Preminuo je 10. svjetski šampion u šahu Boris Spaski
Piše: Juri Goljšak
Komentator „S E“, 27.februara 2025
Boris Spaski
Foto Grigorij Filipov, arhiv „S E“
U 89. godini života preminuo je 10. svjetski šampion u šahu.
Bilo je veliko zadovoljstvo razgovarati sa Spaskim. Oblačeći se u predsoblju, hvatao sam njegov prijateljski, gotovo nježan pogled. Shvatao sam ali ne potpuno da ovdje, na moskovskoj periferiji, provodi svoje posljednje godine jedan od najvećih ljudi 20. vijeka. U jednosobnom stanu na prvom spratu. A mi smo sa njim upravo razgovarali tri sata.
Vjerovao sam u najčudnije stvari koje je govorio prilikom rastanka. Na primjer, do posljednjeg dana Boris Vasiljevič nije sumnjao da je meč sa Fišerom trebao da pobjedi. Usprkos svemu.
Ispričao je toliko nevjerovatnih stvari o meču iz 1972. godine da je bilo teško povjerovati: zar glavna tajna nije otkrivena? Da li je ostalo još nešto?
Zamrznuo sam se od iznenađenja, a zatim izgovorio neko uzdahnuće. Podrazumijevajući: „Misli li to...?“
Spaski je odgovarao izbjegavajući direktan odgovor, prateći svoje riječi takvim poluosmijehom da je bilo jasno: iza tog meča stajalo je još nešto, o čemu ne treba da znamo svi. Možda će jednom...
Tu tajnu Spaski nikada nije otkrio — ni meni i Saji Kružkovu, ni drugom moskovskom novinaru kojeg je obasuo pažnjom u kasnijim godinama.
Zaista, zaista žao.
Čak i u starosti, Spaski je bio nevjerovatno lijep — i ne znam šta mi je donijelo veće zadovoljstvo: fotografisati Borisa Vasiljeviča ili ga ispitivati. Na kraju se sve pomiješalo — ja, ukočen sa fotoaparatom u rukama, iznenada bih počinjao da postavljam pitanja.
Za trideset godina novinarstva nisam često sretao genijalce, ali Boris Spaski je bez sumnje bio jedan od njih. Čak mi se činilo da gleda kroz nas, ne zadržavajući pogled. Njegove oči bile su usmjerene ka nečemu, njemu poznatom svemiru.
Ali odjednom bi pogled postao prodoran, kao da procjenjuje poziciju. Počeo je da se sjeća svoje mladosti, prve ljubavi, adresa starog Lenjingrada. Čak bi sve to razlagao na svoj način:
— Ja sam Petrograđanin!
— Zašto baš Petrograđanin?
— Petrov grad. Više volim Petrograd nego Sankt Peterburg ili Lenjingrad. Posljednji put sam bio kod kuće u martu prošle godine. Posjetio sam prijatelje, bio na rođendanu Žoresa Alferova.
— To je kuća vašeg djetinjstva?
— Nevski, 104, stan 2. Komunalni stan. Kasnije smo se preselili u 8. Sovjetsku. U vrijeme perestrojke sam otišao tamo. Bio sam užasnut — isti ulaz, isti miris, isti pacovi. Od tada nisam bio. Zanimljivo, da li se nešto promijenilo?
— Koje mjesto iz lenjingradske mladosti često pamtite?
— Aničkov dvorac, gdje je bio šahovski kružook, išao sam prije otvaranja. Stajao sam kod kapije, gledao u Fontanku...
**
On se oporavio nakon dva teška moždana udara. Razmišljao je briljantno. Bolje nego bilo ko od onih koji dolaze u njegovu sobu u posjetu.
Na bolesti je gledao s podsmijehom:
— Dva moždana udara za deset godina. Prvi se desio u San Francisku, tamo sam držao šahovsko predavanje. Operisali su me uspješno, već sam hodao sa konjem. Drugi put me udarilo u Moskvi. Držim se, živ sam! Ali lijeva ruka i noga loše funkcionišu. Štrajkuju. Ali glava radi.
Pokušao sam da fotografišem Boris Vasiljeviča sa strane u toj oskudnoj prostoriji. Malo sam dotakao neku metalnu stvar i iznenada shvatio da je veliki šampion u invalidskim kolicima.
Sve je to bilo očigledno, drške tih kolica nisu bile prekrivene ćebetom, ali prije sam gledao i nisam vidio. Nisam mogao da prihvatim da Spaski ne hoda svojim nogama — bio je toliko živ, šarmantan. Čak i mlad.
Mi smo odložili pripremljena pitanja i razgovarali o životu. O ženama, o automobilima. Boris Vasiljevič je znao mnogo o oba. Sjećao se kako je jednom zaspao za volanom — i čudom preživeo.
— To je bila prava avantura? — smješkao se Spaski.
— Još kakva! — klimali smo glavama.
— To je bilo u istočnoj Nemačkoj. Spasili su me „čepovi“ koji su bili duž njemačkih ivica puta. Ako vozač zaspi, sklizne tamo i proizvodi zvuk pod točkovima. Odmah sam se trgnuo. Za mnom je išao prijatelj — vozio je u Moskvu „Mercedes“ za nekog Arapa. Kažem: „Kolja, ne mogu da vozim. Leći ću da spavam.“
Članak je izašao — i šahovski znalci su bili spremni da nam ostapovski bace šaku figura u lice. Uzvikivali su:
— O čemu ste pričali?! Dobili ste takvu priliku — da pitate Spaskog! A vi?! Umjesto da saznate sve o teoriji otvaranja, vi ste pričali o nekom „Renou-16“...
A ko će brinuti o teoriji otvaranja. Bilo nam je tako lijepo, tako opušteno i toplo pored njega, da se sjećam te večeri sa blaženstvom.
**
Spaski se osjećao toliko prijatno da je rado govorio o najintimnijim stvarima. O nedavnom bjekstvu iz Pariza od francuske žene. O gubitku čitave šahovske arhiva:
— 2012. godine morao sam da pobjegnem iz Francuske, neka sve ostane tamo. Samo da budem živ!
Znali smo da je pitanje bilo ozbiljno. Ali nismo pretpostavljali da je na kocki bio život velikog šampiona. Spaski je uvjeravao — željeli su da ga ubiju. Zbog toga je njegov sadašnji život pomalo neskladan u svakodnevici — ali u duši mir. Najgore je iza njega.
Nadu da će se izvući iz beznadežnog položaja Boris Vasiljevič nije gubio. Da završi partiju bar remijem.
— Moram da manevrišem — po čitavoj tabli... Plus vodim rat!
— Kakav rat?
— Razvodim se sa francuskom ženom i izlazim čist iz svega. Gubim čitav imetak!
— Baš sve?
— Da. Možda ću uspjeti da spasim šahovsku arhivu. Supruga je tvrdoglava. Francuski sin isto. Niko ne kaže „ne“. Formulišu to ovako: „Dođi ti sam i pokupi.“ A to je, s mojim zdravljem, komplikovan manevar. Već sam se pomirio da su gubici neizbježni.
— Šta biste prvo iz arhiva iznijeli?
— Dvije rukopisne sveske. Skoro sam završio knjigu pod nazivom „Drama meča“.
— O meču sa Fišerom?
— Ne, o meču koji je Korčnoj pobijedio u Beogradu. Još u arhivi imam knjige koje su mi bliske. „Maska i duša“ Šaljapina, memoari Jurija Morfessija. Tu su i fotografije, nagrade.
— Koje nagrade?
— Medalja šampiona svijeta. Sa raznih olimpijada, na kojima sam pobijedio sa sovjetskom reprezentacijom.
— Krunu šampionu svijeta nisu dodjeljivali?
— U naše vrijeme dodjeljivali su samo lovorov vijenac. Taj lovor je odmah išao ženama.
— Za supu?
— Pa da. Vijenac je trajao dugo. O tome smo pričali sa Botvinikom. On je prvi vijenac takođe dao za supu, a drugi sačuvao. Sazreo je, postao mudriji!
U čijim rukama je sada sve ovo? Na kojem aukciji će se naći rukopis knjige? Vrijeme će pokazati...
Možemo da pričamo o nečemu apstraktnom — i Spaski iznenada zadrhti. Ne čekajući pitanja o Fišeru, počinje sam da priča. Objašnjavao je strastveno, živahno. To nam je laskalo — kao da je sa nama na istom nivou.
A veliki Bobi, u to vrijeme već 8 godina kako je bio sahranjen u islandskoj zemlji, izgledao je u njegovim pričama kao pomalo nespretan, ali strašno darovit dečko.
Boris Vasiljevič iskreno nije mogao da shvati kako je izgubio svoju titulu. Doslovno je bio frustriran.
Bilo nam je čudno da razmišljamo da je čitavo to nezadovoljstvo prema sebi još uvijek živo, čak 44 godine nakon meča.
— Mogao sam sve da prekratim, da odem kao pobjednik!
— Da li ste bili u pravu što ste ostali?
— Sada, gledajući unazad, mislim da je to bila greška. Trebalo je da dam Fišeru šansu da postigne svoje. Počeo je da predaje meč! Zamislite da smo mi bili dva boksera. Ako jedan kaže: „Gotovo, predajem se!“ – prihvati predaju! Ali ja sam to odbio.
— Da li je on shvatio da predaje?
— Naravno! Na drugu partiju nije došao. Sudija je uključio sat i zabilježio Fišerov poraz. Do tog meča, nije me dobio nijednu partiju.
— Došli ste na treću partiju — i prvi poraz.
— Da. Fišer je stekao ogromnu sigurnost. Shvatio je da može da se bori.
— Sovjetski zvaničnici nisu insistirali na vašem odlasku?
— Pa, naređivali su! Predsjednik sportskog komiteta Sergej Pavlov je pola sata razgovarao sa mnom telefonom. Napisao mi je šta treba da radim: „Pišeš protest za ovo, za ono, odlaziš...“ Ali ja sam se usprotivio — igraću! Budala, naravno. Ipak je meč prevazilazio lične interese.
— Sudeći po svemu, bili ste sigurni da ćete pobijediti Fišera?
— Bilo mi ga je žao. Vidio sam — dečko polako gubi razum! A odnosio sam se prema Bobiju dobro. Korčnoj je za normalnu igru morao da mrzi protivnika. Ja nisam takav. Nasuprot mene sjedio je pomahnitali dječak. Kakva mržnja tu može da bude?
Ali u meni je morao da se probudi sportista, za kojeg je pobjeda najvažnija. Nisam smišljao nikakve trikove. Za razliku od Fišera, koji je stalno davao izjave o svemu. Jednom je optuživao Islanđane kao organizatore, zatim predsjednika FIDE Maksa Eve-a, pa sovjetsku stranu. Ptice su prestale da pjevaju u Reykjaviku — ko je kriv? Spaski! Tek kasnije mi je postalo jasno — sav ovaj pritisak je bio smišljen.
— Stvarno?
— Iza Fišera je stajao ideolog po imenu Lombardi. Njegova ideja bila je da me stalno drži pod psihološkim pritiskom. Iako sam već tokom meča osjećao da — neko jako pritiska Bobija. Tada sam mislio da je to Kramer, ludak koji je obletao oko Fišera, uznemiravao ga...
— Da, to je bio potpukovnik koji je predvodio Šahovski savez SAD?
— Ne, potpukovnik je bio Edmondson. A Kramer je bio biznismen. Nevjerovatno bučan!
-Propustio sam još jedan trenutak — prije treće partije došlo je do skandala između glavnog sudije Lotara Šmita i Fišera. Bobi je vikao: „Hej, začepi!“ Kakav razgovor?!
— Šta vi imate s tim?
— Trebalo je jednostavno da ustanem: „Bobi, dosta za danas. Igraćemo sledeći put!“ Prethodno se sa mnom sastao Eve: „Borise, možete da napustite meč u bilo kojem trenutku, shvatiću tu odluku. Bobi se ponaša užasno. Nikada nijedan kandidat sebi nije dozvolio ovo...“ Čuti od predsjednika FIDE tako iskrenu izjavu — nevjerovatan slučaj!
— Dakle, on se prema Fišeru ponašao loše.
— 1975. godine Eve mu je osvetio — oduzeo mu titulu šampiona svijeta i bez meča dao je Karpovu. Ali to je već druga priča.
— Da li ste se ikada sreli sa Lombardijem?
— Prije tri godine na turniru za velemajstore starije od 75 godina u Drezdenu. Lombardi je dolazio. Prenijeli su mi njegove riječi o meču sa Fišerom: „Željeli smo po svaku cijenu da izbacimo Spaskog iz ravnoteže. On nije smio da razumije šta se dešava...“ Pri tome, najviše su se bojali da neću izdržati i neću zalupiti vratima.
— Bili ste na ivici.
— Mislim da su znali šta se dešava u mojoj ekipi.
— Kako to?
— Uzeo sam za pomoćnika Iva Neja iz Estonije. On se ispostavio kao američki špijun. Dogovorio se sa Robertom Birnom, koji je vodio šahovsku rubriku u New York Timesu, da postane koautor knjige o meču. Nej je bio upoznat sa svim našim planovima, a Amerikanci su čekali od njega informacije. Da sam se odlučio za odlazak, odmah bi obavijestili Fišerovu ekipu.
— Kako je KGB dozvolio takvog čovjeka u vašoj ekipi?!
— Kakav KGB... Znam samo da je Komitet poslao svog čovjeka da provjerava stolice. Noću.
— Zašto?
— Pojavila se informacija da je u jednoj od njih ubačen neki čudan element. Umetak! Na kraju je islandska policija stvarno našla u stolici nešto slično.
— Šta je to bilo?
— Drveni umetak. Naravno, nije imao nikakvog uticaja. Policajac koji je to pronašao zadržao je tu stvar kao uspomenu.
Boris Spaski i Anatolij Karpov.
Foto: Aleksandar Fedorov, „SE“
Spaski je pričao tako umjetnički, uporno, da smo se svi osjećali kao da smo u 1972. godini. Govorio je o islandskoj stolici — i mi smo je vidjeli. Nešto hipnotičko! Nije ni čudo što je osjetljiv na te stvari Bobi želio pobjeći nakon druge partije...
Osjetilo se da je taj meč još uvijek prisutan kod Spaskog noću. Treću partiju sa Bobijem je ponovo igrao iznova.
Mnogo smo čuli o duelima Karpova sa Korčnojem, pročitali narandžasti pamflet „U dalekom Bagiju“, sami smo tražili razgovore sa Korčnojem i Karpovom...
Ali da je u meču Spaskog i Fišera došlo do infiltriranja špijuna — to je bilo nešto novo.
Nama je bilo veoma teško da napustimo njegov stan. Shvatili smo — teško da ćemo se ponovo naći ovdje. Jedan susret sa kraljem je sasvim dovoljan. Kakav god bio srdačan, drugi neće doći.
Nismo ni pružili ruku Spaskom — dotakli smo je na rastanku, kao da se radi o božanstvu. Jedva smo dodirivali njegove prste. Ponovo vjerujući i ne vjerujući da je to zaista Boris Spaski. Za kojim je čitav Sovjetski Savez ludovao šezdesetih.
Danas, devet godina nakon našeg razgovora, vrlo dobro se sjećam njegovog glasa. Iako obično njega zaboravljam odmah. Ostao je i snimak: ja se poštovanjem klanjam nad Borisom Vasiljevičem. Svakako ću ga pronaći još danas.
Svjesno smo sporo vezivali čizme, skoro naslijepo — ne skrećući pogled sa portreta na zidu, sa knjiga o ruskoj istoriji. Na koju je Spaski, naravno, imao duboko ličan, neformalan pogled.
Željeli smo da se vratimo i ponovo se poklonimo. Ponovo da osjetimo njegovo prijateljstvo. Jako mi je žao što nije prešlo u prijateljstvo — ali Spaski je već bio veoma star.
I sada ne vjerujem da smo bili sa njim.
Zbogom, Borise Vasiljeviču. Geniju prošlog vijeka.
Нема коментара:
Постави коментар