U podkastu Chess with Mustreader, trener Praggnanandhe i Vaishali, velemajstor R. B. Ramesh, govori o cijeni vrhunskog šaha, srećnim velemajstorima, pesimizmu Evropljana, kao i o tome šta je potrebno da bi se dostigao rejting od 2700, koliko sati dnevno treba trenirati, zašto ne vjeruje u „odrasle koji žele da napreduju“ i kako uči igrače koncentraciji i suočavanju s porazima.
Od 1700 do 2700
„Obično radim s igračima koji žele da postanu profesionalci i svjetski prvaci. Kada počnemo da sarađujemo i pitam učenike šta žele da postignu u šahu, gotovo svi kažu da žele da postanu svjetski prvaci. Nijedan moj učenik još nije postao seniorski svjetski prvak, ali mnogi su osvajali svjetske titule u svojim uzrasnim kategorijama.
Radim s veoma mladim igračima, počevši od sedam, osam ili devet godina. U tom uzrastu, ako dijete ima rejting 1700, uz pravilan rad i potpunu posvećenost moguće je dostići 2700. A sa svojim učenicima ne radim kratkoročno – obično je to saradnja za cijeli život.
S Pragom sam počeo da radim kada je imao rejting oko 2050. Imao je otprilike sedam i po ili osam godina, ali već je bio fenomenalan igrač i svjetski prvak u svom uzrastu. Njegov prethodni trener odradio je odličan posao.
Isto je bilo s Vaishali i Aravindom Chithambaramom: počeo sam da radim s njima kada su bili veoma mali i imali nizak rejting. Prag je stigao tamo gdje je danas. Aravind je prije nekoliko mjeseci dostigao vrhunac od 2749, a zatim je njegov rejting znatno opao. Njih dvojica su prešla 2700, a nadam se da će to u narednih godinu dana, ili približno toliko, uspjeti i Pranesh i Murali Karthikeyan.“
Evropljani su se unaprijed pomirili s ograničenjima
„U početku sam uglavnom radio s Indijcima, kao i onlajn s učenicima iz SAD, a kasnije sam počeo da radim i s igračima iz drugih zemalja, pretežno iz Evrope. Tamo primjećujem mnogo pesimizma. Još od mladosti igrači ne vjeruju da mogu mnogo da postignu.
Doslovno sam tokom posljednjih desetak dana radio u Evropi s igračima rejtinga 2550–2600. Pitam ih šta žele da postignu. Imaju rejting 2580–2590, a oni kažu da bi bili zadovoljni kada bi se zadržali oko 2600. To mi je veoma neobično, jer se u Indiji razmišlja sasvim drugačije.
Kada je Aravind prije otprilike godinu dana prešao 2740, radio sam s Muralijem i Praneshom. Rekao sam im: ako je Aravind mogao, možete i vi. Murali je rekao da želi da za godinu dana pređe 2750. Stigao je do 2675, a zatim je malo izgubio na rejtingu. Pranesh je, čuvši to, rekao: ‘Preći ću 2750 prije Karthikeyana’, iako je tada imao rejting oko 2580.
Zato kod Evropljana osjećam mnogo pesimizma. Kao da su prihvatili da će prelazak granice od 2750 biti izuzetno težak. Vjerovatno ih to sprečava da ulože potreban trud – uopšteno govoreći, nedostaje im potpuna posvećenost.
Nema malo igrača s rejtingom iznad 2700 zato što je to preteško. Jeste teško, ali je moguće. Ono što nedostaje jeste dugoročna posvećenost, sposobnost da se čovjek kloni ometanja i da šah stavi na prvo mjesto. A to zahtijeva žrtve – i upravo je u tome pravi izazov.
Kada razgovaram s mnogim velemajstorima u Evropi, čujem da ne žele da ulažu trud preko određene granice. Imaju prag koji ne žele da pređu. Mislim da je to glavna prepreka. Žele sve u životu i žele sve odmah. Smatram da je za prelazak granice od 2700 potrebno nekoliko godina usmjerene, potpune posvećenosti. Poslije toga može se imati sve u životu.“
Odrasli ne mogu da uđu u isti krug
„Nisam veliki pristalica ideje o ‘odraslima koji žele da napreduju’, jer se takvo nešto ne viđa ni u jednoj drugoj oblasti. Neko ko ima 30 godina neće reći da će igrati na Svjetskom prvenstvu u fudbalu ili protiv Rogera Federera u tenisu. Samo se u šahu dešava da ljudi tako razmišljaju.
To je razumljivo: šah nije fizička igra, nema fizičkih ograničenja i vjerujemo da mozak ne stari na isti način kao tijelo. Ali sposobnost učenja najveća je u veoma ranom uzrastu. Dijete mlađe od pet godina može da nauči nekoliko jezika, dok je to za odraslu osobu gotovo nemoguć zadatak.
U djetinjstvu smo poput sirove gline – od nje se može oblikovati bilo šta. Kada se oblik jednom napravi, a voda osuši, glina se stvrdne. Da bi se počelo iznova, mora se potpuno razbiti. S godinama gubimo mnoge osobine koje nam pomažu da efikasno učimo.
Neki treneri specijalizuju se za rad s odraslima, a za influensere je to dobro tržište. Nemam ništa protiv toga. Ali profesionalni šah nije za odrasle koji tek tada žele da značajno napreduju. Oni bi trebalo da budu realni.“
Postavljanje prioriteta
„Nije stvar u prekretnicama, već u tome koju ste cijenu spremni da platite – to je ono što je zaista teško. Većina mojih učenika, poput Pragga i Vaishali, ne igra video-igre. Na prvim časovima trudim se da im objasnim kako će taj put najvjerovatnije izgledati i koju će cijenu morati da plate.“
Navika je druga priroda
„U širem smislu, kakve god loše navike imali, moramo biti spremni da ih se odreknemo. A ako nemamo korisne navike, moramo biti spremni da ih razvijemo.
Ako sam lijen, moram naučiti da mnogo radim. Ako nemam samopouzdanja, moram naučiti da vjerujem u sebe. Ako ne cijenim trud, moram početi da ga cijenim. Ako ne umijem da upravljam vremenom i šah mi nije na prvom mjestu, moram ga staviti na prvo mjesto, makar na nekoliko godina. Kada napredak postane vidljiv, mogu odlučiti da li želim da nastavim tim putem.
Ne želim da dijelim navike na dobre i loše. Jednostavno, za sve što radimo snosimo posljedice. Ako neko satima igra video-igre, provodi vrijeme na društvenim mrežama ili gleda reels snimke, za šah će mu ostati manje vremena.“
Koliko treba trenirati?
„Što se tiče obima rada, preporučio bih šest do osam sati dnevno, ili barem četiri do šest. Ako je dijete veoma malo, ima sedam do deset godina, četiri sata su vjerovatno dovoljna. Od desete do četrnaeste ili šesnaeste godine trebalo bi, po mom mišljenju, trenirati oko šest sati dnevno.
Da bi to bilo moguće, šah mora biti prioritet. Ne može se istovremeno imati mnogo različitih drugih interesovanja.“
Uskraćuju li djeci djetinjstvo?
„Mnogi se pitaju da li djeca koja toliko vremena posvećuju šahu ostaju uskraćena za djetinjstvo. Ali, nakon rada s mnogim mladim igračima, mogu reći da su djeca koja su se posvetila šahu i ostvarila velike rezultate među najsrećnijim ljudima koje sam upoznao. Ona ne žale zbog svojih odluka.
Oni koji se ne posvete potpuno, već sve rade napola, sa 18 ili 20 godina dolaze do tačke u kojoj nisu ni naročito dobri ni naročito loši. Oni su najnesrećniji: godinama su igrali šah, a nisu ništa postigli.
To se vjerovatno događa s 95 odsto igrača: ako nešto radite napola, dobićete rezultat koji odgovara takvom ulaganju. To je tužno.
Zato treba izbjegavati video-igre i duge sate provedene na društvenim mrežama. Bolje je izaći i baviti se sportom s prijateljima, onim koji vam se dopada. Takvu vrstu razonode preporučujem svojim učenicima.“
Sindarov igra Counter-Strike
„Ne tvrdim da je moj pogled na stvari ispravan. On jednostavno funkcioniše za mene i za neke od malobrojnih učenika s kojima radim. Naravno, postoje igrači s potpuno drugačijim pristupom i to mi nimalo ne smeta.
Ne tvrdim da svi treba da rade onako kako ja savjetujem, niti mislim da je to jedini ispravan put. Ako neko izabere drugačiji put i postigne još više, biće mi iskreno drago zbog njega.“
Šah kao muzika u pozadini srca
„Svojim učenicima preporučio bih mnogo disciplinovaniji život, jer je veoma važan i mentalni prostor – ono o čemu razmišljamo tokom ostatka dana. Ako nas ono čime se bavimo preostalih 18 sati odvlači na drugu stranu, to nam neće pomoći. Cijeli život, čitav dan, trebalo bi da budu usklađeni s onim što želimo da postignemo.
Sjećam se da sam čuo priču o Viswanathanu Anandu. U to vrijeme internet je bio loš, pa je za dobru Wi-Fi vezu morao da odlazi u hotelski lobi. Ponekad bi tokom priprema poželio da napravi pauzu i prošeta, ali bi i tada osjećao krivicu jer šeta umjesto da se priprema za protivnika.
Čak i kada se ozbiljno ne bavimo šahom, on bi trebalo da nam svira u srcu kao muzika u pozadini.
Mnogo toga saznajemo kada razmišljamo, a ne samo kada nešto radimo. Kao dijete čitao sam kod Laskera: ‘Kada pronađeš dobar potez, traži bolji.’ To uopšte nisam razumio. Ako sam već pronašao dobar potez, zašto bih tražio bolji?
Vjerovatno je želio da kaže da samo mislimo da je potez dobar, ali možda postoji i bolji. Uči nas da provjeravamo ono što smo analizirali i da naivno ne vjerujemo prvom utisku. Uči nas i da u poziciji može postojati više od jednog puta, više od jednog dobrog resursa – treba biti radoznao.
Takve poruke možemo dobiti samo ako razmišljamo. Ako poslije šaha pređem na jednu aktivnost, pa na drugu, pa na treću, jednostavno mi neće ostati vremena za razmišljanje. Tek kada mirno razmatramo stvari, izvlačimo duboke pouke.
Mislim da svako ko želi da postane profesionalac u svojoj oblasti ima nekoliko godina tokom kojih to mora da zauzima gotovo sve njegovo vrijeme i misli. Sa strane to može izgledati surovo, ali svako ko je mnogo postigao razumjeće me. Ne možete postati veoma dobri u nečemu ako o tome razmišljate premalo.“
Stepenice umjesto lifta
„Ne radim s učenicima svih šest do osam sati dnevno. Kada počnem da radim s nekim, mnogo razgovaramo. Objašnjavam svoju filozofiju o tome kako bi trebalo učiti.
Prvo, šah je vještačka igra – sva pravila izmislili su ljudi. Drugo, šah se može naučiti. U tenisu je priroda odlučila da li sam dešnjak ili ljevak, ali u šahu mogu početi da igram desnom rukom, a zatim naučiti da igram lijevom.
Neko počinje kao pozicioni igrač, neko kao napadački, ali ako želite da postanete veoma snažni, morate težiti tome da budete univerzalni igrači.
U prošlosti su Talj ili Petrosjan imali jasno izražen stil. Danas možete proučavati i Talja i Petrosjana i naučiti da razmišljate poput njih. Zato nemojte sebe unaprijed definisati kao napadačkog ili pozicionog igrača. To je samo početna tačka.
Dvije stvari ometaju učenje.
Prva je sklonost da radimo ono što volimo, a izbjegavamo ono što nam se ne dopada. U šahu moramo naučiti da zavolimo ono što nam se u početku nije dopadalo.
Recimo da sam u mladosti napadački igrač, gledam mnogo partija Aljehina i Talja, a ne volim završnice. Ali ako želim da stignem do samog vrha, moram naučiti pozicionu igru, završnice i postepeno pretvaranje malih prednosti u pobjedu.
Ne treba izbjegavati ono što nam se ne dopada. Sve što izbjegavamo vremenom postaje naša slabost, koju će snažni igrači iskoristiti. A nešto nam se ne dopada ne zato što je loše, već zato što to još nismo dovoljno dobro naučili.
Mnogi moji učenici počeli su kao napadački igrači, ali su, nakon što su savladali pozicionu igru i mirne završnice, počeli da uživaju i u njima.
Druga prepreka je sklonost da biramo ono što je lako, a izbjegavamo teško. Ako treba da se popnemo na četvrti sprat, a imamo lift i stepenice, svi će izabrati lift. Ja bih rekao: idite stepenicama.
Trajaće duže, noge će vas boljeti, ostaćete bez daha i oznojiti se, ali to je dobro za srce. Zato birajte ono što vam koristi, a ne samo ono što volite ili što je lako.
Učenik se dvoumi da li da uči otvorenu Sicilijansku odbranu ili da igra Alapinovu varijantu, koju je lakše naučiti.
Pravo pitanje glasi: šta je korisnije na duže staze? Otvorena Sicilijanska odbrana nudi mnogo različitih pješačkih struktura, mnogo tema u središnjici i mnogo partija najboljih igrača. Odluku treba donositi na osnovu toga, a ne prema tome šta je lakše naučiti.“
Četiri najvažnije mentalne osobine
„Učim igrače da cijene važne psihološke osobine.
Koncentracija – s njom mnogi imaju problema, čak i veoma snažni igrači.
Samopouzdanje – kada stvari krenu loše, većina nas emocionalno se slomi, počne da sumnja u sebe i ne uspijeva da se oporavi. A upravo je u teškim trenucima veoma važno ponovo stati na noge.
Marljivost – pod tim ne podrazumijevam samo broj sati, već i intenzitet truda, angažovanost i interesovanje. Marljivost znači i spremnost da se uči ono što ne ide lako, da se prođe kroz rutinu.
I sposobnost suočavanja s razočaranjima – nju veoma visoko vrednujem među osobinama snažne psihe. Kada sve ide dobro, lako je vjerovati u sebe.
Ali teški periodi će sigurno doći, i to više puta. Svaki put morate se vratiti jači.
Učim ih i da se oslanjaju na sebe i da sopstveno učenje ne prepuštaju drugima. Ne treba razmišljati da je tuđi posao da me učini dobrim igračem. Ne, to je moja odgovornost i moj izazov. Sam preuzimam svoj put u svoje ruke, prihvatiću svaku pomoć koju dobijem usput, ali put je moj i glavni posao moram obaviti sam.“
Pobjeda, remi i poraz – kao tri ukusa sladoleda
„Prvo moramo razumjeti šta su uspjeh i neuspjeh, a možda i iznova definisati te pojmove.
Danas razmišljamo ovako: izgubio sam danas – neuspjeh. Ovog mjeseca mi je rejting pao za nekoliko poena – neuspjeh.
Remizirao sam dobijenu poziciju ili izgubio dobijenu partiju – neuspjeh. Tri sata sam se pripremao za otvaranje, a protivnik je odigrao nešto drugo – uzalud sam potrošio vrijeme.
Predlažem da na iste stvari gledamo potpuno drugačije. Pobjedu stavljamo na vrh, remi u sredinu, a poraz na dno. Pravimo hijerarhiju. Ja svojim učenicima kažem da ih postave jedno pored drugog, a ne jedno iznad drugog.
To su tri različita iskustva. Kao u Baskin-Robbinsu: vanila, čokolada i jagoda – sve je to sladoled, samo različitih ukusa, i možemo naučiti da uživamo u svakom od njih.
Pobjeda, remi i poraz tri su različita iskustva i iz svakog možemo izvući korisne pouke. Ako na poraze gledamo tako, ako ne osuđujemo sebe negativno poslije svakog od njih i ako smo spremni da učimo iz teških iskustava, onda nas ona neće toliko boljeti.
Negdje sam pročitao kako je Anand to lijepo objasnio: poslije poraza treba naučiti da budemo tužni, a da pritom ne izgubimo samopouzdanje. Možemo biti uznemireni zbog grešaka i izgubljene partije, ali greške i porazi ne određuju ko smo. Niste gubitnik, niste uradili ništa loše i nemate čega da se stidite.
Nedavno sam tokom turnira pitao Karthikeyana šta se dešava s njegovim rejtingom, a on mi je odgovorio: ‘Tokom turnira uopšte ne razmišljam o rejtingu, već se samo trudim da igram dobre partije.’
Možemo promijeniti redosljed prioriteta u svojoj glavi, a onda postaje lakše nositi se s razočaranjima.“
Veoma sam rijetko viđao srećne velemajstore
„Ne vjerujem u to da treba mijenjati nečiju prirodu. Treba se razvijati i postajati bolji, a ne postati neko koga ni sami ne prepoznajete.
Šah ne vidim samo kao igru, već prije svega kao sredstvo da postanemo bolji ljudi i usput ostvarimo uspjeh u karijeri. Mnogo dobrih stvari naučio sam od šaha, i kao igrač i kao trener. Vidio sam kako se ljudski um razvija i kako ljudi postaju srećniji.
Šah bi trebalo da nas čini srećnima. On ne bi trebalo da bude put ispunjen stresom. Međutim, kada posmatram većinu šahista, vidim da su stalno pod stresom jer su nesrećni. Većina nije zadovoljna svojim rezultatima, čak ni velemajstori s rejtingom iznad 2650.
Amateru s rejtingom 1900 možda se čini da su svi velemajstori srećni. Radio sam s veoma mnogo velemajstora i vidio sam zaista veoma malo srećnih. Svi osjećaju razočaranje i žaljenje: ‘Nisam postao veliki igrač kakav sam se nadao da ću biti.’ To je veoma tužno.
Zato svima govorim: ako se nekoliko godina potpuno ne posvetite tom putu, već usput igrate video-igre, vodite intenzivan društveni život i slično, do 25. ili 30. godine nakupićete mnogo žaljenja i nezadovoljstva.
Pogledajte, međutim, one koji su se potpuno posvetili šahu i ostvarili uspjeh. To su nevjerovatno srećni ljudi. Svako bi trebalo veoma ozbiljno da razmisli o tome.“
Treneri diktatori stvaraju robove
„Ne govorim učenicima šta moraju, a šta ne smiju da rade. Jednostavno im objašnjavam kako ja vidim stvari i trudim se da iznesem najbolje argumente. Na kraju, svako sam odlučuje da li želi da ide tim putem.
Ne zadajem im domaće zadatke i ne govorim im šta konkretno da pripremaju. Kažem im da moraju sve da nauče, a zatim im, koristeći stručne termine, objašnjavam šta to znači, koje oblasti treba da poboljšaju i kako to mogu da nauče.
Poslije toga kažem: izaberite ono što vam se dopada. Želite da učite ovo – u redu. Želite da igrate jedno ili drugo otvaranje – i to je u redu.
Oni sami moraju donositi odluke o tome šta je za njih dobro, a šta loše, dok im ja objašnjavam prednosti i nedostatke.
Ako ste dobar diktator, bićete uspješni u stvaranju robova. Ali dobar šahista treba da bude vođa – neko ko sam pronalazi rješenja u neprijatnim i neugodnim situacijama, pronalazi sopstveni put i preuzima odgovornost za svoje odluke.
Ako stalno čekate da vam neko kaže šta i kako da radite, nećete moći u potpunosti da razvijete svoj potencijal.“
Kako Ramesh uči koncentraciji
„Zapravo, nema nikakve tajne. Sve je prilično jednostavno. Tužno je što većina ljudi – ni igrači ni treneri – ne razumije koliko je to važno.
Mnogo toga uzimamo zdravo za gotovo. Mislimo da već imamo koncentraciju i da na njoj ne treba raditi.
Ako pobijedim, biću srećan; ako izgubim, biću tužan. Mislimo da ne treba da radimo na samopouzdanju. Međutim, koncentracija, samopouzdanje, marljivost i sposobnost suočavanja s razočaranjima četiri su najvažnije mentalne osobine koje treba trenirati.
Prvi korak je da razumijemo njihov značaj. Snažan, ali nesiguran igrač neće dobro igrati, bez obzira na to koliko mnogo radi. Vidio sam mnogo veoma marljivih i talentovanih mladih igrača koji nisu daleko stigli jer nisu vjerovali u sebe.
Maloj djeci najbolje je objašnjavati kroz šale, priče i poređenja. Kažem im: zamislite da ste na času i da u učionicu uđe lav. Niko ga ne primjećuje – svi su usredsređeni na poziciju ili slušaju trenera.
Lav počne da riče, ali ga niko ne čuje. Gladan je, prilazi i jednom učeniku pojede nogu, a učenik to ne primjećuje jer je toliko koncentrisan. Lav odlazi, učenik nastavlja da rješava poziciju, odgovara treneru i kaže: ‘Nešto me boli noga, ne znam zašto.’
‘Zar nisi primijetio da ti je lav pojeo nogu?’
‘Nisam, bio sam koncentrisan.’
Djeca se smiju, ali razumiju poruku: ono što se dešava oko nas ne bi trebalo da utiče na našu koncentraciju.
Imao sam učenika, koji je danas velemajstor i čije ime neću navesti, a koji se kao dijete žalio da njegov brat stalno gleda televiziju na najvećoj jačini zvuka. Nije mogao da se priprema i molio me da dođem i razgovaram s bratom.
Rekao sam mu: ‘Ne vidim u čemu je problem. Neka tvoj brat gleda televiziju koliko god glasno želi, a ti sjedni pored njega i usredsredi se na pripremu. Pokušaj pa mi reci da li funkcioniše.’
Pokušao je nekoliko dana, a zatim mi rekao: ‘Zaista mogu da se koncentrišem na šah i kada je oko mene buka. Hvala što ste me tome naučili.’
Naše misli i emocije
Najveća prijetnja koncentraciji jesu naše sopstvene misli. Preda mnom je zanimljiva pozicija, a ja razmišljam o tome kako sam juče mogao da upropastim sličnu poziciju i izgubim partiju.
Kada su takve misli snažne, javljaju se emocije: tuga i gubitak samopouzdanja. Moramo naučiti da ih kontrolišemo. Jednostavno treba sebi reći: kada razmišljam o šahu, ne treba da razmišljam o nečemu drugom.
Meditacija nije ništa čudno niti pripada isključivo nekoj religiji ili kulturi. Svako ko je dobar u svom poslu jeste dobar meditator – fudbaler, golfer, naučnik ili pilot. Meditacija jednostavno znači usredsređivanje na jednu stvar u datom trenutku.
Sada razgovaram s vama i ne razmišljam ni o čemu drugom. Po mom mišljenju, već meditiram. Možete se usredsrediti na disanje ili brojati do sto i odmah ćete osjetiti da vam se um smirio.
Nedavno sam održao trening-kamp u Austriji s jakim igračima. Bilo je veoma vruće, nije bilo ni klima-uređaja ni ventilatora, a prozor je gledao na ulicu kojom su prolazili automobili. Mogli ste da birate između vrućine i buke.
Pitali su me šta bih izabrao. Meni ne smeta ni jedno ni drugo. Rekao sam im: ako ste mentalno spremni, okruženje ne bi trebalo da bude važno.
Ispričao sam im priču o televizoru i Botviniku. U to vrijeme gledaoci su mogli da puše i razgovaraju, a Botvinik je tokom trening-partija tražio od ljudi da puše i pričaju kako bi naučio da se koncentriše uprkos svemu tome.
Naš um je dovoljno snažan da zanemari buku ako smo spremni da ga tome naučimo.“
Obdukcija se radi na mrtvom tijelu, a ne na živom
„Samopouzdanje je jednako jednostavno za razumijevanje kao i koncentracija. Gotovo sve osobine koje želimo da razvijemo zavise od toga kako upravljamo svojim umom i kako ga navodimo da posmatra stvari.
Ako naučimo um da na određeni način gleda na stvari, sve to postaje prirodan rezultat.
Kao što sam rekao, poraz nije ni nešto loše ni nešto čega treba da se stidimo. Niste uradili ništa loše, nemate razloga da osjećate krivicu. Poraz je samo jedan od tri moguća ishoda i ne treba previše emotivno reagovati na njega. Jednostavno nastavite dalje – to je najvažnije.
Drugo, nemojte sebe osuđivati nakon poraza. Nemojte o sebi razmišljati negativno i prestrogo. Nemojte misliti da ste loš igrač zato što ste odigrali lošu partiju ili napravili nekoliko loših poteza.
Posmatrajte sebe kao igrača koji uči, svakoga dana postaje snažniji i nastoji da iz svakog iskustva izvuče nešto korisno.
Učenicima kažem da poslije partije mogu da budu tužni pet minuta. A zatim treba jednostavno da zaborave da su izgubili i da svjesno preusmjere misli na nešto drugo.
Obično im savjetujem da poslije partije – bilo da su pobijedili, remizirali ili izgubili – odu da se bave nekim sportom s prijateljima i prestanu da razmišljaju o partiji.
Mnogi smatraju da poraze treba analizirati odmah nakon završetka partije, pronaći slabosti i raditi na njima. Ja se tome kategorički protivim. Tako samo iznova podsjećamo sebe na ono što je pošlo naopako.
Kao dijete negdje sam pročitao da, ako majmun ima malu ranicu na ruci, dovoljno je da je ostavi na miru i ona će zarasti za dan, dva ili tri.
Ali majmun ne može da ostavi ranu na miru. Češe je, rana postaje sve veća i širi se po tijelu, sve dok majmun ne ugine.
Isto radimo i u glavi. Nešto sitno nas muči, a što se više vraćamo neprijatnim uspomenama, one postaju sve snažnije. Postajemo sve emotivniji i sve nam je teže da se iz toga izvučemo.
Zato, prije nego što se potpuno upletete u takve misli, jednostavno prihvatite činjenicu: odigrao sam lošu partiju i izgubio. To ne znači da sam loš igrač. Danas sam igrao loše, nisam bio dovoljno priseban – nema veze, od sjutra ću igrati dobro.
I nastavite dalje.
Detaljnu analizu i traženje grešaka ostavite za kraj turnira, a ne za njegovu sredinu.
Obdukcija se radi na mrtvom tijelu, a ne na živom.
Postoje dva načina da se ne voli umjetnost. Jedan je da je jednostavno ne volite. Drugi je da je volite racionalno.
— Oscar Wilde
Čitaocu
Sadržaj ove knjige nemoguće je obuhvatiti kratkim naslovom. Ipak, nekoliko riječi dovoljno je da izrazi stav autora ili barem njenu osnovnu ideju.
U ovoj knjizi govorimo o jedinstvenom fenomenu duhovnog života – savremenom šahu. Koristimo različite pristupe kako bismo otkrili pojedine dimenzije tog prelijepog i žestokog svijeta. Bilo da se služimo pričama iz istorije šaha, sociološkim osvrtima, rezultatima psiholoških istraživanja ili matematičkog modelovanja, razmišljanjima publiciste ili maštom književnika, nastojali smo da prikažemo veliki društveni, moralni i estetski značaj šaha.
Kao i milioni ljudi širom svijeta, volimo šah zbog njegove jedinstvene sposobnosti da pruži radost intelektualnog druženja i snažnog stvaralačkog doživljaja.
Upravo sa tog stanovišta razmatramo različite aspekte šahovskog života i nastojimo da o njima govorimo otvoreno, ne zaobilazeći ni složena ni osjetljiva pitanja.
Šta je zapravo šah?
Svijet vještačkih tvorevina, svijet osmišljene složenosti, ali ispunjen najsnažnijim ljudskim osjećanjima, brigama i nadama? Čudesan spoj sporta i umjetnosti, takmičenja i stvaralaštva, volje i misli – spoj u kojem sportska pobjeda predstavlja veliku životnu vrijednost, a bezvremena umjetnost uzdiže se iznad same sportske stvarnosti?
Da li je šah razonoda za penzionere koji mirno sjede na klupi u parku ili lekcija samospoznaje za najmlađe? Da li je to igra miliona ljudi, način provođenja slobodnog vremena, zabava i amaterska aktivnost, ili profesionalni sport sa svojim organizacijama, medijima, naukom, pravilima i navijačima?
Sve je to šah.
Filmovi, pozorišne predstave i baleti o šahu. Doktorske disertacije i akademska zvanja. Počasne titule, kvalifikacioni razredi, medalje i diplome svih vrsta, nagrade, pehari, žetoni, značke i poštanske marke.
Svjetska prvenstva, kontinentalna prvenstva, pojedinačna i ekipna takmičenja, dopisni šah, muška, ženska, studentska, omladinska i dječja prvenstva. Prvenstva država, gradova, mjesta, ministarstava, univerziteta, fabrika, škola, brodova, pa čak i polarnih istraživača na ledenim santama.
Porodične večeri uz šahovsku tablu. Šahovske škole, televizijski kursevi, gostovanja slavnih šampiona, simultanke, egzibicione partije, „živi šah“ i beskrajna karavana kvalifikacionih takmičenja na svim nivoima igračke snage.
Šahovske rubrike u novinama i časopisima, konkursi za rješavanje zadataka i studija. I knjige, knjige, knjige o šahu, šahistima, turnirima i mečevima...
Da, sve je to šah – igra o kojoj se, čini se, svi osjećaju pozvanim da govore, a koju, u isto vrijeme, gotovo niko ne poznaje do kraja.
Autori svakodnevno svjedoče stalnom i brzom rastu interesovanja javnosti za šah. Istovremeno, svjesni su i toga koliko se ubrzano uvećava šahovska literatura.
To nas izuzetno raduje – iz mnogo razloga, makar i zato što je jedan od autora čitav svoj život posvetio šahu.
Ali nas to istovremeno i zabrinjava. U toj bujici knjiga i članaka preovladavaju stručna šahovska izdanja ili tekstovi napisani u tradicionalnom stilu sportskog novinarstva. Nasuprot tome, veoma je malo radova koji šah proučavaju kao kulturni fenomen.
Upravo je to jedan od razloga koji nas je podstakao da napišemo ovu knjigu. Drugi, možda i najvažniji, jeste želja da čitaocima prenesemo osjećaj zabrinutosti zbog sve snažnijeg prodora pragmatizma, racionalizma i zanatskog pristupa u šah. Taj duh nastaje u atmosferi surove sportske borbe vrhunskog šaha, ali je možda i odraz dubljih procesa savremenog kulturnog razvoja.
Smatramo da takva tendencija predstavlja ozbiljnu prijetnju šahovskoj umjetnosti, kao i visokom moralnom i stvaralačkom sadržaju naše omiljene igre.
Naravno, sukob između racionalističkog i stvaralačkog, umjetničkog pristupa šahu nije počeo danas. Mnoge stranice šahovske istorije svjedoče o tome. Ne treba poricati da šahovska umjetnost izrasta iz masovne prakse i da bez racionalnih, „suvih“, običnih i zanatskih partija ne bismo mogli da prepoznamo i izdvojimo najveća stvaralačka dostignuća.
Ipak, čini nam se da je posljednjih godina pogled na šah kao na vrhunsku umjetnost počeo da ustupa mjesto drugačijem shvatanju. Danas se mnogo više ponosimo sportskim rezultatima, a sve manje vodimo računa o njihovoj stvaralačkoj vrijednosti. O šahu se sve češće govori prije svega kao o grani vrhunskog sporta koja snažno utiče na kulturno provođenje slobodnog vremena miliona ljudi. To, međutim, otvara brojna pitanja, prije svega o tumačenju duhovnih vrijednosti našeg vremena i o moralnom vaspitanju mladih.
Autori žele da iznad svakodnevice uzdignu i tešku profesiju šahiste – šampiona pobjednika i šampiona poraženih, junaka sportskih stranica, velemajstora i majstora koji su za ispitivanje svog talenta izabrali tablu sa 64 polja. To su ljudi koji žive u svijetu vrhunskog sporta, svijetu krajnjih napora i najvećeg duhovnog i fizičkog angažmana.
Ako čitalac u ovim skromnim zapisima osjeti kako se u životima tih ljudi, poput odsjaja u krhotinama ogromnog ogledala, ogleda prelijepi i surovi svijet vrhunskog šaha, smatraćemo da smo ostvarili svoj cilj.
Šah je jedinstven, ali i mnogolik. U hiljadama istina i hiljadama neobičnosti nastaje taj poseban svijet ljudske djelatnosti. Analizirati pojave tog svijeta izuzetno je teško, ali i neodoljivo privlačno. Lako je napustiti čvrsto tlo činjenica i otisnuti se u vazdušne dvorce pretpostavki. Upravo zato u našim zapažanjima ima toliko subjektivnog i polemičkog.
I to je dobro. Jer, kako je rekao Ambrose Bierce, rasprava je često samo način da učvrstite svog sagovornika u njegovoj zabludi.
Maj 1975. godine, Moskva
David Bronštajn G. Smoljan
Svijet vrhunskog sporta
Da li šah pripada sportu? O tome se raspravlja već veoma dugo.
Novinari su bezbroj puta postavljali to pitanje i vjerovatno nijedan veliki šahista, naročito svjetski prvaci, nije uspio da izbjegne dilemu tražeći kompromisan odgovor. U predgovorima zbirkama partija i drugim knjigama, kao i u novinskim intervjuima, ljudi koji su, po mišljenju javnosti, prodrli do samih dubina šaha, nastojali su da odrede koliki dio u njemu pripada igri, sportu, umjetnosti, nauci i stvaralaštvu. Mnogo je zavisilo od raspoloženja, cilja, ali i od duha vremena.
U predgovoru svom udžbeniku iz 1926. godine Emanuel Lasker je otvoreno napisao:
„Ovdje je predstavljena ideja stare šahovske igre, ideja koja joj je omogućila da opstane hiljadama godina. To je ideja borbe.“
U odličnoj, iako iz današnje perspektive pomalo naivnoj u svojim sociološkim pogledima, knjizi „Štajnic – Lasker“, Mihail Levidov razradio je tu ideju kroz život i stvaralaštvo prve dvojice svjetskih prvaka.
Međutim, već tridesetih godina prošlog vijeka Aleksandar Fjodorovič Iljin-Ženevski pisao je da „međunarodni radnički šahovski pokret dobija dotad neviđeni zamah i snagu i stvara takve primjere umjetničkog stvaralaštva kakve svijet nije poznavao od nastanka šaha“.
Pod sloganom „Šah i dame u radničku sredinu“ sportska komponenta prirodno je bila u drugom planu.
Psiholog, profesor Aleksandar Petrovič Nečajev, pisao je da je šah kulturna i društveno korisna igra, ali je odmah dodao da je šah i „primjer borbe u kojoj je element neprijateljstva sveden na najmanju moguću mjeru“.
Budimo blagonakloni prema autorima tog vremena, iako se „vinigret definicija“, kako se izrazio Mihail Botvinik, održao sve do danas.
Sam Botvinik je kasnije pojednostavio taj „vinigret“ i ponudio sljedeću definiciju:
„Šah je uvijek igra, koja ponekad postaje umjetnost.“
Vrijeme prolazi, a naglasak se sve više pomjera u jednom pravcu.
Anatolij Karpov piše:
„Ova rasprava je beskrajna: šta je šah – sport, umjetnost ili nauka? Za mene je to i jedno, i drugo, i treće. Ali danas je šah, prije svega, sport.“
Poslije iscrpljujućeg finalnog meča, Karpov je u televizijskom intervjuu dodao:
„Šah je surov sport. U njemu težina pobjeda i poraza pada na leđa jednog jedinog čovjeka. Kada odigraš odlično, a ipak izgubiš – to je užasno.“
Američki velemajstor Ruben Fajn bez mnogo okolišanja kaže:
„Šah je sport, poput košarke ili tenisa. Bacate loptu dok ne osvojite poen. Pomjerate figure dok ne pronađete slabu tačku.“
Međutim, suština nije u definicijama. Suština je u tendencijama koje se oblikuju u radu šahovskih organizacija, u masovnom šahu i u šahu na najvišem profesionalnom nivou.
Evo nekoliko karakterističnih primjera.
U svim tekstovima posvećenim pedesetogodišnjici Međunarodne šahovske federacije (FIDE) 1974. godine naglašava se da njen autoritet i uticaj proizlaze iz činjenice da se pod njenim okriljem nakon Drugog svjetskog rata određivao najbolji šahista svijeta, što je uvijek „privlačilo posebnu pažnju i budilo interesovanje miliona ljudi“.
Predsjednik FIDE Maks Euve, govoreći o zadacima jubilarnog Kongresa, istakao je:
„Glavna pažnja Kongresa Međunarodne šahovske federacije mora biti usmjerena na sistem takmičenja za svjetsko prvenstvo.“
To nije bilo slučajno. Organizacija takmičenja, usavršavanje njihovih pravila i propozicija, kao i uvođenje sistema rejtinga koji je razvio Arpad Elo, predstavljali su tri osnovna pravca djelovanja FIDE.
Istovremeno, FIDE nijednom nije organizovala međunarodni simpozijum posvećen šahovskom stvaralaštvu, niti je pokušala da podstakne umjetnička dostignuća u šahu ustanovljavanjem međunarodnih nagrada ili na neki drugi način.
Pogledajmo i kako se sumiraju rezultati jedne šahovske godine.
Otvorite bilo koji novogodišnji uvodnik časopisa „64“ iz posljednje četiri ili pet godina. U njima se nabrajaju pobjede na takmičenjima, pojedinačni neuspjesi, izražava zabrinutost zbog povećanja prosječne starosti reprezentacije Sovjetskog Saveza – to je osvrt na proteklu godinu. A kada je riječ o narednoj, govori se o kalendaru takmičenja i nadama u nove sportske uspjehe. O stvaralačkoj strani šaha gotovo da nema riječi.
Sportske organizacije, a prije svega šahovske federacije, sve više su zabrinute zbog sporog podmlađivanja generacije koja treba da naslijedi vodeće šahiste. To izaziva poštovanje i treba pozdraviti otvaranje škole-internata broj 9 šahovske specijalizacije u Moskvi, na Izmajlovskom bulevaru. Možda će upravo iz tih prvih jedanaest dječaka, koji dobijaju odlične ocjene iz šaha, uz geografiju i fizičko vaspitanje, izrasti novi mladi velemajstori.
Ipak, treba iskreno priznati da je popularnost šaha tijesno povezana sa održanim ili neodržanim mečom za svjetsko prvenstvo, a to izaziva izvjesnu zabrinutost.
Nećemo dalje razvijati ove teze. Mnogo toga već izgleda jasno. Mi, naime, ne biramo materijal potpuno nepristrasno. Iako je mnogo teže prikazati djelatnost šahovskih organizacija usmjerenu na razvoj šahovske umjetnosti.
Šahovski turniri i mečevi, naročito oni koji se održavaju u okviru borbe za svjetsko prvenstvo, predstavljaju događaje od velikog društvenog značaja. Malo ko bi to osporio. Posljednjih godina interesovanje javnosti za šah kao sport posebno je poraslo. Širok odjek u štampi i na televiziji, učešće na takmičenjima sa nagradnim fondovima, mogućnost putovanja i upoznavanja svijeta dodatno podstiču veliko interesovanje za šah, nažalost, ne uvijek potpuno nesebično.
Kako se vremena mijenjaju!
U XIX vijeku publici je bio privlačniji amater, a ne profesionalac. Šah je, primjećuje Levidov, bio „zabava“ koja nije bila dostojna da postane zanimanje „ozbiljnog“ čovjeka.
Danas publika cijeni visok nivo majstorstva i vrhunski profesionalizam.
To je razumljivo, jer je danas nivo sportskih dostignuća toliko visok i zahtijeva ogromna ulaganja vremena i energije, da je vrhunskom sportisti teško baviti se bilo čim drugim.
Treba naglasiti da je profesionalizam vrhunskog sporta, kao neophodan uslov najvišeg majstorstva i postizanja najvećih uspjeha, uključujući i šah, karakterističan kako za naš amaterski, tako i za zapadni profesionalno-komercijalni sport.
Danas je šah čvrsto ušao u naš duhovni život upravo kao sportska disciplina, u potpunosti ostvarujući svoje kulturne i vaspitne funkcije.
Diletant se od stručnjaka razlikuje, kako je svojevremeno rekao Helmholc, samo po tome što mu nedostaje pouzdan radni metod i što zbog toga najčešće nije u stanju da provjeri vrijednost iznenadne ideje, da je pravilno procijeni i sprovede u djelo.
Ovo je rečeno za naučnika, ali jednako karakteriše i svaku drugu djelatnost.
„Pouzdanost radnog metoda“ velemajstora ili majstora mora stalno biti na najvišem nivou, a to se može postići samo posebnom organizacijom njegovog života i rada. Zato se možda danas najjasnije zahtjevi za vrhunskim majstorstvom ogledaju u obimu i organizaciji pripreme velemajstora ili majstora za takmičenja.
Šanse za uspjeh danas ima samo onaj ko zna potpuno da se odvoji od svega što se nalazi izvan šaha, ko je savladao naučne principe treninga, ko je očvrsnuo svoje zdravlje i volju, ko se dobro uklopio u savremeni timski metod pripreme.
Upravo su timovi stručnjaka – trenera, sekundanata i pomoćnika – zamijenili intelektualne usamljenike prošlih decenija. Ti timovi rade svakodnevno po mnogo sati.
„Sve zavisi od svakog pojedinca posebno“, nekada je izjavio Ostap Bender.
Čak bi i onaj poznati plavokosi šahista iz trećeg reda, koji danas igra dobro, u savremenim uslovima igrao mnogo slabije da nema trenera – brinetu.
A drugačije se više ni ne može.
Kako pronaći nastavak u dobro poznatom varijantu koji ipak daje kakvu-takvu šansu? Kako sam ne upasti u unaprijed pripremljenu zamku? Kako ponekad pregledati hiljade partija odigranih tokom posljednje godine na desetinama turnira i mečeva? Kako se zaštititi od moguće slučajne pogrešne procjene?
Intenzivan i naporan rad nekoliko ljudi – to je skoro potpuna garancija odgovora na sva ova pitanja.
Skoro potpuna, jer se ipak dešava da se čovjek „uhvati“ za neku varijantu, a onda se ispostavi da je partija protivnik dobio već kod kuće, tokom pripreme.
Vjerovatno se taj novi stil „obezbjeđivanja pobjede pomoću kućne timske pripreme“ prvi put jasno pokazao u Geteborgu 1955. godine, kada su trojica Argentinaca – Najdorf, Panno i Pilnik – izgubili partije u jednom kolu protiv istog unaprijed pripremljenog nastavka Sicilijanske odbrane. Njihovi protivnici bili su Keres, Geler i Spaski.
Tada je zajednička analiza tokom pripreme za turnir i pojedinačne partije još uvijek bila prilično rijetka pojava.
Danas je to sasvim uobičajeno.
To je profesionalna priprema, a njeni elementi mogu se vidjeti i na takmičenjima mnogo nižeg nivoa.
U uslovima „masovne“ kućne pripreme šah se na majstorskom nivou pretvorio u nadmetanje ne toliko talenata, intuicije i mašte, koliko znanja, pamćenja i kvaliteta pripreme.
Savremeni majstor raspolaže tolikim iskustvom da mu za igru na remi, praktično od prvog poteza, najčešće nisu potrebni veliki napori. Naravno, niko nije zaštićen od toga da, u slučaju poraza, sav ogroman pripremni rad ne ode uzalud.
Štaviše, kada jednom dospije u javnost (a danas se praktično partije sa svih važnijih takmičenja objavljuju), ta jednom izgubljena partija postaje ponovljeni poraz protiv svih budućih mogućih protivnika koji će je proučiti.
Situaciju dodatno pogoršava činjenica da kroz sistem sportskog izbora ta jedna jedina izgubljena partija može ozbiljno uticati na sudbinu majstora.
„Slučajan remi sa autsajderom može preskupo da košta i da na čitave tri godine izbaci iz sedla velemajstora koji najviše zaslužuje pravo da se sastane sa svjetskim prvakom u odlučujućem meču“ – ovako je, nakon pobjede na međuzonskom turniru u Brazilu 1973. godine, govorio Henrique Mecking.
Vjerovatno ima mnogo majstora koji razmišljaju na isti način.
Sportski izbor, koji bi trebalo da predstavlja oličenje najviše pravednosti, u savremenom šahu je surov i zato – nepravedan.
Zar nije surov poraz u partiji zbog jedne greške nakon četiri i po sata ogromnog napora i koncentracije?
Možda je upravo zato veliki humanista Albert Einstein nije volio šah.
U današnjem sistemu izbora u šahu, kao i u drugim sportskim takmičenjima, element slučajnosti, hir žrijeba i sreća često imaju značaj koji nije manji od nivoa samog majstorstva.
To je jedna od karakteristika savremenog vrhunskog sporta.
U njemu postoji jedan jasno određen kriterijum efikasnosti, izbora i uspjeha – pobjeda.
Kako se ovdje ne prisjetiti pronicljive opaske Norberta Wienera:
„U dami i šahu ovaj kriterijum (kriterijum efikasnosti – prim. autora) svodi se na pobjedu ostvarenu prema utvrđenim pravilima. Ta pravila, potpuno različita od normi dobronamjernosti (kurziv Wienerov), jednostavna su i nemilosrdna. U to ne sumnjaju čak ni ona nadarena djeca koja su sposobna da shvate duh tih pravila dok samo letimično prate događaje koji se odvijaju na šahovskoj tabli.
Igrač ponekad može imati velike nedoumice oko izbora najboljeg puta ka pobjedi, ali nema ni najmanju dilemu oko toga da li treba pobijediti ili izgubiti.“
Zato se može žaliti što je prvi svjetski šampion Vilhelm Štajnic sebe nazvao šampionom, a nije se dosjetio da se nazove laureatom. Možda bi se tada u šahu više cijenili ljepota rješenja, rizik, mašta, smjelost, drskost; ne bi bilo zamornih višednevnih mečeva u kojima je važno sačuvati snagu i čekati protivnikove greške, gdje onaj ko prvi rizikuje izgubi, ne bi bilo neatraktivnih, jednostavno nezanimljivih partija.
Naravno, to je složeno pitanje koje se tiče globalne organizacije takmičenja, života šahista i, vjerovatno, sudbine šaha kao sporta. Ono o čemu pišemo predstavlja izraz krajnjeg stanovišta. To činimo otvoreno, svjesno, i još ćemo se vratiti razmatranju ovih ideja. Zar se, zaista, estetika šaha može prepustiti kompoziciji, a da se za praktičnu igru sačuva samo sportski rezultat? Kulturno-istorijska vrijednost šaha jeste upravo u njegovom dubokom estetskom uticaju, koji se, po našem mišljenju, razlikuje od doživljaja i saosjećanja sa sportskom pobjedom ili porazom.
Sa žaljenjem ili bez njega, mora se konstatovati da sportski element u savremenom šahu „potiskuje“ sve ostalo. Čak i nagradu za ljepotu dobija samo jedan pobjednik, a niko ne razmišlja o tome da je partija proizvod stvaralaštva oba protivnika. Danas je nemoguće zamisliti turnir u kojem bi svi učesnici igrali jedno oštro otvaranje — Evansov gambit — sa promjenom boja figura. A prije 100 godina takav turnir je održan.
Ipak, nemojmo gunđati i čeznuti za starim vremenima, već s razumijevanjem prihvatimo to što su šahovske organizacije zabrinute sportskim izborom, dok će ljubitelji lijepog još dugo čekati izdavanje zbirke „100 najboljih partija godine“.
Mnogo godina ranije Levidov je u već pomenutoj knjizi tvrdio da iz spoja sporta i umjetnosti, „spoja jedinstvenog u cjelokupnoj ljudskoj praksi i koji zahtijeva provjeru stvaralačkih snaga, višestruku i stalnu provjeru upravo kroz takmičenje sportskog karaktera — nastaje tragedija šahiste, kakvu, naravno, ne poznaju ni ljudi sporta ni ljudi umjetnosti“.
To je duboka misao. Šah je surov onda kada njegov sportski mehanizam nije dovoljno razumno uređen. Levidov je ove redove napisao razmišljajući o ostarelom Štajnicu. I danas odjeci poraza šahista starije generacije poprimaju, ko zna, dramatične nijanse, a vječna nemilosrdnost mladosti u savremenom šahu stostruko je pojačana procedurom sportskog izbora i sistemom individualnih koeficijenata.
Sudbina šahiste danas se u istoriji mjeri jedinicama rejtinga, koeficijentima profesora Arpada Elo-a.
Bez sumnje, uvođenje sistema individualnih koeficijenata učvrstilo je „status“ savremenog šaha kao sporta u kojem se dostignuća objektivno mjere poenima. Da li je to dobro? Da li je taj sistem napredan? Sve zavisi od polazne tačke.
„...Šah posjeduje rijetku prednost — objektivan metod poređenja uspjeha. Rezultat takmičenja — zbir pobjeda, remija i poraza — daje predstavu o uspješnosti nastupa šahiste, dok u mnogim drugim oblastima umnog rada (nauci, književnosti) precizni kriterijumi ne postoje. Dodajmo da brojčani pokazatelji koji karakterišu igru šahiste omogućavaju ne samo poređenje uspjeha i sposobnosti različitih ljudi, već i dosljedno i jasno praćenje talenta pojedinog šahiste tokom čitave njegove stvaralačke djelatnosti“, — tako je napisao N. Krogijus u jednom članku objavljenom 1972. godine u časopisu „64“.
Ovdje je jasno formulisano određeno stanovište, koje se može osporavati ili prihvatiti. Sa naše tačke gledišta, to stanovište, koje nimalo nije potkrijepljeno naučnim osnovama, predstavlja bezuslovni odraz savremenog procesa uvlačenja šaha u orbitu sporta koji se mjeri poenima. (Inače, ovaj proces je već dobio izvjesno društveno priznanje. Zar autoritativne novine ne objavljuju rezultate turnirske borbe u obliku tabele, koja se ni po čemu ne razlikuje od tabele fudbalskog prvenstva?)
Danas se formira pravi kult individualnih koeficijenata. Nije teško sresti majstore koji svoj koeficijent izračunavaju prije svake partije. Vlastimil Hort navodi da je vidio kako se na jednom omladinskom turniru šahisti nisu pojavljivali na kolo ako je u narednoj partiji njihov Elo koeficijent mogao samo da padne, a nije mogao da poraste — čisto takmičarski interes potpuno je potisnuo stvaralački interes.
Nije slučajno što se Lev Polugajevski početkom 42. prvenstva Sovjetskog Saveza žalio:
„Kakav užasan turnir, u njemu je tako nizak prosječni koeficijent!“
Šta se tu može reći? Može ga se razumjeti, jer je visok rejting postao svojevrsna garancija za dobijanje mjesta na „dobrom“ turniru. Osim toga, kao što kaže francuska poslovica:
„Svako je zadovoljan svojim razumom, ali nije zadovoljan svojim položajem.“
Rejting se kritikuje, ali uglavnom zbog nesavršenosti sistema obračuna:
„...Ponekad se objektivna slika (ovo je komentar uz spisak šahista, rejting-listu FIDE, objavljenu 1974. godine u časopisu „64“ — autori) ovdje iskrivljuje. Šahista koji je jednom uspješno nastupio može dugo ostati među najboljima zahvaljujući jednokratno ‘stečenom kapitalu’. Krug sovjetskih turnira obuhvaćenih Elo-sistemom i dalje je previše uzak, što se odražava na koeficijente naših šahista u usponu.“
Šta ovdje dodati — to je kritika sa stanovišta šaha kao sporta koji se mjeri poenima.
Dakle, postoji problem očuvanja „aritmetičkog renomea“, kako se izrazio Mihail Talj. On je odmah dodao:
„Jedno je aritmetika, a drugo — šah“ (u intervjuu za list „64“ poslije pobjede na 42. prvenstvu SSSR-a).
Mi se možemo samo složiti sa Mihailom Taljem. Pomiriti i uskladiti problem „poena“ sa stvaralačkim problemima nimalo nije jednostavno. To, na primjer, nije uspjelo Bentu Larsenu, koji je odbio da učestvuje na XXI Olimpijadi zato što se rezultati u ekipnim takmičenjima odražavaju na individualni koeficijent.
Larsenovo odbijanje je činjenica privatnog karaktera. Mnogo je opasniji pomak u šahovskoj javnoj svijesti prema šahu zasnovanom na poenima — pomak koji je, po svemu sudeći, jedan od glavnih izvora savremenog šahovskog pragmatizma.
Kada je profesor Arpad Elo 1966. godine predložio uvođenje sistema koeficijenata, on je svoje prijedloge obrazložio i priložio sastavljeni grafikon, svojevrsnu „životnu istoriju rejtinga“. Posmatrajući ga (slika 1), može se jasno predstaviti „međusobni odnos“ šahista najvišeg nivoa kroz istoriju.
Naravno, to je zanimljivo, čak ne toliko zabavno koliko dramatično. Uostalom, bilo bi sasvim dobro kada bi Elo-sistem ostao pomoćno sredstvo istorijskog istraživanja, a ne kada bi ušao u život šaha kao instrument njegove savremene sportske organizacije.
Zanimljivo bi, na primjer, bilo izračunati, kao što je nedavno uradio R. Klark u „Britanskom šahovskom časopisu“, da među 25 najboljih šahista od Štajnica do Fišera na prvo mjesto izlazi Emanuel Lasker.
Ili, na primjer, ponovo provjeriti proračune Sonenborna, koji je još 1890. godine jednostavnim usrednjavanjem poena i procenata izdvojio Vilhelma Štajnica kao vodećeg šahistu za period od 1867. do 1889. godine.
Uvođenje sistema individualnih koeficijenata u velikoj mjeri je doprinijelo pojavi čitave generacije šahista-boraca, igrača „bez predrasuda“, koji ispovijedaju šahovski realizam. Njihovi ciljevi su kristalno jasni – ostvarenje sportske pobjede. Njihova šahovska zastava je racionalizam. Riziku pribjegavaju samo u krajnjim slučajevima i više vole da igraju „pravilan šah“. Oni su sportisti i spremni su da vode dugu, iscrpljujuću, neatraktivnu borbu, nastojeći da njen ishod riješe tehničkim sredstvima.
Čini se da pojava ove grupe racionalističkih boraca na svjetskoj sceni ponovo postavlja stare probleme šahovske štampe, čije je korijene lako pratiti kroz šahovsku istoriju, ispunjenu borbom predstavnika romantičarskog i racionalističkog pravca. Na nov način se sada postavljaju i problemi tumačenja moralnih i estetskih vrijednosti u šahu, kao i uloga šaha u duhovnoj kulturi.
Prije skoro 50 godina, Rihard Reti, analizirajući rezultate meča Hose Raul Kapablanka – Aleksandar Aljehin, napisao je da „samo od onih igrača koji uzimaju u obzir i najmanje nepovoljnosti položaja i uzdržavaju se od besmislenog rizika nastaju pravi majstori“, te da kada se „od majstora zahtijeva oštra igra“, pod tim lijepim riječima često se zapravo podrazumijeva samo loša igra.
Reti je opravdavao svjetske šampione pred širokom publikom, pred onima koje danas nazivamo „šahovskom javnošću“ – opravdavao ih je time što su u „pretjeranoj opreznosti pokazali najviši stepen svog majstorstva“. Kao da je osjećao određeni dio krivice zbog „pretjerane opreznosti Aljehina i Kapablanke“, Reti je odmah objasnio Aljehinovu pobjedu njegovim stilom, „ispunjenim maštom“.
Kako god se govorilo o tome, „pritisak“ javnosti osjećao se i u tim davnim godinama.
Ako se sudi prema pojedinim nastupima šahovskih novinara, publika je ostala ista. Ekspresivni Jevgenij Iljin, koji redovno piše stihove o šahistima, kritikujući stvaraoce remi-atmosfere na turniru prve lige 1974. godine, predlaže da se u šahu „izvode penali“. G. Golombek u londonskom „Tajmsu“ piše da je za učesnike turnira u Vejk an Zeu „igra očigledno bila ne stvaralački čin, već prinudni rad, jer inače ne bi potpisivali sporazume o remiju poslije 14, 13, pa čak i 11 poteza... Da sam na mjestu gledalaca, nosio bih sa sobom na turnir Taljeve partije, kako ne bih zaspao od dosade“.
Međutim, ozbiljni razgovori o stvaralačkom sadržaju partija, o romantizmu i mašti, nažalost, sreću se sve rjeđe i rjeđe. A ovdje je sve jasno – šahistima su potrebni poeni i plasmani. A uspjeh se danas postiže jednostavno: „Kada je Tajmanov ponudio remi, a meni je ostalo malo vremena – prihvatio sam bez razmišljanja. Moja pozicija je, doduše, bila nešto bolja, ali uzimajući u obzir sve okolnosti...“ Ovo je iz intervjua sa Andrejem Beljavskim, koji je postao jedan od pobjednika 42. prvenstva zemlje. „Postao sam racionalniji kao šahista“, izjavio je gotovo s ponosom.
Racionalni stil je stvarnost današnjice. Izgleda da se začetnikom ovog stila može smatrati Robert Fišer. On je razvio i u praksu uveo novi stil borbe za pobjedničke šahovske poene. Njegova igra se izrazito razlikovala od igre starijih šahista po svojoj praktičnosti, prodornosti, zadivljujućoj direktnosti i fanatičnoj vjeri u sopstvene šahovske sposobnosti. Takav sklop osobina njegovi prethodnici uglavnom nisu imali u svom arsenalu.
Velemajstori – šampioni prošlih decenija – uglavnom su sebe smatrali ljudima stvaralačkog poziva i nastojali su da svojom igrom obogate riznicu šahovske misli. Ti velemajstori, iako su se međusobno borili za sportske poene, ipak su u prvi plan stavljali dostignuća najvišeg stvaralačkog reda i težili da iz pojedinačnih slučajeva izvode opšte zaključke.
Ipak, zanoseći se estetikom igre, svi oni nikada nisu potcjenjivali sportski aspekt šahovske borbe.
Tokom šezdesetih godina Robert Fišer je mnogo toga preuzeo iz stvaralačkog arsenala šahovskih šampiona prošlih godina, prije svega ono što povezuje šah sa sportom. A to su: idealan dnevni režim, maksimalna radna sposobnost tokom pripremnog perioda, munjeviti odgovori u jasnim pozicijama, izbjegavanje spornih problema u praktičnoj igri.
Istovremeno, tu je bilo i višednevno proučavanje istih tih pozicija u tišini radne sobe, pažljiva razrada principijelnih debi sistema sve do samog završetka partije, kao i racionalno korišćenje šahovskog vremena.
Ali to je, da tako kažemo, objašnjenje „iznutra“ samog šaha. Vjerovatno se za savremeni racionalistički šahovski pogled na svijet pojavila mnogo šira društvena osnova nego, recimo, četrdesetih i pedesetih godina. To je veliki sport sa svojim razgranatim, neprekidnim sistemom selekcije, a na drugom polu nalazi se višemilionska armija sportskih navijača.
Treba reći da je taj dinamični pragmatizam velikog sporta u skladu sa savremenim stilom života uopšte. Direktna, ciljano usmjerena, dinamična djelatnost bez predrasuda. Profesionalizam bez opterećujućih sumnji i kompleksa. Utilitaristički pogled na život.
Danijel Granin je pričao da su mu se, nakon objavljivanja njegove knjige o Aleksandru Ljubiščevu„Taj neobični život“, počela javljati pisma inženjera koji su željeli da radi uštede vremena odmah primijene sistem vođenja evidencije utrošenog vremena, koji je nastao zahvaljujući duboko stvaralačkoj ličnosti Ljubiščeva.
Takav pristup nije samo pomodarstvo; on u određenoj mjeri odražava određene procese razvoja kulture u epohi naučno-tehničke revolucije.
Kako se odnositi prema tome? Naravno, može se različito. Čini nam se da racionalizam vodi ka duhovnoj nesamostalnosti i prijeti gubitkom stvaralačkog potencijala. Posebno kada je riječ o umjetnosti. Tu se lako može upasti u položaj nekih novosibirskih zemljaka Ernsta Neizvjestnog, koji su, raspravljajući o njegovoj skulpturi „Kamenolomac“, govorili da će je „izliti u Moskvi od livenog gvožđa, dodati opruge i dobiće se mašina koja će sama drobiti kamen“.
Utilitarizam rađa i novu publiku, njen „olakšani“ oblik. Danas „u šah“ dolaze ljudi sa drugačijim estetskim iskustvom. Njihovo saosjećanje sa radnjom na sceni više je usmjereno ka rezultatu, a ne ka procesu. Misli i osjećanja sportskog navijača prenose se na šah u istoj mjeri kao i na druge vrste sporta.
Za to je, naravno, odgovoran i ovaj novi stil osvajanja poena. Izgleda da ovdje postoji zatvoren krug. Stil, način i odnos prema igri oblikuju od ljubitelja – navijače. Oni zatim izdižu svoje sportske junake, svoje idole. U inostranstvu je svojevremeno Fišer imao ulogu „intelektualne superzvijezde“, svojevrsnog Džejmsa Bonda u šahu.
Današnji sportski heroji nisu previše zabrinuti za sudbinu šahovske umjetnosti i za novu, osiromašenu predstavu o šahu koja se formira u masovnoj svijesti. To je osiromašeno shvatanje šaha samo kao sporta, odvojeno od tradicionalne šahovske kulture, od igre ispunjene estetskim sadržajem.
„Ali želim još jednom da podsjetim da u šahu sve odlučuju poeni, a teoriju ćemo na kraju krajeva prilagoditi praksi“ – tako završava svoj članak „Igra bez predrasuda“Mark Tajmanov, objavljen u avgustovskom broju časopisa „Junost“ 1974. godine.
Današnji šahovski navijač jednako je nepomirljiv i izbirljiv kao i svaki drugi sportski navijač. Poraženi šampion odlazi u sjenku. Evo, već je na drugoj, a zatim i na trećoj desetini rejting-liste. Izgubio je dio svoje profesionalne vrijednosti. Još nekoliko godina i već je veteran.
Naravno, on je i dalje poštovana osoba, može pisati o šahu i nastupati pred ljubiteljima. Ali više nije dio sportske vrteške; na njegovom konju sada jaše neko drugi, a možda je jedino što mu ostaje – njegove najbolje partije, dobijene ili izgubljene.
Ali zašto to ostaje samo njemu?
Viktor Vasiljev je pronašao divne, iskrene riječi o akterima šahovske scene (vidi „Teatar“, br. 8, 1974). Šah je zaista predstava u kojoj gledaoci saosjećaju i doživljavaju zadovoljstvo. Bez uključivanja gledalaca u šahovsko stvaralaštvo, šahovska partija se pretvara u prazninu, u obično takmičenje sportista.
Publika mora da bude prisutna u trenutku kada se „nešto događa“ na sceni, primjećuje Bent Larsen. Ali sada se događa nešto drugačije, pa umjesto zahvalne publike koja cijeni stvaralaštvo, umjetnost i majstorstvo, u gledalištu sjede sportski navijači, od kojih mnogi jednostavno čekaju rezultat, gotovu odluku, i sa susjedom raspravljaju o tabeli turnira.
Namjerno smo pojačali ton i spremni smo da se izvinimo ljubiteljima šaha i navijačima. Ali iskreno smo željeli da prenesemo osjećaj razočaranja i nezadovoljstva koji nas ne napušta: racionalizam zasnovan na osvajanju poena guši atraktivnost i umjetničku vrijednost bez kojih šah ne može da živi.
Problem odnosa čovjeka i velikog sporta, naravno, hiljadu puta je složeniji i višeslojniji nego što se može predstaviti u našim subjektivnim bilješkama. Osim toga, mi smo izabrali poseban ugao posmatranja – šah. Ali upravo se ovdje, možda jasnije nego bilo gdje drugo, ispoljavaju opšte tendencije koje izazivaju zabrinutost.
Pragmatičan pristup, oslanjanje na poen (ili pola poena) – to nikako nije onaj ideal, niti one društvene i moralne vrijednosti koje se stalno, hiljadama puta umnožavaju, rađaju u prekrasnom svijetu šaha.
Pogledajmo atmosferu velikih takmičenja, na primjer, mečeva kandidata za svjetsko prvenstvo. Prije meča štampa aktivno raspravlja o pitanju: ko će pobijediti? Tokom meča – kakve su šanse ovog ili onog igrača? Poslije meča – pobijedio je onaj ko se pokazao jačim, sportskijim, hrabrijim, ko je pokazao veću izdržljivost, volju i slično.
Televizijska kamera, prelazeći preko stolova ili demonstracionih tabli, približava gledaoca bojištu, a masa ljudi uranja u atmosferu nadmetanja, upija je, uzbuđuje se, doživljava rezultate kroz prizmu patriotskih ili kvazipatriotskih osjećanja, dijeli se na dva tabora: „ja sam za ovog, on je za drugog“. To je svijet velikog sporta sa svojim idolima i navijačima, sa emocijama pobjeda i poraza!
A šah? Samo pozadina na kojoj se odvija borba.
Ali možda je to neki drugi šah, odvojen od tradicionalne šahovske kulture, od intelektualne igre ispunjene estetskim sadržajem i koja u sebi čuva visoki stvaralački potencijal, toliko potreban čovjeku?
Homo ludens
Pitanja kulturnog, idejno-moralnog vaspitanja, skladnog razvoja ličnosti, njenih duhovnih i fizičkih sposobnosti – najvažnija su u čitavoj oblasti komunističkog vaspitanja radnih ljudi.
Naš socijalistički način života, naš stil života zasniva se na tijesnom povezivanju kulture i slobodnog vremena, na uključivanju širokih masa ljudi u najviše domete kulturnog nasljeđa čovječanstva, kao i na takvoj organizaciji dokolice koja bi u najvećoj mjeri odgovarala ovom plemenitom zadatku.
Kulturni potencijal ličnosti nije samo skup njenih ostvarenih duhovnih i fizičkih sposobnosti, već i njen intelektualni i emocionalni, ideološki i moralni prtljag sa kojim svaki čovjek stupa u život, rad i slobodno vrijeme.
Slobodno vrijeme u socijalističkom društvu sve više dobija funkciju „svestranog razvoja pojedinca“. Ono predstavlja „kako dokolicu, tako i vrijeme za uzvišeniju djelatnost“ (Karl Marks), za neposredno i slobodno stvaranje kulturnih vrijednosti, čiji je potrošač sam stvaralac.
U to da šah pripada vrstama „uzvišene djelatnosti“ nimalo nisu sumnjali organizatori kulturne revolucije tridesetih godina. Sa ovakvim iskrenim zanosom pisao je Nikolaj Vasiljevič Krilenko:
„I kao oruđe kulture, i kao moćno sredstvo vaspitanja najboljih čovjekovih osobina, i kao sredstvo razvoja estetskih, intelektualnih, umjetničkih i voljnih osobina u čovjeku – šah predstavlja tako snažno sredstvo upravo kulturnog vaspitanja i prevaspitavanja ljudi da ga mogu zanemarivati i potcjenjivati samo neznalice ili ograničeni ljudi, nesposobni da shvate ni svu raznovrsnost života, ni, posebno, mnogostranu prirodu ljudskog stvaralaštva.“
U tim već dalekim godinama od nas šah je s pravom ocjenjivan kao oruđe kulturne borbe, kao poluga kulturne revolucije. Danas ćemo se možda osmjehnuti kada saznamo da je šah igralo 60% „proleterskog sastava iz fabrika“ i da je to smatrano najvećim dostignućem.
Istoriji pripada slogan: „Nijedne čitaonice bez crvenih kutaka, i da u svakom crvenom kutku budu šah i dame.“ Šahista-društveni radnik, šahista-organizator, bio je jedna od centralnih figura tadašnjeg fizičko-kulturnog pokreta.
Osjećaj ponosa obuzima čovjeka danas kada uzme u ruke mali sivi list papira sa velikim naslovom „Šahista-šahista Tatare“. U broju od 13. marta 1932. godine objavljeno je o svečanom otvaranju Sveruskog šahovskog takmičenja u Domu saveza, pri čemu je naglašeno da se u tim takmičenjima „ne računa na kvalifikovanog šahistu, već na šahistu-društvenog radnika, šahistu-organizatora – stvaraoca socijalističke izgradnje“.
Dirljiva je napomena redakcije: „Neredovno izlaženje naših novina objašnjava se nedostatkom papira. Redakcija će preduzeti sve mjere koje zavise od nje kako bi se izlazak lista uredio...“
Šah se tih godina, prirodno, „usvajao“ u okviru jedinstvenog fizičko-kulturnog pokreta zemlje. Međutim, rukovodioci šahovskih organizacija tridesetih godina pronicljivo su uočavali tek slabe začetke društvene pojave koju danas predstavlja veliki sport i otvoreno su ih negativno ocjenjivali.
Tako se u rezoluciji VII Sveruskog šahovsko-damaškog kongresa (Moskva, oktobar 1931. godine) konstatuje da „težnja ka povećanju kvalifikacija, odnosno kvalitativnog nivoa igre, nema ništa zajedničko sa bolesnim pojavama poznatim pod nazivom ‘šampionstvo’, jurnjava za poenima i slično, koje predstavljaju izraz usko individualističkog pristupa šahu“.
Danas bi bilo besmisleno u potpunosti dijeliti takav stav, i mi težnju ka osvajanju najviših sportskih zvanja i titula ocjenjujemo kao snažan podsticaj masovnom razvoju sporta, fizičke i duhovne kulture.
Ali postoji drugi dio rezolucije ovog kongresa koji nam se sasvim sigurno dopada:
„Kongres konstatuje da postojeći sistem određivanja rezultata takmičenja putem računanja poena ima niz nedostataka, jer se, s jedne strane, malo uzima u obzir individualno stvaralaštvo, a s druge strane – sistem bodovanja (jedinica – nula – pola poena) suviše je grub za određivanje stvarnih rezultata pojedinačnih partija...
Kongres predlaže da se razmotri pitanje preciznijeg vrednovanja partije putem diferencirane ocjene, ne samo njenog konačnog ishoda (mat, pat i slično), već i njenog unutrašnjeg sadržaja, koji daje predstavu o nivou stvaralaštva pojedinih šahista i igrača dama.“
Pa dobro, ova pitanja su danas još dalje od rješenja, i zbog toga žalimo (mada je jedan od autora već više puta iznosio ideju o diferenciranom vrednovanju i... stekao reputaciju zanesenjaka).
Sociološka nauka je, bez jasnog razloga, praktično zaobišla šah kao faktor kulturnog života, duhovnog razvoja i organizacije slobodnog vremena. Radovi iz tridesetih godina nisu sadržali, niti su mogli sadržati, naučnu analizu i statistički materijal. Ali začuđujuće je što ni danas sociolozi ne primjećuju šah.
Moguće je da postoje teškoće u određivanju položaja šaha u strukturi „kulturnog korišćenja slobodnog vremena“. Ali to ne može biti opravdanje, posebno kada postoje kvalitetna sociološka istraživanja slobodnog vremena, na primjer radovi Borisa Andrejeviča Grušina, Leva Abramoviča Gordona i Eduarda Viktoroviča Klopova.
Zaista, u zanimljivoj knjizi posljednje dvojice autora „Čovjek poslije rada“ (1972) nismo pronašli šah ni u jednoj od tri oblasti u kojima bi se mogao očekivati:
neprofesionalno stvaranje kulturnih vrijednosti i amaterski rad (zanimanja);
neprofesionalne igre (domino, loto, karte);
fizička kultura i sport.
U upitniku priloženom uz knjigu Borisa Andrejeviča Grušina„Slobodno vrijeme“ (1967), šah se našao na 26. mjestu (od 30) elemenata slobodnog vremena, u kategoriji „ostale kolektivne igre (dame, šah, domino)“, između „igranja karata“ i „posjećivanja restorana, pivnica i kafića“.
Ne znamo kako bi šah trebalo razvrstati u strukturi slobodnog vremena, ali smo uvjereni da njegov visok kulturni i stvaralački značaj kao „uzvišene djelatnosti“ mora dobiti svoje mjesto u sociološkim istraživanjima.
Sociološka nauka je, bez jasnog razloga, praktično zaobišla šah kao faktor kulturnog života, duhovnog razvoja i organizacije slobodnog vremena. Radovi iz tridesetih godina nisu sadržali, niti su mogli sadržati, naučnu analizu i statistički materijal. Ali začuđujuće je što ni danas sociolozi ne primjećuju šah.
Moguće je da postoje teškoće u određivanju položaja šaha u strukturi „kulturnog korišćenja slobodnog vremena“. Ali to ne može biti opravdanje, posebno kada postoje kvalitetna sociološka istraživanja slobodnog vremena, na primjer radovi Borisa Andrejeviča Grušina, Leva Abramoviča Gordona i Eduarda Viktoroviča Klopova.
Zaista, u zanimljivoj knjizi posljednje dvojice autora „Čovjek poslije rada“ (1972) nismo pronašli šah ni u jednoj od tri oblasti u kojima bi se mogao očekivati:
neprofesionalno stvaranje kulturnih vrijednosti i amaterski rad (zanimanja);
neprofesionalne igre (domino, loto, karte);
fizička kultura i sport.
U upitniku priloženom uz knjigu Borisa Andrejeviča Grušina„Slobodno vrijeme“ (1967), šah se našao na 26. mjestu (od 30) elemenata slobodnog vremena, u kategoriji „ostale kolektivne igre (dame, šah, domino)“, između „igranja karata“ i „posjećivanja restorana, pivnica i kafića“.
Ne znamo kako bi šah trebalo razvrstati u strukturi slobodnog vremena, ali smo uvjereni da njegov visok kulturni i stvaralački značaj kao „uzvišene djelatnosti“ mora dobiti svoje mjesto u sociološkim istraživanjima.
Postoje mnogi oblici nekonvencionalnog kulturnog druženja. Možda je šah blizak tim oblicima. A možda je potrebno razlikovati različite vrste šaha: sportski (takmičarski) šah, šah kao igru, šah u gostima, porodični šah i tako dalje. U svakom slučaju, ovdje je potreban rad. U suprotnom ćemo morati da se zadovoljimo sociološkim shvatanjem šaha preuzetim od jednog junaka Vasilija Šukšina:
„I šah nauči, Slavka. Ući ćeš u neko društvo: neko će pričati o flaši, neko o kojekakvim glupostima, a ti samo kažeš – šah: ‘Hoćete li?’ Odmah će drugačije gledati na tebe...“
Sociološka analiza šaha neophodna je prije svega zato što je šah jedna od najmasovnijih i najdemokratskijih pojava duhovnog života.
Iako je današnji rast interesovanja za šah u svijetu uslovljen snažnim pokretačem sportskog interesovanja (naravno, posebnu pažnju treba posvetiti činjenici povećanja nagradnog fonda za meč za svjetsko prvenstvo na 5.000.000 dolara), samo učešće miliona ljudi u šahovskoj igri zaslužuje pažnju sociologa.
Prema podacima Centralnog šahovskog kluba SSSR-a, u našoj zemlji postoji 4 miliona organizovanih, odnosno registrovanih šahista, koji učestvuju na takmičenjima i bave se šahom u kružocima i sekcijama.
Međutim, broj ljudi koji dolaze u dodir sa šahom, čitaju o šahu i sa različitim stepenom aktivnosti raspravljaju o događajima iz šahovskog života vjerovatno je za čitav red veličine veći.
Ova ogromna brojka, čini nam se, objašnjava se izuzetnom demokratičnošću šaha, mehanizmom koji približava „masovnog“, običnog ljubitelja istaknutim ličnostima obasjanim zracima društvenog priznanja i interesovanja, prije svega vrhunskim sportistima.
Taj mehanizam približavanja, svojevrsnog „izjednačavanja“, može izgledati kao iluzija, ali ga je teško osporiti kao mogućnost usavršavanja sebe, razvoja šahovskih sposobnosti ličnosti, a možda i nekih karakternih osobina – zahvaljujući radu, talentu i znanju drugog čovjeka.
Ispoljavanje ovog fenomena, uglavnom nesvjesnog, lako je pratiti analizom pisama upućenih redakcijama novina, Centralnom šahovskom klubu i velemajstorima.
Jedni pišu, takoreći, u potrazi za istinom.
„Molim vas da objasnite, ako griješim“ – to je osnovni motiv ovih pisama.
„Vi ste velemajstor i pišete da poslije 28. L:f7 pobjeda bijelih teško da je moguća. A u drugim novinama, drugi velemajstor tvrdi da je 28. L:f7 odmah odlučivalo ishod borbe. Kome onda vjerovati?“
Ima i ovakvih pisama:
„Molim redakciju da, po uzoru na Čigorina, što je moguće prije objasni kako bijeli treba da pobijede poslije 42. Td7. Srdačan pozdrav.“
Šahista koji igra dopisno direktno se obraća velemajstoru:
„Imam za vas veliku molbu: analizirajte mi završnicu i pošaljite odgovor.“
Neko K. iz Moskve pita:
„U našoj turnirskoj praksi pojavila se sljedeća pozicija. Mogu li bijeli, ako su na potezu, postići remi? Molim vas da oprostite zbog uznemiravanja. Uz poštovanje.“
Drugi – razmišljaju.
Drug L. šalje velemajstoru grafikone tri partije meča Spaski – Fišer, gdje su na horizontalnoj osi prikazani potezi, a na vertikalnoj potencijal pozicije.
„Metod je, naravno, još sirov i zahtijeva poboljšanja, možda će vas zainteresovati, velemajstore?“
Treći savjetuju sa temperamentom pravog navijača:
„Vi čak ne smijete ni pomisliti na remi. Morate savršeno shvatiti da u posljednjim partijama Botvinik više nije Botvinik...“
Ovo pismo je, razumljivo, iz 1951. godine...
Takvih pisama ima mnogo u arhivi svakog velemajstora.
Evo živog, stvaralačkog, masovnog interesovanja za šah, a istovremeno i izraza njegovog demokratskog duha kao sredstva intelektualnog i emocionalnog povezivanja ljudi.
Očigledno je da ovo interesovanje ima duboke društvene i psihološke izvore.
Sposobnost da služi duhovnom usavršavanju ličnosti određuje visoku društvenu namjenu šaha i njegovu vaspitnu funkciju.
Disciplinovanost i samostalnost mišljenja, kao i osjećaj odgovornosti – to je, vjerovatno, ono najvažnije što šah daje svima koji mu ozbiljno pristupaju.
U pravu je Bent Larsen, koji kod šahiste ističe srećan spoj čitavog niza izuzetnih osobina:
„volja za pobjedom, samokontrola, osjećaj za logiku, osjećaj za psihologiju, dobro raspoloženje duha, mašta, sposobnost dugotrajnog računanja, umijeće koncentracije“.
Izvanredno je rekao i Emanuel Lasker:
„Ko želi da u sebi vaspita sposobnost samostalnog mišljenja u šahu, mora izbjegavati sve ono što je u njemu mrtvo: izmišljene teorije koje se oslanjaju na veoma mali broj primjera i ogromnu količinu pretpostavki; naviku igranja sa slabijim protivnicima; naviku izbjegavanja opasnosti; naviku da se bez kritike prihvataju i bez razmišljanja ponavljaju varijante i pravila koja su primijenili drugi; samodovoljnu sujetu; nespremnost da se prizna sopstvena greška.“
Zar se ove riječi ne mogu odnositi na cjelokupnu duhovnu djelatnost čovjeka?
Bez sumnje, šah kao sistematska aktivnost, kao djelatnost, doprinosi vaspitanju kritičkog duha, objektivnosti i samokritičnosti.
„Posredstvom šaha izgradio sam svoj karakter. Šah prije svega uči čovjeka da bude objektivan. U šahu se može postati veliki majstor tek kada čovjek postane svjestan svojih grešaka i nedostataka. Upravo kao i u životu“, pisao je A. Aljehin.
Te riječi nisu izgubile svoju aktuelnost ni danas. Jer se u šahu, prije svega, ispoljavaju one strane intelekta koje određuju njegovu usmjerenost ka cilju i njegov praktični karakter. Na šah se u potpunosti može primijeniti zahtjev za „jedinstvom uma i volje“, oličen, kako je govorio sovjetski psiholog B. M. Teplov, u djelovanju vojskovođe. A tek kao dodatna napomena može poslužiti tvrdnja poznatog engleskog majstora, diplomate i poslovnog čovjeka Aleksandera da šah razvija „sposobnosti za menadžment“.
Možda je još važnije to što šah može služiti najvišim vrijednostima i biti izvor vrhunskih stvaralačkih dostignuća.
O tome se, nažalost, malo govori, možda zato što u opštem sagledavanju problema priroda i smisao stvaralačkih dostignuća u šahu još uvijek nisu dovoljno razjašnjeni.
Zanimljiv previd u procjeni stvaralačkog potencijala šaha napravio je jedan tako pronicljiv čovjek kao što je Luis Kerol. On je pisao:
„Intelektualne razonode neophodne su za naše duhovno zdravlje. Među takve razonode nesumnjivo se mogu ubrojati igre poput triktraka, šaha i nove igre Hala. Ako ne postanete prvoklasni igrač u bilo kojoj od tih igara, iz njih nećete moći izvući ništa što bi se moglo smatrati rezultatom. Dok igrate, sam tok igre i pobjeda pričinjavaju vam zadovoljstvo, ali ne dobijate nikakav rezultat koji bi se mogao vrednovati ili na neki način iskoristiti.“
Kerolu se ovaj previd lako može oprostiti. Nije mogao predvidjeti da će iz skromne „intelektualne razonode“, namijenjene malobrojnima, izrasti moćna oblast masovnog provođenja slobodnog vremena; da će upravo ova igra, a ne triktrak, postati poligon za iskušavanje karaktera i osjećanja i jedinstven model ispoljavanja visokog stvaralačkog duha.
Holandski filozof Hejzinga napisao je knjigu Homo ludens – Čovjek koji se igra. Na bogatoj kulturno-istorijskoj građi Hejzinga pokazuje da je igra–takmičenje preteča stvaralačke djelatnosti, izraz „stvaralačke zanesenosti“, slobodno ispoljavanje stvaralačkih snaga čovjeka, bilo da je riječ o naučniku, virtuoznom izvođaču ili sportisti. U uslovnom svijetu igre čovjek može ostvariti svoj stvaralački potencijal, što u stvarnom životu nije uvijek u mogućnosti. Igra je uvijek svojevrsni supstitut djelatnosti, ali djelatnosti stvaralačke.
Slične ideje, doduše obojene dubokim pesimizmom, iznio je i Albert Ajnštajn govoreći o motivima stvaralaštva. Snagom stvaralačke mašte čovjek nastoji da „stvori u sebi jednostavnu i jasnu sliku svijeta kako bi se udaljio od svijeta čulnih utisaka i, u izvjesnoj mjeri, pokušao da taj svijet zamijeni slikom koju je sam stvorio. Time se bave umjetnik, pjesnik, filozof koji gradi teorije i prirodnjak, svako na svoj način. Na tu sliku i njeno oblikovanje čovjek prenosi težište svog duhovnog života kako bi u njoj pronašao mir i sigurnost koje ne može naći u previše skučenom i vrtoglavom kovitlacu sopstvenog života.“
U svakoj igri čovjek se, snagom mašte, kako kaže O. Haksli, „prenosi u strogo uređen svijet koji je sam stvorio, gdje je sve jasno, svrsishodno i razumljivo. Takmičarski duh, koji se pridružuje unutrašnjoj privlačnosti igre, čini je još uzbudljivijom, a želja za pobjedom i otrov taštine daju joj posebnu oštrinu.“
U šahu mašta ne samo da čovjeka prenosi u jedan drugačiji, uslovni svijet igre, već se i opredmećuje u samim potezima šahovskih figura, koji predstavljaju završetak misaonog procesa. Slike koje prolaze pred unutrašnjim pogledom igrača stvaraju se maštom i mišlju, a šteta je što, posmatrajući demonstracionu tablu ili čitajući zapis šahovske partije, vidimo samo krajnje tragove tog unutrašnjeg rada.
Međusobno prožimanje stvarnog i svijeta igre u ljudskoj djelatnosti još uvijek je nedovoljno istraženo. Možda je to najbolje izrazio A. Bezimenski:
Da, to je tačno,
Da, istina je sve to, ali ipak, ipak se poželi reći: da život liči na šah, ali živjeti – nije igrati šah.
Od svih igara, a naročito od triktraka ili bridža (čija je kombinatorika bliska šahovskoj), šah se razlikuje jednom izuzetnom osobinom – u njemu svako može da se izrazi, i velemajstor i amater. To je jedina igra dostupna ljudima svih uzrasta, svima bez izuzetka. Svako može u nju unijeti „i nesalomivu volju, i plemenito osjećanje, i poštenje mišljenja, i mržnju prema oportunizmu, beskrupuloznosti, kukavičluku, duhovnoj i voljnoj mlitavosti“ (Mih. Levidov).
Svako može šahu dati dio svoje duše, dio sopstvene ličnosti. A zahvalni šah uzvraća taj dar višestruko – čovjek postaje svjestan sebe kao stvaralačke ličnosti, potvrđuje sopstvenu vrijednost čak i kada ga, kao što se često dešava, obuzima osjećaj dubokog stvaralačkog nezadovoljstva.
U tome i jeste veliko društveno i etičko poslanje šaha – jer, šta god govorili, potreba za samopotvrđivanjem neodvojivi je dio ljudskog života.
Ali šah daje i više od toga. Kao i svako drugo istinsko stvaralaštvo, on čovjeku uliva nadu, mobiliše njegove snage, uzdiže ga u sopstvenim očima i otkriva mu smislen cilj koji, pod određenim uslovima, može biti i duboko moralan.
Jer, kako je zapisao Džon Milton:
„Ko se usuđuje da tvrdi da će u otvorenom i poštenom dvoboju istina pretrpjeti poraz?“
Nadmetanje sa samim sobom jeste, u krajnjoj liniji, suština šahovske igre. Čini se da je upravo to nadmetanje sa samim sobom u životu mnogo važnije od nadmetanja sa protivnikom. Ono pokreće čitav emocionalni život čovjeka. Ponosna radost zbog spoznaje sopstvene snage i ostvarenog nauma, kao i gorka rezignacija zbog uviđanja vlastite slabosti i propuštenih prilika – to su dva osnovna emocionalna pola. Ta osjećanja su iskrena, jednostavna, svima razumljiva i vrijedna poštovanja.
Sergej Prokofjev je u jednom pismu zapisao:
„Ali postoji jedna mrlja na mom blagostanju: na simultanci sam izgubio od Kapablanke, iako je partija sasvim vodila ka remiju. Toliko je žalosno da čovjeku dođu suze, i sva mi je nada u revanšu prekosutra.“
Drugom prilikom njegovo oduševljenje bilo je bezgranično.
„Juče sam ipak pobijedio Kapablanku na simultanci“, piše on na razglednici s Kapablankinim portretom. „Priznaćete da je to izuzetno značajan događaj.“
A u pismu od 23. maja 1914. godine dodaje:
„Od dana moje pobjede nad Kapablankom nije se dogodilo ništa...“
Psihološka priroda takvih osjećanja još uvijek čeka svoje pravo objašnjenje. Možda je najvažnije upravo ono duševno i emocionalno rasterećenje koje šah pruža svakim dvobojem, svakim susretom. Akademik P. L. Kapica je još u mladosti rekao engleskom majstoru Milner-Beriju:
„Šah dovodi dušu u stanje ravnoteže.“
Na osnovu sopstvenog iskustva rado potvrđujemo ove riječi. Iz istog razloga šahisti toliko vole blic, koji donosi brzo i snažno emocionalno pražnjenje.
U izvjesnoj mjeri može se prihvatiti i zapažanje jednog od prvih istraživača šahovske igre, profesora A. P. Nečajeva, koji je rekao da je glavni izvor zadovoljstva u igri „smjena osjećaja napetosti osjećanjem olakšanja, odnosno razrješenja“.
Psihološki učinci riješenog i neriješenog zadatka vjerovatno su veoma veliki. Teško ih je na bilo koji način izmjeriti, pa možemo samo pretpostaviti da u sistemu motivacije za aktivnu djelatnost i stvaralaštvo imaju izuzetno značajnu ulogu.
Postoje još dvije okolnosti koje zaslužuju da budu razmotrene u ovom kontekstu.
U šahu nas očarava, kako je govorio Emanuel Lasker, njegova čista svrsishodnost. Upravo zbog toga ljudi prepuštaju sebe vlasti šaha, iako, kako je primijetio ovaj mislilac, „to više naslućuju nego što jasno shvataju“.
Čovjeku nije dovoljan sam uspjeh – on želi njegovu neizbježnost. Nije dovoljno riješiti zadatak; on mora biti riješen neumoljivom logikom. Upravo ta utemeljenost, ili, ako hoćete, izvjesna sudbinska neminovnost šaha privlači i opčinjava milione ljudi. U šahu, kako je rekao Stefan Cvajg, ljudi traže „početak i cilj“. Tu se novo sjedinjuje sa starim, neobično povezuje s uobičajenim, nastaju i razrješavaju se zagonetke, a taj proces, neiscrpan poput samog svijeta, odvija se željeznom neumoljivošću. Upravo to stapanje novog sa starim, nepoznatog sa poznatim i neočiglednog sa očiglednim čini srž vrhunskog intelektualnog uživanja.
Na kraju, treba pomenuti i estetsko osjećanje koje izaziva rješavanje šahovskog zadatka.
U šahu ima dovoljno teškoća, pa zato ima i mnogo ljepote. Mjerila ljepote, duboko lična po svojoj prirodi, u šahu se ispoljavaju kao moćna, apstraktna i bezlična sila. Svako u šahu ima sopstvenu estetiku, ali ona je istovremeno zajednička svima i neprikosnovena. Sve ono što nas oduševljava u partiji – kombinacija ili manevar, zamka ili studijski završetak, složena logika plana ili geometrijska harmonija međusobnog djelovanja figura – predstavlja svojevrsne estetske „invarijante“. Upravo te invarijante volimo, njima se divimo i očekujemo da nam ih majstori iznova i iznova otkrivaju, ispunjavajući naše duše srećnim doživljajem ljepote.
Kao igra, šah čovjeku pruža pristupačan oblik odmora, razonode i zabave. U tom smislu, poput antičke komedije, on ispunjava funkciju opuštanja, održava čovjekovu snagu, sposobnosti i težnju ka usavršavanju. Ali zahvaljujući ljepoti koja ga uzdiže do nivoa umjetnosti, šah pruža i nešto više. On rađa stvaralačko raspoloženje i, poput antičke tragedije, nadahnjuje čovjeka i podstiče ga da teži nedostižnom.
„Nama, ljudima, dat je jedan dio vasione da bismo ga upoznavali. Do njegovih dubina ne dolazimo samo jednim putem; istražujemo ga svojim djelima, naukom, poezijom, ljubavlju... Potrebni su nam različiti načini da njima izmjerimo svoj svijet.“
To su divne riječi Karla Čapeka. I zaista je dobro što šah, uprkos svojoj uslovnosti i skučenosti šezdeset četiri polja, čovjeku pruža jedan od načina da izmjeri sopstveni svijet.
Radost stvaralaštva i gorčina zanata
Šahovska umjetnost još uvijek nije zauzela svoje mjesto među ostalim umjetnostima. To je lako osjetiti, ali nije lako objasniti. Umjetnosti – pa tako, naravno, i šahovske – nema bez tumačenja. Za veliku umjetnost potrebno je nadareno tumačenje. Pojmovi kojima se služimo u svakodnevnom mišljenju slabo su prikladni za takvo tumačenje. Zato tumači šahovske umjetnosti svoj rječnik pozajmljuju od drugih umjetnosti – muzike, poezije i slikarstva. Zato se i autori bore protiv iskušenja da preuzmu gotovo nadrealističku muzikološku terminologiju Dmitrija Kabalevskog ili Svetlane Vinogradove.
Emanuel Lasker pisao je o šahu duboko i strastveno. Taj dragocjeni dar danas se, nažalost, rijetko sreće. A u naše vrijeme čovjek se nekako stidi otvorenog plamena uzvišenog stila. Kada bi danas neko napisao:
„Rječnik šahovske figure nije tako siromašan kao što se misli: častoljublje – dok obavlja svoju dužnost; gnjev – kada joj to ometaju; očajanje – zbog nezasluženo gorke sudbine; likovanje – zbog srećnog obrta; podsmijeh – protivniku kojem je zatvorila put; mržnja – prema svakome ko ugrožava kralja; smijeh – kada uspije da izbjegne zamku...“
– unutrašnji urednik koji sjedi u svakome od nas odmah bi burno protestovao.
Ali Lasker je na pijedestal uzdizao stvaraoce šahovske umjetnosti – one koji pobjeđuju rutinu, razaraju šablon, tragaju za nepoznatim, griješe, ali stvaraju. O „igračima bez predrasuda“ ne može se pisati na taj način.
Šah je srećna umjetnost. On ne živi samo u sjećanju savremenika. Sačuvan je u najboljim partijama velikih majstora i ne nestaje iz pamćenja kada oni siđu sa životne ili takmičarske scene. On je uvijek uz nas: ne može se izgubiti i dostupan je svakome, čak i kada je sam majstor izgubljen za umjetnost.
Šah nagrađuje svakoga ko mu postavlja pitanja. Njegova snaga leži u tumačenju. Taj fenomen, svojstven podjednako šahu, muzici i slikarstvu, omogućava da se ljepota iznova i iznova oživljava i da pruža estetsko zadovoljstvo, često ga produbljujući i pojačavajući talentom i umjetničkim iskustvom onoga koji tumači djelo.
„Svaku umjetnost stvaraju samo veliki majstori“, pisao je Hemingvej. To je istovremeno i tačno i netačno kada je riječ o šahu.
Tačno je zato što samo istinski umjetnik, veliki majstor, doživljava život kao neprekidnu novinu i, polazeći od svega što je u njegovoj umjetnosti prije njega bilo spoznato i otkriveno, naoružan znanjem ide dalje, odbacuje ono što je suvišno i stvara nešto svoje, novo.
Ali to je i netačno, jer u šahu stvaralaštvo i umjetnost nisu zapečaćeni isključivo majstorstvom, pa je radost stvaralačkog uspjeha dostupna svakome.
Šah je, kako kaže indijska poslovica, more iz kojeg komarac može piti, a slon se kupati. Lijepo je to rečeno, iako pomalo grubo. Suština je u tome da je šah jedinstven u svojoj umjetničkoj vrijednosti. Samo što je u partijama velikih majstora ta estetska vrijednost potvrđena autoritetom, otkrivena majstorskim tumačenjem i time objektivizovana, pa postaje dostupna svima. Nasuprot tome, u milionima amaterskih partija ona se javlja gotovo neprimjetno i zauvijek ostaje subjektivna vrijednost, vrijednost „za sebe“.
Šah je u najvećoj mogućoj mjeri individualna oblast stvaralaštva. Zato je govoriti o njegovoj suštini, njegovim sastavnim elementima, harmoniji ili tehnici jednako teško kao što je kompozitoru govoriti o sopstvenom stvaralačkom procesu.
Ali, kao i u muzici, i ovdje je lako privući pažnju običnog ljubitelja. I on je sposoban da osjeti umjetnički učinak i emocionalnu snagu šahovskog djela, baš kao što slušalac može da doživi muzičko ostvarenje.
Nažalost, oni koji danas žive i rade u vrhunskom šahu, kao i tumači njihovog stvaralaštva, skloniji su da govore o sportskim zapletima partija nego o umjetničkim elementima koje one sadrže. Razlog za to nije nikakav intelektualni ili etički snobizam velemajstora, već činjenica da su, kao i svi mi, podložni sportskom i racionalističkom duhu našeg vremena.
Čini se da je estetska šteta koju šah zbog toga trpi prilično velika.
Možda premalo činimo na umjetničkom vaspitanju šahista. Naravno, lako je priznati da umjetnost „starih majstora“ stari i da vremenska udaljenost rađa neizbježni skepticizam, tako karakterističan za XX vijek. Ali mi se i dalje divimo partijama odigranim „u starom dobrom stilu“, uprkos tome što se nekolicina takvih partija gubi u moru savremenih, poslovno i pragmatično vođenih partija, odigranih bez rizika.
Prisjećajući se velikih partija – a šteta je što to činimo tako rijetko – jasno osjećamo da se naše divljenje njima zasniva na dubokom estetskom osjećanju, osebujnom, ali u suštini nimalo različitom od osjećaja koji nas obuzima pred ljepotom građevine, skladom prirode ili fizičkim savršenstvom ljudskog bića. To estetsko osjećanje, to doživljavanje ljepote, obogaćuje nas.
Istinska umjetnost uvijek predstavlja uzor savršenstva.
„Razlog zbog kojeg nas umjetnost može obogatiti“, primjećuje Nils Bor, „leži u njenoj sposobnosti da nas podsjeti na harmonije koje su nedostupne sistematskoj analizi.“
Toga smo rijetko svjesni. Uopšte, mehanizmi umjetnosti, koji počivaju na opažanju harmonije, nisu uvijek jasno razumljivi. Formiranje takvog opažanja zahtijeva poseban psihološki čin – „intimno, individualno estetsko doživljavanje... Upravo zato se rezultati umjetničkog poimanja stvarnosti ne ulivaju neposredno u fond kolektivnog znanja, odnosno saznanja koja imaju obavezujući karakter i mogu se neposredno prenositi“ (F. V. Basin, Problem nesvjesnog, Moskva, 1968).
Ta tvrdnja u potpunosti važi i za šahovsku umjetnost i za šahovsko znanje.
Ne znamo i ne možemo neposredno da vidimo kako djeluje mehanizam koji rađa stvaralačku ideju; o njemu sudimo po njegovom rezultatu. A taj rezultat utoliko je uvjerljiviji ukoliko snažnije djeluje na naše estetsko osjećanje.
Pozivanje na osjećanja moglo bi nekoga iznenaditi kada je riječ o stvarima za koje se čini da su povezane isključivo s mišljenjem. Međutim, u šahu, kao i u matematici, postoji harmonija oblika, geometrijska ljepota i izražajnost, kao i slobodna igra mašte. Bezbroj je primjera da upravo osjećaj za ljepotu usmjerava izbor najboljeg plana ili poteza u šahu.
Skladna ideja gotovo je uvijek i ispravna.
Bez velikog pretjerivanja može se reći da upravo estetsko osjećanje usmjerava intelekt u njegovoj potrazi i vodi ga ka rješenju.
Priroda estetskog osjećanja odgovara najdubljim potrebama čovjeka, kako kao proizvoda društvenog i kulturnog razvoja, tako, vjerovatno, i kao biološkog bića. Tu prirodu izuzetno je lijepo izrazio veliki francuski antropolog i strukturalista Klod Levi-Stros:
„Estetsko zadovoljstvo, satkano od mnoštva uzbuđenja i predaha, iznevjerenih i neizmjerno nagrađenih očekivanja, rezultat je izazova koji nam umjetničko djelo upućuje. Ono se sastoji i od protivrečnog osjećanja da su iskušenja kojima nas djelo podvrgava nepremostiva, ali i da nam ono istovremeno pruža sasvim neočekivanu mogućnost da nad tim iskušenjima trijumfujemo.“
Naravno, i u šahu se estetsko osjećanje rađa iz svijesti o savladanim teškoćama – kao osjećaj sreće, kao nagrada za iščekivanje i za nemir duše. Taj nesebični dar prirode leži u osnovi svakog stvaralaštva, bilo profesionalnog ili amaterskog.
U šahu su na izuzetan način sjedinjene sve tri sastavnice svojstvene svakoj stvaralačkoj djelatnosti: ideja, ostvarenje i komunikacija.
Ideja, kao proizvod intelektualnog rada, ostvaruje se i dobija opipljiv oblik u kretanju figura, bilježi se u zapisu partije ili na demonstracionoj tabli i nalazi svoje primaoce – publiku, gledaoce i čitaoce, ljubitelje šaha širom svijeta, koji stupaju u svojevrsni dijalog sa stvaraocem te ideje.
U tom trojstvu leži optimizam šahovskog stvaralaštva, premda, naravno, postoji čitav spektar „prelaznih“ stanja između stvaralačke i nestvaralačke djelatnosti, koja nije lako ni procijeniti ni opisati.
Taj optimizam sažeto je izrazio akademik A. Ju. Išlinski, kada je odgovarao na pitanje:
„Da li šah vrijedi toliko truda koji čovjek u njega ulaže?“
Odgovorio je:
„Vrijedi, jer šah čovjeku daje više nego što on njemu daje.“
Najmanje četiri faktora određuju stvaralačku prirodu šaha i rađaju ono uzvišeno osjećanje radosti stvaranja.
Prvi razlog je očigledan i sastoji se u tome što šahista sam stvara umjetničke vrijednosti. Stvari koje su izmišljene, stvorene i oblikovane sopstvenim trudom oduvijek su bile i uvijek će ostati nepresušni izvor radosti.
O drugom razlogu govorićemo detaljnije. Riječ je o tome da se prava radost stvaranja rađa tek onda kada je stvoreno djelo usmjereno prema drugima, kada može da pruži zadovoljstvo i donese radost onima koji ga prate i doživljavaju zajedno sa stvaraocem.
„Umjetnik je obdaren samo jednom vrstom stvaralačke snage“, pisao je Aleksej Tolstoj. „Za tok stvaralaštva nužno je potreban i drugi pol – pažljivi posmatrač, onaj koji saosjeća.“
U umjetnosti, kao i u nauci, rađanju novih ideja i slika ne doprinosi suva, bezlična informacija, već lični kontakt, beskrajna raznovrsnost nastalih veza i ljudska toplina.
Šah ima svoju publiku. I, po svemu sudeći, snaga stvaralačkog doživljaja ne zavisi samo neposredno od osjećaja sopstvene uključenosti u stvaralački proces, već i od svijesti da se taj proces odvija pred očima drugih.
Snaga djelovanja umjetnosti zavisi od očekivanja gledalaca. Kao što muzičar za publiku izvlači zvuke očaravajuće melodije, tako šahovski umjetnik svojim umijećem iz materijala kojim vlada izvlači ljepotu šahovske ideje.
Bez publike nema stvaralačke napetosti. Zato na praznoj sceni, ostavljen sam sebi, majstor gubi dio svoje stvaralačke snage; njegova ohlađena duša ostaje zarobljena u bezbrojnim varijantama iz kojih više nema energije da pronađe izlaz.
Koliko malo činimo za šahovsku publiku, za ljubitelje šahovske umjetnosti! Nemamo posebne sale prilagođene igri, šahovske predstave (novinari rado koriste taj izraz, nažalost, često bez pravog osnova). Nemamo ni demonstracione dvorane u kojima bi kvalifikovani stručnjaci objašnjavali publici partije, naglašavajući ljepotu zamisli.
Ne zapisujemo tekstove partija pored demonstracione table za gledaoce koji nisu uspjeli da dođu na početak partije. Ne umijemo da iskoristimo mogućnosti televizije za publiku (tek smo nedavno naučili kako to da radimo za štampu).
Cjelokupna organizacija šahovskih takmičenja rukovođena je sportskim, a ne gledalačkim interesima. U tome je možda jedan od razloga zbog kojih savremeni majstori nemaju osjećaj krivice kada igraju brze remije.
Treći činilac jeste zagonetna ljepota šaha, koja predstavlja moćnu privlačnu silu. Šah posjeduje unutrašnju čar tajne, iako je za jedne to tajna velike umjetnosti, a za druge tek zagonetka kineskog bilijara ili muzičke kutije. Mi ćemo govoriti o ljepoti umjetnosti.
Koliko god to bilo iznenađujuće, ljepotu šahovske ideje umijemo da procijenimo i navikli smo da to činimo u šahovskoj kompoziciji, a ne u praktičnoj igri. Istina, Fransoa Le Lionne, poznati francuski šahovski radnik, sakupio je 200 partija koje su dobile nagrade za ljepotu i predložio da ih rasporedi prema sopstvenoj „skali ljepote“. Međutim, malo ko danas zna za to.
Danas se na svakom turniru nekoliko partija označava kao najljepše uopšte ili, da bi se zadovoljila različita shvatanja ljepote, nagrađuju se za određeni „kvalitet“: „najbolja partija“, „dosljedno izveden napad“ i slično.
Ne predlažemo, naravno, da se svaka partija ocjenjuje prema kriterijumima ljepote i da se njeni autori za to nagrađuju. Ipak, u svakoj partiji postoje dva-tri lijepa trenutka. Mi samo razmišljamo o jednom pitanju: kako zapravo treba razumjeti ljepotu praktične šahovske partije?
To je složeno pitanje. Kriterijumi ljepote u šahovskoj partiji su suviše raznovrsni, promjenljivi, nestabilni i subjektivni. Postoje veoma različiti uzori ljepote.
Da bismo razumjeli i osjetili složeno muzičko djelo, na primjer simfoniju, nije dovoljno samo imati sluh – potrebno je posjedovati i određeni estetski ukus. Naši šahovski ukusi, pa i naš „sluh“ za šah, razlikuju se ništa manje nego ukusi publike u koncertnoj dvorani.
Osim toga, danas nam se dopada jedno, sjutra drugo, a zatim neko dođe i kaže: „Ostavite to, to je već bilo.“
Teškoća je, naravno, u subjektivnom tumačenju ljepote.
Zašto je kraljevski gambit lijep? Nije to jednostavno objasniti. On je obavijen romantikom partija starih majstora, u njemu je velika odgovornost svakog poteza, obilje je „žarišnih tačaka“, mjesta zaoštravanja sukoba; najzad, u njemu ima mnogo lijepih završnih pozicija do kojih se lako dolazi ako protivnik slabo poznaje ovaj debi. Ukratko, u njemu postoje smjelost i rizik.
Možda upravo ispoljavanje smjelosti treba staviti na najviši stepen te zamišljene skale ljepote?
U šahovskoj kompoziciji se, koliko-toliko, uspijeva izboriti sa subjektivnošću ocjenjivanja zadatka ili studije. Osim toga, u savremenom dobu instrument stručne procjene omogućava da se prevaziđe subjektivizam i oblikuje prihvatljivo opšte mišljenje.
Zašto onda ne pokušati, ne razmisliti o uvođenju ocjenjivanja svake partije, za početak, prema trostepenoj skali: banalnost – nula bodova, korektnost – jedan bod, smjelost – dva, tri i više bodova?
Mogu se zamisliti i druge skale. Moglo bi se ocjenjivati „strogost, zaokruženost i snagu logičkih konstrukcija“ sadržanih, kako piše Mihail Botvinik, „u sadržajnoj partiji“; možda i „težnju ka jednostavnosti“ i odsustvo „lažnih spoljašnjih efekata“.
Važno je sačuvati i prenijeti onu ljepotu šaha koja nastaje „u borbi protiv očiglednog, protiv opšteprihvaćenih istina“ (Emanuel Lasker).
O tome je divno rekao Rihard Reti:
„Ono što vas u šahu zadivljuje, posmatrano u svojoj suštini, za sve nas je isto – i za početnika, čiji je ideal kombinacija sa žrtvovanjem, i za poznavaoca, kojeg najviše očarava dubina zamisli: to je trijumf duboke, genijalne ideje nad suvom razboritošću, pobjeda individualnog nad trivijalnim.“
Gdje se nalaze „lažni spoljašnji efekti“, a gdje prava vrijednost, nije tako teško razaznati.
Sposobnost umjetnika je da vidi neobično. Banalnost je praznina neprijateljski raspoložena prema ljepoti. Kako je još tvrdio Frensis Bekon, „ne postoji savršena ljepota koja u sebi ne bi sadržala izvjesnu dozu neobičnosti“.
Logika u šahu pripada srednjoj školi. U višoj školi mora postojati još i sposobnost razbijanja logike, smjelost i mašta. Mihail Talj je stvarao dovoljan broj naizgled besmislenih ideja i time otvorio novu stranicu u šahovskom stvaralaštvu.
Najzad, četvrti činilac stvaralaštva jeste duboko intelektualno zadovoljstvo rada u fantastično raznovrsnoj i prilagodljivoj sredini. To je radost iskušavanja snage mišljenja, snage mašte. Upravo je to ono što, prije svega, razlikuje čovjeka koji misli od mašine koja „misli“.
Ali ovdje, u carstvu šahovske misli, ne vladaju prividi i iluzije, već ideje koje dobijaju brzu i neposrednu realizaciju. Vaš život u šahu nije zatvoren u „sferu čistog mišljenja“; niti tog života čvrsto su isprepletane sa stvarnošću vašeg života i djelovanja.
Misao, mašta i fantazija u ogromnom kombinatornom polju vode vas od haosa ka poretku, a svijest o stvarnosti tog prelaska, kao i samog čudesnog proizvoda rada sopstvenog intelekta, čini čovjeka srećnim.
Tako mi razmišljamo o šahovskoj umjetnosti, stvaralaštvu i ljepoti. Ali ova medalja ima i drugu, obrnutu stranu.
Šah nije samo vrhunsko stvaralaštvo. On je i zanat – naporan i obavezujući, koji često ostavlja teške ožiljke na duši. Taj zanat ponekad rađa duboko razočaranje, gorčinu sumnji i neuspjeha.
„Čovjeka nikada ne pozivaju da se bavi zanatom. Pozivaju ga samo na ispunjenje dužnosti i teškog zadatka“, pisao je K. Paustovski.
Ali savremeni šah, možda, više opovrgava ove riječi nego što ih potvrđuje. On često primorava majstora da postane zanatlija, i to, nažalost, ne uvijek u najboljem smislu te riječi.
Šahista je poput ljekara: poznaje simptome bolesti i ima arsenal lijekova. Ali onda se pojavi težak slučaj – simptomi se ne prepoznaju, lijekovi ne mogu pomoći. Sve ono što znaš i što umiješ da uradiš u presudnom trenutku zakaže, a jedna jedina greška vodi ka kobnom ishodu.
Čarolija majstora ne djeluje. I ponovo se uprežeš u težak i varljiv tragalački posao, tražiš nove lijekove, nadaš se, čekaš, ponovo greška – i sve ispočetka.
Ta zavisnost uspjeha od slučajne omaške, sitnog propusta, čiji se uzrok možda nikada neće moći razumjeti, djeluje jednako poražavajuće kao nemar ili zaboravnost ljekara.
U šahu si prepušten samom sebi, a istovremeno strogo zavisiš od drugoga. Od njegovih zvanja i iskustva, od toga koliko je pažljiv, koliko je spreman za borbu, najzad, od toga da li je za njega došao trenutak nadahnuća.
Stvaralački potencijal majstora nije autonoman; on je u velikoj mjeri određen njegovim znanjem, njegovom pripremom u debiju. Vjerovatno je on, kao i stvaralački potencijal naučnika, zasnovan na njegovom znanju.
Ali ta uslovljenost neznanjem (a ponekad i znanjem), osjećaj sopstvene zavisnosti od kvaliteta pripreme, kao i nejasna povezanost sopstvenih stvaralačkih mogućnosti sa rutinskim pripremnim radom, često postaju izvor sumornih razmišljanja i, možda, jednog od najgorčih osjećanja – osjećanja gubitka samostalnosti.
Teško da će iko osporavati činjenicu da niko ne može stvarati u unaprijed zadanom vremenu i unaprijed zadanom stanju. Pa ne zahtijeva se to ni od kompozitora, ni od fizičara, ni od pjesnika. Automatskog stvaralaštva nema.
Ali postoji automatizam zanata, uobičajenog profesionalnog rješavanja zadataka. Pri tome je možda jedini način da se sačuva stvaralački potencijal – jasno razumijevanje nivoa i prirode sopstvene „automatske“ djelatnosti. Međutim, takvoj samorefleksiji nije sposoban svako.
Feliks Krivin je optimistično primijetio:
„Prava gora ne samo da rađa miša, već mu i pomaže da se popne na vrh.“
U šahu se, međutim, daleko ne uspije svaka „mišica“ popeti na vrhove stvaralaštva, uprkos ogromnom trudu koji je uložila. Mada, naravno, to nije slučaj samo u šahu...
Najzad, posljednje – pronađeno, ostvareno stvaralačko rješenje, protumačeno i preneseno publici, postaje jednostavno i dostupno; iz njega isparava tajna. Otkriće u izvjesnom smislu gubi dio svoje vrijednosti. Ono je već poništilo energiju traganja. Motiv je dobio svoje ostvarenje u rezultatu.
Takva situacija u šahu slična je naučnom i umjetničkom stvaralaštvu. Ali to rješenje ostaje za stvaraoca njegov podvig, njegovo dostignuće. Kao i sve na svijetu, i taj podvig, to ostvarenje, s vremenom se zaboravlja.
A tada dolaze razočaranje i gorčina gubitka.
Teška mrlja zanata, naravno, izobličava, umanjuje, a često i zamjenjuje uzvišeni duh šahovskog stvaralaštva i umjetnosti. Ali ta, po svojoj suštini tužna okolnost, ne može i ne smije služiti kao opravdanje šahovskog prakticizma.
Teško je složiti se sa velemajstorom A. Suetinom, koji je, sumirajući rezultate 42. prvenstva zemlje, napisao:
„Zdrav racionalizam je u današnje vrijeme moderna stvaralačka pojava.“
Po našem dubokom uvjerenju, u šahu ne može postojati „zdrav racionalizam“, čak ni kada je on nazvan stvaralačkim.
Opravdavanja racionalističkog duha nisu počela danas.
„Često je genijalni šahista prinuđen da se zadovolji sadržajno praznim remijem, ako mu igra protivnika ne pruža mogućnost da ispolji svoj talenat. Zaista, publika nije sasvim u pravu kada krivicu za (prividno!) osiromašenje šahovske igre pripisuje teoriji otvaranja.“
Ove riječi pripadaju Rihardu Retiju, šahisti izuzetnog kombinacionog dara. I on se pozivao na XX vijek, iako su ove rečenice napisane još dvadesetih godina.
Komentarišući rezultat dobijenog meča sa Spaskim 1966. godine, Tigran Petrosjan je napisao:
„Može li se u takvoj izuzetno napetoj situaciji, kada su živci zategnuti do krajnje granice, zahtijevati od učesnika da žrtvuju sportske obzire zarad čisto stvaralačkih?“
Ovdje više nije kriva teorija, već nervna atmosfera.
Broj sličnih opravdanja mogao bi se umnožiti. Autori tih opravdanja u pravu su sa svih stanovišta, osim sa jednog – sa stanovišta šahovske umjetnosti.
Zato se sa zadovoljstvom prisjećamo riječi Aleksandra Aljehina:
„Duboko mi je simpatična sama ideja kompozicije. Bio bih srećan da stvaram sasvim sam... Ah, taj protivnik, taj nametnuti saradnik! Koliko razočaranja on donosi pravom umjetniku u šahu, koji ne teži samo pobjedi, već prije svega stvaranju djela trajne vrijednosti.“
Naravno, razumijemo naivni patos ovih riječi – jer se šahovska partija po svojoj prirodi stvara zajedno sa oba partnera.
Ipak, skloni smo da bez ironije prihvatimo rijedak, danas gotovo neobičan postupak velemajstora Eduarda Gufelda, koji je, komentarišući svoju partiju, uz jedan od slabijih poteza protivnika stavio i znak uzvika i znak pitanja: uzvični znak kao zahvalnost protivniku za „saučesništvo u stvaranju upečatljive kompozicije“.
Rješenja, obrasci i ritmovi
„Svakome je poznato koliko je teško proučavati nauku i umjetnost po opšteprihvaćenoj metodici“, požalio se jednom Džonatan Svift. Nažalost, kada nema opšteprihvaćene metodike, to je mnogo puta teže.
Savremeni istraživači šaha, po pravilu, ne govore o metodici. Oni su uvjereni da je šah veoma pogodna laboratorijska i eksperimentalna osnova za proučavanje intelektualne djelatnosti i donošenja odluka, pa su zato dobre sve metode koje obećavaju makar i najmanji napredak.
„Ova igra je dobar model za primjenu teorije donošenja odluka i za izradu metoda donošenja odluka u situacijama u kojima je nemoguće precizno procijeniti njihove posljedice“, piše akademik V. A. Trapeznikov.
U perspektivnim pravcima rada Instituta za probleme upravljanja Akademije nauka SSSR-a nalazi se i proučavanje sličnih modelskih zadataka sa ciljem „proširivanja i produbljivanja razumijevanja samog stvaralačkog procesa“.
U stvari, manje-više sistematsko proučavanje šaha kao modela procesa mišljenja počelo je krajem pedesetih godina, u okviru radova na heurističkom programiranju.
Danas se takvi radovi u naučnim referativnim časopisima objavljuju u odjeljcima „Vještačka inteligencija“, „Donošenje odluka“ i „Rješavanje problema“ (Problem Solving), zajedno sa radovima o mašinskom dokazivanju teorema i prepoznavanju obrazaca.
To je sasvim logično. Nije isključeno da će uspjeh u stvaranju vještačke inteligencije doći upravo kroz spoznaju stvaralačkog mišljenja šahiste.
Modelski pristup, kibernetičke konceptualne sheme privukle su i profesionalne psihologe, posebno one koji vole šah. Doktori psiholoških nauka V. N. Puškin i O. K. Tihomirov učinili su niz pokušaja da opišu proces mišljenja šahista, pri čemu su korišćene sasvim savremene metode, na primjer registrovanje pokreta očiju i dr. Međutim, ovi uvaženi autori praktično nisu izašli iz okvira informaciono-heurističkog pravca.
Napomenimo usput da su se, po svemu sudeći, prava psihološka istraživanja šaha završila neobjavljenom disertacijom B. M. Blumenfeljda iz 1946. godine; rad N. V. Krogiusa, posvećen psihološkoj pripremi šahiste, mnogo je bliži psihologiji sporta nego psihološkom istraživanju mišljenja šahiste.
Kibernetički pravac istraživanja šaha – bezuslovno, danas dominantan naučni pravac – u određenoj mjeri predstavlja odraz tog istog „duha vremena“, koji je racionalizam uzdigao na nivo principa.
Mi nikako ne želimo da izgledamo kao neki zaostali protivnici novog doba, nesposobni da razumiju savremeni „scijentističko-racionalistički“ pogled na svijet. Ali zar previše toga ne ostaje po strani kada u prvi plan izbijaju razmišljanja o „apstraktnom“, matematizovanom šahu, o „tehnici poteza igrača“ i „racionalizaciji mišljenja“?
A upravo o tome otvoreno piše doktor fizičko-matematičkih nauka V. Gurari. „U budućnosti“, tvrdi ovaj autor, „najrasprostranjeniji će postati pogled na šahovsku djelatnost određenog igrača kao na individualnu „portativnu“ laboratoriju za razradu racionalnih shema mišljenja i ponašanja za proizvoljne ciljeve cjelokupne čovjekove životne i radne prakse“ (podvukli autori).
Hladnoćom odiše ta racionalizovana budućnost.
Utešimo se, ipak, kratkom opaskom Anatola Fransa: „Nauka je nepogrešiva, ali naučnici stalno griješe.“
Nekada su junaku bajke darovali tri želje. Savremeni racionalisti u nauci i životu zamislili su da je sasvim dovoljno zadovoljiti se jednom – poželjeti da se sve želje ostvaruju.
Oni nastoje da riješe svaki zadatak i da to učine na najefikasniji način. Ali prestali su da postavljaju nedostižne ciljeve, kojima se čovjek može samo neprekidno približavati. Ideale su ostavili po strani.
Nisu nimalo mali moralni gubici koje donosi globalna racionalizacija.
Sa te tačke gledišta, vrijednost šaha kao modela djelatnosti ne vidimo toliko u tome što je na njemu zgodno proučavati zadatke upravljanja i njihova racionalna rješenja, koliko u tome što šah može – i mora – da služi kao model vječnog, neuništivog čovjekovog kretanja ka idealu, težnje ka lijepom, kao model osvajanja sve novih visina stvaralačkog duha.
A šta je sa psihološkim aspektima donošenja odluka?
O čemu govore psiholozi kada se obraćaju šahu?
Prije svega, govore o složenosti procesa donošenja odluka. Ističe se, između ostalog, da je pamćenje često preopterećeno alternativama, da kriterijumi za poređenje alternativa nisu dati u eksplicitnom obliku i da uvijek stupaju u igru nekontrolisani faktori.
Američki istraživači D. Norman i P. Lindsay pišu: „Ne treba da iznenađuje ako sama složenost donošenja odluke često dovede do toga da čovjek, očajan, digne ruke i nastoji da što je moguće duže odloži izbor; na kraju krajeva, on donosi odluku pod pritiskom okolnosti, čak i ne pokušavajući da sagleda sve posljedice te odluke. Kasnije, kada se sve to već dogodilo i ništa više nije moguće promijeniti, dolazi vrijeme da se muči i kaje zbog učinjenog, pitajući se nije li se mogla izabrati neka druga, bolja odluka.“
Satanа Ambroza Birsa istu je misao izrazio mnogo kraće: „Donijeti odluku – pomiriti se s prevagom jednog spoljašnjeg uticaja nad drugim.“
Ograničenost metoda istraživanja odlučivanja sasvim je srazmjerna složenosti zadatka. Lindsay i Norman s pravom ističu da ljudi često opisuju svoje ponašanje kao jasno i dosljedno, čak i kada ono takvo nije.
U naknadnim objašnjenjima odluka uvijek se prepliću stvarne i zamišljene radnje. Istraživač ne može znati sve promjenljive, sve faktore koji opisuju određenu situaciju.
Psihološke komponente – dosada, emocionalna napetost ili umor – ponekad imaju presudan uticaj na donošenje odluke.
Uopšteno govoreći, unutrašnji svijet čovjeka u svoj svojoj mnogolikoj raznolikosti određuje ne samo izbor (a odluka je uvijek čin izbora), već i samo funkcionisanje mehanizma izbora.
Šah bi, po svemu sudeći, mogao postati model za proučavanje unutrašnjeg svijeta čovjeka i njegovih psiholoških mehanizama. Međutim, psihološka nauka još uvijek nema u svom arsenalu metode za rad s modelima ove vrste.
Naravno, nešto se promijenilo od vremena Bineta, koji je još 1894. godine pisao: „Kada bi se moglo zaviriti u glavu šahiste, tamo bismo vidjeli čitav svijet osjećaja, slika, ideja, emocija i strasti, beskrajno komešanje stanja svijesti, u poređenju s kojima su svi naši najpažljiviji opisi samo grube sheme.“
Danas su opisi nekih mentalnih procesa veoma uvjerljivi i dotiču se preciznih mehanizama. Ipak, većina rezultata odnosi se na jedan, prije logički nego psihološki, presjek – na predstavljanje procesa odlučivanja kao misaone procjene rezultata misaonog eksperimenta.
Klod Šenon je o takvim predstavama pisao da je „to gotovo tačan opis načina na koji mašina igrajući šah funkcioniše, ako se riječ ‘misaono’ zamijeni riječima ‘unutar mašine’.“
Unutrašnji „mašinski“ modeli, koji opisuju „misaone eksperimente“, psiholozi, po pravilu, dijele na „interpretirajuće“ i „prognozirajuće“.
Prvi obavljaju funkcije obrade i procjene postojeće informacije, dok drugi služe za izgradnju plana i određivanje vjerovatnih posljedica različitih odluka.
Danas je postalo uobičajeno da se ovi modeli opterećuju sve složenijim funkcijama, a da se na blok-dijagramima crtaju novi kvadratići i veze koje treba da obezbijede „optimalne“ planove i odluke.
Ne poričući određenu korisnost ovih modela, željeli bismo na njih primijeniti ocjenu Luisa Kerola:
„Plan, nema šta, bio je odličan: jednostavan i jasan, bolji se nije mogao zamisliti. Imao je samo jedan nedostatak: bilo je potpuno nepoznato kako ga sprovesti u djelo...“
Američki naučnik A. Rapoport je na susretu učesnika XVIII Međunarodnog psihološkog kongresa u Moskvi 1966. godine govorio da postoje dvije vrste psihologije.
„To je, prvo, naučna psihologija, koja koristi sva sredstva naučnog istraživanja: eksperiment, modeliranje i tako dalje; i, drugo, takozvana ‘interesantna psihologija’, koja se bavi dubinskim psihičkim pojavama pojedinaca i kolektiva.
Za te pojave još nisu razvijene strogo naučne metode istraživanja.
Pitanje tipa: ‘Zašto je Ivan Karamazov toliko mrzio Smerdjakova: zato što mu je ovaj pokazao njegovu vlastitu ružnu dušu ili zato što je i sam Karamazov bio takav?’ – nije moguće riješiti sredstvima savremene naučne psihologije.“
Čini se da je psihologija šahovske igre prije svega upravo „interesantna psihologija“ i vjerovatno je zato u čitavoj oblasti formiranja i donošenja odluka šahista još uvijek toliko toga nepoznato.
Bogato intelektualno i emocionalno sadržanje ove oblasti proizlazi prije svega iz konfliktnog karaktera šahovske partije.
Naime, u šahu se ne suprotstavljaju jedni drugima bijele i crne figure, već šahista A, koji igra bijelim figurama, i šahista B, koji igra crnim.
Beletristička terminologija o „vojskovođama koji predvode armije figura i bacaju ih u boj“ opravdana je samo onda kada je riječ o igračima, ali ne i o šahovskim kraljevima.
Živi šah, igra – to je uvijek „mišljenje za dvojicu“, a ne lavirintski zadatak u kojem se pretraživanjem ili heurističkim postupkom može pronaći izlaz.
Ovdje se „strategija igre razvija istovremeno u umovima dvojice različitih ljudi“ (S. Cvajg); ovdje je neophodno uskladiti „svoj plan sa planom protivnika“, a „vaša misao, vaša mašta neizbježno su sputane, već samom prirodom stvari, mišlju i maštom drugoga“ (A. Aljehin).
U šahu „pobjedu postiže ne onaj ko igra dobro, već onaj ko igra bolje“ (S. Tartakover).
Sva ova zapažanja su očigledna, ali još uvijek nisu podložna „naučnoj psihologiji“.
U šahovskim problemima i studijama, gdje je ishod borbe unaprijed određen, kao i u pozicijama tipa „pronađite najbolji potez“, aktivna konfliktna situacija kao da je „degenerisana“; konflikt je uslovan i liči na pravi konflikt ništa više nego što se konflikt između različitih strana igraće kocke može smatrati pravim sukobom.
Šahovska ideja realizuje se specifično šahovskim sredstvima. Specifičnost šahovskog „svijeta“ ispoljava se, između ostalog, u očiglednoj činjenici da ne postoji zavisnost između šahovskih sposobnosti i stvaralačkih sposobnosti uopšte; to je još zapazio S. Cvajg, ali istraživači heuristike na to često zaboravljaju.
Praktična igra, međutim, uvijek ograničava mišljenje šahiste i, više od toga, oblikuje ga na određeni način.
Kao što je Albert Ajnštajn napisao u predgovoru knjizi o životu i stvaralaštvu Emanuela Laskera: „Zbog toga se neizbježno narušava unutrašnja sloboda čak i najjačeg čovjeka.“
U praktičnoj partiji postoji glavni, presudni trenutak donošenja odluke – trenutak suočavanja s mišlju drugog čovjeka.
Protivnik vam može nametati svoju volju, primorati vas da postupite ovako, a ne onako, natjerati vas da situaciju posmatrate njegovim očima; i obrnuto – postoji nada da ćete podčiniti volju i misao protivnika.
Odigravši potez „a“, šahista primorava protivnika da odgovori potezom „b“ (jer svi ostali potezi odmah gube), ali potez „b“ omogućava da se odigra potez „v“, na koji je protivnik primoran da odgovori potezom „g“, i tako dalje.
Svaki korak približava ga (protivnika!) porazu, ali taj korak on ne može da izbjegne.
U ovakvoj psihološkoj interpretaciji šah još čeka svoje istraživače*.
Kada šahista odigra potez, ustane i stane iza svog partnera, on pokušava da poziciju posmatra njegovim očima, da pronikne u njegove misli.
U procjenu situacije neizbježno se uključuje i procjena nivoa protivnikovih aspiracija (kao i sopstvenih).
Na šta on računa? Šta ti sam želiš – ovdje, u ovom času, u ovoj partiji, na ovom turniru...
Sa te, i samo sa te pozicije „živog“ šaha, čini nam se, treba posmatrati probleme donošenja odluka i izbora.
Bila bi greška smatrati da su heuristički postupci šahovske igre nepoznati. Zaista, da bi se njima ovladalo, potrebne su sposobnosti, znanje i iskustvo. Ali majstor u potpunosti vlada čitavim skupom tih postupaka; on umije da formira dobar plan, da uoči dobar plan protivnika, mozak mu je prepun recepata preuzetih iz dobrih udžbenika Najdorfa, Vukovića ili Lisicina.
Majstor radi kao dobar šahovski program sve dok sebi ne postavi nadzadatak – da pobijedi. On zna kako treba igrati ako se zadovolji remijem! Ali u šahu nije dovoljno igrati dobro, treba pobijediti.
Međutim, udžbenici koji su mu objasnili kako da igra jednostavno i dobro nisu ga naučili kako da pronađe najbolje,
Neka razmišljanja o ovom problemu razvijamo u narednom poglavlju.
najbolje od najboljeg, jedino rješenje potrebno za pobjedu, najbolje ideje, plan, varijantu, potez.
U svakoj složenoj dinamičkoj poziciji pred vama postoje vjerovatno najviše tri mogućnosti. Možete preduzeti aktivnu akciju, odigrati pasivan potez ili izabrati neutralan potez, prepuštajući protivniku zadatak izbora, a zajedno s njim i sve teškoće koje taj izbor nosi.
Iako izbor neutralnog poteza može u potpunosti odgovarati razumnoј procjeni međusobnih mogućnosti, on je opravdan samo onda kada postoje stvarni kontraargumenti za aktivan potez.
U suprotnom, neutralan potez predstavlja uzaludno gubljenje vremena, koje plaćaju i gledalac i čitalac.
Odigravajući neutralan potez, kao da skidate sa sebe odgovornost za rizik i možda će se za vas cijena takvog poteza pokazati pretjerano visokom prema stvarnim, životnim kriterijumima (kao, uostalom, i u sportu).
Ipak, ne treba zaboraviti da se igramo uslovnim vrijednostima i da, ako u igri nema rizika, ni sama igra nema pravu cijenu.
Bez rizika nema ni pobjede ni poraza.
Ali partija koja se završava remijem pretvara se u poraz za obojicu.
Ono na čemu zasnivate izbor, na ovaj ili onaj način povezano je s kategorijama rizika i odgovornosti. To su pojmovi čiji sadržaj uključuje moralne komponente djelatnosti, a ne kategorije heurističkog traganja. Oni pripadaju oblasti „interesantne psihologije“.
Postoji još jedan aspekt koji objašnjava siromaštvo psihološkog sadržaja interpretirajućih, prognozirajućih i drugih modela. Oni ne obuhvataju slikovne pojave, cjelovito viđenje i emocionalna stanja napetosti koja ih prate.
Svaka blok-shema, svaki model, razlažući cjelovit proces na elemente, osiromašuje i iskrivljuje njegovo stvarno odvijanje, u kojem procjene uvijek imaju integralan karakter.
Čak ni široko rasprostranjena predstava o „poređenju s uzorom“ nije sasvim precizna.
Naravno, šahovski majstor nastoji da njemu „nepoznatu“, originalnu poziciju poveže s nekom poznatom, za koju već postoje provjerena rješenja.
Skup takvih rješenja, sačuvanih u pamćenju, stalno se dopunjava tokom kućne pripreme, analize partija i sl.
Ali povezivanje, odnosno poređenje s uzorom, takođe je diskretni model, grub i siromašan sadržajem, jer ne obuhvata procese formiranja, preobražavanja i prepoznavanja slika.
Pri psihološkoj analizi mišljenja šahiste neizbježno se susrećemo sa dva obično suprotstavljena elementa — viđenjem i računanjem, intuicijom i logikom.
Viđenje je, isticao je B. M. Blumenfeld, „prolaženje konačnog rezultata kroz centar svijesti“, i to trenutno. Računanje je lanac operacija razvijenih u vremenu i fiksiranih u spoljašnjem ili unutrašnjem govoru, koji vodi do rezultata. Cjelovito obuhvatanje, uočavanje, viđenje — to je intuitivni čin, a računanje je rezultat logičkog rada.
Suprotstavljanje intuicije i logike kao da se provlači kroz čitava istraživanja stvaralačkog mišljenja, uključujući i šahovsko. Pjesnici i matematičari, intuitivni i logički umovi, naseljavaju šahovsku istoriju.
Često šahistu koji naginje kombinacionim rješenjima automatski svrstavaju u računajuće, logičke umove; nasuprot tome, onoga ko je sklon pozicionoj igri proglašavaju nosiocem intuitivnog sklopa uma. A ponekad se te karakteristike okreću za 180 stepeni — recimo kada je riječ o Kapablanki ili Talju.
Treba reći da je teško zamisliti manje uspješnu procjenu od one prema kojoj Talj posjeduje „elektronske“ sposobnosti računanja, nasuprot bilo kakvoj intuiciji i mašti.
I sasvim slobodno možemo tvrditi da je suprotstavljanje intuicije i logike u šahu mnogo manje produktivno nego uopšte u analizi stvaralačke djelatnosti.
Obraćanje slikovnim pojavama omogućava, kako nam se čini, da se uvede kakav-takav red u mehanizme stvaralačkog mišljenja koje je tako zgodno i jednostavno nazivati intuitivnim.
„Intuicija je kolekcija otpada, gdje gomilamo sve intelektualne mehanizme za koje ne znamo kako da ih analiziramo ili čak kako da ih tačno nazovemo, ili one čija nas analiza i imenovanje ne zanimaju“, primijetio je M. Bunge.
Iako je ovaj autor uopšte sklon paradoksalnim tvrdnjama, u mnogo čemu treba se složiti s njim. Pa ipak, pod intuicijom većina ljudi podrazumijeva sasvim određen proces — proces neposrednog, brzog, instinktivnog, ako hoćete, shvatanja ili saznanja, koji se ostvaruje bez pomoći logičkih zaključaka ili rasuđivanja.
Isti Bunge karakteriše intuiciju kao uobičajen način mišljenja koji se oslanja na razvijenije sposobnosti brzog opažanja, mašte i procjene.
Brzina intuitivnog procesa — upravo je to njegovo glavno razlikovno svojstvo, zahvaljujući kojem se stiče novi kvalitet i ispoljavaju drugačiji psihološki mehanizmi.
I treba pretpostaviti da je brzina intuitivnih odluka uslovljena prethodnom pripremom, kako je to naglašavao B. M. Teplov.
U intuiciji se u punoj mjeri otkriva riznica ne samo svjesnog nego i podsvjesnog iskustva. A to iskustvo crpimo u obliku slika.
Slika, kao psihički odraz objekta — izvora, jeste jedinstven proizvod ljudske svijesti. Računarske mašine rade bez slika. Pomoću slika ostvaruje se regulisanje odluka i postupaka, kao i pretvaranje stečenog iskustva u stvaralačku ideju (M. G. Kročevski).
Prevedenu na jezik šahovskog mišljenja, ovu misao je veoma uspješno izrazio St. Lem. Čovjek je sposoban za „svojevrsnu dinamičku integraciju: ako je vješt šahista, svaki pojedinačni raspored figura on doživljava kao određeni jedinstveni sistem, kao nešto cjelovito, sa jasno izraženim, ‚granajućim‘ tendencijama razvoja... Pozicija, zadobijajući određenu emocionalno-formalnu vrijednost, posmatra se (od strane čovjeka) već kao individualizovana cjelina“ (podvukli smo mi — Autori).
Pri psihološkoj analizi mišljenja šahiste neizbježno se susrećemo sa dva obično suprotstavljena elementa – viđenjem i računanjem, intuicijom i logikom. Viđenje je, isticao je B. M. Bljumenfeld, „prolaženje konačnog rezultata kroz centar svijesti“, i to trenutno. Računanje je lanac operacija razvijenih u vremenu i zabilježenih u spoljašnjem ili unutrašnjem govoru, koji dovodi do rezultata. Cjelovito shvatanje, uočavanje, viđenje – to je intuitivni čin, a računanje – rezultat logičkog rada.
Suprotstavljanje intuicije i logike crvenom niti prolazi kroz istraživanja stvaralačkog mišljenja, uključujući i šahovsko. Pjesnici i matematičari, intuitivni i logički umovi, ispunjavaju istoriju šaha. Često se šahista koji naginje kombinacionim rješenjima automatski svrstava među računske, logičke umove; obrnuto, onoga ko je sklon pozicionoj igri proglašavaju nosiocem intuitivnog načina mišljenja.
Ponekad se, međutim, te karakteristike potpuno obrnu, recimo kada je riječ o Kapablanki ili Talju. Treba reći da je teško zamisliti manje uspješnu ocjenu od pretpostavke – a tako su mnogi pisali – da Talj posjeduje „elektronske“ sposobnosti računanja, nasuprot nekoj vrsti intuicije i mašte. I može se slobodno tvrditi da je suprotstavljanje intuicije i logike u šahu znatno manje produktivno nego uopšte u analizi stvaralačke djelatnosti.
Postoje i eksperimentalne potvrde za ovo. Holandski naučnik i šahista A. de Groot pokazivao je ispitanicima na kratko vrijeme (5 sekundi) pozicije uzete iz stvarnih partija, zatim uklanjao figure sa table i tražio da ponovo uspostave poziciju. Velemajstori i majstori to su radili praktično bez greške kada je na tabli bilo 20–24 figure. Početnici su jedva uspijevali da obnove položaj nekoliko figura. Kada su figure bile raspoređene nasumično, majstori i početnici pokazivali su podjednako slabe rezultate.
Slične eksperimente sprovodio je moskovski fiziolog V. Maljutin. On je pričao da je, čak i kada je vrijeme pokazivanja bilo veoma kratko i kada velemajstor (bio je to A. Toluš) nije mogao da obnovi poziciju, ipak mogao pouzdano da odredi: „prednost imaju bijeli“ ili „pozicija je jednaka“. Ova integralna procjena situacije nastaje prije raščlanjenog opažanja i pamćenja njenih elemenata.
To je upravo ono intuitivno shvatanje, prodiranje u smisao sadržan u slici situacije koju čovjek formira – kao da je riječ o nečemu što nadilazi samu sliku opažaja koja mu je neposredno data.
To znači da se u sferu viđenja, vizuelnog opažanja i vizuelnog pamćenja uključuju i drugi, moguće logički mehanizmi, odgovorni za „obradu“ smisla i njegovu mentalnu vizuelizaciju.
Naglašavamo ovu okolnost zato što ne vidimo druge pristupe objašnjenju integrativnih svojstava intuitivnog mišljenja.
U visokokvalifikovanom šahovskom mišljenju slikovna komponenta, celovito strukturno viđenje svojstava šahovske pozicije u dinamici, zauzima vodeće mesto. Pri tome su pojmovno-govorne operacije (na primer, beleženje procesa u terminima pojedinačnih poteza pri računanju, u terminima notacijskih kodova), ako uopšte postoje, skraćene ili ublažene. Nasuprot tome, u šahovskom mišljenju amatera ili deteta pojmovno-govorne komponente su glavne; izgovaranje poteza i diskretna struktura formiranja odluke jasno su izraženi. „Otkud ja znam šta mislim? Reći ću, pa ću onda znati“, govorila je besmrtna Alisa.
Činjenice o oslanjanju na govor potvrđuju se posmatranjima i samoprocjenama šahista. Pored toga, kada je majstor umoran, on se u većoj meri oslanja na „razmišljanje u terminima šahovske notacije“. U stanju aktivnog rada, pri stvaralačkom usponu, majstor gotovo da ne koristi ta kodirana (logička) sredstva, naročito pri traženju ideje i postavljanju cilja. Kao da „preskače“ pojedinačne poteze-operacije, radeći sa krupnijim smisaonim konfiguracijama, sa integralnim jedinicama mišljenja.
Majstor je upravo zato majstor što ume da radi na nivou integralnih jedinica u kojima su obuhvaćene idejna i emocionalna vrednost, koje određuju smisao i težinu svakog pojedinačnog poteza. Kako je govorio Antoan de Sent-Egziperi: „Katedrala uopšte nije gomila kamenja. Ona je geometrijska i arhitektonska celina. Kamenje ne određuje katedralu; ona svojim značenjem daje vrednost kamenju...“
Primijetimo da se dominantna uloga slikovitih, cjelovitih, strukturnih i integralnih komponenti ne ispoljava samo pri analizi šahovskog mišljenja. U savremenoj matematici uočava se tendencija ka stvaranju novog aparata, manje preciznog, sitničavog, detaljnog i rigoroznog (E. S. Vencel), kao i tendencija ka operisanju „nejasnim“ funkcijama, posebno u zadacima koji su povezani sa modeliranjem stvaralačke djelatnosti čovjeka pomoću računara.
Sve do danas mnogi smatraju da se sposobnosti šahiste i matematičara ogledaju u dalekom računanju kristalizovanih varijanti. Ali, da li je zaista tako? Po svemu sudeći, te sposobnosti se prije ogledaju u umijeću operisanja „nejasnim“ funkcijama. Čini se da čovjek uopšte nije sposoban za „usmeno“ računanje za tablom i ne djeluju nam uvjerljivo pokušaji da se veliki značaj pridaje računskim sposobnostima koje se, navodno, kasnije gube s godinama.
Čak ni velemajstori nisu sigurni u „kvalitet“ računanja, jer nije moguće vizuelno obuhvatiti čitav niz varijanti. Sami procijenite jednostavnu poziciju na dijagramu 2. Za računar njeno računanje neće predstavljati naročitu teškoću. A čovjek ne može da vidi i zapamti putanju dame dugu 17 poteza. Potezi damom udesno, ulijevo, nagore i nadolje ne povezuju se sa nazivima poteza i teško se pamte. Osim toga, potezi crnih su monotoni i pamćenje nema za šta da se „uhvati“.
Ali ako šahista zna ili osjeća moguću završnu poziciju, preostaje mu samo da provjeri tačnost međupoteza i mogućih skretanja (u rješenju su označeni u zagradama). U praktičnoj partiji ovakve situacije se rijetko sreću; najvažnije je unaprijed odlučiti da se krene ka početnoj poziciji i umjeti protivnika navesti da uđe u nju.
U Šeronovoj knjizi „Endšpil“ može se pronaći pozicija u kojoj bijeli imaju kralja, topa i lovca protiv kralja i topa crnog. Bijeli pobjeđuje elementarnim tehničkim postupcima, ali mu je za to potrebno čak 156 (sto pedeset šest) poteza! Ko će se usuditi da tu varijantu izračuna napamet?
(B: Kc6, Tf7, Lc4; C: Ka8, Th1, potez bijelog.)
Brzini intuitivnog mišljenja i kreativnom potencijalu koji se u njemu krije trebalo bi da odgovaraju i ritam i tempo igre. Upravo u brzoj igri pobjeđuje intuitivni um. Vrijeme predstavlja dodatno oružje šahisti koji je sklon sporoj, proračunatoj igri: ono mu daje priliku da se ne ispolje toliko intuicija, mašta i smjelost, koliko znanje i faktori pripreme. Ali, na najvišem nivou, svi šahisti praktično posjeduju sposobnost da brzo, intuitivno shvate suštinu pozicije. Zašto se onda partija razvlači na iscrpljujućih pet sati?
Prema našem dubokom uvjerenju, kvalifikovanom šahovskom mišljenju dovoljno je svega nekoliko minuta da dopre do suštine konflikta. Rješenje vidite odmah, a nakon pola sata samo se uvjeravate da vas intuicija nije iznevjerila. (Vjerovatno se upravo time objašnjava ljubav prema blitzu i njegova masovna popularnost. U blitzu sve prazne, banalne i sadržajno siromašne situacije „proklizavaju“ mimo mentalnog pogleda. A grešaka ima napretek i kada se igra pet sati. I nikako se ne slažemo sa tvrdnjama da je blitz „nešto što nije šah“ ili „drugačiji šah“.)
Zašto onda sebe prisiljavamo da razmišljamo desetinama minuta? Vjerovatno zato što, kada imamo vremena — čak i viška vremena — na neki način osiguravamo sebe od pogrešnih odluka i stičemo određenu psihološku sigurnost da ćemo moći da otklonimo svaku opasnost i predvidimo svaku prijetnju.
Ne smatramo da „sklonost“ sporoj igri ima drugačiju prirodu i da, kako neki smatraju, zavisi od tipa „kreativne ličnosti“, odnosno od toga da li neko ima „brz“ ili „spor“ um.
Međutim, psihološki i kreativni gubici nastali višesatnim „sjedenjem“ neuporedivo su veći. Vaša intuicija, ne dobijajući „hranu“, slabi, bljeskovi mašte blijede, a težnja ka riziku nepovratno nestaje. Nemoguće je dugo držati u glavi klupko oštrih varijanti i odluka koje diktira umjetnički osjećaj i koje se rađaju pod naletom inspiracije. I vaš partner doživljava isto. I rezultat su dosadne, nezanimljive i, što je najvažnije, nesportske partije, u kojima se ne sudaraju brza misao, talenat i mašta, već tromo mišljenje opterećeno osjećajem sigurnosti i teretom pripreme.
Ipak, budimo pravedni. Najbolji šahisti svijeta — Karpov, Ljubojević, Larsen, Talj — odlikuju se brzom igrom, možda instinktivno osjećajući koliko je važno koristiti bogate resurse koji se kriju u brzom intuitivnom mišljenju.
Zašto se prilikom organizovanja dijaloga čovjek–mašina veoma pažljivo proučavaju specifičnosti zadataka koje čovjek rješava, kako bi se pravilno odabrao tempo dijaloga i vrijeme odgovora mašine? Kašnjenje odgovora duže od 15 sekundi psihološki je neprijatno za operatera. U šahu se o tome, nažalost, gotovo uopšte ne razmišlja.
Korišćenje visokog ritma igre, njeno ubrzavanje, nije samo, tako reći, instrument iz kreativnog arsenala. To je i psihološki instrument, oružje sportske borbe. Mirko Čentović iz Cvajgove „Šahovske novele“, kao što se sjećate, nepomično je i dugo sjedio zureći u tablu, kako bi protivnika izbacio iz živog, brzog ritma igre, natjerao ga da se nervira, uznemirava i gubi interesovanje za igru. Treba reći da je S. Cvajg veoma precizno prenio taj osjećaj gubitka interesovanja za igru kod čovjeka koji je nadaren i kreativan.
Vrijeme je potrebno za prevazilaženje prirodne inercije mišljenja, za prebacivanje na drugi plan, drugu ideju. Ali ne stvaramo li u petočasovnoj partiji za tu inerciju toliko povoljne uslove da ona ispunjava čitav proces, praktično potiskujući samo mišljenje? Ne gubimo li u sporoj igri unutrašnju ljepotu šaha, sposobnost da se iznenadimo neočekivanim i sposobnost za stvaralaštvo?
Prisjetimo se predivnih stihova Vadima Šefnera:
Trenutak za trenutkom, korak za korakom, upadajte u čuđenje. Sve će biti tako — i sve neće biti tako već za jedan trenutak.
Višesatne partije su ružne poput dinosaurusa iz davno prošlih epoha. One ubijaju živu misao, razvlače kroz vrijeme kreativnu energiju igrača (pod pretpostavkom da ti šahisti još uvijek imaju „predispozicije“ za kreativnost).
23 sata — 191 potez! — trajala je partija Pilnik – Černjak sa turnira u Mar del Plati 1950. godine. Po svemu sudeći, u šahovsku istoriju ušla je kao rekordna po trajanju. Po čemu bi drugom mogla biti značajna? Blijeda igra u otvaranju, haotični manevri u središnjici i... krajnje dosadna završnica od 60. do 191. poteza, koja je završena remijem.
Poslije 60 poteza na tabli je bila sljedeća pozicija:
A evo i drugih mastodonata. Wolf – Duras, Karlsbad, 1907. godine — 168 poteza; Duras – Janowski, San Sebastijan, 1911. — 161 potez; Best – Benzinger, Minhen, 1934. — 181 potez; Makagonov – Čehovjer, Baku, 1945. — 171 potez; i, konačno, ako je vjerovati holandskom šahovskom časopisu iz januara 1972. godine, u Tampereu je 1971. odigrana partija Ristoyja – Najkopp, koja je trajala čak 300 poteza. Tekst ove superdugačke partije iz nekog razloga nije bio objavljen.
Po našem mišljenju, odlaganje partije uopšte nije u skladu sa prirodom šaha. To je patologija kreativnog takmičenja. Nekada su pokušavali da se bore protiv te patologije. Godine 1935, na turniru u Moskvi, održanom u Muzeju likovnih umjetnosti, produktivna analiza praktično je bila nemoguća, jer je za pauzu bilo predviđeno samo sat vremena. Ukupno se dnevno igralo sedam sati. Na tom turniru je V. Ragozin, pokušavajući da spoji večeru sa analizom, zbog umora propustio laku pobjedu protiv Kapablanke.
Današnja organizacija šahovskih takmičenja, po našem mišljenju, ne odgovara psihološkoj prirodi šahovskog stvaralaštva. Ona izaziva negativna osjećanja i u izvjesnoj mjeri je nehumana. Igrate jednu partiju. Izgubivši je, želite da se revanširate. Obuzimaju vas plemenite emocije. Ali pred vama je duga noć, dan, a možda i dva. Vaša želja za borbom postepeno se gasi.
Jer u toj jednoj izgubljenoj partiji niste mogli da pokažete sebe, da pokažete sve što umijete i što znate. Ova situacija opterećuje svojom očiglednom nepravednošću. Za to jedno veče mogli biste odigrati 4–6 partija sa istim protivnikom — nesreća i sreća međusobno bi se izravnale. Imali biste dovoljno energije da igrate zanimljivo, kreativno i sa entuzijazmom.
Za čitaoce koji vole da razmišljanja provjeravaju činjenicama, kao i za one kojima će se učiniti čudnom knjiga o šahu bez šaha, navešćemo zapis jedne partije. Trajala je 1 minut i odigrana je 1961. godine tokom pauze na sjednici Šahovske federacije SSSR-a. Boris Spaski je ljubazno pristao da se objavi. Dakle:
Čist mat u stilu češke problemske škole! A zaista je bilo svega 1–3 sekunde po potezu.
Ova mikrobljesak obostrane mašte donio je velemajstorima mnogo radosti, a poraženi Spaski sa zadovoljstvom pokazuje završnu poziciju prijateljima.
Pitanje ritma igre zaslužuje dublje razmatranje. Njegovu osnovu, razumije se, može činiti samo hronometraža partija, odnosno njihovi vremenski grafikoni. Slijedeći B. M. Blumenfelda, koji je još 1937. godine pisao o važnosti ovog rada, u širokoj i smislenoj hronometraži vidimo instrument istraživačkog rada.
Velemajstor D. Bronštajn predložio je sistematsko bilježenje vremena utrošenog na razmišljanje o potezima još prije 15 godina, a danas sa zadovoljstvom možemo konstatovati da se hronometraža partija vodi praktično na svim velikim takmičenjima.
Prikupljena je ogromna količina informacija, međutim, njihova interpretacija praktično još nikome nije pošla za rukom. Jedan od autora uložio je mnogo truda i vremena kako bi se snašao u šahovskim hronogramima. Sa nekim preliminarnim rezultatima posmatranja razvoja partija kroz vrijeme želimo da upoznamo čitaoca (pri čemu smo, zaista, spremni da podnesemo sve kritike zbog nepromišljenosti i hipotetičnosti naših tvrdnji).
O čemu može govoriti grafikon vremena, ta svojevrsna kardiogram-partija?
Pogledajte dijagrame 3–6. Za početak, po lomovima linije odmah se vidi da li je partija bila sadržajna ili prazna, „glatka kao staklo“. Kod para velemajstora koji naginju mirnoj igri, grafikon izgleda poput sitnog talasanja — odstupanje od nulte ose veoma je neznatno, a čak i u trenucima rijetkih impulsa teško je uočiti bilo kakvu primjetniju prekoračenost prosječne norme od 3–4 minuta.
S druge strane, postoje partije čiji kardiogram podsjeća na bljeskove munja tokom snažne oluje. Nema potrebe ni govoriti da postoji i treća varijanta — kada se susretnu šahisti tipa „impuls–talasanje“, kada se pojave linije brzih odluka i visoki vrhovi međusobnog razmišljanja.
Slika 3. Hronogram partije tipa „talasanje – talasanje“ (6. partija meča T. Petrosjan – R. Fišer, Buenos Ajres, 1971)
Nazire se oštar konflikt, strane rado ulaze u njega, ali se odmah zaustavljaju, kao da su zbunjene pitanjem šta će se dalje dogoditi. Zatim se linije ponovo pojavljuju, ali kao u ogledalu, a potom, po pravilu, nastupa novi talas visokih vrhova. Kasnija udubljenja već nastupaju sama od sebe, mimo volje igrača: vremenski limit se smanjuje, cajtnot primorava igrače da vode borbu ubrzanim tempom, pristajući više ne na maksimum, već na minimum.
Prirodno, pažljivim posmatranjem ovakvog grafikona mogu se otkriti nervni čvorovi — kritične tačke partije i međusobna povezanost ritmova bijelih i crnih: svaki igrač nastoji da svoje mogućnosti u igri održi na nivou protivnika.
U principu, u svakom šahovskom hronogramu može se uočiti:
linija otvaranja;
reakcija na novinu;
pokušaj preuzimanja inicijative u debiju;
„bezmislene“ varijante u otvaranju, središnjici i završnici;
trenutak početka sopstvenog plana u središnjici
trenutak početka šablonskog plana;
trenutak početka borbe na pobjedu;
reakcija na težak protivnikov potez;
vrijeme razmišljanja o kompleksu poteza;
varijante računanja za sebe, za obojicu, „od oka“;
brzina mišljenja u središnjici — u različitim tipovima pozicija.
Slika 4. Hronogram partije tipa „impuls – impuls“ (partija S. Reševski – A. Aljehin, AVRO turnir, Holandija, 1938)
odnos prema potezima sa žrtvom — sopstvenim i protivnikovim;
traženje aktivne mogućnosti;
jasno vidljivi vrhovi napada;
izglađene, ali jasno izražene varijate pozicionog napredovanja;
sumorno talasanje pri igri na čekanje protivnikove greške;
horizontalne, sigurne varijante visoke tehnike;
lučna udubljenja pri sprovođenju dugoročnog plana;
cik-cak linije međusobnih kombinacija;
skokovite trake cajtnotnog uzbuđenja;
I, vjerovatno, još mnogo toga.
Autori mole nešahiste da preskoče narednih nekoliko stranica, a šahiste da zajedno s njima na tabli analiziraju karakterističan dvoboj. Autori su se složili da je najbolje objašnjavati ono što je dobro poznato, pa su u tu svrhu izabrali partiju D. Bronštajn – B. Larsen sa turnira u Amsterdamu 1964. godine, dvojice šahista sličnog stvaralačkog stila. U šahovskoj štampi ova partija je više puta komentarisana.
Sl. 5. Hronogram partije tipa „š.šuls – štoperica“ (partija J. Smejkal – A. Karpov, Lenjingrad, 1973)
U centru hronograma (sl. 7) nalazi se nulta linija besmislene igre, iznad su minute utrošene pri svom potezu bijelog; ispod – minute utrošene crnog.
Pri opštem pogledu na grafikon vremena vide se dvije grupe visokih vrhova: kod bijelog na potezima 8–12, a kod crnog na potezima 19–23. Znači li to da teška mjesta za bijelog nisu bila teška za crnog, i obrnuto? Nipošto. Mi smo jednostavno propustili pomoćne vrhove crnog na potezima 11–14 i bijelog na potezima 18–24. Vrhovi crnog počinju u trenutku kada se vrhovi bijelog gase, dok su sekundarni bijelog vrhovi kao da uhvatili glavne vrhove crnog u viljušku. Da bismo razumjeli ove zakonitosti, treba se prisjetiti da u borbi dvojice oštrih šahista obojica žele da pobijede, ali u početnoj fazi bijeli prvi nastoje da krenu naprijed. Zato su vrhovi često pomjereni.
Zapravo, postoji dijagonalna simetrija, koju je lako uočiti ako se pogleda veliki broj grafikona.
Sl. 6. Tipičan hronogram oštre partije, odigrane forsiranom varijantom. Brojevi na apscisi označavaju brojeve poteza, a isprekidana linija ograničava vremenski interval koji u prosjeku otpada na jedan potez (3,75 min).
Dakle, prve poteze bijeli je napravio računajući na osvajanje centra i dobijanje pozicije sa većim prostorom. To su sigurne linije 1–7. Bljesak na 8. potezu objašnjava se neočekivanim potezom, a na 9. mogućnošću izbora između nekoliko ravnopravnih poteza. Brzi potez 10, izgleda, bio je uzrok vrhova 11–12, pošto se pri bližem razmatranju ispostavilo da je pozicija kojoj partneri stremе velikom brzinom složena i da im očigledno izmiče iz ruku. Zato je pad na potezima 13–17 svjedočanstvo rušenja planova otvaranja.
U 16. potezu bijeli stupa u mirne pregovore s partnerom, ali doživljava neuspjeh; inicijativa je, prije, na strani crnog. Vrhovi 18–19–20 imaju prinudni karakter. Da bi spriječio partnera da razvije stratešku ofanzivu, bijeli pronalazi skrivenu kombinacionu mogućnost da iskoristi snagu topa koji se nalazi na sedmoj horizontali.
Slabi bljeskovi crnih linija govore samo o tome da prijetnje bijelogh nisu opasne, jer je maksimum koji može postići – da zadrži poziciju oko ose remija. Ali kada je u 21. potezu bijeli postavio protivnika pred neophodnost izbora između dugih konkretnih varijanti – ovamo ili onamo – crni troši maksimalno vrijeme u ovoj partiji na jedan potez, jer će kasnije biti nemoguće ispraviti grešku.
Sl. 7. Hronogram partije D. Bronštajn – B. Larsen
Zatim vrhovi postepeno zamiru, što govori da teškoća više nema. Međutim, upravo takvo zamiranje često pomaže da se pronađe trenutak u kojem protivnik nije maksimalno iskoristio resurse pozicije.
Pošto uporedo s grafikonom vremena analiziramo i šahovske situacije, prilično brzo otkrivamo da, iako varijanta 25 svjedoči o odlučnosti bijelog, sam potez damom nije dobar. Istovremeno, varijante 22 i 24 bijelog, kao i varijante 21 i 23 crnog, prije svjedoče o tome da je pozicija puna energije i da rješavanje nastalih kombinacija nipošto nije jednostavno.
Da li je bijeli bio u cajtnotu, jer se često igra brzo ne svojom voljom, već zbog nedostatka vremena? Ne, imao je 20 minuta. U nastaloj oštroj situaciji bijeli je bio dužan da razmišlja najmanje 15 minuta. Pozicija – iznijeli smo je na dijagramu (sl. 8) – kritična je za čitav dvoboj i upravo ona kojoj je bijeli težio, a ni crni nije imao ništa protiv kada su stvorili svoj maksimalni vremenski vrh na potezu 21.
Šta se onda dogodilo? Odgovor na ovo pitanje daje B. Larsen. Prepustimo mu riječ: „...na ovaj prirodni potez utrošio sam 14 minuta, a ostalo mi je, kao i bijelom, jedva pola sata. Ali dok je Bronštajn čekao na ovaj potez, vidio je da je nešto previdio! Počeo je da se nervira... Kada sam konačno dao šah, Bronštajn je razmišljao 11 minuta; već je gotovo izgubio prisebnost.“
Panika! Od preostalih 18 minuta Bronštajn na ovaj potez troši samo dvije
U zagradama je navedeno vrijeme u minutima, a zatim u satima i minutima, koje je svaki od partnera utrošio do trenutka predaje reda za potez protivniku – od ukupno dva sata i trideset minuta.
Sl. 9. Bilo koji od ovih šablona kod šahiste izaziva sjećanja na stotine partija igranih tim varijantama otvaranja.
Sl. 10. Hronogrami tri partije iz meča za prvenstvo svijeta D. Smislov – M. Botvinik (1957), odigrane Francuskom odbranom.
Autori se svesrdno zalažu za šahovske grafikone vremena, potpuno svjesni teškoća njihove analize. Prije svega treba reći da velemajstori nikada ne razmišljaju o poziciji koju imaju pred sobom. To znači da, osim u krajnjoj stresnoj situaciji cajtnota, oni ne razmišljaju o narednom potezu – oni ga znaju. Velemajstori razmišljaju o posljedicama tog poteza kroz 1, 2, 3, 4, 5 i više poteza; pokušavaju – često im to uspije, a ponekad ne – da mentalnim pogledom prate varijante koje se granaju iz najbližih varijanti i da, propuštajući dobijene pozicije kroz sito trenutne procjene, pokušaju da shvate gdje će, u kom pravcu, biti lakše ostvariti ovu ili onu ideju napada, organizovati čvrstu odbranu, postaviti pred protivnika teži stvaralački ili tehnički zadatak. Tu se krije najvažnija strana šahovskog talenta – sposobnost da se vidi bez table.
Želimo da skrenemo pažnju na to da pamćenje omogućava brzo odigravanje poteza u situacijama koje same po sebi zahtijevaju dugo razmišljanje, jer nemaju jedno jedino rješenje, ali su već bile riješene i isprobane u praksi od strane drugih. To se ne odnosi samo na debi, već i na sredinu partije, koja takođe ima osobinu da se kod različitih šahista ponavlja uz samo neznatna odstupanja koja ne utiču na opšti obrazac pozicije.
Šta je obrazac pozicije? Odgovor bi mogao glasiti ovako – to je glavna grupa figura i pješaka koja stvara udarnu pesnicu, ključni element organizacije napada ili odbrane. U takvim slučajevima neznatne promjene u rasporedu sporednih snaga ne utiču bitno na plan igre i opštu ocjenu pozicije. Takav obrazac često je jednostavno šablon, a šahisti poznaju mnogo šablona u različitim debijima. Dovoljno je pokazati samo konture nekih bijelih ili crnih figura pa se može pogoditi iz kojeg su otvaranja uzete te pozicije (sl. 9). Jer svaki otvaranje ima svoje standardne konture, svoje šablone, i upravo ovdje vidimo da se igra odvija pomoću kompleksa poteza čija je dužina različita za različita otvaranja.
Iz grafikona se vidi da šahisti ne razmišljaju o najbližim potezima, već o obrascu pozicije u cjelini, o svojim dugoročnim planovima.
Sl. 11. Hronogrami tri partije iz istog meča, odigrane Starоindijskom odbranom
U planove, naravno, tokom igre treba unositi korekcije: otuda sigurne, prave varijante i neočekivani skokovi čestih vertikalnih varijanti – vrši se korekcija.
Završavajući našu podužu priču o hronogramima, primijetimo da i sami grafikoni imaju svoje stabilne konture, karakteristične za različite debije. Na primjer, u Španskoj partiji najprije slijede dvije duge varijante, bijelih i crnih, a zatim, otprilike od 15. poteza, jedna od varijantaa pravi brzi skok naviše, izazivajući istu takvu reakciju protivnika. Nažalost, poslije nekoliko poteza bljeskovi se gase i ili se sklapa mir, ili neko strada.
Nasuprot tome, u Sicilijanskoj odbrani vidimo naizmjenične vrhove bijelih i crnih; to traje pet do sedam poteza, a ovaj nervni čvor proguta gotovo sve vrijeme predviđeno za 40 poteza. Isto je i u Francuskoj partiji, ali tamo se nervni čvor formira kasnije i nije tako jasno izražen. U Karokan odbrani sve protiče glatko do sredine, zatim slijedi bljesak od potez-dva i ponovo tišina. Na petom–šestom potezu pojavljuju se Himalaji Starоindijskih varijantaa, dok Damini gambit prate rijetki impulsi.
Pogledajte naše grafikone (sl. 10–12), a u ponešto nam vjerujte na riječ. Ipak, uvjerenja ljudi u velikoj mjeri počivaju na čestim ponavljanjima.
Sl. 12. Hronogrami partija iz istog meča, odigranih Sicilijanskom odbranom.
Evo prevoda na srpski, latinicom i ijekavicom, uz zadržavanje izvornog stila i smisla. Očigledne OCR greške u ruskom tekstu sam korigovao prema kontekstu.
Ličnost protiv ličnosti
U šahu, kao i u svakoj drugoj oblasti stvaralačke djelatnosti, ispoljavanje individualnosti podjednako je neophodno koliko i prirodno. Istovremeno, u šahu uvijek postoji opasnost da se izgube originalnost i individualnost. Ipak, svaki veliki šahista jeste ličnost, sa svojstvenom posebnošću psihičkog sklopa i karaktera. Napetost misli u šahu jeste napetost čitavog duhovnog, unutrašnjeg lika čovjeka. U tom liku stopljeno je sve – bogatstvo mašte, brzina odluka i postupaka, odnos prema duhovnim i moralnim vrijednostima, individualnost karaktera, društvena dinamičnost ličnosti. Ponekad u tom liku odzvanjaju tragične note (Ajnštajn o Laskeru), ponekad je složen, teško razumljiv i neurotičan (Fišer), ponekad je skriven iza neprobojne maske prostodušnosti (Karpov), demonizma (Talj). Ali u svim slučajevima, uvijek i svuda, u šahu se sukobljavaju ličnosti, čiji su cilj i smisao ponašanja određeni neumoljivim zakonima borbe.
„Sve vrste borbi razlikuju se samo spolja. Zakoni koji njima upravljaju uvijek su isti. U tom smislu ratom se smatra konkurencija, potraga za istinom, ljepotom ili srećom – sve te vrste borbe liče jedna na drugu, a istovremeno i na šahovsku igru“, pisao je Emanuel Lasker. U naše vrijeme ovo otvoreno konfliktno shvatanje dobilo je snažnu potvrdu u svemu što se tiče psiholoških aspekata šaha. Bilo da je riječ o napetosti kvalifikacionog takmičenja, o pripremi za turnir ili susret sa konkretnim protivnikom, o planiranju ili analizi postupaka – svuda i uvijek susrećemo se sa psihološkim faktorima borbe, a oni prožimaju u jedinstven ton unutrašnji lik ličnosti, jedinstven i neponovljiv poput otiska prsta.
Novinarstvo je rado preuzelo leksikon konflikta, borbe, okršaja i sl. Ugledna izdanja pišu: „hladnokrvni ubica za šahovskom tablom“ (o Larsenu); „vampir sa nepomičnim užarenim pogledom“ (o Fišeru) i tako dalje. Sve je to – lirika, neka novinara, s njima nema smisla raspravljati. Ali kada se poslije partije (uzmite bilo koji kvalifikacioni meč) protivnici, rukovavši se jedan s drugim, raziđu ne analizirajući završenu partiju, kako slučajno ne bi otkrili neku tajnu pripreme, o tome vrijedi razmisliti.
Možda je najizražajnija odlika sadašnje situacije „zaoštravanja borbe“ u šahu upravo okretanje naučno-psihološkim metodama pripreme. Neće biti pretjerano ako kažemo da ishod borbe samo četvrtinom zavisi od njenog toka, dok je sa 75 procenata određen dugotrajnom i dobro organizovanom pripremom.
Šta je potrebno za takvu pripremu? Velemajstor Yu. Averbah i psiholog B. Kossov odgovaraju: prije svega samokontrola, upravljanje sopstvenom psihom. Zato vodite dnevnik, procjenjujte svoje stanje, obavljajte objektivna mjerenja, testirajte sebe. Postavljajte sebi pitanja prije početka partije i poslije nje, pratite puls, broj sati sna i tako dalje.
Ovi autori su uvjereni da će poređenje podataka objektivne kontrole, samoprocjene i rezultata partija pomoći da se „otkriju uzroci postignutog rezultata u partiji i utvrde mogući pravci korekcije trenažnog procesa“.
Ah, kada bi se tajna pobjede ili poraza zaista sastojala u „poređenju podataka“! Pa ipak, ne treba potcjenjivati pojedine, možda naivne i jednostavne preporuke koje mogu ponuditi profesionalni psiholozi.
Važnije i zanimljivije je nešto drugo.
Mikhail Levitsky, čijoj smo se misli već više puta vraćali, otvoreno je ukazivao da „složenija psihološka i lična biografija većine istaknutih šahista nije uopšte obrađena, pa se mora ići napamet i u pokušaje analize u velikoj mjeri unositi elemente nagađanja i pretpostavki“.
Na nivou nagađanja, kako mislimo, ostali bi i danas pokušaji da se biografski elementi odraze u stvaralačkom portretu šahiste. Jedini, čini se, izuzetak je knjiga V. Vasiljeva. Cvajgov šampion svijeta Čentović nema svoj životni prototip i ostaje samo književni junak „za kontrast“.
Ali bez sumnje bi stvarno zanimljiv bio pokušaj analize složene situacije u kojoj se u šahovskoj borbi susreću ljudi različitih godina, različitog društvenog i ličnog životnog iskustva, sa različitim emocionalnim prtljagom, ambicijama i vjerom u sebe.
U borbi se susreću borci očvrsli u višegodišnjim bitkama, čiji je nervni sistem prekriven ožiljcima, i mladi, još nedovoljno zaštićeni od života ljudi koji tek započinju svoj put u velikom šahu; ljudi obezbijeđenog položaja i intelektualne lijenosti, i nezadovoljni ambiciozni ljudi koji u šahu vide jedino sredstvo za postizanje životnog uspjeha.
Svako od njih ima svoju životnu mudrost.
Zar je moguće da je šahovsko stvaralaštvo ne odražava?
Svjesni smo da postavljamo previše pitanja. Ali šta da se radi.
Govoreći o više nego skromnim dostignućima psihologije šaha, ne možemo a da se ne prisjetimo prvih istraživanja I. N. Dyanova, N. V. Petrovskog i P. A. Rudina, sprovedenih tokom Međunarodnog šahovskog turnira u Moskvi 1925. godine.
U suštini, psiholozi su pokušali da odgovore na jedno pitanje: koje fizičke i psihičke osobine su potrebne ljudima koji žele da postignu uspjeh u šahu?
I. N. Dyanov je sastavio psihogram (profesiogram) šahiste, u koji je uključio 16 izuzetnih osobina. I ako su se prije 50 godina o mišljenju i mašti iznosile tvrdnje koje iz današnje perspektive djeluju naivno ili sporno, bezuslovno je opravdano visoko ocijeniti takve „profesionalno važne za šahovskog maestra, a samim tim i za svakoga ko se bavi šahom, osobine“ kao što su: dobar fond fizičke snage, čvrsti živci, samokontrola, sposobnost raspoređivanja pažnje, disciplinovana volja, disciplina emocija i vjera u sebe.
Danas su šahisti za vrhunske rezultate, pored talenta, još potrebniji „karakter, posebna priprema i izdržljiv, radno sposoban nervni sistem“ (Mihail Botvinik). „Čovjek mora imati karakter borca da bi postao dobar šahista“, ponavlja Bent Larsen.
Zadivljujuća hladnokrvnost i samokontrola — upravo tim izuzetnim osobinama borbenog karaktera s pravom se odlikuju Lasker i Karpov.
„Šah nije za ljude slabog duha“ — ove čuvene Steinitzove riječi najbolje izražavaju karakter borbe u šahu. Snažan karakter, odlučnost i stalna spremnost na beskompromisnu borbu rijedak su dar, mada u naše sportsko doba i životu u atmosferi globalne konkurencije možda nisu ništa rjeđi od talenta.
Karakter borca je, naravno, višeznačan pojam. Teofrastu je u IV vijeku prije naše ere bilo lako da karakter označi jednom osobinom — „pretvaranje“, „laskanje“ i slično. Od njega je, usput, i potekao sam termin „karakter“.
Karakter borca je, razumije se, spoj izuzetnih osobina. Ali zar nema nečeg neobičnog u tome što grdimo razočaranog pionira, koji je izgubio partiju u ekipnom takmičenju, zato što „nije borac“ — kao što je zabilježeno u reportaži sa takmičenja „Bijeli top“, objavljenoj u listu 64?
I zašto ništa ne govorimo o karakteru stvaraoca?
Ipak, ne treba naše vrijeme optuživati za sportsko-psihološki maksimalizam. Možda su upravo šah i šahisti utrli put takvom pristupu u Veliki sport uopšte.
Još je Aleksander Aljehin 1927. godine jasno izrazio doktrinu „ličnost protiv ličnosti“. Pisao je:
„Postoji nešto u čemu naša generacija šahista — koja je dostigla otprilike četrdesetu godinu — nadmašuje stare majstore (izuzev Laskera): ne samo lukavstvo, koje je često samo priznanje slabosti karaktera, već i iskustvom stečeno uvjerenje da je za šah, za šahovsku borbu, prije svega potrebno poznavanje ljudske prirode, razumijevanje psihologije protivnika.
Ranije smo se borili samo figurama, a mi se borimo (ili bar pokušavamo da se borimo) protiv protivnika — protiv neprijatelja, njegove volje, živaca, njegovih individualnih osobina i — nipošto na posljednjem mjestu — njegove taštine.“
Lijepa, iako pomalo apstraktna misao. U naše vrijeme dobila je konkretan sadržaj, između ostalog i u događajima od međunarodnog sportskog značaja.
Prema mišljenju Mihaila Talja (njegova zapažanja nisu samo zanimljiva već su i tačna), ponašanje Bobija Fišera u meču 1972. godine bilo je osmišljeno i isplanirano od strane psihologa najviših kvalifikacija, mada je bilo izuzetno rizično.
Nakon što se Fišer nije pojavio na drugoj partiji, Boris Spaski je trebalo da „sjedi i razmišlja o tome kakav je zapravo rezultat meča“. Upravo je u tom događaju sa drugom partijom, čini se, atmosfera psihološkog pritiska dovedena do krajnje tačke, pri čemu je računato i na sasvim individualne osobine Spaskovljevog karaktera, kojem je bilo teško da igra protiv protivnika koji mu je bio neprijatan (zapažanje A. Samoilova).
To su svjesne metode izbacivanja protivnika iz psihičke ravnoteže, pri čemu su bile snažnije od onih koje možemo pronaći u starim knjigama Damiana ili Lopeza: „neka sunce sija partneru u oči“, „ako se igra uz svjetlost, neka svijeća gori sa partnerove desne strane“ i slično.
Danas se na vagu stavljaju svi faktori ličnosti koje je na bilo koji način moguće razumjeti.
Osim toga, za uzdrmavanje nervnog sistema današnjih boraca postoji mnogo nešahovskih podsticaja. Okruženje je jednostavno previše dinamično, intenzivno i ne uvijek uređeno djeluje na karakter, raspoloženje i psihičko stanje čovjeka.
I samo odvijanje partije prepuno je unutrašnje nervne napetosti. Pokušajte da pet dugih sati savladavate volju čovjeka koji sjedi preko puta vas, a da mu nijednom ne pogledate u oči, osim možda u trenutku rukovanja — tako nalaže bonton.
Plan borbe je stotinu puta sastavljen i prepravljen, a sada, u otvaranju, dok brzo i bezbrižno pomjera figure, velemajstor je iznutra krajnje koncentrisan, kako slučajno ne bi napravio neki, makar i odličan, ali unaprijed neplaniran potez.
Deset, petnaest poteza — niko nije potrošio više od jednog minuta, a onda situacija postaje sve napetija: jedan od dvojice gubi bitku — za potez-dva nastaje pozicija koja je tokom pripreme za partiju pažljivo proučena i odigrana sve do usamljenih kraljeva.
Tu već popuštaju živci...
I nije baš često da se opravdaju ponosne, hrabre riječi Laskera, koje je izgovorio pred meč sa Akibom Rubinštajnom 1913. godine:
„Vjerovatno će se svakome od nas tokom meča više puta radosno osmjehnuti pobjeda i više puta hladnim, zlim očima pogledati u lice poraz, ali nijedan od nas, nadam se, zbog toga neće izgubiti samokontrolu.“
Nažalost, ili možda na sreću, individualne osobine ličnosti još uvijek su u maloj mjeri podložne analitičkom proučavanju.
U nama ima mnogo neobičnosti koje oblikuju naš spoljašnji, ali i unutrašnji lik. Može vas nervirati šarena kravata protivnika, a ako još drži šolju čaja objema rukama — e, onda je već nepodnošljivo.
Nervira vas red u bifeu, a, oprostite, i u toaletu. Najbeznačajnija sitnica, koja će već sjutra biti zauvijek zaboravljena, danas vas uznemirava, tjera da hodate nešto brže nego inače po sceni, upravo danas, kada se od vas zahtijeva najaktivniji, najprecizniji rad.
Svi smo mi živi ljudi, ranjivi i osjetljivi. Jedni burno i glasno dijele svoje emocije sa okolinom, drugi su ćutljivi.
Maska ravnodušnosti i odvojenosti od svega što se dešava u svijetu na licu je Karpova. Ali Viktor Vasiljev je u pravu: ravnodušnost je takođe maska.
U našim malim i ne baš malim navikama nalaze se tragovi proživljenih godina i preživljenih osjećanja. Dobro je što psiholozima tek predstoji da otkriju te tragove.
Usput, mogli bi usput da utvrde i da li Talj hipnotiše svoje protivnike?
Ljudi su tako ustrojeni da svoje radosti zaboravljaju mnogo brže nego razočaranja. Tigran Petrosjan je 1966. godine, komentarišući svoj prvi dobijeni meč protiv Spaskog, primijetio da, za razliku od nekih šahista, poslije neuspjeha nikada sebe ne muči prekorima.
Petrosjan je prije izuzetak nego pravilo. Teško da se može pronaći nametljivija misao od misli o porazu, grešci, neiskorišćenoj prilici.
Niste odigrali 29. Ta7! I dugo ćete to pamtiti, veoma dugo, baš kao što pamtite da jednom davno niste poljubili djevojku — i to je, ko zna, možda promijenilo tok vašeg života.
Govorite sebi: „Dosta, sve je već iza mene“, ali se deset minuta kasnije ponovo uranjate u tu vrstu bolnih sjećanja i besciljno mučite sami sebe.
Kako bi bilo dobro kada bi nas naša proživljavanja samo pratila poput bestjelesne sjenke. Ali nije tako. Upravo naš emocionalni život reguliše igru slučaja.
„Sreća pomaže jakima“ — kaže latinska poslovica. Kako je primijetio Rudolf Špilman, ovdje treba imati na umu snagu karaktera.
Ali snaga karaktera i snaga proživljenih emocija dvije su jednake stvari. U izvjesnoj mjeri, kod šahista, te su snage obrnuto proporcionalne.
Još niko ne može da objasni grube greške i propuste velikih majstora koji se ne dešavaju pod stresom cajtnota, već upravo tako — jednostavno, nakon zrelog razmišljanja.
Tada se kaže: „Pomračen um“, i vjerovatno ne preostaje ništa drugo čime bismo mogli označiti taj otkaz misaonog aparata.
Špilman je to nazivao „lošom srećom“.
Za takve fantastične „previde“ sasvim dobro odgovara njemački izraz „Fingersfehler“ — greška prsta, a u latinskoj varijanti „lapsus manus“.
„Specijalistom“ za takve greške vjerovatno se može smatrati mađarski velemajstor Lajos Szabó. Mnogo puta je tokom svog dugog turnirskog života posezao za pogrešnom figurom.
I ovdje nije riječ ni o rasijanosti ni o gubitku pažnje.
Sjećate li se — u „Evgeniju Onjeginu“?
„Udaljivši se od svih daleko,
oni nad šahovskom tablom,
oslonjeni laktovima na sto, ponekad
sjede, duboko zamišljeni,
i Jenjsku topa uzima
u rasejanosti svojoj.“
Riječ je prije o emocionalnom stanju, o stalnoj emocionalnoj pozadini koja se iznenada može probiti u neshvatljivoj, racionalno neobjašnjivoj „grešci prsta“.
Pokušaji da se grube greške, „previdi“, klasifikuju i da im se pronađe neki drugi, šahovski uzrok („zaboravljena figura“, „nestalo polje“ i slično), kao što je to davno činio A. F. Iljin-Ženevski, a u naše vrijeme čini N. Krogius, svakako su zanimljivi, ali psihološka priroda tih grešaka i dalje ostaje pod sedam pečata.
Naravno, pozivanje na emocionalnu sferu malo toga objašnjava, ali makar pokazuje pravac potrage.
A naše jedva primjetno nepovjerenje prema naporima psihologa koji istražuju šah ima za svoj izvor čeličnu logiku Spinoze:
„Ljudi sebe smatraju slobodnima samo zato što su svjesni svojih postupaka, a ne znaju za uzroke kojima su ti postupci određeni.“
Napomenimo da mnogi istraživači u inostranstvu (R. Fine, G. Schonberg i drugi), kada objašnjavaju psihološke aspekte šaha, pribjegavaju grubim spekulacijama koje se, u osnovi, svode na ponavljanje ideja Alfreda Adlera i Sigmunda Freuda, popularnih početkom vijeka.
„Šah je izlaz za čovjekovu agresivnost“, „privlačnost šaha objašnjava se njegovim simboličkim projekcijama na seksualnu sferu“ i tako dalje.
Autori ovih tvrdnji otvoreno koriste današnje masovno interesovanje za šah i istraživanje sopstvene ličnosti.
Sukob ličnosti u šahu je, naravno, složena pojava i tu složenost, izgleda, nije moguće objasniti „iz samog“ šaha.
Pokušaji da se u objašnjenjima izađe izvan granica šahovske table imali bi naučnu vrijednost kada se ne bi svodili na krajnje uske i neproduktivne sheme psihoanalize, kao što je to slučaj u radovima R. Finea i drugih.
Teško da postoji savremeniji i savršeniji izraz sukoba ličnosti u šahu od pokušaja da se oponaša način razmišljanja i donošenja odluka protivnika i da se on navede da postupi na određeni, naravno, za nas povoljan način. Takvo upravljanje protivnikom ponekad se naziva refleksivnim upravljanjem. Česti blef samo je jedna od metoda refleksivnog upravljanja.
Kod refleksivnog upravljanja protivniku se prenosi određena informacija. Svrha tog prenosa najčešće je sljedeća: uticati na psihičko i emocionalno stanje protivnika, djelovati na njegovu radnu sposobnost. Informacija se može prenositi i na nivou nedovoljno osviješćenih uticaja, na nivou „osjećaja“.
„Protivniku treba uliti uvjerenje da je slabiji“, kaže Karpov.
Samouvjerenost u vašoj igri, brzina i odlučnost primoravaju protivnika da se nervira. On misli (ili „osjeća“) da vi znate kako treba igrati. A vi mislite da on misli da vi znate kako treba igrati i svom licu dajete izraz nepokolebljivog samopouzdanja u pobjedu.
Ponekad postupate upravo suprotno — svojim potištenim izgledom pokazujete da ste pomireni sa sudbinom ili spremni na remi.
Sasvim otvoreno, Mihail Botvinik, a za njim i Viktor Vasiljev (vidi „Teatar“, 1974, br. 8), govorili su o sličnim zanimljivim trikovima.
Došavši na nastavak jedne od prekinutih partija, Botvinik je svoje spoljašnje ponašanje unaprijed oblikovao na određeni način. Čak je i čuveni termos tog puta bio sklonjen u stranu, kako bi Mihailu Talju ulio uvjerenje da je ishod partije već odlučen i da će se nastavak brzo završiti.
Takav trik, sračunat na slabljenje pažnje i radne sposobnosti protivnika, nije rijedak.
Botvinik je imao prethodnika. U posljednjem kolu III Moskovskog međunarodnog turnira 1936. godine, Kapablanka, poznati ljubitelj baleta, stavio je na sto karte za pozorište. Čitav njegov izgled govorio je da ne želi ništa drugo osim da što prije završi partiju i ode u pozorište.
Njegov protivnik, velemajstor Eliskazes, spreman na remi, malo se opustio i... Kapablanka je briljantno dobio veoma tešku završnicu.
Ipak, takvi trikovi danas prolaze sve rjeđe. Šahisti su se međusobno dobro upoznali i odlično poznaju individualne obrasce ponašanja svojih protivnika, kao i njihova neočekivana odstupanja.
Igra se često koncentriše oko pozicija nestabilne ravnoteže, koja neko vrijeme odgovara objema stranama. Ta nestabilna ravnoteža može biti razriješena eksplozijom ili prećutnim obostranim pristankom.
Izbor odluke u takvim pozicijama posebno je težak i odgovoran, pa se zato često nastoji protivnik dovesti upravo u takvu poziciju.
Onaj ko u praktičnoj igri umije da formira i sprovede desetine metoda refleksivnog upravljanja, značajno povećava svoje šanse za pobjedu.
Autorima novih udžbenika šahovske igre, ako žele da budu u skladu sa svojim vremenom, neće biti lako da izbjegnu uključivanje i ovih metoda. A možda je dovoljno analizirati, samo iz novog ugla, izvrsne stare knjige Laskera, Kapablanke, Nimcoviča i Evea.
Autori mole čitaoce da sa pažnjom pristupe refleksivnom tumačenju psihologije šahovske borbe. Mečeve za svjetsku titulu nikako ne igraju početnici; igraju stručnjaci-profesionalci u najvišem smislu tih riječi. Za velemajstore glavna teškoća uopšte nije u tome da prepoznaju tip pozicije, pronađu kombinacioni udar ili način da izgrade zid od pješaka. Svim tim praktičnim, tehnološkim postupcima savremeni velemajstor vlada kao stablo bananama.
Pitanje je, međutim, drugačije: čime se od tog obilja postupaka koristiti, šta primijeniti prvo, a šta kasnije i kako će protivnik reagovati na ovaj ili onaj postupak? I nipošto posljednje mjesto u tim razmišljanjima (i osjećanjima) zauzimaju refleksivna razmatranja.
Metode refleksivnog upravljanja koje se zasnivaju na isključivo šahovskom sadržaju, da tako kažemo, unutrašnješahovske metode, naravno, prirodno su oružje borbe, kao i druga tehnička sredstva.
Međutim, metode ponašanja koje zadiru u psihičku sferu, a zasnivaju se na obmani i laži, po našem mišljenju su nemoralne i opasne. O tome treba govoriti otvoreno, bez uvijanja.
Tim prije što čak ni ljudi kompetentni u šahu ne razlikuju uvijek dovoljno jasno šahovske i vanšahovske metode borbe.
Tako Tigran Petrosjan smatra da „nekorektna žrtva (samo to! — autori) i drugi postupci slične prirode, koji protivnika dovode u zabludu i obećavaju nezaslužen uspjeh“, predstavljaju ispoljavanje pragmatizma.
Teško je bivšeg svjetskog šampiona osumnjičiti za naivnost; prije će biti da ovdje jednostavno nije želio otvoreno da govori o sredstvima za postizanje „nezasluženog uspjeha“ u sportskoj borbi.
Jer jedno je nekorektna žrtva figure, a sasvim drugo — igrati spoljašnjim izgledom i mimikom, prikazujući „duševni potres“.
Pitanje društveno-etičke ocjene laži u sportskim takmičenjima složeno je, i bilo kakav plebiscit pokazaće čitav spektar različitih mišljenja — od onih koji je kategorički odbacuju do onih koji je kategorički opravdavaju.
Mi smo na strani prvih.
Nemoralnost laži nije ništa manje očigledna od nemoralnosti podvaljivanja. Začudo je jedino to što se odbacivanje optužbe za podvaljivanje smatra pitanjem časti (šahovska istorija puna je sličnih primjera), dok se o obmani, ili, bolje rečeno, dovođenju protivnika u zabludu pomoću određenog ponašanja, može pisati gotovo sa simpatijama.
Ne smijemo zaboraviti koliko je velik moralni nivo poštene borbe.
Vaspitavajući kod djece ljubav prema lijepom i poštovanje prema partneru (ne protivniku!), čvrstinu duha i sposobnost da podnesu neuspjeh, samokritičnost i duševnu velikodušnost, moramo svu pažnju usmjeriti upravo na te psihološke osobine — osobine dostojnog čovjeka.
Šah ne bi trebalo da postane nešto poput životnog ispita koji se po svaku cijenu mora položiti.
Igrajte za svoje zdravlje, za radost sebi, učiteljima i roditeljima, i budite pošteni i plemeniti u toj igri i toj borbi.
Na putu ka elektronskom velemajstoru
Velemajstori i majstori s blagonaklonim interesovanjem posmatraju partije koje su odigrali programi. „Za našeg vijeka biće dovoljno naših šahovskih partija“, primjećuju oni, „uostalom, to nije naš posao.“ Stručnjaci za vještačku inteligenciju i modelovanje procesa rješavanja zadataka pomoću računara vide u šahovskim programima plodno područje za istraživanje, iako, u cjelini gledano, nisu skloni da precjenjuju ni postignute uspjehe ni perspektive koje su se pojavile.
Novinari, naučni i šahovski komentatori u ekspresnom roku reaguju na takmičenja programa i profesionalno uzbuđuju široku javnost procjenama i prognozama koje se uglavnom međusobno isključuju. A javno mnjenje se pomalo oblikuje od svih tih oprečnih procjena; istina, ipak preovlađuju optimistička raspoloženja — takva je već atmosfera naučnog fetišizma u kojoj svi živimo.
Nedavno je „Literaturnaja gazeta“ (1975, br. 4), sasvim u skladu s kanonima savremenog novinarstva, odlučila da šestoro tada živih bivših svjetskih šahovskih prvaka postavi tradicionalno pitanje: „Da li će biti stvoren elektronski velemajstor?“
Glasovi bivših prvaka podijelili su se — baš kako to nalažu ti kanoni. Nepokolebljivi optimizam i autoritet doktora tehničkih nauka čuli su se u glasu M. Botvinika — biće! Drugi stručnjak, M. Eve, koji je u mladosti bio profesionalni matematičar, priznao je da računari igraju sve jače i čak izrazio žaljenje zbog toga, ali je izbjegao da pruži direktan odgovor.
Naši ostali velemajstori bili su, naravno, humanistički orijentisani i dali su neodređene odgovore. Jedino je B. Spaski, iskreno priznajući da nije kompetentan za ovu temu, odmah odbio da učestvuje u raspravi.
V. Smislov je dao negativan odgovor, pozivajući se na to da samo čovjek posjeduje originalno mišljenje. T. Petrosjan izrazio je skeptičan stav, ali je, očigledno prisjetivši se prvog svjetskog prvenstva šahovskih programa, održanog u ljeto 1974. godine, dodao da ne isključuje takmičenja mašina, kao ni, naravno, takmičenja ljudi.
A M. Talj se jednostavno nada da elektronskog velemajstora neće biti, jer bi se u suprotnom broj ljubitelja šaha smanjio — nikoga neće zanimati apsolutno bezgrešna igra.
„Literaturnaja gazeta“ je tako, uz pomoć bivših svjetskih prvaka, još jednom skrenula našu pažnju na jedno od gorućih pitanja savremenog naučno-tehničkog razvoja.
Možda smo samo iz obične taštine ubijeđeni da igramo — i da ćemo igrati — bolje od mašina? A možda je u pravu Stanislav Ježi Lec, koji obećava da će „tehnika uskoro dostići takvo savršenstvo da će čovjek moći da se odrekne samoga sebe“?
Nekada davno, čovjek skriven u sanduku pobijedio je Napoleona u šahu. U ta davna vremena niko nije ni slutio o moćnim silama mašinskog XX vijeka. U tim varkama sa sandukom učestvovali su mnogi jaki šahisti; nije bez razloga što su od otprilike trista odigranih partija izgubili samo šest. Napoleona je pobijedio Algaier, jedan od najjačih bečkih šahista — sjećate li se Algaierovog gambita?
Danas uspjesi računara djeluju gotovo mistično. Oni, zaista, nisu sasvim u skladu s prirodnim poretkom stvari kakav je uobičajen za običnog smrtnika (N. Viner). Ali elektronska mašina današnjih „sanduka“ — to je stvarnost. I danas osjećamo da na sva pitanja tipa „može li mašina ovo da uradi?“ treba dati potvrdan odgovor.
Vjerovatno je jedan od najprivlačnijih aspekata savremenog mašinskog šaha upravo mogućnost takmičenja čovjeka i mašine. Željezni robot s vratancima na stomaku i ukočenim koljenima, naravno, neće biti ravan čovjeku — osim možda kada treba podizati težak teret ili juriti po nekom fantastičnom, usijanom bespuću. Sasvim je druga stvar kada su u pitanju ljudski i elektronski mozak.
Čak i prekinutom električnom kontaktu negdje u mašini možemo pronaći analogiju u nervnom sistemu čovjeka, gdje se, doduše, veze prekidaju mnogo češće. Ostavimo po strani razmišljanja o tome da je mašina proizvod čovjekovog uma i ruku, kao i sva razmatranja humorističke prirode. Postavimo naše suparnike u jednake uslove.
Zar to nije izvanredan događaj u ljudskoj istoriji: čovjekov razum može biti oslobođen svoje ljudske ljušture, izvagan, izmjeren i procijenjen prema uobičajenim ljudskim mjerilima.
Upravo u takvom takmičenju možemo jasno shvatiti koliko smo daleko odmakli u proučavanju inteligencije i ljudske duše; možemo shvatiti koliko još malo znamo o mišljenju, o čovjeku i o samoj igri šaha.
Naravno, ne poistovjećujemo sebe s mašinom, osim možda u onome što se tiče „stepena nepoznavanja procesa koji se odvijaju“ (G. Copf). Ali po svojoj ljudskoj prirodi skloni smo da prije vjerujemo očiglednim posljedicama nego maglovitim pretpostavkama.
Zato smo toliko uzbuđeni kada čujemo o računaru koji igra šah — nije važno da li igra protiv čovjeka ili protiv slične mašine.
Šah, kako mnogi smatraju, predstavlja idealan materijal za istraživanje vještačke inteligencije. Sve ono čime se ljudski razum s pravom ponosi, a prije svega sposobnost predviđanja posljedica donesenih odluka i planiranja sopstvenih postupaka, koristi se pri programiranju.
Međutim, nije jasno da li se program koji igra šah s punim pravom može nazvati inteligentnim. On je relativno, odnosno ograničeno inteligentan — u tom smislu što je potpuno nepogodan za rješavanje drugih intelektualnih zadataka, na primjer diferencijalnih jednačina, kao što je i svaki program za rješavanje diferencijalnih jednačina beskoristan za igranje šaha.
Ljudski razum, kako s pravom ističe D. Miči, odlikuje se upravo svestranošću i ispoljavanjem sposobnosti u najrazličitijim oblastima. Uopšte, pitanje inteligentnosti šahovskog programa, postavljeno na ovaj direktan način, predstavlja svojevrsnu sholastiku, a odgovor na njega nije nimalo jednoznačan.
Bilo da se poslužimo logičkim kriterijumima — sposobnošću klasifikacije, uopštavanja, prepoznavanja obrazaca, indukcije i tako dalje — ili da sudimo prema rezultatu „crne kutije“, odnosno konačnom ishodu igre; bilo da pedantno tražimo kreativne komponente u njenim odlukama ili se zadovoljimo njenom sposobnošću učenja — teško da ćemo doći do uvjerljivog odgovora. Jer, još uvijek tako malo znamo o sopstvenom, ljudskom razumu i, htjeli-ne htjeli, nemamo nikakve neljudske kriterijume inteligencije. A, kako nas život podsjeća, ljudskih kriterijuma imamo napretek.
Još je složenije pitanje da li će šahovski program ikada moći da igra kreativno, s maštom, imaginacijom, „s božanskom iskrom“ i sličnim ljudskim kvalitetima.
Akademik A. N. Kolmogorov jednom je sasvim određeno rekao: da bi se računar naučio da piše dobre stihove, potrebno je u njega programirati čitavu istoriju ljudske civilizacije.
„Sadržaj naših pojmova određuje naš odnos prema njima“, govorio je drugi istaknuti matematičar A. A. Markov. Zato su naše procjene kreativnosti — kako mašinske tako i ljudske — uvijek duboko asocijativne i emocionalne.
I pritom one uopšte nisu toliko tačne koliko bismo željeli.
Šta da se radi: pitanje kreativnog karaktera igre programa jednostavno je potisnuto u drugi plan. „Mi istražujemo heurističke mehanizme mišljenja, sistematizovaćemo iskustvo, provjerićemo različite principe sastavljanja programa“, govorio je Dž. Makarti, rukovodilac rada na programiranju šahovske igre na Univerzitetu Stanford, tokom prvog sovjetsko-američkog meča šahovskih programa 1967–1968. godine.
Ali već tada se prestalo s principijelnim poistovjećivanjem pojmova heurističko i kreativno. Danas je pristup još praktičniji: šahista se već upoređuje s rukovodiocem privrednog sistema (V. A. Trapeznikov), a pojam složenog kreativnog zadatka jednostavno označava nivo koji programeri još nisu dostigli.
Ipak, svi smo uvjereni da programiranje šahovske igre ima neposredne veze s problemom vještačke inteligencije. Cijenimo mogućnost da objektivno procjenjujemo brzinu svog napredovanja ka rješavanju tog „problema kraja XX vijeka“, upoređujući snagu programa sa živom inteligencijom pomoću fleksibilnih i diferenciranih kriterijuma.
I konačno, neobično nam prija napeta atmosfera potrage, tajne i uzbuđenja u kojoj rade programeri šahovskih programa. Svima nama — i zanesenjacima i realistima, bez izuzetka.
„Govore nam: ‘Ludak i fantast’,
Ali, oslobodivši se tužne zavisnosti,
S godinama će vješti mozak mislioca
Umjetno stvoriti mislioca.“
— Gete, „Faust“
Kao što je poznato, sovjetski šahovski program „Kaissa“ je u avgustu 1974. godine pobijedio u četiri partije, a našim naučnicima uručena je zlatna medalja od 110 grama Međunarodne federacije za obradu informacija, s natpisom „Svjetsko prvenstvo šahovskih računara“.
Ovaj sasvim nedavni eksperiment pokazao je da su svi programi, na ovaj ili onaj način, zasnovani na principu pretraživanja varijanti. Razlika u snazi programa objašnjava se potpunošću i, ako se tako može reći, stepenom usklađenosti ugrađenih principa tog pretraživanja s karakterom pozicija koje se stvarno pojave u partiji.
To znači da neke pozicije program može igrati veoma snažno, dok u drugima počinje da „pliva“. Za određeni broj pozicija stvarna dubina proračuna može biti nedovoljna (na primjer, „Kaissa“ je računala pet polupoteza unaprijed), dok pomoćni postupci — recimo, proračun forsiranih varijanti — mogu ostati potpuno neiskorišćeni u situacijama kada veliku ulogu imaju pozicioni faktori.
Zbog toga u partijama šahovskih programa postoji izvjestan element „sportske sreće“. Program može dospjeti u pozicije, odnosno do ideja za koje je dobro pripremljen, i svoj debi-repertoar iskoristiti „punom snagom“. A može se dogoditi i da do takvih pozicija uopšte ne dođe.
„Kaissa“ je u izvjesnom smislu imala sreće. U odlučujućoj partiji protiv američkog programa „Ostrich“, nakon što je napravila elementaran „previd“, ostala je bez kvaliteta: štedeći vrijeme, ograničila je proračun na svega tri polupoteza. S druge strane, „Ostrich“ nije uspio da dobije kombinacijom sa žrtvom topa, za čiji je proračun bilo potrebno devet polupoteza.
U cjelini, ovo „Svjetsko prvenstvo“ još jednom je potvrdilo praktičnu neiscrpnost šahovskih pozicija, kao i, u izvjesnoj mjeri, principijelna ograničenja metoda koje se koriste pri programiranju.
Istorija šahovskih programa počinje radom I. Šenona, objavljenim još 1950. godine. Šenon nije ponudio program, ali je razmotrio osnovne probleme koji se ovdje javljaju.
Prema Šenonu, šah je igra s konačnim brojem mogućih pozicija, pri čemu za svaku poziciju postoji konačan broj mogućih poteza. Pravila igre garantuju da će se nakon konačnog broja poteza postići pobjeda, poraz ili remi. Zato se igra može opisati pomoću „stabla“, čiji vrhovi odgovaraju pozicijama, a grane — mogućim potezima.
Intuitivno je jasno da šah za igrača koji može sagledati čitavo stablo i vidjeti najdalje posljedice svake donesene odluke postaje jednostavna igra.
Šenon je predložio da se pri analizi stabla igre slijede sljedeći principi: prvo, razmotriti sve moguće poteze do određene dubine; drugo, svakom potezu dodijeliti numeričku ocjenu; treće, pri toj procjeni koristiti ponderisanje bodova koji se dodjeljuju figurama i njihovim pozicijama; i četvrto, izabrati potez s najvećom ocjenom.
U prvim programima ovi principi su praktično i primijenjeni. Međutim, dubina proračuna (pretraživanja) bila je veoma mala — svega četiri polupoteza — pa programi čak nisu uspijevali da do kraja izračunaju varijante izmjena i pravili su besmislene poteze (programi Bernštajna, de Grot-a i drugih).
Poznati stručnjaci za heurističko programiranje Njuvel, Sajmon i Šo pokušali su 1958. godine da odustanu od prvog Šenonovog principa. Oslonili su se na heuristička pravila koja se lako mogu pronaći u udžbeniku za početnike.
Njihov program je birao poteze na osnovu mogućnosti ostvarivanja sljedećih šest ciljeva, prema redosljedu prioriteta:
bezbjednost kralja;
materijalna ravnoteža;
kontrola centralnih polja;
razvoj figura;
napad na kralja;
napredovanje pješaka.
Sa svakim ciljem bio je povezan skup pravila za izbor poteza, koji se zatim analizirao sa stanovišta svih šest ciljeva. I ovaj program je pokazao slabu igru.
Originalni pristup pripada M. Botviniku. On šah posmatra kao hijerarhijski sistem upravljanja sa tri nivoa. Na najnižem nivou svaka figura djeluje po određenoj putanji i ima svoj cilj u igri; sljedeći nivo čine grupe figura koje međusobno djeluju u takozvanim zonama igre i slijede svoje ciljeve. Na najvišem nivou skupu svih figura odgovara jedan opšti, glavni cilj.
Ciljevi na različitim nivoima na određeni način su usklađeni, a njihova suština je težnja ka osvajanju materijala. Kretanje po putanji (i njihovim skupovima) omogućava da se pomoću operacije takozvane „generalizovane razmjene“ izračuna „odnos snaga“ i na taj način odredi najbolji potez.
Algoritam igre rješava zadatak izbora poteza u trostepenom sistemu, pri čemu je količina informacija koja se uzima u obzir ograničena dubinom analize. To je takozvani metod horizonta, pri čemu se pod horizontom podrazumijeva unaprijed određen broj polupoteza.
Prema mišljenju N. A. Kriničkog, algoritam M. Botvinika razlikuje se od Šenonovih ideja prije svega po tome što u njemu ne postoji statička funkcija koja procjenjuje poziciju. Uopšte, osnovu algoritma ne čini pojam pozicije, već pojam putanje, odnosno mogućnosti kretanja figure kada dođe na potez.
Putanje i njihovi skupovi „prožimaju“ veliki broj pozicija. Potez se bira duž jedne od putanja, u skladu s ciljem igre. Pretraživanje poteza postoji i kod Botvinika, ali svaki potez kod njega nije toliko korak koji vodi od jedne pozicije do druge, koliko kretanje po putanji usmjereno ka ostvarivanju cilja igre.
Smatramo da ta razlika nije od naročite važnosti. Po svemu sudeći, moguće je izgraditi algoritam na Šenonovim principima koji bi bio ekvivalentan algoritmu M. Botvinika.
M. Botvinik kritikuje Šenonov pristup, zasnovan na maksimizovanju funkcije procjene, tvrdeći da „elementi figura iste boje nemaju svoje individualne ciljeve; njihovi ciljevi su depersonalizovani i u potpunosti se podudaraju s ciljem igre skupa elemenata“, zbog čega navodno „u procesu pretraživanja ona [figura] mora da se kreće u svim pravcima, pa njeno kretanje poprima haotičan karakter“ (vidi: M. M. Botvinik, O kibernetičkom cilju igre, Moskva, „Sovjetski radio“, 1975, str. 26).
Nama se ova kritika ne čini dovoljno uvjerljivom. Istovremeno je očigledno da je M. Botvinik ponudio uspješna rješenja za organizaciju informacionih struktura potrebnih za proračun, kao i za neke druge standardne zadatke programiranja.
Kako i sam M. Botvinik ističe, tokom dorade njegovog algoritma i realizacije programa pojavile su se ozbiljne prepreke. Zbog toga je snagu ovog algoritma za sada veoma teško procijeniti.
Principi učenja u šahovskim programima nisu našli primjenu zbog očigledne složenosti. Međutim, u damama su eksperimenti s učenjem bili uspješni. Program A. Samjuela (1967. godine) formirao je dobre funkcije za procjenu na osnovu statističke analize primjera iz udžbenika igre dama.
U 38% slučajeva birao je potez preporučen u udžbeniku (pri slučajnom izboru potez iz udžbenika bio bi izabran u svega 12% slučajeva).
Program je učio napamet (upisivao u memoriju) poteze iz udžbenika i pozicije koje su se često pojavljivale u igri i bile visoko ocijenjene. Takav program igrao je dame odlično i jednom je pobijedio prvaka države Konektikat, majstora R. Nilija.
Ovako je Nili komentarisao tu partiju u časopisu „IBM Research News“:
„U našoj partiji može se izdvojiti nekoliko zanimljivih trenutaka. Sve poteze do 11. poteza moguće je pronaći u literaturi, iako sam nekoliko puta izbjegao dobro poznate nastavke, uzalud se nadajući da ću time zbuniti mašinu. Nakon toga partija se razvija sasvim originalno.
Zanimljivo je da je mašini za pobjedu bilo potrebno nekoliko sjajnih poteza i da sam, da nije bilo njih, imao više prilika da partiju izvedem do remija. Upravo zato sam nastavio da igram. Međutim, mašina je završnicu odigrala bez ijedne greške.“
Jedan od najboljih savremenih američkih programa, koji su 1967. godine razvili R. Grinblat i drugi, koristi brojne podatke iz teorije otvaranja i pojedinačna šahovska „znanja“. U njemu su usavršeni postupci kretanja kroz „stablo igre“, prati se ponavljanje pozicija, procjena poteza vrši se za „tekuću“, a ne „konačnu“ poziciju i tako dalje.
Ovaj program, pod imenom Mac Hack Six, uvršten je među počasne članove Šahovske federacije SAD.
Prvi put je odigrao partiju na šahovskom turniru 21. januara 1967. godine. Istina, izgubio je tu partiju za 55 poteza od prilično snažnog igrača (rejting 2190, što približno odgovara našem dobrom kandidatu za majstora).
Ali partiju protiv igrača sa rejtingom 1510 (amatera prosječne snage) završio je matom već u 21. potezu.
Ova prva partija koju je mašina dobila protiv čovjeka na šahovskom turniru zaslužuje da bude navedena ovdje.
Unaprijeđeni Grinblatov program učestvovao je i na Svjetskom prvenstvu mašinskih šahovskih programa 1974. godine.
Naša „Kaissa“ razvijena je 1967. godine u grupi moskovskih matematičara G. M. Adelsona-Veljskog, V. L. Arlazarova, A. V. Uskova i drugih. U razvoju je učestvovao i majstor A. R. Bitman. Uspješno je nastupila protiv programa Dž. Makartija, a nakon usavršavanja učestvovala je i na turniru šahovskih računara u Stokholmu 1974. godine.
Slika 13. Grafički prikaz algoritma u obliku stabla igre. Bijelim kružićima označene su pozicije u kojima su na potezu bijeli, crnim — pozicije u kojima su na potezu crni, dok brojevi predstavljaju procjene pozicija.
Principi ugrađeni u algoritam „Kaisse“ nisu naročito složeni, međutim, njihova programska realizacija povezana je s mnogim teškoćama.
Predstavimo algoritam u obliku stabla igre (vidi sliku 13). Početna pozicija P₀ smatra se korijenom stabla. Upravo za P₀ traži se najbolji potez. Za to je dovoljno procijeniti sve pozicije koje se iz P₀ dobijaju u jednom potezu. Cilj bijelih je, prirodno, da dođu do završne pozicije s najvećom procjenom, dok je cilj crnih — do one s najnižom procjenom.
Ako je najveći rang pozicija u stablu jednak l (rang vrha predstavlja udaljenost od početnog vrha), tada su sve pozicije tog ranga završne. Na osnovu procjena tih pozicija mogu se pronaći procjene za sve pozicije rangova l − 1, l − 2 i tako dalje, sve do pozicija prvog i nultog ranga, čime se određuje najbolji potez u poziciji P₀.
Procjena pozicije Pᵢ bira se, u zavisnosti od toga ko je na potezu, na osnovu maksimalne odnosno minimalne procjene pozicija Pᵢ₊₁. U ovoj šemi razmatranje svake pozicije izgleda isto: pretraživanjem poteza određuje se procjena pozicije.
Blok-dijagram takvog algoritma pretraživanja prikazan je na slici 14. U njemu blok „ispisivanje poteza“ određuje moguće poteze u poziciji koja se razmatra i upisuje ih na spisak neistraženih poteza. Blok „ima li poteza?“ provjerava da li postoji makar jedan neistraženi potez.
Blok „potez“ vrši prelazak iz posmatrane pozicije Pᵢ ranga l u poziciju Pᵢ₊₁ ranga l + 1. Ako je pozicija Pᵢ₊₁ završna, ovaj blok određuje njenu procjenu. Ako nije završna, počinje kretanje nagore kroz stablo.
Posljednji blok na desnoj grani blok-dijagrama algoritma određuje procjenu pozicije Pᵢ nakon što su svi potezi iz te pozicije istraženi u granicama pretraživanja. Ovakva organizacija algoritma po principu „odozgo-nadole i odozdo-nagore“ omogućava smanjenje količine informacija potrebne za sprovođenje pretraživanja.
Slika 14. Blok-dijagram algoritma kretanja kroz stablo pretraživanja.
U algoritmu naše „Kaisse“ primijenjena je još jedna važna pojedinost koja omogućava da se skrati vrijeme potrebno za pretraživanje pozicija. U njemu se ne razmatraju, odnosno odbacuju, pozicije od kojih procjena pozicije P₀ ne zavisi.
Neka je Pₐ pozicija u kojoj su na potezu bijeli, Pᵦ pozicija u kojoj su na potezu crni, a djelimična procjena Pᵦ veća od djelimične procjene Pₐ. Tada se neistraženi potezi iz pozicije Pᵦ mogu zanemariti, jer oni mogu samo smanjiti procjenu Pᵦ, dok procjena Pₐ može samo da se poveća. Na osnovu teorije granica i procjena A. L. Brudnog, koja predstavlja uopštavanje ovog razmišljanja, izgrađen je mehanizam odsijecanja.
Odsijecanje navedenih pozicija predstavlja svojevrsnu „službu najboljih poteza“. Drugim riječima, prilikom odsijecanja vrši se sortiranje poteza prema njihovoj unaprijed utvrđenoj vrijednosti. Prirodno, ako su potezi „poređani“ odgovarajućim redosljedom, postiže se smanjenje obima pretraživanja.
Posebnost programa sastoji se u tome što se postupak izbora poteza svojevrsno „odigrava“ na grubom modelu igre — na takvom modelu šaha u kojem se prednost daje „aktivnim“ potezima. Može se pretpostaviti da ti aktivni potezi uopšte nisu loši.
To su prije svega forsirani potezi, odnosno potezi nakon kojih se osvaja materijal (na primjer, uzimanjem figure) ili se stvara prijetnja da će materijal biti osvojen, kao i šahovi i odgovori na njih.
Izdvajanje aktivnih poteza omogućava da se ograniči dubina pretraživanja svih ostalih „mirnih“ šahovskih poteza, na primjer na pet polupoteza, dok se forsirani potezi razmatraju do znatno veće dubine, praktično do kraja.
Uostalom, ni čovjek gotovo nijednu varijantu ne računa sve do mata i gotovo ni u jednoj poziciji ne razmatra baš sve moguće poteze.
U praksi se dobro pokazao sljedeći redosljed prioriteta kriterijuma prema kojima se potezi sortiraju:
a) u poziciji sa osvojenim materijalom — povlačenje na polja koja nisu napadnuta, iz napada protivničke figure koja je odigrala prethodni potez;
b) pretvaranja pješaka, povoljna uzimanja i uzimanja na polju na koje je protivnik upravo odigrao prethodni potez;
c) najbolji potezi i najbolji odgovori — opovrgavanja, zabilježeni u posebnoj „referentnoj“ bazi u skladu s izračunatim procjenama;
d) povlačenje iz napada protivničke figure koja je odigrala prethodni potez;
e) rokada i uzimanje u prolazu;
f) uzimanje zaštićene figure jednake vrijednosti;
g) šahovi na nenapadnuta polja;
h) potezi na nenapadnuta polja;
i) potezi kraljem iz šaha, ako je izgubljeno pravo na rokadu;
j) šahovi na napadnuta polja;
k) potezi na napadnuta polja;
l) potezi kraljem iz šaha, ako pravo na rokadu nije izgubljeno.
Posebno treba istaći okolnost koja je uzeta u obzir pri određivanju težinskih vrijednosti u referentnoj bazi najboljih poteza. Sa stanovišta strategije pretraživanja, nije uvijek korisno da se iz neke međupozicije prvo razmatra objektivno najjači šahovski potez.
Bolje je isprobati slabiji, ali taktički mirniji potez, koji će brže „zatvoriti“ pretraživanje (odnosno brže dovesti do završne pozicije). Upravo zato je u pozicijama s osvojenim materijalom bolje izbjegavati zaoštravanja do kojih bi mogli dovesti potezi koji su, sa šahovskog stanovišta, najbolji.
Pojam aktivnog poteza zavisi od vrijednosti funkcija za procjenu određene pozicije. Za funkcije procjene prihvaćene su sljedeće „materijalne“ vrijednosti figura i pješaka: pješak – 2, konj – 7, lovac – 7, top – 10, dama – 20. Materijalna vrijednost kralja ne postoji, jer su kraljevi uvijek na tabli.
Poziciona funkcija procjene f(p) po apsolutnoj vrijednosti ne prelazi 1. U završnim pozicijama, pri pobjedi bijelih f(p) = c, pri remiju f(p) = 0, a pri pobjedi crnih f(p) = −c, pri čemu je vrijednost c veća od maksimalnog mogućeg materijalnog dobitka.
Težine pozicionih karakteristika biraju se tako da nijedna njihova kombinacija ne može nadoknaditi minimalnu materijalnu prednost („pola pješaka“). Iskustvo je pokazalo da to, pri maloj dubini pretraživanja, uopšte nije tako loše. Na primjer, figura koja stoji u centru, top na otvorenoj liniji, slobodni pješak i slično ocjenjuju se pozitivno; izolovani pješak, gubitak prava na rokadu, „rupa“ — polje koje napada protivnički pješak, a koje sopstveni pješaci ne štite — imaju negativne vrijednosti.
U martu 1974. godine proširen je spisak karakteristika pozicije koje se koriste za izračunavanje funkcije procjene, pri čemu se uzimala u obzir njihova zavisnost od tipa pozicije. U sredini igre, na primjer, bezbjednost kralja ima veću vrijednost, pa je njegovo kretanje ka centru loše, dok je u nekim završnicama to neophodno; otvorene linije su beskorisne ako su teške figure razmijenjene i tako dalje.
Skraćeno je vrijeme potrebno za pretraživanje nekih forsiranih varijanti, poboljšana je igra programa u završnici, između ostalog zahvaljujući preciznijoj procjeni napredovanja pješaka i slično.
U cjelini, „Kaissa“, sudeći prema svojim partijama iz 1974. godine, igra prilično dobro. Postavlja se pitanje: hoće li šahovski program uspjeti da savlada velemajstorsku (majstorsku) granicu?
Mnogi smatraju, među njima i već pomenuti Donald Miči, da bi, ako bi uspjelo da se napravi takav program, bilo moguće programirati gotovo bilo šta. Godine 1968. Miči je, zajedno s Dž. Makartijem i S. Pejpertom, sklopio opkladu s međunarodnim majstorom D. Levijem (koji je, inače, bio jedan od organizatora stokholmskog turnira programa) u iznosu od 1.000 funti sterlinga, da će ga 1978. godine pobijediti šahovski program. Tada je M. Botvinik rekao Leviju: „Veoma mi je žao vašeg novca.“ Međutim, sam Miči misli drugačije. Njegova razmišljanja su zanimljiva.
U šahovskim programima, smatra Miči, nema ničega što bi se moglo nazvati „razumijevanjem“ šaha, odnosno onim znanjem kojim čovjek prije svega raspolaže. Jedino znanje programa odnosi se na pravila igre, funkcije procjene i varijante otvaranja zapisane u dugotrajnoj memoriji. Međutim, to je samo kap u moru znanja koje su sakupili čak i amateri.
Prema tome, prije svega treba pronaći principe pomoću kojih se velika količina znanja može predstaviti u mašini u obliku koji omogućava proces uopštavanja, asocijativnog mišljenja i proširivanja znanja putem učenja. Tako se pitanje „velemajstorske“ granice pretvara u pitanje kako predstaviti šahovsko znanje u mašinskom obliku.
D. Miči smatra da se, umjesto stabla igre, njen opis može dati u drugom, kompaktnijem obliku — kao „semantički graf“, čija se struktura približava predstavi pozicije s kojom čovjek radi. Takav graf prikazan je na slici 15.
Tada bi program u osnovi prepoznavao obrasce, a to je već dostignuta granica. Današnje „mehanizovane neznalice“, koje izračunavaju stabla sa pola miliona procijenjenih pozicija, ustupile bi mjesto programima koji „razumiju igru“ i rade na osnovu principa bliskih ljudskom viđenju i mišljenju.
Zato napredak na putu ka velemajstorskoj granici leži u promjeni samih principa formalnog opisa šahovske igre, principa koji još od Šenona određuju način na koji se šah predstavlja.
Ne znamo da li je Miči u pravu, niti kakav će biti tempo napretka tim novim putem. Vjerovatno je i ovaj put ka elektronskom velemajstoru dug i težak.
U prilog tome navešćemo neka razmišljanja istaknutog američkog neurokibernetičara G. Drajfusa. On ističe da je u svim glavnim pravcima istraživanja vještačke inteligencije — programiranju igara, mašinskom prevođenju i prepoznavanju obrazaca — optimistične prognoze iz pedesetih godina zamijenilo razočaranje i usporavanje tempa istraživanja.
Što je zadatak kvalitativno složeniji, to jasnije dolazi do izražaja ograničenost mogućnosti elektronske mašine. Ta ograničenost posljedica je stroge formalizovanosti metoda obrade informacija u računaru. I ljudski mozak koristi formalizovani pristup, ali je istovremeno sposoban i za kvalitativno drugačije metode analize.
Prema Drajfusu, sposobnost obavljanja neformalizovanih operacija omogućava uspjeh tamo gdje diskretno pretraživanje ili preispitivanje alternativa, čak i kada se oslanja na najduhovitije heuristike, ostaje nemoćno.
Slika 15. Semantički graf pozicije prethodno prikazane na slici 2. Podebljanim slovima označene su figure i mogući potezi bijelih, a običnim slovima isto to za crne figure.
