Tomaševski o individualnom radu sa Gorjačkinom i Šogdžijevim
Razgovarao: Timur Ganejev, zamjenik šefa sportskog odjeljenja
Evgenij Tomaševski.
Foto: Fjodor Uspenski, „SE“
Naš trofejni velemajstor nastoji da izvede mlade ruske talente na novi nivo.
U januaru 2025. godine, dvostruki šampion Rusije, šampion Evrope i pobjednik ekipnog Svjetskog prvenstva Jevgenij Tomaševski postao je glavni trener omladinske reprezentacije Rusije. Takođe, ovaj titulisani velemajstor postao je i lični trener naše najbolje šahistkinje posljednjih godina, Aleksandre Gorjačkine, koja se prošle sedmice kvalifikovala za Turnir kandidatkinja 2026. godine. Sjajan povod da se čujemo sa Jevgenijem Jurjevičem u njegovoj novoj ulozi. Razgovor smo započeli turnirom „Kup Karpova – 50 godina kasnije“ (21–23. maj), na kojem će Tomaševski igrati protiv gotovo svih vodećih ruskih šahista, ali i Hansa Nimana.
Mislim da Gorjačkina sve može da postigne, moj zadatak je da joj pomognem
— Podijelite s nama očekivanja od Kupa Karpova.
Evgenij Tomaševski— Turnir je okupio veoma jak sastav, ali osjećanja su mi pomiješana. S jedne strane, postoji veliko interesovanje i snažna želja da zaigram u tako reprezentativnom društvu. Velika je čast biti dio turnira koji je posvećen tako značajnom jubileju. S druge strane, to je za mene bilo iznenađenje. Nisam planirao da igram, niti sam se na neki poseban način pripremao za rivale, imajući u vidu da sam se u posljednje vrijeme potpuno posvetio trenerskom radu. Utoliko će mi biti zanimljivije da vidim kako će sve ispasti i u kakvoj sam takmičarskoj formi. Ni sam ne znam.
— Sjećam se, na brzim partijama turnira „Šahovske zvijezde 4.0“ krajem jula prošle godine zauzeli ste četvrto mjesto. Konkurencija je bila prilično ozbiljna.
Evgenij Tomaševski— Da, tada sam zaista dobro odigrao rapid, a u decembru sam pobijedio na jakom turniru za nagrade grupacije „Region“. Zbog velike zauzetosti trenerskim radom posljednjih godina, ispada da igram otprilike jedan turnir na svakih pola godine. I to uglavnom rapid. Na njih se obično i ne pripremam, ali moguće je da takva šema sada neće upaliti. (smije se) Sreća je što sva pažnja očigledno neće biti usmjerena na moje partije. Tako da mogu mirno da igram protiv veoma jakih protivnika — za svoje zadovoljstvo.
Anatolij Karpov.
Foto: FIDE
— Moguće je da će zatvaranje turnira posjetiti i Anatolij Karpov. Da li ste imali priliku da sarađujete s 12. svjetskim šampionom ili da odigrate neku partiju koja vam je ostala u sjećanju?
Evgenij Tomaševski— Nažalost, nismo imali priliku da sarađujemo, a i odigrali smo samo jednu partiju u rapidu. Anatolij Evgenjevič je, bez sumnje, apsolutna veličina u istoriji šaha. Moglo bi se reći mnogo najuzvišenijih riječi o čovjeku koji je promijenio šahovski svijet, koji je promijenio zahtjeve prema šahistima — kada je riječ o njihovoj tehničkoj pripremljenosti i nivou igre uopšte.
— U oktobru prošle godine Danil Dubov je rekao za „SE“ da bi bilo pravo čudo ako neko od Rusa izbori mjesto u Turniru kandidata 2026. Prošle sedmice Aleksandra Gorjačkina je obezbijedila sebi mjesto među osam najboljih, a vi ste direktno doprinijeli tom uspjehu.
Evgenij Tomaševski— Mislim da je Danja prije svega govorio o muškom Turniru kandidata. Iako se i tu može diskutovati: Janovi izgledi mi djeluju sasvim ozbiljno, a i ako se Esipenko, sam Dubov, Griščuk ili Artemjev kvalifikuju među osmoricu kandidata — to ne bi bila nikakva senzacija ni čudo.
Za naš ženski šah plasman u Turnir kandidatkinja još manje predstavlja neko čudo. Saša će igrati četvrti uzastopni ciklus za titulu svjetske prvakinje. Od trenutka kad je igrala meč za krunu, nije propustila nijedan turnir kandidatkinja. Dakle, Gorjačkina je jednostavno postigla cilj koji je sebi postavila. Ipak, svaki takav rezultat je veliko dostignuće. Konkurencija svake godine raste, pojavljuju se nova imena. Recimo, Zhu Jiner, koja je na kraju i osvojila Gran-pri. Ko bi mogao da zamisli takav rasplet prije samo nekoliko godina?
Što se tiče zajedničkog rada, zasad nisam spreman da pričam o detaljima, ali on je započet s ciljem ka najvišim dometima, i optimista sam. Saša je izvanredna sportistkinja, vrlo borbena, usmjerena, sabrana. Mislim da joj je sve dostižno. Moj zadatak je da joj pomognem.
— Ove godine Gorjačkina igra mnogo open turnira. Da li je to bila vaša preporuka?
Evgenij Tomaševski— Rano je za donošenje bilo kakvih zaključaka. Naš zajednički rad još nije dugo trajao. Moći ćemo da se vratimo tom pitanju bliže početku Turnira kandidata ili već poslije njegovog završetka. Za sada su to samo prvi obrisi.
— Kako je za vas proteklo praćenje posljednjeg kola „Grand Prixa“ u Austriji, gdje su protivnice Aleksandre bile blizu da je izbace iz top 2?
Evgenij Tomaševski— Bilo je izuzetno napeto. Još nisam do kraja „iskorijenio“ u sebi igrača. Prelazim u drugu ulogu, aktivno treniram već nekoliko godina, ali mi je i dalje krajnje neobično to osjećanje kad ništa ne možeš da promijeniš. Doživljavaš te emotivne uspone i padove. Iako racionalno znaš da ništa ne zavisi od tebe, posebno kad tvoji štićenici ne igraju, ipak, iznenađujuće, to oduzima mnogo živaca. A još je i rasplet turnira u Austriji bio maksimalno dramatičan. Hvala Bogu da se sve dobro završilo.
— Da li vas je iznenadilo to što Gorjačkina, koja je godinama u top 5 FIDE rejtinga, nije imala ličnog trenera?
Evgenij Tomaševski— Ono što je bilo, nije moja stvar. To je bolje da pitate Sašu. Važno je ono što će se dešavati u budućnosti i kako mogu da joj pomognem da unaprijedi svoju igru.
— Da li će činjenica da se Aleksandra kvalifikovala za Turnir kandidatkinja pomoći da igra opuštenije na Svjetskom kupu?
Evgenij Tomaševski— To je i bila jedna od glavnih zamisli: kvalifikovati se na Turnir kandidatkinja što ranije. To ipak smanjuje psihološki pritisak i što je najvažnije — daje slobodu za manevrisanje u pripremi i planiranju turnira. Kad imaš daleki, ali vrlo važan cilj, možeš sve da podrediš njemu, a u ostalim turnirima ti je nešto lakše. Ali, opet, Svjetski kup je sam po sebi vrlo značajan turnir. Niko ga neće igrati preko volje.
— Prije nekoliko dana plasman na Svjetski kup izborio je Ivan Zemljanski, koji se smatra jednom od glavnih nada ruskog šaha. Da li ste zadovoljni njegovim rezultatima ove godine?
Evgenij Tomaševski— Da. Iako ne radim s njim direktno, kao glavni trener omladinske reprezentacije veoma pažljivo pratim uspjehe svih potencijalnih štićenika. Njegova igra i napredak svakako raduju. Jasno je da on i njegovi treneri veoma ozbiljno rade. Napredak je postojan i stabilan, i to se vidi po partijama (ne bih da ureknem). Trenutno Ivan igra jak turnir u Šardži, a prije toga je bio uspješan na pojedinačnom prvenstvu Azije. Već sada se može reći da je to formiran šahista, uprkos mladim godinama. Od njega možemo očekivati ozbiljna dostignuća. Koliko ozbiljna — pokazaće vrijeme. Ali njegova igra svakako raduje.
— Da li ste već imali priliku da bliže razgovarate sa Ivanom? Čuo sam da momak ima šampionski karakter.
Evgenij Tomaševski— Trudim se da komuniciram sa svim našim vodećim juniorima, to je dio mog posla. Već sam imao slične susrete sa Savvom Vetohinom, Artemom Uskovim i još nekim talentovanim momcima. Sa Vanjom još nismo razgovarali, ali nadoknadićemo to. Jasno je da nije riječ o prosječnom šahisti.
Treba imati u vidu da oni imaju svoje trenere koji veoma dobro znaju šta treba da rade. Moj zadatak je da pratim i, po potrebi, pažljivo pomognem — ako oni ili njihovi treneri to budu željeli. Naš zajednički cilj je da se ti momci razvijaju, i ako mogu na bilo koji način da doprinesem tome, biću samo srećan.
— Može li se reći da će Zemljanski, Vetohin i Uskov činiti okosnicu reprezentacije na Svjetskoj šahovskoj olimpijadi do 16 godina?
Evgenij Tomaševski— Zvanično još nismo objavili sastav. Hajde da još malo sačekamo, ali, naravno, njihova imena su među glavnim kandidatima.
— Čuo sam i da ste održali veliki selekcioni kamp s mladim talentima?
Roman Šogdžijev
Foto: Fjodor Uspenski, „SE“
Evgenij Tomaševski— Da, zajedno sa Mihailom Izrailevičem Šereševskim. Bila je to sesija sa veoma mladim šahistima.
Usput, sa Romom Šogdžijevim takođe radim individualno, i to je značajan dio mog trenerskog angažmana. Ima još nekoliko talentovanih momaka kojima nastojim da posvetim pažnju. Imamo mnogo talenata, i treba ih razvijati. Sačekajte još malo, pojaviće se i druga zvučna imena. Roma je trenutno najzvučnije. Upravo sada se bori za posljednju normu za titulu međunarodnog majstora. Ne forsiramo to previše, ali njegov posljednji turnir u Bakuu uliva veliki optimizam.
— Da li je priča Romana takođe jedinstven slučaj?
Evgenij Tomaševski— Već sada je pod velikim pritiskom, pa ne bih u ovom trenutku davao dodatne bombastične komentare. Reći ću samo jedno: kada sa deset godina igraš tako kako igra Roma, to je, ako ne jedinstven slučaj, onda vrlo blizu tome.
— Ko vam, osim Šereševskog, pomaže u trenerskom radu?
Evgenij Tomaševski— Uglavnom radimo kao tandem. Ali ako se pogleda šire, onda, naravno, tijesno sarađujemo sa trenerima naše reprezentacije, pri čemu su mnogi od njih zaduženi za nekog od vodećih juniora. Takođe smo u kontaktu s trenerima iz raznih regiona. To je zajednički proces. U dvoje se to ne može obaviti — blago rečeno. Rusija je velika, talenata ima mnogo i potrebna je sistemska organizacija.
— Prošlo je već pet mjeseci otkako ste postali glavni trener omladinske reprezentacije. Je li vam taj period lako pao?
Evgenij Tomaševski— I mene samog iznenađuje koliko brzo vrijeme leti. Prekvalifikovao sam se u trenera prije nekoliko godina, a izgleda kao da je bilo juče. Počeo sam i nastavljam ovaj posao kao već formiran stručnjak, sa sopstvenim idejama, sopstvenom vizijom, i pokušavam da ih sprovedem u djelo. Reći da je to „ozbiljno i dugoročno“ možda zvuči pretenciozno, ali zaista se tako i osjećam. Želimo da uradimo ozbiljan posao i postignemo značajan napredak kod naših juniora. To mi je izuzetno zanimljivo. Kada sam započeo trenerski rad pred put u Azerbejdžan, još sam imao određene sumnje. Ali one su brzo nestale. Vrlo brzo sam shvatio da mi se sve to veoma dopada. U suštini, već odavno sam više trener nego igrač.
Zahvalan sam Šahovskoj federaciji Rusije i njenom rukovodstvu na sveobuhvatnoj podršci — i kada je riječ o Saši [Gorjačkinoj], i kada je riječ o mom radu u cjelini. Bez toga je nemoguće postići uspjeh. Rad na zajedničkom cilju nije lak, ali kod nas se taj proces dobro razvija.
— Da li je lakše biti igrač ili trener? Izgleda da trenutno uopšte nemate slobodnog vremena.
Evgenij Tomaševski— Jasno je da trenerski posao oduzima više vremena. Što se tiče energije — to je mač s dvije oštrice. Kada igraš, stres dostiže vrhunac za vrijeme turnira i u periodu priprema. Kada radiš kao trener, taj stres je, može se reći, raspoređen. Tvoji štićenici stalno nastupaju, stalno brineš za njih, iako ne možeš na sve da utičeš. Dakle, stalno si pod ozbiljnim pritiskom. Slobodnog vremena zaista gotovo da nema: individualni rad sa Sašom i Romom, rad sa omladinskom reprezentacijom. Ali, ako govorimo o osjećaju „u datom trenutku“, stres je ipak manji, i to dosta kompenzuje.
Нема коментара:
Постави коментар