani gospodine Brežnjev,

Vama se obraća profesionalni šahista, velemajstor, do nedavno državljanin SSSR-a, sada nastanjen u Švajcarskoj. Prije dvije godine, ne mogavši više da podnosim otvoreno neprijateljski odnos partijskih i sovjetskih sportskih rukovodilaca i ne nalazeći mogućnost da nastavim aktivnu kreativnu djelatnost u SSSR-u, emigrirao sam na Zapad.

U Sovjetskom Savezu ostala je moja porodica – žena i sin. Lojalni sovjetski građani, oni su, vođeni osjećajem ljubavi prema mužu i ocu, u julu 1977. godine podnijeli zahtjev za izlazak iz SSSR-a. U novembru 1977. mojoj porodici je odbijena viza za izlazak. U usmenom razgovoru rukovodioci milicije u Lenjingradu nisu krili da su članovi moje porodice taoci koji treba da plate za moj bijeg.

Od trenutka podnošenja zahtjeva za izlazak prošla je gotovo godina. Položaj mojih najbližih je katastrofalan. Oni su lišeni sredstava za život, mogućnosti da rade ili studiraju. Vlasti ih gledaju sa sumnjom i zlobom, ljudi izbjegavaju kontakt sa njima. Prava zagarantovana Ustavom sada su grubo ograničena za članove moje porodice, a obaveze nisu! Mog sina, koji je već godinu dana odlučan da se oprosti s domovinom, sada žele da pošalju u vojsku.

Vi, gospodine Maršale Sovjetskog Saveza, veličate junaštvo Muhameda Alija, koji je odbio da ratuje u Vijetnamu. A moj sin takođe ne želi da ratuje, ne želi da bude vojnik vojske zemlje koja je njegovog oca nemilosrdno progonila!

Čudno je, gospodine Predsjedniče Vrhovnog Sovjeta SSSR-a,

kakav je to poziv na rad, na stvaranje nezdravih odnosa u sportu.

I, na kraju krajeva, zbog profesionalne nesposobnosti sovjetskih rukovodilaca ne kažnjavaju se oni koji su krivi, već oni koji su nezaštićeni…

Ovog dana, na Filipinima počinje meč za svjetsku titulu između sovjetskog velemajstora, svjetskog šampiona A. Karpova i mene.

Sovjetsko rukovodstvo je više puta izjavljivalo da sport treba da bude odvojen od politike. Uvjeren sam da će na tom principu insistirati i zemlje učesnice Olimpijade koje treba da se održe 1980. godine u Moskvi.

Obraćam se Vašem političkom razumu, gospodine Generalni sekretaru!
Da bi meč za svjetsku titulu u šahu protekao u normalnoj, sportskoj atmosferi, bez političkih komplikacija, molim Vas da dozvolite mojoj porodici da napusti SSSR.

Molim Vas da pokažete dobru volju i ispunite jednu od odluka međunarodne konferencije o ljudskim pravima u Helsinkiju, koja predviđa spajanje članova porodica. Obraćam se Vašem milosrđu, gospodine Predsjedniče. Molim Vas da pokažete samilost prema dvoje građana SSSR-a čiji životi, voljom sudbine, više nisu povezani sa životom sovjetskog društva, i da im dozvolite da napuste Sovjetski Savez.

Velemajstor Viktor Korčnoj

---

Tokom konferencije za štampu, pismo koje je predato ambasadi bilo mi je vraćeno u hotel. Koverta je bila poderana, unutra – nijedne riječi odgovora. Pa dobro, diplomate svake zemlje različito shvataju svoju dužnost.

Ne treba da budemo naivni: sa sadržajem pisma, naravno, upoznali su se službenici ambasade, rukovodstvo sovjetske delegacije i, bez sumnje, neko iz sovjetske vlade. Po svemu sudeći, nakon što su pismo primili u ambasadi, zavladala je pometnja. Po Baturinskog je hitno poslato vozilo i on je doveden na konsultacije.

Direktan odgovor na pismo nikada nije uslijedio.
Ali mjesec dana kasnije, u svojoj izjavi, Baturinski je pomenuo političke insinuacije i provokacije Korčnoja uoči meča – imajući, najvjerovatnije, prvenstveno na umu moje pismo Brežnjevu.

Uobičajena logička greška — zamjena uzroka i posljedice — rado se toleriše u sovjetskim političkim raspravama!
Šta je, u krajnjoj liniji, zapravo provokacija: samo progon moje porodice ili pominjanje tog progona?!

…Dakle, 2. jula u Manilu je stigla moja ekipa u sastavu od pet ljudi: Kin, Stin, Murej, fraulein Leeverik i ja. Tokom noći su stigli i Sovjeti – u sastavu od četrnaest ljudi... Bio sam psihološki spreman za žestoku borbu, ali sam ipak, suočen s dolaskom tako velike ekipe, pao u depresiju.

3. jula održana je konferencija za štampu sovjetske delegacije. Protekla je prilično dosadno. U svojoj izjavi Baturinski je istakao da su došli da igraju šah – čist šah.
I, iz nekog razloga, niko od novinara nije postavio pitanje: ako su došli samo s tom svrhom, zašto ih je onda tako mnogo?! Sovjeti su se, uostalom, koliko su mogli, trudili da sastav svoje delegacije drže u tajnosti. Jedan od novinara postavio je pitanje o mojoj porodici. Ali je odgovor opet bio isti – onaj glupavi:

„Mi smo došli da igramo šah, ništa drugo ne znamo.”

Moja konferencija za štampu održana je dan kasnije. Pročitao sam pismo Brežnjevu i izjavio da odgovornost za očajnu situaciju moje porodice snosi Sovjetska šahovska federacija, i da bi Karpov, ako bi želio, zahvaljujući svom izuzetnom statusu u SSSR-u, mogao da se založi da se mojoj porodici dozvoli odlazak.
Ponovo – po ko zna koji put! – napomenuo sam da čovjek sa takvom prošlošću kao što je ima Baturinski, nema pravo da predvodi šahovsku delegaciju na meču za svjetsku titulu.

Iskoristio sam prisustvo Talja na konferenciji i uputio mu prekor:

„Nema pravo velemajstor da piše o drugom velemajstoru gadosti i svjesne laži!”
Zatim sam pokazao novine u kojima je Talj napisao da su niskorazredne trikove Fišera nadmašili postupci Korčnoja u meču sa Spaskim…

Ima pravo, dragi čitaoče!
Zamislite da ste velemajstor svjetske klase, i da vam tri godine ne dozvoljavaju da putujete na međunarodne turnire — pa vi biste napisali i mnogo gore od toga!

Usput, neko me je pitao da li se bojim za svoj život.
Odgovorio sam:

„U ovom meču sam potreban Karpovu kao partner, i ako izgubim – sve će biti u redu.
Ali ako, ne daj Bože, pobijedim – e onda ću zaista morati da se bojim za svoj život!”

Nekoliko dana kasnije, na naš izričit zahtjev, Kampomanes nam je dozvolio da pogledamo pasoške podatke članova sovjetske delegacije. Nismo se odmah snašli ko je ko, ali se slika na kraju razjasnila. Dakle:

1. Karpov.

2. Baturinski – vođa delegacije, penzionisani pukovnik, načelnik odjeljenja za šah i dame pri Sportskom komitetu SSSR-a i zamjenik predsjednika Šahovske federacije.

3. Kalašnikov – zamjenik vođe delegacije, visoko tehničko obrazovanje, KGB agent.

4. Balašov – velemajstor, glavni trener.

5. Zajcev – velemajstor, drugi trener.

6. Talj – bivši svjetski prvak, dopisnik časopisa „64“, treći trener. Zapravo, bilo je jasno da aktivno pomaže Karpovu, iako je njihova saradnja zvanično objavljena tek nakon meča.

7. Rošalj – Karpovljev ataše za štampu, dopisnik TASS-a.

8. (Nedostaje u originalu, moguće greškom preskočen broj)

9. Zahar – lični psihijatar i psiholog Karpova, saradnik jednog od zatvorenih naučnih instituta (vjerovatno iz oblasti avio-kosmičke ili medicinske nauke).

10. Krilov – specijalista za fizičku kulturu, KGB agent.

11. Pliščenko – Karpovljev lični tjelohranitelj, krupni specijalista za karate, KGB agent.

12. Kuvar–dijetetičar, prezime ne pamtim, nisu dozvolili da ga zapišemo. Postalo je jasno tokom meča da je stručnjak za pripremu ginsenga u jestivom obliku.

13. i 14. Prevodioci s engleskog i španskog jezika – takođe sovjetski obavještajci.

Dodajmo da je ubrzo nakon početka meča Karpov zatražio sovjetskog masera, iako na Filipinima nije manjkalo stručnjaka te vrste. Stvarno su mu poslali masera – ili iz ambasade ili čak iz Sovjetskog Saveza. Meč su „nadgledali“ i radnici sovjetske ambasade u Manili: čas jedan, čas drugi, pa onda njih nekoliko zajedno, uvijek u prvim redovima gledališta.

U toku meča u Bagio su takođe pristigli: Vasjukov, velemajstor, četvrti trener; Sevastjanov, kosmonaut, predsjednik Sovjetske šahovske federacije – i onda sam shvatio s kim imam posla!

V. Baturinski: „Posebno nezadovoljstvo izazvao je sastav sovjetske delegacije kod izazivača. ‘Došlo ih je previše i ne zna se sa kojim ciljevima’, – bunio se on. Više od polovine članova naše delegacije odmah je označeno kao tajni agenti. Bolesna mašta odbjeglog velemajstora vidi ih svuda“ (iz knjige „Stranice šahovskog života“, Moskva, 1983).

Prisjeća se bivši svjetski šampion u međunarodnoj igri dame Iser Kuperman:

„Po svom položaju u šahovsko-damskom svijetu Sovjetskog Saveza, Baturinski je bio pravi gazda. Od njega je zavisilo veoma mnogo – dodjele počasnih titula, razne privilegije, stipendije, a najvažnije – putovanja u inostranstvo. Bivši vojni tužilac, pametan, uporan, zloban i nemilosrdan, Baturinski je savršeno odgovarao sovjetskom rukovodstvu. Nepokolebljivo i dosljedno sprovodio je strogu zvaničnu politiku...

Dugo prije nego što je zasijala zvijezda mladog Karpova, Baturinski je uvidio njegov potencijal i počeo da ga štiti, promoviše na sve moguće načine, pomažući mu i u pobjedama... Uz punu podršku Baturinskog, Karpov je kasnije zauzeo mjesto glavnog urednika časopisa ‘64’. Pošto Anatolij nije mogao stalno i ozbiljno da vodi časopis, njegove želje i volju sprovodio je novinar Alik Rošalj, koji sistematski uzdiže i reklamira Karpova svuda gdje je to moguće. To Rošalju i obezbjeđuje određeni autoritet u rukovodećim krugovima i pravo na putovanja u inostranstvo, uključujući i Karpovljeve mečeve protiv mene.“

Napomena urednika: Sporno mišljenje. Prema riječima Karpova, „Aleksandar Rošalj je jedan od najsvjetlijih i najoriginalnijih šahovskih novinara našeg vremena“ (Enciklopedijski rječnik ‘Šah’, Moskva, 1990).

Stigli smo u Bagio. Vrijeme je bilo loše, bilo je dosadno. Ipak, radili smo.

Pregledali smo vilu koju su nam organizatori dodijelili. Inače, to je bila ideja Karpova – seoska vila za vrijeme meča. Pretenciozna ideja, koja pokazuje razmah mladog šampiona: nije svaki organizator spreman da potroši toliku gomilu novca! Srećom, vlada Filipina je odobrila čitav milion dolara za organizaciju meča – izgleda da je taj meč vladi bio potreban!

9. jula u Bagio je stigao glavni sudija, njemački velemajstor Lotar Šmid. Predložili smo da odmah počnu pregovori o detaljima meča, kako bismo sve na miru razmotrili. Ali Sovjeti su insistirali da se pregovori počnu samo dva dana prije otvaranja. Insistirali – i insistirali! Zašto to, kad god oni insistiraju, uvijek uspiju da ostvare svoje? Valjda su oni uvijek u pravu! Pitam se šta o tome misle u Kini...

Otvaranje meča bilo je neobično i odvijalo se u dvije etape. Dan prije zvanične ceremonije, ambasador SSSR-a V. Mihajlov priredio je prijem u Bagiu, na kojem je prisustvovao i predsjednik Filipina Ferdinand Markos. Za našu grupu, Kampomanes je iste večeri organizovao koktel-zabavu. Ni sam Kampomanes, ni predsjednik države, nisu se pojavili.

Istog tog dana, 12. jula, Baturinski je "po nalogu šampiona" – ovu formulaciju ćemo još više puta čuti – objavio izjavu. Tri tačke iz tog memoranduma zaslužuju da se pomenu.

Karpov, u interesu očuvanja normalne sportske atmosfere, pristaje da se pred početak partije rukuje stojeći, osim u slučaju kada jedan od učesnika zakasni na partiju.Kar pov nema ništa protiv toga da ja koristim specijalnu fotelju, ali zahtijeva da se ona prethodno podvrgne provjeri.

Američki pisac Emanuel Štajn, koji je kasnije postao Korčnojev pres-ataše:

„Čim su Karpovljevi pratioci saznali da je Korčnoj na meč donio fotelju u kojoj se lako može zavaliti unazad ili nagnuti naprijed, odmah su zatražili da se ‘namještaj’ podvrgne laboratorijskoj analizi. Rendgenski zraci ništa nisu otkrili. Isti takav rezultat pokazala je i analiza Fišerove fotelje 1972. godine tokom njegovog meča sa Spaskim. Treba se podsjetiti da pravilnik meča nije određivao kakav kvalitet stolica treba biti..."

(iz članka „Kentaurovski šah“, Kontinent br. 21, 1979).

V. Baturinski:

„Za svaki slučaj, Korčnojeva fotelja podvrgnuta je rendgenskom pregledu, i ljekar-rendgenolog izdao je zvanično uvjerenje da je ‘pacijent zdrav, sumnjiva zatamnjenja nisu otkrivena’“ (Stranice šahovskog života).

Posljednja tačka saopštenja, bez sumnje, pripada peru samog Baturinskog.

Napola upitno, napola potvrđujuće, sa prikrivenom prijetnjom, on se raspitivao da li su preduzete mjere da se učesnici meča i druga ugledna lica zaštite od uvreda. Nepokolebljiv i osvetoljubiv, kao sama sovjetska vlast, stavljao je do znanja da će mi se za nastup na konferenciji za štampu – svetiti!

Sljedećeg dana sastavljena je takozvana Komisija za žalbe. Nju je formirao dr Eve, sa svojom, građaninu slobodnog svijeta svojstvenom, objektivnošću: Baturinski, Leeverik, Malčev (Bugarska), Edmondson (SAD), Šmid (SR Njemačka), Kampomanes, Lim Kok An (Singapur) – predsjednik. Sastav je izgledao sasvim normalno. Baturinski i Leeverik su kao dva pola, Malčev bi vjerovatno bio na strani Sovjeta, ali Edmondson bi, po logici, trebao biti na mojoj strani. Glavni sudija i organizator meča – njihova neutralna pozicija je očigledna! A predsjednik? Pa, predsjednik bi uopšte trebao biti uzor objektivnosti!

Izvinite na malom odstupanju, čitaoče. Odavno je poznato da za boljševike objektivnost u političkim pitanjima ne postoji. Veliki praktičar komunističke izgradnje Vladimir Iljič Lenjin je osudio "buržoaski objektivizam" još prije rođenja sovjetske države! Za sovjetske službenike ne postoji logika, poštenje, objektivnost u političkoj borbi (a koja borba nije politička?!). Ono što je potrebno Sovjetima, to je logično, pošteno, objektivno! I zapadni službenik, nenaviknut na takav moral, nađe se u ćorsokaku! On popušta pred ljudima koji ne sumnjaju u svoju ispravnost, drski, beskompromisni, spremni na sve radi postizanja svog cilja!...

Tako je i u našem slučaju. Komisija se malo opirala, a zatim, popustivši pred žestokim, neobuzdanim pritiskom, krenula je da ugađa Sovjetima, glasajući protiv mene, glasajući protiv sopstvenih odluka, glasajući protiv svoje savjesti! Samo da bi Sovjeti bili zadovoljni, samo da bi konačno nastao mir.

Kako se ne sjetiti da je Sovjetski Savez uvijek bio inicijator demagoške kampanje za mir u čitavom svijetu. A u samoj zemlji ljudi su se smijali: "Da, rata neće biti. Ali će biti takva borba za mir, da kamen na kamenu neće ostati!"

...I tako, prvo zasjedanje Komisije. Prisutan je dr Eve, donekle smanjujući napetost svojim autoritetom. Centralno pitanje: mogu li igrati pod zastavom Švajcarske? Ako da – znači, nalazim se pod zaštitom švajcarske države, Šahovske federacije Švajcarske. Imamo dokaze. Federacija me podržava, država je saglasna da me uzme pod svoju zaštitu. Baturinski izjavljuje da po pravilima FIDE moram godinu dana boraviti u zemlji da bih imao pravo na zastavu. Eve odgovara da u pravilima FIDE takvog člana nema.

Napustivši Njemačku, Šmid je zatražio mišljenje autoritativne nezavisne pravne organizacije o ovom pitanju. To mišljenje, u vidu traktata na 10 stranica, se čita. Suština razmatranja pravnika: da bi se obezbijedila pravna jednakost u meču, meni treba omogućiti da igram pod državnom zastavom.

Baturinski se opire. On smatra da mogu igrati samo s natpisom "Stateless" ("bez državljanstva"). Komisija ga ne podržava. Sve je jasno: pravna organizacija i još uvijek objektivni članovi Komisije teže jednakosti učesnika, dok je sovjetska strana – protiv. Baturinski je bijesan! Izgubivši samokontrolu, s pjenom na ustima, on skače sa mjesta: "Ja sam odgovorni predstavnik sovjetske države", viče on. "Ako Korčnoj bude imao zastavu, moja vlada neće pristati da započne ovaj meč!" I zalupi vratima.

Eto ti! Eto ti aduta! Meč se neće održati? A šta da rade organizatori, koji su već uložili toliko truda i sredstava?! Razumijem Kampomanesa – sljedećeg dana on je glasao za Baturinskog. Logično: pretpostavimo da odbijem da igram bez zastave i meč sa mnom se neće održati. Pa šta onda. Doći će Spaski! Živjela FIDE i pravila meča koja je ona pripremila!

Sljedećeg dana Komisija se jednom zauvijek predala ucjeni sovjetskih funkcionera. Većinom glasova – četiri prema dva (Šmid, Leverik), uz jednog uzdržanog (Lim Kok An) – ostao sam bez zastave. Zatim je, u vezi s mojim protestom, prihvaćen kompromisni predlog Edmondsona: na sceni, pored zastava FIDE i Filipina, biće i zastava SSSR-a, ali na stolu za igru zastava neće biti uopšte.

Ipak je Lenjin bio u pravu: ne postoji nikakva „zlatna sredina”! "Objektivni" Šmid se obezbijedio „objektivnim mišljenjem pravnika” i time mi izašao u susret. A „neutralni” Edmondson, veliki ljubitelj kompromisa, samo je pomogao Sovjetima u njihovoj još uvijek delikatnoj situaciji. Od tada sam bio lišen ne samo zastave, već i pravne ravnopravnosti!

A evo šta je pisala naša štampa tri godine kasnije, osvrćući se na meč Karpov – Korčnoj u Meranu:

„Sovjetska delegacija je od samog početka bila nastrojena tako da se borba na šahovskoj tabli vodi po svim pravilima FIDE i u skladu sa sportskom etikom. Upravo zato je naša delegacija, bez suvišnih sporova i diskusija, pristala da čovjek bez domovine – Korčnoj – igra pod zastavom Švajcarske...”

To je, objašnjava Rošalj, „formalno kršenje koje svjetskog prvaka... ne zanima.”

Zaista je čudesno kako se s vremena na vrijeme, u zavisnosti od geografije, mijenjaju interesi i predstave o sportskoj etici!

Da li se tada moglo pretpostaviti da će priča iz Bagija sa zastavama ikada biti ponovljena? A ipak – ponovila se, i to u meču u Njujorku 1990. godine između Kasparova i Karpova. Evo odlomka iz intervjua G. Kasparova za časopis „Šah u SSSR-u” (broj 4, 1991):

– U početku vaša odluka da igrate pod trobojkom Rusije nije izazvala veće negodovanje komuniste Karpova. Na otvaranju je rekao da mu je svejedno pod kojom ćete zastavom igrati. Ali kasnije se, izgleda, predomislio...
– Jednostavno, u početku nisu znali šta da rade. Karpovljeva delegacija je čekala instrukcije iz Moskve. A kada su one stigle, donesena je ista odluka kao nekada u Bagiju, kada su Korčnoja natjerali da skloni švajcarsku zastavu i istovremeno uklonili sovjetsku sa stola. A sada im je ruska trobojka toliko bila trn u oku, da su spremno žrtvovali i svoju – crvenu.”

Sljedećeg dana održano je svečano otvaranje meča. Na ceremoniji je, pored himni FIDE i Filipina, trebalo da bude izvedena i sovjetska himna. Dvoumio sam se – da li da ustanem u tom trenutku ili da demonstrativno ostanem da sjedim... I odjednom, umjesto sovjetske himne, zasvirala je „Internacionala“ – himna komunista čitavog  svijeta!
„Gdje sam ja to? Zar nisam na kongresu KPSS?“ – pomislio sam.
Svi u Sali su ustali, ustao je i predsjednik Markos. Ja sam sa fraulein Leeverik ostao da sjedim: na kraju krajeva, samo komunisti su dužni da odaju počast toj muzici... Ukratko, došlo je do greške, ali ostaje pitanje – namjerne ili slučajne?

B. Crnčević:

„A zatim je zasvirala ‘Oda radosti’ od Betovena, koju je za ovu priliku izabrao Viktor L’vovič – čovjek bez državljanstva, zastave i himne. On nije ustao kada se izvodila ‘Internacionala’, koja nije himna Anatolija, a Anatolij nije ustao kada se izvodila Betovenova oda, koja nije himna Viktora. Florensio Kampomanes, taj Šiva u ljudskom obličju, izbjegao je mogući skandal.”
(„Emigrant i Igra”)

Iste večeri održana je svečana večera. Na počasnom mjestu sjedio je predsjednik Markos, desno od njega Karpov, lijevo – ja.
Neposredno prije početka večere neprimjetno sam predao Markosu pismo sa molbom da pomogne mojoj porodici. Za stolom je pročitao pismo i obećao da će razmisliti na koji način može da pomogne. Odgovor na pismo nikad nisam dobio...

Nakon što su me lišili zastave, stigla su mi neka zanimljiva pisma. Evo jednog iz američke savezne države Teksas:

*„Nedavno smo saznali da igrate šah bez prava na zastavu i himnu. Šteta, jer ostavljate utisak istinske ličnosti, čovjeka koji se ne boji da snosi odgovornost za svoja uvjerenja. Takvi ljudi su rijetkost u svijetu... Kod nas u Teksasu ljudi sa takvim jakim karakterom izazivaju divljenje. Nudimo vam ono najvrednije što imamo – zastavu Teksasa. Usamljena zvijezda simbolizuje posebnost naše države.
Neka vam Božja ruka dâ snagu!
P.S. Želimo vam da prikucate isprženu kožu vašeg protivnika na zid vaše šupe!
Vil Haris, Džejms Mansur”

Uz pismo je bila priložena i pošiljka sa zastavom savezne države Teksas!

A evo i jednog drugog, podjednako radoznalog pisma sa dirljivom ponudom da igram pod zastavom jedne male zemlje u Jugoistočnoj Aziji:

„Naređeno nam je da vas obavijestimo da, ukoliko zatražite, biće vam dozvoljeno da igrate pod zastavom naše zemlje i dobićete samu zastavu. Ako želite, možete dobiti i državljanstvo prije početka meča. Ako to nije dovoljno, možete biti imenovani za predsjednika naše nacionalne šahovske federacije sa svim ovlašćenjima. Ako i to nije dovoljno – možete postati ambasador naše zemlje na Filipinima...”

Ne krijem – bilo je prijatno dobiti takvo pismo. Ali, plašeći se direktne konfrontacije sa predsjednikom Markosom – ne više oko šahovske table, već oko ostrva u Južnokineskom moru – nisam prihvatio ponuđenu primamljivu sinekuru...

IZNENAĐENJA NA STARTU

I eto ih – sjede jedan naspram drugoga: jedan – narodni heroj,
što pije kefir u kritičnom trenutku,
drugi – negativac bez imena i porijekla, s prezrivim nazivom: „pretendent“.
Kraj sedamdesetih. Autor nepoznat.

A. Rošalj: „Tu se još jednom jasno vidi koliko svjetski šampion – najjači šahista planete – ima poklonika.“
Pretendent, izazivajući osudu istinskih ljubitelja drevne igre, igra poteze ne samo za šahovskom tablom (TASS, „Sovjetski sport“ itd.).

Prva partija odigrana je 17. jula. Nije bila previše uzbudljiva i završila se remijem u 19. potezu.
Tokom druge partije pojavljuje se novi problem u odnosima sa sovjetskom stranom.
Usred partije, Karpov je od svojih pomoćnika dobio piće koje je izgledalo kao voćni kefir, a Sovjeti su ga nazvali – „jogurt“.
Naizgled, ko bi mogao imati prigovor da se tako bezazlen proizvod prenese na scenu tokom partije?

Međutim, stvar nije u nazivu, nego u principu. Po pravilima FIDE, tokom partije zabranjen je svaki kontakt igrača sa gledalištem.
Jednom prilikom, u Beogradu, frau Leeverik je pokušala da mi preda čokoladu koju sam slučajno zaboravio da ponesem na partiju, ali glavni sudija Kažić to, s pravom, nije dozvolio.
Ovoga puta, sudija iz nekog razloga – nije preduzeo ništa...

Obično sa sobom nosim čaj ili sok, čokoladu i još ponešto. Karpov je mogao da učini isto, ali je odlučno odbio. Komisija je potrošila čitav dan razmatrajući ovaj problem.
Protest, koji je pročitala frau Leeverik, napisao je Kin u poluironičnom tonu – kao, može se smatrati da je predaja „jogurta“ zapravo sugestija Karpovu, gdje bi boja napitka mogla ukazivati na taktiku koju treba da primijeni u partiji.

Pročitan je i odgovor Baturinskog.
Pukovnik je sa zadovoljstvom prihvatio šalu i razradio je, ali – nije imao namjeru da odgovori na suštinu pitanja.

A. Rošalj: „Prisutni novinari na meču duhovito su ovaj ‘protest’ nazvali – ‘bura u čaši kefira’“ (TASS, „Sovjetski sport“ itd.).
A. Karpov: „Nemam riječi da komentarišem buru u čaši kefira, kako je to duhovito nazvao jedan sovjetski novinar u svom izvještaju iz novina“ (iz knjige „U dalekom Bagiju“, Moskva, 1981).
V. Baturinski je konačno razjasnio pitanje autorstva:
„Ovo pitanje, koje je naš pres-atache A. Rošalj nazvao ‘burom u čaši kefira’, zaista je bilo ozbiljno razmatrano na sastanku Komisije“ („Stranice šahovskog života“).

E pa u čemu je stvar? Zašto Karpov ne nosi napitak sa sobom? Ispostavlja se da proizvod može da se pokvari. Kad se pripremi, mora se odmah poslužiti, inače ni frižider ne pomaže!... A kako mislite da je završena rasprava? „Članovi Komisije za žalbe meča, naravno, su se nasmijali i odbacili glupi protest“, pričao je kasnije Karpov. „Ali glavni sudija tada nekako nije imao smisla za humor. Počeo je da priča o boji napitka, iako, ponavljam, boja – svjetlija ili tamnija – zavisi samo od proporcija tečnog proizvoda u čaši.

Sudija me zamolio da se taj obrok donosi u isto vrijeme – u 19 sati i 15 minuta, otprilike na sredini partije. Nije mi se raspravljalo, pa sam pristao...“

Bilo je zanimljivo gledati kako se „jogurt“ nosio ispod miške dva sata, pa se zatim predavao Karpovu, kako bi on tada bukvalno skočio sa mjesta i uništio proizvod.

Ne čini li vam se sve to čudnim, čitaoče? Meni – čini. Primijetio sam da Karpov nakon „jogurta“ često počne da igra brzinom mitraljeza! Treba li vam objašnjenje? Sovjeti ne vjeruju nikome na svijetu (sjetite se samo epizode sa stolicom), ali mogu li sebi da vjeruju? Ne bi bilo loše da se taj „jogurt“ podvrgne hemijskoj analizi: iako FIDE nije zauzela zvaničan stav prema dopingu, čitav svijet osuđuje njegovo korišćenje tokom sportskih takmičenja.

M. Štejn: „Ogromna većina novinara, kako sovjetskih – što je jasno – tako i zapadnih, smatrala je da je u 'oluji u čaši jogurta' kriv isključivo izazivač, i da njegove mliječne primjedbe ne vrijede ni pišljiva boba... Monrealška prevara svjetskog i olimpijskog šampiona iz 1972. u modernom petoboju, komuniste Borisa Oniščenka, bila je, kao čarobnim štapićem, zaboravljena, usprkos tome što je televizija snimila prevaru i prikazala je gledaocima mnogih zemalja. Da, da, Karpov nije Oniščenko, ali šahovskog kralja je neumorno nadzirao KGB, odnosno Baturinski i Ivonin, a ti su znali što rade u sportu. Korčnoj se, naravno, sjećao kako je upravo KGB „namještao“ mečeve sovjetskih hokejaša protiv Kanađana u Moskvi. Prvo su svemoćne službe pokušale telefonskim pozivima da izbace strane goste iz takta. Nije pomoglo! Onda su tri operativne grupe uspješno primijenile „lopovski“ metod i oteli Kanađanima mesne zalihe koje su posebno dopremljene iz Kanade – oko cent i po mesa. I šta mislite? Upravo je stomak slomio borbeni duh sportista iz Zemlje javorovog lista. Zaposleni u Komitetu državne bezbjednosti za tu akciju su dobili nagrade i... završili u knjizi Džona Barona „KGB“. E pa, vjerujte u jogurt-poštenje sovjetske delegacije!“ („Kontinent“ br. 21, 1979).

Treća partija bila je sadržajnija od prethodne dvije. Karpov je upao u opasnu ofanzivu. Nažalost, u odlučujućem trenutku nisam pronašao najjači nastavak i on se odbranio.

U četvrtoj partiji, igrajući crnima, lako sam izjednačio – opet remi. Uoči te partije, dr Eve  je saopštio da odlazi, pa je za odgovornog predstavnika FIDE na meču imenovao Kampomanesa. Poštedite me, čovjek koji je lično zainteresovan za finansijski uspjeh – makar bio i anđeo – ne može ostati neutralan u svim pitanjima vezanim za takmičenje. Po meni, to je jasno kao dan.

Tako da Eve-a više nije bilo na četvrtoj partiji. I, neobičnom slučajnošću, u sali se pojavio neobičan tip! Sjedio je u jednom od prvih redova, uporno me posmatrao, svim silama pokušavajući da privuče moju pažnju. Bilo je očigledno da ima veze sa Karpovom. Uopšte, sjedio je svih pet sati nepomično – njegovoj izdržljivosti mogao bi pozavidjeti i robot! Ali u trenucima kada je bio red na Karpova da odigra potez, on bi doslovno skamenio. Mogla se osjetiti kolosalna misaona aktivnost u tom čovjeku!

B. Crnčević: „Viktor Ljvovič je predvidio da će Anatolij dovesti u Bagio čovjeka iz mračne nauke – parapsihologa – i zadužio je fraulein Leverik da ga pronađe. Ona je to i učinila. Primijetila je doktora Vladimira Zuhara, koji je, sjedeći u četvrtom redu, neprirodno drhtao i iz sve snage kolutao očima čas prema Viktoru, čas prema Anatoliju. I Korčnoj je obavijestio svoje ljude: „Vrač je tu.“ („Emigrant i Igra“)

Subjekt mi se nije dopao. Zamolio sam fraulein Leeverik da obrati pažnju na njega i, ako je moguće, da ga ne ostavlja samog u sali. Pokušao sam da pokrenem pitanje Zuhara pred Komisijom za žalbe – da se utvrdi njegov identitet i da se udalji od scene. Ali taj prvi pokušaj završio se potpunim neuspjehom. Na upit fraulein Leeverik, Baturinski je odgovorio dostojanstveno: „Doći će vrijeme – reći ćemo vam ko je on, a za sada je to turista!”

Nakon nekoliko dana uložili smo protest: zamolili smo Komisiju za žalbe da sovjetski predstavnici sjede na mjestima posebno određenim u amfiteatru za članove delegacija. Tada je Baturinski izjavio da postoje zvanični i nezvanični članovi delegacija, i da su posebna mjesta namijenjena samo za zvanične članove! U pravila FIDE ja bih unio tu izjavu kao „Baturinsku dopunu”. Sa pravnog stanovišta, to je potpuni apsurd: ako ni u pravilima FIDE ni u pismu šampiona uoči meča nije bilo podjele pomoćnika na „zvanične” i „nezvanične”, znači da takva podjela ne postoji. Sa praktične tačke gledišta, to je jednostavno prevara: treneri i ljekari, koji nikako ne utiču na igru, sjede daleko, a psiholog i naoružani agenti KGB-a – pored scene!

A Ivonin, zvanični rukovodilac šaha u SSSR-u – kako on može biti „nezvanični član“?! Taj isti čovjek koji mi je u januaru 1975. godine, osuđujući moje ponašanje, u svom kabinetu saopštio kakvoj ću kazni biti podvrgnut. „A ako se budete i dalje ponašali nepravilno – dodao je Ivonin – mi ćemo se, ne bojim se to da kažem, rastati...” I stvarno smo se rastali – ali nipošto onako kako je on to zamišljao! A sada mi već sam njegov izgled izaziva gađenje! I on je, prema „Baturinskoj dopuni“, dobio pravo da sjedi u prva tri reda – među počasnim gostima!

Šta reći – priznajmo sovjetski prioritet: u tumačenju zakona – ne samo šahovskih, nego bilo kojih – njima nema ravnih!

A šta je uradila Komisija za žalbe? Bez dvoumljenja je prihvatio tu „dopunu“...

Peta partija je bila odložena u nepovoljnoj poziciji za Karpova. I danas mi je teško da shvatim kako ni sekundanti, ni dopisnici-velikani, ni ja lično nismo primijetili zapisani potez Karpova. Potez je zaista bio jak i morao sam za tablom potrošiti četrdesetak minuta da bih osmislio plan igre. Ubrzo nakon nastavka partije, našao sam se u žestokom cajtnotu. A onda je protivnik iznenada dozvolio da mu se da mat u nekoliko poteza, a ja sam propustio tu šansu!

U nastavku, moje prednosti nisu bile dovoljne za pobjedu. Najprije sam testirao preciznost Karpovljeve odbrane u teškoj završnici po njega, a zatim, uvjerivši se da je dobro savladao „domaći zadatak“, priuštio sam sebi zadovoljstvo da patiram svjetskog šampiona. Prvo, u tom slučaju nije bilo potrebe da mu predlažem remi. A drugo, koliko god pat bio logičan završetak šahovske partije, primiti ga je pomalo ponižavajuće. Smiješno, ali istinito! Vjerovatno je nakon tog slučaja Karpov smatrao da je na neki način uvrijeđen.

Još nešto u vezi s petom partijom. Kada je nakon dugotrajnog nastavka konačno zabilježen remi, jedan sovjetski pukovnik pravosuđa, naočigled čitave poštene publike, izljubio je filipinskog milionera Campomanesa!

U šestoj partiji sam ponovo lako izjednačio igru, i Karpov je ubrzo ponudio remi. Tu sam pokazao malu slabost. Bilo je očigledno da mu se pozicija ne dopada, i da je potrošio više vremena... Nažalost, ni ja nisam od čelika. Naporno doigravanje prethodnog dana ostavilo je traga i na meni, pa sam pristao na remi.

Početak sedme partije obilježen je incidentom koji, zbog svoje beznačajnosti, nije zabilježen u štampi. Podsjetiću čitaoca da je uoči meča, na moj prijedlog, usvojena ceremonija rukovanja stojeći prije partije (u svojim predlozima sam naročito insistirao na toj tački, jer je 1974. godine u Moskvi 23-godišnji Karpov bio prilično neljubazan prema svom 43-godišnjem protivniku).

Skoro nedavno, Karpov je šahovskom svijetu predstavio novu verziju događaja u Bagiju: „U svojim intervjuima prije meča Korčnoj je koristio sve mogućnosti – samo da bi me izbacio iz ravnoteže. Na njegovo insistiranje, prije i poslije partije nismo razmjenjivali rukovanje” („Sestra moja Kaisa“, Njujork, 1990).

Došavši na partiju, vidio sam Karpova kako sjedi. Nije ustao kada sam prišao stolu. Sjeo sam, ali tada se Karpov pridigao i pružio mi ruku. Zatekao me nespremnog, na njegovom licu pojavila se prekorna podrugljiva grimasa. Savladavši zakon inercije, kroz sekundu sam se i ja podigao... Sve je to prošlo neprimijećeno od strane novinara, pa čak i glavnog sudije. Sada mi je jasno da je to bila fino osmišljena uvertira za predstavu pred narednu partiju...

U međuvremenu je počela sedma partija – možda i prva od mnogih nenormalnih u ovom meču. Kao odgovor na iznenađenje prije početka susreta, iznenadio sam Karpova u otvaranju! Primijenivši zanimljivu ideju Murreya, postigao sam nadmoćnu pozicionu prednost. Karpov je sjedio blijed, sa suzama u očima. A meni nije bilo do njega: bojeći se sovjetskog psihologa, odlučio sam da ovu partiju igram iz zaklona – da većinom sjedim ne na sceni, već u sobi za odmor, ispred monitora. Samo kada bi Karpov odigrao potez, htio-ne htio, morao bih da sjednem za tablu – nisam želio da ponavljam ponašanje Spaskog iz meča sa mnom. Nije mi bilo uobičajeno da igram tako – obično sjedim za tablom skoro svih pet sati – i zato sam igrao daleko od svoje najbolje igre.

Partija je bila prekinuta. Svi su smatrali da je moja pozicija beznadežna. I ja sa sekundantima bacio sam pogled na poziciju i takođe zaključili smo da se ne može spasiti. Stin i Murray su otišli u svoju sobu, a Keene je krenuo da pošalje novi telex za Spectator, gdje je javio svijetu da je vrijeme da predam...

Treba odati priznanje fraulein Leverik – njena intuicija joj je sugerisala da još nije sve izgubljeno i da je sekundantima rano za spavanje. Dovela mi je nevoljno Murreya (kako se kasnije ispostavilo, samo je želio mirno da analizira odloženu poziciju u svojoj sobi), i zajedno smo pronašli put ka nastavku borbe. Još ne siguran put ka remiju, ali realne šanse za spas.

Zamislite opšte iznenađenje kada je sljedećeg dana, pogledavši moj očigledan zapisani potez, Karpov... ponudio remi! U čemu je stvar? Pa dan ranije, u analizi pete partije, naša grupa se nije baš proslavila – i odjednom Karpov iskazuje takvo povjerenje!

Evo jednog od pisama koje sam primio tih dana:

„Čini mi se sasvim vjerovatnim da su vaši protivnici postavili mikrofone (a moguće i fotokamere ili 'voajere') u sobe u kojima analizirate odložene pozicije. Dokaz? Kada je Murray pronašao spasonosni potez u poziciji koja je izgledala izgubljeno, Karpov je sljedećeg dana odmah ponudio remi – čak nije ni pokušao da ustanovi da li ste i vi pronašli taj potez. Da ga je sam otkrio, bez prisluškivanja, sačekao bi s ponudom remija i odigra par poteza da se uvjeri jeste li ga i vi našli...

Morton Delman, SAD”

U principu, slažem se. Drugo objašnjenje za ovaj paradoks nismo našli.

Usput, jedna mala stvar. U našem hotelu je bilo snažno obezbjeđenje i bez dozvole, moje ili Kampomanesove, u naše sobe nije mogao da uđe ni žohar... I još jedan detalj: svakodnevni telexi koje je Kin slao u London (bez mog znanja!) služili su kao stalni izvor informacija o radu našeg šahovskog štaba. Svaki redak prolazio je inspekciju Kampomanesa, koji je bio usko povezan sa sovjetskom stranom.
Budite oprezni, učesnici budućih mečeva! Mogućnosti organizatora, ako izaberu svog favorita, gotovo su bezgranične!

SITUACIJA SE ZAOŠTRAVA

B. Crnčević: „S vremena na vrijeme primijetim u očima Viktora Lvoviča tužnu sjenku. Sjeti li se tada Lenjingrada, gdje je proveo veći dio svog života? Misli li o sinu Igoru, koji je odbio da služi vojsku i time osudio sebe na zatvor? Njegove oči u tim trenucima su blage, dječije!...

Ali kad ga gledam okruženog engleskim, holandskim, austrijskim, američkim i drugim novinarima, kad slušam njegove oštre, zvonke odgovore na njihova pitanja, ponekad se uhvatim u misli: a šta ako Viktor Lvovič iznenada siđe s uma i tužno progovori o svojoj usamljenosti, izgovori sve što mu se nakupilo na srcu – i... zauvijek zaćuti. Šta ti novinari uopšte znaju o njemu, šta mi svi znamo o njemu?“ („Emigranti i igra“)

Moje ponašanje tokom 7. partije nije prošlo neprimijećeno. Na napad, sastavljen od strane Kina, protest sa zahtjevom da se Zuhar udalji iz prvih redova u dubinu sale uslijedio je odgovor Baturinskog (od 5. avgusta):

„... Doktor medicinskih nauka, profesor Vladimir Zuhar je stigao u Republiku Filipini kao član sovjetske delegacije (konačno je priznao! – V. K.), iako nije zvanično lice predviđeno pravilnikom meča (ali je ipak zvaničan član delegacije! – V. K.)... Profesor Zuhar je specijalista za pitanja psihologije i neurologije s velikim iskustvom i besprekornom profesionalnom reputacijom (do Bagija! – V. K.). Tokom nekoliko godina on je savjetovao svjetske šampione u okviru svoje kompetencije. U savremenom sportu, uključujući i šah, problemi psihologije imaju opštepriznato naučno značenje, i mnogi sportisti i timovi koriste usluge i savjete psihologa kako u pripremi, tako i tokom takmičenja. Pored ostalog, u knjizi g. Korčnoja, objavljenoj 1977. godine u Holandiji... autor navodi da je 1974. godine, tokom finalnog meča kandidata, koristio usluge jednog lenjingradskog psihologa (da, to je bio Rudolf Zaganov; pa šta, bilo je žalbi? – V. K.). Po dolasku na meč u Bagio, doktor Zuhar pažljivo prati psihološko stanje šampiona svijeta, kako tokom partije, tako i van nje, i naravno može obraćati pažnju na ponašanje njegovog protivnika, što nije zabranjeno pravilima.“

Zatim je Baturinski dokazivao da Zuhar ne krši nikakva pravila. Ismijavajući humoristične izraze iz Kinovog pisma, pisao je da, čak i ako Zuhar tokom svih partija nijednom nije otišao u toalet, ni u tome nema ništa kriminalno.

„Gospodin Kin u svom pismu navodi da sama činjenica prisustva Zuhara u sali i njegovi pogledi usmjereni ka sceni uznemiruju gospodina Korčnoja, te nagovještava da doktor Zuhar posjeduje sposobnosti hipnotičkog djelovanja. Ove optužbe su apsolutno neosnovane – kako sa činjenične, tako i sa naučne strane. Pored toga, treba podsjetiti da je gospodin Korčnoj i ranije iznosio slične bespredmetne sumnje i optužbe – na primjer, u mečevima sa M. Taljem (1968), A. Karpovim (1974) i B. Spaskim (1977/78).“

Posljednja rečenica zahtijeva komentar. Baturinski je prilično dobro informisan – bolje nego ja! On je uključio u spisak i meč sa Karpovim iz 1974, za koji nisam imao ne samo „neutemeljene“, već uopšte nikakve sumnje! Postaje jasno da su već tada postojali pokušaji da se na mene izvrši psihološki pritisak! Kako se kaže – lopovu kapa gori...

Što se tiče meča sa Taljem, i tu se pukovnik, u potrazi za kompromitujućim materijalom, prisjetio nečega što nije trebalo. Da, osjetio sam hipnotičku vezu između Talja i njegovog ljekara, i na moj zahtjev, ljekar je premješten. Ali time je cijeli „incident“ bio iscrpljen.

Prisjeća se glavni sudija tog meča German Fridštajn:
„Dobro sam znao slučaj kada je uplitanje čovjeka s određenim hipnotičkim darom uticalo na ishod partije. Šta god da je bilo, nisam imao pravo da ignorišem Korčnojevu primjedbu... Razgovarao sam s pomenutim ljekarom – zamolio sam ga da ne sjedi bliže od desetog reda, obrazlažući to otprilike ovako: 'Ne znam da li na bilo koji način utičete na protivnike, ali ako vaše prisustvo blizu scene nervira jednog od učesnika, onda smo i vi kao ljekar i ja kao glavni sudija zainteresovani da se to više ne dešava.'

Ljekar je bio čestit čovjek, shvatio me je iz prve i ispunio molbu. Talj nije imao ništa protiv takve odluke, i više se na to nismo vraćali.“

Za razliku od riškog psihologa-ljekara, koji nije zaboravio Hipokratovu zakletvu, profesor Zuhar je postao marioneta u rukama našeg rukovodstva. Danas, kada se po čitavoj zemlji priređuju seanse Kašpirovskog i Čumaka, sasvim je jasno ko je bio u pravu u tom sporu. Ne ostavlja sumnju ni cilj s kojim je sve to bilo pokrenuto.“ (Šah u SSSR-u, br. 1, 1991).

Dakle, u meču s Taljem nastao je presedan — a to je ono što pravnici posebno cijene kada nema pisanih zakona! Ali, očigledno, ne u svim zemljama.

Pogledajmo, ipak, čime će još iskusni pravnik iznenaditi šahovski svijet:

„Slične žalbe na uticaj natprirodnih faktora na tok šahovske borbe mogu se objasniti ili bolesnom sumnjičavošću g. Korčnoja, ili njegovom željom da namjerno zakomplikuje i zaoštri atmosferu oko važnih sportskih takmičenja. U vezi s tim smo prinuđeni podsjetiti… da su mnogi mečevi sa učešćem Korčnoja bili praćeni skandalima. Na primjer, s Reševskim, 1968. (laž! – V. K.), s Taljem, 1968. (laž! – V. K.), s Mekingom, 1974. (laž! – V. K.), s Petrosjanom, 1974. (vidi Zapiske zlotvora, str. 42 – V. K.), s Karpovom, 1974. (gruba laž, samo da sam pokušao! – V. K.), sa Spaskim, 1977/78. (šahovski svijet nije odobrio čudno ponašanje Spaskog – niko ga nije podržao osim Sovjetske federacije! – V. K.)“

U pristojnom društvu lašcu i klevetniku bi pokazali vrata, a ovdje se pravnik našao u ulozi glasnogovornika istine. I tako:

„Na osnovu izloženog (! – V. K.) smatramo neosnovanim i nedostojnim optužbe ili sumnje iznesene protiv profesora V. Zuhara, kao i zahtjeve da se odredi distanca na kojoj bi on, za razliku od ostalih gledalaca, trebalo da se nalazi u odnosu na učesnike, a još manje njegovo udaljavanje iz Convention-centra.“

Tipičan primjer sovjetskog pravnog stila! Umjesto da odgovori na suštinu problema, Baturinski izliva kofu blata na protivnika, pokušavajući da prebaci krivicu za sopstvene prekršaje upravo na njega!

Ko je Zuhar? Ako je zvanično lice, neka sjedi zajedno sa zvaničnicima u amfiteatru! Ako nije — zašto ga brani baš Baturinski, pa on nije sovjetski ambasador na Filipinima?! I uopšte, zašto Zuhar mora da sjedi pored scene? Ako mi smeta, treba ga ukloniti iz mog vidnog polja – to je sve što tražim. Ako tokom partije održava vizuelni kontakt s Karpovim (a veza igrača s publikom je po pravilima FIDE zabranjena), onda ga jednostavno treba pomjeriti!

Ostavimo na trenutak ovaj problem. Sovjetski tim je ogroman — i trikova u njegovom arsenalu ima bezbroj.

„Ispruženu ruku treba stisnuti!“

Osma partija. Došao sam na partiju, Karpov nije ustao. Sjeo sam i pružio ruku. Karpov je odgovorio da od tog trenutka više neće razmjenjivati rukovanje sa mnom. Obratio sam se glavnom sudiji:

— „Razumijete li vi šta se dešava?“

(Prema dogovoru postignutom prije meča, Karpov je bio dužan unaprijed da o svojoj odluci obavijesti sudiju, kako bi ovaj stigao da obavijesti mene.)

Šmid nije ništa shvatio, očigledno nije bio upućen u stvar.

— „Da, očekivao sam da će se to kad-tad dogoditi“, promrmljao je zbunjeno i pogledao na sat — da vidi nijesam li zakasnio. Ne, sve je bilo u redu!

Partija je počela, ali ja sam bio izvan sebe: kakvo očigledno, podmuklo kršenje dogovora! Kasnije je Lotar Šmid izjavio da se ne bi protivio da sam zatražio odlaganje partije. Ali meni to nije palo na pamet — ja se ustručavam pred bezobrazlukom. Priznajem, prije meča sam se pripremao na mogućnost neke vrste Karpovljeve izdaje. Ali zar je bilo moguće predvidjeti tako drsku formu odbijanja rukovanja?! Zaista — za djecu boljševičke elite zakoni ne važe!

Pucanj je pogodio metu: igrao sam kao dijete. Karpov je izveo dobar napad. Na turniru šahista prve kategorije, takva partija bi bila prilično visoko ocijenjena...

Tokom partije, Rošalj je novinarima pročitao saopštenje „u ime Karpova“:

„Tokom niza godina, Korčnoj je sebi dozvoljavao uvredljive izjave na račun Karpova, drugih velemajstora i poznatih šahovskih ličnosti (Baturinski! Strahota je i pomisliti šta bi bilo sa svjetskim šahom bez takvih „ličnosti“ – V. K.). Ipak, rukovodeći se principima sportskog džentlmenstva i izlazeći u susret ljubaznim organizatorima ovako značajnog događaja kao što je meč za svjetsku titulu, svjetski šampion je bio spreman da se sa svojim protivnikom pozdravlja rukovanjem prije svake partije. I to je činio čak i nakon što je Korčnoj na konferenciji za štampu prije meča u Manili ponovo sebi dozvolio uvrede na račun svjetskog šampiona i pojedinih članova njegove delegacije.

Posljednja dešavanja pokazuju da se izazivač ne odriče svoje linije zaoštravanja atmosfere. U takvim okolnostima Karpov ne želi da pruža ruku Korčnoju.“

Šta znači to „posljednja dešavanja“?! Pat-pozicija? Ili pokušaj da se Zuhar premjesti? Da podsjetim: moja konferencija za štampu bila je 4. jula, pismo Baturinskog–Karpova sa saglasnošću na rukovanje datira iz 12. jula, a saopštenje Rošalja–Karpova od 3. avgusta. Ne treba biti dubok psiholog da bi se shvatilo: prihvatanje mog prijedloga bilo je samo manevar — da bi potom sa dobitkom bilo iskorišćeno pravo na odustajanje od njega.

Em. Štejn piše:

„Prije osmog duela, predstavnik TASS-a Aleksandar Rošalj obavijestio je novinare da će održati kratku pres-konferenciju, koja će, međutim, početi pola sata nakon početka partije. A na sceni je u međuvremenu prikazana druga ‘pripremljena tačka’ Karpova: on je odbio tradicionalno rukovanje, čime je prekršio elementarna pravila etike i pokazao da mu je nepoznata češka izreka ‘ispruženu ruku treba stisnuti.’ Karpovljevo ponašanje Rošalj je opravdavao time što je Korčnoj u svojim intervjuima prije meča vrijeđao ne samo svjetskog šampiona, već i njegove prijatelje — Baturinskog i Talja. Na pitanje novinara zašto je Karpovljeva reakcija toliko zakasnila, kad su izjave izazivača bile poznate odavno — Rošalj nije imao šta da odgovori: to je bio nokaut.“

(„Kontinent“ br. 21, 1979.)

Prošlo je nekoliko dana prije nego što sam uspio javno odgovoriti na Karpovljev ispad i Rošaljevo saopštenje. U mojoj ekipi, nažalost, nije bilo viška ljudi — stručnjaka za razne spletke i javna saopštenja. Jasno je da nisam bio u stanju da zaustavim bujicu laži koju je širio sovjetski aparat, ali ćutanje bi značilo priznanje krivice. Morao sam sve da radim sam, ali to sam radio rado.

Još jedno saopštenje za štampu bilo je napisano od strane jednog od naših prijatelja. Ja sam ga preveo na ruski, frau Leeverik – s ruskog na njemački. Zatim je prevedeno s njemačkog na engleski. Tako je, na engleskom jeziku, i pročitano od strane frau Leeverik. Kao što vidimo, naše obraćanje bilo je plod kolektivnog rada ljudi iz mnogih zemalja – dobar primjer za političke aktere iz čitavog svijeta. Evo glavnih tačaka tog saopštenja od 8. avgusta:

„Korčnoj izražava žaljenje što je prije početka meča sam predložio tačku o rukovanju. Učinio je to iz poštovanja prema filipinskoj publici, da bi se bar na sceni ispoštovao red u ovom čudnom meču...

Brojna, pažljivo odabrana svita Karpova pokušava da ubijedi svijet da Karpov igra ‘čist šah’, dok, grubo rečeno, Korčnoj igra politiku.

Smatra li Karpov pokušaje Korčnoja da izvede svoju porodicu iz zatočeništva u Sovjetskom Savezu neprirodnim? Smatra li Karpov da je Korčnoj, odbacivši sovjetsku zastavu, izgubio pravo na sve ostale zastave? Naravno, Karpova su učili u školi da je njegova zemlja najveća u svemu. Korčnoj se ipak nada da Karpov ima dovoljan intelektualni nivo da prizna i postojanje nekih drugih zemalja.

Smatra li Karpov etičnim svoj pokušaj da, koristeći usluge tajanstvenog Zuhara, ponovo bez borbe postane šampion svojevrsnog sovjetskog svijeta u šahu?

Što se tiče rukovanja, Korčnoj izjavljuje da je napustio SSSR, između ostalog, i zato da bi bio slobodan od odvratne obaveze da se rukuje s takvim ljudima kao što su Karpov i njegova družina. Korčnoj je donio odluku da počevši od devete partije prekine svaki odnos s Karpovim. Remi treba da se predlaže isključivo preko glavnog sudije.

Od sada Korčnoj će igrati sa posebnim osjećajem – slušajući kako u džepovima protivnika zveckaju ključevi od tamnice njegove porodice; kao i u džepovima nevinog i poštenog naučnika Zuhara ili Baturinskog, koji su, bez sumnje, ostali profesionalni tamničari.

Korčnoj bi volio da novinari – predstavnici zemalja gdje postoji sloboda govora – obavijeste čitaoce o njegovoj odluci.“

*****
A. Rošalj: „Saopštenje puno zlobnih antisovjetskih insinuacija“ (TASS, „Sovjetski sport“ itd.)
*****

Psiholog ili parapsiholog?

Devetа partija. U mirnoj poziciji postepeno nadigravam Karpova, i u središnjici on već ima ozbiljne teškoće. Tokom partije u sali se odvijaju zanimljiva dešavanja. Treba reći da sam poslije 7. partije, tokom koje sam se krio od Zuhara u sobi za odmor, žestoko izgrdio sekundante i gospođu Leeverik jer me nisu podržali i nisu zahtijevali da se psiholog ukloni iz sale. I evo, tokom 9. partije, gospođa Leeverik, ne obavijestivši me, obratila se glavnom sudiji sa zahtjevom da se psiholog ukloni ili da se igra premjesti u zatvoreni prostor. Razgovora o Zuharu već je bilo i previše, ali Šmid je htio još jednom da se uvjeri u potrebu za konkretnim mjerama. Ušao je kod mene u sobu za odmor i pitao da li mi nešto smeta. U tom trenutku, potpuno odsutan od stvarnosti i ne shvatajući suštinu pitanja, odgovorio sam: „Ne, ne, ništa.“ Zbog toga se nije uspjelo radikalno riješiti pitanje. Ipak, glavni sudija je odlučio da Zuhara smjesti dalje od scene... Borba sa „istaknutim naučnikom“ trajala je tokom čitavog meča. Premještali su ga, on se vraćao, ponovo su ga premještali – nije tako lako primijeniti stroge mjere protiv huligana koji se maskira u naučnika.

Što se tiče partije, bez podrške svog psihologa Karpov je igrao blijedo – u relativno jednostavnoj poziciji potpuno sam ga nadigrao. Uoči mog cajtnota, Karpov je pokušao očajnički da žrtvom pješaka aktivira svoje figure. Kako nisam imao vremena da se snađem u komplikacijama, propustio sam forsirani dobitak, i partija je završena remijem.

Sutradan je Karpov lično dolio ulje na vatru. Do tada on nije pisao saopštenja – sve je radio njegov štab „po nalogu šampiona“. A sad nije izdržao! Pogođeno je njegovo najosjetljivije mjesto! Izašao je u javnost kako bi se suprotstavio napadima na Zuhara, optuživši glavnog sudiju za pristrasnost. Pitanje je razmatrano na Komisiji za žalbe. Na sastanku poslije 7. partije Komisija je dala sudijama pravo da rješavaju pitanja reda u sali i opravdanosti premještanja pojedinih gledalaca. Međutim, ovoga puta Komisija je ocijenila postupke Šmida tokom 9. partije kao neispravne i, pljunuvši na sopstvenu odluku, zabranila glavnom sudiji da se ubuduće bavi tim pitanjem.

Em. Štejn: „Jadni Lotar Šmid! Zaboravio je da i nad popom ima pop: Komisija za žalbe meča, sazvana na inicijativu sovjetske strane, sa tri glasa protiv dva ukinula je odluku glavnog sudije, i Zuhar je ponovo počeo slobodnod paradira salom“ („Kontinent“ br. 21, 1979).

Moja borba sa sovjetskim psihologom bila je sa velikim interesovanjem prihvaćena u desetinama zemalja. Dobio sam gomilu pisama sa izlaganjem naučnog pogleda na parapsihologiju, uz ponude pomoći. Dva pisma uglednih naučnika-psihologa pročitana su pred Komisijom kao mišljenje stručnjaka o radu Zuhara. Ali jedino što je postignuto bilo je to da je on dobrovoljno, kao džentlmen, obećao da će sjediti u sedmom redu...

Deseta partija. Pored novih vidova psihološkog oružja, Sovjeti uvode u igru i novitete na šahovskoj tabli. Očigledno, prema unaprijed pripremljenom planu, to treba da ide ruku pod ruku... Partija je bila teška. Karpov me uhvatio u varijanti koju je pripremio kod kuće. Treba odati priznanje njegovim pomoćnicima: pripremili su sjajnu stvar — novu riječ u teoriji španske partije! U njegovoj velikoj trenerskoj ekipi samo skromni, vrijedni intelektualac, pošteni sanjar Igor Zajcev mogao je da pronađe tako nešto!

Morao sam da rješavam izuzetno teške probleme za tablom, ali ipak, ne bez aktivne pomoći Karpova, uspio sam da izjednačim šanse. Remi u 41. potezu.

Jedanaesta partija. Zuhar — pravi džentlmen! Sjedi mirno u sedmom redu, a ispred njega sjede obični gledaoci. Nikakvih privilegija za istaknutog naučnika!

Otvorio sam partiju neobično. U situaciji koja mu nije bila poznata, Karpov je počeo da „pliva“, napravio je nekoliko netačnosti i dobio sam jasnu prednost. U zatvorenoj poziciji Karpov je, činilo se, mogao da se brani dugo i uporno, ali je ubrzo napravio grubu grešku i borba je bila završena... Da, protivnik je igrao slabo, prava partija se nije ni igrala.

Kasnije je u sovjetskoj štampi Karpov ovu partiju komentarisao neobično: „Imao sam dobru poziciju, ali onda se dogodilo nešto neobjašnjivo... Odjednom dolazi do sloma. Propuštam udar, pa još jedan, pozicija postaje teška. Gubim. Da, dešavaju se dani kada nastupi apatija i tada sve ispada iz ruku.“

Možda je Karpov aludirao na to da njegov jadni psiholog sjedi u sedmom redu i nije u stanju da mu pomogne? Ili na još nešto iz iste oblasti?

Stvar je u tome što je na 11. partiju stigao i moj psiholog — V. Berginer iz Izraela, i neprepoznat od ikoga mirno je sjeo u peti red.

Dozvolite mi sada da izložim svoja gledišta o psihologiji i parapsihologiji, gledišta jednog amatera i, na neki način, objekta. Niko ne sumnja: hipnoza postoji i predstavlja ogromnu silu. Sredinom 70-ih godina u štampi su se pojavile vijesti o senzacionalnim eksperimentima u Sovjetskom Savezu: ljudima su sugerisali da su poznati umjetnici, i oni, koji nikad nisu držali slikarsku četkicu u ruci, slikali su prilično dobre slike!

Svojevremeno je Talj učestvovao u sličnom eksperimentu. Njegovom protivniku, prosječnom šahisti, sugerisano je da je on — Morfi! Za početak, partner Talja je zatražio honorar za partiju! Potom su počeli da igraju, i Talju nije bilo lako da savlada novopečenog genija.

Slična veza postojala je i između Zuhara i Karpova — podsjećam da je pravilima FIDE to zabranjeno. Ta veza je tim jača što je manja udaljenost između ljekara i medijuma. Veoma je važno ponekad je održavati i tokom partije — recimo, pogledom jedan drugom u oči.

A da li je moguća podrška na većoj udaljenosti — bez vizuelne, pa makar i jednostrane veze? Mislim na telepatiju, i tu već ulazimo u oblast parapsihologije. Za sada je to naučna ili, preciznije rečeno, vojna tajna. U supersilama poput SSSR-a i SAD-a tim pitanjem se bave vrlo ozbiljno, ali se rezultati nerado objavljuju... Šta da se radi, ako takva sila postoji — tada su pravila FIDE nemoćna! Kako god bilo, parapsihološka veza je mnogo slabija od direktne, psihološke, između ljekara i njegovog štićenika. Pri tome, što je manje smetnji u okolini, naročito ispred, to je veća efikasnost.

Otprilike isto tako stoji stvar sa negativnim uticajem — ništa se tako lako ne prenosi na daljinu kao naboj mržnje! Ipak, čak i depresivno dejstvo takvog energetskog snopa jedva da se osjeti kod čovjeka prema kojem je usmjeren.

Druga je stvar kada vidite odakle ta energija dolazi! Tada se opet nalazimo u oblasti čiste psihologije. Nije slučajno što je Zuhar pokušavao da iskoristi svaku priliku da me sretne lično: čekao me kod ulaza u salu za igru, prisustvovao svim zvaničnim i nezvaničnim prijemima gdje sam morao biti prisutan, čak je dolazio i u moj hotel...

Unaprijed da napomenem: kao parapsiholog Zuhar se na meču pokazao neuspješan, ali je njegova psihološka aktivnost dala odlične rezultate. Navešću statističke podatke: u prisustvu Zuhara blizu scene, Karpov je dobio 5 partija, a izgubio jednu; u njegovom odsustvu — rezultat je bio 4:1 U MOJU KORIST!

A. Rošalj: „Smiješna sumnja u 'hipnotisanje'“ (TASS, „Sovjetski sport“ i dr.).

Godinama kasnije s takvim gledištem se odlučno nije složio Karpov:

„Sa zapanjujućim otkrićem je nastupio (1987. godine — prim. red.) svjetski poznati parapsiholog Dadašev, koji je, kako se ispostavilo, aktivno pomagao Kasparovu iz sale tokom svih prethodnih mečeva. Ne u svim partijama: pojavljivao se samo u kritičnim momentima i bez izuzetka doprinosio Kasparovljevoj pobjedi, direktno utičući na ishod odlučujućih partija.

„Saznao sam to tek od njega samog, kada je došao kod mene nedugo prije meča u Sevilji i pokajao se zbog miješanja u naš sportski duel. ‘Nisam vam želio zlo,’ uvjeravao je. ‘Samo sam pomagao Kasparovu. Vi razumijete — to su sasvim različite stvari. Vama nisam štetio. Vjerujte! Naš profesionalni kodeks to ne dozvoljava.’

„Prisjetio sam ga se. Da, to je bio on. Bio je tamo na tim partijama. Prodoran, čak bušeći pogled. Sjećam se. I naročito mi je sada živo u sjećanju njegovo napadno, dosadno prisustvo na posljednjoj partiji drugog meča — onoj partiji poslije koje sam izgubio titulu svjetskog prvaka. Znači, gospodine profesore, kažete da ste samo pomagali Kasparovu, a meni ste se trudili ne smetati? Pa dobro, vrlo interesantno.“

(„Moja sestra Kaisa“)

________________________________________

Još jednom naglašavam: ipak, glavni razlog zbog kojeg sam se trudio da Zuhar bude udaljen nije bilo njegovo eventualno djelovanje na mene, već njegova očigledna veza sa Karpovom! U pismu od 5. avgusta, Baturinski se pozivao na praksu korišćenja psihologa u mnogim sportovima. Ali ni u gimnastici, ni u košarci, ni tim prije u fudbalu, sportisti tokom igre nijesu u kontaktu s psihologom; a ovdje, uprkos svim pravilima, ta se veza održavala.

Ali nešto se ipak desilo tokom 11. partije, koju je Karpov tako slabo odigrao? Na što se on žalio zbunjenom sovjetskom čitaocu?

Izvinjavam se šahistima koji ne vjeruju u ovu "glupost" (kad sam rekao Portišu da je na kraju meča sa Spaskim postao žrtva hipnoze, Lajoš je odgovorio: „Ma ne, to je sve besmislica!“) – s jedne strane, i stručnjacima iz oblasti razvijajuće nauke parapsihologije, s druge – zbog svoje hipoteze. (Kome ne namjeravam da se izvinjavam, to je poštovanoj Komisiji za žalbe! Nakon što su saslušali višestruke proteste i pisma-svjedočenja, oni su izjavili da mentalnih smetnji za šahiste ne postoji!)

Elem, u 7. redu je sjedio Zuhar, a u 5. redu moj tada još uvijek nepoznati pomoćnik Berginer. Tog dana, Zuhar je, da tako kažemo, bio paralizovan – njegov kontakt sa Karpovim bio je isključivo spoljašnji. Karpov je igrao brzo, čak brže nego inače, ali u njegovoj igri tada nije bilo ni dubine, ni taktičke pronicljivosti. Kako se našalio jedan komentator, šampion je igrao tako brzo da bi mu ostalo vremena da razmisli o učinjenim greškama...

Pa dobro, ako je moguća misaona transmisija neke supstance na daljinu, onda su sasvim mogući i metodi da se ta supstanca ne dozvoli do objekta!

Protivnik više nije ponovio svoju grešku. Kršeći džentlmenski usmeni dogovor, Zuhar je od naredne partije ponovo sjeo u 4. red. Mog psihologa su, međutim, brzo prepoznali i – koristeći ogromnu brojčanu nadmoć u sali – okružili su ga "toplinom i pažnjom". Efikasno da radi više nije mogao. Postalo mi je jasno da je u tim okolnostima Berginer beskoristan, i nakon 14. partije on je otputovao.

Od tog trenutka, Sovjeti su, uz pomoć Kampomanesa, počeli da uvode policijski sistem nadzora u sali. Svaki gledalac je, pri kupovini karte, morao pokazati lični dokument. "Sumnjivi", koji bi ipak bili pušteni u salu, nalazili su se pod budnim okom sovjetskog i filipinskog obezbjeđenja. Zuhar, da ga ne bi ometali, bio je uvijek okružen svojima. Tokom 17. partije, dvoje građana Hongkonga – muž i žena – zauzeli su mjesta blizu sovjetskog maga, ali su ih KGB-ovci izgurali. U jeku partije, strahujući da ne zadobiju ozbiljne povrede, supružnici su bili prinuđeni da napuste salu.

Partije se nižu jedna za drugom, svojim tokom. I sjednice Komisije za žalbe takođe se održavaju bez prekida. Stalno se pokreće neko pitanje. Protivnik je vrlo aktivan. Malo je to što su me lišili zastave – hoće da me liše i bilo kakve zaštite. Sovjeti pokušavaju da dokažu da se moja grupa uopšte ne može nazivati “delegacijom Švajcarske”, a da vođa grupe nema ovlašćenja predstavnika Švajcarske šahovske federacije. Ogorčeni su pismom gospođe Leeverik povodom 8. partije. Kao odgovor na to, objavljuju čitav memorandum pod pretencioznim naslovom: “Šahovski meč na Filipinima nije poligon za Hladni rat”, gdje izjavljuju da gospođa Leeverik “pokušava da omete učvršćivanje prijateljstva i kulturne saradnje među narodima” i optužuju je za antisovjetsku propagandu. Obratite pažnju – nju, a ne mene, iako je to moje pismo! A šta mogu meni da urade, naročito za vrijeme meča?! Ona je – moj glas! Znači, ako se ona ukloni iz Komisije za žalbe – sve će se stišati! Tako je, nažalost, i bilo...

Oh, ta “antisovjetska” – u ustima Sovjeta! Kakva teška optužba: antisovjetska propaganda!

Ponovo se želi postaviti pitanje – pa šta je, u stvari, propaganda? Sve te smicalice s mojom porodicom, sa zastavom, sa Zuharom, sva ta bezbrojna kršenja – “preciziranja” pravila FIDE – ili pak objavljivanje tih trikova u štampi?! Ponašajte se ljudski, gospodo drugovi, i neće biti nikakve “propagande”!

U Švajcarsku se šalju uporno telegrami – da se preciziraju ovlašćenja gospođe Leeverik. Dolazi odgovor: da, sve je tačno, Švajcarska šahovska federacija je dala ovlašćenja vođi Korčnojeve grupe. Istina, Švajcarska je neutralna zemlja i ona ne može preuzeti odgovornost za političke izjave gospođe Leeverik. Ali u svemu ostalom, federacija podržava njeno djelovanje.

Nažalost, to nije bio posljednje pitanje poslano u Švajcarsku. Predsjednik žirija Lim Kok An, koji se do tada već pretvorio u otvorenu marionetu Kampomanesa, nastavio je da forsira to pitanje.

Kako nazvati našu grupu – “švajcarska delegacija” ili nekako drugačije? To se pitanje takođe više puta razmatralo na sjednicama Komisije za žalbe. Ali da li zaista zaslužuje toliku pažnju? I te kako! Sovjeti su insistirali da se njihova grupa zove “sovjetska delegacija”, a naša – kako god, samo ne švajcarska! Jasno: s jedne strane – delegacija, a s druge – neka gomila! Ovoj gomili – nikakva prava!

Uoči dolaska turista iz SSSR-a, u sali su se pojavile unaprijed pripremljene table, ljubazno obezbijeđene od strane Kampomanesa, pored sjedišta namijenjenih zvaničnim predstavnicima: “Sovjetska delegacija” i “Korčnojeva grupa”.

Raspravljalo se i o pitanju predlaganja remija. Čini se logičnim: ako se protivnici rukuju prije partije, mogu stupiti u kontakt i tokom partije, ako ne – nikakvog kontakta ne može biti!

Ali predložiti remi preko sudije nije baš tako jednostavno. Posebno u cajtnotu. A iako je Karpov svojim ispadom raskinuo naše međusobne odnose, on kao i obično ne želi da se odrekne bilo kakvih praktičnih prednosti! I Sovjeti izjavljuju da drugačiji način predlaganja remija nije predviđen FIDE pravilima. Kao, Korčnoj može da radi što hoće, a Karpov ima namjeru da remi predlaže direktno protivniku (a usput, potpuno u skladu sa FIDE pravilima, može ga i malo iznervirati!).

Komisija za žalbe pokorno prihvata sovjetsko gledište...

U međuvremenu, presedan već postoji. I ne samo jedanput. Na čuvenom AVRO turniru (1938) Aljehin i Kapablanka komunicirali su preko sudije. Tokom meča kandidata 1977. godine, ja i Petrosjan nismo razmijenili ni jednu jedinu riječ, ni jedan jedini gest – dogovor o remiju odvijao se preko glavnog sudije Kažića.

Posle meča, u intervjuu za sovjetske čitaoce, Karpov je izjavio da je jedino osjećanje koje je gajio prema Korčnoju – duboka mržnja. Koliko su samo drugi šahisti – čak i Petrosjan! – bili iskreniji i pošteniji u izražavanju svojih osjećanja!

PREOKRET

Već mjesec dana Karpov sa svojim pomoćnicima čeprka po Enciklopediji šahovskih otvaranja. Poglavlje o otvorenoj varijanti španske partije napisao sam ja. Bez fušeraja. Svaka varijanta, svaka ocjena su provjerene. Ipak, u 12. partiji su konačno uspjeli da se zakače za jednu od "bočnih" varijanti. Protivnik je dobio malu prednost u završnici, pa zatim osvojio pješaka. Pozicija crnog je visila o koncu, ali slavna Karpovljeva tehnika ga je ponovo iznevjerila. Uspio sam da aktiviram figure i spasim partiju.

Trinaesta partija je mogla postati jedna od najboljih u meču. Pripremio sam zanimljivu, relativno novu šemu u otvaranju. Karpov je za tablom uspio da se snađe u njenim finesama i dobio je dobru poziciju. Započela je manevarska borba. I tada je tas na vagi počeo da se naginje na moju stranu. Toliko puta mi se činilo da dobijam, ali svaki put je protivnik uspijevao da pronađe spasonosne kontranapade.

Partija je prekinuta u toj istoj varljivoj situaciji: činilo se da treba da imam dobijenu poziciju, ali dokazati to konkretnim varijantama bilo je nemoguće. U potrazi za plavom pticom, zajedno s pomoćnicima sam proveo noć bez sna, umorio se i odlučio da sljedećeg dana uzmem tajm-aut – da odložim nastavak.

U 14. partiji protivnički štab je konačno – poslije mjesec dana analize! – pronašao obaranje  varijante španske partije koju sam igrao crnim figurama. Odmah iz otvaranja, Karpov je preveo igru u završnicu s malom, ali stabilnom pozicionom prednošću. Partija je prekinuta u beznadežnoj poziciji za mene.

Zamislite sada moje stanje kad sam sutradan morao da doigravam obe partije. Tako sam želio da iscijedim pobjedu iz bolje pozicije, kao kompenzaciju za onu lošiju! A već u trećem potezu doigavanja ispostavilo se da je naša analiza bila netačna... Upao sam u cajtnot, počeo da ponavljam poteze. Najlakše bi bilo, naravno, ponuditi remi, ali kako?! Pa odlučio sam da više ne razgovaram s tim tipom!

Tako sam i skakutao figurama po tabli naprijed-nazad, bez mogućnosti da mu ponudim remi, niti da ga zabilježim trostrukim ponavljanjem pozicije. „Pa dobro – ako igramo, igrajmo!“, pomislio sam – ne u pravom trenutku – izbjegao ponavljanje i... načinivši dvije grube greške, ubrzo predao!

A druga partija je završena brzo, bez senzacija – i nju sam izgubio. 3:1! Šta više reći o toj tragediji? Čudna stvar: poslije prvog doigavanja, protivnik i ja smo zamijenili mjesta za stolom – odmah zatim i Zuhar, koji je sjedio na desnoj strani sale, prešao je na lijevu, za Karpovom...

B. Crnčević:
„Zabavljalo me to što je anatolijev vrač tako odano služio Baturinskom... Tužilac je upravljao vračem laganim pokretom ruke, dozivajući ga kažiprstom, a ovaj bi mu se približavao kao da je nevidljivom niti vezan za tužiočev prst.“ („Emigrant i Igra“)

Pitanje sovjetskog psihologa nije silazilo sa dnevnog reda Komisije za žalbe. Ali, mi nikako nismo uspijevali da postignemo ikakav pomak. Tvrdio sam da mi Zuhar smeta.

I tu se Baturinski razmahao u punom pravnom sjaju. Dokazao je Komisiji za žalbe (a šta tu ima da se dokazuje, Komisija je spremna da mu se povinuje i bez dokaza) da u pravilima ništa nije zapisano o mentalnim smetnjama.

Da, FIDE smatra da svako ko ometa, bilo namjerno ili ne, može biti uklonjen na zahtjev igrača. Međutim, to se, navodno, odnosi isključivo na fizičke smetnje – buku, kretanje po sali...

Ali, dozvolite – šah je misaona igra, i tu bilo koja smetnja utiče na mozak i nerve igrača!

Ne mogu da obradujem čitaoca raznolikošću: Komisija je pokorno prihvatila tumačenje pravila FIDE koje je predložio Baturinski.

Zanimljivo je da se tokom rasprave pukovnik zgražavao – kako ja mogu da zahtijevam da se „pozove razuzdani huligan na red“. Pa to je, zaboga, ugledni naučnik, koga sam čak jednom nenamjerno i pohvalio u svojoj knjizi „Šah je moj život“ – zar se Zuhar može nazvati huliganom?!

Hm... Tokom jedne od partija Zuhar, vidjevši da se nedaleko od njega nalazi frau Leverik, demonstrativno je glasno rekao jednom od sovjetskih agenata u njegovoj blizini:

„A sjećaš li se, zapisali smo u predmetu da Korčnoj ima hroničnu gonoreju?“

Zamisimo na trenutak da je Zuhar predstavnik zapadnog svijeta. Šta bi bilo s njegovom ljekarskom i naučnom diplomom poslije takvih riječi?..

Ohrabren uspjehom, Karpov je odlučio da je vrijeme da se meč završi, i uveo je u borbu novo oružje.

U 15. partiji, čim sam se poslije otvaranja zamislio, Karpov je počeo da se njiše u svojoj stolici.

Koliko su se on i Baturinski borili za tu stolicu!

Stvar je u tome što sam ja od samog početka imao svoju stolicu – jednu od najboljih na svijetu, poklon firme „Giroflex“.

Isprva je Kampomanes učinio sve da ta stolica ne bude unijeta u Bagio. Zatim, kada je frau Leverik lično dopremila stolicu iz Manile, i Sovjeti se mogli lično uvjeriti u njene prednosti, zahtijevali su specijalnu stolicu i za šampiona. A prije dva mjeseca, frau Leverik je nudila da se organizuje dostava stolice i za Karpova, ali su Sovjeti tada ponosno odbili (kao, „donacije od privatnih lica ne prihvatamo“).

Ne znam otkud, ali kao da je iz zemlje iznikao, Kampomanes je odmah nabavio stolicu! Nije bila tako luksuzna, manjih dimenzija, ali ipak — stolica! Sada su se sudije prije svake partije — kako je Karpov zahtijevao — bavile time da stolice postave na isti nivo: spuštali su moju i podizali njegov „postament“. Protivniku, vidite, smeta ako je neko viši od njega!

Ali ispostavilo se da kraljevska stolica nije bila potrebna kralju samo zbog držanja. Udobna stolica: dok partner razmišlja o potezu, ti sjediš i njišeš se! Odmaknuo sam se od stola, sjeo „u pozu Spaskog“ i počeo da proučavam poziciju na demonstracionoj tabli. Prišao je Šmid, pitao šta se dešava. Objasnio sam. Otišao je da razgovara s „kraljem“. On nije ni pomislio da prekine sa svojim pokretima. „Njemu to smeta, a meni smetaju njegove naočare sa ogledalima“ — odgovorio je Karpov, dajući do znanja da to sve radi namjerno. Prošlo je petnaestak minuta prije nego što su ga najzad nagovorili da se ponaša pristojno. Izgleda da stvar nije bila u rječitosti glavnog sudije — jednostavno, pozicija je prešla u remi karakter, i Karpov je shvatio da mu čak ni tehnička novotarija neće pomoći da pobijedi.

Tokom te partije, gledaoci su mogli primijetiti zapanjujuću povezanost Zuhara i Karpova. Na početku partije Zuhar je sjedio normalno, a kada sam se zamislio, zatvorio je oči i zavalio se unazad — i gotovo odmah, Karpov, iako u tom trenutku nije gledao psihologa, počeo je s manipulacijama stolicom! Šta god rekli, to je nova riječ u šahovskoj umjetnosti. Priznajmo još jednom nadmoć sovjetske naučne misli!

Ponašanje Karpova se razmatralo na žiriju. Predložili smo da se stolice učvrste, da se na njima ne može ljuljati tokom igre. Ali Baturinski je izjavio da, prema pravilima FIDE, svaki učesnik ima pravo da izabere stolicu po svojoj želji. I — bojim se da čitaoca već zamaram istom frazom — Komisija je pokorno prihvatila još jednu „dopunu Baturinskog“.

Nismo uspjeli ni da postidimo ni da obuzdamo Karpova: s vremena na vrijeme koristio je svoj trik — naročito kad bi se sudije umorile od praćenja igre i ponašanja učesnika. Sjećam se kako sam jednom ustao od stola tokom svog poteza, jer je bilo nemoguće sjediti za tablom; kako je Karpovu prišao Šmid i pogledao ga prekorno. On je prestao da se ljulja. Šmid mi se obratio: „Pa, molim vas, sjednite za tablu, vidite da se više ne ljulja!“ Baš sam htio da odgovorim: „A gdje je garancija da će se odsad ponašati normalno?!“

Ali sam razumio glavnog sudiju: šta je mogao da učini kad ga je apelaciona komisija lišila bilo kakvih ovlašćenja!
Usput, u vezi sa ogledalskim naočarima koje sam nosio tokom igre. Ko je izmislio da sam se na taj način štitio od štetnog uticaja sovjetskog psihologa? Pa nosio sam naočare još od prve partije, kada je Zuhar bio još „u rezervi glavne komande“! Cilj je bio jednostavan: da lišim Karpova njegove omiljene zabave — da stoji pored table i uporno gleda u protivnika. Dok sam nosio naočare, mogao je da se divi samo sopstvenom odrazu.

U 16. partiji sam konačno primijenio svoju omiljenu francusku odbranu, ali sam opet skrenuo sa glavnih teorijskih puteva: nisam radoznao, biće vremena da se upoznam s domaćom pripremom protivnika... Nevjerovatno je kako blijedo igra Karpov ako šema otvaranja nije unaprijed ispolirana! Nije ostvario nikakvu prednost, i nakon obostranih netačnosti partija je završena remijem.

Tokom meča nastavljena je borba i oko samog meča — u štampi, u Apelacionoj komisiji. I tu, i tamo ocrtavala se, rekao bih, očigledna prednost sovjetske strane. Posebnu ulogu u tome odigrao je moj „glavni sekundant“ — Kin. On je učestvovao na sjednicama Apelacione komisije kao pomoćnik frauleinLeeverik i pisao je u njeno ime saopštenja za žiri i za štampu. Ali to je, da tako kažem, radio „ljevom rukom“. Desnom je pak radio za međunarodnu štampu i istovremeno pisao knjigu za firmu Batsford. Bez mog znanja je objavljivao varijante naših zajedničkih analiza, pričao o isključivo unutrašnjim stvarima naše ekipe, kritikovao rad frauleinLeeverik — ukratko, nipošto se nije ponašao kao moj predstavnik.

Zanimljivo je — da je dopisnik TASS-a Rošalj sebi dozvolio da napiše nešto poput: „Baturinski se na sjednicama Apelacione komisije nije pokazao dostojnim sovjetskog građanina“ ili „Karpov je bijedno odigrao 11. partiju“ — šta bi s njim bilo? A Kin je sebi dozvoljavao svaku vrstu kritike — i na moj račun, i na račun članova naše ekipe... Ne, Zapad se ne može mjeriti sa vojno organizovanom sovjetskom mašinom!

Vrlo je aktivan bio Rošalj u Bagiju. Imao sam prilike tokom meča da povremeno zavirim u novine „Sovjetski sport“. Sa drskošću i cinizmom, miješajući izopačene činjenice i svjesne laži, Rošalj je uvjeravao sovjetskog čitaoca: kako sam ja (a ne Karpov) odbio svaki kontakt sa Karpovim, kako sam počeo hajku na „jednog od članova sovjetske delegacije“, kako se Karpov ponaša besprijekorno, izazivajući divljenje svih prisutnih! (Usput, otac Rošalja je bio likvidiran u Staljinovim tamnicama. Sin neće ponoviti „greške“ oca, njega neće natjerati da postane ličnost! Eto ti Darvinov zakon borbe za opstanak — u akciji.)

U Apelacionoj komisiji, mom predstavniku, izgleda, više nije bilo šta da traži. Sve je bilo jasno. Nijedan moj predlog, nijedan protest nije bio usvojen! A sovjetski članovi žirija više ni nisu bili potrebni. Svaki njihov predlog organizatori su prihvatali bez pogovora. Smeta dvogled omražene fraulein Leeverik? Bez ikakvog upozorenja pojavljuje se obavještenje: „Dvogledi u parteru gledališta su zabranjeni.“ Treba kontrolisati publiku u sali? Vrlo jednostavno: od sada svaki gledalac, kupujući kartu, mora pokazati lični dokument! Karpov ne može da igra danas? Nema problema: transformator je „ispao iz funkcije“! Niko nije kriv — viša sila...

Posljednji pokušaj da se skrene pažnja svjetske javnosti na situaciju oko meča preduzela je fraulein Leeverik 26. avgusta, uoči 17. partije. Evo teksta njenog saopštenja u skraćenom prevodu s engleskog (na kojem ga je pripremio Kin):

________________________________________

1. Pitanje švajcarske delegacije.

Baturinski me je optužio da sam samu sebe postavila za vođu delegacije. Međutim, ja imam zvanično pismo Švajcarske šahovske federacije, kojim sam imenovana kao šef delegacije sa svim ovlašćenjima da djelujem u ime Korčnoja. Sam Korčnoj će nastupati za ekipu Švajcarske na predstojećoj Olimpijadi u Buenos Ajresu. Baturinski traži da se na našu delegaciju gleda kao na međunarodnu piratsku bandu, što u potpunosti odražava sovjetski način mišljenja — mišljenje okova i lisica, način razmišljanja koji ignoriše sva prava i zakone koji se ne uklapaju u njihovu sopstvenu primitivnu predstavu o svijetu. Željela bih da novinarima podsjetim da smo nedavno obilježili desetu godišnjicu sovjetske invazije na Prag, u avgustu 1968. godine. Iako su oba šahista lišena prava da na stolu imaju svoju zastavu, to ni na koji način ne oduzima Korčnoju zakonito pravo na zaštitu od strane Švajcarske šahovske federacije, koja je platila kotizaciju za njegovo učešće na prvenstvu svijeta i ponosna je što u svojim redovima ima jednog od vodećih šahista planete. Nadam se da ne nastupam deset godina prije sovjetske invazije na Švajcarsku!

________________________________________

2. Antisovjetska propaganda.

Pored toga, Baturinski i Rošalj su me u sovjetskoj štampi optužili za propagandu koja narušava „dobro ime“ Sovjetske države. Željela bih da podsjetim novinare i javnost slobodnog svijeta da samo država koja sa ogoljenim cinizmom gazi Helsinški sporazum o građanskim pravima može smatrati poziv da se oslobodi Korčnojeva porodica iz zarobljeništva u SSSR-u „antisovjetskom propagandom“. Koliko još zemalja u svijetu poriče prirodno pravo čovjeka, iznevjerenog u svojim nadama i razočaranog u ranije ideale — pravo da napusti svoju domovinu?! Oprostila bih Baturinskom i Rošalju njihove napade. Stanovnici najvećeg koncentracionog logora na svijetu nemaju izbora.

________________________________________

3. Borac Hladnog rata.

Optužuju me da vodim hladni rat protiv Sovjeta, ali Baturinski vrlo dobro zna da sam pratila Korčnoja na njegova prethodna tri meča – protiv Petrosjana, Polugajevskog i Spaskog. Zar sam tokom tih takmičenja ikada istupala protiv SSSR-a? Tvrdim da je u stvarnosti upravo sovjetska delegacija unaprijed razrađenim planom ovdje započela hladni rat – pitanjem o pravu Korčnoja na zastavu. Nisam ja, već Baturinski, u naletu bijesa, prijetio da se neće pojaviti na ceremoniji otvaranja ako Korčnoju bude omogućeno pravo na zastavu.

Baturinski izjavljuje da mrzim Sovjetski Savez. I zaista, 10 godina provedenih u sovjetskom koncentracionom logoru nije doprinijelo tome da mi SSSR postane omiljena zemlja. Da, ne pjevam sovjetsku himnu pod tušem. Ipak, usprkos svojim ličnim osjećanjima, učinila sam sve što sam mogla da meč protekne u normalnoj atmosferi. Pronašla sam najbolju stolicu na svijetu za Korčnoja, i tokom pregovora prije meča, istu takvu sam besplatno ponudila i za Karpova. Od samog početka nisam imala druge želje osim jedne: da se za oba učesnika stvore jednaki uslovi, i da ishod meča odluči šahovska tabla, a ne zlonamjerne objave u štampi ili sumnjivi manevri u gledalištu.

________________________________________

4. Parapsihološki parazit.

Što se tiče pitanja o Zuharu. Nije važno ko je on – pravi parapsiholog, iscjelitelj ili vrač. Prisutnost tog čovjeka, koji se prikrada što bliže sceni, jasan je znak da ga sovjetska delegacija smatra važnom osobom koju treba štititi, osobom koja očigledno ima neki uticaj na igru (bilo da pozitivno utiče na Karpova, ili negativno na Korčnoja). Priznajući to, sami Sovjeti potpisuju priznanje o pokušaju da na rezultat meča utiču nešahovskim sredstvima... Namjeravamo ponovo postaviti pitanje Zuhara pred Apelacionu komisiju i FIDE, kako bismo izborili dostojne i jednake uslove za oba učesnika ovako važnog takmičenja...

Nije loše napisano, zar ne? Nevolja je samo u tome što je to bio glas vapijućeg u pustinji. Kin, koji je pripremio ovu izjavu, čak se bojao da prizna svoje autorstvo! Ništa čudno: Sovjeti su ga već dvije nedjelje unazad počeli zastrašivati, prijeteći bojkotom takmičenja. (Saosjećam sa Kinom – njemu bi takav bojkot bilo teže podnijeti nego meni. Ali čovjek mora biti pošten u svojim postupcima. U mnogim zemljama, uključujući i Englesku, svaki funkcioner koji nije u stanju da se nosi sa svojim obavezama podnosi ostavku.)

Naravno, nisam bio upućen u sve peripetije oko borbe u meču, ali sam ih svojim živcima itekako osjećao. Posebno mi je divlje djelovalo to što nisam mogao da se izborim sa Zuharom. I zato sam odlučio da preduzmem samostalnu akciju.

Kad sam došao na 17. partiju, pozvao sam Kampomanesa i zahtijevao da premjeste Zuhara u sedmi red. Kampomanes je oklijevao. "Ali Apelaciona komisija je odlučila..." – počeo je on. "Uklonite ga u roku od deset minuta ili ću se ja sam s njim obračunati!" – izjavih, nedvosmisleno prijeteći pesnicama. Kampomanes se unervozio, okupio je oko sebe Sovjete. Došao je i Karpov. Kad je vidio da moje vrijeme teče, a ja ne povlačim potez, podrugljivo se nasmijao i otišao u svoju sobu za odmor. Njega se to ne tiče! Kao da nije on bio taj koji je izgubio živce kad je Šmid pokušao da udalji Zuhara iz sale tokom 9. partije! Kao da nije on uvrijedio Šmida sumnjom u pristrasnost...

A vrijeme je teklo. Konačno su šest prvih redova ispraznili od gledalaca i posjeli Zuhara u prvi slobodan red. Kampomanes mi je prišao i "obavijestio" da je moj zahtjev ispunjen.

Nije mi tako lako pala ta skromna pobjeda. Potrošio sam gomilu živaca i jedanaest dragocjenih minuta!

Usput rečeno, Kampomanes, prisiljen da mi popusti – i to pred očima čitave sale – osjetio se krajnje povrijeđeno. Poslije partije je zvanično izjavio da mi ubuduće neće dozvoljavati takve ispade! Zar nije baš taj incident imao u vidu FIDE biro kada me je posle meča oštro osudio za "nesportsko ponašanje"?

Može li se igrati ozbiljna, napeta partija nakon snažnog nervnog stresa? Ispostavlja se – teško. U 17. partiji Karpov je bio potpuno nadigran: izgubio je pješaka bez ikakve kompenzacije, a njegov pokušaj da zakomplikuje poziciju nije dao rezultata. A zatim... Zatim sam napravio mnoštvo grubih grešaka i prvo propustio očiglednu pobjedu, a potom u cajtnotu uspio da dobijem – smiješan mat u remi-poziciji! Rezultat je postao 4:1 u korist Karpova...

E. Štejn: "Žrtva" Korčnoja od jedanaest minuta doživljena je u Bagiju kao čin šahovskog samospaljivanja. Ali kako je drugačije Korčnoj mogao da se bori protiv Zuhara? Ko je uopšte taj 'mračni genije'? Kakva je njegova uloga u borbi za svjetsku titulu? Uticajni američki magazin "Newsweek" na ta pitanja odgovorio je upečatljivim naslovom – "Zuharova pobjeda – Karpovljeva pobjeda" ("Kontinent" br. 21, 1979).

A. Karpov: "Ako ćemo, kako se kod nas kaže, prosto i radnički, trebalo je iskoristiti to što je protivnik pokleknuo i izgubio ravnotežu, i pritiskati, pritiskati – dokrajčiti ga..." ("Moja sestra Kaisa").

PRES KONFERENCIJA U MANILI

Moje stanje bilo je užasno. Uzeo sam svoja dva posljednja tajm-auta i zajedno s frau Leeverik otputovao u Manilu da se bar malo odmorim i dođem sebi. Osim toga, odlučio sam da održim pres konferenciju i ispričam sve što se dešava u Bagiju. A da li ću još igrati? Đavo će ga znati, vidjećemo...

Prije odlaska ostavio sam Kinu pismeno ovlašćenje da me zastupa u Apelacionoj komisiji tokom našeg odsustva. Radilo se samo o tome, ali Kin je, dobivši moju poruku, izveo dalekosežne zaključke. Englez je, zajedno s Baturinskim, održao zajedničku pres konferenciju, izjavivši da je od sada on rukovodilac tima. Odmah je poslan i telegram u Austriju, predsjedniku druge evropske zone FIDE, Dorazilu:

"Molim Vas da stupite u kontakt sa Švajcarskom federacijom po pitanju smjene Petre Leeverik sa mjesta šefice delegacije Korčnoja. Meč za svjetsko prvenstvo je ugrožen zbog njenih sumnjivih postupaka i provokativnih političkih izjava. Ako ostane na funkciji, meč može imati skandalozan ishod. Golombek."

Neka vas potpis "Golombek" ne zavara. Harry Golombek taj telegram nikada nije ni vidio!.. Šta je Dorazil mogao da odgovori samoproglašenom rukovodiocu? Obavijestio ga je da ne smatra da ima pravo da grupi Korčnoja, koja je i onako malobrojna, oduzima još jednog čovjeka. A vi, čitaoče – ne biste li mogli jednom riječju da okarakterišete ovaj Kinov potez?

Usput, jedan od prvih koraka Kina kao mog predstavnika u Apelacionoj komisiji bilo je slanje buketa cvijeća gospođi Kampomanes kao izvinjenje za napete odnose koji su se razvili između para Kampomanes i frau Leeverik i Korčnoja. Kako dirljivo! Gospodin Kampomanes se bori kao tigar, braneći sovjetske interese, a gospodin Kin poklanja cvijeće njegovoj supruzi... Ispostavilo se da je tim buketom Kin započeo "učvršćivanje prijateljstva" i vrlo plodonosnu "kulturnu saradnju među državama".

Dok sam u Manili pripremao pres konferenciju, moji pomoćnici nisu dangubili. Tražili su neki kompromis. I našli! Uoči konferencije su mi telefonom iz Bagija javili da je postignut dogovor sa sovjetskom stranom i zamolili me da ni u kom slučaju ne održim susret s novinarima. Naivni ljudi: vjerovali su u ustupke Sovjeta! Naravno da mi ni na kraj pameti nije bilo da odustanem od svoje namjere.

Posle toga, sjednica Apelacione komisije, na kojoj je trebalo raspraviti mogućnost kompromisa, odložena je za kasnije – za vrijeme kada je pres konferencija već trebalo da bude gotova. "Kongresmene" je, vidite, zanimalo dokle ću ići u svojim zahtjevima!

Inače, neposredno prije mog dolaska u Manilu, Kampomanes je posjetio poznatog filipinskog profesora psihologije, isusovca oca Bulataa, s ciljem da sazna njegovo mišljenje o Zuharu. Otac Bulatao, koji nije bio upoznat ni sa situacijom ni s činjenicama, ipak je ukazao na to da je psihološki uticaj iz publike moguć i da ga je teško spriječiti. Posjetio sam profesora i ja, uoči svoje pres-konferencije. Rekao mi je gotovo isto, uz dodatak da je jedini način borbe – postavljanje ogledalskog paravana na zidu, kako igrači ne bi mogli da vide gledalište.

Nije loše smišljeno! Siromah Zuhar bi morao koji mjesec ranije otići u "zasluženu penziju"!

B. Crnčević: „Nekoliko predivnih dana u Manili i prijateljstvo sa sveštenikom vratili su emigrantu dragocjeno samopouzdanje. Viktor L’vovič je čas po čas izlazio iz teške sjenke Zuhara, ko god on bio i čime god da se bavio. Pritisak na Korčnoja brzo je nestajao – kao sladoled na užarenim ulicama Manile. Počeo je da jede s apetitom, energija i zajedljivost vratili su se u njegove do juče mlitave i nevoljne rečenice; unaprijed je uživao u utisku koji će ostaviti njegova pres-konferencija ovdje, daleko od Bagija i duge uticajne ruke Kampomanesa“ („Emigrant i Igra“).

Na pres-konferenciji sam govorio o nastaloj situaciji, o potpunoj nekažnjivosti Sovjeta u Bagiju, o njihovoj zavjeri s Kampomanesom. Posebno sam se zadržao na problemu Zuhara. Istakao sam da je sovjetska „šahovska“ novotarija pripremana još za meč sa Fišerom. Šahista je u hipnotičkoj vezi s psihologom koji mu, na primjer, sugeriše da igra kao Fišer i Aljehin zajedno! Izjavio sam da je tandem Zuhar–Karpov nepobjediv; da tog kentaura s glavom Zuhara i torzom Karpova treba razdvojiti, inače je meč nemoguć!

Pres-konferencija je izazvala veliko interesovanje, bila je propraćena u svim novinama. Ispostavilo se da je Kampomanes u Bagiju kontrolisao sve medijske izvještaje, zabranjujući objavljivanje materijala o sramnom ponašanju Karpova i sovjetske delegacije! Prvi put su ljudi na Filipinima počeli da govore o skandaloznoj prirodi šahovskog meča. Filipinska javnost odlučno je stala na moju stranu!

Stin i Murej, koji su uveče sledećeg dana stigli u Manilu, nagovorili su me da nastavim meč. Ispričali su mi da je zaključen pismeno „džentlmenski“ sporazum. Evo njegovog teksta:

________________________________________

„Članovi Apelacione komisije meča za svjetsko prvenstvo u šahu g. V. Baturinski (predstavnik svjetskog šampiona Anatolija Karpova) i g. R. Kin (predstavnik pretendenta Viktora Korčnoja) dogovorili su se o sljedećem:

G. Kin je obavijestio da se g. Korčnoj odrekao svog zahtjeva iznijetog na pres-konferenciji u Manili 30. avgusta 1978. godine o postavljanju ogledalskog paravana između učesnika i publike.

G. Baturinski je obavijestio da je g. Karpov, izašavši u susret molbama pretendenta, pristao da se doktor medicinskih nauka, profesor V. Zuhar, počevši od 18. partije pa do završetka meča, smjesti u auditorijum u sektoru predviđenom za zvanične članove sovjetske šahovske delegacije (naglašeno od strane autora, V. K.), kako je određeno sporazumom od 15. jula 1978.

G. Kin je obavijestio da će g. Korčnoj uvažiti molbu svjetskog šampiona i da tokom igre neće koristiti naočare sa ogledalskim staklima, koje ometaju vid g. Karpova.

Predstavnici učesnika izrazili su nadu da će sve to doprinijeti normalnom daljem toku meča u interesu šaha i u duhu principa FIDE.

V. Baturinski

R. Kin

Bagio, Republika Filipini, 31. avgust 1978. godine“

________________________________________

Zašto su Sovjeti potpisali taj sporazum, ko je i zašto imao problem s mojim naočarima – pojma nemam. Očigledno je da su nekome smetale, a Sovjeti sigurno nisu altruisti! U potpisivanju sporazuma, bez sumnje, ulogu su odigrali i tadašnja situacija u meču (rezultat je ipak bio ubjedljiv u njihovu korist!), kao i moja pres-konferencija.

Usput, u Manili sam saznao jednu zanimljivu pojedinost. Moja autobiografska knjiga na engleskom jeziku, u tiražu od 100 primjeraka, po mojoj molbi bila je poslana od strane izdavačke kuće Batsford u Manilu i tamo je stigla 8. jula. Od tada je bila zadržana na carini. Obaviješten sam da postoji tajno uputstvo koje zabranjuje distribuciju antisovjetske literature na Filipinima, pa zato knjiga ne prolazi carinu (ne mogu garantovati za tačnost te informacije: dobio sam je od Kina, a on vjerovatno od Kampomanesa).

Trebalo je spašavati stvar. Preko poznanika i uz pomoć mita carinskim službenicima, uspio sam da knjige "otkupim". Ali o prodaji u Kongresnom centru, gdje smo igrali, nije moglo biti ni govora – Kampomanes je to zabranio. Uz dosta truda uspjeli smo da nađemo posrednika koji je pristao da knjige distribuira.

ČUDA IZA REŠETAKA

„Prvo su u Kongresni centar uveli skandaloznog čovjeka s mračnom prošlošću, a zatim pokušali da zaplaše svjetskog šampiona dvojicom kriminalaca bez budućnosti, tačnije s budućnošću ograničenom zatvorskom rešetkom, ili, kako kažu ‘profesionalci’, ‘nebom u kvadratićima’. Istina, kriminalci su na kraju ipak uklonjeni…”

(L. Kolosov, „Iza kulisa Bagija”, Nedelja br. 46, 1978.)

Vratili smo se u Bagiо. Frau Leeverik je, naravno, mogla ponovo preuzeti svoje mjesto u Apelacionoj komisiji i uzeti uzde u svoje ruke, ali nije željela da unosi razdor u naš tim. Počela je nova faza – faza vladavine Kina, čovjeka koji se nije zamarao moralnim principima, faza postepenog odricanja od svih pozicija i potpune hegemonije Sovjeta.

Ali u čitavu stvar su se umiješale i druge sile. Nakon mog istupa u Manili dobio sam mnoštvo pisama. Ljudi su bili ogorčeni atmosferom na meču, nudili su svoju pomoć. Nije ih toliko uznemirila politička strana slučaja, koliko očigledna nepravda prema jednom od protivnika. Neću kriti – da bih neutralisao Zuhara, unajmio sam privremeno neke ljude, ali bilo je i dobrovoljaca-pomagača. Oni su sjedili u sali i meditirali, nastojeći da poremete vezu Zuhara s Karpovom.

Ne znam da li je to imalo kakvog efekta, ili uopšte djelovalo. U krajnjoj liniji, ishod meča odlučivao se na šahovskoj tabli, a ne oko nje. I tu je trebalo da se pokaže ogromna sportska i psihološka prednost Karpova u tom trenutku. Ja sam bio iscrpljen. Moj repertoar otvaranja je popucao, moja omiljena odbrana u španskoj partiji bila je pobijena, i morao sam da lutam po drugim otvaranjima, gdje je protivnik sigurno imao pripremljene jake novitete. Ukratko, bio sam u položaju zeca predanog zmiji da ga proguta...

Sudeći po svemu, meč se bližio kraju. Ali čudna stvar! Koliko god se Karpov trudio, koliko god dobijenih pozicija imao, nije mogao ništa da učini. Čitav mjesec bez Zuhara – nije uspio da ostvari nijednu pobjedu!

Osamnaesta partija. Igram meni ne baš dragu Pirc-Ufimcevu odbranu. Teška središnjica, mučna završnica, iscrpljujuće doigravanje; 60 poteza u odbrani bez ijedne naznake kontranapada, ali – remi!

U 19. i 20. partiji u sali su se pojavili moji novi pomoćnici. Dvoje jogija, Amerikanci Stiven Dvajer i Viktorija Šepard, pročitali su vijest o mojoj konferenciji za štampu u Manili i odlučili da mi pruže besplatnu pomoć. Čim su se pojavili u sali i sjeli u lotosovu pozu, nešto se dogodilo sa Zuharom. Pokrio je lice maramicom, a nakon nekog vremena izašao iz sale potpuno – do kraja partije. Za njim su krenuli i ostali Sovjeti. Dvoje jogija su protjerali čitavu delegaciju iz sale! Didi, draga žena, sjedila je zatvorenih očiju, Dada, skroman mladić, povremeno je bacao pogled ka Zuharu. Na njihovim licima su bili mir i spokoj, a Zuhar i "drugovi" su bježali od njih! Vjerujte mi, čitaoče, ne vjerujem u vračanje, ali nešto se dogodilo! Sovjeti su od prvog trenutka uvidjeli u jogijima opasne protivnike. Tokom partije su pokušali da ih izbace iz sale. Ne znam pod kojim izgovorom, ali frau Leeverik je insistirala na njihovom prisustvu.

B. Crnčević: „Zašto su Viktorija Šepard i Stiven Majkl Dvajer odlučili da pomognu emigrantu – ostaće tajna. Oni su se iznenada pojavili jednog lijepog jutra u Bagiju i ponudili Korčnoju besplatnu pomoć. Frau Leeverik je dočekala jogije raširenih ruku i predstavila ih svima kao mlade, pametne i religiozne ljude kojima vjera zabranjuje da čine zlo. Ali, pošto Zuhar nanosi zlo Viktoru L’voviču, njihova vjera im dozvoljava, pa čak i naređuje, da neutrališu zlog čarobnjaka, da ga učine nemoćnim i besplodnim. Ali pritom – da mu ne nanesu štetu!“ („Emigranti i Igra“).

Nije u navikama sovjetskog čovjeka da trpi svoje neprijatelje. Na proširenom ratnom savjetu (uz učešće i Kampomanesa!), za početak je odlučeno da jogiji, iako mogu biti prisutni u sali, moraju sjediti normalno i u evropskoj odjeći, a ne u svojim tradicionalnim narandžastim haljinama. I, osim toga, da budu smješteni podalje od sovjetske delegacije…

Dvadeseta partija postala je za mene jedna od najtežih u meču. Primijenio sam otvaranje koje nikad u životu nisam igrao – odbranu Karo-Kan. Uspio sam da izjednačim šanse, ali sam tada, precijenivši svoju poziciju, krenuo pogrešnom idejom i naišao na ozbiljne poteškoće. U cajtnotu još par grešaka i partija je bila prekinuta u potpuno izgubljenoj poziciji za mene. Nad zapisanim potezom Karpov je (što je bio rijedak slučaj!) razmišljao pola sata, ali je (kao što se već više puta desilo) izabrao jednostavniji potez, izbjegavši komplikacije koje su mu djelovale opasno. Da je zapisao aktivan potez, svih tih „komplikacija“ bilo bi dovoljno za tri-četiri poteza, a onda bih mogao sa mirnom savješću da predam…

Došavši na doigravanje, na svoje iznenađenje, vidio sam na ulazu u salu kako me čekaju Zuhar i ostali „drugovi“. Tada sam shvatio da doigravanje neće biti nimalo naivno. Tako je i bilo: Karpov nije zapisao potez koji dobija! Ali moja pozicija je i dalje ostala teška. Nakon razmjene dama, partija je prešla u završnicu u kojoj gotovo da nisam imao poteza. Osim pješaka, koji su na prvi pogled djelovali veoma opasno! I upravo to je uplašilo Karpova. On je opet izabrao najjednostavniji nastavak i – o čudo! – izvukao sam remi. Nakon te partije, Golombek je izjavio da od tada vjeruje u zagrobni život.

 

Uoči 21. partije sastao se žiri. Kampomanes je objavio da su moji jogiji članovi organizacije „Ananda Marga“, koju optužuju za pokušaj atentata na indijskog diplomatu. Oni se nalaze pod istragom, ali su zbog nedostatka dokaza još od februara 1978. pušteni uz kauciju. Pošto su potencijalni zločinci, ne treba da budu prisutni u sali. Eto takvog jednog sovjetskog pogleda na stvari! U čitavom svijetu u pravosuđu je prihvaćena takozvana „pretpostavka nevinosti“: dok se ne prikupe dokazi da je neko počinio zločin, s njim se ne može postupati kao sa zločincem. A ovdje – sve obrnuto! I, izvinite zbog otrcane fraze – Apelaciona komisija je pokorno prihvatila sovjetsko gledište. Iako je bilo sasvim očigledno da opasne zločince, prave teroriste, ne bi pustili na slobodu ni za kakve pare.

U 21. partiji Karpov koristi zapanjujuću teoretsku novost. Žrtvuje figuru, napadajući bijelog kralja zaglavljenog u centru. Ali ja odbijam žrtvu, mirno završavam razvoj figura i ubrzo se ispostavlja da je crni ostao kratkih rukava. Od njegove ofanzive nije bilo ništa, a bijeli je osvojio pješaka... U doigravanju sam uspio da slomim protivnikov otpor, i rezultat je postao 4:2. Smatram ovu partiju svojim najboljim dostignućem u meču.

Zanimljivo je da se baš tih dana pojavio Kampomanesov memorandum s upozorenjem „O mogućnosti prekida meča radi osiguranja lične i društvene bezbjednosti“. Na sreću, u Bagiu ta u svakom pogledu revolucionarna ideja nije bila sprovedena. Ali u Moskvi, u februaru 1985. godine, Kampomanes je uspio da prekine uznemirujuće dug meč između Karpova i Kasparova, što je, prema riječima Mihaila Botvinika, „bilo apsolutno sramotno, srećom jedini takav u čitavoj istoriji šaha!“

Dvadeset druga partija. Uspješno se branim u slabijoj završnici. Partija se bliži remiju, ali u cajtnotu pravim očigledan previd, i Karpov osvaja pješaka. Cajtnot je završen, situacija mi je potpuno beznadežna. Ali, izgleda da je tog dana „jogurt“ bio previše hranljiv. Karpov je nastavio da igra kao navijen (iako je mogao da prekine partiju), načinio je četiri slaba poteza zaredom, i u prekinutoj poziciji remi je već bio na vidiku.

Uopšte, u Bagiu je Karpov pokvario dosta završnica koje su mu bile povoljne. Ali, recimo, u članku mog bivšeg sunarodnika, velemajstora G. B. Sosonka, objavljenom u holandskom šahovskom biltenu, pročitao sam frazu o „besprijekornoj završničkoj tehnici simpatičnog svjetskog šampiona“. Hm... Možda je ta fraza omaž sasvim drugoj sovjetskoj tehnici – vojnoj...

Dok se partija za partijom niže, jogiji ne gube vrijeme uzalud. Oni uče mene i moje prijatelje svojoj vještini. Čak i Kin ponekad dubi na glavi, što, prema riječima gledalaca, podsjeća na tužno stanje Krivog tornja u Pizi. Jogiji organizuju prijem – svi moji navijači su pozvani. Svi se upoznaju s njima, svi su oduševljeni njihovim ponašanjem, erudicijom, gostoprimstvom. Nije ni čudo što izazivaju opšte simpatije. Oboje su u različito vrijeme završili Harvardski univerzitet, Didi govori deset jezika, veoma je načitana, a Dada takođe ima filozofski um...

Što se tiče njihove pravne prošlosti ili sadašnjosti, objasnili su nam da je organizacija „Ananda Marga“ nastala u Indiji, gdje su u vrijeme vladavine Nehrua i Indire Gandi komunisti bili veoma jaki. U njenim redovima našle su se hiljade ljudi, a u desetinama zemalja svijeta pojavili su se propagandisti novog učenja. Osjetivši opasnost, komunisti su pokušali da ocrne organizaciju u očima naroda. Uspjeli su da zatvore njenog vođu – proveo je sedam godina u pritvoru bez suđenja i istrage! Organizovali su provokacije, ubistva, navodno počinjena rukama članova „Anande Marge“! U jednu od takvih zamki su upali Didi i Dada.

Pa dobro, samo takvi ljudi – snažni i hrabri – mogli su mi pomoći u borbi koja je odavno već izašla iz okvira šahovske table!

U međuvremenu, protivnik je pojačavao pritisak. Novom odlukom Apelacione komisije jogijima je bilo zabranjeno da borave u mom hotelu.

Nekoliko dana kasnije, odlukom Kampomanesa, koju je Apelaciona komisija potvrdila, jogijima je zabranjeno i da koriste automobile koji su bili stavljeni na raspolaganje mojoj delegaciji, pa čak i da se uopšte pojavljuju u mom hotelu!

Do đavola, zašto, pitam se, u Manili jogiji imaju potpunu slobodu kretanja, mogu biti gdje god požele, a u Bagiju, gdje ima i više nego dovoljno naoružanog obezbjeđenja — i domaćeg i sovjetskog — njima se prave neke prepreke?!

Ja sam se veoma razbjesnio kada sam saznao da su jogije natjerali da potpišu zabranu napuštanja mjesta sa moje vikendice, gdje su se nalazili. Razbjesnio sam se na Kina, koji je krišom, ne obavijestivši ni mene ni fraulein Leeverik o svojim postupcima, izdao moje interese. Napisao sam pismo Lim Kok Annu:

„Iskreno me iznenadila buka koju su podigli organizatori povodom prisustva članova Ananda Marga u sali za igru. Podsjećam sve da ih je Ministarstvo pravde oslobodilo zbog nedostatka dokaza za navodno počinjeno krivično djelo. Čudno je što Kampomanesu nije palo na pamet da ukloni i fraulein Leeverik. Prije mnogo godina ona je dobila 20 godina logora zbog špijunaže. Imala je sreće da bude puštena ranije, ali do danas nije rehabilitovana. A i ja sam, pošto sam prije dvije godine pobjegao iz SSSR-a, očigledno prekršio sovjetski zakon. Nema sumnje da me u SSSR-u smatraju kriminalcem. Zar možda i mene Kampomanes ne želi da se otarasi?

Koliko mi je poznato, u sali zaista ima nekoliko kriminalaca, ali su to članovi sovjetske ekipe. Za izbjeglicu iz SSSR-a prisustvo naoružanih agenata KGB-a u sali je stvarna opasnost. Ipak, organizatori do sada nisu ni pokušali da provjere ima li oružja u odjeći Piščenka i njegovih kolega.

Vratimo se suštini problema. Prije dvije nedjelje Kampomanes je negirao da ima pravo da ukloni iz sale osobu koja ometa igrača. A sada traži izolaciju ljudi koji nikome ne smetaju! Kakva čudna odlučnost!

...Zabranjena vezanost između Karpova i Zuhara tokom partija, suprotna FIDE pravilima, bila je očigledna, ali sami organizatori do danas ništa nisu učinili da uvedu red. Zato sam i prihvatio pomoć članova Ananda Marge. To je moja zaštita i kontraobavještajna mjera. Oni su mi potrebni. Oni me podržavaju i ja ih preuzimam pod svoju odgovornost. Garantujem njihovo besprijekorno ponašanje u sali. Slažem se da budu pretresani, čak i da sjede u redovima rezervisanim za moju delegaciju. Ali ne mogu stalno da popuštam Kampomanesu, koji je tokom meča pokazao da je daleko od neutralnog...

Ističem da članovi organizacije Ananda Marga mogu biti udaljeni samo ako Zuhar i Piščenko budu zauvijek protjerani iz sale.

V. Korčnoj, 12.09.78.“

Nažalost, pismo nije dalo nikakav rezultat. Lim Kok Ann se s njim upoznao preko Stina i... nije ga prihvatio.

Progon Didi i Dade izazvao je čuđenje kod niza osoba odgovornih za održavanje meča. Moju vikendicu su obišli redom Šmid i Eve. Nakon razgovora s jogijima, došli su do zaključka da, u svakom slučaju, ne predstavljaju nikakvu fizičku prijetnju nikome...

Dvadeset treća partija. Karpov je u velikoj mjeri već izgubio svoju šahovsku prednost. Ispucavši uzalud svoje teorijske rezerve, izgubio je samopouzdanje. Gubi i posljednje fizičke snage... U relativno jednostavnoj poziciji nadigrao sam Karpova. Ne bez napora, uspio je da pronađe studijsku odbranu i izbori remi.

U 24. partiji, prvi put poslije mnogo dana, konačno sam dobio prednost iz otvaranja, igrajući crnim figurama; ali u sredini partije propustio sam šansu da stegnem protivnika, i Karpov se ponovo izvukao u remi.

Em. Štejn: „Bogovi sa Olimpa napustili su svoje dijete i obratili pažnju na pastorka; bez metafora rečeno – igra Karpova nije išla, nešto se pokvarilo u prelijepom šahovskom dizelu. Tragediju umjetnika Karpova u tom trenutku možemo objasniti pokušajem da sjedini razdvojene vertikale i horizontale crno-bijelog svijeta... Gotovo klasični stil umjetnika ne samo da je izgubio svoj uobičajeni sjaj – on se jednostavno deformisao pod težinom onog pritiska kojem ga je izložio 'kolektiv': izbrušena tehnika je otupjela, kompjutersko predviđanje zamijenile su zijevajuće praznine. Mase su počele da proždiru stvaratelja.“ (Kontinent br. 21, 1979).

U sovjetskom taboru – panika. Izgleda da šampion izražava nezadovoljstvo svojim pomoćnicima, okrivljujući ih za svoju lošu igru. Talj daje intervju jednim evropskim novinama. Rijetko se čuju takva iskrena priznanja iz usta sovjetskih zvaničnika! U odgovorima trenera osjeća se očajanje. Prema Taljevim riječima, šampion se pripremao da igra 24 partije, i bio je blizu pobjede! A šta će biti dalje – ne zna se...

________________________________________

BURAN FINIŠ

Usprkos zaostatku u rezultatu, ne namjeravam da polažem oružje. Naprotiv, u svakoj partiji tražim beskompromisnu borbu. Karpov je potišten. Osjeća krajnji umor od stalne potrebe da se brani. Ali, ništa nije tako jednostavno. Očajnička igra na pobjedu može svakog časa da se pretvori u neuspjeh. I u 27. partiji to se napokon i dogodilo (usput, smatram je jednom od najslabijih u meču). Rezultat je postao 5:2.

Karpovu je ostalo da dobije još samo jednu partiju, samo jednu! Pa dobro, neka. Neću praviti remi za remijem samo da bih mučio protivnika ili da bih postavio rekord u dužini mečeva za titulu svjetskog prvaka. Ne, nastaviću da igram onako kako sam i do sada igrao. Samo malo više pribranosti, malo manje nepažnje... Zanimljivo, zašto tako prezirem svog protivnika? Po svoj prilici, ta odbojnost potiče od svega što on predstavlja – od njegovog izgleda, od njegove političke pozadine, a možda i od njegove šahovske ličnosti. Lice tog čovjeka, njegovo ponašanje, njegovi istupi u štampi, njegova “društvena” angažovanost – sve to odiše licemjerjem i laži. Oni koji znaju koliko je moćan, koji znaju u kakve visoke državne krugove ima pristup, uvjereni su: sigurno je umiješan i u to što mojoj porodici nije bilo dozvoljeno da ode iz zemlje. Nesumnjivo je umiješan i Karpov u priču sa velemajstorom Borisom Guljkom. Još od maja 1979. godine, kada je Guljko sa svojom ženom, bivšom šampionkom SSSR-a Anom Ahšarumovom, predao papire za odlazak u Izrael, punih sedam godina (!) nije dobijao dozvolu od Ministarstva unutrašnjih poslova i nalazio se u potpuno bezizlaznoj situaciji.

Prisjeća se bivši šampion SSSR-a Boris Guljko:

„U tom teškom periodu imao sam dobre odnose s drugim šahistima. Tu situaciju nisu stvorili šahisti i mnogi sovjetski velemajstori i danas su moji prijatelji. Ali, bio sam veoma iznenađen kada sam pročitao šta je Karpov govorio tokom nastupa na Harvardu. Kada su ga pitali o mom slučaju, rekao je da mi je pomagao dok sam bio ‘odbijenik’ i da sam ja to znao. Bilo je to vrlo čudno čitati, jer ja znam koliko je Karpov imao neograničenu moć u doba Brežnjeva. Bio je direktno umiješan u odluku koja me je i učinila ‘odbijenikom’. Ali sada se situacija u SSSR-u promijenila, i on danas drugačije vidi prošlost... Ljudi iz KGB-a su mi tada nudili da ostanem u SSSR-u, obećali su da će mi se status poboljšati i da ću imati isto što i ostali velemajstori. A prije tog razgovora, jedan izaslanik Karpova mi je ponudio isto to. Zatim je jedan KGB pukovnik ponovio iste uslove koji su mi bili ranije predloženi.“

(iz intervjua za holandski časopis „New In Chess“, br. 7, 1990)

Zapadu je teško da pronikne u karakter čovjeka koji se drži „oprezne“ šutnje. Koji, kada putuje na inostrane turnire, uvijek navlači na sebe masku pokroviteljske nadmoći. Istina, ostali su njegovi komentari u štampi. Ali ako ih složite hronološki, bićete zaprepašćeni lukavstvom i snalažljivošću Karpova. Mora se priznati – pravi sovjetski karakter!

...Iako Karpov ima očiglednu prednost u rezultatu, njemu je teško – nervni sistem mu počinje da popušta. Počeo je da se žali na nesanicu, pokušava da spava čas u hotelu, čas u vikendici, čas u seoskom klubu. Italijanski komunistički list L’Unità je objavio da su neki huligani u Bagiu pravili orgije pod prozorima šampiona. Sovjetska štampa je to prenijela bez komentara. Izvinite, a gdje je filipinska policija, gdje su Piščenko i Krilov, Karpovljevi lični tjelohranitelji – šta to oni rade, zašto ne mogu da zaštite spokojstvo velikog sina sovjetskog naroda?! Pa čak i ako veliki sin ide na spavanje s prvim pijetlovima...

Аnatolij Karpov: „Tad sam izgubio san… Mučio sam se čitavu noć i pozvao Zuhara. On je vršio svoje čini nada mnom – ali uzalud. Sljedećeg dana sam hodao kao da sam od vate, a te noći nisam htio iskušavati sudbinu, već sam odmah zamolio Zuhara da krene sa tretmanom. I opet – sve uzalud.“

(„Sestra moja Kaisa“)

U tim danima Karpov je, kako bi umirio svoj nervni sistem, počeo u slobodno vrijeme da igra igru u koju je šampiona i njegove saradnike uveo Edmondson – „Otelo“. Kako to biva kod njih, kod Sovjeta, šampion mora da bude uzor u svemu: i odličan student, i uzoran porodičan čovjek, i nepobjediv u svemu! Prirodno, pročuo se glas da Karpov pobjeđuje sve i u „Otelu“.

Ali jednom Edmondson zaigra protiv Balašova. Ovaj igrao slabo. U toku igre započeli su razgovor. Edmondson ga upita da li je igrao sa Karpovom. „Da“ – odgovori Balašov. „I ko je pobijedio?“ Balašov se oprezno osvrnuo oko sebe, da ne bi bio uhvaćen u trenutku odavanja državne tajne, i kratko odgovori:

„Ja.“

Dvadeset osma partija.

Dan ranije otputovao je glavni sudija, Lotar Šmid. On je unaprijed najavio da će u oktobru imati neodložne obaveze. Ja razumijem Šmida – da je imao makar kakvu značajnu ulogu, ostao bi! A ako je trebalo samo da uključuje sat i bilježi prekoračenje vremena, ako su mu organizatori i Apelaciona komisija oduzeli sve ostale funkcije glavnog sudije, šta je onda uopšte imao da radi u Bagiu?!

Još ranije je bilo dogovoreno da će u slučaju odlaska Šmida sudijskim timom rukovoditi Kažić (Jugoslavija) i Filip (Čehoslovačka), s tim što Filip ne može biti glavni sudija.

Ali – kako da ne – Filip je ipak postao glavni!

(I to čovjek koji je izvještavao o meču – i to kako! – u partijskoj novini „Rude právo“!)

Ozbiljno uticati na tok meča to, naravno, nije moglo – ali sada je i na sceni među sudijama glavni bio čovjek Sovjeta!..

Polazeći na nastavak 28. partije, bio sam uvjeren da Karpov može preciznom igrom lako da je izvuče na remi. Ali u pomoć mi je – iznenada – priskočio moj cajtnot! Karpov, neprekidno igrajući u tempu blitza, dva puta je propustio sigurni remi. A kad se dim cajtnota razišao, razišle su se i njegove nade da spasi partiju.

5:3!

Dvadeset deveta partija. Opet sam uspio da pronađem varijantu o kojoj šampion nije imao nikakvu predstavu! Više od sat vremena je potrošio na prvih devet poteza, ali nije uspio da pronađe put ka izjednačenju... Prilikom doigravanja, opet u mom cajtnotu, skreće s ispravnog kursa i gubi. 5:4!

Oh, šta se dešavalo tih dana u sovjetskom kampu! Visoki zvaničnici Ivonin (državni šef sovjetskog šaha), kosmonaut Sevastjanov (šef, da tako kažemo, društveni) već su odavno u Bagiju, ne mogu da dočekaju završni banket. A banketa – nema!..

Na 29. partiju, usput, stigao je i četvrti trener kod šampiona – velemajstor Vasjukov. Da li u sovjetskom leksikonu postoji riječ "poštenje"?! Čovjek koji je radio sa mnom uoči turnira kandidata na Kurasau 1962. godine, zatim tokom međuzonskog turnira u Susi 1967, pomagao u meču u Moskvi protiv Karpova 1974. – taj čovjek se sada našao među Karpovljevim trenerima!

U 31. partiji, u trenutku prekida, nastala je topovska završnica, na prvi pogled dobijena za mene. Veliko je bilo naše razočaranje kada smo, došavši kući, otkrili da u glavnoj varijanti Karpov jedinim potezima uspijeva da izvuče remi!

To je bila teška analiza. Trebalo je pronaći nastavak koji bi mogao da promakne Karpovu i njegovim pomoćnicima. Pozicija je bila relativno jednostavna i natjerati Karpova da sam radi za tablom nije bio lak zadatak! Doigravanje te partije postalo je zagonetka čak i za iskusne velemajstore... Karpov je morao da odigra nekoliko preciznih poteza, ali se sapliće! Propustivši moj međupotez, izgubio je važnog pješaka i ubrzo predao. 5:5!

A. Karpov: "Izgubivši 31. partiju, bio sam ozbiljno potresen... Sami razumijete, imati šansu da povedem 5:1 (u slučaju pobjede, na primjer, u 18. ili 20. partiji), doći do 5:2 i sada – 'skliznuti' do 5:5... Bilo je razloga da čovjek izgubi glavu." (U dalekom Bagiju)

G. Kaspárov: "Godinama kasnije u 'Špiglu' se pojavila senzacionalna vijest: ispostavlja se da je upravo na dan poraza u 31. partiji Karpov potpisao ugovor s firmom 'Novag' u Hongkongu za reklamu šahovskog kompjutera. Može mu se samo pozavidjeti na prisebnosti i hladnokrvnosti – u najtragičnijem trenutku meča 'nije izgubio glavu'. Posrednik u dogovoru bio je Karpovljev poslovni partner, zapadnonjemački TV-novinar Helmut Jungvirt... Tek mnogo kasnije, kada se ispostavilo da je Jungvirt sakrio od šampiona oko pola miliona dolara, detalji tog ugovora postali su poznati javnosti. Da li su vlasti pomogle Karpovu u toj pogodbi? Ili su jednostavno zažmurile na nju, kao što su, možda, zažmurile i na njegove devizne račune u zapadnim bankama? Ili je sve to izveo iza njihovih leđa? Odgovora na ta pitanja do danas nema. Jedno je sigurno: kasnije je Karpovu pružena pomoć da dođe do svog 'zakonitog' novca. A pomagali su mu u tome (1983–1984) ne sovjetski zvaničnici, već Kampomanes i Kincel (taj isti Kincel koji je s Kampomanesom djelovao protiv mene u februaru 1985). Kampomanes je već ranije bio Karpovljev punomoćnik, a 'trojni savez' je formalizovan dokumentom u aprilu 1984. u Londonu. Privatna istraga je bila uspješna: 30. avgusta Jungvirt je u razgovoru s Kincelom (inače bivšim šefom policije) konačno priznao da je primao novac za Karpova...

Vrijeme izabrano za potpisivanje ugovora izaziva čuđenje. Kasnije je Jungvirt izjavio da je Karpov, bojeći se progona u domovini u slučaju poraza od emigranta Korčnoja, planirao da pobjegne u SAD i da ga je na kasi manilskog aerodroma čekala karta kompanije 'Pan-Am' za Los Anđeles. Dana 30. novembra 1988. sud u Hamburgu je priznao 'otkriće' Jungvirta kao izmišljotine." (Bezgranični dvoboj)

Usput: to je onaj isti hamburški Jungvirt kojem je – sjećate li se? – na čudan način potpuno izgorio film prilikom kopiranja, "gdje je vrlo slikovito prikazano neobično ponašanje Spaskog" tokom finalnog meča kandidata s Korčnojem (str. 61).

...Šta se, u stvari, dogodilo u drugoj polovini meča? Karpov, iako je imao ogromnu psihološku, sportsku, šahovsku, pa čak i političku prednost, ne samo da je nije uspio iskoristiti, već je sve usput i izgubio. Jedini ustupak na koji je sovjetska strana pristala — da ukloni svog psihologa iz mog vidokruga — skupo je koštao šampiona. Karpov je izgubio svoje najbolje osobine, a prije svega — osjetljivost za psihološku procjenu pozicije!

Bojim se da taj izraz nije svima jasan, pa čak ni mnogim velemajstorima. To nije realna procjena pozicije, već kao da znate kako tu poziciju vidi vaš protivnik. Sposobnost da shvatite tok njegovog razmišljanja — to je zaista mnogo! To znači da možete bar upola da skratite analizu mogućih protivnikovih odgovora, razmatrajući samo one koje on smatra najopasnijim — bilo za vas, bilo za njega. Drugim riječima, to znači — predvidjeti šta će protivnik uraditi!

Ovim kvalitetom Karpov je raspolagao više nego iko drugi — i baš njega je izgubio! Koliko je moćno izgledao u tom pogledu u 13. i u prvoj polovini 17. partije, toliko je bio bespomoćan u 29. i 31.! Bila je očigledna i potpuni gubitak samopouzdanja.

Ne mogu a da ne kažem nekoliko toplih riječi o jogama, koji su čitavu drugu polovinu meča nesebično radili, trudeći se da učvrste moje fizičko stanje i borbeni duh. A ako prenos misli na daljinu zaista postoji, onda su ovdje oni bili prosto nezamjenjivi. Sa njihovim dolaskom Zuhar je počeo da vene bukvalno pred očima!

Od samog početka počeli su pravi progoni protiv joga. Počeli su da ih izoluju, da im ograničavaju slobodu kretanja. Čudna stvar! Joge ni iz kuće nisu izlazili, a sovjetska strana se nikako nije mogla smiriti. Danonoćno čuvani od tajne i javne policije, Karpov i Zuhar su uvjeravali da su im životi u opasnosti!

Uoči 32. partije Balašov, „po nalogu Karpova“, iznio je pismeni ultimatum. Šampion je izjavio da ne može da se osjeća spokojno dok se „zločinci-teroristi“ nalaze u Bagiju, i odbio je da odigra narednu partiju.

Em. Štejn: „U meču je nastala situacija farse, kada se budući pobjednik našao u ulozi poraženog. Potresen jurišom Korčnoja, Karpov se obraća Apelacionoj komisiji meča protestom protiv sekte gurua – član CK Komsomola uplašio se crne magije. Fenomenalni 'opet pet-pet' postao je ne samo sportska ravnoteža, već i ideološka: pokazalo se da čovjek koji se nije vratio iz emigracije, lišen porodice i domovine, često okružen čitavim stadom 'nosoroga', u uslovima slobode može da čini nemoguće“ („Kontinent“, br. 21, 1979).

Nažalost, ne znam ništa o Karpovljevom ultimatumu. Čitalac može da nasluti kakva bi bila moja reakcija. Ali sva moć i informacije tada su bile u rukama Kina... Znajući činjenice koje su kasnije isplivale, lako je zaključiti da Kinu moja pobjeda nije bila nimalo u interesu! Sjetite se, čitaoče, o tajnom ugovoru potpisanom uoči meča? E pa, ispostavilo se da je Kin pisao knjigu, pisao je tajno tokom meča, svakodnevno šaljući svoje tekstove u London! Znači, uopšte nije imao pravo da traži bilo kakav honorar! Pored toga, kao svjetski prvak, ja sam sasvim mogao da insistiram na tome da Kin ne dobije ni trenerski honorar od organizatora – mora postojati neka kazna za toliko podmuklo kršenje ugovora!

I još jedan detalj: Kin je pisao knjigu pretpostavljajući, pa čak i vjerujući, da ću izgubiti meč. Da sam pobijedio, jadnik bi morao da prepravlja knjigu! I tada ne bi mogla da se pojavi u londonskim knjižarama već sljedećeg dana nakon završetka meča (kao što se zaista i dogodilo). Morao bi da je odloži makar nedjelju dana, čime bi ugrozio finansijski uspjeh!

Ne, gospodin Kin je sve odlično smislio prije nego što je odabrao svoj pravac djelovanja.

G. Kasparov: „Sada je sve zavisilo od toga ko će ostvariti sledeću pobjedu. Tada su se pojavile glasine da je sovjetska delegacija, zabrinuta za Karpovljevo zdravlje, predložila da se meč prekine pri rezultatu 5:5, pri čemu bi Karpov, naravno, zadržao titulu šampiona. Demanti tih glasina tada su mi djelovali uvjerljivo, ali s godinama su se pojavile sumnje. Tadašnji predsjednik FIDE Maks Eeve rekao je Kinu, jednom od sekundanta Korčnoja, da meč treba da se prekine ako je rezultat izjednačen. On je to predstavljao kao svoju ideju, mada je sasvim moguće da mu je ta ideja bila sugerisana – kao i sedam godina kasnije drugom predsjedniku FIDE, Kampomanesu, kada je prekinuo moj prvi meč sa Karpovom u sličnoj situaciji i pod istim izgovorom“ („Bezgranični dvoboj“).

POSLJEDNJI I PRESUDNI...

Poslije 31. partije, Karpov je iskoristio svoj posljednji tajm-aut. Trebalo je da dovede u red poljuljani nervni sistem, zakrpi rupe u svojoj pripremi za otvaranja, i pravno utemelji novi napad na moje pomoćnike – jogije. Da bi to postigao, morao je sačekati odlazak Evea, jedine ličnosti koje su se Sovjeti bar malo stidjeli. Predsjednik je napuštao Bagio u najkritičnijim danima meča — zbog čega, pitate se? Da bi, navodno, uspostavio red u Šahovskoj federaciji Venecuele. Izgleda da je to bilo važnije od pitanja ko će postati svjetski prvak. Istina, prije polaska, Eve je pozvao na razgovor Kina i frau Leeverik i rekao im da, ako Sovjeti ponovo budu progonili jogije, on meni daje dozvolu da prekinem meč.

Karpov je otputovao u Manilu na nekoliko dana da se rastereti. Sudeći po njegovom ponašanju tamo, znao je — do najsitnijih detalja! — sve što će se dogoditi na dan posljednje partije.

Meni se, pak, ukazalo vrijeme da razmislim o svemu što se desilo u meču i o predstojećoj partiji. Pri rezultatu 5:5, kada je iza nas bilo nekoliko mjeseci iscrpljujuće borbe, sasvim sam drugačije doživljavao tok koji je prethodio prenosu šahovske krune sa Fišera na Karpova, a drugačije sam ocjenjivao i uslove sadašnjeg meča koje mi je nametnula sovjetska strana. Izuzetno je teško zamisliti izjednačen rezultat u tako dugom meču — ali eto, taj rezultat je postao stvarnost. Da li je Fišer bio u pravu kada je zahtijevao da se titula svjetskog prvaka brani sa dva poena prednosti, tako da izazivač mora pobijediti sa 10:8 (ili 6:4), a da pri rezultatu 9:9 (ili 5:5) prvak zadrži titulu? Da, sada sam razumio da je to bilo sasvim prirodno: šampion to zaslužuje, a da ne govorimo o tome da bi dalja igra do prve pobjede bila čista lutrija — i ko god da pobijedi, to ne bi bilo uvjerljivo!

Pored toga, zamislio sam da pobjeđujem u meču. A kroz 12–15 mjeseci trebalo je da se održi revanš-meč. I ako ga izgubim, fizički ne stižem da učestvujem u novom ciklusu borbe za svjetsku titulu, jer će mečevi kandidata već početi... Sve to sam iznio u intervjuu uoči 32. partije.

Da, genijalnom Fišeru nisu dozvolili da odbrani svoju titulu, odbivši da mu daju prednost od dva poena. A poslije? Poslije su Sovjeti prihvatili Fišerovu ideju da se, umjesto meča od 24 partije, igra meč bez ograničenja, ali umjesto dva poena prednosti — zaštitili su Karpova mnogo sigurnije, mnogo nemilosrdnije za izazivača — revanš-mečom!..

A čime se bavio Karpovljev štab dok je on bio u Manili? Oni su pisali nova pisma-uputstva Komisiji za žalbe, razrađivali na licu mjesta sve nešahovske detalje predstojeće partije. U apartmanima sovjetske delegacije nalazio se telex, postavljen za tajnu komunikaciju sa Moskvom. Članovi naše ekipe koristili su telex koji je bio dostupan za provjeru svima, a prije svega Kampomanesu. Ovih dana, kako se pokazalo, Sovjeti su preko svoje tajne linije očajnički slali upite Moskvi: šta raditi ako Korčnoj iznenada odbije da nastavi meč i zatraži hitno puštanje svoje porodice? Sjajna ideja! Nažalost, bili smo uzdrmani situacijom u meču i nikome od nas ta misao nije pala na pamet. Svi smo, priznajem, precijenili moje šanse u daljoj borbi.

Ujutro, na dan 32. partije, održana je nova — ispostaviće se i posljednja — sjednica Apelacione komisije. Lim Kok An se u to vrijeme već nalazio kod kuće, u Singapuru. Ali, da bi se obezbijedila potrebna većina, tajno su ga dan ranije pozvali nazad. A Šmid, koji je ranije otputovao, u Apelacionoj komisiji je zamijenjen poslušnim Filipom. Pročitano je pismo „Balašova i Karpova“ od 16. oktobra.

Šampion odbija da igra ukoliko se članovi organizacije „Ananda Marga“ budu nalazili u Bagiju. Sve je bilo jasno. Bilo je pomalo neprijatno što Apelaciona komisija mora da poništi svoje ranije odluke — i to u trenutku kada se činilo da su svi zadovoljni, takoreći, kućnim pritvorom jogija. Ali želja Sovjeta je zakon, i, malo se nećkajući pro forme, Kiin je napisao izjavu da, radi spasavanja šampiona od poraza zbog nepojavljivanja na partiju, pristaje da jogiji budu udaljeni iz Bagija. Potpisujući taj dokument, preuzeo je svu odgovornost za ono što će uslijediti. U dva sata popodne Kiin je došao do nas u vilu i saopštio jogijima da moraju da odu. I oni su — pred mojim očima — napustili Bagio.

Zanimljivo je, razmišljam sada, šta bi bilo da ga nisu poslušali? Jer, u pravnoj državi ne postoji takva sila koja bi mogla deportovati slobodne ljude! Pa Filipini ipak još nijesu pristupili „neraskidivom savezu slobodnih republika“ (navodnike bi ovdje moglo nositi svako pojedinačno slovo)...

Došao sam na partiju. Očevidci pričaju da je toga dana sala više podsjećala na arenu policijskih manevara nego na mirno šahovsko takmičenje. Zgrada je bila prepuna policajaca, u civilu i u uniformi. Proći iz sale do bifea bilo je nemoguće.

Ono što me iznenadilo uoči partije: nekoliko puta sam sreo poglede sovjetskih — na njihovim licima bilo je prikriveno slavlje, zluradost. Jeste li ikada imali taj osjećaj, čitaoče? Oh, to je nezaboravan doživljaj! Prolazite kroz stroj mržnje, kroz oči koje vas sijeku na komade, svako od njih vas zamišlja ispečenog za večeru. Onaj ko to nije doživio, možda još nije ni živio. A meni, dragi moji, ostaje mnogo toga za sjećanje kad odem u penziju...

Partija je počela. U prvom redu partera sjedili su rukovodioci sovjetskog šaha, a u četvrtom se smjestio... naš stari znanac Zuhar!

Kiin, podstaknut od Stina i Mureja, obratio se Baturinskom za objašnjenje. Baturinski je odgovorio jednostavno:
„To je bio džentlmenski dogovor, on obavezuje samo džentlmene!“
Poslije, u Savezu, volio je da priča o tom događaju, hvaleći se vlastitom duhovitošću.

Usprkos tome što je Stin tražio od Kina da prekine partiju, on je to odbio pod izgovorom da bi to jako uticalo na moje živce. Sudije su takođe mogle da zaustave partiju — pa oni su znali za potpisani sporazum! Ali zar su Čeh i Jugosloven mogli da prkose Sovjetima?!

Na početku osmog časa u sali se pojavila fraulein Leeverik. Odmah je zamolila Kiina da pošalje telegram protesta dr Eveu. Međutim, Kiin se izbjegao svoje obaveze. Otprilike u 19:45, teleks je poslao Stin.

A partija? Sve je išlo svojim tokom. Pripremio sam varijantu — tačnije, novi potez u poznatoj, mada ne baš lakoj varijanti za crne. Analizirao sam je danima, računajući na psihološki efekat novine. Kakvo je bilo moje iznenađenje kada je Karpov u kritičnom trenutku odgovorio bez razmišljanja! Znao je taj potez, uz to — iznenada sam osjetio da ga je baš danas očekivao!

Po svoj prilici, trebalo je da budem psihološki spreman na to — već nakon sedme partije sam posumnjao da se naše sobe prisluškuju. Ipak, nisam se osjećao dobro. (Tvrdnja da je Kin izdao moje pripreme otvaranja u 32. partiji nije dokazana. Ali se sa sigurnošću zna da je 1981. godine putovao u SSSR i pomagao Karpovu da se pripremi za naš meč u Meranu.)

Što me još iznenadilo — Karpov je igrao neobično samouvjereno, neuporedivo u odnosu na prethodne partije. Ne, nisam vidio Zuhara tokom partije, ali sam preko Karpova osjetio kako je kentaur ponovo dobio svoju glavu.

Da, Karpov je igrao prilično dobro. Istina, u otvaranju nije iskoristio sve mogućnosti — dopustio mi je da oslobodim igru. Ali ja sam propustio svoju šansu. Teškoće crnih već su bile stabilne prirode. Zatim sam upao u cajtnot, pretrpio ozbiljan gubitak i partija je bila prekinuta.

Uveče su mi prijatelji ispričali detalje događaja tog dana. Situacija je bila skandalozna. Nisam namjeravao da odigram nastavak partije, već sam planirao da je osporim kao nelegalnu. Jedini koji nije želio da diže buku bio je Kin. Ujutru u 9 sati je, po sopstvenoj inicijativi, pozvao Filipa i saopštio da... Korčnoj predaje partiju! Ja sam, međutim, u 13 časova poslao Filipu zvanično pismo. Evo njegovog teksta:

„Neću odigrati 32. partiju do kraja. Ali ne namjeravam ni da potpišem formular, jer je partija igrana u potpuno nelegalnim uslovima. Ne smatram ovu partiju važećom. Meč nije završen. Zadržavam pravo da se žalim FIDE na neprihvatljivo ponašanje Sovjeta, neprijateljstvo organizatora i nedovoljnu aktivnost sudija.
V. Korčnoj. 18.10.78.“

Zatim sam se obratio FIDE s protestom koji je podržala Švajcarska šahovska federacija.

Odbio sam da se pojavim na ceremoniji zatvaranja meča. I to je bio moj protest protiv ponašanja Sovjeta i Kampomanesa. Smatram da sam stoprocentno u pravu. U meču koji se pretvorio u prebijanje, gdje su uz saučesništvo Apelacione komisije bačena u vodu sva načela fer-pleja, gdje su se pravila i dogovori besramno kršili, kakvo takmičenje — i kakva ceremonija zatvaranja — može biti drugo do egzekucija obespravljenog...

A. Rošalj: „Na sceni uveče 17. oktobra, kada se igrala 32. partija, koja je postala odlučujuća, vidjeli smo za stolom šampiona kakvog smo navikli da viđamo i kakvog želimo da viđamo... Sljedećeg dana, kada je sudija meča, čehoslovački velemajstor M. Filip, saopštio da protivnik predaje 32. partiju bez nastavka igre, umorno se osmjehnuvši, šampion svijeta je ‘dozvolio’ da se kod kuće saopšti o njegovoj pobjedi. A predsjednik Šahovske federacije SSSR-a, kosmonaut V. Sevastjanov, rekao je: ‘Eto, Tolja, stigao je tvoj zvjezdani čas’...

Istog dana, Anatolij je poslao telegram u Moskvu:

‘Drug Brežnjev Leonid Iljič. Duboko poštovani Leonid Iljiču!

Srećan sam da mogu da saopštim da je meč za titulu svjetskog šampiona u šahu završen našom pobjedom. Primite, dragi Leonid Iljiču, srdačnu zahvalnost za očinsku brigu i pažnju koje ste pokazali prema meni i našoj delegaciji tokom priprema i održavanja meča. Uvjeravam Centralni komitet KPSS, Prezidijum Vrhovnog savjeta SSSR-a, sovjetsku vladu i lično Vas, Leonid Iljiču, da ću u budućnosti učiniti sve napore za uvećanje slave sovjetske šahovske škole.

Svjetski šampion Anatolij Karpov. 18. oktobar 1978. godine, Baguio, Filipini’

(iz knjige Deveti vertikal, Moskva, 1978).

A. Karpov: „20. oktobar je postao posebno značajan dan za mene: na moje ime je u Baguio stigao čestitka-telegram Generalnog sekretara CK KPSS, Predsjednika Vrhovnog savjeta SSSR-a Leonida Iljiča Brežnjeva. Svi članovi naše delegacije su se okupili u hotelu, pročitan je telegram Leonida Iljiča, uslijedili su burni aplauzi. Teško mi je da prenesem koliku zahvalnost osjećam za ovu veliku čast. I ja, i svi sovjetski šahisti dužni smo da odgovorimo na brigu naroda, partije, vlade i ličnu brigu dragog Leonida Iljiča novim uspjesima“ (Nedelja, br. 44, 1978).

________________________________________

Godinama kasnije (iz intervjua u Ogonjku, br. 33, 1990):

A. Karpov: „Nikada nisam ulagivao moćnicima ovoga svijeta i nisam osjećao da član Politbiroa stoji iznad šampiona svijeta u šahu. Vi to znate.“

A. Rošalj: „Znam.“

Za tri mjeseca meča dobio sam više od 300 pisama iz 28 zemalja. Među njima je bilo dobronamjernih i pisama iz Bugarske, Poljske, SSSR-a (!), zemalja Azije, Južne i Sjeverne Amerike, Zapadne Evrope, Australije, Južne Afrike. Evo samo jedne od telegrama:
„Svim srcem smo uz vas. Žan-Pol Sartr, Semjuel Beket, Ežen Jonesko, Fernando Arabalj.”

Posebno se povećao broj pisama nakon 17. partije, poslije moje pres-konferencije u Manili. Čak su i ljudi daleki od šaha shvatili da se u Bagiju vodi prljava politička igra — izražavali su mi svoju solidarnost, pisali da navijaju, brinu, mole se za mene. Nije svima od njih bilo jasno moje građansko, a još manje religijsko uvjerenje, ali su shvatali da je to borba pojedinca protiv države-grabežljivca, države koja gazi elementarna ljudska prava. Dobijao sam ohrabrujuća pisma od protestanata, katolika, pravoslavaca, Jevreja, hinduista, muslimana, isusovaca. Osjećao sam da imam podršku čitavog svijeta!
Sa stanovišta propagande, ta mala proba uoči avganistanskog rata skupo je koštala Sovjetski Savez...

POSLIJE MEČA

Na Filipinima je sezona blagih vjetrova.
Navijači su se džunkama otisli u more.
Došao je sebi jedan mali šampion,
Rekao je sve što je trebalo —
I časno otišao u sanatorijum.

Vladimir Visocki, 1979.

Prisjeća se prijatelj Visockog, filmski reditelj Stanislav Govoruhin:

„Kad su počeli da progone Korčnoja, naše simpatije, i moje i Volođine, bile su jasno na njegovoj strani. I ne samo naše — ogroman broj ljudi, naročito među inteligencijom, navijao je za Korčnoja. Tako je to kod nas: čim vidimo da nekog ponižavaju, da na nekog vrše pritisak zvanične vlasti — ogromna većina odmah stane na njegovu stranu (sjetimo se samo slučaja sa Jeljcinom). Znamo da saosjećamo. Tako je uvijek bilo — i tako će uvijek biti. Sjećam se, kad je u Bagiju rezultat bio 5:5, obuzelo nas je pravo grozničavo stanje. Ali sve se brzo završilo.”
(iz intervjua za časopis Šah u SSSR-u, br. 10, 1990.)

Španski dramski pisac Fernando Arabalj:

„Po završetku meča na Filipinima, istinski ljubitelji šaha mogu osjećati samo gađenje. Ovaj pseudomeč za titulu svjetskog prvaka nije izgubio Korčnoj, nego — šah!”

Poslije zvaničnog rezultata 6:5, oba protivnika su ostvarila svoj cilj: Karpov nastavlja da nosi titulu koju je Međunarodna šahovska federacija otela Fišeru, dok je Korčnoj ponovo doveo u pitanje navodnu nadmoć Karpova. Upravo ta federacija uspjela je da od Karpova, velike nade šahovskog svijeta, napravi krčmarskog varalicu, spremnog na svaki trik...

Korčnoj je imao puno pravo da ospori rezultat posljednje partije — Karpov je izgubio tri partije zaredom, i tada su njegovi saradnici za odlučujući meč ponovo postavili parapsihologa u blizini šahovske table...

Ostaje još jedno pitanje: hoće li sovjetske vlasti osloboditi dvije nevine žrtve — Korčnojevu ženu i sina, koje drže kao taoce?! U septembru im je ponovo odbijena izlazna viza — zbog meča u Bagiju!

(iz pariskog nedjeljnika „Express“, 28. oktobar 1978)

Ubrzo nakon Bagija, u pravilima FIDE pojavio se član koji obavezuje učesnike budućih mečeva da prisustvuju ceremoniji zatvaranja — pod prijetnjom gubitka 25% honorara. Gospoda koja su smislila to pravilo vjerovatno nisu upoznata s ljudima kojima su principi važniji od novca. Podsjećam: 1971. godine Robert Hübner, ne završivši meč sa Petrosjanom, napustio je Sevilju u znak protesta protiv postupaka partnera i glavnog sudije. On nikada nije primio honorar za taj meč!

Dan nakon ceremonije zatvaranja, Kin mi je donio ček od Kampomanesa u Manili. Kin nije želio da se lično sretne sa mnom — vjerovatno nije htio da mi pogleda u oči. Na čeku je stajala značajna napomena:

„Podložno isplati samo u slučaju da Korčnoj prizna meč završenim.”

Eto tako!

Kampomanes je, uostalom, učinio sve što je mogao da nam ogorči posljednje dane boravka na Filipinima. Ja, fraulein Leverik i Stin imali smo karte filipinske aviokompanije za let u Evropu, ali mjesta nisu bila rezervisana. Rečeno nam je da je najbliža mogućnost za let — 2. novembar. Kako to? Pa mi smo žurili na Svjetsku šahovsku olimpijadu u Buenos Aires, koja je počinjala 25. oktobra!

I ne samo da je Kampomanes kategorički odbio da nam pomogne oko povratka, već je poslao i pismo u kojem nas obavještava da od 18. oktobra sami moramo plaćati hotelski smještaj. A mi smo, priznajem, bili u teškoj finansijskoj situaciji — imali smo samo „uslovni“ ček.

Spasilo nas je malo čudo. Mene su pozvali u Hong Kong da dam simultanke. Tako smo se domogli kopna. A onda, doplativši 1000 dolara iz sopstvenog džepa, fraulein Leeverik i ja smo uskoro stigli na direktan let za Cirih. Stin, koji je takođe doplatio ne malu sumu, uspio je da odleti iz Hong Konga u Los Anđeles, a odatle dalje za Buenos Ajres.

(Zapanjujuće je da je u februaru 1979. godine, na sjednici FIDE Biroa u Gracu, gdje je trebalo da se razmatra Stinova žalba na Kampomanesa, Kin izjavio da je Kampomanes organizovao meč u Bagiju besprijekorno, pokazao gostoprimstvo i srdačnost, jednom riječju, odlično obavio ulogu domaćina meča i finansijskog organizatora. Kakva očigledna laž! Pa Kin je znao za sve naše nevolje — sam je, dan poslije nas, otputovao iz Manile direktnim letom za Evropu! Svojom izjavom, Kin je, kao da je izvukao novac iz Stinovog džepa i velikodušno ga predao Kampomanesu!)

Pored Olimpijade u Buenos Ajresu, održavala se i Generalna skupština FIDE. Jednog dana se raspravljao i moj protest. Nastupio je moj advokat, Alban Brodbek, na njemačkom jeziku. Slušali su ga bez ikakve pažnje. Kampomanes, koji je sjedio u predsjedništvu, ponašao se krajnje drsko i bezobrazno: ne razumijevajući ni riječ njemačkog, nije ni dotakao slušalice, i cijelo vrijeme pravio grimase...

A nekoliko mjeseci kasnije, u Gracu, zamahnuo je flašom na mog advokata!

Do čega smo, dakle, stigli! Na najvećem šahovskom forumu, na skupu izuzetno uglednih ljudi u svijetu, sjede — i čak upravljaju — ovakvi Kampomanesi, i niko nije u stanju da ih dovede u red!

Kao odgovor na govor Brodbeka, Kampomanes je počeo da viče, maše rukama, izgovara prijetnje na račun fraulein Leeverik. On je glumio, sa dramatičnim izrazima, kako su moji jogiji ubili njegovog prijatelja, indijskog diplomatu, kako je nesrećna žrtva iskrvarila!

Ali o suštini stvari — tj. o kršenju dogovora od strane sovjetske strane — nije rekao ni riječ.

A kao glavni adut, on je pokretom mađioničara izvukao pismo Kina, navodno upućeno gospodinu Iljuzoriju, filipinskom bankaru, jednom od sponzora meča. Evo teksta tog pisma:

"Da bih razjasnio stvari, obavještavam Vas da Viktor Korčnoj nije znao da se vodi bilo kakva pravna procedura kada je odigrao 32. partiju (protjerivanje jogija! — V. K.). Isto tako, nije znao ni za prisustvo Zaharove ćerke u trenutku partije. — R. Kin, 23.10.1978."

Kad sam se obratio Kinu za pojašnjenje — ko ga je ovlastio da napiše to pismo (znamo mi svi dobro ko!) — on je počeo da mrmlja kako je to bila privatna prepiska i da Kampomanes nije imao pravo da je objavi.

(A da ne govorimo o tome — da li je gospodin Iljuzorio uopšte primio to pismo? I zašto bi mu, kao sponzoru meča, ono uopšte bilo upućeno? Njegov sadržaj ga nije ni najmanje doticao!)

Tada sam obećao Kinu da ću mu oprostiti dug — ali samo finansijski! — ako na sljedećem zasijedanju Generalne skupštine istupi protiv Kampomanesa, makar pismeno, ako već ne javno.

Obećao je, ali nije učinio ništa. I zaista — kako istupiti protiv najboljeg druga?..

________________________________________

Na kraju, pitanje je odloženo.

Jedina odluka Generalne skupštine bila je da mi se dozvoli da naplatim svoj ček.

Neka i to — kako se kaže, od mršave ovce barem pramen vune.

A šta je odlučilo Biro FIDE, koje se ubrzo nakon toga okupilo u Gracu?

Biro od deset članova nije raspravljao moj protest, već izvještaj Kampomanesa o mom „nesportskom ponašanju“ u Bagiju!

Biro je „jednoglasno odobrio“ sljedeće saopštenje (pri tom glasanju nesu prisustvovali novi predsjednik FIDE velemajstor F. Olafson i jedan od potpredsjednika, ali to nije smetalo ni Kampomanesu ni Bakkeru da upotrijebe riječ „jednoglasno“):

„Meč za svjetsku titulu 1978. godine između Karpova i Korčnoja u Bagiju bio je organizovan od strane Šahovske federacije Republike Filipini temeljno i kvalitetno… Žiri i arbitri meča su svoje funkcije obavljali objektivno i efikasno.

U tim uslovima“ (u kakvim, molim vas? — V. K.) „dužni smo da osudimo namjerne (!!! — V. K.) radnje i postupke koje je pretendent preduzimao tokom takmičenja za svjetsku titulu“ (primijetite: optužuju me za loše ponašanje ne samo tokom meča s Karpovim! — V. K.) „koji ne odgovaraju sportskom duhu i pravilima javnog ponašanja, i koji su nanijeli štetu ugledu i dostojanstvu FIDE.

Biro FIDE izražava žaljenje zbog ponašanja pretendenta i strogo ga upozorava da se u budućim šahovskim takmičenjima ponaša korektno.“

________________________________________

Jasno vam je, čitaoče?

Biro FIDE ne namjerava da raspravlja o svjesnim postupcima i radnjama druge strane.

Ne želi ni da iznese konkretne činjenice o tome kako sam ja to navodno prekršio sportsku etiku itd.

Zar ovaj memorandumski stil nije zapravo upozorenje pred konačno izbacivanje mene iz svih takmičenja pod okriljem FIDE?

A povod bi, naravno, lako našli…

________________________________________

Ubrzo sam poslao pismo predsjedniku FIDE:

„Poštovani gospodine Olafsson,
Obraćam Vam se s hitnom molbom da pitanje moje sudbine bude uvršteno u dnevni red Generalne skupštine FIDE... Htjeli Vi to ili ne, ovo pitanje je postalo najvažniji moralni problem FIDE...

Posljednjih nekoliko godina FIDE se trudi (i to uspješno!) da se predstavi kao nezavisna od glasova svjetske štampe, ignoriše mišljenje svjetske javnosti, ne želi da obrati pažnju na očiglednu i neumoljivu borbu za građanska prava.

Ovo je opasna tendencija, gospodine predsjedniče. Nažalost, FIDE svake godine sve više gubi svoju nezavisnost, pretvarajući se u potpuno beskorisnu organizaciju, koja u potpunosti zavisi od nekolicine uticajnih lica. Diktat i nepravda, laž i izdaja caruju u kulisama FIDE, zaštićenim od pogleda sa strane.

Samo tako se može objasniti potpuno nepravedna odluka koju je donijelo Biro FIDE u Gracu. Bez navođenja činjenica, ignorišući mišljenje svjetske štampe, mene su optužili za nesportsko ponašanje. Znam da Vi niste prisustvovali sjednici na kojoj je ta odluka donesena. Hitno zahtijevam da se ona preispita na Generalnoj skupštini...

Nadam se da će, prije ili kasnije, zahvaljujući naporima parlamentaraca demokratskih zemalja, moja porodica, koja je sada izložena progonu od strane vlasti (sina mi se spremaju da zatvore u zatvor), ipak biti oslobođena...“

Odgovor na ovo pismo nikada nisam dobio.

Ali, radi pravde, treba reći da je 1981. godine Olafsson pokušao da odloži naš novi meč s Karpovom za mjesec dana, želeći „da obezbijedi jednake uslove za oba učesnika“, tj. da konačno (pet godina kasnije!) izdejstvuje izlazak moje porodice.

V. Baturinski:

„To su bili argumenti koji nisu imali nikakve veze sa šahovskim takmičenjem. Predsjednik je prekoračio svoja ovlašćenja, što je zabilježeno u protestima koji su mu poslati od strane svjetskog šampiona i Šahovske federacije SSSR.“

Jedinstveno mišljenje svelo se na to da šahovski meč za titulu ne može biti povezan s potpuno drugačijim pitanjima. Našavši se u izolaciji, Olafsson je bio prinuđen da se povuče.“

(„Stranice šahovnog života“)

Očigledno je da je upravo nakon ove priče Olafsson pao u nemilost sovjetskog rukovodstva.

„Jedinstveno mišljenje“ svelo se na to da FIDE-u treba drugi, poslušniji predsjednik. Tim više što se odgovarajući kandidat već bio pojavio.

G. Kasparov:

„Zašto je baš Bagiо izabran za održavanje meča? Odgovor na to pitanje treba tražiti kod izuzetno aktivnog i beskrajno lukavog Filipinca Florensija Kampomanesa, koji je uživao pokroviteljstvo diktatora Markosa. To je bio njegov debi na svjetskoj šahovskoj sceni.

Uspostavio je dobre odnose sa V. Sevastjanovim i V. Baturinskim. I, kako se ispostavilo, ne bez razloga. Upravo u Bagiju Kampo (kako su ga počeli zvati) dao je solidnu najavu za najvišu funkciju u svjetskom šahu, pridobivši naklonost sovjetskih zvaničnika i Karpova.

To je postigao svim mogućim sredstvima podržavajući šampiona, iako je kao organizator meča trebalo da ostane neutralan.

Nagradu je Kampomanes dobio četiri godine kasnije u Lucernu (1982), kada je uz našu odlučujuću podršku izabran za predsjednika FIDE.“

(„Bezgranični dvoboj“)

________________________________________

Ostaje da se doda da je 1986. godine Kampomanes ponovo izabran na tu funkciju, a 1990. ostao na njoj i treći mandat.

ZAKLJUČAK

Meč u Bagiju definitivno je stavio tačku na moju sovjetsku prošlost: u decembru iste, 1978. godine, ukazom Prezidijuma Vrhovnog savjeta SSSR-a bio sam lišen sovjetskog državljanstva.
A godinu dana kasnije, u decembru 1979, u Lenjingradu, odlukom krivičnog suda, mog sina su osudili na dvije i po godine zatvora. U julu 1977. Igor je prvi put podnio zahtjev za dozvolu za izlazak iz Sovjetskog Saveza, a u maju 1978. dobio je poziv u vojsku. Poslije 12 mjeseci skrivanja, predao se vlastima. TASS je objavio: „Održano je suđenje sinu poznatog po svom skandaloznom ponašanju velemajstora Korčnoja“. Dato je do znanja da se sin sudi zbog grijehova oca. Jedan takav, samo što je govorio ruski, „Kampomanes“, izjavio je o izuzetnoj važnosti slučaja, iznio da je moj sin opasan kriminalac, besposličar, koji se ne bavi društveno-korisnim radom, koji izbjegava sveti dug sovjetskog građanina... Pozivanje na loše zdravstveno stanje, na to da je Igor Korčnoj odavno odlučio da ode u inostranstvo i da ne može položiti zakletvu vjernosti SSSR-u, sve je to bilo odbačeno. Nakon devetočasovnog zasjedanja, sud mu je izrekao gotovo najstrožu kaznu po članu za izbjegavanje vojne službe (maksimalna kazna po tom članu bila je tri godine)...

Ova knjiga je već bila spremna, ali nisam žurio da je objavim.

U februaru 1980. poslao sam pismo Karpovu. Obavijestio sam ga da sam napisao knjigu o našem meču i uvjerio ga da njeno objavljivanje nipošto neće dodati njegovom ugledu. Predložio sam: ukoliko moja porodica u skorije vrijeme bude puštena iz SSSR-a, knjiga se neće objavljivati.

Istovremeno sam poslao pismo članu Politbiroa CK KPSS, jednom od 14 vladara zemlje — K. U. Černenku. Iščupao sam iz knjige nekoliko politički najosjetljivijih stranica i priložio ih uz pismo. Roba na uvid! Obavijestio sam Kremlj da planiram objaviti knjigu na najmanje devet jezika, u ukupnom tiražu od oko 500 hiljada primjeraka. I opet sam poručio da knjigu neću objaviti ako mojoj porodici bude omogućena sloboda...

„Ali to je ucjena!“ – uzviknuo je, čuvši to od mene, jedan zapadnonjemački velemajstor poznat po svojim liberalnim stavovima. Ostao sam zatečen. Čovjek koji me poznaje desetine godina, koji lično poznaje moju porodicu, optužio me za nedžentlmenski čin!...

Shvatite već jednom, gospodo liberali! Ni lijepim riječima, ni nagovaranjem, ni prigovorima od Sovjeta se ništa ne može postići! Oni se ni sa kim, ni sa čim ne rastaju dobrovoljno. Ne predaju ni Kurilska ostrva, ni Igora Korčnoja ili Guljka, ni zlato iz madridske banke – ništa!

Moja pisma nisu imala neposredne posljedice. Mladić neumoljiv i nedokazan, Karpov mi nije odgovorio. S pismom upućenim Kremlju imao sam djelimičan uspjeh: „čovjek s GUM“-a poslao je obavještenje o prijemu, ali član Politbiroa me nije udostojio odgovora. Mada, teško da je moje pismo propalo uzalud. Sigurno su ga proučavali, procjenjivali birokrate, vagali „za“ i „protiv“. Svjetski žandar imao je o čemu da razmišlja...

Knjiga je objavljena 1981. godine, uoči meča u Meranu. Tek nakon tog meča, koji je Karpov dobio rezultatom 6:2 uz 10 remija, porodica Korčnoja dobila je mogućnost da napusti SSSR (to se dogodilo u julu 1982).

...Prošle su godine i sudbina je ponovo ukrstila glavne junake „Antishahmata“. O onome što se dogodilo u španskom gradu Linaresu u februaru 1989. godine, Karpov je ispričao u svojoj njujorškoj knjizi „Sestra moja Kaisa“:

„Stigavši na turnir u Linaresu, gdje sam i ja igrao, a glavni sudija je trebalo da bude moj stariji drug i saborac Baturinski, Korčnoj je prvog dana turnira izjavio organizatorima da neće igrati na turniru gdje je sudija ‘crni pukovnik’. Predložili su mu: Baturinski će suditi sve partije osim vaših. Korčnoj je rekao: ne slažem se; na ovom turniru može biti jedan od nas dvojice: ili ja, ili Baturinski... Najzapanjujuće je što su ga podržali mnogi velemajstori: Jusupov, Beljavski, čak i Timman...“

Kraj ove priče neće iznenaditi čitatelje „Antišaha“. Organizatori su odlučili da se ne zamjere Karpovu i njegovom „starijem drugu i saborcu“. Korčnoj je, ne odigravši nijednu partiju, napustio Linares.

(Kraj)

U knjizi je preostalo još 44 strane tekstova drugih autora vezanih za Korčnoja, Karpova, dr Zuhara, same mečeve između Karpova i Korčnoja...