Prije 50 godina, 3. aprila 1975, Anatolij Karpov prvi put je postao svjetski šampion u šahu. To je bilo najkontroverznije prvenstvo u istoriji, jer je tadašnji prvak svijeta Robert Fišer odbio da brani svoju titulu, pa je Anatolij Karpov, sa samo 23 godine, postao nosilac najprestižnije titule. U intervjuu za „Moslentu“, Karpov je govorio o susretima sa Robertom Fišerom, svom prvom stanu u Moskvi i susretu sa poznatim ekstrasensom. U nastavku slijedi monolog svjetskog šampiona.
Student Anatolij Karpov sa priznanjem osvojenim na X Svjetskom juniorskom prvenstvu u šahu.
Foto: Šidlovski / RIA Novosti
O ocu i šahu
Šah igram od svoje četvrte godine. Otac mi je bio prvi učitelj i prvi protivnik. Već tada sam osmišljavao sopstvene poteze i pravila. Usput, moj otac je bilježio sve moje ideje.
Kasnije sam počeo da pohađam šahovsku sekciju pri metalurškom kombinatu. Dobro se sjećam svog prvog ozbiljnog meča – protiv sedamdesetogodišnjeg Morkovkina, poslije moje pobjede poslali su me na turnir. U listu „Čeljabinski radnik“ objavljen je članak o meni.
Imao sam sreće s roditeljima i mentorima. Moj talenat je lako mogao biti ugušen u samom početku, kao što se to dogodilo mnogima.
O nervima i pritiscima
Moj otac je od samog početka postavio pravilo: „Igraj smireno – bez suza i nerviranja.“ Ako bih počeo da se uzrujavam ili nerviram, on bi jednostavno odlazio. Još od djetinjstva sam se trudio da emocije ostavim po strani.
Šah donosi izuzetno jak psihološki pritisak, a mnogi ga ne mogu izdržati.
SSSR. 1. jun 1977. Velemajstor Anatolij Karpov i njegov trener Semen Furman tokom analize šahovske studije.
Foto: Naumenkov Nikolaj / Smoljski Sergej / TASS
O Fišeru i njegovoj sudbini
Robert Fišer je bio apsolutni šahovski genije. On je pripadao budućnosti, razmišljao je drugačije od svih nas.
Fišer je sebe smatrao građaninom svijeta, a ne samo Amerike, ali to tada nije bilo prihvatljivo. Oštro je kritikovao američku vladu i globalni poredak, zbog čega je bio prognan. Umro je na Islandu, zemlji koja mu je pružila utočište. Umro je kao lutalica. Naravno, nije zaslužio takvu sudbinu.
„Sreo sam Fišera tri puta – u Teksasu, Japanu i Španiji. Naša prva razmjena bila je kratka – tada je bio na vrhuncu slave. Pružio mi je ruku, pažljivo me pogledao i otišao dalje.
Nije mi djelovao kao ludak, iako su ga mnogi već tada tako opisivali. Jednostavno, nisu ga razumjeli. Sa genijima je često tako.“
© Kadar iz filma "Šampion svijeta"
O Tobiju Megvajeru i filmu „Šampion svijeta“
Američki reditelj Edvard Cvik snimio je loš film o Fišeru – „Žrtvujući pješaka“, sa Tobijem Megvajerom u glavnoj ulozi. Film sadrži brojne faktografske greške, ali najgore je što potpuno iskrivljuje Fišerov lik.
Snimali su ga kada Fišer više nije bio živ, pa su mogli da rade šta god su htjeli. Tako su i napravili lažnu priču.
Ja sam sa filmom „Šampion svijeta“ imao mnogo više sreće.
O Hrabenskom i Jankovskom
Neposredno sam učestvovao u stvaranju filma „Šampion svijeta“, počevši od scenarija. Dolazio sam na snimanja, posmatrao proces. Sa glumcem koji me je tumačio, Ivanom Jankovskim, nisam mnogo komunicirao. Iskreno, nisam ni pomislio da će moći da se transformiše u mene kao mladog šahistu. I danas me fascinira – kako je to uspio, s obzirom na to da nije šahista i da vrlo malo zna o šahovskom svijetu!
Ivan mi nije sličan ni fizički ni karakterno, ali je nevjerovatno uspješno prenio moju suštinu, potpuno se posvetivši ulozi.
Odličan posao je uradio i Konstantin Hrabenski. Ali ono što me posebno iznenadilo jeste koliko Hrabenski liči na Korčnog – čak i fizički! Dok sam gledao film, na ekranu sam vidio Korčnoja, a ne Hrabenskog. Eto, to je prava moć umjetnosti!
O svojim stolicama i Milošu Formanu
Inspirisao sam velikog reditelja Miloša Formana na snimanje filmova. On je otkupio sve stolice na kojima sam sjedio tokom velikih šahovskih turnira.
Miloš mi je lično ispričao kako su mu te stolice pomagale u radu. U svim njegovim stanovima nalazile su se moje stolice…
Znao sam mnoge velike umjetnike i i dalje održavam kontakte s ljudima iz pozorišta i filma, ali smatram da je zlatno doba kinematografije prošlo. Danas tehnička strana ubija umjetnost.
© Foto: V. Baranovski / РИА Novosti
O disciplini i talentu
Ne smatram sebe najtalentovanijim šahistom. Bilo je i mnogo darovitijih. Moje najveće oružje je čelična disciplina.
Ja sam izuzetno organizovan čovjek. Za razliku od Borisa Spaskog, koji je imao fenomenalno pamćenje, ali nije mario za planiranje.
Spaski bi, recimo, imao turnir u maju, a tek u aprilu bi se toga sjetio. Stalno je sebi stvarao nepotrebne prepreke koje su mu oduzimale mnogo energije i vremena.
O svojim stanovima i Moskvi
Prije nego što sam se preselio u Moskvu, živio sam u Sankt Peterburgu. Međutim, često sam putovao na međunarodne turnire i uvijek – preko Moskve. Zbog toga je ministar sporta zamolio da mi se obezbijedi službeni dvosoban stan u glavnom gradu.
„Ja sam prvi sovjetski sportista koji je dobio službeni stan. Ali, kada sam dobio privatni stan, dobrovoljno sam se odrekao službenog, iako me niko na to nije primoravao.“
Poslije mene, u tom stanu dugo je živio jedan od najboljih fudbalskih trenera, Valerij Lobanovski.
Danas živim u blizini Sadovog prstena. Volim da šetam ulicama. Moj omiljeni dio grada je Gogoljev bulevar, Ostoženka. Obožavam Vorobjove gorе.
Simultanka svjetskog šampiona u šahu Anatolija Karpova sa studentima Sanktpetersburškog državnog univerziteta u zgradi Dvanaest kolegija. Član Komiteta Državne Dume Rusije za nauku i visoko obrazovanje, svjetski šampion u šahu Anatolij Karpov (desno) tokom simultanke.
© Foto: Artem Prjahin / Kommersant
O ekstrasensima i pamćenju
Sa mentalistom Jurijem Gornim upoznao sam se odmah nakon što sam pobijedio Viktora Korčnoja. Sjećam se kako sam ga pozvao u svoj službeni stan.
Bio sam zapanjen – pogađao je moje misli, brojeve stranica knjiga koje sam otvarao dok sam bio u susjednoj sobi. Ali najviše me impresionirala njegova sposobnost da u glavi množi šestocifrene brojeve.
Jurij je svakodnevno trenirao ovu vještinu. O šahu nismo razgovarali. Međutim, poslušao sam njegov savjet i počeo svakodnevno da treniram pamćenje i mozak.
Čak i sada, dok se odmaram i prolazim terapije u sanatorijumu „Nikolina Gora“, i dalje vježbam svoje pamćenje.
Autor: Anton Zaleski
Нема коментара:
Постави коментар