Andrej Šitihin – 10. jun 2025
Dječaku je svega 10 godina, a već bi mogao postati najmlađi velemajstor u istoriji. A uz to se već dva puta sreo sa Magnusom Carlsenom.
Krajem maja 2025. godine, desetogodišnji ruski šahista Rоman Šogdžijev postavio je nevjerovatan rekord – postao je najmlađi međunarodni majstor u istoriji, ispunivši potrebnu normu na turniru Radničkog. Ni Rоma, ni njegova porodica nemaju namjeru da se tu zaustave – u planu su velemajstorska titula i velike pobjede.
„Čempionat“ je razgovarao sa porodicom Šogdžijev kako bi više saznao o ovom mladom šahovskom geniju iz Rusije – o njegovim interesovanjima, snovima i ciljevima.
„Nemam pametni telefon“
— Rоma, kad si ispunio normu za međunarodnog majstora, šta ti je prvo palo na pamet? Da li si htio da vičeš ‘siii!’ kao Ronaldo ili da lupiš šakom o sto kao Carlsen?
Rоman Šogdžijev — Pa bio sam, naravno, srećan. Ali samo sam se nasmijao, i to je to. Šah nije kao fudbal da se tako burno izražavaju emocije.
— Ko te je uopšte naučio da igraš šah?
Rоman Šogdžijev — Tata me naučio kako se figure pomjeraju, a onda, kad sam počeo stalno da ga pobjeđujem, počeo sam da radim sa trenerom. Sa Dmitrijem Jevgenijevičem Sarangovim.
— Koliko si imao godina kad si počeo da radiš s trenerom?
Rоman Šogdžijev — Skoro pet. Četiri godine i jedanaest mjeseci.
— Sad si i dalje mali dječak, a tada nisi imao ni pet godina. Da li si imao dovoljno strpljenja da treniraš?
Rоman Šogdžijev — Ne sjećam se baš najbolje, ali mama je govorila da sam mogao da treniram i po dva sata. I htio sam još, ali mi trener nije dozvoljavao.
— Koji si razred sad završio? U koju školu ideš?
Rоman Šogdžijev — Završio sam treći, sad sam prešao u četvrti. Idem u Kurčatovsku školu, ali sam tamo rijetko. Uglavnom sam na kućnom obrazovanju, ali dolazim na ispite.
Porodica Šogdžijev u Kurčatovskoj školi
Foto: iz privatne arhive
— Da li je teško?
Rоman Šogdžijev — Ma ne, tamo su zadaci laki. Učitelji su veoma dobri. Prate kako igram, podržavaju me.
— Šahisti su svi veoma pametni, čak i kad su mali. Vjerovatno si već u prvom razredu znao sve iz programa nižih razreda?
Rоman Šogdžijev — Iz matematike vjerovatno jesam. Tata mi je sve objašnjavao unaprijed. A ovako radim isto što i svi u trećem razredu. Čitam knjige. Svidjela mi se „Zlatne ruke“, o dječaku koji je bio loš đak, a onda postao najbolji ljekar na svijetu. Sanjao je da će to postati – i uspio je.
— Šta te još zanima osim šaha? Možda fudbal?
Rоman Šogdžijev — Najviše volim šah. Ponekad igram igrice na automatima ili u sobi sa virtuelnom stvarnošću. Idem na bazen. A, i treniram aikido. Trener mi je čak rekao da mogu dostići dobar nivo. Fudbal ne igram – samo ponekad pogledam najvažnije utakmice.
Rоma pobjeđuje ne samo u šahu, već i u plivanju
Foto: iz privatne arhive
— A kompjuterske igre ili igrice na telefonu?
Rоman Šogdžijev — Ne igram kompjuterske igrice, a telefon nemam. I ne treba mi. Ne mogu sam da idem na turnire, uvijek idem s nekim od roditelja. Imam tablet s internetom, ali na njemu su samo šahovske stvari. Sve vezano za šah mi je zanimljivo.
— Znači, pratiš sve što se dešava u šahovskom svijetu. Šta te najviše iznenadilo prošle godine?
Rоman Šogdžijev — Iznenadilo me što je Gukeš osvojio Turnir kandidata. Kako mu je to uspjelo? Eto, to je to, valjda.
— Da li si očekivao da će Gukeš pobijediti Ding Lirena u meču za titulu?
Rоman Šogdžijev — Jesam, imao je mnogo veće šanse. Ali navijao sam za Dinga.
— Zašto? Gukeš ti je bliži po godinama.
— Bilo mi je jednostavno žao Dinga. Kad je pobijedio Jana Nepomnjaščija, ništa nije pokazao. Loše je igrao, koliko je samo rejtinga izgubio. Htio sam da nešto promijeni u toj situaciji. Nije mu uspjelo.
„Sreo sam se s Carlsenom. Čak dva puta.“
— Reci, Rоma, sa svojih 10 godina već si međunarodni majstor. Da li si imao neku „zvjezdanu bolest“?
Rоman Šogdžijev — Nešto malo jeste bilo.
— I kako si to „izliječio“? Da li si doživio neki poraz?
Rоman Šogdžijev — Tata me izliječio od toga. Više se ne ponavlja.
Rоma Šogdžijev sa direktorom turnira Radničkog
Foto: iz privatne arhive
— A kako te izliječio?
— To bolje njega pitajte.
U razgovor se uključuje otac – Savr Šogdžijev:
Savr Šodžijev— Bilo je toga. Lično imam apsolutnu netrpeljivost prema i najmanjim znacima umišljenosti, nadmenosti. Rоma odmah dobije kritiku. Kada izgubi, često ga natjeram da priđe protivniku, pruži mu ruku i zahvali se na partiji, bez obzira na bolan poraz i suze. Ako on bude poštovao protivnike – i njega će poštovati.
— Rоma, koliko je trajala tvoja najduža partija za tablom?
Rоman Šogdžijev — Znam tačno – 5 sati i 17 minuta. To je bilo 2024. godine na turniru Radničkog. Pet sati je bila ravnopravna pozicija, a onda sam u cajtnotu nadigrao protivnika.
— Da li je to bila tvoja najteža partija do sad?
Rоman Šogdžijev — Ne, imao sam partiju koja je trajala 5 sati i 10 minuta. Imao sam dobijenu poziciju, ali nisam uspio da pobijedim. Bilo mi je baš krivo. Kasnije sam s trenerom analizirao – kompjuter je pokazivao +20 za mene. Ali ja za tablom nisam našao taj potez.
Porodica Šogdžijev
Foto: iz privatne arhive
— Imaš li neki talisman ili ritual prije partije?
Rоman Šogdžijev — Nemam, o tome i ne razmišljam. Samo sjednem i igram.
— Usput, da li ti se nekada desilo da su te natjerali da se presvučeš? Da ne ispunjavaš pravila oblačenja, na primjer?
Rоman Šogdžijev — Ne, sve je bilo u redu. Ali na turnirima za odrasle bilo je slučajeva da su sudije tražile od nekoga da promijeni obuću, mislim. Trudim se da mi bude udobno i toplo. Ali imao sam jedan neprijatan slučaj s garderobom. Prošle godine na Dječijem Kupu svijeta u Batumiju napolju je bilo vruće, a u sali – hladno. Klima je duvala pravo na nas. Stavio sam kapuljaču od duksa na glavu, a sudije su me natjerale da je skinem. Razbolio sam se i zbog toga loše odigrao. Izgubio sam 60 ili 70 rejting poena.
Situaciju komentariše majka mladog šahiste, Saglara Šogdžijeva:
Saglara Šogdžijeva— Sa strane organizatora to je bilo malo čudno – postaviti klimu na tako nisku temperaturu na dječijem turniru. Mogli su bar da upozore djecu i roditelje da će u sali biti veoma hladno ili da odlože početak partija kako bi djeca stigla da se presvuku. Na kraju su se mnogi razboljeli.
— Pratiš li svoje vršnjake? Postavši međunarodni majstor, oborio si rekord Faustina Ora. Da li bi želio da igraš s njim?
Rоman Šogdžijev- Da! Još se nismo sreli. On dobro igra.
— A kad bi birao – da igraš s Orom ili s Magnusom – koga bi izabrao?
Rоman Šogdžijev — Magnusa. On je najbolji na svijetu. Sreli smo se već, čak dvaput.
Saglara Šogdžijeva: Zaista smo se sreli s Magnusom dva puta, Karlsen nam je poklonio knjigu. On i njegov otac su veoma ljubazni. Ali to što ne govorimo engleski omelo je normalnu komunikaciju, iako je Karlsen bio spreman da nam posveti dosta vremena.
— Da li bi želio da budeš kao on?
Rоman Šogdžijev — Volio bih da budem poznat kao Roma Šogdžijev.
— Tvoj naredni cilj?
Rоman Šogdžijev — Da postanem velemajstor. Ali to je teže ostvariti. Koeficijent je drugačiji, protivnici su jači. I volio bih da oborim rekord Abhimanyu Mishre, najmlađeg velemajstora na svijetu.
— Bićeš li razočaran ako ne uspiješ da prestigneš Mišru, ali na primjer oboriš rekord Sergeja Karjakina i postaneš najmlađi velemajstor u Rusiji?
Rоman Šogdžijev — I to je u redu. Ali želim da idem dalje i ostvarujem nove ciljeve.
— Stalno pričaš samo o šahu. Na tabletu – samo šah. Ne bojiš se da će ti to dosaditi? Nije ti nikad palo na pamet da sve batališ i ideš da se družiš s klincima napolju?
Rоman Šogdžijev — Ne, meni je šah jako zanimljiv. A i nisam još ništa postigao.
Savr Šogdžijev: Sad s Romom putujem na Svjetsko ekipno prvenstvo u ubrzanom šahu u Londonu. Turnir je sjajan, planira se učešće gotovo svih svjetskih zvijezda. Veliko hvala FIDE-u i lično Arkadiju Dvorkoviču na pozivu i organizaciji Rominog učešća na prvenstvu.
Krajem septembra u Almatiju će se održati Svjetsko prvenstvo za djecu. Ako Šahovski savez Rusije bude smatrao potrebnim Romin nastup, u dogovoru s trenerskim timom, biće nam čast da ponovo branimo čast zemlje.
Krajem decembra u Dohi će se održati Svjetsko prvenstvo u ubrzanom šahu. Na sličnom turniru Roma je debitovao u Samarkandu 2023. godine i izazvao pravu senzaciju. Tada je imao samo osam godina. Pokušaćemo da ponovimo uspjeh, a ciljevi će, naravno, sad biti drugačiji.
Skoro svi naši lični prihodi, plus sponzorska pomoć od mecena i saveza, odlaze na razvoj Rome i organizaciju putovanja na turnire. Put u Srbiju na turnir u Radničkima koštao nas je 170 hiljada rubalja za njega i mamu. Za London smo predvidjeli skoro pola miliona, uključujući troškove viza. Turniri bliže kući, naravno, koštaju nešto manje.
Mi, iako živimo u skromnim uslovima, nismo navikli da se žalimo. To je naš izbor.
Нема коментара:
Постави коментар