U Singapuru je proglašen novi svjetski šampion u šahu – indijski velemajstor Gukeš Dommaradžu, kojeg jednostavno zovu Gukeš. Komplikovana imena indijskih šahista u šahu su već navikli da skraćuju. Uostalom, i Jana Nepomnjaščija zovu Nepo.
Osmamnaestogodišnji Gukeš postao je najmlađi šampion u istoriji šaha. Osamnaesti po redu šampion. A 15. svjetski šampion, Viši Anand, njegov idol i osnivač akademije WASA (ovaj brend možete vidjeti na svim Gukešovim fotografijama, smješten na sakou koji zahvalni učenik tokom meča nije skidao, za razliku od svog protivnika koji na sakou nije imao sponzore – njih je zamjenjivala kineska zastava na stolu), danas je objavio staru fotografiju s dječakom koji je, prema Anandovim riječima, tada dirnuo prvog indijskog velemajstora riječima: „Postaću šampion, kao vi.“ Danas je taj dječak ostvario svoj san.
Gukeš je želio da postane šampion – i postao je. Ding Liren je želio da ga ostave na miru – i sada može zaboraviti sve. U Indiji je slavlje. Kraj.
Riječ „samouvjerenost“ ima negativnu konotaciju u ruskom jeziku, pa ćemo Gukešov pristup ovom meču nazvati vjerom u sebe. Odbijao je remije u lošijim pozicijama. Borio se do „golih kraljeva“ na tabli. I u posljednjoj partiji, u remi poziciji, nastavio je da igra.
Psihološki nestabilan protivnik je pogriješio u jednostavnoj situaciji.
Postoji jedan fascinantan oblik kineske književnosti — cazcuan. To je nešto slično našim „pogačicama“ — ali na početku se postavlja problem, a zatim slijedi nekoliko rečenica duhovitog opisa nevolja s kojima se susrećemo.
Na primjer (ovo je moje oponašanje Kineza):
Osjećam sažaljenje i neprijatnost
(ovdje bi u kineskoj poeziji slijedilo nekoliko lijepih metafora i konkretnih životnih situacija, ali ja ću se ograničiti na jednu),
kada gledam kako Ding Liren pati dok igra šah.
Napravivši strašnu grešku u posljednjoj partiji, Ding je okončao svoja stradanja. A Gukeš, ugledavši pobjednički potez, zaplakao je. Shvatio je da je postao šampion.
„Način na koji je Ding Liren izgubio odlučujuću partiju u meču za titulu svjetskog šampiona vjerovatno je najapsurdniji rasplet u istoriji šaha. To se može objasniti jedino psihologijom. Vjerovatno je podsvjesno želio da se oslobodi napetosti, da se riješi krune koja mu je toliko zakomplikovala život. Postavlja se pitanje: ako je toliko važan rezultat, ishod, pobjednik, možda zaista treba smanjiti kvalitet šaha, skratiti vremensku kontrolu i krenuti ka spektaklu? Svjetski šampion ne smatra potrebnim da se ozbiljno pripremi za meč: ovdje nije potrebna nikakva kritika ili medijska kampanja za umanjivanje značaja meča, ako to nije od prevelike važnosti ni samim učesnicima.“
„Neko će reći da je Gukeš želio pobjedu, da je vršio pritisak tokom čitavog meča, ako ne kroz pozicije na tablama, onda svojim intenzivnom željom, i da je na kraju uspio slomiti protivnika. Djelimično je to tačno. Ali Dingova greška je prilično gruba. Za klasičnu partiju, ona je potpuno neprihvatljiva“, smatra velemajstor Nikita Vitjugov.
S trenerom Jana Nepomnjaščija iz prethodnog meča za titulu svjetskog šampiona, Nikitom Vitjugovim, razgovarao sam o šahovskim problemima koji su postali posebno očigledni nakon meča Ding Liren – Gukeš.
— Kako biste opisali vaš osjećaj nakon završetka meča? Razočaranje? Povrijeđenost? Ljutnju? Očaj? Može li se ovaj meč nazvati najapsurdnijim u istoriji?
Nikita Vitiugov— Trenutno u svijetu ima dovoljno razloga za očaj i ljutnju. Meč je, blago rečeno, bio daleko od najboljeg, ali igrači su se borili koliko su mogli. A završetak... Da, vrlo veliko razočaranje. Nešto što dodatno umanjuje ionako klimav nivo ovog događaja.
— Može li se govoriti o opštoj devalvaciji: titule svjetskog šampiona, titule velemajstora, značaja i uloge šaha u svijetu, usprkos porastu popularnosti?
Nikita Vitiugov— Moguće je da su klasične šahovske partije na visokom nivou dosegle svoj vrhunac, i da sada ostaje samo nervna napetost, sportski elemenat i rezultat. Ko će koga iscrpiti u dosadnim, remi pozicijama bez života? Da li zaista vrijedi organizovati složen dvogodišnji ciklus, a zatim tronedjeljni meč, kako bi se odlučila titula čiji značaj treba posebno objašnjavati?
— Magnus Carlsen i dalje ostaje najjači šahista na svijetu. Tada, ko je zapravo svjetski šampion?
Nikita Vitiugov — Titula velemajstora je potpuno devalvirana, to je već ostatak 20. vijeka. Titula svjetskog šampiona trenutno je pod ozbiljnom prijetnjom devalvacije. Moguće je da obimni dvogodišnji ciklus više ne odgovara duhu vremena. Možda bi kontrola vremena trebala biti još kraća. FIDE ima problema i sa trenutnom situacijom u svijetu. Čini se da su promjene neizbježne.
— Ranije su mečevi za titulu svjetskog šampiona bili vrhunac šahovskog stvaralaštva. Svaka partija je bila pažljivo proučavana, učili su se iz njih, ideje šampiona postajale su moderne i popularne. Šta je ovaj meč ostavio iza sebe? Hoće li ove partije biti zanimljive nekome, osim što prikazuju nekoliko grubih grešaka?
Nikita Vitiugov — Mislim da je to vrijeme prošlo. Smisao mečeva danas je u otkrivanju pobjednika, svjetskog šampiona. Sve ide u pravcu sportskog elementa, koji je svima razumljiv. A „usponi slobodne misli“, suptilne završnice, koncepcije otvaranja više nisu aktuelne. Djelimično je šah već vrlo temeljno istraženi, a djelimično to jednostavno nije zanimljivo ljudima, pa zato nije ni traženo.
— Glavna zamjerka Dingu bila je u tome što se nije ponašao kao svjetski šampion, nije učinio ništa za popularizaciju šaha. Smatra se da šampion ima posebnu misiju. Da li je to stvarno tako? I šta svi očekujemo od Gukeša?
Nikita Vitiugov — Ding, kao i Carlsen, ima potpuno pravo da se ponaša onako kako smatra da je ispravno. Ljudi su različiti, neki već dugo imaju radnu PR mašinu (Carlsen, Karjakin), a neki samo žele da igraju šah. Njihovo pravo! To je šah, a ne rvanje ili šou na YouTube-u, osnovna vještina je umijeće igre.
Da, Ding je mogao biti aktivniji u medijskom prostoru, ali on nije izabran za novog Budu, već je samo pobijedio na šahovskom turniru. Od tog obožavanja i, kao posljedice toga, zahtjeva da šampioni rade nešto više od same igre, treba se odvikavati.
— Ding je mogao da dokaže da nije slučajni šampion, već pravi 17. šampion. Nakon meča već izgleda kao da je to bio neki slučaj, greška u sistemu, i da ga ljudi neće pamtiti kao šampiona.
Nikita Vitiugov — Ding je svojim odnosom sam sebi izrekao presudu. Izgleda da se podsvjesno slaže s tim i da ni sam sebe nije smatrao pravim šampionom.
A posebna misija šampiona je relikt prošlosti. Pobjednik Lige šampiona ili završnog teniskog turnira nema takvu misiju — zašto bi je imao šahovski šampion? To je samo sport, društvena igra — ništa više. Ali i ništa manje. Mit o „najpametnijem čovjeku na svijetu“ je, na sreću, razbijen.
— Šah je od društvene igre već postao kompjuterska igra. Vrijeme koje amater provodi za tablom ne može se porediti s onim satima koje provodi pred ekranom. Ako od šahista visokog nivoa ne očekujemo nove ideje, otkrića i sjajne kombinacije, onda želimo vidjeti sukob karaktera, a ne susret dvojice dobrih momaka.
Nikita Vitiugov -Nažalost, to su naši problemi. U meču igraju oni koji su prošli sportski izbor, a ne „najpopularniji“, „najborbeniji“ ili „najkreativniji“ šahisti, šta god mi pod tim podrazumijevali. Možda je budućnost upravo u takvim komercijalnim mečevima, gdje učesnike biraju organizatori, a ulog je samo nagradni fond.
— Može li se desiti da u bliskoj budućnosti komercijalni meč Magnusa Carlsena s Firouzjom (Nakamurom, Niemannom, Keymerom) izazove veće interesovanje od meča za titulu svjetskog prvaka Gukesh — Erigaisi (ili bilo koji drugi indijski šahista)? Ako povučemo paralelu s tenisom, da li bi meč za titulu svjetskog prvaka mogao postati nešto poput teniskog olimpijskog turnira?
Nikita Vitiugov — Trenutno se takva perspektiva čini veoma vjerovatnom i logičnim ishodom razvoja događaja. Generalno, smatram da šah kao oblast djelatnosti i sport koji kombinuje nauku i umjetnost ostali u XX stoljeću. Vrhunac tog sporta bili su mečevi za titulu svjetskog prvaka. Vrijeme se promijenilo, šah se „istrošio“, „duh“ igre je preispitan, igra je postala više sportska, a manje „džentlmenska“, dok su kompjuteri donijeli konačne presude mnogim otvaranjima. Ovo se mora odraziti i na strukturu šaha kao sporta.
Mečevi se mogu potpuno ukinuti, uvesti njihovo godišnje održavanje ili uvesti mečeve u ubrzanom šahu, blicu i Fischerovom šahu, po uzoru na pojaseve i kategorije u boksu.
— Da, ali zašto? FIDE je već imala takva prvenstva, ali sada sama FIDE naziva Gukesha 18. svjetskim šampionom, izbacujući te pobjednike iz liste. Možda bi bilo lakše dogovoriti se s Magnusom? Želio je da igrati protiv mladog protivnika — izvolite! Ili se Magnus ne želi poniziti i igrati na turniru kandidata kao „običan“ takmičar?
Nikita Vitiugov — Više je puta rekao da to neće raditi.
„Ulice“ pamte sve svjetske šampione. Sportski uspjesi, poput pobjeda u nokaut-turnirima, mogu se omalovažiti, ali ne i zaboraviti. Taj sukob u šahu je vječan — sukob „priznatog genija“ i „običnog“, ne tako „genijalnog“ sportiste, koji, čini se, nikoga ne zanima. Smatram da je korijen tog problema u činjenici da šah ne funkcioniše kao biznis, već prisilno opstaje zahvaljujući mecenama ili finansiranju pojedinih država kroz čitavu svoju istoriju. To omogućava zamjenu termina i zanemarivanje sportskih principa od strane onih koji trenutno „naručuju muziku“.
— Kako stvoriti interesantan spektakl? Pratiti partiju nekoliko sati svaki dan je teško. Ali rapid s kompjuterskom analizom i živopisnim online komentarima Petra Svidlera i Jana Nepomnjaščija, koji jasno i, što je još važnije, duhovito objašnjavaju šta se događa, vrlo je atraktivan format. Ključno je da to bude DOGAĐAJ, da dođe do sukoba LIČNOSTI (da ljudi mogu ne samo gledati, nego i navijati, suosjećati, radovati se i tugovati, jer sport je emocija), da ima NOVCA (što stvara privlačnost za učesnike i dodatnu težinu za navijače) i da ima SLAVE, HYPEA, SPEKTAKLA — medijska buka koja pretvara događaj s velikim budžetom i upečatljivim junacima u praznik, festival, šou.
Nikita Vitiugov — Globalno, šahisti bi trebali da zarađuju za show, ali za sada, tamo gdje se takav pristup primjenjuje, to postaje bliže farsi.
— Farsa se, uz dobar menadžment, može izbjeći. Postoje veoma uspješni primjeri promocije izložbi, filmova, muzike, pozorišta, baleta. Nije neophodno sve pretvarati u talk-show na centralnoj televiziji ili puku zabavu.
Nikita Vitiugov — Na primjer, klasična opera — potpuno prevaziđen, skup fenomen u kojem se malo ko razumije. Ipak, ona se dobro prodaje širom svijeta.
— Ali ako šampioni počnu da se mijenjaju svake godine, podsjećajući na kruženje legionara u ruskom fudbalu, pitanje „ko je trenutno svjetski šampion?“ moglo bi zbunjivati čak i profesionalce. Ipak, u opernom svijetu postoji hijerarhija: zvijezde, scene, dirigenti. Zar je u šahu sve završilo s Carlsenom, koji je taj sistem takmičenja sahranio?
Nikita Vitiugov — Nije Carlsen „ubio“ šah, već prije svega kompjuter. Promjena uloge šaha, smanjenje vrijednosti titule — sve su to posljedice pojave šahovskih mašina, opšte dostupnosti šaha i sportske prirode igre.
— Ostaje nada da će Gukesh zaista postati lider i održati se kroz nekoliko mečeva, tada se vrijednost titule neće smanjiti.
Nikita Vitiugov — Iz današnje perspektive često se čini da je nekada bilo nešto veličanstveno — i da je sada to završeno. A zapravo su u toku neizbježne promjene, kako u svijetu, tako i u šahu.
Vladislav Bačurov
В Сингапуре объявили нового чемпиона мира по шахматам Гукеша Доммараджу - 13 декабря 2024 - ФОНТАНКА.ру
Нема коментара:
Постави коментар