Velemajstor Svetozar Gligorić
Imam izuzetnu čast i zadovoljstvo da zamolim našeg proslavljenog velemajstora Gligorića, legendu našeg i svjetskog šaha, za komentare nekih sadašnjih šahovskih događanja, kao i velikih šahovskih takmičenja dvadesetog vijeka.
Prije svega bih pozdravio velemajstora Gligorića i zahvalio mu što je našao vremena za ovaj intervju putem e-maila.
Goran Tomić: Koji Vam je od mnogih uspješnih turnira ostao u najboljem sjećanju?
Svetozar Gligorić: Za razliku od Fišera i Larsena, previsoki procenti nisu bili „specijalnost“ moje karijere, pa moje rezultate u Varšavi 1947. (8 poena iz 9 partija, 2 poena ispred Smislova i Boleslavskog), zatim u Mar del Plati 1953. (16 iz 19, i moja nova varijanta protiv Najdorfa i Eliškazesa), u Lenjingradu 1957. (6 iz 8 susreta sa vodećim sovjetskim velemajstorima), te na Olimpijadi u Minhenu 1958. (zlatna medalja na prvoj tabli, ispred Botvinika, sa 12 poena iz 15 partija) – smatram „srećnim izuzecima“.
Najviše lične discipline i truda pamtim u diobi drugog mjesta na međuzonskom turniru u Susu 1967. (jedini neporazeni takmičar sa 7 pobjeda i 14 remija), iako je moj rezultat u Portorožu 1958. bio još nešto bolji (sam, pola poena iza Talja).
G. T.: Na Šahovskoj olimpijadi u Dubrovniku 1950. godine, kada je ekipa Jugoslavije osvojila zlatnu medalju, igrali ste na prvoj tabli za našu ekipu. Kakve su Vaše uspomene sa te olimpijade?
Svetozar Gligorić: Ni sami nismo bili svjesni vrijednosti naših rezultata. Od šest članova naše olimpijske reprezentacije ja sam sada posljednji živ. Predsjednik Tito sve je iznenadio poslavši dva aviona u Dubrovnik radi neplaniranog, krasnog prijema za sve ekipe u Belom dvoru.
G. T.: Koji su Vam velemajstori s kojima ste igrali ostali u najljepšem sjećanju i zašto?
Svetozar Gligorić: Imao sam mnogo prijatelja među svjetskim velemajstorima – Botvinik, Smislov, Talj, Petrosjan, Spaski itd., a najdugotrajnije druženje bilo je s Fišerom. Svi su bili izuzetno korektni, a po snazi prvi u svijetu.
G. T.: Jedan od turnira o kojem se i danas, poslije više od pedeset godina, mnogo piše jeste Turnir kandidata u Cirihu. Velemajstor Bronštajn je napisao knjigu o tom turniru, koju mnogi ubrajaju među deset najboljih šahovskih knjiga uopšte. Ipak, u novije vrijeme Bronštajn je iznio i drugačije viđenje, pominjući Sovjetski komitet za sport koji je, po njemu, aktivno djelovao na onemogućavanju velemajstora Reševskog da postane izazivač svjetskog šampiona Botvinika. Kakva su Vaša sjećanja na taj veliki turnir?
Svetozar Gligorić: Dok sam igrao u Cirihu 1953. godine, nisu mi bila poznata dešavanja u taboru sovjetskih učesnika. Sjećam se da je na zatvaranju Turnira kandidata Reševski imao suze u očima, ne mogavši da savlada osjećanja kada nije uspio da se domogne prava da izazove Botvinika.
Ja sam sam previše forsirao u posljednjih pet kola, pokvarivši osrednji plasman, osjećajući pritisak naše dobronamjerne publike koja je očekivala od mene nemoguću senzaciju.
G. T.: Fišer je prvi put došao na turnir u Jugoslaviju krajem pedesetih godina. Kakva su Vaša sjećanja na Fišera iz tog vremena?
Svetozar Gligorić: Fišer je došao u Jugoslaviju prvi put 1958. godine, uoči Portoroža. Iako sam bio dvadeset godina stariji od njega i član svjetskog vrha, bio sam mu jedan od ljubaznih domaćina u Beogradu, videći u njemu prostodušnost i neobično duboku predanost šahu.
G. T.: Koje bi bile Fišerove prednosti, a koje mane u neodigranom meču 1975. sa Karpovom? Kakvi su Vaši utisci o njegovoj igri u meču sa Spaskim 1992. godine?
Svetozar Gligorić: Nemam jasnu predstavu o tome. Velika je šteta što je FIDE nespretno upropastila priliku za meč Fišer–Karpov. U meču sa Spaskim 1992. godine, iako u blizini, pratio sam Fišerovu igru sa nedovoljno pažnje zbog opšte situacije u našoj zemlji i bolesti moje supruge. On sam smatra da je igrao odlično poslije dvadeset godina pauze.
G. T.: Bili ste glavni sudija u meču Karpov–Kasparov 1985. godine. Poslije iscrpljujuće borbe i 48 odigranih partija, meč je prekinut odlukom predsjednika FIDE, F. Kampomanesa, pri vođstvu Karpova 5:3, uz odluku da se igra novi meč. Kakvo je Vaše mišljenje o tom meču?
Svetozar Gligorić: Taj maratonski meč prestao je da bude dobra propaganda za šah od trenutka kada su počele rekordne serije remija i vremenska odugovlačenja koja je dozvoljavao galantni pravilnik u Moskvi.
G. T.: Šta se, po Vašem mišljenju, može učiniti da se popravi stanje šaha u Srbiji i Crnoj Gori?
Svetozar Gligorić: Nemam dobar odgovor, jer postoji izvjesna opšta kriza šaha u svijetu. Dobrodošli pritisak mladih da igraju je sve veći, a broj sponzora manji.
G. T.: Možete li dati savjet mladim šahistima – kako treba raditi na šahu? Koju knjigu biste preporučili?
Svetozar Gligorić: Nužnost pripremanja za svaku partiju ogromno je porasla, kao i uloga kompjutera u ranije nepoznatim širokim mogućnostima informisanja. U obilju materijala i svakodnevnog kabinetskog rada treba ekonomisati vrijeme orijentacijom na proučavanje partija najjačih igrača.
G. T.: Čuju se mišljenja da je došao kraj klasičnog šaha. Šta Vi mislite? U kom pravcu će se šah razvijati u budućnosti?
Svetozar Gligorić: Napisao sam na engleskom jeziku knjigu „Da li ćemo igrati Fišerov šah?“, koja je izašla u Londonu prije godinu i po dana, i tamo se taj problem razmatra na opširniji način. U svakom slučaju, klasični šah i Fišerov šah mogu se primjenjivati uporedo, ne smetajući jedan drugome, a vrijeme će odlučiti o daljoj sudbini „najbolje igre koju je izmislio ljudski um“.
G. T.: Učestvovali ste nedavno na turniru „Rilton kup“ u Stokholmu. Na turniru su igrali i veterani Mark Tajmanov i Viktor Korčnoj. Kakvi su Vaši utisci?
Svetozar Gligorić: Bio sam „počasni gost“, što me je navelo da neplanirano učestvujem. Nisam se pokajao zbog ljubaznih domaćina. Imao sam zdravstvenih problema koji su mi smetali i o kojima sam ćutao, ali neki smatraju da je moj rezultat (+3) zadovoljavajući.
G. T.: Za kraj, koju partiju iz svoje karijere smatrate najboljom?
Svetozar Gligorić: Među stotinama partija ne umijem da odaberem baš „najbolju“.
Zahvaljujem velemajstoru Gligoriću što je našao vremena da odgovori na pitanja u ovom intervjuu putem e-maila.
(Intervju sa velemajstorom Gligorićem obavljen je putem e-maila 23. aprila 2004. godine.)
Нема коментара:
Постави коментар