21.decembar 2024,
Na ovom mjestu trebalo je da bude "obično" intervju sa šampionom. Već sam pripremio pitanja, kada je Anton Kuzin iznenada predložio: "A šta da pitanja Gukešu postave sami čitaoci!" Rečeno – učinjeno, i u Indiju je otišao miks najzanimljivijih pitanja koja su poslali pretplatnici ChessOpen-a. Iskustvo je bilo izuzetno interesantno…
– Da li je bilo neki trenutak koji je predodredio vaš uspeh u šahu?
Gukeš– Ne sjećam se da sam imao neki prelomni trenutak. Prije bih rekao da je on nastupio neposredno prije nego što sam počeo da se bavim šahom. Moji roditelji su jako voljeli sport i željeli su da me uključe u neki od sportova. Imao sam tada 7 godina, i mama me odvela u tenis klub: gledali su me, zamolili da se malo krećem na terenu, udaram loptu, a zatim su rekli da vrlo odgovaram njihovim karakteristikama. Međutim… mama nešto nije bila zadovoljna, povela me sa terena – i odlučila da me upiše na šah. Na početku su svi mislili da je to greška…
– Znači, niko nije primjetio neki veliki šahovski talenat u vama na početku?
Gukeš – Bio sam običan dječak, možda malo uporniji od drugih. I prvi uspjesi nisu došli odmah – u prvoj godini sam mnogo gubio, bio sam zbog toga razočaran. Ali upornost je prevladala.
– Ispričajte nam kako ste uspjeli da postignete put do velemajstora. Šta je bilo najvažnije u treninzima?
Gukeš– Kao što sam već rekao, počeo sam sa 7 godina, i ispočetka sve je bilo neozbiljno, međutim… kada su došli prvi uspjesi, roditelji su angažovali ličnog trenera za mene (kako sam kasnije saznao, morali su čak da pozajme novac od prijatelja kako bi mi to omogućili). Sa 9 godina sam počeo da se bavim šahom potpuno profesionalno – po nekoliko sati dnevno, ali sam još više putovao i igrao. Kada sam imao 10 godina, otac je odlučio da napusti posao i posveti se mom napredovanju u šahu. Za godinu dana sam postao majstor, i tada smo odlučili da pokušamo da oborimo rekord Karjakina… Na kraju nam je nedostajalo samo nekoliko nedjelja, završio sam na drugom mjestu. Nisam bio previše razočaran, ali sam shvatio da sam pronašao svoj put.
– A što se tiče treninga: da li je u njima bilo nešto posebno?
Gukeš– Teško je reći. Najvažnije je bilo što mi je bilo zanimljivo… Prošao sam put od ravnodušnosti do doslovne opsesije šahom. Da nije bilo toga, kao i podrške roditelja, teško da bih tako brzo postigao ovakve uspjehe. Kasnije, kada sam postao učenik VACA-e, sve je išlo još brže. Zahvalan sam Anandu i trenerima za to.
– Da li vam je u djetinjstvu bilo zanimljivo da učite teoriju šaha iz knjiga, ili ste, kao dijete koje je raslo u eri modernih tehnologija, sve učili uz pomoć kompjuterskih programa?
Gukeš– Ne, teoriju nisam učio iz knjiga, iako ne mogu reći da nisam koristio šahovsku literaturu… Što se tiče programa, odmah smo se s trenerom dogovorili da ih nećemo koristiti u procesu treninga – sve treba raditi sam! Ne znam da li je to uspjelo ili ne, ali po njegovim riječima, moja sposobnost računanja varijanti se znatno poboljšala.
– Da li su vaši treninzi uključivali psihologiju: kako se pripremiti za partiju i slično?
Gukeš– Ključno za mene bilo je shvatanje da ne postoje "važne" i "nevažne" partije. Svaki put kada sjednete za tablu, morate biti spremni da pokažete sve što možete. Lično nikada nisam imao problema s motivacijom, nikada nisam morao posebno da se pripremam. Teško je dodati nešto više.
– Kako ste trenirali živce: knjige, meditacija, nešto drugo? Ili ste prirodno tako smireni?
Gukeš– Vjerovatno sam imao sreće. Ali to je i rezultat navike. Ništa vas ne smije ometati u igri, morate se potpuno posvetiti procesu. Na preporuku trenera, u nekom trenutku sam počeo praktikovati meditaciju – i to mi je definitivno pomoglo: poboljšala mi se koncentracija i naučio sam da se oslobodim svega suvišnog prije partije.
– Koliko često tokom partije pribjegavate računanju varijanti? Postoje li pozicije u kojima se oslanjate isključivo na razumijevanje, intuiciju, ili se principijelno trudite izračunati svaku poziciju?
Gukeš– Svako ima svoj pristup. Trudim se da kombinujem intuiciju i računanje… Kada igrate nekonvencionalnu poziciju, potrebno je pokušati shvatiti njenu suštinu, razumjeti šta je važno, a šta nije, i tek tada pokušati precizno izračunati sve varijante. Jednom sam u šali rekao da bih, ako mi date dovoljno vremena, mogao razumjeti bilo koju poziciju. Ali, naravno, mi smo ljudi, a ne kompjuteri, i greške su neizbježne. Moj cilj je da vidim više od protivnika.
– Koji savjet možete dati mladim šahistima kako da se pravilno bave šahom?
Gukeš– Teško da mogu dati neki univerzalni recept koji će odmah donijeti rezultat – to je posao trenera… Smatram da je najvažnije voljeti ono čime se bavite. I raditi naporno! Niko neće odraditi posao umjesto vas. Potrebno je pronaći nešto svoje, svoju individualnost, i kretati se u odabranom pravcu.
– Koliko sati dnevno treba raditi da bi se postalo velemajstor?
Gukeš– To je strogo individualno. Zavisi od izdržljivosti, od sposobnosti usvajanja informacija… Čak sam i ja u različitim periodima trenirao na različite načine. Ponekad je to bilo i po 10-12 sati dnevno, dok sada obično radim 4-5 sati… Potrebno je imati raznolikost, kombinovati čisto šahovske treninge sa sportom, šetnjom, jednostavnim odmorom, pa i meditacijom.
– Kažu da gotovo ne pokazujete emocije nakon poraza. Da li je to tačno?
Gukeš– To kažu samo oni koji me slabo poznaju. Da, izvana se to možda ne vidi, ali, naravno, kao i svi drugi, proživljavam poraze, trudim se da shvatim gdje sam pogriješio i kako spriječiti da se to ponovi… U suštini, nije cilj zaboraviti poraz, već osigurati da on ne utječe na sljedeću partiju.
– Kako se pripremiti za odlučujuću partiju?
Gukeš– Kao što sam već rekao, za mene nema „važnih“ i „nevažnih“ partija. Trudim da se potpuno fokusiram na zadatak koji je ispred mene, dobro se pripremim i iskoristim svaku šansu koju imam!
– Imate li neka posebna sjećanja s turnira u Rusiji? Na primjer, „Bijeli top“ u Sočiju?
Gukeš– Bojim se da ništa posebno o Rusiji nisam zapamtio. Dolazio sam kod vas nekoliko puta. Pretpostavljam da mislite na 2018. godinu. Ali tada sam igrao gotovo 200 partija godišnje i za mene je to bio samo „još jedan turnir“. Sjećam se da smo boravili u velikom hotelu na obali mora – to je otprilike sve. Ah, da, sjećam se i da je naša ekipa pobijedila!
– Prošli ste put od „perspektivnog mladog velemajstora“ do svjetskog prvaka za samo godinu dana! Šta se promijenilo u vašem životu i vašem odnosu prema svijetu za to vrijeme – osjećate li razliku između tada i sada?
Gukeš– Ne mogu reći da se tokom protekle godine nešto značajno promijenilo u mom pristupu šahu ili u odnosu prema životu. Mentalno sam uvijek bio spreman na promjene. Sve je počelo 2022. godine, kada su mi povjerili prvu tablu u reprezentaciji na Olimpijadi u Čenaju. Sva su se dešavanja nekako poredala u jedan niz: plasman na turnir kandidata, pripreme za turnir, sam turnir, zatim Olimpijada, pa ponovo pripreme, ovaj put za meč, i na kraju meč u Singapuru.
– Kako je bio organizovana rad vaše ekipe tokom meča i priprema za njega?
Gukeš– To je složen i obiman proces kojim nisam upravljao ja. Još jednom želim da zahvalim svima koji su mi pomogli da postignem cilj. Prije svega, mom stalnom treneru Gžegožu Gajevskom. Radeku Vojtašeku i Penali Harikrishni – pomagali su mi još u Torontu i bili ključni tokom meča. Veliku pomoć su pružili i moji sparing partneri: Jan-Kšištof Duda i Vinsent Kajmer. Značajnu ulogu u Singapuru odigrao je psiholog Pedi Apton. Hvala im svima.
– Ko je Apton, kako je dospio u vaš tim i kako vam je pomogao?
Gukeš– To je poznati psiholog iz Južnoafričke Republike, koji je radio kao motivator u indijskoj kriket reprezentaciji. Razgovarali smo o toj mogućnosti s Anandom, mojim roditeljima, i svi smo se složili da bi Pedi mogao biti od velike koristi. I nismo pogriješili! Ne mogu se požaliti na manjak želje, ali nakon rada s njim postao sam pravi „monstrum“.
– Da li je osim roditelja, tima i Pedija još neko podizao vaš borbeni duh?
Gukeš– To je sjajno uspio Anand. Nakon poraza u prvoj partiji, vraćao sam se u sobu u groznom raspoloženju, a onda sam se iznenada sreo s Višijem u liftu. Pogledao me, brzo shvatio situaciju i rekao: „Slušaj, ja sam u meču s Topalovim imao 11 partija da se pokušam vratiti i zadržati titulu, a ti imaš čak 13!“ Prije toga sam bio nervozan i rastrojen, ali nakon tog razgovora s Višijem uspio sam se gotovo potpuno smiriti.
-Priča se da ste tokom meča sklopili zanimljivu opkladu s Gajevskim…
Gukeš– Da, nakon devete partije otišao sam u šetnju na plažu s Gžegožem i tamo vidjeli ljude kako skaču sa bandžija. Gajevski je rekao: „Ako pobijediš, i ja ću skočiti!“ Oduvijek sam se bojao visine, ali sam mu, iz nekog razloga, odgovorio: „Pa dobro, onda skačem s tobom!“ Dugo sam se pripremao psihički, ali na kraju sam ipak uspio skočiti.
– Da li ste vjerovali u pobjedu? Šta ste radili kako biste ojačali tu vjeru?
Gukeš– Da, naravno, otišao sam u Singapur s ciljem da postanem svjetski prvak. Vjerovao sam da mogu pobijediti Dina Lirena… Trudio sam se odagnati sve misli tipa „on je u lošoj formi, lako ću ga pobijediti“. Pripremao sam se za najteži izazov u životu – i tako je i bilo. Meč je bio vrlo neizvjestan i napet.
– Koja je bila vaša strategija za meč, ako ste je imali?
Gukeš– Da, imali smo strategiju i iskreno sam ponosan na nju. Strategija je bila vršiti pritisak u svakoj prilici, iscrpljivati protivnika u svakoj poziciji, sve do kraja, ali... bez prekomjernog rizika. Trudio sam se da iskoristim i najmanje šanse, što mi je na kraju donijelo titulu!
– Šta možete reći o svom protivniku?
Gukeš– Svi znamo da je Din Liren jedan od najboljih šahista posljednje decenije. On je istinski šampion i pružio mi je zaista ozbiljnu borbu… Možda nije bio u formi kakvu je imao u najboljim godinama, ali se u svakoj partiji borio s punim angažmanom. Zahvaljujući njemu, meč je bio tako uzbudljiv.
– Koliko vas je iznenadila transformacija Dina Ližena?
Gukeš– Nisam očekivao da će mi prepustiti titulu bez borbe. Ali iskreno, nisam predvidio njegovo nevjerovatno uporno držanje. U partijama gdje je izgledalo da treba odustati, pronalazio je resurse i nastavljao borbu. Kada sam poveo, on je odigrao briljantnu partiju i izjednačio rezultat! Bilo koji drugi protivnik bi odustao, ali on se vratio sljedećeg dana i ponovo odigrao fantastično – jednostavno me uništio. Činilo se da je sve protiv njega, ali Din Liren je skoro spasio meč. Svaki put kada bi sjeo za tablu, davao je svoj maksimum. On me inspirisao.
– Koji trenutak u meču je bio najteži za vas?
Gukeš– Bilo je više takvih trenutaka. Prvo, na samom početku meča, kada sam „izgorio“ u prvoj partiji – igrao sam previše neoprezno i bio kažnjen za to. Zatim, nakon sedme i osme partije, kada mi je pobjeda izmakla. I na kraju, poslije dvanaeste partije, u kojoj mi ništa nije polazilo za rukom, morao sam se sabrati za posljednje dvije odlučujuće partije. Na kraju se ispostavilo da je vrijedilo! Ono što sam propustio u trinaestoj partiji, iznenada mi se vratilo u četrnaestoj.
– Svi se pitaju kako je Din Liren mogao napraviti tako ozbiljan previd u posljednjoj partiji… Vaše objašnjenje?
Gukeš– Niko ne zna zašto se dešavaju takve greške, kako igrač njegovog nivoa može napraviti tako nešto? Možda je bio iscrpljen, možda nije mogao natjerati sebe da nastavi borbu… Mogu odmah reći, i to se vidjelo po njemu, da kada je igrao potez Rf2, očigledno nije shvatio da je, nakon dvije razmjene, pešačka završnica izgubljena za bijelog.
– Kineski šahista je rekao da je "sve shvatio, pogledavši vas". Da li ste odmah vidjeli da ćete pobijediti?
Gukeš– Kada sam izračunao uzimanje figure i shvatio da mogu da forsiram prelaz u pješačku završnicu, kao i potez Ke5 na Ke1, sve mi je postalo jasno. Ne znam šta je moj protivnik vidio na mom licu, ali… vjerovatno je to bio najbolji trenutak u mom životu. Još nekoliko puta sam provjerio varijante – i tek nakon toga sam uzeo na f2.
– Šta ste osjećali u trenutku kada vam je protivnik pružio ruku?
Gukeš– To je nemoguće opisati... Vjerujte mi, ovaj trenutak sam proživio u svojoj glavi milion puta, ali kada se to stvarno desilo, emocije su me preplavile na način na koji nisam ni mogao da očekujem od sebe. Ništa se ne može uporediti sa tim osjećajem! Nisam mogao da zadržim suze. Karlsen je rekao da to ne može da shvati, ali osjećanja su me bukvalno gušila, trebalo mi je nekoliko minuta da ustanem i podignem ruke!
– Kako biste opisali sve što vam se desilo tokom ove godine?
Gukeš– Ne želim da pravim razliku između onoga što mi se dešavalo poslednjih sedam godina i sada. Naravno, kada postaneš svjetski šampion, svi vide tvoje dostignuće, ali svaki od prethodnih koraka bio je podjednako važan za mene. Da ih nije bilo, ne bi bilo ni ovog poslednjeg... Kako bih to opisao? Prosto se ostvarila moja životna želja.
– Osjećate li da se vaša motivacija za igranje šaha nakon postizanja cilja nije promijenila?
Gukeš– Moj odnos prema šahu i motivacija da sjednem za šahovsku tablu sigurno se nisu promijenili. Naravno, sada vjerovatno neću igrati po sto klasičnih partija godišnje, ali sigurno se neću povući od bilo kakvih izazova. Na kraju krajeva, moja karijera na visokom nivou traje tek treću godinu – i moram mnogo toga da dokažem. Ne mislim da će na mene vršiti pritisak titula svjetskog prvaka, kao što se desilo s Dingom… U svakom slučaju, nadam se da neće.
– S obzirom na vaš uzrast, postavili ste već mnogo rekorda. Da li imate želju da nastavite?
Gukeš– Kada rekordi idu ruku pod ruku s drugim dostignućima – bez sumnje. A rekordi radi rekorda nisu mi interesantni… Dobro se sjećam šta je od mene zahtijevala utrka za titulom velemajstora, ne želim ponovo to da prolazim.
– Ali da li postoji neki cilj u šahu koji biste željeli da sebi postavite?
Gukeš– Jasno mi je da posjedovanje šahovske krune ne čini me najjačim igračem na svijetu. Najjači je Magnus. To što postoji takav šahista, protiv kojeg, uz to, još nisam nikada pobijedio u ozbiljnoj partiji, motiviše me bolje od bilo kojeg ciklusa svjetskog šampionata. Još mnogo toga moram da naučim i mnogo toga otkrijem – jako se nadam da ću u nekom trenutku moći da dostignem veličinu koju je dostigao Karlsen.
– Da li biste željeli da odigrate meč sa Karlsenom?
Gukeš– Da, to bi bilo vrlo interesantno.
– Smatrate li da biste ga mogli pobijediti u meču?
Gukeš– Ne znam. Ako ne pokušaš, nikad nećeš saznati!
– Karlsen smatra da će vaši rezultati vjerovatno rasti. "Možda će postati drugi šahista na svijetu. A možda, u dalekoj budućnosti, i najjači", smatra on. Slažete li se?
Gukeš– Iskreno, uvijek sam sebi postavljao cilj da postanem najjači šahista na svijetu. Titula svjetskog prvaka je važan korak ka tom snu, ali nije posljednji. Dok god postoji Magnus, to me motiviše da radim još marljivije… Predamnom je dug put. Moj cilj je da uživam u šahu i da se nadam da ću jednog dana postati najjači.
– Nakon pobjede, da li ste osjetili pojačan interesa suprotnog pola?
Gukeš– Pojačan interes? Ne, nisam osjetio. Da budem iskren, trenutno nemam djevojku.
– Zavidni ljudi su često pokušavali objasniti uspjehe Karlsena time što mu ne uspijeva uspostaviti odnos sa djevojkama
Gukeš– Nemam nikakvih problema s tim. Neki mladi šahisti ne ulaze u veze jer smatraju da bi ih to moglo odvući od treninga. Ja se ne slažem s tim. Jednostavno, još nisam našao odgovarajuću osobu.
– Recite, čime volite da se bavite u slobodno vrijeme od šaha?
Gukeš– Slobodnog vremena je ionako bilo malo, a sada, kada ste u centru pažnje, biće još i manje. A čime? Nemam posebnih tajni. Provodim vrijeme s porodicom, prijateljima, gledam sportske prenose. Volim da putujem, iako neki profesionalni šahisti imaju alergiju na to.
– Koji sport osim šaha volite?
Gukeš– Tu nema ništa originalno: sport broj 1 u Indiji je kriket, i ja sam za njega takođe zainteresovan. Moj otac je bio lider na nivou države, igrao je za univerzitet. Naslijedio sam mnoge njegove osobine, i govorili su mi da da nije bilo šaha, možda bih i ja uspio na ozbiljnom nivou… Iskreno, nisam siguran u to. Ono šta mi dobro ide – to je badminton, često igramo s drugovima iz reprezentacije. U djetinjstvu sam volio da igram fudbal.
– Koji je vaš omiljeni sportista?
Gukeš– Spomenuo bih Đokovića. Volim da gledam njegove mečeve, navijam za njega. Kada je osvojio svoj 23. "Grand Slam", bio sam na sedmom nebu od sreće! Zašto baš on? Kada pričamo o teniserima, zašto ne Federer ili Nadal? Zato što je Novak pravi borac, čak iako je inferioran u talentu i fizičkoj spremi, on je nadmašivao sve mentalno.
– Posljednja knjiga koju ste pročitali?
Gukeš– Iskreno, kada sam bio mali, nisam volio da čitam… Više su mi se sviđali stripovi. Moji omiljeni su bili o mačku Garfieldu i Tinkle! Ne mogu reći da se moje mišljenje o knjigama promijenilo s godinama… Sada jednostavno nemam vremena za to. Radije bih pogledao nešto zabavno na internetu.
– Koju muziku preferirate?
Gukeš– Ne mogu sebe nazvati obožavaocem neke određene grupe. Meni se sviđa sam proces. Kao što volim da gledam tenis, tako volim da slušam pjesme. Ne instrumentlanu muziku, već baš same pjesme… Učim nešto novo, ponekad čak i pjevam. Usput, možda muzika postane predmet mog interesovanja u budućnosti… Ne vidim se kao muzičar, naročito klasični, ali muzika je nešto što mi definitivno prija.
– Imate li još neki hobi?
Gukeš– Ne, ništa specifično. Samo ono što može pomoći, podstaknuti me na vježbanje šaha.
– Kako ste se snalazili u školi? Planirate li da upišete univerzitet, i ako da, koji fakultet?
Gukeš– Prvih dva razreda – prilično dobro. Ali nakon što sam se ozbiljno zainteresovao za šah, odlučili smo da neće biti vremena za školu, pa sam prešao na individualno školovanje. U školi sam dolazio samo da polažem testove, a ostatak vremena provodio sam trenirajući šah i putujući. Na koji fakultet bih otišao? Nisam ni razmišljao o tome. Sada je čitavo moje vrijeme posvećeno šahu. Možda, jednog dana, kasnije...
– Vaš najveći strah?
Gukeš– Strah? Brinem se za svoju porodicu, roditelje, bližnje… Nemam drugih strahova.
– Kako vas podržavaju roditelji?
Gukeš– Moram im reći ogromno hvala za sve što su učinili za mene. Mama me poslala na šah, otac je napustio posao, stavivši sve na moju karijeru. Čitav život su činili sve što su mogli da mi pomognu da postanem bolji. Oboje su uvijek bili fokusirani na to da mogu raditi ono što želim i da ne pravim gluposti.
– Šta osjećate prema njima?
Gukeš– Čim sam postigao cilj, moja prva misao bila je o njima, o tome koliko su žrtvovali za mene, i to nije bilo uzalud! Kada se sjetim svojih prvih koraka u šahu, shvatam da je to bilo nešto nevjerojatno. S njihove strane bila je najveća podrška. Volim svoje roditelje, veoma sam im zahvalan za sve!
– Bavite li se ili se planirate baviti humanitarnim radom?
Gukeš– Ne znam. Trenutno je teško reći.
– Koja je vaša najkarakterističnija osobina?
Gukeš– Vjerovatno upornost.
– Odakle vam takva koncentracija i odlučnost?
Gukeš– Mislim da je to od roditelja. Oni su željeli da se potpuno posvetim onome što volim, kako bih mogao u potpunosti uživati u tome. Naravno, to se dešava samo kada mi nešto zaista prija…
– Šta je za vas – sreća?
Gukeš– Kada je sve u redu kod kuće. Kada postignete uspjeh u onome što volite da radite. Želim to svima!
Tekst: Evgenij Atarov
Foto: Marija Jemeljanova
Нема коментара:
Постави коментар