27. jun 2025
Tajna smrti prvog ruskog šahovskog šampiona
Ni danas niko ne može sa sigurnošću reći kako je umro Aleksandar Aljehin.
Šahovski svijet krije mnoge tajne i zagonetke. Mnoge od njih vjerovatno nikada neće biti razotkrivene, ali se ljubitelji crno-bijele igre ponovo i ponovo vraćaju tim misterijama u nadi da će baciti svjetlo na događaje iz davno minulih vremena. Možda najdramatičniji detektivski zaplet u istoriji šaha jeste smrt prvog ruskog svjetskog šampiona Aleksandra Aljehina.
Šahovski kralj umro je prije skoro 80 godina pod veoma sumnjivim okolnostima. Da li je ta smrt bila prirodna? O tome postoje različite verzije. Pokušaćemo da saberemo sve ono što se danas zna.
Šampion u bezizlaznom položaju
Moskovljanin Aleksandar Aljehin bio je čovjek vrlo složene sudbine. Godine 1927. svrgnuo je sa trona Kapablanku, koji je za mnoge tada bio nepobjediv, i sam diktirao tempo svjetskog šaha gotovo dvije decenije. Ipak, imao je zategnute odnose sa mladom sovjetskom državom.
Poslije revolucije Aljehin je emigrirao iz Rusije u Francusku, pod čijom je zastavom i postao svjetski šampion. Nekoliko godina ranije, čudom je izbjegao streljanje u Odesi, iako je imanje njegove plemićke porodice bilo nacionalizovano, a u emigraciji je o sovjetskoj vlasti govorio bez simpatija. Priključivši se redovima francuske vojske u borbi protiv Hitlera, i radeći u sanitetskoj službi, Aleksandar je sa saborcima razmišljao o bjekstvu preko Pirineja u SAD. Njegovi prijatelji su na kraju uspjeli da sprovedu plan, dok je Aljehin u posljednjem trenutku odustao, vratio se u Pariz i predao se fašistima.
Dugo se smatralo da je svjetski šampion pristao na saradnju s nacistima zato što mu je žena bila Jevrejka i šahista je strahovao za njenu sudbinu, međutim savremena istraživanja tu verziju ne potvrđuju. Ipak, nakon završetka rata, mnogi vodeći velemajstori pozivali su da se Aljehin diskvalifikuje i da se sprovede istraga o njegovim mogućim zločinima.
Međunarodna šahovska federacija, koja je prije rata organizovala olimpijade i amaterska svjetska prvenstva, u tom je pitanju nastojala da djeluje odlučno. Prvi predsjednik FIDE, diplomata i pravnik Aleksandar Rueb, bio je jedan od osnivača fonda Maksa Evea, koji je prikupio sredstva za meč za titulu sa Aljehinom. Holandski izazivač osvojio je titulu, ali nije dugo bio najbolji na svijetu: revanš meč pripao je ruskom šahisti. Ipak, Rueb je, naravno, sanjao da svog sunarodnika vrati na tron, uklanjajući Aljehina s puta.
Maks Eve
Foto: Getty Images
Nakon rata, položaj tadašnjeg svjetskog šampiona bio je očajan, a finansijska situacija – prava katastrofa. Bio je uništen, nije imao ni za cigarete. Aleksandar Aleksandrovič, koji se tokom rata nalazio na teritorijama okupiranim od strane Nijemaca, pred kraj sukoba, predviđajući dolazak sovjetskih trupa, preselio se u Portugal, odakle nije bilo izručenja. Ali, maksimum na koji je jedan od najboljih šahista svijeta mogao da računa, bio je da odigra poneki manji turnir u Španiji.
Pedeset trogodišnji šampion polagao je velike nade u poziv za turnir u Engleskoj, planiran za januar 1946. godine, ali američka i holandska federacija uložile su odlučan protest, pa je Aljehin, koji je bezuspješno pokušavao da objasni kako su mu Nijemci prijetili da će mu ukinuti bonove za hranu, na kraju izbačen iz preliminarne liste učesnika.
Položaj je bio gotovo bezizlazan, jer čak ni u Francuskoj Aljehinu, kao vojnom obvezniku koji je prešao na stranu neprijatelja, nije prijetio ništa manje nego sud i zatvor. Pravo spasenje činilo se da bi mogao biti meč za titulu protiv nove sovjetske superzvijezde Mihaila Botvinika, koji je, nakon zakulisne borbe, dobio odobrenje sovjetske vlade.
Dozvola direktno iz Kremlja
Botvinik je žudio da osvoji krunu za svoju zemlju i bio je u sjajnoj formi – posljednjih godina osvajao je turnir za turnirom, usprkos konkurenciji Smislova, Boleslavskog i drugih vodećih sovjetskih šahista. A kvalitet posljednjih partija ostarjelog Aljehina nijie bio najbolji s obzirom na to da je posljednjih godina vodio krajnje nezdrav život i doslovno se pretvorio u ruševinu. Ne samo da je pušio i pio, već je uzimao i druge jake supstance. Botvinik to nije znao, ali je ipak vjerovao da će, zahvaljujući mladosti i ogromnom radu koji je uložio, uspjeti da pobijedi u meču.
Mihail Botvinik
Foto: RIA Novosti
Međutim, protiv očuvanja istorijske tradicije – prema kojoj se svjetski prvak postaje isključivo pobjedom nad aktuelnim šampionom – istupio je predsjednik Svesavezne sekcije za šah i dame, pukovnik NKVD-a Boris Vajnštajn. Govorio je: „Kako mislite da stisnete ruku Aljehinu, ruku do lakta u krvi?“ Na njegovoj strani bili su i mnogi ratni generali koji su štitili šah, kao i samo Berijino ministarstvo! Ali u borbi iza zidina Kremlja lobi Botvinika pokazao se jačim. Veliku ulogu tu je odigrao njegov moćni zaštitnik – sovjetski politički teškaš Vjačeslav Molotov. Uz to, nakon ubjedljive pobjede reprezentacije SSSR-a u radio-meču protiv Amerikanaca, i sam Josif Staljin bio je oduševljen uspjesima sovjetske šahovske škole. Tako je odobrenje stiglo s najvišeg vrha.
Ubistvo ili besmislena slučajnost?
Odluka je bila donesena: šahovska kruna treba da pripadne Sovjetskom Savezu, a meč sa nagradnim fondom bio je potvrđen. Na sjednici Svesavezne šahovske sekcije Botvinik je čak primorao Vajnštajna da podnese ostavku. A do tada su bili u odličnim odnosima – Vajnštajn je često pozivao Botvinika u svoj dom, pomogao mu da se prijavi u Moskvi nakon evakuacije. Ipak, razlika u političkim stavovima pretvorila ih je u doživotne neprijatelje.
Sve je izgledalo spremno za epohalni meč Botvinik – Aljehin. Međutim, taj meč se nikada nije odigrao. Dana 24. marta 1946., aktuelni svjetski šampion pronađen je mrtav u hotelskoj sobi u portugalskom gradiću Eštorilu.
Okolnosti njegove smrti do danas su predmet rasprava. Zvanično se govorilo o srčanom udaru, jer je Aljehin mnogo pušio i volio da pije. Ipak, jedno američko izdanje časopisa Chess Life, pozivajući se na svjedoka obdukcije, objavilo je da je stvarna uzrok smrti bilo gušenje mesom – pronađen je komad mesa dug tri inča koji mu je blokirao dušnik. Tada su pristalice teorije o srčanom udaru počele tvrditi da je upravo srčani napad izazvao neuspješno gutanje, jer gušenje rijetko ostavlja miran izraz na licu – a Aljehin je pronađen s izrazom potpune smirenosti.
Naravno, odmah su počele da se pojavljuju teorije o ubistvu. Pripadnici francuskog pokreta otpora govorili su da ne vide ništa sporno u tome da se "obračunaju" sa šahovskim šampionom – kolaboracionisti su 1946. često likvidirani bez suđenja. Kružile su glasine da je Aljehina pronašao neki francuski odred egzekutora koji mu je presudio zbog saradnje s nacistima. Jedan od konobara hotela kasnije je tvrdio da su ga dvojica nepoznatih ljudi ispitivala „koliko bi koštalo da se jednom gospodinu stavi prah u hranu?“
Nasuprot tome, Aljehinov sin, Aleksandar Aljehin mlađi, tvrdio je da je oca stigla ruka Moskve. Inače, sovjetski agenti – kao i nacistički i saveznički – boravili su u Eštorilu sasvim legalno, jer je Portugal tokom rata bio neutralan.
Krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, smrt Aljehina detaljno je istraživao velemajstor Kevin Spraggett, koji se preselio u Portugal. Otkrio je niz čudnih okolnosti. Tajna policija je možda manipulisala mjestom smrti i tokom obdukcije. A ostaje nejasno: zašto je šampion iznenada insistirao da doručkuje sam, u sobi, i upravo tada se ugušio mesom? Pored njega – neuredna gomila prljavog posuđa i savršeno postavljene šahovske figure.
Ipak, bilo je i onih koji su tvrdili da Aleksandar Aleksandrovič kategorički nije volio da koristi nož i viljušku. A bio je predvodnik plemstva, svjetski šampion, pa je zato volio da jede sam, ne mareći za bilo kakav bonton. Policajac koji je vodio istragu nije mijenjao iskaz: bio je uvjeren da se čovjek jednostavno ugušio i umro.
Spragget je, međutim, usprkos zvaničnoj verziji, došao do zaključka da je Aleksandar Aleksandrovič umro izvan hotelske sobe, a da je scena smrti inscenirana tek nakon što je već bio mrtav. Prema njegovoj teoriji, verzija „ugušio se hranom“ bila je izmišljena da bi se stvorila mirna iluzija i izbjegao međunarodni skandal, koji bi sigurno izbio ako bi se saznalo da je Aljehin ubijen.
Aleksandar Aljehin
Foto: Getty Images
Da li je to mogla biti osveta visokih činovnika NKVD-a, koji su podržavali Vajnštajna i smatrali da se meč Aljehina i Botvinika ni pod kojim uslovima ne smije održati? Ili su ga, obrnuto, likvidirale zapadne obavještajne službe, kako Sovjeti ne bi trijumfalno u Moskvi pobijedili šampiona u padu? I uopšte – da li je uopšte ubijen, ili je to zaista bila prirodna i najbesmislenija smrt šampiona u istoriji?
Izgleda da istinu nikada nećemo saznati.
Inače, sahranila ga je Portugalska šahovska federacija – niko drugi nije imao ko. Novac za pogreb se tražio panično, a sahrana je održana pet dana kasnije od planiranog datuma. Tek deset godina kasnije, njegovi posmrtni ostaci su prebačeni iz Portugala na groblje Monparnas u Parizu.
Ali ono što je najvažnije – čak i u Sovjetskom Savezu, usprkos porijeklu preminulog šampiona, uprkos Aljehinovoj emigraciji i čitavoj teškoj istoriji njegovih odnosa sa SSSR-om, usprkos igranju na njemačkim turnirima i simultankama za oficire Trećeg rajha, ime Aljehina je ugravirano u istoriju i uvršteno u veliki niz domaćih šampiona.
Nemilosrdno vrijeme polako briše iz sjećanja potomaka teške i nezgodne momente iz biografije Aljehina. Ali to da je bio šahovski genije i prvi ruski svjetski šampion – zaboraviti je nemoguće.
