Gulruhbegim Tohirdžonova – jedna od najjačih šahistkinja Uzbekistana. Zbog sukoba s federacijom 2020. godine prešla je u reprezentaciju SAD-a. Ovih dana dogodio se njen dugo očekivani povratak. Šahovski komentator „Gazeta.uz“ Georgij Švanov razgovarao je s njom o najvažnijim, ali i širim temama.
Šahistkinja Gulruhbegim Tohirdžonova ponovo će nastupati za reprezentaciju Uzbekistana. Godine 2020. napustila je tim zbog sukoba s federacijom i prešla pod zastavu SAD-a. Međutim, četiri godine kasnije vratila se, izjavivši da se situacija u uzbekistanskom šahu promijenila.
U intervjuu sa šahovskim komentatorom „Gazeta.uz“ Georgijem Švanovim, govorila je o svom iskustvu igranja za SAD, studijama na Univerzitetu Misuri i planovima za budućnost.
-Koje su emocije povodom povratka?
Gulruhbegim Tohirdžonova: Veoma sam srećna. Nisam očekivala da ću se ikada vratiti ovdje. Ali desilo se mnogo promjena, već sam to više puta rekla. Osjećanja su pomiješana, jer je ovo nešto novo i neočekivano. Ipak, drago mi je što sam se vratila i što ponovo mogu igrati za Uzbekistan.
-Kako su te dočekali u našoj zemlji? Jesu li te možda sačekali na aerodromu?
Gulruhbegim Tohirdžonova: Na aerodromu me nisu sačekali (smije se). Imali smo konferenciju za novinare, novinari su postavljali pitanja. Bilo je zanimljivo čuti šta misle. Ali generalno, susret je bio formalan, da predstavim sebe i svoj povratak.
-Možeš li već zvanično igrati za Uzbekistan? Postoji li neki period čekanja prije nego što se može igrati za novu federaciju?
Gulruhbegim Tohirdžonova: Ako želiš besplatno promijeniti federaciju, moraš čekati dvije godine i ne igrati na zvaničnim turnirima. A ako želiš odmah da nastupaš, moraš da platiš. Ali s tim nije bilo problema.
-Znači, i na Azijskim igrama 2025. i na Olimpijadi 2026. ćeš igrati za našu reprezentaciju?
Gulruhbegim Tohirdžonova: Da.
-Kako si upisala Univerzitet Misuri?
Gulruhbegim Tohirdžonova: Da budem iskrena, nisam se sama upisala – ponudili su mi. Imala sam izbor – igrati samo šah ili studirati. Oduvijek me zanimalo da se posvetim nečemu novom, jer je šah vrlo težak sport koji uzima mnogo živaca. Ipak, vidjela sam sebe kao nešto više od same šahistkinje. Kada sam imala 19 godina, ponudili su mi priliku da istovremeno studiram i igram šah. Pomislila sam da je to odlična ideja i rekla: „U redu, hajde da probamo.“
Na Univerzitetu Misuri tada su tek otvorili šahovsku stipendiju. Bila su trojica momaka i samo jedna djevojka – ja. Smatrala sam da studiranje u Americi pruža mnogo mogućnosti. Prvo, oduvijek sam željela naučiti engleski jezik. Takođe, činilo mi se da je obrazovni sistem u SAD-u bolji od našeg univerzitetskog sistema, posebno tada, prije šest godina.
-Mogla si da izabereš bilo koji smjer?
Gulruhbegim Tohirdžonova: Da. Izabrala sam biznis menadžment.
-Da li je bilo teško uskladiti šah i studije?
Gulruhbegim Tohirdžonova: Iskreno, precijenila sam sebe. Mislila sam da ću sve stići, ali u jednom trenutku je postalo veoma teško. Tokom pandemije nisam mogla da se viđam s porodicom. Neko vrijeme sam morala da učim online. Naši ispiti su ionako teški, a još ih raditi online preko video poziva bilo je dodatno opterećenje. Mislim da nisam iskoristila sve mogućnosti koje je univerzitet nudio, jer sam dvije godine učila online, a dvije godine uživo.
Što se tiče šaha, mislila sam da će biti bolje, ali nije ispalo kako sam željela. Zbog pandemije sam izgubila motivaciju, jer nije bilo turnira. Kada nema perspektive, teško je nastaviti trenirati. Čak i nakon pandemije bilo je teško putovati u Evropu ili Aziju. Nisam to očekivala. Možda bi sve bilo drugačije da nije bilo pandemije.
-Znači, bila si potpuno posvećena studijama i nisi ih žrtvovala zbog šaha?
Gulruhbegim Tohirdžonova: Da, imala sam redovne studije, full-time program, uz dodatne šahovske obaveze. Tri puta sedmično treninzi od dva i po do tri sata. Barem jednom ili dva puta individualni trening s trenerom. Uz to, dodatni timski treninzi. Tako je bilo svake sedmice.
-Da li je to bio trener nacionalne selekcije ili univerziteta?
Gulruhbegim Tohirdžonova: Trener univerziteta, velemajstor Joann-Cristian Chirila.
-Kako si uspjela završiti univerzitet?
Gulruhbegim Tohirdžonova: Dobila sam diplomu iz biznis menadžmenta i minor iz inovacija i preduzetništva. Pošto sam bila na turniru, nisam mogla lično preuzeti diplomu – dobila sam je online. U jednom semestru istovremeno sam studirala, igrala šah i obavljala praksu na univerzitetu kako bih dobila sertifikat. Nije bilo lako, ali ipak sam uspjela.
-Planiraš li da se fokusiraš na šah ili ćeš se razvijati u svojoj struci?
Gulruhbegim Tohirdžonova: Želim da igram šah. Još uvijek imam ambicije. Vratila sam se i ovdje postoje dobre mogućnosti, skoro sve što mi je potrebno da se potpuno posvetim šahu. Naša država veoma podržava šah, tako da želim da nastavim igrati.
Ali u nekom trenutku, kada postignem veće uspjehe u šahu, možda ću nastaviti školovanje. Želim završiti master studije. U šahu možeš biti aktivan dugo, i ja želim igrati što duže, ali ne želim da ostanem samo šahistkinja. To je sjajno, ali mogu biti još nešto. Mislim da to može pomoći i u igri – kada imaš nešto osim šaha, to smanjuje stres.
Takođe, to može biti primjer drugim mladim djevojkama. Njihovi roditelji mi pišu, pitaju šta da rade. Moj primjer pokazuje da se ne mora uspjeti samo u šahu – kroz šah možeš napredovati i na druge načine. Upisala sam univerzitet zahvaljujući šahu, i želim pokazati da je to moguće. Cilj mi je da upišem master studije na jednom od univerziteta iz Ivy League. Ako se trudiš, možeš postići sve. Čak i djevojka „iz kišlaka“, kakva sam bila ja.
-Kako si dospjela u reprezentaciju SAD-a?
Gulruhbegim Tohirdžonova: U SAD-u nema kvalifikacija, sve zavisi isključivo od rejtinga. Ako nemaš dovoljan rejting, ne možeš ući u tim. Ako si prvakinja, možeš birati na kojoj tabli ćeš igrati, ali bez rejtinga nema šanse da uđeš u ekipu. Pravila su veoma stroga.
Ja sam upala po rejtingu, a zatim je kapiten odlučio ko će igrati na kojoj tabli.
-Kakva je bila atmosfera u timu?
Gulruhbegim Tohirdžonova: Igrala sam s njima na dvije olimpijade. Atmosfera je bila odlična. Nismo imali problema – ni među igračicama, ni s trenerima, ni s kapitenom.
U Čenaju, kada sam igrala na prvoj tabli, bila sam nova u timu. Bilo je teško navići se. Imali smo užasan džetleg, zbog čega ekipa nije dobro započela turnir, iako su se djevojke trudile. Pored toga, neko je i bolestan došao.
Kasnije smo se podigli, u posljednjem kolu pobijedili Indiju i podijelili 3–4. mjesto. Nažalost, zbog lošeg starta, završili smo na četvrtom mjestu.
Ove godine, kada smo igrali u Mađarskoj, znali smo da možemo više. Tim je bio skoro isti, ali se priključila Elis Li, što je dodatno ojačalo ekipu. Imali smo sjajan timski duh i veoma talentovane igračice. Ovaj put smo osvojili bronzu.
-Trener ženske reprezentacije Uzbekistana Aleksej Dreev je u nedavnom intervjuu za „Gazetu.uz“ rekao da je unaprijed bilo poznato da principijelno nećeš igrati protiv naše reprezentacije. Koliko su u američkom timu to razumjeli? Nisu li insistirali da ipak igraš, s obzirom na to da si lider ekipe?
Gulruhbegim Tohirdžonova: Nakon jedne od partija imali smo sastanak, i kada je izašao žrijeb, rekla sam da ne želim i neću igrati. Kapiten ekipe je odgovorio: „U redu, razumijemo.“ Naravno, to nije bio neosporan momenat – mogli su reći „moraš igrati“, ali to se nije desilo. To je pozitivno uticalo na atmosferu u timu, jer sam imala povjerenje u njih, a i oni su vjerovali meni i podržavali me.
Očekivali su da ću igrati mnogo partija. Kada igraš na prvoj tabli, atmosfera u timu je drugačija i žele da igraš što više. Ali istovremeno su razumjeli da mi je porodica u Uzbekistanu, da sam tu odrasla i da bi mi to jednostavno bilo neprijatno. Znali su da bi to moglo uticati na mnogo toga. Ako bih tokom partije osjećala da radim nešto pogrešno, to bi se odrazilo na cijeli tim.
Podržali su moju odluku, a ja zaista nisam željela igrati. Takođe su vjerovali u tim, u druge djevojke. U nekom trenutku i one moraju preuzeti odgovornost – nisam mogla igrati svaki dan.
-A ako na sljedećoj Olimpijadi bude meč protiv reprezentacije SAD-a, hoćeš li igrati?
Gulruhbegim Tohirdžonova: (Smije se) Teško pitanje. Trenutno je teško reći, sve zavisi od situacije i odluke kapitena tima. Kao što sam rekla, u SAD-u su prema svemu imali razumijevanja. Ali ako kapiten kaže da moram igrati, šta da se radi?
-Koji je glavni razlog tvog povratka?
Gulruhbegim Tohirdžonova: Svi znaju našu priču, ne želim o tome govoriti. Nikada nisam pričala o tome u intervjuima. Samo sam željela pronaći svoj put. Nisam željela biti uvučena u političke drame i nisam htjela da se moje sestre time bave.
-Nećemo ulaziti u detalje. Da li su se okolnosti koje su dovele do tvog odlaska promijenile na bolje?
Gulruhbegim Tohiržonova: Naravno, promijenile su se. Kao što sam rekla, zahvaljujući našoj državi i onome što radi naš predsjednik. Bila sam veoma srećna kada su me pozvali nazad i kada sam vidjela da se situacija promijenila. Ovo pomaže ne samo sadašnjim šahistima, već i narednim generacijama. Bilo je talenata koji su napustili šah zbog jedne osobe.
Imala sam sreću što je moj otac želio da se bavimo šahom i učinio sve da nam to omogući. Ali nisu svi imali takve mogućnosti. Mnogi talentovani igrači nisu mogli nastaviti karijeru jer jednostavno nisu imali nikakvu podršku. A sada je sve drugačije.
-Govorimo o [prvom potpredsedniku Šahovske federacije Uzbekistana] Husanu Turdijalijevu? Kada si otišla, upravo si njega navela kao glavni razlog.
Gulruhbegim Tohiržonova: Da. On me je jednostavno izbacio iz tima u trenutku kada sam imala najveći rejting među ženama u Uzbekistanu. Druga po rejtingu bila je moja sestra, a iza nje su bile djevojke sa rejtingom 2200−2100. Moja sestra je prestala da igra, a mene su izbacili iz reprezentacije.
-Da li znaš da li taj čovek sada ima neku funkciju u Šahovskoj federaciji Uzbekistana? Da li ste nakon tvog odlaska pokušali da obnovite odnos?
Gulruhbegim Tohiržonova: Takvog pokušaja nije bilo i neće ga biti. Borile smo se protiv njega, borile smo se za pravdu u federaciji i sada mislim da je ona konačno uspostavljena. Ne verujem da on više ima bilo kakvu ulogu u federaciji – čini mi se da ga tamo više nema.
-Koji su tvoji dalji planovi za turnire?
Gulruhbegim Tohiržonova: Planiram da igram otvorene turnire u Evropi, pa ćemo vidjeti kako će se sve odvijati. Dogodile su se velike promjene i moram dobro razmisliti šta dalje. Veoma sam srećna što sam se vratila, ali sada želim malo da stanem i sagledam situaciju.
-Da li i dalje imaš ambiciju da se boriš za titulu svjetske šampionke?
Gulruhbegim Tohiržonova: Ne bih igrala šah bez šampionskih ciljeva. Ako ih nemaš, možeš jednostavno igrati kod kuće, online, za sebe. Ako sam se vratila i ako igram na Olimpijadi – znači da imam velike ciljeve. Ne znam da li je ispravno igrati šah s ambicijama, ali meni su one veoma važne, i da – imam šampionske ciljeve. Vjerujem da se i dalje mogu boriti za tu titulu.
Gulruhbegim Tohiržonova je rođena 16. jula 1999. godine u Taškentu. Već sa 17 godina (2016) dobila je zvanje velemajstora među ženama. Tokom karijere osvojila je nekoliko prestižnih titula: FIDE majstor (2013), internacionalni majstor među ženama (2015), velemajstor među ženama (2016) i internacionalni majstor (2024).
Već 15 godina se aktivno bavi šahom i ušla je u osam najboljih na Svjetskom kupu. 2016. godine osvojila je srebrnu medalju na Kupu azijskih nacija u ženskoj kategoriji. U poslednjih pet godina, dok je istovremeno studirala u SAD-u, nastupala je na najvećim turnirima u Americi, gdje je više puta osvajala nagrade. 2021. godine zauzela je drugo mjesto na Ženskom prvenstvu SAD-a, nakon čega je postala članica američke reprezentacije.
Na Svjetskoj šahovskoj olimpijadi 2022. godine osvojila je 7 poena iz 10 mogućih, nastupajući za SAD. Na 45. Svjetskoj šahovskoj olimpijadi 2024. godine igrala je na prvoj tabli tima SAD-a.
Нема коментара:
Постави коментар