28. septembra 2024. Laszlo Nagy, poznati organizator šahovskih turnira First Saturday, dao je intervju u trajanju od 42 minuta za CHESSBASE INDIA o svojim već legendarnim turnirima.
Laszlo Nagy: U mom srcu ima dovoljno prostora za Muhammeda, za Mahavišnua, za Ganeša, za Isusa i za Mojsija. Oni se ne bore; to je vrlo zanimljivo. U svijetu ljudi se bore jedni s drugima u njihovo ime, pucajući jedni na druge, a u mom srcu nema apsolutno ničega osim mira.
Pogledajte sada transkript intervjua kojeg možete pogledati čitavog na you tube: https://youtu.be/T3EiJ4mCvio
28. oktobra imali smo priliku da upoznamo jednog od najjedinstvenijih ljudi u svijetu šaha, čovjeka kojeg ljubazno zovu Gospodin First Saturday (Prva subota). Ne samo da smo saznali Laszlovu priču, već smo i podijelili njegovu ljubav prema mađarskoj hrani. On je organizator šahovskog turnira Prva Subota u Budimpešti, koji se trenutno održava već 33. godinu. Morali bismo se zaista potruditi da pronađemo vrhunskog profesionalnog šahistu koji nije igrao na njegovim turnirima. Lazlo nije samo organizator, već i osoba koja je strastvena prema igri i koja je odigrala značajnu ulogu u životima nekih od najboljih igrača u svijetu šaha. Evo razgovora s njim u Budimpešti:
Laszlo Nagy: Rođen sam 1957. godine, sada imam 67 godina. U svom životu, kada sam imao 34, napravio sam veliku promjenu. Bio sam učitelj hemije u vojnim srednjim školama i vojnim koledžima, a zatim, zbog promjena u komunističkom sistemu, odlučio sam da ne radim više u vojsci. Tada sam osnovao svoje prve šahovske turnire Prva Subota i svake prve subote u mjesecu organizovao sam svoje događaje, međunarodne majstorske turnire. Takođe organizujem i otvorene turnire za igrače sa rejtingom ispod 2250, a sada smo u prostorijama turnira Prva Subota i Vzer Capes. Turnir V Capes se održava nakon ili prije mog događaja, a gospodin T, velemajstor, organizuje to i surađujemo u ovoj šahovskoj organizaciji. Ovaj hotel se zove Budimpeštanski Curalo, što na mađarskom znači "okrugli hotel". To je veliki okrugli hotel sa oko 15 spratova, jako je lijep i ovdje organizujemo naše turnire.
Novinar: Možete li nam reći kako je vaša povezanost sa šahom počela? Kada ste otkrili šahovsku igru?
Laszlo Nagy: Da, to je predivna priča i mislim da su mnogi šahisti mojih godina počeli svoju šahovsku karijeru sa mečom Fišer-Spaski 1972. godine kada sam imao 15 godina. Bio sam u srednjoj školi i svaki dan smo gledali rezultate i partije meča Fišer-Spaski. Igrali smo te partije i zaključili smo da je to lijepa igra. Počeo sam ići u šahovski klub i postao sam mladi šahista. Bio sam mladi mađarski šahista prve kategorije, a igrao sam u timu Spartak. Tada sam postao jedan od najtalentovanijih mladih šahista u zemlji. Moj prvi rejting bio je 2220 i jako sam uživao u igranju svakog timskog meča.
Novinar: Kao što ste pomenuli, meč Fišera i Spaskog vas je inspirisao dok ste odrastali i igrali šah. Koji je bio vaš omiljeni šahista?
Laszlo Nagy: Nije lako reći ko mi je omiljeni šahista. Sviđa mi se Aleksandar Aljehin, jer kada sam bio mlad, imao sam 15 godina, nakon meča Fišer-Spaski počeo sam da gledam njegove partije. Gledao sam predivne kombinacije ruskog šahiste Aleksandra Aljehina i počeo sam shvatati da predivne kombinacije prizilaze iz početnih poteza, kako bi se figure postavile na aktivna mjesta, a zatim kombinacije same nastaju. Tako sam bio veoma srećan i takođe sam igrao dopisni šahi, što je bila predivna igra, čekajući karte sa potezima protivnika. Već sam vam rekao da sam imao partiju koja je trajala pet godina protiv brazilskog igrača, ali on je igrao jako dobro i pobijedio me. To je bilo predivno iskustvo.
Novinar: Hvala što ste to podijelili. Mnogi naši gledaoci možda su premladi da znaju šta je dopisni šah. Možete li nam to objasniti?
Laszlo Nagy: Dopisni šah je veoma uzbudljiva igra. Prije smo koristili dopisnice za slanje svojih poteza, što znači jedan potez, jedna dopisnica. U današnje vrijeme, dopisni šah je malo drugačiji jer je moguće koristiti računare. Sada se zove Kent šah. To znači da ja šaljem potez svom protivniku, a moj računar mi pomaže. Unesem poziciju u računar, i on mi daje četiri ili pet varijanti, četiri ili pet poteza. Ovo nije samo računar koji igra, jer ja odlučujem između tih varijanti šta da radim, to znači da čovek i mašina rade zajedno. Zbog toga se zove Kent šah, jer je u grčkoj mitologiji Kentaur bio pola konj, pola ljudsko biće. Uživam u tome, ali mnoge partije su, naravno, remi, jer praktično mašina igra protiv mašine, ali ljudski uticaj se takođe može vidjeti.
Novinar: Da, to je predivna priča. Recite nam šta se desilo nakon toga?
Laszlo Nagy: Gledajte, postao sam, kako sam vam rekao, jedan od najzanimljivijih mladih igrača u Mađarskoj. Ali kada sam imao 18 godina, morao sam da odlučim šta ću da radim: šah ili hemiju, jer sam hemiju izučavao u srednjoj školi. Nisam bio dovoljno hrabar, pa sam izabrao hemiju i pet godina studirao na Univerzitetu Deen kako bih postao nastavnik hemije i hemičar. Tada je postojala posebna šahovska škola u Ukrajini, jer je to bio sportski fakultet, ali, kao što sam rekao, nisam bio dovoljno hrabar. Nakon univerziteta postao sam član mađarske vojske jer sam svoju radnu snagu dao mađarskoj vojsci kao nastavnik hemije u vojnim koledžima.
Radio sam tu deset godina. To je bio ugovor, znači pet godina sam bio u vojsci na univerzitetu, a nakon toga, nakon deset godina, imao sam lijepu komunikaciju sa svojim šefovima. Rekao sam im da nisam sretan sa svojim uslovima u vojsci, da želim više. Kada čovjek prodaje radnu snagu, želi veću platu i manje posla, i tako dalje. Rekli su mi da sam u vojsci, a ne na pijaci. Pitao sam ih šta to znači. Rekli su da mi ne mogu dati više, ako mi to odgovara, dobro, ako ne, mogu da idem. Odlučio sam da odem jer sam želio da postignem nešto više. Ne govorim o novcu, već o tome da radim nešto drugo, a ne kao što je predavanje hemije šest sati dnevno, što je u tom trenutku bilo pomalo iscrpljujuće.
Nakon toga, odlučio sam da to bude lijepa ideja jednog moldavskog šahovskog organizatora. Pitao me koje jezike govorim; govorim engleski, njemački, ruski. Odlučio sam da postanem šahista u 34. godini. Maštao sam o tome ali pomislio da je možda prekasno, bolje je organizovati turnire. Prije nego što sam napustio vojsku, studirao sam pola godine na vojnoj akademiji Timušenko u Moskvi, gdje su nas učili kako organizovati i komandovati sa 100.000 ljudi. Edukovali su nas da postanemo budući generali komunističke vojske.
Kada sam se vratio kući, komunistički sistem se srušio, a ja sam razgovarao sa svojim šefovima o njihovim planovima za mene. Rekli su mi da sam dobar nastavnik i da mogu predavati do penzije. Rekao sam da želim postići nešto više, a oni su mi rekli da moram čekati 20 godina dok naši generali ne odu u penziju. Situacija je bila takva, ali ja sam odlučio organizovati šahovske turnire svake prve subote u mjesecu, koji su trajali devet dana. Mnogi ljudi su dolazili na moj turnir.
Ispričaću vam kako je moja preduzetnička priča bila zanimljiva. Organizovao sam svoj prvi turnir sa 50 igrača iz deset zemalja. Bio sam jako sretan i otišao sam kući da kažem svojoj supruzi da sam organizovao fantastičan šahovski turnir, svi su bili sretni, ali smo izgubili 1.000 eura finansijski. Moja supruga je zaplakala pitajući kako ćemo preživjeti. Rekao sam joj da sačekamo i vidimo. Drugi turnir koji sam organizovao bio je bez gubitka; troškovi i prihodi su bili izjednačeni. I njoj je bilo teško, ponovo je plakala. Treći put kada sam organizovao, bio je profit od 1.000 eura.
Pružio sam novac svojoj supruzi, i bila je sretna. Rekao sam joj: "Sada vjeruješ?" Ona je rekla: "Da, ali ja sam osoba koja vjeruje tek kada vidi." Rekao sam joj da je to razlika između nas; ja prvo vjerujem a onda tek vidim rezultat. Bio sam potpuno siguran da će finansijski sistem uspjeti, i do tada mogu plaćati svoje račune. Nisam milioner, nemam veliki auto ni veliki stan, živim u istom stanu kao i prije, ali sam sretan jer mogu dati šah ljudima.
Novinar: To je inspirativna priča. Vaš turnir inspirisao je mnoge, čak i turnire širom svijeta, uključujući Indiju. Ne znam da li znate ili ne, ali postoji osoba koju zovu "čovjek drugog subotnjeg turnira". On organizuje turnire svake druge subote već 20 godina. Drago mi je da ste inspirisali toliko ljudi. Recite nam kako vam je došla ideja da organizujete turnir? Niste bili organizator.
Laszlo Nagy: Gledajte, pomenuo sam da sam kao vojnik mnogo puta posjećivao šahovske turnire kako bih se malo opustio, jer šahovski turnir je kao crkva – svi su tihi i sve je u redu. Tada sam upoznao moldavskog organizatora, gospodina Skripka, koji je već preminuo. Rekao mi je: "Vidim da dobro komuniciraš, hajde da organizujemo turnir svakog 15. u mjesecu u Kišinu." On mi je dao tu ideju i otišao. Kada sam napuštao vojsku, shvatio sam da 15. u mjesecu nije dobar datum, jer može biti ponedjeljak, može biti srijeda. Ali ako kažem da počinjem turnir u subotu, od subote do sledeće nedjelje, to je devet dana – to je idealno za igrače. Ljudi koji rade ili studiraju moraju uzeti samo pet radnih dana da dođu u Budimpeštu, i to je bila ideja. Takođe, bila je to i pomalo sebična ideja; trebala mi je mjesečna zarada. Znači, kao rad, to znači prva subota svakog mjeseca – vrlo jednostavno.
Novinar: Znači, počeli ste 1991. godine. Recite nam nešto o prvom subotnjem turniru, prvom turniru koji ste organizovali. Kako ste uspjeli dovesti 50 igrača?
Laszlo Nagy: Gledajte, do tog trenutka sam takođe bio šahista i znao sam mnogo šahista kao vojno lice. Ali prvi put organizovati turnir nije bilo lako, na primjer, sada neki ljudi plaćaju meni za učešće. Tada sam ja plaćao momcim da sjede i igraju, i bili su veoma uzbuđeni što će biti plaćeni za igru.
Da, da, čak i sada je lijepo imati otvorenu sekciju za igrače ispod 2250, a tu su i mnogi stari mađarski igrači, poput onih od 60-70 godina, koji su siromašni penzioneri. Ponekad im plaćam da igraju. Takođe sam vrlo socijalno osjetljiv; ako vidim siromašnu osobu, srce mi se stegne. Razumijete, pokušavam pomoći siromašnim šahistima. Obezbjeđujem im besplatnu kafu, čaj, kolače. Kada Indijci dolaze, kažem im da ponesu neke indijske slatkiše, kao što su kaju katli, i oni donesu, a mađarski igrači to vole.
Novinar: Oh, lijepo. Kao što ste pomenuli, na prvim turnirima ste plaćali igrače. To je razlog zašto ste imali minus od 1.000 eura, pa ste morali iz vlastitog džepa izvaditi novac?
Laszlo Nagy: Da, tako započinju svaka preduzeća. Morate uložiti svu svoju energiju. Postoji ruska izreka: "Jednu godina radiš besplatno u svom preduzeću, a nakon jedne godine tvoje ime će te održati.
Novinar: Kojem godine mislite da je vaš turnir dostigao vrhunac? Kada smo vidjeli sve te vrhunske igrače?
Laszlo Nagy: To je lijepa ideja. Počeo sam 1991. godine, i sjećam se da je 1993. bila jako dobra godina za mene. Pronašao sam sponzora pod imenom Express, reklamni časopis. Generalni sekretar bio je takođe šahista, i oni su sponzorisali moj turnir. Mogao sam priuštiti da Leko Peter i Sofia Polgar igraju na mom turniru.
Priča o Peteru Leku je zanimljiva. Postojao je jedan trener, internacionalni majstor iz Mađarske, koji je bio trener Peteru Leku kada je imao 13-14 godina. Rekao mi je da nemaju novca, da su siromašni, ali žele da igra na mom turniru. Rekao sam, dobro, hajde da razmislimo. Pozvao sam ih u svoju kuću i razgovarao sa dječakom Peterom. Pitao sam ga kakva su mu očekivanja, kada će postati velemajstor. Rekao je da već ima normu za velemajstora i da će postati velemajstor te godine. Bio je toliko samouvjeren da se moja duša otvorila za njega.
Rekao sam mu, u redu, možemo uraditi sledeće: dajem ti dva turnira besplatno, ali ako postaneš velemajstor, moraš mi vratiti taj novac, jer ćeš tada imati sponzore. Ako ne dobiješ normu za velemajstora, to je moj rizik. Mislim da sam bio dovoljno hrabar i vjerovao sam u te ljude. Mogu vam reći, kao u Bibliji, vidim ako verujem. Razumijete? Vidio sam da će postati velemajstor. Bio je toliko samouvjeren, to je bilo divno.
Novinar: Šta se desilo s novcem?
Laszlo Nagy: Šta mislite, postao je velemajstor, dobio je normu za velemajstora na mom turniru, sve je bilo u redu.
Ako me pitate, ne samo da je platio upisnine za ta dva turnira, nego čak i više, jer je tada bila visoka inflacija u Mađarskoj. Ponašali su se prema meni veoma plemenito. Ova priča je bila pozitivna. Kada je postao velemajstor, rekao sam mu: "Peter, sada si velemajstor, ponekad mi pošalji razglednicu. Bio bih srećan da pokažem svojim šahovskim prijateljima da mi je Peter poslao razglednicu."
On mi je rekao, u redu, daj mi svoju adresu, ali on nije poslao nijednu. To je ljudska priroda: kada nekome trebaš, vrlo su prijateljski raspoloženi i sarađuju, ali kada tebi nešto zatreba, ponekad te ljudi zaborave. Ali nema problema, moje srce je u redu, nema problema.
Novinar: Dakle, pomenuli ste 1993. kada ste dobili sponzora, ali prve dvije godine ste sve radili sami. Kako ste uspjeli preživjeti? Nije lako zarađivati i hraniti porodicu od šaha.
Laszlo Nagy: Na početku je, naravno, moja supruga radila, i njena plata bila je dovoljna za preživljavanje. Takođe, polako, polako, sistem upisnina donio mi je ne previše, ali dovoljno za preživljavanje. Mogao sam plaćati račune polako. Nije bilo ništa posebno, samo dovoljno novca za preživljavanje. Imao sam viziju da budem finansijski stabilan, jer sam znao da ako kažem nekome: "Hajde da dođeš na moj turnir, platiću ti 50 eura", reći će: "Dobro, dolazim."
Ali kada mu sledeći put kažem da dođe na moj turnir, reći će: "Dobro, dolazim." Tada kažem: "Ne, ne dobijaš od mene 50 eura, sada ti meni plati 50 eura." Ako mu se sviđa moj turnir, platiće.
Novinar: Da, mislim da ste stvorili standard turnira, okruženje koje ste stvorili, odnose koje ste uspostavili. Pričajte nam o vašoj opsesiji jezicima, kako možete da govorite toliko jezika?
Laszlo Nagy: To je lijepa priča. Kada sam bio mlad, moja majka mi je rekla, imao sam oko 11 ili 12 godina: "Sine, ako želiš biti uspješan, uči jezike." U školi sam se hrabro učio ruski jezik, koji je bio obavezan tokom komunističkog perioda u Mađarskoj. Moja majka mi je rekla da je dobro znati jezik svojih prijatelja, a zatim i jezik neprijatelja. Takođe, u srednjoj školi sam počeo učiti njemački jezik, a na univerzitetu sam studirao engleski. Položio sam državni ispit iz ruskog jezika na najvišem nivou. Kada sam se vratio iz Moskve, iz vojne akademije, polažio sam taj ispit, a ruske profesorice su mi rekle: "Gospodine, vaša majka je Ruskinja." Rekao sam: "Ne, moja majka je Mađarica, ali volim ruski jezik. Predivan je."
Novinar: Da, takođe znate i druge jezike, pomalo?
Laszlo Nagy: Da, kada sam imao mnogo indijskih šahista, počeo sam učiti hindu jezik. Na primjer, znam "Aap kaise hain?" što znači "Kako ste?" i takođe "Hindustani Bhasha." Kada učim jezike, obično prvo učim tu prvu rečenicu, jer moram programirati svoj mozak da to bude lakše. Zaista, jezici su poput muzike, volim ih.
To je alat za sklapanje ugovora s ljudima. Ako sklopim ugovor s ljudima, tada dolazi uspjeh. Spreman sam za mehanizam davanja i uzimanja.
Novinar: Tako ste počeli, a zatim dobili sponzore i privukli igrače, ali ima toliko turnira u svijetu koji su počeli na sličan način, ali nisu se nastavili nakon možda pet ili deset izdanja. Šta vas je motivisalo da nastavite?
Laszlo Nagy: Možda ćeš se nasmijati, ali moj psihijatar mi je rekao da sam manično-depresivna osoba. Kada sam bio mali, moj otac je takođe bio vojno lice, bio je zapovjednik transportnog bataljona. Imao je 400 vojnika ispod sebe, i naučen sam da, ako nešto radiš, moraš dati sve, svu svoju energiju, čak i svoj život. Zato sam postao vojno lice, jer je ta atmosfera bila u mojoj porodici. Kada sam napustio vojsku, to je ostalo u mojoj duši, znači da treba dati svu energiju. Često, čak i sada, ako na turniru nedostaje jedno ili dva mjesta u poslednjem trenutku, uzmem ljude, čak im platim, uzmem siromašne mađarske međunarodne majstore. Recimo, platim nešto, jer moram napraviti listu od 10 učesnika. Lijepo mi je igrati s energijama, kao s novcem, to je u redu. Ali sada je to kao deo mene; to se nikada neće zaustaviti.
Novinar: 33 izdanja su nevjerovatna stvar, to su 33 godine održavanja turnira. Ako se osvrnete na sve te godine, ko su bili vaši omiljeni šahisti koji su igrali na vašem turniru, kao ličnosti, ne samo kao igrači?
Laszlo Nagy: Pa, sada imam jednog indijskog igrača, Erigaisi, koji je igrao na Olimpijadi i postigao šest od šest na startu. Novinari su ga intervjuisali i rekao je da je vrlo sretan što je igrao u Budimpešti. Kada je igrao u Budimpešti prije nekoliko godina, recimo 2018. godine, nije mogao ostvariti dobar rezultat jer je moj turnir vrlo jak. Na primjer, na mom turniru je igrao Magnus Carlsen kada je imao 14 godina. I on nije mogao ostvariti GM normu, čak ni svjetski prvak, mladi svjetski prvak, nije mogao ostvariti normu na mom turniru. Takođe, imao sam i Karuanu, koji je bio veoma mlad, imao je oko 12 ili 13 godina, ali je tri puta zaredom ostvario GM norme na mom turniru. Svaki mesec je igrao, a njegova porodica je živjela u Budimpešti zbog "Prve subote" godinu ili dvije da razviju tog talentovanog dječaka.
Znate šta se desilo s Karuanom? To je lijepa priča. Otišao je kući, a novinari su ga pitali nije li sumnjivo što je ostvario tri GM norme zaredom, možda je to nekako organizovano ili nešto slično. A on je rekao: "Stvarno sam ostvario tri GM norme zaredom u Budimpešti, ali ove godine sam igrao na mnogim turnirima i ostvario sedam GM normi. Koliko puta moram ostvariti GM norme da biste povjerovali da sam velemajstor?" Lijepo je to, i sada svijet zna da je on jedan od najboljih svjetskih igrača.
Dakle, svih ovih godina, 33 godine, da li biste voljeli podijeliti neka imena ljudi koji su vas podržavali i koji su bili s vama na ovom putu?
Laszlo Nagy: Na primjer, mogu pomenuti prvo László Polgár, oca djevojaka Polgar. Kada sam bio vojno lice, stalno me inspirisao da napustim vojsku i da organizujem šahovske turnire, govorio mi je da imam takve vještine. On je jedna od osoba koja mi je rekla: "Hajde, uradi to." Takođe mi je rekao: "Ne razmišljaj prvo o uspjehu, radi, radi, radi, a nakon toga, u jednoj godini ćeš postati uspješan." To je bila prva osoba. Takođe, druga osoba je gospodin Zoltan, bivši generalni sekretar Mađarske šahovske federacije. On mi je dao turnirsku salu po pristupačnoj cijeni u prvim godinama. Nije me želio mnogo da opterećuje. Takođe me dobro tretirao.
Takođe mogu pomenuti ime gospodina Pana Đerđija Zoltana, predsjednika Mađarske federacije, sada je političar, sada je državni sekretar. On je podržao moje poduhvate čak i finansijski na početku te godine. Tako polako, malo po malo, ljudi su me počeli podržavati ne samo riječima, nego i stvarnim finansijskim sredstvima. Riječi su takođe važne; ako vas neko podržava riječima, to je kao da vas podržava finansijski.
Novinar: Kao novinari, odlazimo na turnire, gledamo kako igrači pobjeđuju, igraju sjajne partije, i to nas čini sretnima. Vi niste samo organizator, već i promotor igre, podržavate mlade talente i motivišete ih. Šta vas čini sretnim?
Laszlo Nagy: Kada organizujem svoje "First Saturday" turnire, i kada se igrači okupe prve subote u mjesecu u 3 sata i počnu da igraju, osjećam mentalno zadovoljstvo jer sam uradio sve što je moguće za taj mjesec. To me čini sretnim. Kada čujem onaj sveti šahovski mir, osjećam sreću. To je kao crkva, kao kada se najavi početak partije: "Možete početi". To je predivan osjećaj.
Novinar: I tako već 33 godine.
Laszlo Nagy: Da, već 33 godine. Možda ćete misliti da sam lud, ali reći ću vam: želim živjeti do 90 godina. Predat ću svoju dušu Bogu kada napunim 90. Imam plan u svojoj glavi, šta to znači. Sada imam 67 godina i ostaje mi još 23 godine. To znači da ću još 23 godine, ako mogu pritiskati tastaturu na svom kompjuteru, moći organizovati svoje turnire. Reći ću vam zašto. Imam posebnu listu šahista sa 4.200 imena. Ako želim, dva dana prije turnira pošaljem e-mail, obavijestim ih i svi ti igrači dobiju informaciju. Mnogi me zovu iz Delhija, Tokija, Pariza, Tel Aviva i kažu: "Ja sam šahista, moj rejting je 2400. Mogu li doći?" To znači da je moj sistem globalan.
Novinar: Kakav savjet imate za mlade organizatore koji žele da organizuju turnire? Šta biste im poručili da bi bili uspješni?
Laszlo Nagy: Trebaju da imaju sistem. Možda ne svaki mjesec, već jednom godišnje, i da nikada ne izgube interes. Ako izgubite interes... Nedavno je neko htio da kupi moj posao. Prvo što je pitao bilo je: "Koliko novca zarađujete?" Rekao sam mu: "Ne znam." Moja žena mi uvijek kaže: "Izračunaj koliko zarađuješ." Ja kažem: "Samo osjećam da sam u plusu." Želim reći mladim organizatorima: Radite to s entuzijazmom, kao manijak, i do svoje 90. godine ćete moći raditi. Nema problema.
Novinar: Pomenuli ste dobru stvar, to bi bilo moje naredno pitanje. Želite to raditi do 90. godine, ali kako mislite da vaš turnir može dostići viši nivo? Ili mislite da je sve u redu i da ste zadovoljni?
Laszlo Nagy: Gledajte, u pravu ste. Dugi niz godina moj turnir je trajao 11 dana, s 9 kola i 2 slobodna dana. Ali shvatio sam da mi je posjećenost igrača počela polako padati, jer danas sve ide veoma brzo. Ljudi ne žele provesti 12 dana u Budimpešti, čak ni za normu. Zato sam kreirao poseban sistem – 8 dana, 9 kola. Počinjem prve subote, završavam druge subote. To je tačno 8 dana, bez slobodnih dana. Jedan dan, u četvrtak, imamo dvostruko kolo. Moj kolega, gospodin Hak Mikloš, organizuje turnire u trajanju od 6 dana. U tih 6 dana, on ima 9 kola, s tri dvostruka kola. Njegov turnir je takođe veoma popularan i uvijek je pun, ali vidim da su igrači nakon tog turnira veoma umorni. Šest dana i devet kola je prilično naporno. Ali ako je uspješan, neka radi tako.
Novinar: Da li sarađujete s njim?
Laszlo Nagy: Da, naravno. Njegov turnir je popularan jer igrači plaćaju šest ili sedam dana hotela, i mogu uštedjeti dvije ili tri noći. S druge strane, moji indijski klijenti mi kažu da im se jako sviđa klasični šah. To znači jednu partiju dnevno. Tako se mogu pripremiti i učiti. Takođe koristim Sofijsko pravilo – prije 30. poteza nema remija. Zbog toga je moj turnir popularan.
Laszlo Nagy: Rekli ste mi, i Vi čak gospodin Roy, da smatrate da Sofijsko pravilo može biti korisno u šahovskom svijetu, jer ako igrači igraju pet poteza ili deset i remiziraju to je kao varanje.
Često se dešava da velemajstori pokušavaju to da rade na mom turniru. Ja im kažem: "Ovo nije u redu. Ja vas plaćam, a šta vi meni pružate? Dajete mi ništa, samo mrvice. Ovo nije šah.
Pogotovo, moje sudije uvijek unose partije u kompjuter. Već 30 godina, sve "First Saturday" partije se objavljuju. Svi ih mogu vidjeti. Na primjer, ako želite partije iz juna 2016., samo ih potražite na internetu i pronaći ćete ih. Sve partije su javno dostupne, igramo šah transparentno.
Novinar: To je sjajno. Pomenuli ste još jednu važnu stvar, da nema smisla dogovarati remi prije 30. poteza jer postoje ljudi koji ulažu svoje vrijeme i trud. Takođe, kao organizator, dajete novac za učesnike s titulama.
Laszlo Nagy: Ne volim radnike koji nisu entuzijastični. Ako radnik nije entuzijastičan, prije ili kasnije biće izbačen iz sistema.
Novinar: Imam jedno vrlo zanimljivo pitanje na umu. Počeli ste s Fišerom, Kasparovom i svim ovim godinama, a sada imamo Gukesha protiv Dinga za par mjeseci. Ako se osvrnete unazad kroz istoriju, ko vam je bio omiljeni svjetski šampion?
Laszlo Nagy: Volim Kapablanku. Volim Aljehina. Kasparov je takođe bio veliki igrač. Danas, kada gledam, vidim da više ne igra tako dobro, ali u mladosti je pravio predivne kombinacije. Čuo sam jednu njegovu izjavu: "Ako imam puno figura oko protivničkog kralja, siguran sam da mora biti mat ili ću osvojiti materijal." Takođe je igrao šah na način na koji ja razmišljam. Ako vjeruješ, ne moraš računati potez po potez, dolar po dolar, figura po figura. Ako koncentriraš svoje figure, kao vojnike u ratu, blizu neprijateljskih pozicija, mora doći do proboja.
Novinar: Kakva su vaša predviđanja za meč između Dinga i Gukesha?
Laszlo Nagy: Teško je bilo šta reći. Obojica su sjajni i sve se može desiti. Po mom mišljenju, sve je moguće. Nemam ideju ko bi mogao pobijediti. Obojica su simpatični, mladi ljudi. Bog će odlučiti.
Novinar: Da li ste imali priliku da razgovarate s njima?
Laszlo Nagy: Ne, nisam ih još sreo.
Novinar: U redu. I na kraju, gospodine Laszlo, kada smo došli u Budimpeštu, Sagar Shah iz "ChessBase India" podijelio je vrlo lijepu priču o vama. Kada je došao, vi ste mu pomogli na mnogo načina. Kao što sam pomenuo u intervjuu, vi niste samo organizator, već i promotor i osoba koja brine o igračima. Kako to dolazi do izražaja? Želimo završiti intervju na tu temu – zašto mislite da organizator treba biti poput vas, da ne vidi igrača samo kao osobu koja plaća kotizaciju, već kao mnogo više? Zbog toga vas se Sagar sjeća, igrači vas se sjećaju. Možete li nam reći nešto više o tome?
Laszlo Nagy: Želim pozdraviti gospodina Sagara Shaha. Bio je veoma simpatičan šahista za mene, i takođe vrlo orijentalna osoba. Došao je k meni s poklonima, a i ja sam njemu dao poklone, moje majice. Biće mi drago ako ih bude nosio. Po mom mišljenju, trebate uvijek gledati dalje od sadašnjeg trenutka. Na primjer, ako učinite nešto loše, posle mnogo godina, ta loša stvar će se vratiti. To znači da trebate davati dobre stvari, kao što indijska filozofija kaže – dajte dobre stvari i dobre stvari će vam se vratiti. Šta god da pružate čovječanstvu, to će vam se vratiti. Zbog toga volim da podržavam mlade ljude. Na primjer, ako nisu u mogućnosti da plate punu kotizaciju, dogovorimo se da plate kasnije, ili pronađemo neko drugo rješenje. Takođe, volim da pružam podršku kao signal društvu, kako se odnosi prema starijim ljudima. Mnogi stariji ljudi, pa i stariji šahisti, imaju finansijskih problema. Zato im pružam priliku da igraju na otvorenim turnirima. Uključim 5 ili 10 mađarskih šahista, starijih majstora ili internacionalnih majstora, koji nemaju visok rejting. Organizujem mečeve između njih i mladih indijskih ili kineskih igrača. Ovi stariji igrači imaju rejting oko 1.800–1.900, ali igraju vrlo dobro. Njihov rejting opada jer igraju protiv mladih indijskih šahista s rejtingom 1.500–1.600, i indijski momci ponekad pobjeđuju protiv njih.
Novinar: Tako lijepo, hvala vam puno gospodine Laszlo za sve što ste uradili kroz sve ove godine. Šahovski svijet će vas sigurno pamtiti kao značajnu figuru u istoriji šaha. Hvala vam puno što ste odvojili vrijeme i podijelili vaše divne priče.
Laszlo Nagy: Sretan sam što sam razgovarao s vama. Sretan sam što mogu podijeliti svoje ideje. Moje ideje su ideje mira. I reći ću vam još nešto – na mojim turnirima nikada ne dozvoljavam političke demonstracije, bilo kakve demonstracije. Ne želim pominjati koje, jer je svijet danas lud, ali ono što je najvažnije je unutrašnji mir, kao što kaže indijska filozofija. Poručujem svim šahistima da pronađu unutrašnji mir. Ja imam 67 godina i mislim da sam pronašao svoj mir. Na primjer, volim se moliti – židovske molitve, kršćanske molitve, i kao što sam vam rekao, završićemo ovaj razgovor na ovaj način: u mom srcu ima dovoljno mjesta za Muhameda, za Mahavišnu, za Ganesha, za Isusa, za Mojsija. I oni se ne sukobljavaju. Zanimljivo je, u svijetu se ljudi u njihovo ime bore i pucaju jedni na druge, a u mom srcu nema sukoba. Samo mir, i oni komuniciraju vrlo lijepo.
Novinar: Hvala vam još jednom za vaše vrijeme i sve što ste učinili.
Laszlo Nagy: Hvala vam, gospodine Roy. Dobrodošli, uvijek dobrodošli.
(Kraj intervjua)
Нема коментара:
Постави коментар