Jefim Petrovič Geler rođen je 2. marta 1925. godine u Odesi. Međunarodni velemajstor, zaslužni majstor sporta, zaslužni trener SSSR-a. U sastavu reprezentacije SSSR-a pobjeđivao je na sedam Svjetskih šahovskih olimpijada i šest prvenstava Evrope. Dvostruki prvak SSSR-a. Učesnik šest turnira kandidata za svjetsku šahovsku krunu. U 63. godini ostvario je svoj posljednji uspjeh — postao je svjetski prvak među veteranima. Preminuo je u Podmoskovlju 17. novembra 1998. godine.
Uoči njegovog 80. rođendana, Dmitrij Komarov, međunarodni velemajstor i šahovski kolumnista lista Fakti, razgovarao je sa Gelerovom udovicom Oksanom Georgijevnom i zabilježio vrlo zanimljiv intervju.
– Recite nam, Oksana Georgijevna, zašto u biografiji vašeg muža ima toliko bijelih mrlja?
– Fima je bio izuzetno skroman čovjek – prisjeća se Oksana Geler. – Na primjer, o njegovim iskustvima iz rata saznala sam tek iz njegovih intervjua. Ili kad bi malo popio u društvu, pa ga neko nagovori da ispriča nešto o ratu. Sam Jefim nije volio pričati o tome. Čim je rat počeo, upisao se u vazduhoplovnu školu. Završio je kao navigator. Letio je. Jednom su mu oborili avion, i prilikom prinudnog slijetanja izgubio je prednje zube. Bio je odlikovan ordenima i medaljama, uključujući i medalju „Za borbene zasluge“.
– Kako ste se upoznali?
– Tako se dobro sjećam tog dana – 30. decembra 1957! Ja sam tada bila balerina Odeskog pozorišta opere i baleta i pripremala sam novogodišnji „kapustnik“ u Domu glumaca. Taj dom je bio veoma popularan među odeskom inteligencijom. Predivna zgrada, tik uz filharmoniju. Jefim je došao s društvom na probu. Mnogo sam mu se dopala. Njegovi prijatelji su onda odlučili da doček Nove godine bude upravo u Domu glumaca. U novogodišnjoj noći su nas upoznali. Već sam čula za njega. Geler je bio ponos Odese. Imao je 32 godine, a meni je tek bilo 20. Bio je malo viši od mene, širokih ramena. Kad su nas upoznali, postidio se i nešto promrmljao. Ali su ga prijatelji izvukli. Onda se počeo šaliti i smijati sa svima. Fima je bio jako prijatan čovjek. Dogovorili smo se da se vidimo… A pola godine kasnije smo se vjenčali. Godinu potom rodio se naš sin Saša.
– Da li ste znali da igrate šah?
– Ne, nisam znala sve dok nisam upoznala Jefima. Njegov otac me naučio. Bio je divan čovjek, radio je kao glavni knjigovođa jednog velikog tresta u Odesi. Sjećam se, igrala sam s njim partiju, a Fima je stajao iza mene i tiho mi šaptao poteze...
– Da li ste živjeli s njegovim roditeljima?
– U početku jesmo, ali smo kasnije dobili stan na Primorskom bulevaru. Vlasti u Kijevu su ga nagovarale da se preseli, ali Odeski oblasni komitet ga nije pustio. A kad je došla ponuda da pređe u Moskvu, odselili smo se 1968. godine. Tada sam se zaposlila u Stanislavskom teatru, a muž je nastavio sa turnirima, nastupao za armijski klub, trenirao reprezentaciju.
– Da li vam je pomagao oko kuće?
– Fima se nikad nije isključivao iz šaha. Živio je u tom svijetu. Nisam to odmah shvatila, tek kasnije. Nešto ga zamolim da uradi, a on zaboravi. Sjećam se da je imao odloženu partiju s Korčnojem. Pozicija je bila teška, i ja sam, da ga oraspoložim, spremila njegovu omiljenu punjenu ribu. Sljedećeg jutra sam mu dala još malo. Onda je otišao na nastavak partije, brzo izgubio, vratio se. Na ručku sam mu opet servirala ribu, a on kaže: „Jao, imamo punjenu ribu!“ Bio je dijete rata. Volio je da jede, ali nije birao – sve što sam spremila, pojeo bi. Najviše je volio hljeb s puterom i jaja.
I imao je neobičan dnevni režim. Ustajao bi u pet ujutru, pio kafu i bavio se šahom dok smo sin i ja spavali. Doručkovao bi u osam. Zatim bi malo prilegao i opet se vraćao šahu. Ručao bi između dva i tri popodne. I opet za tablu. Svaki slobodan trenutak bio je uz šah.
– Vrhunski šahisti tada su često bili na televiziji, uvijek dotjerani, u odijelima i kravatama…
– Fima je mrzio kravate. Obavezna su bila samo na prijemima. Nosio ju je u džepu, da je odmah poslije prijema skine. U džemperima mu je bilo vruće. Ovratnik košulje uvijek je bio otkopčan. Volio je slobodu u svemu! Zbog njegove građe, garderobu je kupovao u inostranstvu. Najviše je volio sakoe od tvida. Svaki put kad bismo bili u inostranstvu, kupovala sam mu novu garderobu. A on bi jedan isti sako nosio i po deset godina! Ako ga nisam vidjela, presvukao bi se u staro. Kakve god pantalone da mu ispeglam, posle partije su opet bile izgužvane, a košulja mokra od znoja. Više nisam znala šta da radim...
– Da li je volio sport?
– U mladosti je igrao za košarkašku reprezentaciju Odese. Iako nije bio visok, bio je okretan, mišićav. Kad smo se upoznali, imao je 92 kilograma – ali bez grama sala, samo mišići! Volio je stoni tenis. Odlično je igrao bilijar. Odlazio je u Dom oficira u Odesi da traži rivale. Na pripremama su se šahisti dijelili na „bilijardsku“ i „kartašku“ grupu. Fima je bio glavni i u jednoj i u drugoj.
– Da li ste ga pratili na turnirima?
– Na posebno važne turnire šahisti su išli sa suprugama. Dobro pamtim Turnir kandidata na ostrvu Kurasao, 1962. godine. Tad je Fima u predzadnjem kolu izgubio ključnu partiju i za pola poena zaostao za Tigranom Petrosjanom. Godinu kasnije, Petrosjan je pobijedio Botvinika i postao svjetski prvak. Inače, sve supruge su po pet sati sjedile u turnirskoj sali, proživljavale svaku partiju...
– A posle turnira?
– Kupanje u bazenu, odmor.
– Naravno i po prodavnicama...
– Ali za kupovinu su bile potrebne pare, kojih nismo imali. Nagrade su se isplaćivale tek na kraju turnira, a tada već nije bilo vremena za šoping. Novac bismo donosili u Moskvu i mijenjali za sertifikate, za koje se moglo kupovati u posebnim prodavnicama.
– Koja je bila najveća novčana nagrada?
– Na turniru u Engleskoj – 5.000 dolara. Ali polovinu bi uvijek uzimao Sportski komitet. Obične nagrade su bile oko 1.000 dolara.
– Šta ste kupili od tih para?
– Prvo „Pobjedu“, zatim staru „Volgu“. Kasnije smo imali novu „Volgu“, ali smo je prodali i kupili ovu kuću u Peredjelkinu. Dugo potom nismo imali auto. Za izlete smo kupili „Žiguli“, i to je bio naš posljednji auto.
– S kim ste se družili u Peredjelkinu?
– Voljeli smo da primamo goste. Od šahista smo se družili s Smislovim, Polugajevskim i njihovim porodicama. Smrt Lava Polugajevskog bila je ogroman šok. Fima je tada već bio ozbiljno bolestan. Dugo je plakao kad je saznao da je Ljeva umro... Dolazio je i Arkadij Arkanov, često smo se družili s porodicom Katajevih. Valentin Katajev, kao i mi, bio je Odesein, stanovao je u našoj ulici. Njegova udovica i danas živi ovdje, ima 91 godinu.
Danas se u Peredjelkinu uglavnom naseljavaju „novi Rusi“. Imamo veliko dvorište i dio kuće. Nekad je Staljin ovu kuću dodijelio polarnom pilotu Spirinu. Danas ovdje žive četiri porodice. Jedan od komšija nam je bio i pisac Vasilij Aksjonov.
– Geler je prvi put postao prvak SSSR-a sredinom 50-ih, a četvrt vijeka kasnije, sa 54 godine, to je ponovio! To je rekord!
– I on se sam čudio i često se šalio. Došla sam kod njega na turnir. Proslavili smo moj rođendan. Onda sam se vratila kući. A drugi učesnici su saznali za moj rođendan, pa su počeli da časte Jefima. Slijedila su slavlja… I – pod gasom – je dobio devet partija zaredom (!)
Pomogla mu je i sinova podrška. Saša je krenuo očevim putem, postao je majstor sporta. Ali nije uspio da ide dalje. Prezime mu je bilo teret. Njegovu igru su stalno upoređivali s očevom, što ga je psihički opterećivalo. Na tom turniru pomagao je Geleru kao trener i za to je dobio malu zlatnu medalju. Pratio je oca na svim pripremama i turnirima. Jednom prilikom, dok su bili odsutni, opljačkali su nas. Lopovi su ušli kroz prozor. Ja sam bila na poslu. Poslije toga smo odlučili da uzmemo psa. Htjeli smo njemačkog ovčara, ali su nam preporučili novu rasu – rotvajlera. Tako je kod nas došla Rika, koja je živjela s nama 14 godina. A kad je umrla, uzeli smo drugog rotvajlera i dali mu isto ime.
– Da li je Jefim Petrovič volio Peredjelkino?
– Mnogo. Gdje god da je išao, uvijek je žurio da se vrati ovamo. Šest godina je teško bolovao. Razlog – sjedilački način života, neprekidno pušenje. Samo tokom partije znao je da popuši paklicu „Marlbora“, a dnevno po dvije. Sportom se bavio samo u mladosti. Poslije je jedino šetao po bini šahovske sale – to mu je bio jedini „sport“. Imao je dijabetes, bubrezi su otkazali. Srce mu je bilo četiri puta veće od normale. Da bih platila njegovo skupo liječenje, prodala sam stan u Moskvi. Sahranjen je na groblju u Peredjelkinu, svega 15 minuta hoda od naše kuće…
(Preneseno sa fejsbuk stranice Aleksandra Zasuhina)
Нема коментара:
Постави коментар