U interrvjuu za izdanje Om1 Novosibirsk, velemajstor je ispričao zašto, sto godina nakon mišljenja da je „šah proučen“, o njemu znamo stotine puta više, a kraj šaha još nije na vidiku.
13. februar 2026
Novinar Om1 Novosibirsk, Roman Sofin, sastao se sa Pavelom Maletinom u novoj zgradi sportske škole na ulici Dusi Kovalkuk, u Zaelcovskom okrugu. Škola se tu preselila nedavno — kutije sa dokumentima još čekaju da ih neko raspakuje, u hodnicima je tiho i prazno.
Direktorska kancelarija dočekuje tišinom. Na stolu je hrpa knjiga o šahovskoj taktici, neke sa markicama. Na prozoru su drveni šahovi, figure su zamrle čekajući novu partiju. Na zidu je zimski pejzaž: prekrivene snijegom planine, čist vazduh, vrijeme kao da je stalo.
Pavel Maletin — velemajstor sa maksimalnim rejtingom od 2636, direktor je GAA DO NSO „Šahovska škola“ — gestom poziva da se sjedne. Od prvih minuta razgovora postaje jasno: pred mnom je osoba koja je već dugo u stanju da uskladi neuskladivo, u njegovom glasu se osjeća smirena sigurnost onoga ko je prošao put od mladića koji je učio sicilijansku odbranu u novosibirskom Domu pionira do lidera koji rješava kako da uklopi šest stotina sudbina djece u raspored, budžet i turnirski kalendar.
Velemajstor — nije kraj, već početak“
Roman Sofin — Pavel Sergejeviču, prošli ste put od talentovanog mladića do velemajstora i direktora škole. Šta je teže — sam osvajati vrhove ili stvarati sistem koji će pomoći drugima da se popnu?
Pavel Maletin — Lakše je sam. Paradoksalno, ali istinito. Kada igraš, uzbuđenje prekriva nervozu. Uključen si u proces i sportski bijes ti ide u korist. A kada sjediš u sali i gledaš svog učenika — ili još gore, pratiš prenos sa kompjuterskom analizom — to je sasvim drugo naprezanje. Vidiš kako broj pada (kompjuterska ocjena pozicije), znaš da nije odigrao pravi potez, ali ne možeš intervenisati. I moraš ponovo da naučiš da vjeruješ: treneru, učeniku, samom procesu.
Pri tome, nikada nisam težio administrativnom radu. To uopšte nije bila karijerna priča. Jednostavno, jednog dana shvatiš: ili preuzmeš to na sebe, ili tvoji učenici neće imati turnire, uslove, kalendar. A bez kalendara, čak ni najtalentovanije dijete će ostati samo talentovano dijete.
Rejting kao valuta: ko i kako mjeri snagu igrača
Roman Sofin — Elo rejting — „valutni kurs“ šahista. Koliko je ova cifra danas objektivna? *
Pavel Maletin — To je složeno pitanje. Sistem koji je osmislio profesor Elo, inicijalno je bio prilično razrađen. Međutim, tokom decenija je narastao sa ispravkama, izuzecima i, rekao bih, štakama. Sada, sa matematičkog stajališta, već nije adekvatan.
(* — Elo rejting sistem, Elo koeficijent — metoda za izračunavanje relativne snage igrača u igrama koje se igraju između dvoje takmičara (kao što su šah, dame, šogi, go). Ovaj sistem je razvio američki profesor fizike mađarskog porijekla Arpad Elo. Osnova metode je razlika između očekivanog i stvarnog rezultata. Ako igrač nastupa bolje nego što se očekivalo, njegov rejting raste, a obrnuto.)
Problemi nastaju jer vrhunski šahisti igraju na zatvorenim kružnim turnirima praktično sa istim protivnicima. Njima nije u interesu da učestvuju na turniru po švajcarskom sistemu* — tamo mogu da izgube rejting igrajući sa ljudima koji su objektivno slabiji, ali na duže staze oduzimaju bodove. A omladina koja je stvarno jaka ne može brzo da napreduje, jednostavno zato što imaju malo partija sa elitom. Njihov rejting ne stiže da prati njihovu igru.
(* — Švajcarski sistem — format za organizaciju sportskih turnira u kojem učesnici ne ispadaju iz takmičenja i međusobno se sastaju samo jednom.)
Pravi slučaj je Magnus Karlsen. On igra klasični šah jednom godišnje, njegov rejting je „zaključan“ na najvišem nivou. Ali da igra češće, vjerovatno bi broj bio drugačiji. U kom smjeru — ne mogu da nagađam.
Roman Sofin — Koliko se rejting online platformi poklapa sa stvarnim rejtingom?
Pavel Maletin — Ako uzmeš Lichess i Chess.com, razlika sa FIDE rejtingom je barem 250–300 poena. Na Chess.com sada postoji velika inflacija, tamo 2400 odgovara otprilike 2100 u klasičnom šahu. Na Lichessu je malo bliže stvarnosti, ali ipak je to drugačija stvarnost.
Ja ne igram na Chess.com — platforma je zabranjena, a sa spoljim programima i bez zastave nisam želeo da igram. Ipak, kolege igraju i ne osuđujem ih. To je korisno za praksu. Samo mi se lično činilo da je to previše.
Roman Sofin — Može li se povećati rejting bez učenja otvaranja, samo igrom?
Pavel Maletin — Do nivoa 2000–2200 — sasvim. Ako budeš svakog dana riješavao zadatke, analizirao svoje partije i samo puno igrao, vizuelna memorija će uraditi svoje. Ja sam lično primjetio: na Lichessu imam već više od šest hiljada partija, a nisam profesionalac u online šahu. A mladi momci koji igraju bullet (munjeviti šah) imaju i po stotinu hiljada partija — oni doslovno vide tablu u svom umu bez ikakvih specijalnih treninga.
Ali ako je cilj KMS (kandidat majstora) i više, bez teorije nećeš stići daleko. Treba osnova otvaranja za bijelog i crnog. Ili, u savremenom stilu, kurs na Chessable. Možeš, naravno, da se mučiš samostalno pet godina, ali lakše je da pročitaš nekoliko tomova i uštediš vrijeme.
Roman Sofin — Postoji mišljenje da šah razvija inteligenciju. Da li to vidite u praksi?
Pavel Maletin — I da i ne. Ne postoji direktna korelacija između rejtinga i IQ-a. Vrhunski šahisti — svakako, su ljudi koji dobro razmišljaju, ali njihovi rezultati na testovima inteligencije vjerovatno neće biti mnogo viši nego kod dobrih muzičara ili matematičara. Samo kod njih neki djelovi mozga funkcionišu na drugačiji način.
Šah ono što zaista daje — to je treniranje donošenja odluka. Dijete koje je prošlo kroz stotine turnirskih partija navikne se na odgovornost za svoj izbor. Ono zna: možeš se pripremati nedeljama, ali jedan pogrešan potez poništava sve. I moraš da živiš sa tim. To, usput, dobro vidimo kod diplomaca. Oni koji su se ozbiljno bavili šahom, čak iako nisu postali profesionalci, obično mirnije podnose neuspjehe. Već su imali iskustva sa porazima.
Zamka za velemajstora: kako je vještačka inteligencija promenila pripremu
Roman Sofin — Kako se promijenila priprema od pojave supermoćnih vještačkih inteligencija? Da li one ubijaju kreativnost?
Pavel Maletin — To je medveđa usluga, da budem iskren. S jedne strane, računar omogućava da se za dva sata uradi posao za koji je Polugajevskom ranije bilo potrebno vise mjeseci. S druge strane — ako možeš da učiš otvaranje dvadeset puta brže, moraš to da radiš. Inače će te protivnik pregaziti pripremom.
Ranije si sam stvarao ideju, sam je testirao, sam si razumio logiku varijante. Dolazio si na partiju sa autorskim repertoarom. Sada konzumiraš skraćene fajlove, često ne ulazeći u suštinu — samo pamtiš. To je iscrpljujuće. I to nije kreativnost, to je rad na ekstremnim kapacitetima pamćenja.
Ipak, nove ideje se još uvijek pojavljuju. Računari i dalje procjenjuju pozicije koje su se stotinu godina smatrale proučenim. Mi sada vidimo poteze o kojima nismo ni pretpostavljali. Proces nije stao. Samo je postao drugačiji.
Roman Sofin — Zbog učenja otvaranja do 30. poteza — nije li igra postala dosadna?
Pavel Maletin — Bilo bi, da protivnici uvek igraju po bazi. Ali oni ne igraju. Svi imaju različitu memoriju, svi imaju različite živce. Neko je zaboravio varijantu, neko je namjerno skrenuo sa puta, neko je jednostavno pogriješio. I počinje živa igra.
Često se sjetim Berlinske odbrane. Početkom 20. veka igrali su je, zatim su je zaboravili, smatrali su je polukorektnom. A 2000. godine Kramnik je primijenio protiv Kasparova u meču za šahovsku krunu — i pobijedio. Sada je to jedno od najpouzdanijih otvaranja za crnog. Znači, prošlo je sto godina, računar je sve izračunao, a ljudi i dalje ponovo otkrivaju varijante. Šah nije broj Pi. Ovde nema konačnog odgovora.
Roman Sofin — Zašto je potreban sekundant, ako postoji kompjuter?
Pavel Maletin — Ranije je sekundant* zamjenjivao kompjuter. Sada je kompjuter prisutan kod svih, ali obim informacija je toliko narastao da jedan čovjek fizički ne može sve da procesuira. Sekundant preuzima analizu, filtrira suvišne informacije i priprema sažete varijante. Šahista dolazi na partiju ne sa sirovim podacima, nego sa gotovim repertoarom.
Plus, psihologija. Kada znaš da imaš tim iza sebe, lakše je igrati. Čak i ako taj tim samo ćuti u sobi i pomjera figure na tabli.
(* — Sekundant u šahu je pomoćnik igrača koji pruža podršku tokom priprema za turnire i mečeve.)
Roman Sofin — Varanje u online šahu — koliko je to aktuelan problem?
Pavel Maletin — Čini mi se da je to problem preuveličan. Da, dosadne varalice se pojavljuju. I sam svakih dva mjeseca dobijem obavještenje sa platforme: „Vaš protivnik je prekršio pravila, rejting je vraćen.“ Ali to su uglavnom ljudi sa rejtingom 2000–2200, koji samo žele brzo da povećaju rejting. Oni ne zarađuju tim novcem, ne učestvuju na nagradnim turnirima. Brzo ih uhvate.
Druga stvar su ozbiljna online takmičenja. Tamo je zaštita skupa. Kvalitetan anti-čiting uz angažovanje matematičara, programera, psihologa — to su stotine dolara na sat. Takve budžete imaju samo top turniri. Na masovnim takmičenjima sve se bazira na automatskim algoritmima, i oni, iskreno, prilično dobro rade posao.
Što se tiče opšte poznatih priča — Nimman, Karlsen, sud u Americi… Ne vjerujem da je Nimman varao u poslednjim godinama u igri za tablom, osim onih slučajeva onlajn u kojima je sam priznao. On je jak šahista. A Magnus je, da podsjetim, taj process izgubio. Ili, bar, sklopio nagodbu koja izgleda kao predaja partije. Medijska ličnost — nije uvijek garancija pobjedničke strategije.
Roman Sofin — Da li će vještačka inteligencija, proučivši sve moguće pozicije, „završiti“ šah čineći ga potpuno izučenim?
Pavel Maletin — Kapablanka je o tome govorio početkom 20. vijeka. Prošlo je sto godina — znamo o šahu stotine puta više, i kraj šaha se ne nazire. Da, računari igraju snažno, ali ljudski faktor je važan. Greške, cajtnot, psihologija — to su stvari koje čine partiju živom.
Druga stvar je da je klasična kontrola zaista teška. Omladina manje želi da sjedi po sedam sati. FIDE je već izašla u susret: kontrola 60 minuta plus 30 sekundi sada se službeno računa kao klasičan šah. Ranije bi te ismijali zbog toga. Sada je to nova realnost.
Možda ćemo za 20 godina igrati Fischerov šah. Ili potpuno drugi format. Ali igra će ostati. Dokle god za tablom sjedi čovek, a ne procesor, u tome ima smisla.
Klasika protiv bulleta (munjeviti šah, na minut): da li sadašnji šah zaostaje za vremenom?
Roman Sofin -„Bullet“, „blic“, „rapid“ — vi, velemajstor klasičnog šaha, ne osjećate li da igra gubi dubinu?*
Pavel Maletin — Naravno da osjećam. Ali razumijem zašto se to dešava. Ljudi ne žele da čekaju. Žele da konzumiraju informacije brzo, emotivno, sada i odmah. U tom smislu, blic je savršen: 3’+2’’ — i već ste u emocijama.
Ja sam, iskreno, počeo da volim brzi šah. Nekada mi je omiljena kontrola bila 15’+10’’ — partija traje oko četrdeset minuta, imaš vremena da razmišljaš, ali nema te teške pripreme. Sada na Lichessu igram uglavnom blic. To nije toliko sport, koliko zabava. Igra se “ručno”.
(* — „Bullet“, „blic“ i „rapid“ u šahu su formati igre sa različitim vremenskim kontrolama po partiji.)
— Klasični šah ne stiže trendove. Da li će to uništiti interes publike?
Pavel Maletin — Znate, klasičan šah nikada nisu gledali tri sata uživo. U mom djetinjstvu sam kupovao novine „Sport-Express“, nalazio stupac sa potezima partije Karpova i Kasparova i kod kuće pomjerao figure. To je bio kult iščekivanja. Nisi znao rezultat do jutra, razmišljao si, analizirao, čekao sljedeće izdanje.
Sada je drugačija epoha. I prenosi, i predstavljanje moraju da se mijenjaju. Pitanje je kako to učiniti bez gubitka kvaliteta. Za sada nema odgovora.
Otvaranje i karakteri: kako se stil igre mijenja s iskustvom
Roman Sofin — Da li ste imali svoje prepoznatljivo otvaranje?
Pavel Maletin — U mladosti sam igrao sicilijanku. Oštre varijante, borba od prvih poteza, velika uloga pamćenja. To mi se sviđalo. Kasnije, bliže tridesetoj, prešao sam na otvorena otvaranja — e4-e5. Špansko otvaranje, italijansko. To je više poziciona igra, manje rizika, više strategije.
Sada, ako igram bijelim, mogu da igram i d4, i c4. Zavisi od raspoloženja. Ali uopšte sam primijetio: s godinama omiljena otvaranja se pomjeraju ka pouzdanosti. Manje želim da rizikujem, više — jednostavno da igram.
Roman Sofin — Kakav je vaš stav prema pravilu „taknuto - maknuto“?
Pavel Maletin — To je apsolutno ozbiljno pravilo. Nije to samo stvar discipline, to je stvar kulture. Zamislite: protivnik je uzeo figuru, shvatio da je napravio grešku i želi da je vrati. To je jednostavno nepošteno prema vama. Već ste reagovali, već ste se interno presložili. I onda taj trenutak neprijatnosti, kada se oboje pravite kao da se ništa nije desilo.
Ja svojim učenicima objašnjavam jednostavno: dodirnuto — pomjeri. Čak i ako to znači gubitak. Jer šah je i poštovanje prema protivniku. Bez toga nema ni igre.
Hljeb velemajstorski: koliko košta šahovska karijera
Roman Sofin — Kako danas profesionalni šahista može da se izdržava?
Pavel Maletin — Ako nisi elita, živiš od turnira do turnira. Nagrade, honorari za učešće, trenerski rad. Sada su se pojavili online turniri, strimovi — neki momci solidno zarađuju na tome.
Ali u cjelini, šah je profesija sa plafonom. Velemajstor sa rejtingom 2500–2550 može da živi komforno, ako stalno igra. Ali problem je što je to režim vječne smjene. Mjesec dana putovanja, nedelja kod kuće — pa opet. Osnovati porodicu, smjestiti se na jednom mjestu gotovo je nemoguće. Zato mnogi sa 35–40 godina prelaze na trenerski ili administrativni rad.
Kod nas u školi, velemajstori rade kao treneri. Za punu radnu obavezu primaju, na primjer, 110–120 hiljada rubalja (otprilike 1220 do 1320 eura). Ako rade još i u privatnom sektoru, mogu da dostignu 200.000 rubalja (oko 2180 eura). Ali to je već stalni rad, bez slobodnih dana. Veliki novac šah ne donosi. Ali on daje nešto drugo.
Roman Sofin — Kombinujete administrativni rad sa praktičnom igrom. Kako uspijevate da pronađete balans?
Pavel Maletin — Sada već skoro da ne uspijevam. Posljednji klasični turnir odigrao sam u maju 2024. godine, za tim u šampionatu Rusije. Igrao sam prosječno, nisam imao zadovoljstvo od svoje igre. I shvatio sam: da bi se nastupalo na visokom nivou, moraš da pristupiš tome profesionalno. Da trošiš mjesece na pripreme, ponavljaš otvaranja, živiš za to. A sada mi 80 procenata vremena odlazi na administrativni rad, još dio na trenerski rad. Za igru mi ostane tek par blic partija na Lichessu.
Ne dramatizujem. U mojim godinama — a imam skoro 40 — mnogi prestanu ozbiljno da igraju. To je prirodno. Druga stvar je što ponekad poželim da igram. Ali čim zamislim da treba ponovo da se spremam za turnir, da analiziram varijante otvaranja, da sjedim satima pred računarom… Ne, bolje je da pogledam partije svojih učenika.
Roman Sofin — Kako započeti put u profesionalnom šahu?
Pavel Maletin — Svakodnevni odgovor: doći u sportsku školu. Kod nas u Novosibirsku postoje turniri praktično za svakog nivoa, počevši od hiljadu rejting poena. Upisuješ se, dobiješ prvi rejting i počneš da igraš.
Ali ako govorimo o ozbiljnom putu, postoje starosne smjernice. Potrebno je postati prvokategornik do 14–15 godina uključujući. To nije kapric, to je raspored. Poslije toga počinje sasvim drugi rad. Velemajstor — nije kraj, već početak. I problem je u tome što taj početak zahtijeva resurse. Država i sponzori pokrivaju dio troškova, ali ne sve. Roditelji ulažu novac, vrijeme, nerve. I niko ne garantuje rezultat.
Roman Sofin — Novosibirsk — šahovski grad?
Pavel Maletin — Imamo jake tradicije, a škola Hasina je dala jaku osnovu. Ali danas se borimo ne samo da očuvamo naslijeđe, već i da se razvijamo. Potrebni su turniri, potrebni su dolasci jakih šahista, potrebna je infrastruktura.
2016. godine u Novosibirsku je održano superfinale šampionata Rusije. Bilo je to teško: budžet blizu 30 miliona, nagradni fond, logistika. Ali uspjeli smo. Dokazali smo da možemo. Sada se trudimo da organizujemo Kup Rusije u Kolcovu, vodimo djecu na sve-ruske turnire. Ako uspijemo da vratimo međunarodne turnire — biće još bolje.
Roman Sofin — Vaš mentor Aleksandar Hasin odgojio je cijelu plejadu sibirskih šahista. Koja je najvažnija lekcija, koja nije bila vezana za tablu, koju ste od njega naučili?
Pavel Maletin — Nije volio izraz „čista kreativnost“ — bar kada je riječ o trenerskom radu. Hasin je smatrao: ako učiš dijete šahu, ali ne želiš da se baviš organizacijskom rutinom, nećeš ispuniti zadatak do kraja. Sjećam se da sam tada pomislio: pa koja je razlika? Pa, ako neko ne želi da se dogovara za turnire, da piše prijave, da komunicira sa zvaničnicima. On uči — i to je to.
A onda, kada sam počeo da radim s djecom, shvatio sam. Možeš biti genijalan pedagog, ali ako tvoj učenik ne ide na pravi turnir, ako nema s kim da igra, ako ostane u svom gradu na nivou prvokategornika— sva tvoja znanja ostaće samo teorija. Hasin je to potpno osjećao. Nije samo trenirao — on je promovisao. I nikada nije imao problem sa tim radom.
„Kompromisi rijetko dovode do pobjede“
Roman Sofin — I na kraju. Da možete da se vratite u prošlost i da date jedan savjet sebi kao početniku iz Novosibirska iz 90-ih — šta biste rekli?
Pavel Maletin — Prestani da se bojiš da ćeš uvrijediti protivnika odbijanjem remija.
U mladosti sam često pristajao na remi jer nisam želio da pokvarim odnose, nisam želio da razočaram nekoga. Posebno ako je protivnik bio stariji ili ugledniji. Sada shvatam: to je bila greška. Borba — nije nepoštovanje. To je suština profesije.
Zato svojim učenicima kažem: ako postoji šansa da igraš — igraj. Dogovaranje remija radi očuvanja rejtinga ili dobrih odnosa — to je put u propast. Gubiš oštrinu, navikneš se na kompromis. A u šahu, kao i u životu, kompromisi rijetko dovode do pobjede.
Нема коментара:
Постави коментар