Autor: Yuri Averbakh
Predgovor: Garry Kasparov
2012
Russell Enterprises, Inc.
Milford, CT USA
1.nastavak
Šah - “kraljevska igra” - drevna je društvena igra stara oko 1.500 godina. Mnogo je legendi o nastanku šaha, ali većina njih su narodne priče daleke od stvarnosti.
Iako je o šahu napisano više knjiga nego o svim drugim igrama zajedno, o njegovoj istoriji postoji relativno malo literature. Tema zahtijeva duboko znanje i suočava se s mnogim nepoznatim zamkama.
U ovoj knjizi, legendarni ruski velemajstor Jurij Averbah iznosi istraženu i dokumentovanu teoriju o porijeklu, razvoju i širenju ove popularne igre, uz više od trideset sjajnih kolor ilustracija.
O autoru
***************
Predgovor
Istaknuti edukator
Novija istorija šaha kao kulturnog fenomena, koji prožima sve sfere društvenog života, često je mladim šahistima zasjenjena trenutnim razvojem kompjutera i usmjeravanjem na takmičenja. Ova sasvim drugačija dimenzija šaha, kao dijela ljudske kulture, datira vijekovima unazad, a naročito je izražena tokom posljednjih 400-500 godina, kada se razvoj igre poklopio s usponom određenih nacija. Nesumnjivo, najbolji šahisti svake epohe bili su usko povezani s vrijednostima društva u kojem su živjeli; njihov stil igre i ideje odražavali su promjene u kulturnom, političkom i psihološkom kontekstu.
Danas je vrlo malo ljudi koji predstavljaju ove vijekovne tradicije. Jedan od vrlo malog broja je najstariji velemajstor na svijetu, Jurij Lvovič Averbah, koji je dugo bio važna figura svjetskog šaha, živa inkarnacija njegove neraskidive veze sa društvenim i kulturnim životom. Interesi ovog izuzetnog erudite i svestranog čovjeka uvijek se protezao daleko izvan šahovske table.
Da vas podsjetim da je Averbah bio veoma jak šahista, učesnik dva međuzonska turnira (1952. i 1958.) i čuvenog turnira kandidata u Cirihu (1953.). Njegov uspjeh na državnim prvenstvima, uključujući i njegovu pobjedu 1954. i diobu 1.-3. mjesta 1956. pokazuju snagu njegove igre. Niko nije mogao slučajno da postane šampion SSSR-a! Vjerovatno njegova dostignuća bi bila veća da nije takvih poznatih ličnosti kao što su Keres, Smislov, Bronštajn, Petrosjan, Geler, Spaski, Talj i Korčnoj koji su jurišali na šahovski Olimp u svojim najboljim godinama...
Jurij Lvovič je postepeno prešao na druge vrste šahovske aktivnosti. On je postao trener, novinar, pisac, istoričar, a od 1962. godine vodi časopis Šahmati u SSSR. U to vrijeme Averbah je već bio poznat kao vodeći teoretičar u završnici. Njegovo temeljno višetomno djelo Šahovske završnice i popularni meki uvez Šahovske završnice: Osnovno znanje podučavale su generacije šahista. Njegov pristup izučavanju završnica, kao i drugim aspektima šaha, uvijek je bio veoma temeljan i naučan. Kao rezultat toga na desetine tipičnih pozicija su neraskidivo povezane sa njegovim imenom. U inostranstvu je čak dobio nadimak „Mr. Endgame.” (“Gospodin završnica”). Još se sjećam kako su nam rekli u Dvorcu pionira u Bakuu, da za završnice moramo proučiti Averbaha. Njegov doprinos teoriji otvaranja je takođe izuzetan. Razvio je originalni plan protiv Kraljeve indijske odbrane, što je na odgovarajući način nazvan Averbahov sistem.
Tokom 1970-ih i 1980-ih, punih petnaest godina, vodio je nedjeljnu TV emisiju Škola šaha, koja nije imala ekvivalent u svijetu. U domovima širom zemlje mogla se čuti smiješna pjesma (parodija na drugi program) sa sledećim stihovima: „Samo je jedan korak od velikog do smješnog: Škola Šaha je vođena od strane Averbaha.“
Osim toga, Yuri Lvovich je bio na istaknutim pozicijama u nacionalnim i međunarodnim šahovskim federacijama. On je ugledan sudija, i bio je glavni sudija, posebno za moje mečeve sa Karpovom (1984/85), Shortom (1993) i Kramnikom (2000), kao i na svjetskoj olimpijadi (1994) i FIDE svjetskom prvenstvu (2001). Teško se prisjetiti velikog šahovskog događaja koji je bio bez njegovog učešća.
Možda nijedan drugi istaknuti šahista 20. vijeka nije imao tako bogat stvaralački život. Ova nevjerovatna raznovrsnost čini Averbaha tako jedinstvenim u istoriji modernog šaha. Nije bilo igrača sa takvim enciklopedijskim šahovskim znanjem posle Drugog svjetskog rata.
Averbahovo ime takođe posebno pamtim jer je on bio sam prvi velemajstor kojeg sam pobijedio. Bilo je to u simultanci uz korišćenje sata (“hendikep meč”- prevodilac) tokom nacionalnog turnira između Dvoraca pionira (1974). Doduše, imao sam sreće: partija je prekinuta kada sam imao pješaka više, a sudija mi je dodijelio pobjedu, iako pobjeda ne bi bila laka i sumnjam da bi jedan, tada još ni 11-godišnjak, bio u stanju da pobijedi samog Averbaha. Zatim u SSSR-u na timskom kupu 1982. uspio sam pobijediti Yurija Lvovicha u komplikovanoj završnici sa topom, lovcem i pet pješaka protiv topa, skakača i četiri pješaka (svi pješaci su bili vezani) i bio sam jako ponosan na ovu pobjedu nad renomiranim stručnjakom za završnice.
Zato nije čudo što je takav enciklopedijski um oduvijek imao želju ne samo da razumije korijene određenih istorijskih događaja (on je autor fascinantne knjige U potrazi za istinom), ali i za rješavanje misterija šaha i da poveže razvoj šaha sa evolucijom čovječanstva u cjelini.
Ovo je, naravno, izuzetno težak zadatak i niko ga do sada nije mogao da uradi. Ali ko je ako ne Averbah bio najbolje opremljen za poduhvat za tako ogroman projekat! Možda nije sve u ovoj revolucionarnoj knjizi neosporno, ali bez sumnje se dobro uklapa u život i rad Jurija Averbaha, izvanrednog šahovskog pedagoga današnjice.
Garry Kasparov
Moskva, avgust 2010
Od autora
Šah je drevna igra. Star je oko petnaest stotina godina. Šah je nastao u Indiji, a njegov nastanak bio je izazvan ovom potrebom: vladari i viši slojevi indijskog društva morali su da nauče kako da vode rat, jer su na početku našeg milenijuma horde nomada iz Centralne Azije počele da se slivaju sa sjeverozapada u Indiju.
Postoji mnogo legendi o tome kako je šah (na hindu jeziku - chaturanga) izmišljen. Većina njih su iz narodne predaje i daleko su od stvarnosti. Naravno, šah nije izmišljen odjednom i od strane jedne osobe. Kao složena ratna igra u kojoj um pobjeđuje, šah se razvijao kroz dugi evolucioni proces. Nažalost, ne postoje arheološki nalazi koji potvrđuju ovu uglavnom logičnu hipotezu.
Nakon Indije, šah je prodro u Iran, a perzijsko visoko društvo je počelo da ga igra. Šah nije samo učio kako da se bori, već i kako da se ostane pod kontrolom. Nije čudo što se Ardaširu I, osnivaču Sasanidskog carstva, pripisuju riječi: "Čudno mi je da vidim padišaha koji ne zna da igra šah. Kako će on upravljati kraljevstvom?" U Iranu, šah je postao sredstvo za vaspitanje mladih prinčeva. U 7. vijeku, Arapi su osvojili Iran i upoznali se sa šahom. U islamskom svijetu, šah je morao da prođe kroz tešku borbu za opstanak. Neki imami su pokušavali da zabrane igru jer je Kuran zabranjivao upotrebu ljudskih i životinjskih slika. Zbog toga su figure promijenjene u apstraktne oblike, pravljene od gline i bile jeftine, što je doprinijelo njihovoj širokoj popularnosti među običnim narodom.
Tokom naredna dva vijeka, šah se širio po velikim teritorijama Arabskog kalifata i razvijao, a u tom vremenu vjerovatno su već postojali majstori i čak velemajstori šatrandža (kako je šah tog vremena zvao na arapskom).
Iz Kalifata šah je došao u Evropu. To se dogodilo u 9. vijeku. Dva vijeka kasnije, arheološki nalazi su pokazali da se šah igrao gotovo svuda u Evropi. U početku je bio deo treninga vitezova, ali je kasnije postao popularan među običnim ljudima.
U Rusiji su prvi nalazi šaha datirani u 10. vijeku. Smatra se da su došli sa istoka, putem trgovinskih puteva, kroz Horezm i Hazarsku oblast.
Postepeno, krećući se iz jedne zemlje u drugu, susrećući se sa različitim civilizacijama i različitim kulturama, šah je evoluirao od igre kraljeva do kraljice igara postavši više od igre koja je privukla milione ljudi.
Šah je postao kulturna oblast, koristan alat za vaspitanje mlađe generacije i sredstvo intelektualnog razvoja. Sada su ove osobine šaha prepoznate širom svijeta.
Šah privlači ljude različitih talenata, ličnosti i mentaliteta. Za neke je to način da zadovolje svoju strast za igrama, za druge hrana za razmišljanje, za treće izlaz kreativnosti, za četvrte opuštanje, a za pete sport i takmičenje. Ukratko, u šahu svako može pronaći nešto. Zbog toga je šah postao oblast ljudske kreativne aktivnosti koja organski spaja elemente sporta, umjetnosti i nauke.
Savremena literatura o šahu predstavlja čitavu oblast znanja koja obuhvata stare rukopise i incunabule, udžbenike za sve nivoe, knjige o otvaranjima, enciklopedije, referentne knjige, zbirke partija, završnice, probleme, kombinacije, kratke priče, drame, pa čak i romane i filmske scenarije o šahu i šahistima, i mnogo, mnogo više. Iako je napisano više knjiga o šahu nego o svim drugim igrama zajedno, relativno malo je napisano o istoriji šaha.
Kao prvo tema je složena; zahtijeva temeljno znanje, a kao drugo još uvijek postoje mnoga nepoznata područja. Zato, ne iznenađuje da postoje razne teorije o nastanku šaha. U ovoj knjizi predstavio sam samo jednu od njih, koji je, po mom mišljenju, najbližu istini. Da li sam uspio uvjerljivo dokazati ovo, čitaoci će morati da procijene sami.
Yuri Averbakh
Moskva
Decembar 2010.
Indija
Kako i kada je nastao šah? Usprkos naporima istoričara iz 19. vijeka da pronađu odgovore na ova dva pitanja, ne bih rekao da su uspjeli postići zadovoljavajuće rezultate. Poslušajmo mišljenje autoritativnih istraživača.
Godine 1900, američki istraživač, profesor Daniel Willard Fiske, rekao je: „Do sedmog vijeka nove ere, postojanje šaha nije podržano nijednim vjerodostojnim dokumentom. Što se tiče ranijih vremena, tu je neprobojna tama.“
Godine 1985, u naše vrijeme, engleski istoričar Richard Eales došao je do razočaravajućeg zaključka, sumirajući: „Ako je tako teško pratiti istoriju šaha u Indiji nakon 600. godine, počevši od vremena kada je šah već prodro u Iran, čini se nemogućim dobiti bilo kakve rezultate za njegovu pojavu prije 600-ih.“ Usprkos ovakvim pesimističkim izjavama istoričara, autor je odlučio pokušati prodrijeti u to davno vrijeme – vrijeme koje se može nazvati praistorijskim periodom razvoja šaha – jer naše trenutno znanje o drevnoj indijskoj kulturi može pomoći, ako ne da premostimo „neprobojnu tamu“, onda bar da pošaljemo tračak svjetlosti.
U ovaj rad sam krenuo sa pretpostavkom: istorija šaha ne može se proučavati bez poznavanja drugih, jednostavnijih indijskih igara koje su prethodile šahu. Prvo bi bilo važno pregledati ove igre kako bismo razumjeli kako i zašto su se pojavile i šta je dovelo do nastanka šaha.
Iako postoje razne hipoteze, uključujući i neke najneobičnije, o porijeklu šaha, većina istoričara se slaže da je Indija domovina šaha. Imao sam sreću da posjetim ovu divnu zemlju tri puta. Putovao sam širom zemlje, posjetio desetine muzeja i vidio stotine hramova i spomenika. U Madrasu (danas Chennai), u Nacionalnom muzeju države Tamil Nadu, privukle su mi pažnju glinene figurice. One su pronađene tokom arheoloških iskopavanja u Mohenjo-Daru (3. milenijum p.n.e.).
To je bilo 1975. godine. Od tada pokušavam da rekonstruišem vremensku liniju, dugi put kojim su ovi drevne figure prošle dok nisu postale poznate šahovske figure. Naravno, morao sam početi iz daleka.
Utvrđeno je tokom arheoloških iskopavanja našeg vremena da su, među svim ostalim dostignućima urbane civilizacije u Mohenjo-Daru i Harappi, koje su nastale u plodnoj dolini Inda (danas istočni Pakistan) prije otprilike pet hiljada godina, postojale figure koje su se koristile u igrama koje obično nazivamo društvenim igrama, iako su se ove figure mogle koristiti na bilo kojoj površini, čak i direktno na zemlji.
U 2. vijeku p.n.e., iz različitih razloga, ova civilizacija počela je opadati, a očigledno je potpuno nestala kada su preci Indo-Evropejaca, Arijci, došli u sjeverozapadnu Indiju. Prvo su se naselili u Baktriji i na iranskoj visoravni. Zatim su, otprilike sredinom 2. milenijuma, migrirali kroz prijevoje Hindu Kuša u Sjevernu Indiju i naselili se tamo.
Do sada naučnici nisu pronašli nikakve direktne veze između Arijaca i kulture Mohenjo-Dara i Harappe, ali veza je očigledna: Arijci su od svojih prethodnika naslijedili sklonost ka igri sa kockicama. Pored toga, to je postala njihova strast. Dovoljno je razmotriti književni spomenik tog vremena, Rigvedu 4. Smatra se da su najranija djela u Rigvedi nastala prije prvog milenijuma prije nove ere. Na primjer, u "Himni igrača", postoji uznemireni monolog jadnog čovjeka koji je izgubio čitavo svoje imanje zbog zavisnosti od kockanja. Nabrajajući svoje nevolje, on proklinje kockice, ali njegova neizbježna strast ga ponovo privuče. U kasnijoj Atharvavedi, postoji priča o vodenim nimfama, Apsarama, koje zaboravljaju sve dok igraju kockice.
Autor igra simultanku u domovini šaha
Pokretačka scena u poznatom indijskom epu Mahabharata je izazov za igru kockica. Mahabharata je napisana u 1. vijeku nove ere, ali njene usmene verzije postojale su mnogo prije toga, a porijeklo usmene tradicije nestaje negdje na početku 1. milenijuma prije nove ere.
Ovaj ep govori o rivalstvu između dvije kraljevske porodice - Pandava i Kaurava. Pandava Yudhisthira prihvata izazov za igru kockica od najvještijeg igrača na svijetu, Shakunija, rođaka Kaurava, i gubi ne samo čitavo svoje bogatstvo i zemlju, već i svoju braću, svoju ženu i sebe.
U Mahabharati postoji mnogo sporednih radnji koje su samo indirektno povezane s glavnom pričom. Jedna od njih je Priča o Nalu i Damajanti. Opsjednut igrama kockicama, glavni junak legende, Nal, gubi čitavo svoje bogatstvo i kraljevstvo te je prisiljen pobjeći iz svoje domovine. Zanimljivo je da se u drevnim indijskim traktatima tog vremena detaljno raspravlja o sudskim postupcima i konfliktima koji nastaju tokom igre.
Jedno od najranijih djela je Arthashastra (Knjiga zakona). Ona se pripisuje Kautilyu, savjetniku Maurya cara Chandragupte (krajem 4. vijeka pre nove ere). Iako je, u stvarnosti, Arthashastra napisana negdje prvih stoljeća nove ere, s obzirom na tradiciju ovakvih kompozicija, može se koristiti kao istorijski izvor druge polovine 1. milenijuma prije nove ere. Jedno od poglavlja knjige se zove Igre, Klađenje i Razno. Zato što ima direktnu vezu sa našom temom, citiraću kompletno odlomak o igrama.
1.Upravnik kockarskog posla treba da odredi da se igre održavaju samo na jednoj lokaciji.
2.Za igranje na drugoj lokaciji - kazna od 12 pana (ovo je potrebno kako bi se prepoznala prevara).
3.Ako igrač bude optužen (za prevaru) tokom igre kao pobjednik - kazna najviše kategorije, kao gubitnik - kazna srednje kategorija.
4.Zato što je glup. Ko želi da pobijedi neće pretrpjeti gubitak, prema učiteljima.
5."Ne!" misli Kautilja.
6.Ako gubitnik bude kažnjen dvostrukom kaznom, niko se neće žaliti kralju.
7.Igrači obično varaju tokom igre.
8.Nadzornici moraju obezbijediti prave školjke i kockice.
9.Za zamjenu školjki (ili) kockica - kazna od 12 pana; za varanje tokom igre - kazna prve kategorije (i) povrat dobitaka; kazna za krađu je za varanje (tokom isplate).
10.Nadzornik prima pet posto dobitaka, kao i naknadu za školjke, kockice, kožne trake, iznajmljivanje ploča, prodaju vode, lokaciju, (i obavljene) usluge.
11.Može založiti i prodati (prihvaćenu) imovinu.
12.A u slučaju da ne zabrani (sa svoje strane) varanje s kockicama, postavljanjem (pokreta) ruku - dvostruka kazna.
Važno je napomenuti da su do početka nove ere kockice u Indiji postale toliko popularne (kako među plemstvom tako i među običnim ljudima) da su osnovane posebne kockarske kuće. One su bile opremljene svim potrebnim za igru, a nadzornici su bili zaduženi da spriječe bilo kakve pokušaje varanja.
Koja su pravila igara koje su drevni Indijci toliko voljeli? Nažalost, ne znamo. Iz raznih tekstova je jasno da uspjeh nije zavisio samo od sreće, već je vješt igrač morao dobro bacati kocke, biti pažljiv i brzo računati. Izgleda da je pojava kockica povezana s običajem rješavanja sporova izvlačenjem žrijeba.
U ranim zajednicama, ulov ili zemljište se dijelilo žrijebom. Kasnije kockice su se koristile za proricanje sudbine i za igre. Mogli su se koristiti različiti predmeti kao kockice: orasi, štapići, ljuske i jezgra.
Strogo govoreći, postoje tri vrste igara s kockicama: igre samo brojanja, gdje su potrebne samo kockice; društvene igre, gdje određene kombinacije moraju biti valjane; i na kraju igre u kojima se kockice koriste za pomicanje figura na tabli, koje se nazivaju trkačkim igrama.
Početkom 20. veka, njemački istoričar Hajnrih Liders je tvrdio da igre treće vrste nisu postojale tokom vedskog perioda u Indiji, ali već iskopavanja u Mohenjo-Daro (1920) dovodi u sumnju njegove zaključke. Kao što sam već pomenuo figure za igre koje su tamo pronađene definitivno su pripadali trkačkim vrstama igre. U Mahabharati postoji izraz „žrtve zlostavljanja u igri na tabli.” (Knjiga V, poglavlje 156).
Indijska novogodišnja čestitka za „predsjednika Sovjetske šahovske Federacije, gospodina Yurija Averbakha od indijskih prijatelja. ” Odmah vidimo da je šah nastao kao vojna igra...
Iz ove perspektive, gore pomenuti tekst Arthashastre nije potpuno jasan.
Uostalom, školjke koje se pominju u tekstu (obično školjke oblika jajeta s ravnom donjom površinom) koristile su se kao kockice! Pa, šta su onda bile kockice? Možda su to bile figure, ili su postojale dvije različite igre, od kojih je jedna koristila školjke, a druga – kockice? I na kraju, šta su bile kožne trake i ploče? Najvjerovatnije je to bila tabla za igru.
Brahmajala Sutta, ili Budina predavanja, budistička sveta knjiga, takođe nam pruža korisne informacije. Ovo je jedan od najranijih budističkih tekstova koji bilježe misli Gautame (Bude). On je naveo trivijalne stvari koje su okupirale misli ljudi, uključujući igre, i među prvim igrama koje je spomenuo bile su one koje su se igrale na tablama dimenzija 8x8 ili 10x10.
U Mahabhayi, tekstu posvećenom proučavanju sanskritske sintakse i evoluciji riječi, Patanjali, kompilator Yoga Sutri, nazvao je tablu 8x8 “aštapada,” a tablu 10x10 “dašapada.” Njegova knjiga je napisana negdje između druge polovine 2. vijeka p.n.e. i početka nove ere.
Trenutno, igre s kockicama na tablama dimenzija 8x8 ili 10x10 postoje u raznim dijelovima Indije. To su trkačke igre. U ovim igrama četiri (ili dva) igrača sjede na uglovima table, naizmjenično bacaju kockice i pomjeraju figure po tabli u skladu s brojem dobijenim na kockicama.
U Indiji postoje igre na tablama s manjim brojem polja. U svojoj knjizi Board and Table Games from Many Civilizations (Oxford, 1969, Svezak 1), Robert Bell daje detaljan opis sljedeće igre:
Kada je riža skoro zrela, žene i djevojke iz sela južne Indije provode čitav dan na poljima da plaše ptice, a da bi prekratile vrijeme, igraju igre; najpopularnija je Thaayam. Tabla za igru crta se pravo na zemlji, male grančice koriste se kao figure, a kockice su napravljene od sjemenki tamarinda.
Ove sjemenke su smeđe, kockastog oblika, pri čemu je svaka od šest površina blago ispupčena. Kada se jedna od strana sjemenke izriba o kamen, vanjska ljuska se skida, otkrivajući bijelu unutrašnjost. Četiri takve sjemenke, kod kojih su tri strane izbrušene do bijele unutrašnjosti, a tri druge ostavljene smeđe, koriste se kao kocki ce. Ponekad se umjesto toga koriste školjke kaurija kao kocke. Četiri osobe igraju igru, a svaka ima četiri kockice.
Autor je ove informacije dobio od dr. M. Thillainayagama (iz Indije) 1956. godine. Takođe mi je ispričao o složenijoj verziji ove igre, Kraljevski Thaayam, koja se igra na tabli dimenzija 10x10, gdje svaki igrač ima osam sjemenki tamarinda umjesto četiri.
Mogu to potvrditi: Indijci su mi rekli da su upoznati s ovom igrom i da je uglavnom igraju žene.
Popularna indijska igra Thaayam, koja podsjeća na Čaturangu, potječe iz drevnih vremena.
Kada sam prvi put vidio ovu sliku u Bellovoj knjizi, bio sam zapanjen sličnosti između Thaayama i igre koju smatramo pretkom šaha i nazivamo je Čaturanga. Thaayam izgleda kao osnovna, početna verzija Čaturange, iako je moguće, iako malo vjerovatno, da je to degenerisana verzija Čaturange. Zaista, Thaayam djeluje kao drevna igra, s obzirom na to da se pirinač sijao u Indiji bar dvije hiljade godina prije naše ere.
Bio sam u selima južne Indije, s jednostavnim kolibama koje imaju zemljane podove, prozore bez stakla i primitivne alate, kao da je vrijeme tamo stalo. Kao da me vremenska mašina vratila hiljadama godina unazad.
Ideja da je šah evoluirao iz trkačkih igara činila mi se vrijednom ozbiljne pažnje. Ovu ideju prvi je iznio američki etnograf Stjuart Kulin u svojoj knjizi Chess and Playing Cards (Vašington, 1898).
Godine 1913., britanski šahovski istoričar Harold Mari nije se složio s Kulinom, napominjući:
„Prvo je potrebno dokazati da su trkačke igre starije od šaha.“
Mari je zaključio svoju kritiku riječima:
„Teorija da je šah nastao iz ranijih trkačkih igara uključuje hipotezu da je neki inovator pridobio saglasnost svojih savremenika i promijenio svu terminologiju kako bi imitirao vojnu igru. Smatram tu hipotezu malo vjerovatnom.“
Stao bih na Kulinovu stranu u ovoj raspravi. Naravno, njegov pokušaj da poveže šah s određenim tipom indijske igre, modernim Pachisijem, nije baš uvjerljiv, ali opšta ideja ima smisla, i namjeravam je slijediti i osporiti Marijeve (Murray) zaključke.
U svakom slučaju, nema nikakvog smisla predložiti da je postojao briljantan inovator koji je, preko noći, transformisao primitivnu seosku igru sličnu thaayamu u kompleksnu igru vojne aristokratije. Prošle su stoljeća prije nego što je čaturanga evoluirala iz jednostavne trkačke igre.
Pokušajmo zamisliti faze ove evolucije. Prvo, igra se premjestila s table 5x5 na tablu 8x8. Ovo se lako objašnjava činjenicom da su Indijci u nekom trenutku počeli koristiti tablu 8x8 kao ploču za računanje. Zatim su figure trebale (ili se to može zaključiti) postati ratnici, a tek nakon toga svaka je počela simbolizovati određenu vrstu vojske.
Murray je smatrao da su posljednje dvije faze nemoguće. Zaista, one djeluju previše radikalno. Međutim, ja namjeravam dokazati da su takve promjene bile moguće.
Mahabharata dolazi u pomoć (Knjiga V, Poglavlje 76):
Arjuna reče:
„Ne zaslužuje li ovaj zlikovac smrt, zajedno sa svojim sinovima i porodicom koja o njemu zavisi, koji nije mogao podnijeti prizor sjaja Dharmina sina i, ne nalazeći legitiman način, o uništitelju Madhu, nepošteno uze bogatstvo uz pomoć prekaljenog kockara? Jer, kako čovjek rođen kao Kšatrija i vješt s lukom, kada ga izazovu (na igru kockicama), može odbiti izazov, čak i ako bi izgubio život?“
Biti rođen kao Kšatrija značilo je pripadati vojnoj eliti, jednoj od četiri glavne kaste u drevnom indijskom društvu. Kada bi bio izazvan na igru kockicama, Kšatrija nije mogao odbiti da igra, baš kao što nije mogao da odbije vojnu bitku. To znači da je za Kšatriju igra kockicama simbolizovala bitku. Ako je igra kockicama bitka, zar nije logično koristiti minijaturne figure ratnika koje predstavljaju njih same, Kšatrije, umjesto beznačajnih žetona? Kako bi te figure mogle izgledati?
Od davnina su bojna kola bila oružje aristokratije. Heroji iz epova, poput Arjune, gotovo su uvijek ratovali u bojnim kolima. Postojale su različite vrste bojnih kola.
U početku su to bila kola s dva točka, koja su vukla dva konja, a osim ratnika, u kolima je bio i vozač. Kasnije su postojala bojna kola s četiri točka, koja su vukla četiri konja. Nije teško zamisliti da su se, u trkačkim igrama, figure mogle zamijeniti minijaturnim bojnim kolima.
U takvoj igri, protivničke figure često padaju na isto polje, dolaze u kontakt ili, bolje rečeno, u konflikt. Obično se to lako rješava: figura koja je prva bila na tom polju se uklanja sa table i mora ponovo krenuti sa početne pozicije. Međutim, ako su figure minijaturna bojna kola s ratnicima, konflikt se može riješiti drugačije: uklanjanje bojnih kola sa table znači da su izbačena iz igre, što odgovara Kšatrijskom poimanju igre kao bitke.
Ovo je indijska šahovska garnitura iz 19. vijeka, ali figure ratnika izgledaju isto kao na početku šaha. Inače, crvene i zelene figure su tipične za indijske šahovske garniture, posebno.
Kada je postojala ratna igra sa samo bojnim kolima, sljedeći korak bio bi da igra postane više nalik stvarnom životu, možda stavljajući čitavu indijsku vojsku na tablu. Tada bi igra postala ne samo zabava, već i škola ratne umjetnosti.
Dakle, u suprotnosti sa Murray-em, zaključujem da prelaz iz trkačke igre u vojnu igru nije bio toliko nevjerovatan i može se logički dokazati. Drevna indijska vojska sastojala se od četiri vrste vojnih trupa, otuda i ime čaturanga (četvorka). Kada su 325. godine p.n.e. vojnici Aleksandra Velikog prešli u Indiju i došli do obala rijeke Jhelum, pritoke Indusa, vidjeli su čitavu vojsku kralja Porusa (kralj Paurave): bojna kola, konjanike, ratne slonove i pješadiju. To je bila čaturanga.
U indijskoj literaturi, prvo pominjanje čaturange u vezi s igrom pronađeno je u Haršachariti. To je poetsko djelo autora Bane o životu kralja Harše, vladara sjeverozapadne Indije (606-648. g. n.e.).
Govoreći o miru i tišini koje je kraljevina uživala pod Haršinom vladavinom, pjesnik kaže:
„Pod ovim monarhom (Sriharsha) ... samo se pčele (šatpade) svađaju dok sakupljaju rosu (dues); jedina stopala koja se skraćuju su ona u metru: samo aštapade podučavaju položaje čaturange.“ (Murray, A History of Chess, str. 52).
Značenje ovog stiha je jasno: pod Haršom, borbe su se događale samo na šahovskoj tabli. Pavle Bidev, profesor iz Makedonije, relativno je nedavno dokazao da je u Haršinom kraljevstvu mir postignut tek nakon 621. godine p.n.e. Zato, Haršacharita nije mogla biti napisana prije ovog vremena.
Al-Biruni bio je prvi koji je opisao indijsku ratnu igru za četiri igrača u svom djelu Indija. To se dogodilo mnogo kasnije, 1031. godine, kada je šatrandž bio široko poznat na Istoku.
Evo šta je al-Biruni napisao:
Na šahovskoj tabli, oni pomjeraju Pil (lovca) naprijed, po jedno polje, kao pješak, i duž sve četiri dijagonale table, takođe po jedno polje, poput Ferza (kraljice). Kažu da ta polja predstavljaju mjesto za trup i četiri noge slona. Šatrandž (šah) se igra sa četiri osobe koje koriste dvije kockice. Što se tiče rasporeda figura na tabli, evo slike ispod.
Pošto je ova (vrsta šaha) neobična za nas, reći ću ono što znam o tome. Četiri igrača sjede u četiri ugla (table) i naizmjenično bacaju dvije kocke. "Pet" i "šest" se ne uzimaju u obzir, umjesto "pet" koristi se "jedan", a umjesto "šest" - "četiri", pa će izgled ovih brojeva biti sljedeći:
6 5
4 3 2 1
Slika šatrandža za četiri igrača iz rukopisa al-Birunija (11. vijek)
Naziv Šah ovdje se primjenjuje na Ferza (ministra). Svaki broj odgovara potezu jedne od figura. Jedan je za Baidaqa ili Šah, koji se kreću isto kao i u poznatom (nama) šatrandžu; Šah može biti zarobljen, ali nije potrebno da se pomjeri sa svog mjesta. Dva je za Rukha. On se kreće tri polja dijagonalno, kao Pil u šatrandžu. Tri je za Farasa, koji se kreće, kao i obično, na treće polje i u stranu. Četiri je za Pila, koji se kreće u ravnoj liniji poput Rukha, osim ako mu prepreka ne stoji na putu.
Međutim, često postoji prepreka na njegovom putu. Tada jednom od kockica uklanja se prepreku kako bi se mogao pomaknuti. Najkraći od njegovih (mogućih) poteza je jedno polje, a najduži je petnaest polja, jer je ponekad s dvije kockice moguće dobiti dvije četvorke, dvije šestice ili četvorku i šesticu; s jednim od ovih brojeva, Pil se pomiče čitavom dužinom do ivice ploče, ako nema prepreke na njegovom putu. S oba broja (na dvije kockice) Pil može napraviti potez do bilo kojeg kraja (duge) dijagonale.
Svaka figura ima svoju cijenu, prema kojoj dobijaju poene (ulog), jer su figure zarobljene i nalaze se u rukama (igrača). Cijena Šaha je pet; Pila - četiri; Farasa - tri; Rukha - dva; i Baidaqa - jedan.
Kada pobjednik uzme Šah-a, dobija pet; za dva Šaha — deset; za tri — petnaest, ako pobjednik nema Šaha. A ako ima (zadržao) jednog Šaha i zarobio tri (druga) Šaha, tada dobiva pedeset i četiri — što je dogovoreno uzajamnim sporazumom, a ne prema zakonima aritmetike.
Al-Biruni naziva figure arapskim imenima:
Baidaq - pješak
Rukh - top
Pil - lovac
Faras - skakač
Shah - kralj
Mnogi istoričari, uključujući von der Lasu, van der Lindea i Murraya, nakon temeljne i kritičke analize ovog odlomka, nisu se složili u potpunosti ni međusobno ni s al-Birunijevim opisom. Rasprava se vodila oko čisto hipotetičkog pitanja: Da li je al-Biruni vidio igru za dva igrača u Indiji ili nije? Takođe, da li je igri za dva igrača prethodila igra za četiri igrača?
Posljednje pitanje pojavilo se jer je igra za četiri igrača postala poznata Arapima četiri stoljeća kasnije nego igra za dva igrača, što je dovelo do hipoteze da je igra za četiri igrača bila kasnija verzija. Međutim, ako pratimo razvoj trkaćih igara s kockicama, nema sumnje da je prvobitno postojala igra za četiri igrača. Zapravo, mnoge moderne igre s kockicama u Indiji takođe su namijenjene za četiri igrača, a kao što sam već pomenuo, Indija je zemlja tradicije.
Evo nekoliko komentara na tekst al-Birunija:
Kretanje Pila (lovca), koje je opisao autor u prvom pasusu, nije u potpunosti jasno, posebno jer se kasnije ispostavlja da se Pil kreće poput Rukha (topa), a Rukh poput Pila u šatrandžu. Dalje objašnjenje njegovog najdužeg poteza postaje jasno samo ako se Pil nalazi u uglu table.
Iz priče o šestougaonoj kockici, koja koristi samo četiri strane, možemo zaključiti da je kockica prvobitno bila četverostrana, što je, usput rečeno, tačno. Četverostrane kockice (pasa) bile su poznate u Indiji još u drevnim vremenima. Koriste se i u modernim igrama (na primjer, Pachisi). Prema Murrayu, kockica se pojavila u Indiji, i to ne ranije od 6. stoljeća prije nove ere.
Jedna od izjava al-Birunija zahtijeva ispravku. On je napisao da ako igrač uspije sačuvati jednog Shaha i zarobiti preostala tri Shaha, igrač bi dobio ne 15 poena (Shah vrijedi 5 bodova), nego čak 54 poena. Al-Biruni je to komentarisao riječima: „Ovo je određeno međusobnim dogovorom, a ne zakonima aritmetike.”
Na prvi pogled, čini se da je al-Biruni u pravu, ali zapravo on griješi. Ako igrač sačuva svog Shaha i zarobi preostala tri, igrač pobjeđuje u igri. Rat na tabli je dobijen, i u strogom skladu sa zakonima aritmetike, pobjednik dobija maksimalan iznos – ukupnu vrijednost svih tri protivničke figure: (4 + 2 + 3 + 4 + 5) x 3 = 18 x 3 = 54 poena!
Murray je prvi primijetio grešku al-Birunija, ali nije napravio sljedeći korak. Za našu diskusiju, taj korak je izuzetno važan. On pokazuje da je za potpunu pobjedu u igri za četiri igrača bilo potrebno sačuvati svog kralja i zarobiti kraljeve protivnika. Ali zatim, razmišljajući logički, za pobjedu u igri za dva igrača bilo bi dovoljno zarobiti kralja jedinog protivnika, ili drugim riječima, matirati ga.
Na taj način dolazimo do veoma važnog zaključka da ideja o matu automatski nastaje iz pravila igre za četiri igrača kada se mijenja u igru za dva igrača.
Izum nove, čisto vojne igre nije prekinuo postojanje igara sa kockicama. One su se i dalje igrale na istoj tabli, "aštapadi". Kasnije je u Južnoj Indiji termin "aštapada" postepeno zamijenjen sa "čaturanga". To je odraženo u modernim nazivima za dvije igre sa kockicama na kvadratnim tablama u Južnoj Indiji i Cejlonu, Saturankam i Sadurangam.
Poetski esej Raghunandana, napisan u Bengalu oko 1500. godine, daje detaljniji opis varijacija igre za četiri igrača, koju je engleski istoričar William Jones nazvao Chaturaji (četiri raja). Međutim, u ovoj igri, u uglovima table nisu bili rathas (borbena kola, koji su već postali zastarjeli) i rukhi, već naukas (čamci). Murray objašnjava poreklo ovog naziva. Arapski "rukh" prvo je postao sanskritski "roka" - "brod" ili "lađa", a kasnije je isklesana figurica u obliku broda dobila bengalski naziv "nauka" - "brod".
U Raghunandana, posebno, razmatraju se različite situacije u vezi sa pravilima igre i bodovanjem. Prva situacija naziva se "sinhasana" (prijestolje).
Ako raja zauzme kvadrat gdje se nalazi drugi raja, oh Yudhisthira, kaže se da je to sinhasana.
Ako zarobi drugog raju, tada se njegov rezultat udvostručuje. Ako raja zauzme prestolje svog saveznika, dobija sinhasanu i komandovanje oba vojnika.
Šah za četiri igrača. Prema al-Biruniju.
Posljednja rečenica otkriva da su u pravilima igre za četiri igrača postojale mogućnosti za prelazak u igru za dvoje! Ako raje druga dva igrača zauzmu prijestolje svojih saveznika, tada u igri ostaju samo dva protivnika sa dvije ujedinjene armije.
Šah za četiri igrača. Nakon al-Birunija.
Druga situacija koja se pojavila u Chaturajiju naziva se "nripakrishta" (razmjena raja). "Ako imate dvije raje, a vaš raja je još na tabli, onda se vaš zarobljeni raja vraća u igru."
To znači da u Chaturajiju, uklanjanjem raje vašeg saveznika sa ploče, vašeg protivnika neprijatelj ga ne "ubija", već ga samo "uzima u zatočeništvo", a kao što možemo vidjeti, pod određenim okolnostima, on se može vratiti u igru.
Može li to biti zbog indijskih pravila rata? Naravno, u to vrijeme nije bilo ugovora, ali već su postojala određena moralna pravila. Ovo je posebno važilo za zarobljene vladare. Savjetovalo se da im se ne oduzima život, niti život njihovih porodica. Poraženi vladar nije trebao biti svrgnut, a ako pogine u borbi, legitimni nasljednik trebao je naslijediti prestolje.
Iz al-Birunijevog pasusa razumijemo da je unutar razmatranih pravila, po prelasku na igru za dva igrača, pojam šah-mata mogao automatski nastati. Takođe, nema sumnje da je pojam "vladar je zarobljen - igra je izgubljena" povezan s određenim političkim, ili, kako bih rekao, imperijalnim uslovima. Jedno je kada postoje mala kraljevstva i kneževine, a sasvim drugo kada su ujedinjena u jedno jedinstveno carstvo, kojim upravlja vladar božji na zemlji, kralj kraljeva.
Naime, vladari različitih kraljevstava koja su nastala na sjeverozapadu Indije nakon smrti Aleksandra Velikog nazivali su se "maharadžadhiradžama" ili "devaputrami" (sinovi neba). Kasnije, na početku naše ere, vladari Kušana koristili su iste naslove.
Ako se ratna igra za četiri igrača razvila dok su postojala manja kraljevstva, logično je pretpostaviti da je igra za dva igrača s pojmom šah-mata nastala u jednom od carstava koja su se povremeno formirala u drevnoj Indiji. Ravni bogovima, "kraljevi kraljeva" i "sinovi neba" mogli su se boriti samo međusobno.
Od davnina, povijest Indije obiluje događajima povezanim s ratovima među vladarima. Neki od njih su uspjeli stvoriti carstva koja su postojala neko vrijeme.
Vijekovi su prolazili, a na sjeveru Indije osnovano je Gupta carstvo 320. ili 319. godine p.n.e. Međutim, do kraja 5. stoljeća, pod napadima osvajačkih Hefthalita sa sjeverozapada, raspalo se na zasebna kraljevstva. U 6. stoljeću, sjeverna Indija bila je podijeljena na četiri glavna Gupta kraljevstva: Mahadha, Maukari, Pušjabuti i Maitraka. Početkom 7. stoljeća, pomenuti Harša iz dinastije Pušjabuti, zajedno s Maukarijem, stvorio je carstvo koje je obuhvatilo Jalandar (u Pandžabu), Kašmir, Nepal i Valabhi.
Najvjerovatnije vrijeme za razvoj vojne igre za četiri igrača jeste ili 3-4. stoljeće prije formiranja Gupta carstva, ili 5. stoljeća prije formiranja Haršinog carstva, dakle u razdobljima kada je sjeverozapadna Indija bila podijeljena na zasebna kraljevstva i kneževine koje su se međusobno nadmetale i često morale boriti ne samo protiv jednog neprijatelja, već protiv više njih. Da bi indijska ratna igra za četiri igrača postala šah, moralo je doći do tri ključne promjene. Prvo, igra je morala postati igra za dva igrača, drugo, moralo se pojaviti pravilo za pobjedu, poput matiranja kralja, i treće, kockice su morale biti odbačene.
Kao što znamo, prvo, prema al-Biruniju, bilo je usko povezano s drugim. Te smo transformacije već detaljno ispitali. Ostaje samo treća. Na početku naše ere, kockanje je i dalje bilo omiljena zabava Indijaca, iako su ga religije (i brahmanizam i budizam) osuđivale.
A kakav je stav vladajuća elita imala prema igrama?
Kao što se vjerovatno sjećate, u Arthashastri kockanje je bilo dozvoljeno, a kažnjavana je samo prevara. U Narad Sutri, zbirci zakona sastavljenoj oko 5. stoljeća p.n.e., kockanje je takođe bilo legalizovano. U njoj su čak pomenute i kockarnice, čiji su prihodi išli samom vladaru. Postojao je i Manava Dharmashastra, Manujev zakonik. Datira iz 2. stoljeća p.n.e.; uglavnom se prihvata da su poglavlja o igrama napisana kasnije. U svakom slučaju, Manujev zakonik osuđivao je kockanje i pozivao vladare da kazne i igrače, kao i vlasnike kockarnica.
Dakle, neki istraživači, poput gore spomenutog Bella, vjeruju da su igrači čaturange odbacili kockice kako bi zaobišli zakon koji je osuđivao igre s kockicama. Naravno, to nije bilo baš tako jednostavno. Odbacivanje kockica bio je radikalan, moglo bi se reći revolucionaran, korak koji je promijenio ne samo samu igru, već i njenu filozofiju. Naime, u odsustvu kockica, ishod igre više nije zavisio od toga kako se kockice kotrljaju, već od uma igrača, njihove logike i dosjetljivosti. Igrač je postao gospodar svoje sudbine.
I ovdje se suočavamo s očiglednom kontradikcijom. Indijska filozofska i religijska uvjerenja tog vremena nisu pružala pojedincu potrebnu slobodu volje i slobodu izbora, neophodnu za igru šaha. Dobro je poznato da je jedna od glavnih odrednica indijske filozofije doktrina karme. Želio bih to ukratko objasniti. Prema uvjerenjima Indijaca, reinkarnacija (Samsara) duše (u ortodoksnom hinduizmu) ili pojedinca (u budizmu) odvija se prema zakonima karme. Ovaj pojam označava ukupnost svih dobrih i loših djela koje je pojedinac počinio u prethodnim egzistencijama, a koja određuju njegovu sudbinu u budućim životima. Trenutna karma ne zavisi od samog pojedinca, ali ona utiče na njegovu sadašnjost i budućnost. U različitim školama indijske filozofije uticaj karme na pojedinca varira. Za našu daljnju raspravu važno je da nijedna od tih škola mišljenja ne daje ljudima potpunu slobodu volje. Ako se koncept karme primijeni na igre, lako je zaključiti da u igri kockice igraju ulogu karme, ulogu elementa koji igrač ne može promijeniti, a koji utiče na njegovu sudbinu.
Bilo bi na mjestu ovdje napomenuti da je strast Indijaca prema kockanju u velikoj mjeri u skladu s njihovim filozofskim uvjerenjima. Zato je odricanje od kockica i prelaz na igru u kojoj sve zavisi od ljudskog uma zaista bio istinski revolucionaran korak, jer je istovremeno značio odbacivanje principa karme.
Ali kako se to moglo dogoditi?
Nakon puno razmišljanja, došao sam do zaključka da je morala postojati neka spoljašnja sila koja je pojedincu omogućila potrebnu slobodu volje i slobodu izbora. Ta sila je morala dolaziti iz druge civilizacije, druge kulture.
Šahovske figure iz 17. vijeka u Indiji su izuzetno lijepe.
Ponovo sam se morao okrenuti istoriji. Još u 6. vijeku prije nove ere, sjeverozapadna Indija imala je najbliže kontakte s perzijskom civilizacijom i bila je dio Ahemenidskog carstva. U svojim spisima Herodot spominje Gandharu kao jednu od najnaseljenijih i najbogatijih satrapija (provincija) ovog carstva.
Nema sumnje u kulturne odnose između Irana i sjeverozapadne Indije u to vrijeme. Natpisi Ašoke (cara Maurya iz 3. stoljeća prije nove ere), koji doslovno ponavljaju izraze korištene u poznatim kamenim natpisima Darija, svjedoče o tome. Međutim, perzijska civilizacija teško da je mogla biti izvor filozofske ideje slobodne volje i slobode izbora.Naime, u vjerovanjima Perzijanaca predodređenost je igrala jednako veliku ulogu kao i u vjerovanjima Indijaca.
Osim toga, tradicionalno se vjeruje da je tavla (backgammon) izmišljena u Iranu, složena igra s kockicama u kojoj se figure kreću jedna prema drugoj. Takođe je važno pomenuti da je, kada je šah, igra čiste logike, došla iz Indije u Iran, doživio važnu promjenu. Umjesto kola, Rathe, koje nije postojalo u perzijskoj vojsci, na tabli se odjednom pojavila ptica "Rukh", koja je oličaval sudbinu i mogla odlučiti ishod bitke bilo gdje na bojnom polju. Tako je u Iranu igra ponovno dobila faktor sudbine, faktor sreće. Ne, revolucionarna ideja (za istočnu civilizaciju) slobodne volje i slobode izbora nije mogla doći iz Irana.
A tada mi je sjećanje obazrivo ponudilo novu ideju. Tokom jednog putovanja u Indiju (1975) posjetio sam muzej u Delhiju. Proučavajući brojne prikaze Bude, otkrio sam da je jedna od statua imala helenski nos, isklesan u najboljoj grčkoj tradiciji. Natpis na statui glasio je: „Sjeverozapadna Indija, 2-4. vijek prije nove ere.“ Kulturni uticaj Grčke bio je vidljiv golim okom.
Šta ako su Grci potaknuli Indijce da se odreknu kockica i tako im pomogli da izmisle šah? Istina je da su postojali pokušaji da se dokaže kako su Grci (mitski filozof Diomed i Odisejev neprijatelj Palamed) dali svijetu šah, ali su ti pokušaji odavno odbačeni od strane ozbiljnih istoričara. Međutim, pitanje grčkog uticaja na porijeklo šaha, koliko ja znam, nikada nije bilo razmatrano.
Ova tema ima i drugu, etičku stranu. Evropski istoričari, školovani u tradicionalnom pogledu da je grčka civilizacija najveće dostignuće čovječanstva, dobrovoljno ili nehotice umanjivali su dostignuća drugih civilizacija, drugih kultura. Zbog toga ćemo se, kada budemo razmatrali grčko-indijske veze, uglavnom oslanjati na indijske autore.
Počećemo izdaleka, s pohodima Aleksandra Velikog (327-325. godine prije nove ere). Boravak Grka u sjeverozapadnoj Indiji trajao je otprilike dvije godine, ali indijski izvori tog vremena ne pominju ga. Iako je Aleksandar Veliki osnovao niz grčkih naselja u Pendžabu, vrlo je vjerovatno da su se doseljenici ubrzo razišli po obližnjim gradovima i pomiješali s lokalnim stanovništvom.
Smrt Aleksandra Velikog dovela je do formiranja Irana i susjednih kraljevstava, gdje su vlast imali njegovi generali. U 3. vijeku prije nove ere, Baktrija, koja se nalazila na području između Hindukuša i Oksa (Sir Darja), počela je igrati značajnu ulogu. Glavni sjeverni karavanski put išao je od Gandhare do Irana kroz Baktriju, zatim do Crnog mora, a nakon toga do Grčke. Grčka naselja su se pojavila u Baktriji još za vrijeme Ahemenida (5. vijek prije nove ere). Krajem 3. vijeka prije nove ere, Baktrijci su počeli napredovati prema jugoistoku. Prvo su osvojili južni Afganistan, a zatim su ušli u sjeverozapadnu Indiju, uspostavljajući tamo takozvanu indo-grčku dinastiju. Ova vrlo složena priča iz tog vremena uglavnom je rekonstruisana zahvaljujući istraživačima koji su proučavali kovanice s natpisima na grčkom jeziku.
Grčka kraljevstva u sjeverozapadnoj Indiji prestala su postojati tek početkom nove ere, nakon što su nomadski Skiti (u Indiji poznati kao Šake) provalili u dolinu rijeke Ind kroz Bolan prolaz. Zauzvrat, u 2. vijeku Šake su protjerani iz Sjeverne Indije od strane Kušana. Sredinom 3. vijeka, Perzijanci su osvojili Pešavar i Taksilu, a Kušani su postali njihovi vazali.
Usprkos intenzivnoj političkoj situaciji, trgovina u sjeverozapadnoj Indiji brzo se razvijala. Dolazak stranaca takođe je doprinio širenju zemlje omogućivši pristup novim teritorijama. Indo-grčki vladari su podržavali širenje trgovine s istočnom Azijom i mediteranskim regionom.
Izuzetno je važno napomenuti da je razmjena robe bila praćena razmjenom ideja i riječi, posebno tehničkih izraza. Indijski kastinski sistem ograničavao je interakciju sa strancima, pa je budizam bio privlačan Grcima i drugim ne-Indijcima, jer im je omogućavao lakše prodiranje u indijsko društvo.
Uticaj grčke kulture u Indiji jasno se očitovao u mješovitom indo-grčkom stilu Gandhare. Ovaj stil ima svoje korijene u grčko-rimskom stilu Aleksandrije, odakle su skulpture uvožene na Istok.
Uvoz umjetničkih djela iz Aleksandrije na sjever poklopio se s uvođenjem brojnih svetaca u budizam. Ovo se odrazilo i u skulpturama i u slikama. Tada je Buda dobio grčki nos, a njegova majka počela nalikovati jednoj od grčkih matrona.
Moguće je da su skulptori Gandharske škole bili Grci, ili barem ne Indijci. Skulptori ove škole ne samo da su često kršili tradicije indijske skulpture, već takođe nisu dobro poznavali lokalnu ikonografiju, ponekad nepravilno prikazujući položaj Budinih ruku, što bi za indijske skulptore bilo nezamislivo. Može se reći da su grčko-indijske kulturne veze, koje su se počele razvijati prije nove ere, nastavile da se šire u vijekovima koja su uslijedila. Ovo je posebno vidljivo u mješovitom indo-grčkom stilu umjetnosti i skulpture. Takođe je logično pretpostaviti da su grčki vladari, trgovci i doseljenici mogli sa sobom donijeti svoje igre u Indiju.
A onda se pojavljuje novo pitanje: kakve su igre pridošlice mogle predstaviti lokalnom stanovništvu? Da bismo pronašli odgovor na ovo pitanje, morali bismo krenuti na putovanje do Peloponeskog poluostrva.
Postojanje društvenih igara u antičkoj Grčkoj tokom klasičnog perioda (500–336. godine p.n.e.) potvrđeno je kroz književne izvore, počevši od Homera. Na primjer, Aristofan (446–335. godine p.n.e.) piše: „Ahil je bacio kockice - tri boda dvaput.“
Ahil i Ajaks igraju kockicama. Fragment antičke grčke amfore (4. stoljeće p.n.e.)
Kockice u obliku kocke bile su poznate Grcima već u 6. vijeku p.n.e. U Ashmolean muzeju u Oxfordu, prema Murrayu, čuva se nekoliko sličnih kockica koje potiču iz 6.-5. vijeka p.n.e., pronađenih tokom iskopavanja u Grčkoj. Među poznatim arheološkim nalazima iz ovog perioda nalazi se i vaza koja prikazuje ratnike kako igraju neku igru, kao i terakota skulptura troje ljudi - dva igrača i jednog posmatrača.
U svojim spisima, veliki filozof Platon (427–347. godine p.n.e.) pominje dvije igre: kubeia, igru s kockama, i petteia, koja u to vrijeme nije koristila kocke; igrači su sami odlučivali kojim će figurama igrati. Petteia je već bila poznata Grcima u 5. vijeku p.n.e. Kasnije su Grci igre podijelili u dvije klase - one s kockicama i one bez njih.
Koja su bila pravila igre petteia? Bila je to igra za dvoje ljudi koja se igrala na kvadratnojtabli. Tačan broj figura nije poznat, ali ih je bilo prilično mnogo i popunjavale su dva reda na suprotnim stranama table. Na osnovu arheoloških nalaza, brj polja na tabli mogao je varirati.
Iako je ova igra pomenuta u grčkim i rimskim izvorima, nije sve jasno; međutim, jedno je sigurno: bila je to ratna igra (u Rimu je prvobitno nazivana "Vojnici", a kasnije "Razbojnici") i cilj igre bio je zarobiti protivničke figure. Figure su se kretale poput topova u modernim šahovskim partijama, a figura je mogla biti uhvaćena kada se našla između protivničkih figura.
Nije iznenađujuće da je igra, u kojoj je uspjeh zavisio ne od kockica, već od razuma, postala popularna i možda je čak nastala u Grčkoj. Na kraju krajeva, upravo je ovdje rođena klasična logika. Njen otac bio je Aristotel (384–322 p.n.e.), učitelj Aleksandra Velikog.
Igra čiste logike mora se temeljiti na zakonima logike, isto kao što u raspravi, kada pokušavate nešto dokazati, morate predvidjeti odgovor svog protivnika i unapred razmisliti o njemu.
Kako, gdje i kada su se dvije igre, grčka i indijska, mogle susresti – susret koji, vjerujem, vodi razvoju šaha? Nažalost, nemamo direktnih dokaza, ali žemo pretpostaviti šta se dogodilo. Ashtapada i petteia su se mogle susresti u Indiji, čak i prije početka naše ere (nove ere), i koegzistirati na isti način kao što su Indijci i Grci živjeli jedni pored drugih u trgovačkim centrima sjeverozapadne Indije.
Međutim, na početku se čini malo vjerovatnim da su postojale bliske veze i, naročito, kulturno zbližavanje: indijski kastinski sistem to ne bi dopustio. Zato su Indijci svoje slobodno vrijeme provodili igrajući svoje igre, dok su Grci igrali svoje.
Drugi period je počeo širenjem budizma u Indiji. To se dogodilo na početku naše ere. Kao što sam ranije pomenuo, budizam je omogućio Grcima da uđu u indijsko društvo, što je zauzvrat omogućilo Indijcima da se upoznaju s grčkim igrama. Nakon što su saznali za petteiu, Indijci su mogli početi razmišljati o tome da pretvore ashtapadu iz trkačke igre u vojnu igru.
Treći, kasniji period, obilježen je direktnim utjecajem petteie na indijsku vojnu igru, koja je do tada već bila igra za dva igrača. Preostalo je samo slijediti primjer petteie i odbaciti kockice, što su i učinili.
Mogući razvoj indijske ratne igre, od ashtapade do šaha, vjerovatno se sastojao od sljedećih šest faza:
1.Ashtapada, trkačka igra sa kockicama na ploči 8x8, se pojavljuje.
2.Figure u igri ashtapada zamjenjuju se minijaturnim kočijama.
3.Kočije se bore jedna protiv druge, a igra se transformiše iz trkačke igre u vojnu igru.
Tokom ove prve tri faze, igra možda nije dobila novo ime i vjerovatno se i dalje zvala ashtapada, iako je sama priroda igre postala prilično drugačija. Ovo bi moglo objasniti zašto se u izvorima nikada ne pominju nove igre. One su se krile iza starog imena, ashtapada.
4.Chaturanga - kočije, konjica, ratni slonovi i pješadija - susreće ashtapadu. Tek sada igra konačno dobija novo ime. Međutim, izraz iz Baninog "Haršakarite", koji sam ranije spomenuo, budi sumnju: „Samo je ashtapada učila raspored chaturange.“
5.Vojna igra za četiri igrača postaje igra za dva igrača, i kao rezultat toga pojavljuje se novo i važno pravilo: „Vladar je zarobljen - igra je izgubljena.“
6.Kockice se odbacuju.
Sada pokušajmo konstruisati bar približnu vremensku liniju za ovaj razvoj.
Ako se ashtapada pojavila prije nove ere, ratna igra s kočijama mogla se lako pojaviti na samom početku novog milenijuma. Usput, invazija Indije od strane Baktrijskih Grka, koja je dovela do formiranja indo-grčke dinastije, takođe je mogla doprinijeti razvoju takve igre: baktrijske kočije bile su zaista zastrašujuće oružje. Postoji još jedan razlog: za Arijevce su trke kočija bile ne samo prestižan sport, već i dio raznih ritualnih ceremonija.
Posljednje tri faze je teže smjestiti na vremensku liniju. Logično je zaključiti da se ratna igra za četiri igrača najvjerovatnije pojavila u vrijeme kada je sjeverozapadna Indija bila fragmentisana, ne kasnije od 3. vijeka ili početka 4. vijeka nove ere, prije formiranja Guptskog carstva; igra za dva igrača se već pojavila u doba Guptskog carstva, tj. prije 6. stoljeća. Vjerovatno su se otprilike u isto vrijeme i kockice odbacile. S obzirom na ograničeno znanje, preciznija vremenska linija teško je moguća.
Ova iluminirana minijatura iz poznate poeme, Firdausijeve Šahname (10. stoljeće), mogla bi se nazvati Indija daruje Iranu šah
Naravno, primamljivo je imenovati, bar približno, geografske lokacije gdje je šah moguće nastao. Budući da je, po mom mišljenju, odbacivanje kockica bio najvažniji događaj za razvoj šaha (uticaj petteije), to mjesto bi moralo biti Gandhara, ili preciznije njeni trgovački centri, Takšila i Purušapura, gdje je grčki kulturni uticaj bio najveći.
Očekujem pitanje: zašto arheologija nikada ne pominje šahovske figure? Uostalom, arheološka iskopavanja su sigurno sprovedena u Takšili. Zašto ništa nije pronađeno?
Nažalost, budući da su Indijci povezivali ritualno pročišćenje s vatrom, to je na kraju dovelo do kremiranja mrtvih umjesto njihovog sahranjivanja. Ovo je bilo higijenski i praktično, s obzirom na klimatske uslove zemlje, ali običaj kremiranja mrtvih zajedno s njihovim kućnim predmetima uskratio je arheolozima materijalne dokaze.
Sada, bar ukratko, razmotrimo daljnji razvoj šaha.
Iran je bio najbliži susjed sjeverozapadne Indije, a međusobni indo-perzijski kontakti i razmjena ideja nikada nisu prestajali. Nije iznenađenje da je Iran bio prvi koji se upoznao s igrom koju su izmislili Indijci. Tradicionalno, ovaj događaj se datira u vrijeme vladavine Šahenšaha Hozroa I Anuširvana (6. stoljeće n.e.), što se uglavnom podudara s prethodnom i kasnijom hronologijom razvoja igre.
Vrijedi pomenuti da se najranije spominjanje šaha u Iranu nalazi u Karnamaku (Knjiga djela Ardašira, sina Papaka): “Uz pomoć bogova, postao je snažniji i vještiji u jahanju, chatrangu, tavli i drugim umjetnostima.”
Pošto je Ardašir vladao od 226. do 240. godine, neki istraživači su smatrali da je tako rano spominjanje čaturange i backgamona u Karnamaku netačno. Međutim, mi to povezujemo s vremenom kada je Karnamak napisan, kada je šah možda već bio poznat u Iranu. Poznati islamski učenjak Teodor Noldeke bio je prvi koji je proučavao Karnamak i smatrao da je napisan, otprilike, u sredini 6. vijeka.
Kao što je nedavno pokazano, koristeći upute iz Karnamaka, istraživač sa opservatorije Akademije nauka SSSR-a A. Šerbanovski napisao je računarski program koji je izračunao relativne položaje Mjeseca, Merkura, Marsa, Jupitera i Saturna. Njegova računanja su pokazala da su neobični relativni položaji tih pet planeta, nazvani “paradom planeta” (kada formiraju pravu liniju), mogli biti uočeni na geografskoj širini Ktesifona (sjedište Sasanida) isključivo 23. decembra 631. godine. Sasvim je moguće da je tada Karnamak bio napisan ili uređivan. Ovaj kasniji datum mi se čini vjerodostojnijim.
Knjiga o čatrangu smatra se najranijim pisanim izvorom koji se odnosi na persijski šah. Očuvana je pod dva imena, „Matikan-i-čatrang“ i „Čatrang-namak“. Napisana je krajem 7. ili početkom 8. stoljeća na pahlaviju i priča o tome kako je indijski kralj Devsarm poslao ambasadore perzijskom šahenshahu Khosrau I Anuširvanu. Ovaj događaj su pomenuli i drugi arapski pisci, al-Tabari (839-923), al-Masudi (10. vijek) i Salibi (11. vijek).
U istoriji zemlje, Khosrau je bio poznat kao mudar vladar, pokrovitelj umjetnosti i nauke. Međutim, protagonist Knjige o čatrangu nije bio sam Khosrau, nego njegov mudri kancelar (vizier), legendarni Bozorgmehr. Naime, indijski ambasadori su donijeli šah sa sobom i ponudili da Perzijanci riješe misteriju ove igre. Bozorgmehr je ne samo shvatio kako se igra šah, nego je, zauzvrat, osmislio novu igru, backgammon, čiju ideju indijski mudraci, naravno, nisu mogli razumjeti.
Iz današnje perspektive, ova priča zbunjuje: backgammon definitivno nije složeniji od šaha i trebao bi biti mnogo lakši za razumjeti, naročito jer su igre na kockicama, poznate kao trkaće igre, bile popularne u Indiji od davnina.
Abu-l-Kasim Firdausi ispričao je sličnu priču o Khosrauu, njegovom kancelaru - vizieru, šahu i backgammonu u poznatom epskom poemama Šahnameh (Knjiga kraljeva). Priča o šahu je ponovljena gotovo doslovno, ali priča o backgammonu nije bila jasna. Međutim, pogledajmo šta je Firdausi rekao:
„Mučio je svoje misli dok nije smislio igru sa kockicama.
Napravio je dvije kockice od slonovače, sa dizajnom u boji teaka.
Napravio je tablu sličnu šahovskoj i postavio borce sa svake strane.
Dvije vojske su bile raspoređene u osam položaja,
Gdje su figure bile postavljene spremne da zauzmu protivnički grad.
Bojno polje je bilo podijeljeno u četiri sektora,
I bili su tu dva plemenita i velikodušna kralja.
Jednaki u svojoj snazi i obavezani da ne nanose štetu jedan drugom.
Na njihov znak, vojske su krenule sa svake strane, spremne za rat.
Ako bi dvije figure naišle na jednu usamljenu figuru,
Ta figura bi bila izgubljena, a njenoj strani bi nastao zaostatak.“
(Engleski prevod Dicka Davisa)
Svako ko je bar malo upoznat sa backgammonom može vidjeti da se igra koju je Firdausi opisao ne može nikako nazvati backgammonom. Naravno, ovo je tipična ratna igra, definitivno nije složenija od šaha, igra se na tabli 8x8 sa dva kralja i pješadijom, a potezi se određuju sa dve kockice. Najzanimljivije je pravilo za zarobljavanje: „Ako bi dvije figure naišle na jednu usamljenu figuru, ta figura bi bila izgubljena, a njenoj strani bi nastao zaostatak.“
Iran i arapski kalifat
Sredinom 9. vijeka arapski istoričari šaha su to počeli da govore da se arapski svijet preko Perzijanaca upoznao sa šahom. Takođe, Perzijski naziv igre, "chatrang", pretvorio se u arapskom na shatranj, jer perzijsko "ch" nije imao pandan u arapskom jeziku i zamijenjen je sa "sh".
Sa samo jednim izuzetkom, figure su zadržale svoja imena Shah, Ferz, Pil, Rukh, i Baidaq. Samo je skakač promijenio ime: perzijski "Asp" je postao arapski “Faras”.
Arapi su se upoznali sa igrom kao rezultat osvajanja Irana, koje se dogodilo između 638. i 651. godine. U islamskom svijetu, shatranj je opstao usprkos pokušajima nekih imama da osude shatranj i samu igru. Ovo pitanje izazvalo je veliku debatu.
Očigledno, prve perzijske šahovske figure izgledale su slično drevnim figurama koje su nedavno su pronađeni tokom iskopavanja u Afrosiabu (blizu Samarkanda).
Suniti nisu smjeli igrati takvim figurama, ali šiiti nisu imali ništa protiv njih. Istovremeno, suniti su počeli koristiti apstraktne figure koje nisu nalikovale ljudima. Po pravilu, te jednostavne figure bile su izrađene od gline i bile su jeftine, što je doprinijelo širenju šatrandža među običnim ljudima.
Što se same igre tiče, postojala su četiri uslova pod kojima je bilo dozvoljeno igrati. Prvo, klađenje na igru nije bilo dozvoljeno; drugo, bilo je zabranjeno kombinovati igru s molitvom ili drugim vjerskim ritualom; treće, igrači su se trebali suzdržavati od psovki; i četvrto, nije bilo dozvoljeno igrati na ulici ili na bilo kojem drugom javnom mjestu.
Koja su bila pravila šatrandža (shatranja)? Igra je bila sporija i manje dinamična nego današnji šah. Ferz i Pil bili su mnogo slabiji od današnje dame i lovca. Ferz se pomicao samo za jedno polje dijagonalno, a Pil samo tačno dva; Pil je mogao, kao konj, preskočiti drugu figuru. U početnoj poziciji, Baidaq nije imao dvostruki potez. Takođe, nije bilo rokiranja.
Istovremeno, Šah (Shah), Faras i Rukh su se pomicali i ponekad napadali kao u modernom šahu.
U šatrandžu, šah-mat se događao relativno rijetko, pa je osvajanje svih protivničkih figura (s izuzetkom Shaha) i pat takođe bilo smatrano pobjedom.
9.i 10. vijek se s pravom nazivaju zlatnim dobom arapske kulture. To je bilo i zlatno doba za šatrandž. Teorija igre brzo je napredovala. Možemo reći da je, u to daleko vrijeme, šatrandž bio raširen u arapskom svijetu i dostigao vrlo visok nivo.
Prije otprilike hiljadu godina, perzijski pisac, naučnik i teolog Abul-Qasim ar-Raghib al-Isfahani (koji je umro 1108. godine) napisao je raspravu o etici šatrandža, koja se danas nalazi u Odjelu za rukopise i rijetke knjige Lobachevske naučne biblioteke u Kazanju. Rasprava se sastoji od kratkog uvoda, poglavlja o značenju šatrandža, poglavlja o zakonitosti igre i poglavlja o zavjetu kojeg igrači moraju slijediti. Uglavnom prozaičan tekst povremeno prekidaju pjesme poznatih (i potpuno nepoznatih) pjesnika.
Ar-Raghib je prvi postavio pitanje: "Šta je šatrandž?" i pokušao je na njega odgovoriti.
Ar-Raghib kaže:
"Često se stvari stvaraju tako da je njihov vanjski aspekt opipljiv svim čulima, dok unutrašnji aspekt predstavlja vježbu za um.
Dvije igre, backgammon i šatrandž, spadaju u ovu kategoriju. To su igre za sve: ne postoje druge dvije igre koje karakteriše tako lijepa tehnika i takva raznovrsnost mogućnosti.
Zbog toga su ljudi posvećeni ovim igrama, i zato su se one proširile među svim narodima, a njihovom kreatoru su mogle diviti generacije Vizantinaca i Perzijanaca."
Što se tiče njihove unutrašnje strane, to su najveličanstvenije i najdublje igre, jer tokom igre um postaje zbunjen, a misli počinju lutati.
Ove igre su poput dva religijska puta: predodređenost i sudbina, ili slobodan izbor i nužnost.
Šatrandž i backgammon. Njihovo poređenje se pominje još u drevnoj knjizi o Čatrangu (Čatrang-namak), gdje autor s pravom ističe da je suština šaha u pobjedi pomoću razuma, dok napredovanje kamenčića u backgammonu, koje određuju kockice, upoređuje s vezom između ljudskog duha i kretanja nebeskih tijela; to zavisi od njih i unapred je određeno. Podesno, u Iranu je na tabli korištena mitska ptica Rukh umjesto ratnih kočija. Tako je u šah uveden koncept sudbine.
Za razliku od nepoznatog perzijskog autora koji ne daje prednost nijednoj igri, ar-Raghib nedvosmisleno favorizuje šah sa njegovom slobodom izbora. Njegov stav je takođe zanimljiv jer vjerovatno odražava njegova filozofska uvjerenja. Stvarno, kada su se Arapi upoznali s djelima grčkih filozofa, u islamu se razvila debata o slobodnoj volji i predodređenju u vezi s Muhamedovim učenjem. Iako vrlo oprezno, ar-Raghib se izjašnjava protiv dogme predodređenja: „U šatrandžu, sve zavisi od igrača i samo od igrača; on treba strast osvetnika, energiju istraživača, odlučnost skakača, spremnost onoga koji je željan.“ Savjetujući igrače, ar-Raghib koristi primjere iz svakodnevnog života, jasno stavljajući do znanja da šah nije samo model rata, već i model života!
„Za šahovskom tablom trebate slijediti pet pravila: iskoristite dobru priliku, jer uskoro je možda neće biti; donosite odluke na vrhuncu događaja, a ne na njihovom kraju; ne pokazujte slabost, jer je slabost najnepouzdaniji oslonac; izbjegavajte se upuštati u nešto ako vas na kraju čeka opasnost; slijedite učenja Sokrata: temeljna analiza vodi do ispravnog zaključka.“
Iluminirana minijatura iz arapskog rukopisa iz 10. stoljeća. Zapazite da je tabla jednobojna. Šahovska tabla s kvadratima otkrivena je kasnije, u Evropi.
Na ovoj iluminiranoj minijaturi iz 'Knjige igara' Alfonsa X Mudrog (13. stoljeće), kralju su predstavljene tri različite igre: šah, kocke i backgammon. Kralj pokazuje na šah!
Kao što se možda sjećate, Knjiga o šatrandžu izričito navodi da su šah u Iran donijeli ambasadori indijskog kralja Devsarama za vrijeme vladavine šahanshahah Hozroja I. Anuširvana. Međutim, Devsaram je izmišljen lik. Mislim da je druga perzijska legenda tačnija. Ona govori o Hozrojevu dvorskom ljekaru, Barzuji, koji je bio poslan u Indiju kako bi preveo na srednjoperzijski zbirku indijskih didaktičkih priča s moralnim poukama, koja je među Arapima postala poznata kao Kalila i Dimna.
Indijski original očigledno je bio blizak Panchatantri, drevnoj indijskoj zbirci basni o životinjama, parabola i poslovica na sanskritu, napisanoj u 3.-5. vijeku. Zbirka se sastojala od pet poglavlja (na sanskritu, "Panchatantra" znači "pet poglavlja").
Barzuja je uspio doći do tajnog, pažljivo čuvanog rukopisa, prepisati ga u tajnosti, prevesti ga na srednjoperzijski, a zatim ga vratiti u svoju domovinu. U isto vrijeme, ljekar je sa sobom donio i šah, koji je prvi put vidio u Indiji.
Usput, deskriptivna notacija takođe je izumljena tokom arapskog perioda razvoja šaha. Omogućila je zapisivanje partija i završnica. Igrači su počeli analizirati različite pozicije iz središnjice i završnice, a zatim su počeli stvarati vlastite, čime je nastao šahovski problem ili kompozicija.
Do 9. vijeka, broj igrača se toliko povećao da je postalo neophodno stvoriti sistem rangiranja. Klasifikacija igrača odgovarala je jačini njihove igre i hendikepu (‘fori’-Prevodilac) koju bi davali slabijim protivnicima. Svi šatrandž igrači bili su podijeljeni u pet ili šest klasa. Najjači su nazvani "aliya", ili "velikaši". Najstariji sačuvani rukopis koji sadrži šatrandž poziciju napisan je 1140. godine, ali, zapravo, takvi radovi su se pojavili mnogo ranije. Već i sam naslov tog rukopisa, "Knjiga o šatrandžu, odlomci iz djela al-Adlija, as-Sulija i drugih autora", jasno ukazuje na to da se temeljio na ranijim radovima. Zaista, u velikom bibliografskom djelu Kitab al-Fihrist, koje je napisao Is’haq al-Nadim 988. godine, čitavo jedno poglavlje posvećeno je autorima literature o šatrandžu. Prvi na ovom popisu bio je al-Adli, koji je napisao dvije knjige, jednu o šatrandžu, a drugu o tavli (nards, odnosno backgammonu). Drugi je bio ar-Razi, autor djela "Elegancija u šatrandžu", za kojeg se tvrdi da je bio jednako jak igrač kao i al-Adli. Obojica su bili dvorski šahisti na dvoru kalifa al-Mutavakila, koji je vladao od 847. do 861. godine. Treći autor bio je as-Suli. Njegovo puno ime bilo je Abu Bakr Muhammad bin Yahya as-Suli. Rođen je 880. godine, a umro 946. godine. Napisao je dvije knjige o šatrandžu.
Tako dolazimo do zaključka da je literatura o šatrandžu postojala u 9. stoljeću. Međutim, nije preživjela.
Pored već pomenutih imena, najstariji arapski rukopis daje nekoliko završnica iz partija između Abun-Naama i Rabraba. Kasnije su perzijski izvori tvrdili da je Abun-Naam takođe napisao knjigu o šatrandžu. Ali kada je živio? Iz drugih izvora znamo da je halifa al-Ma’mun 819. godine posmatrao jednu od Rabrabovih partija, pa možemo zaključiti da je Abun-Naam živio u prvoj polovini 9. vijeka.
Još od vremena Haruna ar-Rašida, koji je vladao od 786. do 809. godine, halife su, u pravilu, u svojim dvorovima držale najbolje igrače. Na primjer, al-Adli se smatrao najjačim šahistom na dvorovima dvojice bagdadskih halifa: al-Vasiqa (koji je umro 847.) i al-Mutavakila (koji je umro 861.). Tek na kraju svog života al-Adli je doživio poraz od ar-Razija, novajlije na dvoru.As-Suli je bez sumnje bio najistaknutiji igrač tog vremena. Rođen je kao princ na području današnjeg Turkmenistana, a čitav svoj odrasli život proveo je na dvoru halifa u Bagdadu. Bio je čovjek enciklopedijskog znanja, pjesnik, pisac i istoričar. Zanimljivo je da su neki od njegovih književnih radova preživjeli do današnjeg vremena. Osim toga, njegove šahovske vještine i analitička sposobnost kvalifikuju ga kao pravog velemajstora šatrandža. Vrijedi pomenuti da je na Bliskom istoku, gdje je as-Sulijeva slava kao šahiste trajala više od šest stotina godina, onima koji su briljirali u ovoj igri često upućivan kompliment: „Igra kao as-Suli!“
Vijekovima su pravila šatrandža ostala nepromijenjena, ali bilo je brojnih pokušaja da se igra prenese na različite ploče (table). Na primjer, al-Adli je opisao tzv. "izduženi" šah, koji se igrao na ploči veličine 4x10. Istoričar al-Masudi (koji je umro 956. godine) takođe je pomenuo igru na ploči veličine 10x10, koja se zvala "potpuni šah," kao i tzv. "kružni" šah, poznat pod nadimkom "Vizantijski," koji se igrao na okrugloj ploči sa 64 polja raspoređenih u četiri prstena sa po 16 polja.
Al-Masudi je također opisao "astronomski šah" sa pet planeta, Suncem i Mjesecom, koji su se svi kretali po kružnoj ploči. Na kraju, pomenuo je i šah na ploči 7x8, sa po 12 figura za svakog igrača. Dvije dodatne vrste šatrandža bile su poznate na Bliskom istoku mnogo kasnije, u 14. stoljeću: šatrandž al-husun, ili Tvrđavni šah, koji se igrao s tvrđavama u kojima su se kraljevi mogli sakriti, i šatrandž-kabir (veliki šah) – omiljena igra mongolskog cara Timura.
Jermenija
Drevna Jermenska literatura sugeriše da su Jermeni već u 5. vijeku p.n.e. poznavali perzijski ep i njegove herojske priče. To znači da su takođe bili upoznati s Chatrang-namakom i Shahnamom, koja je napisana kasnije.
Od davnina su Jermeni i Perzijanci živjeli jedni uz druge i međusobno uticali u različitim područjima – politici, religiji, književnosti, jeziku, pa čak i svakodnevnim običajima.
Period Sasanida bio je najplodonosniji za ovaj kontakt s istočnim komšijama Jermenije. Završio je 451. godine, kada su Jermeni bili prisiljeni da se odupru politici asimilacije koju je pokušavao sprovesti perzijski kraljevski dvor. Sudeći prema nalazima u Iranu, možemo pretpostaviti da se nešto slično dogodilo i s Jermenima. Očigledno, isto se desilo i sa šahom.
Kao što je navedeno, na drevnom indijskom jeziku, koji se obično naziva indoevropski jezik, a predstavlja prototip sanskrita, šah se zvao "chaturanga". Na srednjeperzijskom jeziku to je bilo "chatrang", na arapskom "shatranj", a na drevnojermenskom "chatrak". Sve ove riječi potječu od sanskritske riječi "chaturanga", koja se sastoji od dva korijena: "chatur" (četiri) i "anga" (dio), što znači "sastavljen od četiri dijela".
Riječ "čatrak" (chatrak), koja se koristila u drevnom jermenskom jeziku, zapravo je jermenska verzija pahlavijske riječi "čatrang" (chatrang). Ova riječ je ušla u jermenski jezik najkasnije u 4-5. vijeku, budući da su, kao što sam već pomenuo, nakon 451. godine politički, vjerski i kulturni odnosi između Jermena i sasanidskog kraljevskog dvora postali zategnuti.
Ova iluminirana minijatura prikazuje da je u šatranju bilo dozvoljeno igrati uz pomoć savjetnika, pa čak i koristiti udžbenik za vrijeme partije.
Kasnije, u 13. vijeku, arapski naziv za igru, "šatranj", dospio je u Jermeniju preko Zapada, iz Cilicije. Prije toga, pod nazivom "čatrak", šah je bio popularan samo među vladarima i možda višom vojnom aristokratijom. Međutim, "šatranj" se počeo širiti i među običnim ljudima, slično kao što se dogodilo u arapskom kalifatu.
Jermenski izvori iz tog vremena bilježe informacije o šahu. Tako se u zbirci Voskeporik od Grigora-Tkhe nalaze sljedeći stihovi:
Gdje su pjevači, koji sviraju harfu?
Ili gdje su oni, (koji) igraju "čatrak"?
Iako je Voskeporik sastavljena u 11-13. vijeku, sadrži materijale iz još starijih vremena. Evo još jednog primjera iz Grigora-Tkhe:
Svijet je igra
Slična čatraku,
I gorki jezik
Obmanjuje.
Drugi dokazi vezani za šah nalaze se u Zbirci o istoriji Vardana Arevelcija, jermenskog naučnika, lingviste, muzičara, geografa i historičara iz 12. stoljeća.
Arevelci je bio poznat u svoje vrijeme. Kao jermenski i gruzijski ambasador na kraljevskim dvorovima, posjetio je kana Hulagu, mongolskog vladara. U opisu svog putovanja susrećemo sljedeći dijalog:
“Jesi li igrao čatrak?” – “Jesam.”
Izvanredni jermenski prosvjetitelj i mislilac iz 14. stoljeća, Grigor Tatevaci, pominje čatrak u jednoj od svojih propovijedi:
Obično su propovijedi Grigora Tatevacija bile upućene široj publici, pa možemo pretpostaviti da je šah već bio poznat široj javnosti.
Jermenske narodne priče također pominju šah pod imenom šatranj. Na primjer, u bajkama iz oblasti Basen i Muš, glavni junak po imenu Jan izvodi niz podviga, uključujući igranje šaha, iako je pisac koji je zabilježio ovu bajku opisao šatranj kao kartašku igru. Vrijedi spomenuti da se u jednoj od priča iz jermenskog epskog djela David od Sasuna(napisanog u 7–10. stoljeću) pominje da je Mger Mlađi igrao šah.
U zaključku, proučavanje rukopisnih podataka vezanih za šah vodi nas do zaključka da je ova igra, u obliku takozvanog "čatraka," stigla među Jermene s Bliskog istoka preko Irana (teško je reći kada i kako se to tačno dogodilo) i postepeno se proširila među uskim krugom vladara i vojne aristokratije. Tek mnogo kasnije, u 13. vijeku, pod imenom "šatranj," počela se širiti među običnim ljudima.
Nepal
Godine 1986. posjetio sam Nepal, malo kraljevstvo u Himalajima, smješteno između Indije i Tibeta. Na teritoriji današnjeg Nepala nastalo je mnogo malih država, kako u antičko doba, tako i u srednjem vijeku. One su se razvijale pod snažnim uticajem susjedne Indije, ali Nepal je s šahom upoznat relativno kasno, a igra je dobila svoje vlastito, originalno ime – “buddachal,” što na nepalskom znači “mudar potez.” Pored šaha, Nepalski narod je njegovao i nacionalnu “lovačku” igru zvanu “bhagchal,” što se prevodi kao “skok (ili potez) tigra.” U zemlji su se redovno održavala bhagchal prvenstva. To je igra za dvije osobe na kvadratnoj tabli. Figure se ne pomjeraju s polja na polje, već se kreću duž linija. Postoje dvije vrste figura. Jednu stranu predstavljaju četiri tigra, smještena u uglovima table, dok protivnik ima dvadeset koza koje se uvode jednu po jednu u igru. One mogu početi da se kreću tek kada svih dvadeset ne budu na tabli. Tigrovi hvataju koze tako što preskaču preko njih i završavaju na praznom polju, slično kao u igri dame. Koze mogu samo potisnuti tigrove. Ova igra odražava situaciju u kojoj su se pastiri mogli naći kada bi ih napali divlji predatori. Kako je Murray primijetio, slične "lovačke igre" bile su nekada raširene u Indiji i Malaji.
Međutim, vratimo se šahu. Činjenica da je njegovo ime u Nepalu povezano s Budinim imenom (na nepalskom, Buddha znači "mudar čovjek") sugeriše da su šah u ovu zemlju donijeli budistički monasi.
Zapadna Evropa
Šatrandžu su bila potrebna dva vijeka da se proširi širom teritorije Arapskog kalifata, gdje je zauzeo počasno mjesto na dvoru kalifa u Bagdadu. Španski historičari Ricardo Calvo i Jermen Romeo vjeruju da je šatrandž slučajno dospio na Iberijsko poluostrvo iz Bagdada. Preciznije, igru je tamo donio perzijski pjevač i muzičar Ziryab, koji je 821. godine stigao iz Bagdada u Algeciras.
Francuski istoričar Lévi-Provençal gotovo je podržao ovu teoriju u svojoj trotomnoj knjizi Istorija muslimanske Španije, objavljenoj 1950-ih. Oprezno je napisao: “Šah je u Kordobu uveo Ziryab ili neki drugi irački emigrant u 9. stoljeću.” Ziryab, kojeg je pozvao emir Kordobe Abd ar-Rahman II, zaista je odigrao veliku ulogu u kulturnom životu ne samo Kordobe, već i cijele Andaluzije. Ali to je druga tema... Jedan način ili drugi, Muhamed I (852–886), koji je naslijedio Abd ar-Rahmana II kao emir Kordobe, već je bio strastveni šahista i često je igrao šah sa svojim slugom Aidunom, koji je, prema savremenicima, bio smatran vrhunskim igračem.
Nakon što je šah dospio na Iberijsko poluostrvo s juga, polako se počeo širiti prema sjeveru. Arheološki nalazi i književni izvori ukazuju na to da je šah iz arapsko-andaluzijskog svijeta ušao u špansko-hrišćanski svijet prije 11. vijeka. Apstraktne šahovske figure u arapskom stilu otkrivene su na najmanje četiri lokacije na sjeveru Iberijskog poluostrva. Na jednoj lokaciji figure su bile izrađene od slonovače, dok su na preostale tri bile od kvarca, očigledno donesenog iz muslimanskih krajeva.
Španski istoričari smatraju šahovske figure koje se nalaze u muzeju u malom mjestu Peñalba de Santiago prvim evropskim figurama. Peñalba znači “bijeli kvarc,” a “de Santiago” ukazuje na to da se ovo mjesto nalazilo na drevnoj Ruti de la Plata (“Srebrni put”). Ovaj čuveni rimski put kasnije je postao trgovačka ruta i put hodočasnika ka sjevernim lukama Andaluzije. Ruta je prolazila kroz biskupiju Astorga, gdje se nalazila Peñalba.
Četiri male figure od slonovače pripadale su svetom Genadiju (biskupu Astorge), prvom svecu čije je ime povezano sa šahom. Dobro je poznato da je, kao osnivač manastira, sveti Genadije često igrao šah s monasima. Manastir je osnovan najkasnije u 10. vijeku. Zanimljivo je da su figure svetog Genadija bile pominjane u lokalnim narodnim pričama kao magični talismani, a navodno je i sam Genadije preporučivao šah kao sredstvo koncentracije i način približavanja Bogu.
Sveti Rosendo (907–975) bio je još jedan svetac povezan sa šahom. Godine 936. osnovao je manastir Celanova, koji se nalazi u provinciji Ourense. Osam šahovskih figura iz ovog manastira – top, lovac, skakač, tri pješaka i dvije kraljice – sada se nalaze u muzeju. Datiraju iz prve polovine 10. vijeka i poklonjene su manastiru 938. godine.
Benediktinski manastir San Millán de la Cogolla, koji se smatra kolijevkom španskog jezika, ponekad se naziva "Sjeverni Eskorijal." U riznici ovog manastira čuva se pet figura od kvarca: četiri pješaka i jedan skakač u tipičnom islamskom stilu. Sve ove figure donirao je manastiru Sancho III od Navarre 1033. godine.
Evropske figure u perzijskom apstraktnom stilu, datirane u 8–9. vijek, takođe su izuzetno značajne.
Želim još jednom da naglasim da su ove tri prethodno pomenute zbirke šahovskih figura, po svemu sudeći, najstarije u zapadnoj Evropi.
Katalonska hrišćanska grofovija Urgell u Pirinejima bila je važna kulturna veza između islamskog svijeta i Srednje Evrope. Njena uloga posebno je porasla nakon 711. godine, kada su Maori osvojili Iberijsko poluostrvo. U to vrijeme grofovija je postala mjesto razmjene robe i ideja.
Grof Ramon Borell II (koji je umro 993. godine) posjetio je dvor emira Kordobe Abd ar-Rahmana III i sarađivao s njim. Nakon njegove smrti, njegov najstariji sin, također po imenu Ramon, naslijedio ga je kao vladar Barselone, dok je grofovija Urgell pripala njegovom drugom sinu, Jermengolu. U to vrijeme, odnosi između Kordobe i Urgella i dalje su bili prilično prijateljski.
Sedamnaest šahovskih figura pronađenih u Urgellu uključivalo je osam pješaka, jednog topa, tri skakača, dva lovca i tri kralja. Sve figure bile su isklesane od kvarca i imale su tipične apstraktne muslimanske oblike. Ove figure pripadale su dvojici katalonskih grofova: Ramonu Borellu od Barselone i Jermengolu. Obojica braće kasnije su učestvovala u vojnoj kampanji protiv Kordobe, u kojoj je Jermengol poginuo. Nakon njegove smrti, ove figure su poklonjene benediktinskom manastiru Svetog Egidija, koji se nalazi na jugu Francuske.
Dar grofa Jermengola zabilježen je u njegovom testamentu, za koji historičari vjeruju da je napisan početkom 11. vijeka. Inače, šest od osam dokumenata iz 11. vijeka koji se odnose na šah pronađeno je u područjima koja se graniče s Urgellom, što nam daje razlog da ovo područje smatramo važnim za proučavanje širenja šaha u Srednjoj Evropi.
Murray je vjerovao da su prvi evropski spisi o šatrandžu prevedeni s arapskog na latinski, jezik naučnika toga vremena. Međutim, nijedan od tih rukopisa nije sačuvan.
Godine 1283. napisana je Knjiga igara (Book of Games), koja se sastoji od sedam dijelova, na španskom jeziku po nalogu Alfonsa X Mudrog (1221–1284), kralja Kastilje i Leona. Prvi dio se odnosi na šah: "Budući da je šah najplemenitija igra, koja zahtijeva najviše vještine u odnosu na sve druge igre, prvo ćemo govoriti o njemu."
Rukopis sadrži 103 problema, koji su prvobitno bili poredani prema broju figura u njima. Međutim, nakon prvih 69 problema, taj redoslijed je prestao.
Više od 80 posto problema imalo je svoje parnjake u bliskoistočnim rukopisima. Knjiga igara uvodi novi uslov: matirati u tačno određenom broju poteza. "Ni više, ni manje."
Svaki od 103 problema u knjizi je minijatura koja prikazuje različite ljude za šahovskom tablom: kraljeve, kraljice, plemićke dame i lordove, vitezove i monahe. Međutim, zastupljeni su i obični ljudi: trgovci, zanatlije i jedan apotekar.
Alfonso Mudri naziva se "kraljem tri religije", jer se u minijaturama mogu prepoznati hrišćani, Maori i Jevreji.
Rukopis Knjiga igara Alfonsa Mudrog (13. stoljeće) bila je najluksuznija šahovska knjiga srednjeg vijeka. Iluminirane minijature prikazuju raznovrsne scene: za šahovskom tablom su kraljevi, žene i djeca, te Abisinci.
U nekim minijaturama jedan od igrača koristi knjigu – možda kako bi pronašao rješenje, ili je jednostavno drži u rukama – a ti igrači su ili Arapi ili Jevreji. Iz toga možemo pretpostaviti da su minijature u knjizi oslikali Arapi ili Jevreji.
Na dvije minijature vidimo kralja s grbom Kastilje i Leona. To je sam Alfonso Mudri. Nedavno su Kalvo i Pennell otkrili da jedna od minijatura prikazuje budućeg kralja Engleske, Edvarda I. On igra sa svojom zaručnicom, princezom Kastilje i Leona. Tako knjiga odražava odnose između kraljevskih dvorova Španije i Engleske.
Mali rukopis, koji se danas čuva u Britanskom muzeju u Londonu, napisan je na anglo-francuskom jeziku. Murray je vjerovao da je ovo djelo nastalo najkasnije 1273. godine. Dakle, starije je od Alfonso rukopisa najmanje 10 godina i predstavlja najstariji evropski šahovski rukopis koji sadrži probleme.
Poznato je da se Evropa susrela s mansubama (šatranj pozicijama sa ciljem da se pobijedi ili remizira – prototip modernih problema i završnica) mnogo ranije, tokom vladavine Richarda I (1189–1199) u Engleskoj. Tada je Gerald od Walesa napisao svoj esej Gemma ecclesiastica (Dragulj crkve), u kojem je izrazio žaljenje što je rješavanje šahovskih problema postalo moderno među sveštenicima. Vratimo se sada na rukopis iz Britanskog muzeja. Njegova prva važna karakteristika je prisustvo problema sa golim kraljem. U šatranju sa Bliskog istoka ovo je nemoguće, jer goli kralj znači poraz! Takvih problema nema u Alfonso rukopisu. Ovo sugeriše da je u 13. vijeku u Engleskoj (a vjerovatno i u Francuskoj i Italiji) pravilo da goli kralj znači poraz bilo ukinuto.
Druga karakteristika rukopisa: pat nije dovodio do poraza, kao u šatranju, već do remija!
Treća posebnost bila je pojava problema sa samomatom. Treba napomenuti da, za razliku od Bliskog istoka, gdje pravila igre nisu mnogo mijenjana, u Evropi su ona smatrana nečim što nije trajno, a ovakav stav je na kraju doveo do reforme igre.
The Exchequer (Blagajna)
Vjeruje se da su Normani donijeli šah u Englesku. Nakon što je William Osvajač osvojio Englesku u 11. stoljeću, uveo je strogi sistem oporezivanja. Osnovao je posebnu instituciju nazvanu "Exchequer" (Blagajna) za izračunavanje i prikupljanje poreza. U knjizi Dialogue Concerning the Exchequer, koju je napisao kraljev blagajnik Richard Fitz Neal krajem 12. vijeka, učitelj objašnjava svom učeniku da je Exchequer dobio ime po stolu koji se koristio za izračunavanje poreza. Taj je sto bio prekriven crnim platnom podijeljenim u kvadrate, što je podsjećalo na šahovsku tablu.
Učenik je bio iznenađen: "Da li se mudrost starih ljudi ikada oslonila na oblik stola kao jedini razlog za njegovo ime, kad bi ga iz istog razloga mogli nazvati i 'tabularium'?"
Učitelj je odgovorio: "Pravo sam postupio kada sam te nazvao pažljivim. Postoji drugi, ali skriveniji razlog. Jer, kao što se u šahu bore određene vrste boraca, koji se kreću ili stoje prema određenim zakonima ili ograničenjima, neki upravljaju, a drugi napreduju, tako i ovdje, neki upravljaju, neki pomažu prema svom uređenju, i niko nije slobodan da prekorači utvrđena pravila; kao što će biti očigledno iz onoga što slijedi. Osim toga, kao što se u šahu borba vodi između kraljeva, tako se i ovdje glavna borba vodi između dva aktera, blagajnika, naime, i šerifa, koji sjede kako bi iznijeli račun; ostali sjede kao sudije, da gledaju i sude."
Članovi Blagajne bili su imenovani baronima i, očigledno, imali su pravo uključiti šahovsku tablu u svoj grb. Zbog toga je šahovska tabla u grbu postala simbol poštenja, a članovi Blagajne bili su poznati po svojoj nepristrasnosti. U današnjem vremenu toga se sjećamo kroz šahovske zastave sudija na trkama i... šahovske uzorke na taksijima, iako je dobro poznato da taksisti nisu naročito pošteni!
Da li ste primijetili da autor Dijaloga gotovo usput pominje da sve figure na šahovskoj tabli, uključujući kralja, moraju poštovati stroga pravila i ne mogu ih prekršiti? Ove pravedne riječi napisane su tokom oštre borbe za vlast između kraljeva, aristokrata i crkve.
Engleska, 13. vijek. Konjić od slonovače, tipična srednjovjekovna evropska figura
Šahovske figure u Evropi
Nijedna šahovska figura starijs od 1000. godine nije pronađens u Srednjoj Evropi, pa se šahovske figure u islamskom apstraktnom stilu mogu smatrati najstarijima. Oni se čuvaju u muzejima katedrala, crkvama i manastirima, a izrađeni su od plemenitih materijala poput kvarca i slonovače. Figure za obične ljude izrađivani su od drva ili raznih vrsta kostiju. Kvarcne figure iz Osnabrika i Halberštata pripadaju takozvanoj Fatimidskoj grupi, kako ih stručnjaci nazivaju. Vjeruje se da su napravljene u Sjevernoj Africi ili u Kordobi.
Četrnaest figura iz tri različita seta čuvaju se u katedrali u Osnabriku. Figure iz druga dva seta uglavnom su izrađene od drveta ili kosti. Datiraju iz početka ili sredine 11. vijeka, što je potvrđeno dendrološkim istraživanjima. Figure su još uvijek imale apstraktne oblike. Najvjerovatnije su pripadale seljacima. U muzeju u Grenoblu čuva se sedam figura iz tri seta.
Tri drvene apstraktne figure iz još dva seta pronađena su na lijevoj obali Rajne. One se čuvaju u muzeju u Bonnu. Nedavno, 1997. godine, u dvorcu Romrod pronađen je lovac isklesan iz kljova slona.
Lovac, skakač i pješak izrađeni od jelenjih rogova čuvaju se u Nacionalnom muzeju u Nurnbergu. Pronađeni su u dvorcu Heidenschloss. Trinaest figura islamskog tipa čuva se u dvorcu Adelsdorf. Top izrađen od slonovače pronađen je u dvorcu Lutzelhardt i izložen je u muzeju u Lahru.
Pored toga, devet figura izrađenih od kosti i slonovače izloženo je u muzeju u Stuttgartu.
Engleska, 14. vijek / Islamskog tipa apstraktne figure
Italija
U Italiji, poznato pismo kardinala Petra Damianija bilo je prvi pisani dokument o šahu. Napisano je 1061. godine i upućeno papi. U svom pismu, kardinal je izrazio ogorčenje činjenicom da su neki crkveni velikodostojnici igrali šah na javnim mjestima.
Francuska
Prvi francuski pisani dokumenti o šahu potiču iz 12. stoljeća. To su zapisi dvojice hroničara iz Prvog krstaškog pohoda, Fulčera od Šartra i Roberta od Remsa, koji su napisali da su krstaši igrali šah. Fulčer od Šartra takođe je zabilježio da je, kada je Petar Pustinjak došao u posjetu turskom generalu Karbugi tokom opsade Antiohije (1097–1098), general igrao šah.
Kralj Francuske Luj IX (poznatiji kao Sveti Luj) bio je zabrinut zbog širenja šaha i čak je pokušao da zabrani ovu igru, ali nije uspio. Do 1400. godine sve zabrane su bile ukinute. U poglavlju "Cherchez la Femme" saznaćete o takozvanim "šahovskim figurama Karla Velikog", koje su, navodno, bile poklon Kalifa Haruna al-Rašida kralju Franaka.
Godine 1831. stare šahovske figure u reprezentativnom stilu pronađene su u pijesku na obali ostrva Lewis (Vanjski Hebridi). Otkiveno je 78 figura iz četiri seta. Među figurama se nalaze kraljevi, kraljice, lovci, skakači i pješaci. Pješaci su prikazani u obliku kamenih ploča s gotovo runskim natpisima.
Engleska
Danas se 67 ovih figura nalazi u Britanskom muzeju u Londonu, dok je 11 u Nacionalnim muzejima Škotske. Figure su vjerovatno napravljene ne prije 1150. godine. Izrezbarene su od kljova morža i vjerovatno su stigle iz Skandinavije.
Skandinavija
U 12. vijeku Skandinavci su već bili upoznati sa šahom, koji je zamijenio skandinavsku igru „Hnefatafl“. Mnoge srednjovjekovne šahovske figure pronađene su u sjevernoj Evropi. Na primjer, nedavno su tokom iskopavanja u gradu Lund (Švedska) pronađene dvije figure – jedna od kvarca, a druga od drveta. Datiraju iz 11. ili 12. vijeka i predstavljaju ili kraljeve ili kraljice. Jedna figura izrađena od kljove morža pronađena je tokom iskopavanja u Roskildeu (ostrvo Zealand, Danska). To je naoružani ratnik s mačem i štitom. Procjenjuje se da je izrađena između 10. i 15. stoljeća. Danas se nalazi u Nacionalnom muzeju u Kopenhagenu.
Poljska
Kompletan islamski šahovski set s apstraktnim figurama, izrađen od jelenjih rogova, pronađen je u drvenoj kući u Sandomierzu. Procjenjuje se da je izrađen krajem 11. ili početkom 12.vijeka, a danas se nalazi u muzeju Poljske akademije nauka u Varšavi.
Crkva i šah
U starom Rimu, tokom paganskih proslava poput Saturnalija, ljudi različitih društvenih slojeva obično su provodili vrijeme kockajući se. Kada je hrišćanstvo proglašeno državnom religijom pod Konstantinom Velikim u 4. vijeku, crkva je osudila ove igre, posebno zato što su uključivale klađenje. Kao što već znamo, kada se šah pojavio u Evropi krajem 1. milenija, također je bio povezan s klađenjem, što su visoki crkveni zvaničnici prirodno osuđivali.
U međuvremenu, novčane transakcije povezane s igrom dovele su do nestanka dva od tri načina pobjede koja su postojala u šatrandžu, ostavljajući samo jedan: matiranje kralja. Pored toga, želja za ubrzavanjem igre donijela je dvije druge novine: mogućnost da pješak na početku partije napreduje za dva polja i "skok kralja" sličan budućem rokiranju.
Gornji lijevi ugao: Italija, 11.vijek, top.
Gornji desni ugao: Južna Italija, 11.vijek, kralj.
Donji lijevi i desni ugao: Topovi iz Njemačke i Italije, 16. vijek.
Kao što možete vidjeti, kula, koja je postala top, nekada je stajala na leđima slona, a njeno ime se zadržalo u zapadnoj Evropi: „torre“ na italijanskom, „turm“ na njemačkom, dok je u Rusiji šah vratio skoro zaboravljenu riječ „tura“.
Akvarel iz ranog 15.vijeka, francuski rukopis
Različiti monaški redovi imali su različite stavove prema šahu. Kao što ste vjerovatno već primijetili, jedan od najranijih benediktinskih redova podržavao je šah, što je nesumnjivo doprinijelo njegovom širenju u Europi.
Vizantija je bila upoznata sa šahom prije ostatka Evrope. To prvenstveno potvrđuje činjenica da je vizantijski naziv za igru, „zatrikion“, zapravo „šatrandž“ preveden s perzijskog na grčki. Međutim, čini se da je vizantijska crkva dočekala šah s neprijateljstvom, što nije doprinijelo njegovom širenju ni u Vizantiji ni u Rusiji. Ipak, svi pokušaji zabrane igre pokazali su se uzaludnim.
Skandinavske figure izrezbarene od kljova morža, pronađene na ostrvu Lewis.
Einsiedeln rukopis
Prvi evropski dokument koji sadrži opis šaha naziva se „Einsiedeln rukopis“ i nalazi se u Švajcarskoj, u benediktinskoj opatiji istog imena. Ova latinska pjesma napisana je krajem 10. vijeka i predstavlja najstariji hrišćanski dokument koji se odnosi na šah. Prvih deset stihova pjesme opisuje igru kao sredstvo mentalne relaksacije. Navodi se da u igri nema ničeg lošeg te da se može igrati bez kockica. Ovo je bio važan argument u vrijeme kada je hrišćanska crkva osuđivala igre s kockicama.
Šahovska tabla se ovdje prvi put pominje. (Bila je to čisto evropski izum koji je olakšavao računanje u igri.) Osim toga, po prvi put kraljica se naziva „Regina,“ dok je kralj, kao i uvijek, „Rex.“ Lovac je nazvan „Grof“ (comes), a kasnije „Starac“ (curvus), dok je top nazvan „Rochus“ ili „Margrave“ (marchio).
Kretanje figura i osnovna pravila igre slični su arapskom šahu. Pješaci – „Pedes“ – postajali su regina kada bi stigli do osmog reda, pod uslovom da na tabli već nije postojala regina te boje. Možemo zaključiti da je igra došla u Einsiedeln, a zatim u Bavarsku, ne samo preko Španije, već i preko Italije, što sugerišu latinski nazivi figura.
Cherchez la Femme (Tražite ženu)
Među brojnim misterijama istorije šaha, jedna od najintrigantnijih je kako i zašto je bliskoistočni vezir zamijenjen kraljicom kada je igra stigla u zapadnu Evropu. Istoričari su pokušavali da riješe ovu zagonetku, ali nikada nisu uspjeli.
Kada sam prvi put počeo razmišljati o ovoj misteriji, na pamet mi je pala poznata francuska izreka „Cherchez la femme“ („Tražite ženu“). Šta ako zaista pokušate pretražiti anale zapadnoevropske istorije u potrazi za ženom kraljevske krvi koja je bila poznata po tome da je pratila svog muža u vojnim pohodima, a možda čak i učestvovala u bitkama?
Odavno sam znao za takvu ženu. Zvala se Eleonora Akvitanska i živjela je u 12. vijeku. Međutim, kada sam počeo da utvrđujem približan datum pojave kraljice u šahu, otkrio sam da se to dogodilo krajem 11. vijeka – dakle, prije rođenja Eleonore. Nažalost, moja hipoteza srušila se kao kula od karata.
Ali nisam odustao. Više iz inercije nego svjesno, počeo sam proučavati šahovski set koji je uključivao kraljicu, a koji je srušio moju hipotezu. Kako se ispostavilo, nenamjerno sam naišao na pravi put, i ovdje ću vam izložiti rezultate svog istraživanja.
Figurama u ranom šahovskom setu od slonovače koji je bio predmet mog istraživanja nazivaju se „Šahovske figure Karla Velikog.“ Dugo je smatrano da je to bio poklon Karlu Velikom, kralju Franaka, od kalifa Haruna ar-Rašida, krajem 8. ili početkom 9. stoljeća. Međutim, u naše vrijeme dokazano je da ni Harun ar-Rašid ni Karlo Veliki nisu imali nikakve veze s ovim šahovskim setom; napravljen je mnogo kasnije, krajem 11.vijeka. Pored toga, napravljen je u južnoj Italiji, u Salernu: tehnike rezbarenja i mnogi detalji figura slični su ukrasima od slonovače na oltaru katedrale u Salernu, koji je takođe napravljen u 11. vijeku.
Kako su ove figure došle u Francusku? Francuski istoričar Mišel Pastureau pretpostavio je da ih je kralj Franaka donio iz Italije nakon vojnih pohoda u južnim Apeninima, bilo 1190. ili 1271. godine. Legenda koja povezuje ovaj šahovski set s Karlom Velikim pojavila se tokom vladavine Filipa II, iz dinastije Kapeta. Descendenti Kapeta su nastojali naglasiti starost svoje porodice i njen odnos s Karolinškom dinastijom i njenim osnivačem, Karlom Velikim. Prvo, set je bio u opatiji Saint-Denis, gdje se nalazi mauzolej francuskih kraljeva, ali je 1793. godine, tokom revolucije, prebačen u Nacionalnu biblioteku Francuske. Ova šahovska garnitura prvi put se pominje u inventaru iz 1505. godine opatije, koji navodi da je garnitura bila gotovo kompletna i da se sastojala od trideset figura. Međutim, do 1793. godine ostalo je samo šesnaest figura. Zapravo, sve figure osim topa su preživjele, ali je preostao samo jedan pješak. U poređenju s modernim figurama, ove su mnogo veće, a tabla je morala biti veća od kvadratnog metra.
Gotovo sve figure izgledaju kao reprezentativne mini skulpture. Samo kralj i kraljica izgledaju drugačije: oni sjede na prijestoljima unutar polukružnih paviljona. Osim pješaka, običnog vojnika i skakača, naoružanih konjanika, preostale figure izgledaju miroljubivo. Na primjer, slonovi (lovci) se zapravo ne mogu nazvati ratnim slonovima: napola goli, nenaoružani upravljači sjede na njihovim leđima, pokazujući svoje bose noge. A kola (topovi) mogu biti spremna za trku, ali ne i za borbu.
Ako uporedimo ove figure s onima pronađenim u Afrosijabu, možemo vidjeti da su izgubile mnogo od svog ratničkog karaktera. Ako pažljivo proučite konjanike, primijetićete razliku u njihovom naoružanju. Jedan ima okrugli štit, okrugli šlem i dugi lančani oklop koji doseže do koljena. Drugi ima štit u obliku badema, šlem u obliku stošca i kratak lančani oklop, a ispod nosi dugu tuniku. Dok je okrugli štit bio tipičan za vojnike antičke Grčke i Rima, kasnije i Vizantijskog carstva, pa čak i Bliskog istoka, šlem u obliku stošca i trouglasti štit u obliku badema – koji, usput, ima i pješak – direktno upućuju na Normane. Zato možemo zaključiti da jedna grupa figura predstavlja Normane – ali šta je s drugom?
U početku sam pretpostavio da se radi o Saracenima, ali, nakon malo razmišljanja, došao sam do zaključka da su to najvjerovatnije bili vizantijski Rimljani. Činjenica je da su glavne figure seta – kraljevi – napravljene u vizantijskom stilu. Izgledaju veličanstveno, čak i pompezno. Kao da svjedočimo svečanom ritualu. Dva pomoćnika upravo su razmakla zavjesu da nam otkriju moćnog vladara ogrnutog u debele halje, s krunom na glavi i skiptrom u lijevoj ruci. Nema sumnje da je ovo niko drugi do vizantijski car (bazilevs).
Jedna od kraljica je napravljena slično kao kraljevi, dok druga izgleda drugačije. Nedostaje joj kruna, a krov njenog paviljona nije ravan poput ostatka kraljevskih ličnosti. Umjesto toga, podsjeća na kupolu ili baldahin. Sa strana kupole bila su dva stražara, ali je ostao samo jedan. On i normanski pješak su kao dvije kapi vode, s tom razlikom što se prvi razlikuje od drugog samo po veličini. Na zadnjoj strani kupole, poput onoga što se nalazi na sarkofazima, nalaze se dva ležeća lava.
Šahovske figure Karla Velikog (11. vijek). Utvrđeno je da ovaj kompletan set prikazuje stvarne istorijske događaje, naime, normansku kampanju u Vizantiji.
Zato, u ovom setu imamo Normane protiv Vizantinaca. Ali ko je ona kraljica koju čuvaju normanski vojnici? Nisam odmah mogao odgovoriti na ovo pitanje.
Postalo je jasno da bismo trebali tražiti razlog za pojavu takvog seta u događajima koji su se desili u Italiji u 11.vijeku. Svi smo učili u školi da su Normani 1066. godine došli u Englesku i ubrzo je osvojili. Ispostavilo se da su još ranije, na početku 11.vijeka, došli u južnu Italiju, koja je formalno bila pod vizantijskom kontrolom. Novopridošli sjevernjaci su se utvrdili u dvorcima koje su sagradili, postupno pokorili lokalno stanovništvo, Langobarde, i protjerali Vizantince.
Među Normanima, naročito se isticao sin siromašnog viteza Tancreda od Hautevillea, Robert, kojeg su nadimkom zvali „Guiscard“ („lukavac“). Bio je lukav političar, čvrst vladar i, naravno, izvanredan vojni vođa.
Brzo je uspio uspostaviti moćnu državu na jugu Italije. Godine 1059, papa je službeno proglasio Roberta Guiscarda za vojvodu Apulije, Kalabrije i Sicilije.
Početkom 1080-ih, vojvoda je počeo prijetiti samom opstanku Vizantijskog Carstva. S velikom vojskom prešao je Jadransko more, zauzeo luke Avlonu i Drač, te počeo pripreme za pohod na Konstantinopolj. Međutim, 1085. godine, obolio je od groznice koja ga je odvela na njegov posljednji počinak. Na njegovoj grobnici, u manastiru u Apuliji, urezane su impresivne riječi: „Ovdje leži Guiscard, užas svijeta.“
Nema sumnje da naš šahovski set odražava stvarne događaje tih burnih godina – rat Normana i Vizantinaca. Međutim, još uvijek nismo dobili odgovor na pitanje ko su tačno kraljevi i kraljice. Obratimo se vizantinskim izvorima za pomoć.
U drugoj polovini 11. stoljeća, Vizantija je prolazila kroz teške godine. U četvrt vijeka bilo je šest cara, a samo je jedan od njih uspio ostati na prestolu do kraja svog prirodnog života. Neki su bili oslepljeni, a neki su svoj život završili u manastirima. Takođe, bilo je nemira na granicama. Oslabljeno carstvo borilo se protiv napadajućih nomadskih hordi Seldžuka. Nije iznenađujuće što je carstvo bilo nemoćno pred novim moćnim neprijateljem koji je došao s juga Italije.
Vizantski car Mihael VII Dukas bio je svjestan moći Normana i nastojao je sklopiti savez s Guiscardom, računajući na njegovu pomoć u borbi protiv Seldžuka. Bio je čak spreman da zapečati savez dinastičkim brakom. Pozvao je Guiscardovu ćerku Helenu u Konstantinopolj kao buduću nevjestu za svog malog sina. Međutim, ubrzo je Mihael bio svrgnut, postao monah i otišao u manastir. Nicephorus III Botaniates postao je car.
S njegovim usponom na vlast, situacija se radikalno promijenila: aristokratija nije odobravala Mihailovu simpatiju prema Normanima. Sklonjen sa vlasti car je čak bio optužen da planira prenijeti vlast njima. Kao rezultat toga, Guiscardova ćerka je bila odvojena od mladoženje i ostala je u vizantskoj prestonici kao zarobljenica. Prošle su dvije godine, a onda je 1080. godine jedan monah došao na Guiscardov dvor, tvrdeći da je svrgnuti car Mihailo. Monah je ispričao nesreće Guiscardove kćerke u Konstantinopolju i tražio pomoć i zaštitu.
Dok su neki savremenici vjerovali da je to zaista bio Mihailo, istorijski je on poznat kao Lažni Mihailo. Ko god da je bio, njegov dolazak dao je Guiscardu odličnu priliku da interveniše u vizantijskim poslovima.
Vojne operacije su počele tačno godinu dana kasnije, ali u tom periodu, došlo je do još jedne promjene vlasti u Vizantiji. Aleksije I Komnen je postao car. To se desilo zbog zavjere koju je organizovala njegova majka, Ana Dalasena.
Novi car je preuzeo odbranu zemlje od spoljnog neprijatelja, dok je njegova majka bila zadužena za upravljanje svim ostalim poslovima.
Sve ove informacije sam prikupio iz Alexiad knjige, koju je napisala careva ćerka, Ana Komnena. Prema njenim riječima: "Moja baba je bila toliko mudra u poslovima i vrsna u vođenju države, i u njenom uspostavljanju, da je bila sposobna da ne samo upravlja Rimskim carstvom, već i bilo kojom drugom zemljom na koju sunce sja." (Iz prevodioca: Alexiad Ane Komnene, Knjiga III, engleski prevod Elizabet A. Dawes, objavljeno u Londonu 1928. godine)
Ubrzo nakon što je Aleksije preuzeo vlast, stigla je vijest da su Normani prešli Jadransko more i opsjedali grad Durazzo. Guiscard je rekao njegovim stanovnicima: "Došao sam da vratim progonjenog cara Mihaila, da donesem osvetu i kaznu za nepravde koje je on pretrpio." I tada mi je sinulo! Zaista, četiri kraljevske figure sa šahovskim figurama Karla Velikog potiču iz ove dramatične priče: Mihailo i njegova snaha Helena, te Aleksije i njegova majka Ana!
Odmah je postalo jasno zašto kraljevi i carevi izgledaju identično: oni su ravnopravni monarsi, ali su kraljice različite. Helena izgleda skromno u svojoj haljini s dugim, širokim rukavima, tipičnim za zapadnu Evropu tog vremena. Činjenica da je zaštićena od strane Normana i lavova naglašava njen izolovan položaj u Konstantinopolju. Aleksijeva majka prikazana je kao carica, kako i dolikuje, s krunom na glavi i raskošnom odjećom.
Sada možemo rezimirati. Postupajući u skladu s izrekom "Cherchez la femme" ("Tražite ženu"), otkrili smo dvije žene (umjesto samo jedne) koje su poslužile kao arhetipi za kraljice na šahovskoj tabli. Osim toga, utvrdili smo da Charlemagne šahovske figure odražavaju stvarne događaje s kraja 11. vijeka, i što je najvažnije, prikazuju stvarne istorijske ličnosti.
Koji bi mogao biti približan datum ove šahovske garniture? Smatram da je napravljena početkom 1080-ih, prije nego što je Robert Guiscard napao Vizantince, te da je ova garnitura napravljena za samog vojvodu. Na kraju krajeva, on, „užas svijeta,“ odredio je sudbinu njegovih glavnih figura. Može se zapaziti da figure Alekseja i njegove majke imaju kruništa na krovovima svojih paviljona, dok figure Mihaila i Helene to nemaju. Ovo je razumljivo: kruništa predstavljaju vizantinsku tvrđavu, koju su Normani trebali osvojiti.
Šta je sa ostalim figurama?
Podsjećam vas da topovi prikazuju kočije, ali ne ratne kočije. Ovdje možemo vidjeti vizantski uticaj: konjske trke su bile popularne u Konstantinopolju još od antičkih vremena, obično u obliku četveroprega (kvadriga).
Što se tiče lovaca, figure slonova izgledaju čudno i neprirodno: oči su prevelike, a repovi veoma dugi. To nije iznenađujuće, jer su slonovi u srednjovjekovnoj Evropi bili novina, a rezbari ih nikada nisu vidjeli uživo. Obično su kopirali slike slonova s bliskoistočnih ili vizantskih tapiserija, što je često dovodilo do ovakvih grešaka.
Zaključno, treba napomenuti da "šahovske figure Karla Velikog" očigledno po prvi put u istoriji prikazuju stvarne događaje na šahovskoj tabli. Na kraju, nije slučajnost što se šahovska kraljica prvi put pojavila u vizantinskom šahu. Gotovo u svakom vijeku bile su žene koje su ili vladale u svoje ime ili bile faktičke vladarke.
Pouka o šahu
Sredinom 12. vijeka engleski filozof John od Salisburyja prikazao je idealnu feudalnu državu u svom djelu Policraticus. On ju je uporedio sa živim ljudskim tijelom, gdje glava ima ulogu vladara države, organi vida, sluha i govora predstavljaju sudije i pokrajinske guvernere, ruke simbolizuju službenike i vojsku, dok su noge oni koji obrađuju zemlju.
„Gdje mi, zapravo, samo slijedimo prirodu, najboljeg vodiča života; jer priroda je okupila sve čulne funkcije svog mikrokosmosa, ili malog svijeta, a to je čovjek, u glavu, i podvrgla sve udove poslušnosti njoj, na takav način da će svi pravilno funkcionisati sve dok slijede upute glave, a glava ostaje zdrava.“ Knjiga IV, Poglavlje 1.
http://www.constitution.org/salisbury/policrat456.htm
„Zdravlje zajednice biće ispravno i uspješno samo kada viši članovi štite niže, a niži vjerno i potpuno odgovaraju pravednim zahtjevima svojih nadređenih, tako da svi zajedno budu kao da su međusobno povezani uzajamnošću, pri čemu svako smatra da je njegov interes najbolje zadovoljen onim što zna da je najkorisnije za druge.“ Knjiga VI, Poglavlje 20.
http://www.constitution.org/salisbury/policrat456.htm
Glavna ideja Johna od Salisburyja jeste da svako treba da ima ne samo prava, nego i odgovornost. Čak i kralj mora da vlada u skladu sa zakonom!
Krajem 13.vijeka, Jacobus de Cessolis, italijanski monah, zastupao je ideje Johna od Salisburyja. Kako bi osigurao veću vjerodostojnost, zamijenio je metaforu tijela metaforom šaha; društvo se moglo razumjeti kroz raspored figura na šahovskoj tabli i njihove poteze. „U životu, kao i na šahovskoj tabli, svaka figura ima svoja prava, ali i svoje obaveze.“
Kasnije je Cessolis objavio svoje pouke u popularnom traktatu „Liber de moribus hominum et officiis nobilium super ludo scacchorum” (Knjiga o običajima ljudi i dužnostima plemića ili Knjiga o šahu). U tom djelu posmatrao je Treći stalež ne kao monolitnu grupu, već kao podijeljenu prema zanimanjima i profesijama.
Važno je napomenuti da za Cessolisa šah više nije bio slika rata, već idealni model države. Nije ni čudo što je postojao čak i termin „država Cessolisa.“ Ovaj traktat bio je izuzetno popularan, inspirišući brojne imitacije, te je preveden na gotovo sve evropske jezike. Do danas se ovaj tekst po broju sačuvanih rukopisa može uporediti, možda, jedino s Biblijom!
Jedno od poglavlja traktata posvećeno je istoriji šaha. Cessolis povezuje njegov nastanak s Vavilonom, vjerujući da je kvadratna šahovska tabla simbol Vavilona. (Zanimljivo je da je tokom iskopavanja arheolog R. Koldewey otkrio da je Vavilon zapravo bio izgrađen u obliku pravougaonika, što je bilo neobično u poređenju s evropskim gradovima.)
Gravura iz talijanskog izdanja knjige Jacoba de Cessolisa (Firenca, 1493).
Pored toga, autor ističe da je šah izmišljen za vrijeme vladavine biblijskog tiranina Evil-Merodaha, sina legendarnog Nabukodonosora:
„Dok je on ubijao mudrace Vavilona na sve strane, i dok je haos vladao, lokalni uglednici su se obratili filozofu Kserksu s molbom da osmisli nešto kako bi spasio živote mudraca i plemića, te uvjerio kralja da spasi kraljevstvo i da pravedno vlada.“
Kao što ste vjerovatno već pretpostavili, filozof je izumio šah.
„Uzroci zbog kojih je ova igra pronađena su tri: prvi je bio da se ispravi i ukaže na greške kralju... Drugi uzrok zašto je ova igra stvorena i napravljena bio je da ga zaštiti od dosade... Treći uzrok je da svaki čovjek prirodno želi da zna i da čuje novosti i vijesti.” (Caxton, Poglavlje 3)
Sudeći prema čestim pominjanjima šaha u viteškim romanima srednjovjekovne književnosti, šah je bio omiljeni način zabave na dvorovima Zapadne Evrope.
U početku, Katolička crkva je pokušala da zabrani šah, izjednačavajući ga sa kockanjem. Bilo se posebno brinula da se zabrani sveštenicima i učiteljima da igraju na javnim mjestima. Čini se da je takva zabrana dovela do pojave evropske šahovske kompozicije: ljudi koji su bili prisiljeni da provode vrijeme na šahovskoj tabli sami počeli su sastavljati šahovske probleme! Tada su se pojavila anonimna izdanja takvih problema, često prilično udaljena od same igre u praksi.
Stranica iz prvog engleskog izdanja Cessolisove knjige (1474)
Na primjer, zadatak matiranja u određenom broju poteza doveo je do neobičnog oblika odbrane: učiniti da protivnik matira brže, tj. izvršiti akciju koja je korak od samomata. Zaista, u 13.vijeku postojali su problemi koji su se kretali protiv same prirode šaha - korištenja mozga za pobjedu. Ti problemi su bili izuzetno maštovito smišljeni. Takvi problemi su se obično rješavali za uloge, što je potragu za rješenjima pretvaralo u klađenje. Takođe su se sastavljali netačni problemi; njihov cilj je bio da prevare rješavača.
Rusija
Sudeći prema imenima šahovskih figura (ferz' [kraljica], slon [lovac, doslovno "slon"]) i samoj igri, šah je došao u Rusiju sa Bliskog istoka putem trgovačkih puteva kroz Khorezm i Hazariju. Međutim, nijedno arheološko otkriće to još uvijek nije potvrdilo. Jedna od najstarijih šahovskih figura, lovac, koja potiče s početka 11.vijeka, iskopana je u bivšoj Hazarskoj tvrđavi Sarkel (kasnije - Belaya Vezha). Izrađen je od slonovače, što znači da je stranog porijekla. Tvrđavu su izgradili vizantinski inženjeri, ali je nju 965. godine osvojio ruski princ Sviatoslav. Vrlo je zanimljivo da ovo nije apstraktna figurica, karakteristična za Bliski istok, nego reprezentativna figura, vrlo slična figurici slona (lovac) iz muzeja Bargello u Firenci, koja datira iz 11.vijeka. Tako se postavlja pitanje: Da li je šah mogao doći u Rusiju, baš kao i religija, iz Vizantinskog carstva? Međutim, negativan stav Vizantinske crkve prema šahu čini ovu hipotezu malo vjerovatnom.
U Rusiji, kao i u Zapadnoj Evropi, apstraktne figure u šahu su ponovo počele izgledati realističnije. Prvo je konj povratio svoj originalni oblik konja, a zatim je najmoćnija figura u šahu, rukh, prešla iz apstraktnog oblika koji podsjeća na brod u reprezentativni brod (lad'ya), koji bi Slaveni lako prepoznali kao brod.
Termin „lad'ya” mogao je da se pojavi samo u području bogatom rijekama i jezerima, poput drevnog Novgoroda. Kao ruski istoričar šaha, Isaak Linder jasno je pokazao da su figure šaha iz 12-14. vijeka pronađene tokom iskopavanja u oko 20 posto ruskih gradova tog vremena - u Polotsku, Vitebsku, Grodnu, Minsku, Lukomlu, Drutsku, Kopysu, Višgorodu, Volkovysku, Kijevu i drugima.
Mnoge figure su pronađene naročito u Novgorodu. Više od stotinu figura pronađeno je u samo dvije iskopine: Nerevskom i Ilyinskom! Slijedeći vizantinske tradicije, ruska crkva je izjednačila šah sa kockanjem kockicama i zabranila ga, zajedno s drugim „demonijskim opsesijama”, ali to nije spriječilo njegovu širenje. Evropljani koji su posjećivali Moskvu u 16. i 17. Vijeku primijetili su popularnost igre među lokalnim stanovništvom.
Rusija, 15.vijek, drvene figure, s lijeva na desno: lovac, kraljica, pješak, kralj, konj i top
Rusija, 17.-18. vijeke, top isklesan iz kljova morža
Savremenici su svjedočili da su mnogi ruski carevi - Ivan Grozni, Boris Godunov, Aleksije, Petar Veliki, Katarina II, Pavel I, Nikolaj II - igrali šah.
Arheološka otkrića u severozapadnom Sibiru pokazala su da je šah bio uobičajen u tom području u 16. i 17. vijeku. Istoričari su nedavno otkrili da na Aleutskim Ostrvima (koja se nalaze u sjeverozapadnom Pacifiku, 1100 milja od Aljaske), Eskimo-Aleuti nazivaju šahovske figure njihovim ruskim imenima. To nije iznenađujuće: ostrva su otkrio danski istraživač Vitus Bering, koji je bio u službi Rusije, a do 1867. godine ova ostrva su pripadala Rusiji.
Sudeći po činjenici da su Aleuti započinjali igru sa određenih pozicija (tabija), igrali su srednjovekovnu verziju šaha. Tako se postavlja prirodno pitanje: kada se u Rusiji počeo da igra moderni šah?
Jasno je da je na skupovima Petra Velikog, kojima su prisustvovali strani gosti, igra već izgledala moderno, ali kakav je šah, recimo, igrao Ivan Grozni? Na ovo pitanje još uvek ne možemo da odgovorimo.
Stari tanjir iz Ruskog šahovskog muzeja, na kojoj je prikazan car Aleksej Mihajlovič (otac Petra Velikog)
Tokom njegove vladavine, šah se igrao na dvoru skoro svakog dana; čak su postojali posebni majstori koji su pravili šahovske setove i table.
Reforma šahovske igre
Druga polovina 15. vijeka obilježena je izumom štampe. To je bio početak ere geografskih otkrića, što je takođe značilo šire znanje i povećan interes za istoriju, nauku i umjetnost.
Period poznat kao Renesansa započeo je u zapadnoj Europi. To je takođe bilo vrijeme reforme šaha, usljed koje su lovac i posebno kraljica dobili mnogo veći opseg kretanja.
Ova promjena u pravilima učinila je igru mnogo dinamičnijom, taktički bogatijom, a samim tim i zanimljivijom, što je osiguralo njen opstanak. U to vrijeme šah je imao žestoku konkurenciju od kartaških igara, koje su postale posebno popularne jer su karte sada počele da budu štampane. Sasvim je moguće da je reforma šaha spasila igru.
Promjena pravila igre mogla se desiti među obrazovanim ljudima, koji su imali oštar osjećaj za nove trendove. Zato se možemo složiti s von der Lasom da su nova pravila izmišljena u Španiji. Španski istoričar Ricardo Calvo dokazao je da je grupa mladih pjesnika iz Valencije napisala pjesmu Scachs d' Amor (Šah ljubavi), koja je prvi put opisala novu igru. Španci su ovu igru zvali ajedrez de la dama, dok su je Francuzi nazivali esches de la dame enragee.
Među brojnim hipotezama vezanim za novo ime, najpouzdanija je ta da se igra zvala „ajedrez de la dama” u čast Izabele Kastiljske (1451–1504), buduće kraljice Španije. Prva knjiga posvećena novoj verziji šaha bila je zbirka 100 problema, autora Frančeska Vicenta, objavljena 1495. godine.
Nakon nje uslijedila je knjiga Ponavljanje ljubavi i umjetnosti igranja šaha (Repeticion de amores y arte de ajedrez) (1497), koju je napisao Ramirez de Lucena. Knjiga je sadržavala 150 problema, od kojih je gotovo 100 preuzeto iz Vicentove zbirke. Upotrebom riječi „umjetnost” Lusena je istaknuo važan estetski aspekt novog šaha, koji je bez sumnje privukao nove poklonike, posebno u Italiji, gdje je duh renesanse počeo vladati ranije nego igdje drugdje.
Prva knjiga o novom šahu, koju je objavio Damijano u Rimu (1512), bila je toliko popularna u Italiji da je u kratkom periodu štampano osam izdanja. Međutim, kada je u 19. stoljeću otkrivena Lucenina knjiga, postalo je jasno da su svi problemi iz Damijanove knjige već bili predstavljeni kod Lucene.
Pesma Scacchia Ludus (Igra šaha) Marka Vide pomogla je u promociji novog šaha. Vida je bio sveštenik, a svoju šahovsku pjesmu uključio je u zbirku religioznih pjesama. Te su se pjesme širile među manastirima i univerzitetima, a s njima se širio i novi šah.
Za svoju pjesmu, Vida je izabrao mitološku priču tipičnu za renesansu: Apolon i Merkur igraju šah u prisustvu drugih bogova koji su sišli s planine Olimp. Tokom partije, bogovi se ponašaju poput najobičnijih ljudi: pokušavaju vratiti potez, slušaju savjete i krišom vraćaju zarobljene figure na tablu. Tokom igre, pjesnik objašnjava pravila šaha čitaocu. Evo, na primjer, Vidin opis pješaka:
Pesma Scacchia Ludus (Igra šaha) Marka Vide pomogla je u promociji novog šaha. Vida je bio svećenik, a svoju šahovsku pjesmu uključio je u zbirku religioznih pjesama. Te su se pjesme širile među manastirima i univerzitetima, a s njima se širio i novi šah.
Za svoju pjesmu, Vida je izabrao mitološku priču tipičnu za renesansu: Apolon i Merkur igraju šah u prisustvu drugih bogova koji su sišli s planine Olimp. Tokom partije, bogovi se ponašaju poput najobičnijih ljudi: pokušavaju povući poteze nazad, slušaju savjete i krišom vraćaju zarobljene figure na tablu. Tokom igre, pjesnik objašnjava pravila šaha čitaocu. Evo, na primjer, Vidin opis pješaka:
Tamni Pješak imao je da načini
Samo jedan korak; ali oh! Zla sudbina!
Topovski Slon, sa smrtonosnom namjerom,
Čekao je da ga uništi kad dođe:
On sve posmatra budnim okom,
Prijeti ulazu i čuva cilj,
U međuvremenu kraljevska novo-stvorena mlada,
Oduševljena sjajem, širi smrt i užas svuda;
Poput munje leti kroz tamne trupe,
Zvoni svojim oružjem i prijeti nebesa.
Tamne trupe tonu u divlji strah,
I žele da se zemlja otvori i proguta ih daleko od njenog pogleda.
(Engleski prevod Olivera Goldsmitha)
Iako se Španija, tačnije Valensija, smatra kolevkom nove igre šaha, igra se naširoko proširila Italijom s pojavom profesionalnih igrača koji su zarađivali za život igrajući šah.
Godine 1995, italijanski historičar Franco Pratesi ustanovio je da je u sviti ćerke pape Aleksandra VI Borgije, Lukrecije, koja je stigla u Feraru 1501. godine, bio i učitelj šaha po imenu Frančesko (Francesco). Porodica Borgia bila je porodica Španaca koja je živjela u Valensiji, pa je sasvim moguće da je taj Frančesko bio Frančesko Vicent, autor prve knjige o novoj verziji šaha.
U novim pravilima šaha došlo je i do drugih promjena. Prvo, uvođeno je rokiranje (na primjer, u Luceninoj knjizi to se izvodilo u dva poteza). Drugo, pješaku je bilo dozvoljeno da napravi dupli potez iz početne pozicije. Međutim, u različitim zemljama ova pravila su se različito tumačila, pa se u Italiji, sve do 19. stoljeća, koristilo "slobodno rokiranje", a kratko rokiranje omogućavalo je kralju da se odmah postavi na polje h1, dok bi top bio postavljen na polje f1. Ponekad bi čak i potez h2-h3 bio dodatni dio tog pravila.
Ipak, s izuzetkom Italije, u 17.vijeku gotovo cijela zapadna Evropa već je igrala po jedinstvenim pravilima.
Naslovne stranice Lucenine knjige Ponavljanje ljubavi i umjetnost igranja šaha (1497) i Damianove knjige Ova knjiga podučava igru šaha... (1512).
Hiderabadski rukopis
Shvatio sam, ili, bolje rečeno, predvidio postojanje ovog rukopisa. U ovom poglavlju ispričaću vam kako se to dogodilo. Godine 1964., prilikom moje prve posjete Indiji, držao sam predavanja i simultanke u glavnom gradu indijske savezne države Andhra Pradesh, Hiderabadu. Obilazeći grad, posjetio sam lokalni muzej. Muzej je imao impresivnu kolekciju umjetničkih djela sa Istoka i Zapada, koju su prikupila tri premijera države Hiderabad: Salar Jung I, njegov sin Salar Jung II, i njegov unuk Salar Jung III.
Vodič u muzeju rekao je da je porodica Salar Jung imala "neograničena sredstva." Kada ljudi s takvim mogućnostima dobiju strast za sakupljanjem, lako je zamisliti razmjere kolekcije. Interesi porodice Salar Jung bili su vrlo široki: sakupljali su slike i limene vojnike, skulpture i kišobrane, porcelan i štapove za hodanje, i još mnogo toga. Naravno, pitao sam da li su Salar Jungovi sakupljali šahovske figure. Ispostavilo se da jesu, ali nisam otkrio ništa izuzetno među šahovskim setovima iz Indije, Dalekog Istoka i Evrope.
Zatim sam postavio posljednje pitanje: da li su Salar Jungovi sakupljali drevne rukopise? Saznao sam da su bili zainteresovani za sakupljanje rukopisa sa Istoka, posebno onih ilustrovanih, a prolazeći kroz biblioteku, divio sam se prelijepim minijaturama koje su naslikali istočnjački umjetnici.
Prije nego što sam otišao, postavio sam još jedno pitanje: da li se u biblioteci nalaze rukopisi o šahu? Nažalost, biblioteka u to vrijeme nije imala sveobuhvatan katalog rukopisa, ali su Salar Jungovi prikupili oko sedam hiljada rukopisa! Napustio sam muzej uvjeren da se, među tako velikim brojem rukopisa, mora nalaziti barem jedan posvećen šahu.
Hiderabad, 1975. Autor s tornjem Charminar u pozadini
Ovdje bi bilo korisno podsjetiti se onoga što već znamo o istoriji šaha. Iako je Indija njegova domovina, nijedan drevni indijski rukopis o šahu nije sačuvan. Prvi poznati traktati o šahu napisani su na perzijskom i arapskom jeziku. Oni se čuvaju u bibliotekama kao među najvećim blagom. Rijetko, vrlo rijetko, pojavljuju se izvještaji o novootkrivenim rukopisima, a svako takvo otkriće izaziva izuzetan interes, jer proširuje naše znanje o šahu ne samo kao igri, već i kao kulturnom fenomenu prošlosti. Mentalno sam zabilježio da označim muzej Salar Jung kao mjesto gdje bi se mogao pronaći nepoznati rukopis o šahu.
Godine 1975. ponovo sam posjetio Indiju i bio veoma sretan kada sam saznao da ću držati predavanje u Hiderabadu. Po dolasku, čim sam imao nešto slobodnog vremena, požurio sam u muzej Salar Jung. Tokom tih godina, muzej se značajno promijenio: preselio se u veliku, dobro opremljenu zgradu; kolekcija je bila organizovana i klasifikovana. Mogao sam vidjeti da se u muzeju provodilo značajno istraživanje, i ugodno sam se iznenadio kada sam vidio obiman katalog rukopisa u biblioteci. U odjelu za šah bila su tri rukopisa!
Tada je došao uzbudljiv trenutak: sva tri rukopisa su ležala ispred mene. Međutim, već i brzinski pregled prvog, koji je bio relativno nedavno napisan na jednom od jezika ljudi Indije, pokazao je da nije bio previše interesantan.
Zatim sam uzeo drugi rukopis i ponovo bio razočaran: to je bio Sardarnama, poznati šahovski traktat napisan na perzijskom jeziku krajem 18. vijeka. Jedna od kopija Sardarname nalazi se u Oxfordskoj biblioteci i temeljno je proučena od strane Murraya početkom 20. vijeka.
Međutim, treći rukopis, takođe na perzijskom jeziku, bio je nepoznat prethodnim istraživačima!
Pomalo više od godinu dana nakon mog povratka kući, dobio sam paket iz Hiderabada. Moj indijski prijatelj, šahovski majstor Naseeruddin Ghalib, uz ljubaznu pomoć administracije muzeja Salar Jung, poslao mi je kopiju rukopisa. Radio sam na njemu zajedno sa poznatim stručnjakom u oblasti perzijske lingvistike, profesorom L. Peysikovim. On je takođe preveo rukopis.
Mali rukopis od osam stranica bio je rukom pisan u ne uvijek čitljivom kurzivu i sastoji se od dva dijela. Prvi dio, prema nepoznatom autoru, predstavlja koristan trostrani traktat napisan 958. godine po Hidžri (Hijri) (1551). Drugi dio ima naziv: “Savjeti iz predgovora drugog traktata, koji je oštećen, ali je tačan i precizan...”
Međutim, odmah je bilo jasno da je prvi dio sažetak drugog dijela, pa ću citirati samo drugi dio rukopisa, prateći ga potrebnim komentarima i objašnjenjima. U tekstu, uglate elipse označavaju riječi ili redove koje je bilo nemoguće dešifrovati.
Samo hrabri i mudri ljudi koji imaju vlastiti plan i znanje, izdržljivost, strpljenje, odlučnost i čvrstinu, igraju šah. Glupi i neuki ljudi, posebno oni koji su ogorčeni i uskogrudni [...], ne mogu postati šahisti.
Vladari i učenjaci tvrde da su naučili vladati zahvaljujući šahu, i zato je ispod svakog padishaha da ne zna igrati šah. Zaista, na šahovskoj tabli možete pronaći sve: zanimljivu ideju, obmanu i lukavstvo, odlučnost i strategiju, a bez svega toga, kralj bi bio nesavršen.
Kralj Parviz rekao je, iz šaha naučio je kako da osvoji dobra materijalna,
i da postane bogatiji, a Ardešir Papakan je rekao: „Čudno mi je da vidim padišaha koji ne zna igrati šah. Kako će on vladati carstvom? Iz šaha sam naučio da se borim protiv hiljadu generala, da osvojim sto hiljada sela, da gonim neprijatelja kroz hiljade parasanga (1 parasang je oko 5,5 km-prevodilac), i da pobijedim. Pobijedio sam mnoge vojske, osvojio mnoge gradove [...], i sve to sam naučio iz šaha; bez njega ne bih znao umjerenost, hrabrost i odlučnost…
Šah se nalazi među običajima i umjetnostima kraljeva i plemića. Kažu da pun šahovski set sadrži pedeset šest figura. Kralj, Kumar, živio je u Indiji, njegovi dani su bili odbrojani, a mladi princ je preživio njega."
Neprijatelji su napadali kraljevstvo s svih strana, (...), a emiri, generali i vjeran narod, svi su govorili:
„Pripremi se za rat s neprijateljem, da dobijemo snagu i pobjedimo.“
Princ je odgovario: „Nikada rat nisam vidio, ne znam kako da se borim. Možete li mi pokazati, kako da pobjedim neprijatelja?“ Sissa ben Dahir, prinčev savjetnik, donio mu je šahovsku tablu, i rekao: „Ovo je rat, sve što vidiš ovdje, vidjećeš u ratu.“
Princ je shvatio, izučavao i rekao da je dovoljno,
Zatim je skupio vojsku, otišao u bojište, pobijedio neprijatelja i vratio se kao pobjednik.
...O vrijednosti svake šahovske figure: kralj je neprocjenjiv zbog svoje najmoćnije pozicije,
Skakač vrijedi četiri dang-a, a kraljica – po nekima pola dirhama, a po drugima jedan ili dva dang-a, a lovac dva dang-a vrijedi; pješaci su vrijedni jedan dang, a na krilu pola dang-a. Svaka figura ima svoju cijenu, nju je neophodno znati i bez toga ljudi ne bi znali da igraju šah.
Kada učiš šah, trebaš da shvatiš cilj svakog poteza, a kada shvatiš što neprijatelj namjerava, možeš odbiti sve prijetnje.
...i ako možeš da slobodno uzmeš figuru, ne žuri je uzeti. Možda je to zamka, bolje je naći bolji potez; ali kad shvatiš da nije opasno, ne gubi vrijeme, uzmi figuru odmah.
...Kažu da topa (rukh) ne treba stavljati na polje lovca, i ne smiješ dozvoliti da protivnički skakač bude preblizu.
Ako dozvoliš, neka to bude samo nakon pažljivog razmišljanja. ...Ne smiješ dozvoliti da top protivnika dođe na tvoju polovinu table, već tvoj top treba da pređe na njegovu polovinu.
Ne smiješ blokirati svog kralja, igraj tako da nema figura na prvom redu.
Kad te protivnik nadmaši i uzme više figura, teško je sanjati o pobjedi, onda trebaš težiti remiju.
Jednostavna razmjena figura nije omiljena među šahistima.
Ali može se pretpostaviti u tri slučaja: prvi, kad je protivnik uzeo više figura od tebe a ti trebaš da pokušaš da remiziraš, drugi, kad bi razmjenom zadržao prednost, i treći, kad si zabrinut i pun straha.
Ne smiješ potcjenjivati pješake, ne dozvoli da ti figure lutaju i budu odvojene. Uzimaj od rubova prema centru, da pješaci steknu veću vrijednost.
...Trebaš pokušati sačuvati lovce: s njima imaš dobru igru, a na kraju partije lovac može biti jednak skkaču ili ga na neki način nadmašiti, a cijena konja je četiri datule. Uvijek trebaš pokušati uhvatiti protivničke lovce. Kažu: "Onaj koji uhvati lovce, pobjeđuje."
Trebaš cijeniti kraljicu; ona je korisna za pripremu tvoje igre. Nakon što razviješ damu, pokušaj je dovesti na protivničku polovinu table. Loši igrači i kukavice drže damu na svojoj polovini table. Pokušaj žrtvovati lovca za dva pješaka: iako je lovac vrijedan dva danga, a dva pješaka takođe dva danga, vrijednost lovca nikada neće premašiti dva danga, dok dva pješaka mogu postati dvije kraljice. Obavezno uzmi lovca pješakom. Kažu: "Ko ne uzme lovca pješakom, požaliće."
Ako tri pješaka dolaze, pokušaj da uzmeš srednjeg. Kažu: "Ako tri pješaka dolaze, dolazi gužva, zato uzmi srednjeg."
Skakače treba razviti na početku igre, a topove na kraju, kako igra postaje otvorenija. Skakač i kraljica mogu se zamijeniti za topa jer je vrijednost skakača i dame jednaka jednom dirhemu i pola danga.
...Ne možeš igrati šah bez pripreme [...], jer nećeš moći spasiti partiju i doživjećeš mnogo tuge...
...Ne blokiraj protivničke figure, pusti ih, naročito topa, da se kreću prema tebi, dok ti budeš lukav i pokušaš da prodreš na protivničku polovinu table.
U šahu, najbolja strategija je briga za kralja... Već sam pomenuo da ne trebaš držati kralja na otvorenom prostoru, a otvoreni prostor nastaje samo ako se sve figure pomjeraju naprijed, ostavljajući kralja nezaštićenog.
Drži se svog plana, i dok ga protivnik ne shvati, teži da pobjediš. Tvoja igra je vrlo loša ako napustiš svoj plan.
Razvijaj naviku da igraš brzo, to je dobra osobina za šah... razumiješ svoju igru i igru svog protivnika i ne daješ mu prostora da diše...
...Svaki igrač koji će vjerovati u ono što sam rekao i koji će poslušati moj savjet, uvijek će pobijediti. Bilo da sam rekao malo ili mnogo, to bi trebalo biti dovoljno za mudre ljude [...], oni koji su sažeti lakše se razumiju i nikada nisu dosadni.
Zadatak, gdje kralj bude matiran... Dvadeset i dvije figure...
Evo početka prvog dijela za poređenje:
Mudri ljudi igraju šah za očuvanje svoje vlasti i unapređenje poslova Kalifata, za mudre napore, nauku, važnost i moć, dok glupi i neuki ljudi, naročito promjenjivi i hiroviti, smatraju šah praznom igračkom.
Većina prethodnih vladara koji su preminuli [...] vjerovala je da na šahovskoj tabli možete pronaći sva pravila za vojnu formaciju, pravila za pobjedu i pravila za postizanje mira.
Zato je ispod nivoa svakog Padišaha da ne zna kako se igra šah...
Ardešir Papakan je rekao: „Čudno mi je vidjeti Padišaha koji ne zna kako se igra šah. Kako će on vladati kraljevstvom?“
************
Čini se da je autor rukopisa prvo nabavio skraćenu verziju nekog drugog rukopisa, a zatim je (u drugom dijelu) selektivno prepisao. Redigovao je rukopis u vrlo sažet oblik, sažimajući ono što se znalo o igri šaha: njene prednosti, uporednu vrijednost figura i strategiju. Neki dijelovi zvuče iznenađujuće moderno.
Ovaj traktat sadrži mansubu dobro poznatu istoričarima šaha. U nekim rukopisima, ona je pripisana al-Mu’tasimu (umro 842. godine), jednom od sinova legendarnog halife Haruna ar-Rašida, ali to nije potkrijepljeno dokazima.
Zapamtite da su u istočnom srednjovjekovnom šahu figure bile iste kao i danas; samo su kraljica i lovac pomjerali se na različit način.
Lovac se pomjerao i hvatao samo na trećem polju dijagonale, ali je mogao preskakati figure kao konj. Kraljica je bila slaba figura: mogla se pomjerati samo duž dijagonale, i to samo za jedno polje odjednom.
Sada možete uživati u rješavanju one iznad mansube.
Evo kako ide:
- Raxb7+ (prva žrtva) Crni je prisiljen uzeti lovca:1... Nxb7
- Rc8+ (druga žrtva) (Ako Crni uzme, vodi do brzog matiranja: 2... Bxc8 3. Nc6+ Kc74. Na8# (mat) Ali, Crni igra: 2... Ka7! (izbjegavajući brzo matiranje)
- Nb5+ (treća žrtva) Crni uzima konja:3... Kxb6
- Rc6+ (četvrta žrtva) Crni ponovo uzima:4... Kxb5
- Bd7+Crni se mora pomaknuti: 5... Kb4
- Rb6+ Crni se pomiče: 6... Kc5
- Rb5+ Crni se pomiče: 7... Kd4
- e3+ Crni se pomiče: 8... Kd3 (i sada pogledajte dijagram).
U ranijim verzijama ovog mansube, crni top je bio na b4, i u toj poziciji bilo je moguće matirati u jednom potezu – 9. Bf5#.
Premještanje topa na h5 učinilo je rješenje dužim i zanimljivijim:
9. Rxb3+ (peta žrtva) 9... axb3 10. Bb5# (mat).
Iako je ovo forsirana pobjeda, kombinacija za bijelog je prelijepa, čak i prema savremenim standardima. Za mat, bijeli je žrtvovao oba topa i oba konja! Važno je napomenuti da su u istočnom šahu, topovi i skakači bile najjače figure.
Postavlja se pitanje: kome je bio namijenjen ovaj rukopis? Čak i površna analiza vodi do sljedećih zaključaka:
Rukopis je bio namijenjen aristokratskom djetetu, možda čak i princu. U uvodnom panegiriku šahu, autor je citirao isključivo poznate perzijske šahenešahove (velike vladare drevne Perzije-prevodilac). Autor je nekoliko puta naglasio da vladar mora znati da igra šah.
Sudeći po nivou savjeta koji su dati, rukopis je bio namijenjen početniku koji pravi svoje prve korake na šahovskoj tabli. Postoje i drugi rukopisi napisani otprilike u isto vrijeme koji nude praktične savjete na višem nivou. Uostalom, prilično temeljita teorija šatrandža bila je već razvijena u to doba.
Posljednje pitanje: Da li je moguće približno identifikovati stvarnog princa za kojeg je ovaj rukopis bio napisan? Detaljan opis istorijskih događaja iz 16. vijeka, kada je rukopis nastao, odveo bi nas predaleko od teme. Zato ću ukratko razmotriti samo događaje savremene sa datumom rukopisa, koji, podsjećam, datira iz 1551. godine.
Godine 1539. vladar Indije, Humajun, koji je naslijedio prestolje od svog oca, Mogul (Mughala) (Indijci su tako nazivali Mongole), osvajača Babura, pobjegao je iz Indije u Iran, gdje mu je utočište pružio iranski vladar, šah Ismail. Uz pomoć Ismaila i njegovih trupa, Humajun je postepeno počeo vraćati izgubljene teritorije.
Godine 1542. rođen je njegov sin Akbar, koji je kasnije postao najistaknutiji vladar Mogulskog Carstva. Akbar je odrastao kao hrabar i jak dječak koji je volio lov i brzu vožnju na slonovima. Međutim, usprkos naporima svojih učitelja, nije želio da uči čitanje ni pisanje. Takođe znamo da je Akbar u kasnijim godinama volio da igra šah i često igrao protiv svog ministra Birbala. U muzeju Salar Jung vidio sam minijaturu na tu temu.
Moguće je da je šahovski rukopis samo zbirka bilješki koje je napisao učitelj ili dvorski igrač koji je mladog Akbara podučavao igri šaha.
Epilog
Razvoj modernog šaha (koji je, kako se ispostavilo, usko povezan s razvojem društva!) ću detaljno obraditi u svojoj sledećoj knjizi. Za sada, osvrnimo se na evoluciju ove igre nakon velike reforme koja se, kako se sjećate, dogodila krajem 15. vijeka.
Iako je Španija bila mjesto gdje je moderni šah nastao, Italija, koja je već kročila u eru renesanse, bila je bolje pripremljena za njegov razvoj. Nije slučajnost što je šah u 16. i ranom 17. vijeka u Italiji stekao veliku popularnost, a pojavili su se i brojni igrači koje bismo mogli nazvati profesionalcima, jer su zarađivali za život igrajući šah.
Partije najboljih italijanskih majstora tog vremena otkrile su određene sličnosti, koje su ukazivale na pojavu italijanske šahovske škole. Ove partije, prikupljene u knjigama Giulija Cesarea Polerija, Gioachina Greca, Alessandra Salvija i Pietra Carrere, pokazivale su jasnu strategiju napada, prije svega želju za sticanjem tempa za razvoj (žrtvovanjem materijala), otvaranjem linija i napadom na protivničkog kralja.
Najvažnija figura za napad bila je moćna kraljica, a priprema za napad obično je počinjala već u otvaranju. Zbog toga su italijanski majstori tog vremena birali ili Italijansku partiju, ciljajući odmah na najslabiju tačku u protivničkom taboru, f7, ili Kraljev gambit, pokušavajući otvoriti f-liniju.
Kasnije, sredinom 18. stoljeća, Modeneski majstori Domenico Ercole del Rio, Domenico Lorenzo Ponziani i Giambattista Lolli teoretski su obrazložili glavne postavke italijanske šahovske škole. Najvažnije je da su prvi nazvali šah umjetnošću! Njihov ideal bila je oštra taktička borba s brilijantnim kombinacijama, punim suptilnih i gracioznih planova. Italijanski majstori su uzdigli šah na nivo umjetnosti i pokazali ljepotu igre s njenim bogatim taktičkim mogućnostima. Italijanska šahovska škola imala je veliki uticaj na razvoj i širenje šaha u zapadnoj Evropi. Međutim, Italijani su očigledno potcijenili ulogu pješaka. Obično su ih razmjenjivali ili žrtvovali kako bi otvorili linije.
U 18. stoljeću, poznatom kao Doba prosvjetiteljstva, slavni francuski majstor André Danican Philidor napravio je sledeći korak u razvoju i razumijevanju šaha. U glavnom rukopisu tog vremena, višesveščanoj Enciklopediji nauke, umjetnosti i zanata, bilo je mjesto i za šah. Najveći umovi Francuske – Diderot, Montesquieu, Voltaire, Rousseau, D’Alembert, vodeći naučnici, inžinjeri, ljekari i drugi – doprinijeli su ovom epohalnom djelu.
Philidor pokazuje sličan naučni pristup u svojoj knjizi Analiza šahovske igre, objavljenoj 1749. godine. U knjizi je pažljivo analizirao strategiju igre i došao do senzacionalnog zaključka. Kao da prkosi italijanskoj školi, koja je umanjivala značaj pješaka, Philidor je izjavio da su pješaci duša šaha, da snaga figura u velikoj mjeri zavisi od pješačke strukture te da pješačka struktura često diktira strategiju igre!
Philidorova postavka o snazi pješaka bila je simbolična: u Francuskoj je u to vrijeme eskalirao sukob između Trećeg staleža i feudalno-apsolutističkog sistema, što je, do kraja vijeka, dovelo do Francuske revolucije.Philidor je bio daleko ispred svog vremena. Smatra se utemeljiteljem škole pozicione igre, čiji je osnivač s pravom proglašen prvi službeni svjetski šahovski prvak, Wilhelm Steinitz, koji je živio u drugoj polovini 19. vijeka. Steinitz je, svojim naučnim pristupom, razložio šahovske pozicije na njihove sastavne dijelove, izdvajajući one najvažnije. To je omogućilo objektivnu procjenu pozicije i izbor najprikladnijeg plana za igru.
Steinitz je uveo radikalno novi strateški pristup, koji je izazvao tadašnje prevladavajuće ideje. Temeljio se na postepenom sticanju malih prednosti, manevrisanju radi jačanja vlastite pozicije i slabljenja protivničke. Zapanjujuće, ovaj pristup je odražavao savremene ekonomske teorije.
Ovaj pristup igri dodao je novu fazu: manevrisanje. Steinitz je nastavio direktan napad tek nakon što je stekao dovoljnu pozicionu prednost.
Krajem 19. i početkom 20. vijeka, Steinitzov pristup postao je izuzetno popularan, uglavnom zahvaljujući njegovim pristalicama: drugom svjetskom prvaku Emanuelu Laskeru i izazivaču za svjetsku titulu, Siegbertu Tarraschu, koji je imao poštovano nadimak „Učitelj Njemačke“ (kako su ga njegov savremenici zvali).
Teško je precijeniti važnost pozicionog pristupa za razvoj šaha. Umjesto igre koja se potpuno zasniva na specifičnim proračunima, razvijena je i primijenjena stroga naučna metoda, koja se temelji na objektivnim procjenama pozicije. Igrači su nastojali stvoriti slabost u protivničkoj poziciji kroz manevrisanje u središnjici i napadali su tek nakon što su stekli dovoljno pozicione prednosti.
Steinitzov pristup takođe je postao popularan jer ga je bilo relativno lako savladati. Međutim, ta osobina bila je i Ahilova peta pristupa. Neki su igrači, čak i majstori, vješto manevrisali, čekali i izbjegavali rizik, uspjeli izbjeći bilo kakve komplikacije, možda izjednačujući sa protivnicima koji su bili jači. Tih godina, postotak neupadljivih remija značajno je porastao, a skovana je i termin „velemajstorski remi“. Šahovska kreativnost je patila.
Tako je, početkom 20. vijeka, unutar pozicione škole nastao pokret kao protest protiv njenih dogmi. Tartakower je nazvao taj pokret „hipermodernizmom“. Sledbenici novog pristupa, na primjer, protivili su se precjenjivanju uloge centra sa pješacima ili prednosti dva lovca. Vođe hipermodernizma – Aaron Nimzowitsch, Savielly Tartakower, Richard Reti, Gyula Breyer i Ernst Grunfeld – razvili su koncept kontrole centra ne samo pomoću pješaka, već i pomoću figura. To je dovelo do stvaranja nekoliko originalnih otvaranja: Reti otvaranje (za bijele), Nimzo-indijski, Grunfeld, kao i Aljehinova odbrana, te Damina indijka i Kraljeva indijka (za crne).
Hipermodernisti su se protivili igri za postupno izjednačavanje sa crnima, što je zagovarala poziciona škola, i umjesto toga tražili su aktivnu kontraigru i inicijativu. Nimzowitsch je razvio razne tehnike za manevre, blokadu, podrivanje, profilaksu, obuzdavanje protivničkih figura itd.
Glavno dostignuće hipermodernista bilo je to što su ponovo učinili šah zanimljivim. Vratili su se žrtvovanjima i kombinacijama koje su italijanski majstori demonstrirali prije nekoliko stoljeća. Poziciona škola šaha, naglašavajući ulogu strategije, nesvjesno je marginalizova ulogu taktike, zbog čega je kombinatorna igra postala izuzetak, a ne pravilo. U međuvremenu, Nimzowitsch je više puta naglašavao da kombinacija treba logički proizaći iz strategije! Takođe, hipermodernisti su svijetu otkrili ljepotu strategije, pokazujući da strategija, kao i taktika, hrani inspiracijom, kreativnošću i intuicijom. Na taj način, proširili su ideju šaha kao umjetnosti.
Veoma je značajno da je hipermodernizam nastao otprilike u isto vrijeme kad i modernizam u literaturi i umjetnosti (takođe protesti protiv dogmi).
Tokom 1930-ih godina, rođena je sovjetska škola šaha. Šesti svjetski šampion, Mihail Botvinik, bio je jedan od osnivača ove škole, ali mnogi šahisti, poput Vsevoloda Rauzera, Petera Romanovskog, Grigoryja Levenfisha, Ilye Rabinovicha, Alexandera Konstantinopolskog, Isaaca Boleslavskog i mnogih drugih sovjetskih majstora i velemajstora, doprinijeli su njenom razvoju. Zanimljivo je da je peti svjetski šampion, Max Euwe iz Holandije, bio prvi koji je prepoznao postojanje nove šahovske škole. Prvi put je posjetio SSSR 1934. godine i, kasnije, pomoću svog naučnog pristupa, identifikovao karakteristike koje su bile zajedničke sovjetskim majstorima:
(1) Želja za preuzimanjem inicijative;
(2) Impresivan borbeni duh;
(3) Želja za kontraudarom čak i kada se brane;
(4) Temeljita priprema u otvaranju; i
(5) Vrlo specifična procjena pozicije.
Ove karakteristike su ključne za rusku školu šaha, a sada, kako je postala moderna škola šaha, te karakteristike su se proširile širom svijeta.
Posljednjih godina pojavilo se novo pitanje. Da li računar bez greške prijeti samom postojanju šaha kao igre, koju je Goethe nazvao „testom uma”? Gledajući unazad, kako se kroz mnoga stoljeća šah razvijao zajedno sa svijetom koji se stalno mijenjao, i dalje vjerujem da je šah izdržljiv. Naša drevna igra, u kojoj, kako su mudraci tvrdili, „Razum pobjeđuje”, prevazići će i ovaj izazov, živjeti i napredovati.
-Kraj-
