Pobijedio Magnusa Carlsena i ide prema svjetskom top-10. Upoznajemo mladog bjeloruskog šahovskog asa

 

Denis Lazavik je glavna zvijezda bjeloruskog šaha. Ovaj skromni i stidljivi mladić ima svega 18 godina, a već je postao velemajstor, pobijedio slavnog Magnusa Carlsena i dvaput zaredom proglašen najboljim šahistom zemlje. U velikom intervjuu za Onlíner, Denis je govorio o pobjedama protiv zvijezda, optužbama za prevaru, zašto ne vodi Instagram i na šta je potrošio dio svojih nagrada. Ovim tekstom započinjemo naš ciklus, u kojem ćemo pričati o najperspektivnijim mladim sportistima zemlje.

„Nemam cilj dati sve od sebe i postati superzvijezda“

— Denis, imao si sjajnu godinu: proglašen si za najboljeg šahistu zemlje, na Svjetskom prvenstvu u rapidu u New Yorku pobijedio si prvog na svjetskoj listi, Magnusa Carlsena, nedavno si postao prvak Bjelorusije i često daješ intervjue. Za mladog momka ovo je prava lavina događanja. Kako se osjećaš u takvoj atmosferi?

Denis Lazavik — Normalno. Zapravo, Carlsena sam već pobijedio: 2023. godine on je predložio da odigramo prijateljski meč na internetu. Dakle, ovo mi nije bilo nikakvo iznenađenje. Znao sam da igra vrlo dobro, ali sam također vjerovao da mogu pobijediti u nekoj partiji. Ništa posebno se nije desilo, pogotovo što se to dogodilo daleko prije nego što je turnir završio: u 5. kolu od 13.

Da je ovo bio meč za prvo mjesto, razgovor bi bio sasvim drugačiji.
A što se tiče rezultata prošle godine... Kao i 2023. godina bila je za mene solidna. Da, za finalni turnir u brzopoteznom šahu Champions Chess Tour u Oslu sam se pripremio. Negdje mi je išlo dobro, ali uglavnom sam odigrao solidno.

Prvenstvo Bjelorusije je turnir koji ne donosi velike nagrade ili ozbiljne pobjede, ali je uvijek ugodno biti prvi. Počeo sam loše, izgubio na startu, ali na kraju sam se sabrao i postigao gotovo tri pobjede zaredom. Osvojio sam isti broj bodova kao i Maksim Caruk, ali sam zbog većeg broja pobjeda postao prvak.

Sa povećanom pažnjom prema meni već sam se susretao, kada sam se kvalifikovao za jedan od međunarodnih turnira. To su svi mjesecima komentarisali, ali na kraju je sve prošlo. Zato, pristupam tomu mirno.

Ali davanje intervjua mi je ustvari zanimljivo. Svjestan sam da će ih biti još mnogo u mojoj životnoj karijeri, a korisno mi je vježbati u tom području. Uz to, to je privremena popularnost.

***********

Denis Lazavik je najmlađi velemajstor Bjelorusije

Najvišu šahovsku titulu postigao je u 16. godini. U decembru 2023. godine učestvovao je na svom prvom Svjetskom prvenstvu u rapidu i blitzu: u blitzu je zauzeo 16. mjesto, a u rapidu 42. mjesto. Višestruki je pobjednik popularnih online turnira „Titularni utorak“, u kojima učestvuju šahisti sa titulama. Svoju posljednju pobjedu na ovim takmičenjima ostvario je 28. januara.

*************

— Da li te često prepoznaju u Minsku?

Denis Lazavik — Nekoliko puta. Jednom su me prepoznali u Moskvi na sasvim nasumičnom mjestu, a u drugim slučajevima to se desilo na aerodromu i kod moje 98. škole u naselju. Škola je blizu mog doma, pa sam se šetao i prišao mi je neki momak. Vjerovatno je ranije igrao šah i rekao da je pratio moje mečeve na internetu. Bilo je prijatno.

— Obično se smatra da su najpoznatiji i najuspešniji sportisti oni koji se bave timskim sportovima, ali među šahistima ima i onih koji su veoma prepoznatljivi, koji dobijaju reklamne ugovore. Pokušavaš li ti da postaneš medijska ličnost i prepoznatljiv?

Denis Lazavik — Nemam želju da se potpuno posvetim tome i postanem superzvijezda. Ja samo igram šah i trudim se svakog dana da napredujem. Ali, ustvari, među šahistima nije mnogo onih koji su zvijezde ne samo zbog svoje igre, već i zbog učešća u reklamama. Carlsen je praktično jedini koji može nešto reklamirati i zarađivati novac osim šaha. Ovdje su zapravo više traženi šahovski blogeri sa milionima pratilaca koji streamuju – kao, na primjer, Hikaru Nakamura (od 2018. godine streamuje svoje igre sa velemajstorima i običnim posjetiocima na platformi Twitch; u februaru 2021. godine imao je milion pratilaca).

Mislim da bi na bilbordima vjerovatno bilo više streamera nego šahista. I vjerovatno je komercijalno isplativije okupiti 10 poznatih šahovskih blogera nego top velemajstore: to bi bolje prolazilo u prodaji.

— A da li ti pratiš takve streamove?

Denis Lazavik — Samo iz zabave. Koristi od streamova gdje streameri igraju s gledaocima i velemajstorima po nekoliko minuta, nema puno. Više volim druge kanale gdje šahisti detaljno analiziraju partije.

„Ocu zahvaljujem što me naučio šah“

— Da pređemo na tvoje djetinjstvo.

Denis Lazavik — O njemu nemam ništa posebno da se kaže. I od tada nije bilo nekih velikih promjena. Živim u stanu sa roditeljima blizu Partizanskog prospekta i dalje idem u istu školu, koju sam prošle godine završio. Zatim sam upisao BGFUK kao vanredni student.

Šah me naučio tata (Denisov otac radi kao vozač, a majka u vrtiću). Ne znam odakle mu interesovanje za šah, ali kao amater igra dobro. U prvom razredu su me odveli u školski šahovski klub. Do tada sam već znao da igram i pobjeđivao sve, bio sam puno bolji od ostale djece. Roditelji su me slali i na druge sekcije: bavio sam se sportskom gimnastikom, učio da sviram gitaru… Ali, kada sam 2014. ili 2015. godine počeo putovati na turnire, morala su se neka druga interesovanja prekinuti. Ostali su samo škola i šah. Iako mi se gitara sviđala, bilo je zabavno.

— Sjećaš li se svog prvog turnira?

Denis Lazavik — Bilo je to 2014. godine. U januaru je u Republičkom centru olimpijske pripreme za šah i dame održano prvenstvo Minska za djecu. Ni ne sjećam se da li sam tada imao neki rejting. Sjećam se da sam sa bakom otišao u Šahovski dom. Danas šahistima daju formulare u koje zapisuju poteze, a tada nije bilo toga, pa sam sve zapisivao u običnoj svesci u kojoj sam prethodne večeri numerisao poteze. Uopšte nisam bio u konkurenciji za prva mjesta, jer sam tek počeo igrati na takmičenjima. Do tada sam pobjeđivao sve u svojoj školi, a tu sam doživio prve poraze od iskusnijih dječaka. I, nakon što sam izgubio posljednju partiju, vjerojatno sam zaplakao.

— Da li te to iznerviralo?

Denis Lazavik — Ne, bio sam premlad za to. Samo sam nastavio da igram. 2016. godine sam postao prvak Bjelorusije u kategoriji do 10 godina i počeo da se ravnopravno takmičim sa dječacima iz svoje uzrasne kategorije.

-Tvoj prvi put među elitnim igračima bio je u 13. godini, kada si debitovao u najvišoj bjeloruskoj ligi. Kako je to bilo igrati protiv protivnika koji su mogli biti tvoji roditelji?

Denis Lazavik -Nisam puno razmišljao o tome. To se nije naročito ostalo u sjećanju. Znači, nisam previše razmišljao o tome. Sve je to bilo posle dečijih turnira, pa sam znao šta treba da radim. Dobro, ako treba da igram protiv starijih — to ću i raditi.

—— Šta misliš, da li su tvoje pobjede povrijedile njihovo samopouzdanje?

Denis Lazavik — Ne. Oni su amateri, igraju za sebe i uživaju u tome. Po mom mišljenju, nisu se mnogo brinuli zbog poraza od mene.

— Kada si shvatio da šah nije samo hobi, već nešto ozbiljno?

Denis Lazavik — To se desilo relativno nedavno. Imao sam oko 15 godina, već sam nešto postigao, i shvatio da mogu da idem dalje. Pre toga sam samo igrao i nisam se previše ozbiljno bavio šahom. Šta je bila prekretnica? Imao sam talenat, i neko vreme sam skupljao poene zahvaljujući tome. Ali onda je došao zastoj i nisam mogao da napredujem na listi — stajao sam na oko 2400 poena. Na kraju sam prestao da idem u RCOP za šah i dame i od kraja 2020. godine počeo da radim sa trenerom Aleksandrom Rustemovim.

Ujutro sam išao u školu, vraćao se kući i od otprilike tri do osam uveče trenirali smo.
To su bila raznolika treniranja: rješavali smo zadatke, gledali video snimke, proučavali otvaranja, analizirali razne partije. Svakim danom sam postajao bolji. Rad sa trenerom me  naučio da se prema šahu odnosim profesionalnije, i na jednom turniru sam povećao svoj rejting za 25 poena, što je bilo prilično dobro. Kasnije sam na svakom turniru dodavao po 10—15 poena. Mislim da bez trenera ne bih počeo da se bavim šahom tako profesionalno. I da sam napredovao, to bi bilo mnogo kasnije. Možda bih se čak i zaglavio i napustio šah.

— 2024. godine si prekinuo saradnju sa njim. Šta se desilo?

Denis Lazavik — Bili su lični razlozi. Ali to se dešava: u nekom trenutku, zajednički rad prestane. U principu, znam šta treba da radim, i tih četiri godine mi je bilo dovoljno da shvatim kako da postavim svoj trenažni proces. Trenutno pretežno vežbam samostalno, ne tražim trenera.

— Smatra se da su najuspešniji i najprepoznatljiviji sportisti oni koji se bave timskim sportovima, ali i među šahistima ima dovoljno javnih ličnosti koje su prepoznate, kojima nude reklamne ugovore. Da li ti lično težiš tome da postaneš medijski prepoznatljiv?

Denis Lazavik — Nemam želju da dam sve od sebe i postanem superzvezda. Ja samo igram šah i trudim se da napredujem iz dana u dan. Ali, zapravo, među šahistima nije mnogo ljudi koji su zvijezde, ne samo zbog svoje igre, već i zbog učešća u reklamama. I Carlsen je praktično jedini koji može nešto da reklamira i zaradi novac ne samo sportom. Ovde su čak više traženi šahovski blogeri sa milionima pratilaca koji drže strimove — kao, na primer, Hikaru Nakamura (od 2018. godine strimuje svoje partije sa gorsmestrerima i običnim gledaocima na platformi Twitch; u februaru 2021. godine imao je milion pratilaca. — Prip. Onlíner). On je još uvek u top 10 FIDE liste, ali već se više ostvaruje kao strimer.

Čini mi se da će na bilbordima prije biti viđeni  strimeri, nego šahisti. I vjerovatno je komercijalno isplativije skupiti 10 poznatih šahovskih blogera na internetu nego top velemajstora; to će se bolje prodavati.

— A da li ti pratiš te strimove?

Denis Lazavik — Samo iz zabave. Nema previše koristi u strimovima gde strimeri na minut igraju sa velemajstorima i gledaocima. Više me interesuju drugi kanali na kojima šahisti pažljivo analiziraju partije.

O školovanju i univerzitetu

— Prošle godine si završio školu. Kako su se profesori odnosili prema tvojim izostancima?

Denis Lazavik— Većina profesora je imala razumjevanje, ali bilo je i onih koji nisu davali nikakve popuste. Na primer, nastavnica  biologije. Ali opet, većina nastavnika me podržavala i, ako je bilo potrebno, uvijek su mi pomogli.

— U jednom intervjuu si priznao da, da nije bilo potrebe za upisom na univerzitet, vjerovatno ne bi išao nigde. Da li je to tačno?

Denis Lazavik — Da. Iskreno, još uvijek nisam baš siguran čime bih želio da se bavim osim šahom. Uopšte me interesuje mnogo tema (na primer, ekonomija), ali nemam želju da ih temeljno proučavam. I nisam bio spreman za upis, jer sam se bavio šahom, a morao bih da posvetim manje vremena tome. Roditelji, baba i djed su insistirali na upisu. Na kraju sam otišao na fakultet za trenera šaha na BGUFK. Ali studije me još uvijek ne opterećuju, još nisam imao prvu sesiju.

— Da li bi upisao neki drugi fakultet?

Denis Lazavik — Vjerovatno ne. Ne znam šta bi trebalo da se desi da bih se ponovo upisao na neki fakultet.

— Kada si prvi put igrao protiv najboljih?

Denis Lazavik — 2022. godine sam prvi put otišao na Svjetsko prvenstvo u rapidu i blitzu u Kazahstan, gdje se okupilo mnogo sjajnih šahista. Tada sam ih prvi put vidio lično i pobijedio mnoge jake protivnike. Da li su čuli za mene? Mislim da jesu. Do tog trenutka već sam imao nekoliko dobrih rezultata na online turnirima, pobjeđivao sam na „Titularnom utorku“ na platformi chess.com. Možda me nisu analizirali posebno, ali sigurno su znali da postojim i da igram relativno dobro.

— „Titularni utorak“, pretpostavljam, jedan je od tvojih omiljenih turnira. Često pobeđuješ u njemu.

Denis Lazavik — Pobjeđujem često jer se turnir održava redovno, dva puta nedjeljno — ukupno 104 puta godišnje. To je samo brzi turnir na internetu, i obično se održava uveče i noću po minskom vremenu. U njemu učestvuju najbolji šahisti sa titulama. Igram sa svog laptopa iz svog doma. Obično mi za sve to treba oko dva sata.

— Da li ti stalni noćni mečevi utiču na zdravlje?

Denis Lazavik — Nemam cilj da odigram svih 104 turnira. Igram kada imam pravo  raspoloženje. Ako osjećam da imam snage, mogu da učestvujem, ako ne, idem da spavam.

— Dobri su nagradni fondovi za pobedu?

Denis Lazavik — Postoji pet nagrada: za 5. mesto daju $100—150, za 1. $1000.

— S obzirom na to da se tokom godine održi više od 100 turnira, može se zaraditi pristojan iznos.

Denis Lazavik — Ali sve zavisi od tvojih vještina. Prošle godine sam ostvario pet pobjeda, što je za mene nevjerovatan rezultat. Ali što se tiče nagrada, to nije baš tako sjajno kao što možda djeluje. Pokušaj da pobijediš. Maksimalni broj pobjeda, ako se ne varam, je 7 godišnje. Tako da je nerealno osvojiti veliki broj turnira.

— U javnim izvorima se može saznati (ovde i ovde) da si tokom karijere zaradio više od 60 hiljada dolara. Da li je to tačna informacija?

Denis Lazavik — To je prilično tačno.

— Da li si već odlučio gde ćeš uložiti svoje nagrade?

Denis Lazavik — Još nisam odlučio. Imam neke ideje, ali one još nisu jasno formulisane.

O emocionalnosti i optužbama za varanje

— Denise, ostavljaš utisak veoma mirnog i uravnoteženog šahiste. Da li je to karakteristika tvoje ličnosti?

Denis Lazavik — Da, smatram da je to moja jaka strana. Postoje supermirni šahisti, ali i oni koji nakon poraza jednostavno ne mogu da se kontrolišu. Ja ipak uspijevam da ostanem miran. Ne znam kako će se stvari razvijati dalje, ali trenutno sam takav.

— Šahista Vasilij Ivančuk nedavno je zaplakao nakon što je izgubio od američkog šahiste Daniela Naroditskoga. Da li si se susreo sa emocionalnim ponašanjem šahista?

Denis Lazavik — Samo na video snimcima. Obično neko vikne, ali skoro odmah se izvinjava. Nema tu ničeg strašnog.

— Jednom je ruski velemajstor Jan Nepomnjašči optužio tebe za varanje — korišćenje spoljnog uređaja tokom igre koji daje prednost. Da li su to takođe bile emocije?

Denis Lazavik — Djelimično. Kako to funkcioniše? Vjerovatno si prije partije već sumnjao u nekog, a zatim, nakon što si mu izgubio, optužuješ njega, a ne sebe, iako si igrao loše. I na kraju kažeš da je on varao.
Nepomnjašči je optuživao da na internetu pokazujem mnogo bolji rezultat nego uživo. Iz toga su mogli da zaključe da sam varalica. Ali nikada nisam varao.

— Da li si razgovarao s njim nakon te situacije?

Denis Lazavik — Da, nekoliko riječi smo razmijenili u Oslu, ali, naravno, nismo razgovarali o toj situaciji. Uopšte ne mislim da treba pridavati neki već iznačaj kada ljudi na internetu optužuju nekog na taj način.

— Ali moraš da odgovaraš za svoje reči, inače je to samo plasiranje glasina.

Denis Lazavik — To je teorijski tačno. U praksi, naročito na internetu, sve je potpuno drugačije. Ali iskreno, više mi nije važno. To na moj život nikako ne utiče i ne vraćam se na tu situaciju.

O pobjedi protiv Carlsena: "Igrao je vrlo loše"

— Na Svjetskom prvenstvu u rapidu u Njujorku zauzeo si 25. mesto, ali si uspeo da pobijediš Magnusa Karlsena. Vijest o tome je obišla sve medije. Da li ti je to bilo iznenađenje?

Denis Lazavik — Tog dana bilo je pet partija, a partija sa Magnusom je bila poslednja. Čini mi se da su svi već bili malo umorni do tada. Sjedio je za šahovskom tablom, igrao veoma loše, i ja sam pobijedio. Iskreno, nisam uradio ništa posebno. Jednostavno, ponekad se dogodi da, usprkos velikoj želji, igrač igra loše. Zvuči naravno sjajno, ali u suštini, ništa posebno se nije dogodilo.

— Neverovatno je čuti ovako nešto od nekog ko je pobedio najboljeg savremenog šahistu. Da li si uopšte pročitao njegova mišljenja o tebi?

Denis Lazavik — Da, ali poslije poraza, banalne stvari poput "Protivnik je igrao bolje od mene" često govore mnogi. Odnosim se prema tome mirno.

— Čekaj, ali Magnus je jednom rekao o tebi: "Suštinski, on je vrlo jak. Dobar u razumijevanju. Nije ga lako slomiti. Mislim da će, stekavši neko iskustvo, postati top igrač."

Denis Lazavik — Ovo nisam čitao. Zvuči super, naravno. Samo, nisam ja novajlija u šahu i slično sam već čuo. Imam unutrašnju sigurnost da, uz odgovoran pristup, mogu ući u top-10. A takve riječi ne dodaju mi neku dodatnu motivaciju. Iako, za nekog može biti jako važno da ga neko istakne u takvim komentarima. Za mene, nije.

— Da li ti Magnus nečim imponuje?

Denis Lazavik — Da, on se izdvaja među većinom šahista, ne samo igrom, već i kao svjetska zvezda. Po igri je za klasu bolji od drugih. Sjajan šahista, od koga se može mnogo naučiti.

— A kako ti se dopala priča o dress code-u, kada su mu na nedavnom Svetskom prvenstvu u blitzu u Njujorku zabranili da igra u džinsu i izbacili ga sa turnira?

Denis Lazavik — Blitz igramo sa 3 minuta po partiji, i smatram da je čudno sjediti u odijelima i pantalonama. Razumijem kada se radi o klasičnom šahu, ali ovdje… Ne, naravno, ne treba dolaziti u šorcu na takmičenja, ali nemam ništa protiv džinsa. Na primjer, prije Njujorka sam igrao turnir u brzom šahu u Oslu. Tamo nije bilo dress code-a, svi su došli u džinsu, džemperima, i nije bilo nikakvih pitanja.

Odnosim se prema tome mirno. I ne shvatam zašto izbaciti nekog sa turnira samo zato što je prekršio dress code. Mislim da je to previše.

— Šta ti se ne sviđa u savremenom šahu?

Denis Lazavik — Klasični šah. Nedavno sam igrao Šampionat Bjelorusije, i 10 partija se  oteglo na 11 dana. Po mom mišljenju, to je previše. Mogli su da smanje kontrolu (ograničenje vremena za razmišljanje o potezima) i završili bi za pet-šest dana. Prošle godine sam učestvovao na turniru "Aeroflot Open" u Moskvi, gdje su partije trajale u prosjeku četiri sata. Igrali smo po dva meča dnevno. Da, bilo je naporno, ali dan je bio ispunjen. Čitav turnir je trajao pet dana. Na običnim turnirima sve se rasteže: pola dana moraš da se nečim baviš, onda igraš uveče, pa imaš slobodan dan. Smatram da je to previše, i ne shvatam zašto treba da trošiš toliko vremena na turnire.

— Brze šahovske partije — da li je to trend današnjeg vremena?

Denis Lazavik — Da. I meni se čini da interes za klasični šah, za duže partije, polako opada. Danas ljudi ne mogu da gledaju ni 30-minutni video, jednostavno im pada pažnja, a mi ovde sedimo i igramo jedni s drugima po sedam sati. I pritom, niko ne gleda naše prenose od početka do kraja. Kome je zanimljivo da gleda kako šahisti samo sede i razmišljaju o potezima po pola sata? Blitz je svakako interesantniji, tu je više emocija. Pogledajte koliko šahovski video zapisi sa takvih takmičenja imaju pregleda, sve će vam biti jasno.

— Čitao sam da te na međunarodnim takmičenjima s vremena na vreme prati tvoja mama. Da li je to bila obaveza organizatora za maloljetne ili je to porodična tradicija?

Denis Lazavik — To je više izuzetak od pravila, jer ipak češće putujem u sastavu beloruske delegacije. U Oslu sam predložio mami da ide sa mnom, pošto sam do tada samo jednom letio avionom sam i još uvijek se ne osjećam potpuno odraslim: napunio sam 18 godina tek u novembru. U takvim putovanjima mama pomaže. Svi oni poslovi koji nisu vezani za šah, ona preuzima. Na primer, igrao sam turnir na Ostrvu Man. Tamo prodavnice zatvaraju u 16:00, a partije su počinjale sat ranije. I dok sam ja igrao, mama je išla po prodavnicama i kupovala namirnice.

— Mama je tvoj glavni navijač?

Denis Lazavik — Da. Gleda sve moje partije (čak i kad je na poslu), iako ona sama uopšte ne umije da igra. Jednostavno vidim i osjećam da je zabrinuta, podržava me. Ako izgubim, primjetim da joj je i ona tužna. Ipak, ne ide do ludila, i ništa mi ne zamjera. Sve je umjereno.

— Kako trenutno šah kao komercijalna aktivnost izgleda?

Denis Lazavik — Nije baš previše atraktivno. U šahu verovatno nikada nisu postojali ogromne pare. Onima koji nisu u top deset teško je da zarade samo igrom. Zbog toga mnogi evropski šahisti paralelno treniraju djecu. U tome nema ništa komplikovano, posebno ako si međunarodni majstor. Samo, da kažem, postaviš oglas: „Časovi — 50 dolara po satu“ — i ko hoće, taj se javi.

Ja, kao šahista iz reprezentacije, imam platu od RČOP-a. Plus nagrade.

— Koja ti je najlepša kupovina od nagrada?

Denis Lazavik — Laptop Xiaomi za učenje šaha. Ali to je običan računar, ništa specijalno.

— Ne želiš iPhone?

Denis Lazavik — Moj telefon mi je prije pet godina poklonila šahovska federacija. Još uvijek dobro radi, i ne shvatam zašto mi treba iPhone. Dobra kamera mi nije potrebna, ja ništa ne fotografišem. Sve mi odgovara.

— Inače, o fotografijama. Imaš Instagram, ali nemaš nijednu sliku. Zašto?

Denis Lazavik — Nemam želju da nešto objavljujem. Prijatelji mi kažu da bi bilo dobro da vodim svoju stranicu, ali nemam vremena za to. Možda ću jednog dana zaista željeti nešto da objavim i o nečemu pričam. Ali neću ništa unapred da obećavam. Uopšte ne znam kako će se moj životni put razvijati u budućnosti.

https://people.onliner.by/2025/01/31/molodaya-zvezda-shaxmat?utm_source=yxnews&utm_medium=desktop&utm_referrer=https%3A%2F%2Fdzen.ru%2Fnews%2Fsearch

„Kad se predao, osjećao sam se kao da mi je ogroman teret pao s leđa“ — četrnaestogodišnji Rus o pobjedi nad Carlsenom

 

Timur Ganejev, zamjenik šefa sportske rubrike “Sport-Express-a”

David Ahmedov pobijedio je Magnusa Carlsena
Foto: Global Look Press, Izvestija

David Ahmedov ispričao je kako je postao autor najveće senzacije posljednjeg „Titularnog utorka“.

Mladi ruski šahista David Ahmedov savladao je 16. svjetskog prvaka Magnusa Carlsena u drugom kolu „Titularnog utorka“ na Chess.com platformi. David je sigurnom igrom vodio partiju bijelim figurama, stekavši dobru prednost u završnici. U vremenskoj oskudici, Carlsen je pronašao dvopotezni taktički manevar i izjednačio poziciju, ali je ubrzo napravio grešku i izgubio skakača. Ahmedov je mirno priveo partiju kraju i pobijedio u 56. potezu.

U intervjuu za „SE“, četrnaestogodišnji šahista govorio je o značaju te pobjede, planovima za 2025. godinu, kao i o uspješnom nastupu na Svjetskom prvenstvu u brzopoteznom šahu u Samarkandu.

Svaka pobjeda nad Carlsenom — ogroman uspjeh

— Na internetu nema puno informacija o tebi. Reci nam gdje treniraš šah i gdje se školuješ?

David Ahmedov — Pohađam moskovsku opštu obrazovnu Kurčatovsku školu, a šah treniram u sportskoj školi Mihaila Moisejeviča Botvinika.

— Da li ti je teško uskladiti školu i sport?

David Ahmedov — Nije lako, ali imam dopisno školovanje. Dva puta godišnje  dolazim i polažem ispite iz svih predmeta. Većinu vremena učim kod kuće i zasad mi ide dobro.

— U kom uzrastu si se počeo da se baviš šahom?

David Ahmedov — Sa pet i po godina. To je bio običan šahovski kružok, ali mi se dopao i privukao me. Paralelno sam trenirao fudbal, ali sam poslije nekoliko godina odlučio da se fokusiram na šah. 

— Jesu li se tvoji roditelji bavili šahom? 

David Ahmedov — Igraju na amaterskom nivou, ali mama je šahovski organizator.

— Imaš li stalnog trenera?

David Ahmedov — Da, to je Jakov Vladimirovič Geller. Radimo zajedno već dvije godine. Mnogo mi pomaže svojim znanjem i motivacijom. U 2023. sam uspio osvojiti prvenstvo Rusije u klasičnom šahu za mlade do 15 godina. Veoma sam zadovoljan našom saradnjom. Osim toga, naravno, pomaže i trenerski tim škole Botvinika.

— Pređimo sada na tvoju pobjedu nad Magnusom. Šta si osjetio kada se Norvežanin predao u 56. potezu?

David Ahmedov — Bilo je veoma prijatno. Čitavu partiju sam bio napet i maksimalno fokusiran. Znao sam da ne smijem izgubiti koncentraciju ni na trenutak, jer bi me Magnus odmah kaznio. Kada se predao, imao sam osjećaj kao da mi je veliki teret pao s leđa.

— Da li ti je ovo bio prvi susret s Carlsenom na „Titularnom utorku“?

David Ahmedov — Da. Nije lako uopšte dospjeti na taj turnir, ako znate kako funkcionišu ti online turniri (učestvuje do 500 igrača). I eto, već u drugom kolu protivnik mi je Magnus. Bilo je treme, ali sam uspio da se nosim s tim.

— Jesi li se iznenadio što je ova pobjeda izazvala toliku pažnju? Ipak, Magnus povremeno gubi na „utorcima“.

David Ahmedov — Ne, nisam se iznenadio. Da, ponekad gubi, ali govorimo o aktuelnom svjetskom prvaku u brzopoteznom šahu. Svaka pobjeda protiv njega je ogroman uspjeh.

Magnus Carlsen
Foto: Global Look Press

Fischerov šah teško da će zamijeniti klasični šah sa klasičnom kontrolom

— Može li se reći da si pobijedio svog idola ili imaš neke druge omiljene šahiste?

David Ahmedov — Sto posto. Magnus je moj idol.

— Možeš li objasniti zašto?

David Ahmedov — Godinama prikazuje brilijantnu igru. Čini se kao da je nivo iznad svih ostalih vrhunskih igrača. Uvijek pratim njegova nastupe i analiziram partije. Skoro je besprijekoran u završnicama. 

— Kako si doživio pobjedu nad njim?

David Ahmedov — Smireno. Da, pobijedio sam idola, ali moram ići naprijed i izlaziti na profesionalni nivo. 

— Na kraju završenog „Titularnog utorka“ Carlsen je osvojio 8,5 poena iz 11 partija i završio na 22. mjestu. Ti si zauzeo 84. poziciju (7 poena iz 11). Koje su ti još partije ostale u sjećanju?

David Ahmedov — Kao što sam već rekao, protiv Magnusa sam igrao na samom početku turnira. Pred nama je bilo još mnogo kola. Znao sam da ne smijem da se opustim. U narednom kolu, na adrenalinu, pobijedio sam jakog međunarodnog majstora. Posebno se sjećam partije s jakim ruskim velemajstorom Antonom Demčenkom, koji sada nastupa za Sloveniju. Uspio sam da pobijedim u veoma borbenoj završnici.

— Koliko često igraš online partije?

David Ahmedov — Trudim se da igram često. Smatram da je to dobra trening metoda.

— Kako gledaš na to što je Chess.com pokrenuo petkom turnir u Fischerovom šahu?

David Ahmedov — Zanimljivo. Nešto novo. Biće interesantno okušati se u tom formatu šaha.

— Vjeruješ li da bi Carlsen mogao promovisati taj format i da će on vremenom zamijeniti klasični šah?

David Ahmedov — Klasični šah ima predugu istoriju. Mislim da Fischerov šah  teško može potpuno zamijeniti klasični šah. Ali uz aktivno učešće Magnusa, sigurno će se razvijati. S velikim zanimanjem pratiću Freestyle Chess Grand Slam Tour.

— Da li bi više volio da se Carlsen vrati u šampionski ciklus ili da razvija Fischerov šah?

David Ahmedov — Bolje da se vrati u šampionski ciklus (smije se). Bilo bi lijepo da ponovo postane svjetski prvak u klasičnom šahu.

 

Jan Nepomniašči
Foto: Global Look Press

Od ruskih šahista izdvojio bih Nepomniašćija i Artemjeva

— Koja ti je do sada najznačajnija pobjeda u partiji uživo?

David Ahmedov — Vjerovatno deveto kolo već pomenutog prvenstva Rusije do 15 godina, kada sam osigurao konačnu pobjedu. Izdvojio bih i svoje iskustvo na SP 2023. u brzopoteznom šahu u Uzbekistanu (David je zauzeo 156. mjesto od 206 učesnika). Stekao sam dobro iskustvo i pobijedio mnogo jakih šahista, što mi je donijelo više od 200 poena rejtinga. Još bih pomenuo partiju u Samarkandu protiv Arjana Tarija, najboljeg prijatelja Magnusa. Nažalost, izgubio sam crnim figurama.

— Da li si pažljivo pratio SP u brzopoteznom i rapid šahu u Njujorku? Šta ti je najviše ostalo u sjećanju?

David Ahmedov — Povlačenje Carlsena s turnira u rapid šahu zbog kršenja pravila o odijevanju. Nije mu išlo od samog početka, pa je odlučio da se diskretno povuče. Mislim da je priča s farmericama samo izgovor. U brzopoteznom šahu je zatim odigrao odlično. Takođe, istakao bih šampionsku titulu  Volodara Murzina. Osvojio je titulu u rapid šahu u veoma uzbudljivoj završnici.

— Koje si ciljeve postavio za 2025. godinu?

David Ahmedov — Da ostvarim titulu međunarodnog majstora, podignem rejting i osvojim svjetsko prvenstvo u svojoj starosnoj kategoriji.

— A dugoročno?

David Ahmedov — Da steknem odlično obrazovanje. U šahu — postanem svjetski prvak u bilo kojoj disciplini.

— Koga od mladih ruskih šahista smatraš najperspektivnijim? Zemljanski, Uskov, Vetohin ili neko drugi?

David Ahmedov — Igrao sam sa svima i imam pobjede protiv svakog od njih. Ako moram nekoga izdvojiti, to bi bio Ivan Zemljanski. Prošle godine je odigrao izuzetno jako i postao velemajstor.

— Šta misliš o Romanu Šogdžijevu? Za devet godina igra nevjerovatno dobro.

David Ahmedov — Roma je talentovan dječak. Šah se podmlađuje, a on je definitivno jedan od najsjajnijih predstavnika te tendencije. Igrao sam protiv njega, vrlo je čvrst igrač.

— Imaš li omiljenog šahistu među aktivnim ruskim velemajstorima?

David Ahmedov — Jan Nepomnjašči igra odlično u svim formatima kontrole. Takođe bih izdvojio Vlada Artemjeva. Njegov stil igre je veoma interesantan.

— Kakav je tvoj stav prema ranom šampionskom statusu Gukesha Dommaraju?

David Ahmedov — Šah se, kao što rekoh, podmlađuje. Indijci su napravili sjajan posao — iznjedrili su čitavu generaciju mladih i jakih šahista. U top deset su ne samo Gukesh već i Pragnananda i Erigaisi. Očigledno je da mnogo rade na šahu.

Давид Ахмедов: интервью 14-летнего шахматиста о победе над Магнусом Карлсеном. Спорт-Экспресс

Genna Sosonko: Pametni Čip iz Sankt Peterburga i druge priče iz prohujale šahovske ere

 

2006 New in Chess Alkmaar

Pametni Čip

Genrih Čepukaitis (1935–2004)

Na prvenstvu Lenjingrada u brzopoteznom šahu 1958. godine pobijedio je Viktor Korčnoj. Drugo mjesto su podijelili Boris Spaski, Mark Tajmanov i igrač prve kategorije koji je pobijedio sve velemajstore u pojedinačnim susretima. Ime tog igrača prve kategorije bilo je Genrih Čepukaitis (Genrikh Chepukaitis), skroman majstor u klasičnom šahu, ali pravi velemajstor u brzopoteznom šahu.

Rođen u Lenjingradu 1935. godine, Čepukaitis je počeo da igra šah sa 14 godina. Iako je tvrdio da je, dok je bio u vojsci, učio šah u Bakuu kod Vladimira Makogonova, a po povratku u Lenjingrad povremeno išao na časove kod Furmana i Borisenka, njegova stvarna škola bila je praksa. Priznao je:
„Smatrao sam da je savladavanje svih suptilnosti dosadno i ubrzo sam odustao od tih podučavanja. Nisam imao klasično šahovsko obrazovanje. Brzopotezni šah bio je moj veliki i jedini učitelj – naučio sam sam da pronalazim prave pozicije za svoje figure dok su sekunde prolazile.“

Zaista, brzopotezni šah postao je njegova strast i Čepukaitis je dane, nedjelje i mjesece provodio igrajući nebrojene partije. Njegovi rezultati na drugim turnirima bili su daleko skromniji, ali je u brzopoteznom šahu imao malo ravnopravnih protivnika.

Kada je prvi put postao prvak Lenjingrada u brzopoteznom šahu 1965. godine, ispred mnogih renomiranih igrača, Čepukaitis formalno nije bio ni majstor. Iako je ispunio norme za titulu majstora, kvalifikaciona komisija mu je odbila da dodijeli tu titulu nakon što su pregledali njegove partije – zaključili su da još nije spreman. Kada je sljedeće godine odlučio da igra na prvenstvu Moskve u brzopoteznom šahu, nisu mu dozvolili direktan ulazak u finale.
Stigao je noćnim vozom, pobijedio u polufinalu, proveo noć na klupi na željezničkoj stanici, i sljedećeg dana ostvario sjajnu pobjedu ispred mnogih poznatih majstora i velemajstora.

U tim godinama često je igrao na Moskovskim prvenstvima i postizao uspjehe. Posebno se s ponosom prisjećao jednog turnira na kojem nije učestvovao Tigran Petrosjan. Odluku o njegovom neučestvovanju donijela je njegova supruga Rona: „Ti si svjetski šampion. Ko će te hvaliti ako pobijediš? A ako izgubiš? Dobro je ako te pobijede Bronštejn, Talj ili Korčnoj, ali šta ako izgubiš od Čepukaitisa?“ Talj je osvojio to Moskovsko prvenstvo, dok je Čepukaitis završio kao drugi, ispred Korčnoja. Čigorinov klub u njegovom rodnom gradu ostao je glavno i omiljeno bojno polje Čepukaitisa. Učestvovao je na lokalnom prvenstvu u brzopoteznom šahu čak 47 puta. Četrdeset i sedam puta. Pobijedio je šest puta, posljednji put 2002. godine, kada je već imao više od 60 godina. Ako se desilo da ne uspije ući u finale, dobio bi ličnu pozivnicu, jer je brzopotezno prvenstvo grada bez Čepukaitisa bilo nezamislivo.

Tog dana, gledaoci su stajali na stolovima i prozorskim klupicama kluba, ne samo zato što su poznati velemajstori učestvovali na turniru, već zato što je igrao Genrih Čepukaitis – i bio je sposoban da pobijedi, i zaista jeste pobjeđivao, te iste velemajstore: Korčnoja, Spaskog, Talja i Tajmanova. Za njega je taj dan bio praznik, njegov lični praznik, i pojavio se u klubu obrijan, u snježno bijeloj košulji i s kravatom. 

Tih dana, njegove kolege iz sekcije za kompresiju optičko-mehaničke fabrike, gdje je radio čitav život, mogli su se vidjeti u klubu. Nije bilo važno što jedva da su znali kako se šahovske figure kreću – nisu mogli propustiti takav spektakl: njihov Čip je došao da sruši velemajstore!  Čip – tako su ga svi zvali. Iako je u posljednjim godinama nekima postao Genrih, a mladima i GenrihMihajlovič, među sobom su ga svi i dalje zvali Čip. Čip nije bio profesionalni šahista. 

Čitavog svog života, sve do penzionisanja, radio je kao električni zavarivač: radni kombinezon, zaštitne naočare da ga sačuvaju od prskanja letećih iskri – sve kako bi se očekivalo. Ljudi koji su ga poznavali u tom svojstvu potvrđivali su da je bio visoko kvalifikovan zavarivač. Budio se u pet ujutro, ako bi uopšte i spavao, kako bi na vrijeme stigao do fabričkih kapija. Čovjek se mogao samo čuditi kako je uspijevao održavati takav način života: sve svoje večeri, a vrlo često i noći, provodio je uz šah.  Šah je bio ono za šta je živio. Igrao je svuda: u Čigorinovom klubu, u klubovima raznih palata i domova kulture, ljeti na Kirovskim ostrvima, u parkovima i u Parku za odmor.

Oni koji su ga podržavali i navijali za njega uvijek su se okupljali oko njegovih partija; volio je da igra u javnosti, a dok bi njegov protivnik razmišljao o potezu, razmijenio bi poneku riječ s nekim ili mirno smotao sljedeću cigaretu, ne obraćajući pažnju na zastavicu na satu koja bi alarmantno visila.

Često je sa sobom nosio drveni šahovski sat, svoje osnovno "oruđe", u torbi. U pravoj "mašinskoj paljbi" na šahovskom satu, posljednji "hitac" uvijek bi dolazio od njega, a ponekad sat nije mogao da izdrži takve lude udarce pa bi dugme odletjelo sa mehanizma. Povremeno bi zbog neopreznog pokreta sat bio pomjeren s mjesta, poput gola u hokeju na ledu, figure i pješaci bi popadali, i umjesto napadačke pozicije na tabli bi se našla haotična gomila drvenih figurica razbacanih po tabli.

Lako ga mogu zamisliti iz tog perioda: nije bio visok, s kratkim, mišićavim rukama, sitnim očima, veselim i lukavim izrazom lica te crnom, razbarušenom, blago kovrdžavom kosom u kojoj su se rano pojavile sijede. Gotovo uvijek je izgledao umorno i klonulo, oblačeći se u ispeglanu košulju i tamni, upadljiv sako. Malo ko ga je shvatao ozbiljno – čak i njegovo ime nosilo je prizvuk nečeg besmislenog, neozbiljnog i smiješnog, baš kao i šah koji je igrao. 

Znao je da vara tokom partije, ali to je radio veselo i bez zlobe. Jedan od njegovih trikova bio je da u remi završnicama zamijeni lovce različite boje za one iste boje. "U takvim slučajevima ni pod kojim okolnostima ne smijete žuriti," objašnjavao je Čip svoju strategiju. "Nakon što promijenim boju lovca, odigram desetine besmislenih poteza dok moj protivnik ne primijeti oštru transformaciju pozicije na tabli. Tek nakon što 'vodim' svog partnera u novu postavku prelazim na odlučne akcije." Ako bi njegov zbunjeni protivnik, izgubivši sve svoje pione, predao partiju u nevjerici i pokušavajući rekonstruisati tok partije rekao: 'Čekaj, čekaj, na početku je bilo...' Čip, koji bi se dotad pretvarao da je nepokolebljiv, veselo bi se složio i odmah postavio figure za novu partiju. 

Postojale su brojne formule za blic: klasične partije od pet minuta, tro-, pa čak i jedno- minutne partije, uz razne vrste fore. Najčešća fora koju je Čepukaitis davao bio je jedan minut protiv pet. Više puta sam bio svjedok kako je igrao s ovom vremenskom forom  protiv kandidata za majstora, a često su ti protivnici tražili da se njegovih 60 sekundi striktno mjeri štopericom, a ne procjenom na šahovskom satu – naravno, tada nisu postojali elektronski satovi."

Pored vremena za razmišljanje, bilo je i drugih važnih pitanja koja su se morala dogovoriti prije početka partije, poput toga na kojoj će strani igrača biti šahovski sat. Neupućenima ovo pitanje može izgledati potpuno besmisleno. Međutim, u blic partiji čak i dodatne sekunde potrebne da se dođe do sata koji je udaljeniji od vaše ruke mogu napraviti razliku. 

Razgovaralo se i o drugim uslovima, na primjer, da li će se primjenjivati pravilo 'taknuto -maknuto' ili će se potez smatrati završenim tek nakon što se pritisne dugme na satu. Često bi se igrale dvije ili tri partije, što je na Zapadu poznato kao revanš ili 'najbolji od tri'.  Podrazumijevalo se da je uvijek postojao neki ulog za partiju, ali ti ulozi su mogli biti potpuno nevjerovatni, baš kao i ostatak života u to vrijeme. U jednom sjedanju Čip je mogao izgubiti i dobiti sume koje su bile mnogo veće od njegove mjesečne plate."

Jednom sam bio svjedok meča između Čepukaitisa i jednog kandidata za majstora, kojem je Čip dao topa fore. Kao kompenzaciju, njegov protivnik je trebao ukloniti Čipovog c-piona, koji je, prema Čepukaitisovoj teoriji, imao izuzetnu važnost jer se centar mogao destabilizovati samo uz pomoć tog pješaka. Njegovo povjerenje u vlastite sposobnosti bilo je neograničeno. Nije bez razloga govorio: 'Moraš biti potpuno siguran u sebe. Kada igraš partiju, moraš biti svjestan ko je najsnalažljiviji za tablom. To si ti. Samo ti.'

Gledajući ga kako igra, primijetio sam da nije volio pozicije u kojima postoji samo jedno rješenje; preferirao je pozicije gdje postoji više mogućih nastavaka. Osim šaha, igrao je i sve vrste kartaških igara, kao i domine i igru šmen – prilično jednostavnu igru u kojoj pobjednik pogađa tačan broj velikog snopa novčanica stisnutih u pesnici. Mogao je 'igrati' bilo koju igru, u bilo koje vrijeme, sa bilo kim, a ljudi poput njega su bili poznati kao 'igrači'."

U to doba vremenski kontrolni sistemi u šahu ostavljali su prostor za meditaciju, i ponekad sam viđao Čipa kako, usred partije, u nekoj zadnjoj sobi igra karte ili se 'okrepljuje' uz šmen, dok je njegov protivnik duboko razmišljao da li da postavi kraljevog topa ili daminog topa na d1. Ponekad su ga se mogli naći u 'Lenjinovoj sobi' fabrike, među ostalim šahistima koji su tamo radili. Skidali bi primjerke Pravde i Izvestije sa stola, zaključavali vrata, dijelili karte ili postavljali šahovske figure, i otvarali bocu. Igrali su pod budnim okom Lenjina, čija je bista bila neizostavan dio svake 'Lenjinove sobe'.

 Sjećam se tipične epizode iz tih dana. Bilo je ljeto 1965. godine, a u hotelu Oktjabrskaja Čepukaitis i mladi gruzijski majstor Roman Džindžihašvili odlučili su da odigraju nekoliko partija sa po tri minute za razmišljanje. Počeli su popodne, a ja sam ih napustio usred tog okršaja. Kada sam sljedećeg jutra ponovo svratio u hotel, već sam mogao čuti očajničko udaranje po šahovskom satu: protivnici su i dalje sjedili za stolom, s tim da su s vremena na vrijeme odlazili do kupatila da bi pod mlazom hladne vode koji je neprestano tekao iz slavine osvježili glave. Početne pozicije su se pojavljivale na njihovoj tabli nevjerovatnom brzinom; što nije bilo iznenađujuće, jer su se te pozicije već mnogo puta ponovile u prethodnim partijama i - iskusni igrači brzopoteznog šaha će razumjeti šta mislim - obojica su ih postavljali gotovo bez razmišljanja, kao nešto što dolazi samo od sebe.'Oko pet ujutro imao sam prednost od jedanaest partija, ali onda je Čip došao do daha i ne samo da me stigao, nego me i prestigao,' rekao je Džin o toj borbi. 'Ali nema veze, još nije kraj, sada sam opet na plus četiri.' Sat vremena kasnije, kada sam ih ponovo ostavio same, Čepukaitis ga je već sustigao...

Roman Džindžihašvili, i sam izuzetan blic igrač, prisjeća se da ovo nije bio jedini slučaj kada je jedan meč trajao toliko dugo: „Jednom sam igrao s njim pedeset sati u kontinuitetu.“ Mark Tseitlin potvrđuje da je jednom sreo Čepukaitisa u petak i igrao s njim blitz tri dana zaredom: „Rezultat je išao naprijed-nazad, plus tri na jednu ili drugu stranu, a ulog je bio rublja po partiji, ali kada smo počeli da igramo, ušli smo u to i jednostavno nismo mogli da stanemo.“Čepukaitis je više puta govorio o svojim duelskim mečevima s MihailomTaljem. Prvi od njih odigrao je u Lenjingradu, u jednom hotelu; stariji čovjek kojeg je Čip tada upoznao, a kojeg je isprva pomislio da je Mišin ujak, zapravo je bio Rašid Nežmetdinov. Čepukaitis je pobijedio majstora kombinacija rezultatom 5:2, nakon čega je Talj ušao u sobu i uključio se u igru. On je takođe odigrao sedam partija i prema Čipu gotovo sve ih je izgubio, iako je sljedećeg dana pobijedio u revanšu.

Tačno je da je Čepukaitis svaki put davao različit rezultat ovog uspješnog meča, i sada je teško provjeriti apsolutnu tačnost ove priče, ali i sam sam svjedočio duelima između Čepukaitisa i Talja više puta i mogu potvrditi da je svaki od njih pobijedio u nekim od tih borbi. I tako je bilo na nacionalnom prvenstvu u Harkovu 1967. godine. Čip je igrao svoje regularne partije brzinom uragana, kao i obično, a nakon što bi se brzo oslobodio, šetao je po sali, čekajući Talja. Kada je Miša završio svoju partiju, počinjao je blic, često uz veliko okupljanje gledalaca. Mogu posvjedočiti da je ukupni rezultat bio otprilike izjednačen i da nije bilo dosadnih partija.

Neki ljudi stvaraju trendove u šahu, a drugi ih prate. Čepukaitis nije pripadao nijednoj od tih kategorija: imao je svoju vlastitu teoriju otvaranja, potpuno izgrađenu od svojih vlastitih partija.

„Postoje dva tipa otvaranja,“ rekao je Čepukaitis. „Jedno koje igraš dobro i drugo koje igraš loše.“ On je, inače, volio stvoriti iracionalnu poziciju već od samog početka, haos na tabli, koji je nazivao „bazar“. Omiljeno otvaranje Čepukaitisa, s lovcem koji izlazi na g5 nakon prvog poteza daminim pješakom, temeljilo se na njegovom nezadovoljstvu proučavanjem drugih, stabilnijih otvaranja. Ovo je bila njegova omiljena strategija: izvući tog lovca što je prije moguće, odmah ga zamijeniti i početi da aktivira drugog.

U umjetničkom svijetu šaha, sve figure za njega bile su živa bića, ali skakač  je bio njegov favorit. Više puta je priznao: "Volim skakače, bez skakača bi šah jednostavno bio dosadan." Kako ih sve nije nazivao - elitom faune na tabli, grbavcima, konjima, trkačkim konjima, pastuvima, kobilama. Nije bilo iznenađujuće da je, kada je vidio kako Deep Blue razmjenjuje lovca za konja u četvrtom potezu tokom partije u New Yorku protiv Kasparova 1997. godine, Čepukaitis bio oduševljen: "Napokon je računar počeo nešto da razumije o šahu!"

Petrosjan je stavio naslov  jednom od svojih članaka  "Otvaranje po mom ukusu, ili zašto volim potez lovac g5". "Petrosjan se zalagao za pomicanje lovca na trećem potezu, dok ja preferiram da to uradim jedan potez ranije," rekao je Čepukaitis, žaleći se da je pomicanje kamikaza lovca na g5 u prvom potezu zabranjeno pravilima igre. Ovaj napad lovcem nazvao je "mješovitim otvaranjem", smatrajući da druga otvaranja imaju "dosta toga što je ljudima već dosadilo". Ideja ovog poteza bila je najbolje prikazana u partiji između Čepukaitisa i Tajmanova na jednom od gradskih blic prvenstava, kada je nakon poteza 1. d4 d5 2. Lg5 njegov protivnik, iznenađen, odigrao 2... e6. U tom trenutku crna dama nestaje sa table kao da Čepukaitis nije ni očekivao drugi potez, a velemajstor, rušeći figure, ljutito je rekao: "Trebao bi prodavati pivo, a ne igrati šah." Čepukaitis je smatrao da su hiljade ili desetine hiljada partija koje je započeo na ovaj način pružale dovoljno razloga da otvaranje nazove po njemu. "Šta ako je neki Trompowsky to igrao i prije rata, sve ideje u ovom mješovitom otvaranju razradio sam ja i samo ja," tvrdio je Čepukaitis. Ali niko nije ozbiljno shvatio njegovo otvaranje tih dana, a dio članka o 2. Lg5 u teoriji koji je Boris Gulko napisao nakon turnira 1967. godine u Lenjingradu, gdje je Čip ovaj potez koristio mnogo puta, nemilosrdno je izrezan od strane urednika časopisa.

Crnim figurama, Čepukaitis je igrao različite sisteme sa fianketiranim crnopoljnim lovcem, ali njegov omiljeni, koji je sam osmislio, bio je "rope-a-dope sistem" (“strategijom iscrpljivanja”). U ovom sistemu, gdje crni namjerno prepušta inicijativu protivniku, bijeli gubi prednost bilo kakvih konkretnih teorijskih preporuka, a ako igra rutinski, "opruga" u poziciji crnog može da se oslobodi gotovo sama od sebe. Zavisno o raspoloženju, mogao je koristiti ovaj defanzivni sistem i kao bijeli, preusmjeravajući pritisak na sebe.

Svaki njegov potez bio je očigledno promišljen, a njegova igra obilovala je originalnim, nekonvencionalnim idejama. Jednom, nakon što je u petom potezu kao crni žrtvovao kraljicu za dvije lake figure u partiji protiv Zaka, igranoj u Lenjingradskoj varijanti Nimcoindijske obrane, i doslovno ga razbio, Zak ga je, nakon što je predao partiju, nervozno upitao: "Naravno, poigravali ste se sa mnom?". Godinama kasnije, u Lenjingradskoj Palati pionira, Vladimir Grigorjevič Zak, jedan od pionira ove varijante, još uvijek je sa zaprepaštenjem i nevjericom analizirao poziciju koja je nastala u toj partiji protiv Čepukaitisa.

Tokom jednog kola  lenjingradske Spartakijade 1967. godine, igrao sam na tabli pored Čepukaitisa. Tokom svoje partije protiv Rubana, Čip je neprestano izlazio u foaje da puši i razgovara s prijateljima, vraćajući se u salu samo kako bi brzo odigrao svoj sledeći potez. Mislim da bi, da je imao priliku da igra na američkim turnirima, gdje se događaji sa klasičnim, rapid i blic tempom često održavaju istovremeno, trčao iz sale u salu, igrajući nekoliko partija istovremeno, kao što, na primjer, radi britanski velemajstor Bogdan Lalić.

"Da li si vidio predstavu koju sam danas priredio?" čuo sam Čepukaitisa kako govori u foajeu nakon što je Ruban predao partiju.
"Da li je sve bilo ispravno?" neko ga je upitao.
"Ko zna, bez pola litre votke nema šanse da se to utvrdi," odgovorio je Čip sa smiješkom, na svoj omiljeni način.

Genrih Čepukaitis
"Da li je sve bilo ispravno?"
"Ko zna, bez pola litre votke nema šanse da se to utvrdi"

Ova fantastična partija, koja je danas podvrgnuta nemilosrdnoj analizi kompjutera, ne prolazi test preciznosti, ali i dalje oduševljava svakog ko u šahu cijeni više od same logične igre u otvaranju i iskorištavanja male prednosti u završnici. Jednom prilikom, u diskusiji o sve kraćem vremenu za razmišljanje, Anatolij Karpov je rekao da bismo svi mogli završiti igrajući blic, a tada bi Čepukaitis mogao postati svjetski prvak.
"Da, mogao bi," primijetio je David Bronštejn, "i ne vidim ništa loše u tome. Genrih Čepukaitis je veličanstven strateg i brilijantan taktičar. "

Njegove bezbrojne pobjede na blic turnirima rezultat su njegove izuzetne vještine stvaranja komplikovanih situacija, u kojima se njegovi protivnici, naviknuti na "ispravnu" igru, jednostavno izgube.

On nije tražio istinu u partiji, prepuštajući to zanimanje super velemajstorima i računarima koje je toliko mrzio; tražio je samo i isključivo svoju vlastitu ispravnost, zvanu pobjeda. U potrazi za tom ispravnošću raspolagao je ograničenim brojem sekundi, i mislim da bi mu odgovor kontrolora leta na pitanje psihologa o tome šta misli u hitnim situacijama - 'Nema vremena za razmišljanje, morate vidjeti' - bio posebno blizak srcu. A ako biste ga pitali šta je istina u šahu, možda bi odgovorio riječima lika iz romana Agate Kristi: istina je ono što poremeti nečije planove.

Još jedan ključan savjet odnosio se na sat: 'Poteze pravite što bliže dugmetu na satu. Ovo je veoma važno.' Zapamtite: vaše ruke moraju biti brže od vaših misli. Nemojte pomicati figure tamo gdje gledate i ne gledajte tamo gdje pomičete figure. To je prilika! Ako vaš protivnik zaboravi da pritisne sat, napravite inteligentan izraz lica, kao da razmišljate. Dok protivnikov sat radi, vi ste bliži pobjedi. Kada stignete do završnice, pravite nasumične poteze, prateći jedino pravilo: svi vaši potezi moraju biti što bliže dugmetu na satu. Nikada ne zaboravite Čepukaitusovu teoriju dugmeta.“

„Čip“ u karakterističnoj pozi tokom brzopotezne partije protiv Petera Svidlera: figure blizu sata, desna ruka već spremna za naredni potez, čak i prije nego što je protivnik pritisnuo dugme na satu

Nekoliko godina prije smrti, Čepukaitis je napisao knjigu o brzopoteznom šahu, blicu i kako igrati u vremenskoj oskudici. Glavnu ideju knjige formulisao je vrlo jasno:

"Apsolutno nije potrebno igrati dobro, već je važno da vaš protivnik igra loše!"

Pridavao je veliku važnost atmosferi koja se stvara tokom partije i ulozi protivnika:

"Kada započinjete partiju, imate 16 figura različite vrijednosti. Ali postoji jedna koja je mnogo značajnija od svih ostalih – sedamnaesta figura. To je vaš protivnik. Na njega se morate osloniti prilikom izbora svojih poteza. Iznad svega, ne smijete spriječiti protivnika da napravi izbor. Pokušavam predstaviti taj izbor svom partneru i iskreno se nadam da će napraviti sljedeći previd! Pronaći će način da izgubi ako mu se ne miješate previše. Šahista je samo ljudsko biće, a ljudima je u prirodi da griješe, da ostavljaju figure i previde stvari.”

Čepukaitis je priznao da nikada nije uspio da popuni ozbiljne praznine u otvaranju i završnici, već ih je samo prikrivao. "Ne razumijem ozbiljan šah i smatram se beznadežnim kao ozbiljan šahista," govorio je više puta. Naravno, ovo je pretjerivanje, ali razlika između Čepukaitisovih rezultata u brzopoteznom šahu i na običnim turnirima bila je upadljiva – njegov rejting nikada nije prelazio skromnu granicu od 2420 poena. Zanimljivo je da je, za nekoga s talentom kakav je imao Čepukaitis, vrijeme provedeno u dubokom razmišljanju bilo negativna sila, koja je dovodila do sumnji, samoanalize i grešaka. Ovo je poznati paradoks, karakterističan za one koji igraju vođeni instinktom i osjećajem: oklijevanje i sumnja se uvlače u misaoni proces, prirodni talenat ih napušta, a njihova igra gubi originalnost.

Zanimljivo je da su se početkom sedamdesetih, kada su njegovi turnirski uspjesi rasli, njegovi rezultati u brzopoteznom šahu pogoršali. Tada je priznao: "Prije nisam ništa razumio i nisam se bojao, a sada znam da ne smijem igrati ovako i ne smijem igrati onako..." Pored toga, odlučno je prezirno odbacivao bilo kakav razuman stil života – znao je da zakasni čak tri četvrt sata na partiju, započne partiju posle neprospavane noći i nikada se nije odvajao od cigarete. Ali, poput drugih ljudi s takvim nervnim sistemima, njegovo tijelo imalo je mehanizam odbrane: mogao je "isključiti se", čak i na samo nekoliko minuta, gdje god mu je odgovaralo – u podzemnoj željeznici, na klupi u parku ili u fotelji u predvorju šahovskog kluba.

Iako je po profesiji bio radnik, elektro-zavarivač, u stvarnosti je, naravno, bio šahista, a partije su glavni dio života jednog šahiste. Originalni planovi i nevjerovatne kombinacije ponekad su izrastali iz gomila "otpadaka" Čepukaitisovih partija. Tokom života odigrao je stotine hiljada partija, a gotovo sve su pale u zaborav, poput slike umjetnika koji, da bi uštedio novac na skupom platnu, slika novu sliku preko stare. Čepukaitis se nije mnogo brinuo o njihovom očuvanju, baš kao ni mađarski bogataš koji je otišao na bal u čizmama izvezenim biserima, tako labavo pričvršćenim da su otpali tokom valcera.

Čepukaitis je bio čovjek nemirnog i originalnog uma, potpuno lišen sposobnosti za refleksiju, stalno aktivan. Znao je nevjerovatan broj nevjerovatnih priča, anegdota i bajki, u kojima se istina miješala s fikcijom. S razlogom je priznao da je dosta toga preuzeo iz priča Barona Minhauzena. Često je ponavljao te priče, i nakon petnaestak minuta slušanja postajale su dosadne, ali iz pristojnosti ga niko nije prekidao. Pisao je poeziju, užasno dugačke pjesme, od kojih bi odlomke recitovao svakome ko je bio voljan slušati. Iako su u tim pjesmama bile i smiješne i tužne strofe, one su bile tipično djelo rimaša. Tokom čitanja obilno je koristio mimiku i intonaciju, očigledno uživajući u tom procesu. Njegove pjesme bile su o šahu, njegovoj omiljenoj figuri na šahovskoj tabli – skakaču, o "mješovitom otvaranju", o tituli velemajstora, ali najviše o njemu samom. Kao što je bio skroman u procjeni svojih sposobnosti u ozbiljnom šahu, tako je ljubomorno čuvao svoju reputaciju brzopoteznog igrača. Ponekad je o sebi govorio i pisao u trećem licu, nazivajući se "legendarni Čepukaitis"; ali najčešća riječ u njegovim pjesmama bila je "ja".

Čip recituje jednu od svojih pjesama u Čigorinovom klubu u Sankt Peterburgu 2002. godine, dok ga Viktor Korčnoj (lijevo) pažljivo sluša

Za psihologa, ova potreba za samopotvrđivanjem i dokazivanjem vlastite superiornosti vjerovatno bi bila jasan dokaz kompenzacije za neprepoznavanje njegovih doprinosa kao ličnosti, stvarnih ili zamišljenih. Uostalom, srž igre je glad za nadmašivanjem drugih, postizanjem pobjede i dobijanjem priznanja u toj ulozi. Iako je nekoliko puta ispunio norme za međunarodnog majstora, a jednom bio blizu titule velemajstora, nikada nije dobio tu zvaničnu titulu, koja je danas toliko izblijedjela, istrošena i obezvrijeđena, a to ga je povrijedilo i učinilo da se osjeća zanemarenim. Ovaj osjećaj nepravde, osjećaj da njegov talenat nije prepoznat, jasno se vidi u posljednjem retku njegove knjige, odštampanom masnim slovima: Majstor sporta SSSR-a Genrih Čepukaitis.

To se takođe moglo uočiti u posveti na primjerku knjige koji mi je poklonio: "Prijatelju i velemajstoru". I u jednom četvorostihu iz njegovih pjesama:

Još me nisu učinili velemajstorom
Možda će to biti poslije moje smrti;
U Ginisovu knjigu rekorda
Dostići ću visoko mjesto.

Možete zamisliti koliko mu je bilo drago kada je na tabeli turnira Svjetskog prvenstva za seniore u Njemačkoj ugledao: GM Čepukaitis, kada su organizatori pogrešno protumačili inicijale njegovog imena (Genrih Mihajlovič) kao titulu.

Jedan od humorističnih maksima kojima je Čepukaitisova knjiga bila puna glasio je:

"Primijetio sam da muškarci uvijek ožene pogrešne žene, a isto je i na šahovskoj tabli – povučeš pogrešan potez – greške su neizbježne!"

Čepukaitis je znao o čemu govori. Bio je oženjen pet puta, ali taj broj ne treba pogrešno tumačiti: u stvarnosti je bio vrlo stidljiv i osjetljiv. Kad bi se zaljubio, uvijek bi predlagao da svoju vezu "ozakone". No, u životu, kao i u šahu, bio je ležeran – kada su se on i njegova druga supruga odlučili razići, jednostavno su bacili svoje matične sertifikate.

Kada se pripremao za svoj treći brak, ispostavilo se da prethodni nije bio razveden, te je zamalo završio na suđenju zbog bigamije. Njegova posljednja supruga, Tanya Lungu, šahistkinja iz Kišinjeva, bila je 33 godine mlađa od njega. Njegova knjiga nosi naziv "Sprint na šahovskoj tabli". U stvarnosti, čitav njegov život bio je sprint, a na lažne startove nije obraćao mnogo pažnje.

Priznao je da je bio loš otac za svoje dvoje djece, ali kada se prije nekoliko godina u šahovsku grupu u Aniškovom dvorcu pojavio dječak prezimena Čepukaitis, koji je potvrdio da je unuk slavnog Čepukaitisa, djed je bio neizmjerno ponosan kada je to čuo.

Kada su se zidovi oko nacionalne tvrđave srušili, Čepukaitis je nekoliko puta putovao u inostranstvo, igrajući na svjetskim seniorskim prvenstvima u Evropi. Mnogi ljudi s kojima je godinama provodio vrijeme za šahovskim i kartaškim stolovima otišli su u Izrael, Njemačku i Ameriku. I on je jedno vrijeme razmišljao o tome da iskoristi svoje jevrejsko porijeklo kako bi emigrirao u Njemačku. Čepukaitis je bilo prezime njegove majke, a u rubrici za nacionalnost u njenom pasošu bila je upisana kao Poljakinja.

Oni koji su je poznavali opisivali su njegovu majku kao ženu karakterističnog lica, s orlovskim nosom i kovrdžavom, sijedom, nekada crnom kosom. Genrih Mihajlovič je u svom pasošu također bio označen kao Poljak. Sačuvana su dokumenta njegovog oca, Mihaila Jefimoviča Pikusa, Jevreja koji je prije rata radio kao nadzornik u Kirovskoj fabrici i poginuo u Staljingradu 1942. godine. Međutim, brak Čepukaitisovih roditelja nikada nije bio registrovan, pa tako 60 godina kasnije nije mogao ništa dokazati, i ideja o emigraciji se postepeno rasplinula.

Imao je brojne poznanike – šahiste i kartaše, partnere u brzopoteznom šahu, prijatelje za piće – ljude koji su ga znali jednostavno kao Čipa, ali nije imao pravih bliskih prijatelja. U društvu je neprestano pričao svoje šaljive priče, a veći dio života držao se svojih omiljenih, već dobro poznatih anegdota. Još kao mladić imao je sklonost ka dugim monolozima, a s godinama je postajao još rječitiji. Neprekidan tok riječi izlazio je iz njega, i druženje s njim nije bilo lako – zapravo, više mu je trebao slušalac nego sagovornik.  U njegovim pričama bilo je šaha, ali najviše je bilo njega samog – njega, nenagrađenog i nepriznatog, ali, u suštini, velikog i legendarnog.

Brzopotezni šah je uvijek bio izuzetno popularan kod publike u Sankt Peterburgu. Ovdje Boris Spaski (desno) igra protiv Mihaila Talja 1960. godine.

Reakcija je došla kasnije. Njegova supruga Tanya prisjeća se da je njihov porodični život već tada patio. Bio je uronjen u svoj svijet, u svoje misli, često povučen i šutljiv. S njim – tako skromnim kada su u pitanju hrana i odjeća – domaći život nije bio lak: zahtijevao je stalnu pažnju, jer je istinski bio fokusiran samo na sebe. Čitao je sve što mu je došlo pod ruku, uglavnom se zadovoljavajući lakšim sadržajem – novinama i sjajnim časopisima, protokom informacija koje privlače pažnju, ali se ne zadržavaju, odlazeći bez ikakvih posljedica po dušu.

Ipak, kada bi naišao na njih, čitao je i knjige o historiji, književnu fikciju i trilere. Sam nikada nije posjedovao šahovske knjige, ali nakon što se njegova supruga preselila u Sankt Peterburg, s interesovanjem je čitao njene šahovske knjige.

U kasnijim godinama nabavio je računar i provodio beskrajne noći igrajući brzopotezne partije, obično pod nadimkom SmartChip. Posjetioci Internet Chess Cluba mogu potvrditi da su kasno uveče, prije nego bi isključili računare, viđali SmartChipa online, a ako bi uključili računare ujutro, primijetili bi da je Čip još uvijek igrao.

Iako je i ovdje često pobjeđivao poznate velemajstore, a njegov rejting na internetu obično prelazio 3000, rezultati na internetu nisu mu bili tako dobri kao u običnom brzopoteznom šahu. To i nije bilo iznenađujuće: prvi put je koristio računar kada je imao skoro 60 godina, i umjesto da pritiska uobičajeni taster na satu, morao je koristiti čudnu stvar zvanu miš.

Posljednjih nekoliko godina držao je časove u Halifmanovoj šahovskoj školi na Fontanki u Sankt Peterburgu, i uživo i putem interneta. Kada su dolazili učenici iz inostranstva, koristio je prevodioca, jer Čepukaitis, naravno, nije znao nijedan strani jezik. Ti časovi bili su specifični – gotovo uvijek je demonstrirao svoje pobjedničke partije i kombinacije. Iz njega je izvirala rijeka ideja, ali nije insistirao na njihovoj striktnoj primjeni – "Ako vam ove ideje ne odgovaraju, imam ih još mnogo," znao bi reći. Naravno, Čepukaitis nije mogao objašnjavati suptilnosti modernih otvaranja, ali je zarazio svoje slušaoce entuzijazmom i ljubavlju prema igri, pokazujući im potpuno drugačije aspekte šaha koje ranije nisu primijetili. Svim učenicima ostavljao je jedan od osnovnih postulata svoje teorije:
"Svi griješe, velemajstori i svjetski prvaci, i u ovoj igri nema posebnog trika. Kako budete sticali iskustvo, znanje i vještinu, iznenadićete se kad otkrijete da imate talenat."

"Svi imaju talenat, pitanje je samo kako ga izvući i pokazati," govorio je.

Imao je obožavatelje koji su u njegovim partijama vidjeli nešto što ih je izdvajalo od hiljada drugih odigranih svakodnevno na turnirima i internetu. Meksički majstor Raul Ocampo Vargas napisao je članak nakon njegove smrti pod naslovom "Neobičan šah," dok je Gerard Welling iz Holandije čak sastavio malu knjigu s izborom njegovih partija. "Nisam siguran da sam unaprijedio svoje šahovsko umijeće, ali sada sam već mnogo sigurniji," bio je prvi komentar zahvalnog učenika iz daleke Argentine.

Razlaz s njegovom suprugom u novembru 2003. godine teško ga je pogodio; bili su zajedno skoro trinaest godina. Nakon razvoda i njenog odlaska u inostranstvo, ostao je sam u svom malom, zapuštenom jednosobnom stanu. Taj prostor više je ličio na improvizovani logor koji je koristio samo za spavanje. Jednom sedmično dolazile su sestre njegove bivše supruge da obave kućanske poslove za usamljenog čovjeka: oprale bi veš i napunile njegov prazan frižider, jer nije kupovao ništa za sebe. Malo mu je bilo potrebno, a i od tog malog uzimao je samo najmanji dio.

Vidno je propadao. Potpuno je prestao obraćati pažnju na svoj izgled, provodeći gotovo svaku noć u žestokim partijama karata.

U kartama, naravno, oduvijek je bilo prljavih igrača, ali u posljednjim godinama postali su još nemilosrdniji: od prvog dana nakupljao se veliki iznos kamata na neplaćene dugove, a nikada niste mogli znati šta bi se moglo desiti ako dug nije bio plaćen tokom dužeg vremena. Za njih je bio "meki zalogaj", "klijent", i prevarili su ga više puta. Ali, čak i kada je shvatao ko sjedi nasuprot njega za stolom, i dalje je nastavio igrati, vjerujući da će, uprkos svim njihovim trikovima i podvalama, njegov brzi proračun i oštra pamet dovesti do srećnog ishoda intelektualne borbe. Nažalost, ovo su bile samo iluzije, a ponekad su mu njegovi protivnici, smatrajući ga naivcem, doslovno smijali u lice.

Prije nekoliko godina, na insistiranje njegove supruge, otišao je u bolnicu i dijagnosticirali su mu rizik od srčanog udara, te mu prepisali mir i odmor. Naravno, potpuno je ignorisao ovaj savjet.

Sve do kraja, nastavio je da igrati razne kartaške igre, a u svojim posljednjim godinama, svoju skromnu penziju ulagao je u automate za igre na sreću, gotovo odmah nakon što je primao. Njegova zarada od časova i brzopoteznih turnira takođe je završavala na isti način.

Igre su bile sve za njega, a onima koji nikada nisu bili podložni ovoj strasti, ili, ako želite, zabludi ili bolesti, teško je razumjeti takvu osobu. Igrao je blic svako jutro. Naravno, s godinama se počeo brže umarati, njegove reakcije su bile sporije, ali nikada nije ni pomislio da odustane od šaha.

Do svojih posljednjih dana posjećivao je šahovski klub u Petrogradskom okrugu, gdje je redovno igrao na blic turnirima sa kotizacijama, često ih pobjeđujući. Njegovi standardni uslovi u igri protiv majstora bili su tri minute naspram pet. To je bilo za igrače sa rejtingom oko 2400. Protiv kandidata majstora, imao je dvije minute. Takođe je nastavio igrati u redovnim turnirima. Nedavna inovacija bržeg vremenskog ograničenja s dodatkom vremena nakon svakog poteza mu se svidjela: kao i prije, igrao je vrlo brzo, a njegov protivnik bi se mogao vidjeti kako nervozno gleda na sat, u vremenskoj oskudici, dok Čepukaitis nije imao puno manje vremena nego na početku partije. Međutim, nije volio računare, nazivajući ih "sporoumnima", vjerujući da su s dolaskom računara u šah, blef i rizik nestali, te da su svi počeli igrati kako im je računar savjetovao.

Nakon što je prešao 60, imao je drugi uzlet i bio je uspješan na nekoliko turnira, a na jednom je bio vrlo blizu osvajanja titule velemajstora. 2000. godine učestvovao je na gradskom prvenstvu, igrajući protiv mladih, ali iskusnih profesionalaca. Iako je bio najstariji igrač na turniru, i jedini koji nije imao međunarodnu titulu, Čepukaitis je ostvario respektabilan rezultat, završivši s 50% osvojenih poena. Imao je 65 godina, časnu dob za penziju, ali gledajući ga, pomislili biste da je došlo do greške u kalendaru, sudeći po njegovom duhu: sve do svoje smrti, niko ga nije smatrao starcem. Generacije su se smjenjivale, igrao je sa ljudima koji su rođeni na samom početku prošlog vijeka, kao i s onima koji su došli na svijet osamdesetih godina, koji su bili iste dobi kao njegov unuk. Njegov način života se nije mijenjao: ono što je radio sa 20 godina, radio je i pola vijeka kasnije, a njegova starost nije bila mnogo drugačija od njegove mladosti.

Do kraja je zadržao svoje dječačko shvatanje života. U Lenjingradu i Peterburgu bio je više ideja, simbol, a iako je svoja razmišljanja o šahu i neke od svojih partija  povjerio stranicama svoje knjige i predavanjima na internetu, u našoj memoriji ostao je više kao fenomen ili duh. Kao mit koji se pojavio u šahu u drugoj polovini 20. vijeka, a nestao je početkom sljedećeg.

Preminuo je od srčanog udara u noći između 5. i 6. septembra 2004. godine u Palangi, Litvanija, gdje je igrao na posljednjem turniru svog života. Posljednji put sam ga vidio dva mjeseca prije njegove smrti u Peterburgu. Čip je igrao na pozornici Čigorinovog  kluba, tačno na istom mjestu gdje sam ga igrao na gradskom prvenstvu gotovo četrdeset godina ranije. To je bila jedina partija koju sam izgubio na tom turniru. Primijetio me i izašli smo u foaje. Čip je dosta oslabio, bio je težak, "biber" u njegovoj kosi gotovo je potpuno ustupio mjesto "soli", a njegova linija kose se povukla još dalje, ali je i dalje izgledao mlađe nego što su bile njegove godine. Zadovoljan što je jedan od njegovih obožavalaca iz Holandije sanjao o tome da uzme lekcije od njega, počeo je tražiti olovku, pa komadić papira da napiše adresu. Zapalio je cigaretu.

"Poslušaj, napisao sam novu pjesmu, hoćeš li je čuti?" pitao je, i bez čekanja na odgovor, počeo je deklamovati stihove svoje posljednje produkcije.

"Tvoj potez, Čipe," rekao je neko, prolazeći pored nas. Čak se nije okrenuo, nastavio je entuzijastično čitati dok su minuti na njegovom satu prolazili. Na kraju, imao je toliko minuta preostalih na svom satu da je mogao završiti barem desetak partija prije nego bi njegova zastavica pala.

Jakov Nejštadt u 80. godini

Jakov Isajevič Nejštadt (Yakov Isayevich Neishtadt) rođen je i odrastao u Moskvi. Već je znao da igra šah kada ga je otac odveo na prvo kolo Drugog međunarodnog turnira 1935. godine. Godinu kasnije, u foajeu bioskopa Art na Arbatskom trgu, sreo je visokog, vitkog tinejdžera. Jaša Nejštadt imao je trinaest godina i četvrtu šahovsku kategoriju, dok je Jurij Averbah imao četrnaest godina i već je bio treća kategorija. Obojica su pripadali onoj staroj Moskvi dvadesetih i tridesetih godina, o kojoj danas možemo čitati samo u memoarima.

Nejštadt je bio rođak pisca Viktora Ardova, u čijem je moskovskom domu Ana Ahmatova uvijek odsjedala kada bi dolazila iz Lenjingrada. Među ostalim gostima bili su Boris Pasternak, Dmitrij Šostakovič, Mihail Zoščenko i vrlo mladi Josif Brodski.

Nejštadt je bio u istoj školi kao i njegov prijatelj i vršnjak Jaša Estrin, a 1938. godine igrali su jedan protiv drugog u meču školskog šampionata. Iako su bili približno iste šahovske snage, Nejštadt je uspio uvjerljivo pobijediti svog imenjaka. Trideset pet godina kasnije, Nejštadt je Estrinu poklonio ogromnu čokoladnu medalju, specijalno naručenu za njegov 50. rođendan, s čokoladnim natpisom: "ZA SKROMNOST". Do tada je Jakov Borisovič Estrin bio vrlo poznata ličnost u ruskim šahovskim dešavanjima. Nabrajanje svih njegovih titula u šahu na tabli i dopisnom šahu, titula sudije i priznanja, a da ne pominjemo knjige objavljene na raznim jezicima o kojima je često govorio s uživanjem, zauzelo bi više od jedne stranice.

U proljeće 1941. godine Jaša Nejštadt osvojio je prvu šahovsku kategoriju, a 17. juna održana je njegova matura uz dodjelu diploma i večernju šetnju po Moskvi. Njegova mladost završila je tačno pet dana kasnije, kada je počeo rat. Sa nepunih osamnaest godina, Jakov Nejštadt postao je kadet u pješadijskoj akademiji, a šest mjeseci kasnije mladi poručnik već je bio komandir voda na frontu.

Šta je to značilo 1942. godine teško je danas objasniti, ali samo nedjelju dana kasnije mladi poručnik dobio je unapređenje nakon što je komandir njegove čete poginuo.

Harkov, Krivij Rog i Kirovograd su imena gradova koja su za Nejštadta i milione mladića njegove generacije, koji su odmah nakon škole obukli uniforme, označavala povlačenja i pokušaje izlaska iz okruženja, prelazak rijeka u ledeno hladnoj vodi do vrata i besane noći.

I smrt. Smrt koja je stajala tik uz tebe svaki sat, birajući onoga ko je samo minut ranije uspravno stajao u rovu ili, pod unakrsnom paljbom, skočio za tobom u krater koji su ostavili artiljerijski projektili. Smrt koja je našla njega, a tebe za sada poštedjela. Ovo je bila jedna od brojnih Nejštadtovih epizoda s fronta. Dva puta je ranjen, drugi put u proljeće 1944. godine, tokom pokušaja njegove divizije da pređe rijeku Prut.

Nekoliko mjeseci Nejštadt je bio komandir kaznene čete.

Čitav popis vojnika u ovoj četi, koji je morao biti više puta promijenjen, bio je kod narednika. On bi grafitnom olovkom precrtavao većinu imena nakon svake bitke. Nije bilo iznenađujuće da Nejštadt nakon rata nikada nije izlazio na Dan pobjede sa svojim saborcima, jer nije imao s kim da se pozdravi. 

Četvrt vijeka kasnije, direktor Moskovskog centralnog šahovskog kluba Viktor Baturinski svratio je u ured časopisa Šah u SSSR-u, gdje je Nejštadt tada radio, i ukorio ga: „Mladi ljudi ovdje se neuredno oblače, šteta… A vi, Jakove Isaijeviču, bili ste na frontu, služili ste u vojsci, pa zašto držite ruke u džepovima?“ 

Nejštadt je smireno saslušao ovu pridiku, a zatim hladno odgovorio: „Tamo gdje sam ja služio, nije bilo važno gdje držiš ruke.“ 

Negdje sredinom šezdesetih, kao turista u Beču, Nejštadt je razgovarao sa Slovakinjom koja se udala za Njemca. „Oh, tako ste zgodni“, rekla je Nejštadtu, „Moj muž je vaših godina, ali izgleda više kao vaš otac. Istina, on je prošao kroz čitavi rat.“ „I ja takođe“, odgovorio je Nejštadt. „Pa, moj muž je bio usred svega 1943. godine.“ „Gdje?“ upitao je Nejštadt. Ispostavilo se da su u isto vrijeme ratovali na istom mjestu.

Krajem 1968. godine Nejštadt je dobio poziv iz Istočne Njemačke, gdje je trebala biti objavljena jedna od njegovih knjiga. Prikupio je potrebne dokumente i otišao u vizni ured. „Da li ste svjesni da je svjetska politička situacija postala veoma komplikovana nakon događaja u Pragu?“ pitali su ga. „Ne možemo vam odobriti dozvolu, osim ako nemate rodbinu u inostranstvu. Osim toga, pravimo izuzetak samo za one s kojima smo se borili zajedno, ako smo bili u istim rovovima...“ počeo je objašnjavati službenik. „U rovovima?“ upitao je Nejštadt. „Ja sam bio tamo, ali, nažalost, udaljenost između naših rovova bila je bar sto metara.“

Nejštadt je ostao poručnik do kraja rata. Nedavno je dobio još jednu zvjezdicu odlukom predsjednika Putina, ali nikada neće dostići čin svog sina, doktora u Beer-Ševi i kapetana u rezervnom sastavu izraelske vojske. Pišem o svemu ovome tako detaljno jer ratne godine nisu samo ostavile trag na čitav Nejštadtov život, već su u mnogim aspektima oblikovale njegov karakter. Pored rana i tuberkuloze koje je donio kući, rat ga je naučio i „rovovskoj istini“, koju su znali samo oni koji su se borili na prvoj liniji. Taj uvid omogućio mu je da do kraja života precizno procjenjuje ko je ko i koliko stvari zaista vrijede.

Kada se Nejštadt nakon rata vratio u Moskvu, upisao je Pravni fakultet i ponovo počeo da igra na turnirima. Oduvijek je volio šah i shvatao ga vrlo ozbiljno, ali nije postigao značajnije uspjehe za tablom, iako je bio majstor. Praktična, takmičarska strana šaha nije zadovoljavala njegove analitičke sposobnosti i razumijevanje igre. Zato je počeo igrati dopisni šah i u ovom obliku igre postigao značajne uspjehe, jer na kreativni proces nisu uticali ni ograničeno vrijeme za razmišljanje ni nervoza. Osvojio je nagradu na Evropskom prvenstvu i igrao dobro u finalu Svjetskog prvenstva.

Nejštadtove analitičke i didaktičke sposobnosti, kao i njegova urođena logika, uveliko su mu pomogle u pisanju knjiga o otvaranjima. Iako su tokom decenija neke njegove procjena varijanti ispravljene, a analize nadograđene i proširene, njegovi radovi o Katalonskom otvaranju, Odbijenom daminom gambitu i Prihvaćenom daminom gambitu, naročito način na koji su objašnjene ideje i izloženi koncepti, nisu izgubili na značaju. Pored knjiga o šahovskoj teoriji, Nejštadt je pisao i udžbenike kao i knjige o šahovskoj istoriji. Ukupno je objavio više od dvadeset naslova, koji su prevedeni na desetak jezika.

Kada je Nejštadt diplomirao na Pravnom fakultetu 1951. godine, nije odmah našao posao. Otvorivši njegov pasoš i videvši da je Jevrejin, šef odjeljenja za zapošljavanje vratio mu ga je, odmah odmahujući glavom. Njegovi prijatelji su mu savjetovali: "Stavi svoju poručničku uniformu, zakači sve medalje i idi u Ministarstvo, pa vidi šta će ti reći." Na kraju je odlučio da posluša njihov savjet. "Zašto svi želite da ostanete u Moskvi?" upitao ga je birokrata, u duhu toga vremena. "Zašto ne idete u provinciju, tamo ima puno poslova."

Sa Staljinovom smrću 1953. godine, počele su promjene, iako u to vrijeme niko nije mogao da predvidi da će one ići tako daleko da će tačno pola vijeka kasnije, izraelski državljanin Yakov Nejštadt, kada se vrati u svoju rodnu zemlju na kratku posjetu, šetati alejama svog moskovskog djetinjstva sa svojom 23-godišnjom unukom, studentkinjom Tel Avivskog univerziteta, koja je već služila u vojsci i govorila ne samo hebrejski i arapski, već i engleski i njemački. Ne zaboravljajući jezik na kojem je izgovorila svoje prve riječi. Godine Nejštadtovog rada kao urednika časopisa "Šah u SSSR-u", a potom kao glavnog urednika "64", bile su posebne. Njegov šahovski rad bio je relativno neutralan, s obzirom na redovno promjenljive boje neslobodne države. Ali najvažnija stvar bila je da je to bio njegov omiljeni posao još od djetinjstva, a kako Nejštadt kaže mnogo godina kasnije, "zahvalan sam sudbini što mi je omogućila da napravim ovaj izbor."

Nejštadt je u to vrijeme izgledao veoma impozantno: kosa očešljana unazad, veoma crna, crni brkovi, mršavo lice sa visokim jagodicama, na kojem je nos koji ga je činio sličnim Gogolju zauzimao centralno mjesto. Mnogi su se šalili na račun njegovih brkova i nosa, a on sam iznad svega. Jednog dana, Nejštadt je pokušao da uvjeri Talja da komentariše jednu partiju za naredno izdanje časopisa, kada je ovaj ušao u kancelariju. Kao i obično, čitav urednički tim je slušao dvoboj između ta dva uma. Na kraju je Talj obećao da će poslati svoje bilješke u narednim danima. Znajući dobro šta to znači, Nejštadt nije odustajao: "Ali zašto ih ne biste diktirali sada, Miša, zabilježit ćemo ih odmah ovdje i odmah ćemo podnijeti zahtjev za vašu naknadu." "Dobro," Talj je konačno popustio. "Reći ću vam ih ovdje, samo da obavimo nekoliko krugova oko Gogoljevog spomenika."

Jakov Nejštadt (desno) sa Mihailom Taljem u kancelariji časopisa '64'.

Živa riznica istorije, Nejštadt je lično poznavao sve velike šahiste.
Ovdje uživa u druženju sa Mihailom Taljem (desno) i Tigranom Petrosjanom (u prvom planu).

Godine 1992. Nejštadt i njegova porodica preselili su se u Izrael i nastanili u Beer-Ševi. Imaju dva mačka: Frosju, rođenu u Moskvi, registrovanu u lokalnoj klinici kao Fruma, i Dusju (Dora), koju su pronašli na ulici u Beer-Ševi i koja je potpuno rusificirana u domu Nejštadta. Tokom Nejštadtovog nedavnog putovanja u Moskvu, Frosja je bila ozbiljno bolesna, pa je morao da je odvede veterinaru, ali srećom, oporavila se.

Takođe, u Moskvi bi Jakov Isajevič često noću izlazio na livadu blizu svog doma na Tišinskom trgu, gdje su živjele lutalice – psi i mačke – i donosio im domaće poslastice. Odjeven skromno, postao je poznato lice među skitnicama koje su boravile u blizini.

"Ej, starče, gdje ti radiš? Jesi li ovdje neki čuvar ili šta?" upitao je jednog dana mršavog čovjeka neodređene dobi jedan od njih. "Ne," odgovorio je Nejštadt, gledajući prema tlu, "ja sam novinar."

"U redu, starče," rekao je skitnica s negodovanjem uredniku časopisa Šah u SSSR-u. "Ne bi ti nosio te krpe da si čuvar, ali ako ti tvrdiš da si novinar, neka ti bude." Zamislite samo iznenađenje ovog poznanika Nejštadta kada ga je jednog hladnog moskovskog dana ugledao obučenog u tamnosmeđu kožnu bundu i šešir od jelenje kože, s aktovkom u ruci, kako bez žurbe izlazi iz metro stanice Kropotkinskaja i kreće prema Arbatu.

Nejštadtove noćne šetnje nisu ostale tajna među šahistima. 

"Vidi," šapnuo je jedan od njih prijatelju na turniru, "samo se odmah ne okreći, tamo u sali je onaj o kojem sam ti pričao," i pokretom prsta uz glavu dao do znanja na što misli, "onaj što noću hrani svakakve životinje." 

U Beer-Ševi nema pritužbi na hladnoću. Ali, iza ponoći, kad vrućina popusti, možete vidjeti starijeg čovjeka kako napušta svoju kuću i odlazi na prazne, uspavane ulice. Obučen vrlo skromno, s crnim brkovima koji su tek malo prošarani sijedim. Lutalice-mačke već ga čekaju, znajući da u njegovoj torbi ima poslastica pripremljenih prema posebnom receptu kojem ni kućne mačke ne bi odoljele. Naravno, on prepoznaje svakog člana kraljevstva mačaka, a one ga mogu prepoznati izdaleka.  Jednom su Nejštadta zaustavili i pretresli, pozvali nekoga da potvrdi njegov identitet, ali su ga ubrzo pustili da nastavi šetnju u miru.

I tu je nedavno pronašao prijatelja: starijeg gruzijskog Jevrejina koji je žurio da nešto isporuči dok je radio noćnu smjenu. "Slušaj, dragi prijatelju," rekao je Jakovu Isajeviču, držeći torbu s praznim flašama u rukama, "vrati ih, možeš iskoristiti povrat novca, molim te iz sveg srca."

Nejštadtov dan u Izraelu počinje kasno. Ustaje oko jedanaest. Sluša najnovije vijesti na radiju. Naravno, na ruskom jeziku. Isto je i sa televizijom, preferira vijesti, političke diskusije i fudbal. Gleda i lokalne i moskovske programe. Kada je došao u Izrael, imao je gotovo sedamdeset godina – nije baš najbolja dob za učenje novog jezika koji nije nimalo lak. Nakon nekoliko časova hebrejskog jezika, odlučio je da to nije za njega, a osim toga, imao je hitan posao za švajcarsku izdavačku kuću, pa je jezik koji je bio usađen u njegove gene prije nekoliko hiljada godina ostao uspavan. Njegov ruski je još uvijek isti: bogat, živahno izražen i moskovski. A većina Nejštadtovih prijatelja dolazi iz Moskve i Sankt Peterburga. Svaki dan sjedi za svojim stolom i radi, često do kasno u noć. Piše i analizira, i to čini s velikim posvećenjem i preciznošću.

Njegovo ime na koricama  knjige obećava čitaocu ne samo susret sa pedantnim tekstom, povremeno začinjenim humorom, već i rezultat pažljivog, temeljno provjerenog analitičkog rada. U prvom tomu Kasparovljeve nove knjige, Nejštadtovo ime pominje se 25 puta, a koliko puta se na njega aludira!

Ne sjećam se kada sam prvi put sreo Nejštadta, ali vjerojatno je to bilo početkom šezdesetih u Lenjingradu. Kad god bih došao u Moskvu, viđali bismo se, a ja sam posjećivao Nejštadtov dom na Puškinskoj, a zatim i na Tishinskoj. Posljednji put bilo je prije mog emigriranja iz Sovjetskog Saveza u kolovozu 1972., tačnije drugog avgusta, kada sam došao u Moskvu na nekoliko sati da dobijem vizu, i tada smo se oprostili, kao što to biva u takvim okolnostima, zauvijek. Dobro se sjećam naše šetnje bulevarima, pepela koji je prekrivao grad – te godine bio je požar u šumama blizu Moskve – i našeg oproštajnog ručka kod Nejštadta. Srebrna kašika koju su mi dali za sreću obavila je svoj posao tako dobro da je čuvam do danas. Kasnije, početkom sedamdesetih, kada sam po prvi put osvojio Prvenstvo Holandije, Nejštadt je našalio igrom riječi: Sosonko je Sosonko je osvojio  'Holandske' visove.

Nejštadt kakvog su ga poznavali svi u šahovskom svijetu (gore) i kao devetnaestogodišnjeg poručnika u Drugom svjetskom ratu (dolje)

Autor u svom 'bivšem životu' s Nejštadtom u Centralnom šahovskom klubu, Moskva, 1968.

Za čitaoca koji nikada nije upoznao Nejštadta, mogao bi ostaviti utisak da se radi  o izuzetno druželjubivom tipu, ekscentričnom šaljivdžiji sa bezbrižnim i veselim karakterom. To ne bi bilo potpuno tačno. To je zato što je njegov analitički rad, njegovo pisanje, njegove knjige, njegov kreativni proces - i uvijek su bili - glavni cilj njegovog života. Ova posvećenost uvijek zahtjeva ozbiljan pristup radu, koncentraciju i sposobnost da se ne troši energija na trivijalnosti. Takođe, u svakodnevnim susretima sa ljudima često izražava svoje mišljenje, ne brinući se da li će ga sagovornik cijeniti ili ne. Nisu svi u stanju da se nose sa tim, i Nejštadt je prekinuo kontakt sa značajnim brojem ljudi, privremeno ili trajno. Može da se uvrijedi, može da uvrijedi, može da se naljuti, povremeno viče ako mu se mišljenje drugih čini neprikladnim ili netačnim.

Nejštadt je živi rudnik istorije, anegdota, incidenata, događaja, sjećanja na ljude, skica. Za mnogo toga sam dužan njegovoj memoriji, uključujući moje priče o Klubu na Gogoljevskom bulevaru (vidi New In Chess 2002/2) i mnogim drugim temama. Njegovi prijatelji, poznanici i rođaci pokušavaju ga uvjeriti da napiše svoje memoare. Nejštadtov 17-godišnji unuk, koji često posjećuje svoje bake i djedove, nakon što je čuo njegove ratne priče, uzdahnuo je: „Djede, slušaj, zašto sve ovo ne zapišeš, toliko je zanimljivo.” I zaista - zašto ne? Putanja Nejštadtovog života prolazi kroz nekoliko era. Kroz njegovo moskovsko djetinjstvo, rat sa šrapnelima na oficirskoj uniformi iz 1942. godine, godina koja će mu zauvijek ostati u sjećanju, zloslutno vrijeme kraja četrdesetih i početka pedesetih, njegove naredne decenije u šahu, pune susreta sa poznatim ličnostima i knjiga koje je napisao, sve do života u Beer-Shevi, prepunog kreativnosti, godina koje su ga dovele do dobi koju ne postižu svi.

Ne možete smisliti prikladniji opis od posljednjih stihova iz klasične priče Nos Gogolja, autora od kojeg je Nejštadt posudio svoj upečatljiv profil: „Ali ipak, kad se o tome razmisli, stvarno ima nešto u svemu ovome. Šta god ko rekao, takve stvari se dešavaju u ovom svetu; rijetko, ali se dešavaju.“ Tokom nedavnog posjeta Moskvi, njegovi prijatelji i kolege bili su zapanjeni njegovim elegantnim, mladalačkim izgledom, njegovim smirenim ponašanjem i načinom na koji je sačuvao smisao za humor. Nismo svi isti kako starimo.

U čast Nejštadtovog rođendana, Ripol Classic objavljuje njegovu novu knjigu o Steinitzu. Znam da je njegova prva knjiga o prvom svjetskom šampionu, koja je izašla pre četvrt vijeka, postala obavezna literatura za mnoge generacije šahista. Nekoliko godina prije svoje smrti, Vilhelm Steinitz je rekao: "Ja nisam šahovski istoričar, ja sam sam dio šahovske istorije, koji niko ne može da ignoriše." O novoj knjizi mogu reći samo ovo: niko ko je zainteresovan za temelje na kojima naš sport počiva, ne može da ignoriše Nejštadtovu knjigu o Steinitzu.

Ove godine je izašla još jedna Nejštadtova knjiga: Greške u otvaranju i poučne kombinacije. Ovo je zapravo udžbenik sastavljen potpuno od vrlo kratkih partija, uz detaljne bilješke i kritiku grešaka u otvaranju, analiziranih iz savremenog ugla. Uz klasike, u ovoj knjizi nalaze se i prilično nepoznate partije (bar za mene). Na primjer, postoji analiza njegove vlastite poučne pobjede nad Aivarsem Gipslisom u Lovčevom otvaranju, sa turnira u Rigi 1955. godine. Na samom kraju knjige autor piše: "Analiziranje grešaka velikih majstora otkriva mnoge tajne ove igre, pomažući vam da lakše otkrijete i iskoristite greške svog protivnika, kao i da 'izdržite udarac', da se nosite sa sopstvenim greškama," završavajući sa ohrabrujućim: "To se dešava svima."

Jakov Isajevič Nejštadt (Yakov Isayevich Neishtadt) je napunio 80 godina. To se ne događa svima. To se ne događa tek tako. Dragi Jakove Isajeviču! Želim ti zdravlje i još mnogo kreativnih godina!

Morfejeva varijanta 

Svi šahisti prošlosti i sadašnjosti slažu se u jednom: dobar san – „bistra glava“ – garant je uspjeha. „Prekid sna je prvi znak nervne iscrpljenosti“, kaže Boris Spaski. „Shvatio sam da gubim meč sa Fišerom 1972. godine kada sam počeo gubiti san. Budio bih se oko šest ujutro, prevrtao se i nisam mogao dugo da zaspim. Sposobnost da očuvate svoju energiju i efikasno je trošite velika je umjetnost. Živci osiguravaju snagu i izdržljivost koje su od vitalne važnosti za šahistu, a nervna iscrpljenost je najgori neprijatelj šahiste.“

Turnir u Sankt Peterburgu 1914. godine poklopio se s završetkom studija budućeg velemajstora Grigorija Levenfiša. Odlučio je spojiti oba zadatka, drastično smanjujući svoje sate sna. „Kvalitet vaše igre opada, a nervni sistem se nepodnošljivo iscrpljuje“, upozorio je Levenfiš mlade šahiste kad je bio stariji. „Nikoga nije briga što ste došli na partiju iscrpljeni i zbog toga izgubili.“

„San je izuzetno važan za šahistu“, rekao je Mihail Botvinik. „Kad sam bio mlad, spavao sam odlično, ali tokom trećeg međunarodnog turnira u Moskvi 1936. bilo je toliko vruće, a ulice su bile stalno bučne, da sam gubio san. Ali, imao sam 25 godina i mogao sam dobro da igram  usprkos nedostatku sna, prisiljavao sam se da igram.“ Kada sam razgovarao s Botvinikom u Tilburgu 1993. godine, Patrijarh je već imao preko osamdeset godina. Rekao mi je da je posljednjih godina sve teže uspijevao osigurati dovoljno sna. „Pa šta radim? Ležim mirno i analiziram nešto satima.“

Šta? „Bilo šta što mi padne na pamet, na primjer, Francusku odbranu. Nedavno sam razmišljao o tome da ako u trećem potezu razvijete skakača na e7, onda kasnije – u zavisnosti od okolnosti…“

U San Lorenzu 1993. godine Timman je kao bijeli izgubio od Shorta u varijanti izmjene Španske partije. „To je bila odlučujuća partija u polufinalu Svjetskog prvenstva,“ prisjeća se Jan, „a prethodnu noć gotovo da uopšte nisam spavao. Sjećam se teškog osjećaja dok sam izlazio da igram. Iskustvo mi je govorilo da sve zavisi od toga – intuicija prije svega. Um vam nije pod vašom kontrolom, vi ste druga osoba.“ „Deset godina kasnije, u Wijk aan Zee, izgubio sam dobijenu partiju protiv Radjabova. To je na mene imalo toliko jak uticaj da nisam mogao da spavam do kraja turnira.“

Priličan broj jakih velemajstora učestvovao je na prvenstvu Moskve u ubrzanom šahu 2003. godine.
Aleksej Dreev je pobijedio, sa tri i po poena prednosti ispred drugoplasiranog. „Spavao sam fantastično prije turnira i glava mi je savršeno radila,“ objasnio je pobjednik svoj uspjeh.

Ne možete biti potpuno odmorni ako vam je san prekinut, ali za šahistu postoji još strašniji neprijatelj: nesanica.
Još je Hipokrat davno istakao da je stalna nesanica znak približavanja delirijuma i opisao je kao vrlo loš predznak. Ako, imajući to na umu, razmislimo o šahistima s psihološkim problemima poput Milesa ili Vitolinša, koji ponekad nisu spavali danima, možemo samo zamisliti koliko im je bilo nevjerovatno teško igrati šah.

Naravno, možete posegnuti za tabletama za spavanje, ali često to platite teškom glavom ujutro, pa lijek može biti gori od bolesti. „Pokušavao sam nekoliko puta da uzimam tablete, ali ima nešto neprirodno u tome, to je već na neki način poraz. Da bih ublažio napetost kada bi dostigla vrhunac, razmišljao sam o pokušaju sa hašišom, ali nikada se nisam na to odlučio,“ kaže Jan Timman. Kao mehanizam odbrane protiv umora, um zahtijeva trenutni san.

Korčnoj se prisjeća da bi Spaski, dok je bio mlad, iznenada rekao dok su analizirali: „Izvinite, moram malo izaći,“ kako bi se, nakon kratkog sna, vratio osvježen. Ili bi se jednostavno sklupčao na sofi u istoj sobi.

San prije partije je tema za sebe. Svaki šahista ima svoje navike i preferencije.
Botvinik bi legao prije partije, „ali nisam spavao, samo bih ležao, jer dok ležiš, niko ti ne upada s glupim pričama.“ Viktor Korčnoj je veliki pobornik spavanja prije partije. „Ako ne možete da spavate, korisno je makar malo leći i zatvoriti oči,“ kaže.

Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih, dok sam bio Korčnojev asistent, jedna od mojih dužnosti bila je da telefonskim pozivom označim kraj majstorovog popodnevnog dremeža. „Viktore, vrijeme je,“ rekao bih intonacijom: ustajte, gospodine, važni poslovi vas čekaju, kao što je sluga grofa Saint Simona svako jutro budio francuskog filozofa.

Gata Kamsky je uvijek spavao prije partije. Na jednom od turnira u Dos Hermanasu, njegov otac je održao strastveni govor u odbranu spavanja prije partije, koristeći Veselina Topalova kao opravdanje, jer je i on uključivao ovaj postupak u svoju dnevnu rutinu. Loek van Wely je takođe nedavno preuzeo ovu naviku, ali većina šahista mlađe generacije su noćne ptice. Oni ostaju budni do kasno za šahovskom tablom (a naravno i za računarima), do tri ili četiri ujutro, i bude se oko podneva, što im ostavlja taman dovoljno vremena za užinu i možda kratku šetnju prije partije.

Morfej, bog snova, u drevnoj umjetnosti bio je prikazivan kao starac s krilima. Ljudi su letjeli na njegovim krilima u noćni svijet snova i maštarija. Tamo su se iznenađujući događaji ispreplitali na neobičan način, nemoguć u našem dosadnom stvarnom svijetu, a često bismo susretali ljude koji su odavno umrli. Prošlost i budućnost prestaju postojati, gradovi niču bez zamisli bilo kojeg arhitekte, a mi se tamo nalazimo bez potrebe za putovanjem. Ljudi koji igraju šah prenošeni su na krilima Morfeja u svijet igre drvenih figura.

Iako tumačenje snova zauzima značajan dio Frojdovih djela (iz kojih sam shvatio da putovanje je simbol za smrt, dok crvi, psići i muve su simboli za djecu, a zalivanje, pištolj, banana, mrkva, palica i mnogi drugi objekti su simboli, znate već čega), nisam pronašao šah u tome.

Istina, pominje se da kralj i kraljica simbolizuju  roditelje, ali to nema veze sa šahom. Na policama knjižara u Rusiji sada se nalazi mnoštvo različitih knjiga o tumačenju snova. U tim knjigama možete pronaći temu 'šaha', a gotovo svi priručnici za snove se slažu da gubitak partije nije dobar znak. Jedan vodič upozorava da poraz može dovesti do stagnacije u vašim poslovima i pogoršanja zdravlja, dok drugi kaže da vaši neprijatelji kuju zavjeru protiv vas, dok pobjeda u partiji znači da ćete prevladati sve poteškoće i biti uspješni. Zaključak je jasan: čak i u snu morate težiti pobjedi. 

San u kojem postižete odlične rezultate u šahu označava buduće unapređenje na poslu. Međutim, ako izgubite partiju protiv mnogo jačeg protivnika u svojim noćnim lutanjima, trebali biste preispitati svoj izbor profesije. Ako igrate bijelim figurama, dobićete primamljivu ponudu koja bi vam mogla donijeti lijepu zaradu, dok crne figure generalno simbolišu štetu i gubitak. Dakle, boja figura je važna i u vašim snovima.  Ako sanjate da razvijate snažan napad na svog protivnika i imate zadovoljstvo da ga gledate kako se muči odlučujući koji potez povući u vremenskoj oskudici, to nikako ne znači da ste prirodno okrutna osoba. Ovo je prilika da pomenemo staru Platonovu izreku da je dobar čovjek onaj koji uživa u snovima u onome što loši ljudi čine u stvarnom životu.

Efim Geller je bio neumoran analitičar. Za njega je, kako je sam rekao, šah bio protivotrov za sve životne nedaće: 'Ako sam uznemiren ili me nešto muči, sjednem za šahovsku tablu na pet ili šest sati i postepeno se ponovo vraćam sebi.' 

Nije iznenađujuće da je često sanjao o šahu. 'Ponekad bi u snu šaputao šahovske poteze,' prisjetila se njegova udovica, 'ili bi se probudio usred noći i otišao za svoj radni sto da zapiše varijantu koja mu je pala na pamet.'  Ovaj fenomen nije tako rijedak. Prema memoarima njegove supruge, Vladimir Lenjin, strastveni šahista, znao bi vikati u snu nakon nekoliko večernjih partija: 'Ako on povuče tamo svog konja, ja ću ovdje svog lovca.'

U godinama kada je Vasily Smyslov redovno igrao na turnirima, spavao je bez prekida i bez ikakvih snova, ali u posljednje vrijeme sanja o šahu, najčešće o zbunjujućim pozicijama s fantastično raspoređenim figurama.  Takođe sanja ljude. Većina njih više nije među živima. Nekoliko puta je razgovarao s Levenfishom u snovima, a jednom je sanjao o Emanuelu Laskeru, s kojim je odigrao izuzetno napetu partiju, čijeg se rezultata bivši svjetski šampion nije mogao sjetiti.

S vremena na vrijeme Boris Spaski sanja o šahu: "Pomenut ću dva najupečatljivija sna. U jednom igram protiv Averbakha i ne primjećujem kako njegov top prelazi sa polja a1 na c1. U mom snu taj top je bio ogroman. U drugom snu čitavu noć sam razgovarao s Aljehinom, a taj razgovor ostavio je tako jak utisak na mene da je šteta što ga nisam zapisao sljedećeg dana. Sada sam zaboravio o čemu smo razgovarali. Jedino se sjećam da mi je u to vrijeme Aleksandar Aleksandrovič jako bio prijatan." 

Semjon Furman jednom je sanjao o predivnoj matnoj kombinaciji koju nije pronašao za tablom u partiji protiv Ratmira Kholmova. Igrali su na Sovjetskom prvenstvu u Lenjingradu 1963. godine, a partija je završila remijem.

"Čitavu noć me nije napuštao osjećaj neispunjene dužnosti," prisjetio se Furman sledećeg dana. "Zaspao sam tek prema jutru, a u snu sam zaista pronašao varijantu u kojoj bih mogao matirati Kholmova."

Vladimir Bagirov, jedan od najvećih stručnjaka za Aljehinovu obranu, ponekad je s osmijehom pričao kako je počeo da igra ovo otvaranje nakon što mu je Aljehin lično došao u san i dao svoj blagoslov za proučavanje iste. Aljehinova obrana vjerno je služila Bagirovu kroz čitavu njegovu karijeru, a spomenik na njegovom grobu u Rigi oblikovan je kao mramorna šahovska tabla, sa crnim skakačem  koji igra u prvom potezu, kao simbol ovog otvaranja.

Mikhail Botvinik sa Borisom Spaskim
Dok je u mladosti spavao savršeno, Patrijarh bi, u starijim godinama, znao ležati budan, razmišljajući o šahu. Često je sanjao o šahu

Jan Timman ponekad bi nalazio rješenja za komplikovane pozicije u svom snu.

Iosif Dorfman prisjeća se kako je tokom meča Fišer-Larsen 1970. sanjao o lijepom opovrgavanju kombinacije koju je budući svjetski prvak izveo u četvrtoj partiji. Kad se probudio, vidio je da varijante utisnute u njegovom umu, nažalost, nisu odgovarale stvarnosti. No, nedavno je Dorfman takođe sanjao potpuno neočekivani dobar potez u glavnoj varijanti Slavenske obrane. Morfejeva varijanta još uvijek čeka svoj trenutak, i bez sumnje, u njegovim bilješkama biće nešto rečeno o njenom porijeklu.

Jurij Razuvaev prisjeća se kako su on i Furman pomagali Karpovu 1970-ih godina, kada ih je 12. svjetski prvak iznenađivao nevjerovatnim idejama koje su mu dolazile u snu, a koje bi sljedećeg dana demonstrirao na šahovskoj tabli. 

Velemajstor Leonid Šamkovič prošle je godine napunio 80 godina. Više ne igra šah, ali redovno sanja o šahu. Iako američki velemajstor ima prilično širok repertoar otvaranja, njegovi snovi su iznenađujuće monotoni. Uvijek igra istu varijantu  bijelim figurama: 1.e4 d6 2.d4 Sf6 3.Sc3 c6. U snu preuzima inicijativu, napada, ali njegov protivnik kontrira i pobjeda mu uvijek izmiče. Ujutro Šamkovič pokušava rekonstruisati partiju, ali još nije uspio. Njegovo sjećanje čuva samo obrise pozicije. 

Hans Ree ponekad ima neobične snove. Da bismo razumjeli sljedeće, treba naglasiti da je Ree šezdesetih godina često igrao s Heinom Donnerom, odigravši brojne partije. Jedne noći, Ree je sanjao da igraju meč i da on stalno postiže dobijene pozicije. U jednoj od partija, Ree je bio na korak od pobjede, ali dok je razmišljao o odlučujućem potezu, Donner je zamahnuo rukom i pomeo sve figure s table. Sudija je odmah dodijelio poraz Reeu, nakon čega su igrači mirno počeli analizirati. 

"Hej, slušaj," rekao je Donner, "šta se desilo? Potpuno si poludio, mogao si lako pobijediti, zašto nisi povukao ovaj potez ovdje?" 

"Upravo sam to namjeravao," odgovorio je Ree, "ali tada si ti..." 

"Zapamti," prekinuo ga je Donner, "u šahu, čim imaš priliku, moraš je odmah iskoristiti." 

U drugom snu Ree je ponovo igrao protiv Donnera, ovaj put na turniru u Wijk aan Zeeu. Partija je prekinuta u poziciji koja je očigledno bila bolja za njega. Ali iz nekog razloga, Donner je insistirao da se partija nastavi u ogromnoj dvorani gdje su iz ogromnih zvučnika treštali glasna muzika, mladi ljudi su igrali razne igre, vikali i galamili, koristeći izraze popularne među njihovom generacijom, dok su hiljade posjetilaca gledale nakit britanske kraljevske porodice. 

"Nefer ponašanje, velemajstore!" povikao je Ree očajnički, ali nije mogao da se sjeti da li mu je to pomoglo.  "Nefer ponašanje, velemajstore!" bio je i naslov članka Tigrana Petrosjana u Komsomolskoj pravdi 1975. godine, u kojem je autor kritikovao Viktora Korčnoja. 

Na istom turniru u Wijk aan Zeeu Ree je imao još jedan san: pejzaž mjesta u kojem se nalazio bio je vrlo grub, a ljudi jednako neobični. Ree je sjedio čvrsto vezan za stolicu, gledajući kako grupa degenerika s iskrivljenim osmijesima napada komad sirovog mesa, udarajući ga nemilosrdno. Fontane krvi prštale su na sve strane, ali to im nije bilo dovoljno. 

"Ovo će se i tebi dogoditi ako se budeš opirao," rekao je njihov vođa, koji se, pri bližem posmatranju, ispostavio kao Petrosjan. Objašnjenje za ovu noćnu moru vjerovatno leži u tome što je Ree imao veoma loš skor protiv Petrosjana, a u jednoj partiji bio je prisiljen da preda već nakon osam poteza. 

Jan Timman stalno sanja šah. Njegovi snovi su često prijatni i puni boja. U jednom od njih igrao je protiv Kasparova, i stvari su se odvijale u njegovu korist kao nikada prije. Po prekidu partije, imao je prednost u materijalu i mnogo šansi za pobjedu. Timmanovi sekundanti su počeli analizirati, a sljedećeg jutra rekli su mu da su rezultate analize unijeli u kompjuter. 

"Kad sam počeo gledati sliku na ekranu, vidio sam pejzaž, i iz nekog razloga bio sam u tom pejzažu, uživajući u predivnoj šetnji po planinama," prisjeća se Jan.  "Odjednom sam ugledao orlovo gnijezdo negdje visoko na nebu. U njemu je bio Kasparov. Put do tog gnijezda bio je izuzetno uzak i fantastično vijugav. 'Uska staza' je naslov moje knjige o borbi za svjetsko prvenstvo, ali sada je ta uska staza izgledala više kao nepristupačan put. I shvatio sam da moram biti u savršenoj formi da bih se uspeo tom stazom." 

Početak partije Sosonko-Timman, Tilburg 1983. godine. Timman je izgubio, ali te noći mu je u snu došla prelijepa kombinacija u kojoj se mogao da spasi patom.

Tigran Petrosjan, vadeći ukusan komad mesa sa ražnjića, često se pojavljivao u neprijatnim snovima Hansa Reea, koji su odražavali "proždrljivost" Jermenskog Tigra

U drugom snu, Jan je igrao protiv Horta u nekoj vrsti timskog takmičenja. Kao odgovor na ponudu za remi, Timman je rekao: "Moram da pitam svog kapitena." Nakon što je dobio kategoričan odbijanje, vratio se za tablu, pružio ruku svom protivniku i rekao: "U redu je, Vlastimile."

Timman često sanja o Donneru. Jednom je Donner igrao protiv Hansa Reea, a Timman je posmatrao. Jan se dobro sjeća te pozicije. "Bila je to oštra varijanta Sicilijanske odbrane. Donner je igrao f4, Ree odmah odgovara sa d5. Donner može da zatvori centar sa e5, ali on zapisuje potez f5 i, nakon što ga izvede, dolazi do mene i kaže: "Nemoj odustati!" Shvatio sam da je najviše bodrio sebe, jer je to bio posljednji period njegovog života, kada je Hein već bio bolestan.

Tokom osamdesetih i devedesetih, Timman je redovno igrao mečeve sa najboljim svjetskim velemajstorima. "Krajem maja 1982. godine," prisjeća se Timman, "trebao sam igrati protiv Korčnoja i često sam bio zabrinut zbog nadolazećeg meča. Sve dok nisam sanjao da će ovaj meč biti još lakši od prvog meča sa Hibnerom. Da, opet, neću izgubiti ni jednu partiju. I to se zaista desilo. Ali ne treba misliti da uvijek imam optimističke snove. Nakon dobrog starta 1988. godine, odigrao sam dva loša turnira zaredom. 'Nisi do kraja ispio čašu', jasno mi je rečeno u snu, 'nećeš uspjeti još jednom.' A na turniru u Belfortu podijelio sam poslednje mjesto."

Prije početka meča sa Jusupovom u Linaresu 1992. godine, Timman je sanjao da su on i njegova supruga stajali na stajalištu za taksi kada je naišao automobil iz kojeg je niotkuda izašao Artur Jusupov, takođe sa svojom suprugom, i oni su ušli u taj taksi, ostavljajući Timmanove iza sebe.

„Još uvijek sanjam o Talju“, kaže Timman, „i nije iznenađujuće, jer je bio tako harizmatična osoba. Jednom, nakon što je Miša umro, sanjao sam da igramo na nekom turniru u Holandiji. Prije poslednjeg kola bio sam na diobi prvog do trećeg mjesta. Talj je bio daleko iza i nije mogao da pobijedi na turniru. U poslednjem kolu igrali smo međusobno. To je bila mirna varijanta u Slavenskoj odbrani. Imao sam jasnu prednost, odigrao sam potez  kraljicom i ustao sa stola. Kada sam se vratio, video sam da mi je dodjeljen poraz i da je Talj već popunio svoj formular. Odbio sam da potpišem svoj formular ili da mu  čestitam. Kako sam izlazio iz sale, rekao sam Talju da sam potpuno zaboravio šta se desilo na kraju partije, a on mi je odgovorio sa osmjehom: 'Nakon što završi koncert, Zhiganov se ne bi ničega sjetio.'

Iako nikada nisam čuo to ime, pretpostavio sam da je Zhiganov neki muzičar, i rekao sam da je možda Zhiganov bio gluv zbog muzike ili pod uticajem droge. Na kraju smo došli do sale, sjedili u uglu, i Talj je počeo da prelistava telefonski katalog na nekom skandinavskom jeziku, možda švedskom. Tada se pojavio Gufeld i ne sećam se ničega posle toga.“

Na turniru Interpolis u Tilburgu 1983. godine, u partiji protiv Timmana, uspio sam da dođem do bolje završnice: crni kralj je bio zarobljen na polju u uglu table, a njegov centralni pion bio je veoma slab. Šest poteza kasnije, Timman je predao. Nakon analize partije, složili smo se da, iako je crni mogao da odigra nešto bolje, bijeli je imao veliku prednost. Sledećeg dana za doručkom u hotelu, Jan mi je rekao da je u snu otkrio  divan izlaz za crnog. Kada se probudio, požurio je do šahovske table da bi vidio otvorenim očima da je ono što je sanjao zapravo bilo stvarno.

Artur Jusupov, rusko-njemački velemajstor, često je doživljavao trenutke uvida u šahovske pozicije čak i nakon što je partija završena. Prisjeća se situacija kada je, tokom intenzivnijih godina svoje karijere, njegov um nastavljao da radi na pozicijama dok je spavao, tražeći rješenja koja su mu promakla tokom igre. Ovaj fenomen se i danas dešava nakon teških simultanki. Jusupov navodi konkretan primjer iz igre protiv Kotroniasa u Bundesligi, gdje je imao bolju lovčevu završnicu, ali je osjećao da je njegov protivnik propustio šansu. Iako je tokom partije imao neku  ideju, nije imao dovoljno vremena da je istraži, a partija je završila remijem. Međutim, te noći je njegova intuicija bila ispravna: pobjeda je bila moguća, a Jusupov je pronašao rješenje u snu.

Ovo pokazuje koliko šah može duboko prodrijeti u misli igrača, s rješenjima koja ponekad izlaze na površinu dok spavamo, jer podsvijest nastavlja da obrađuje partiju.

Lev Alburt je takođe jednom tokom partije u prekinutoj poziciji vidio potez u snu, a drugi put je u snu otkrio fantastičnu priliku u jednoj od glavnih varijanti Aljehinove obrane. "Iz iskustva sam znao da bi mi sljedeće jutro ta ideja mogla potpuno nestati iz pamćenja, pa sam se probudio usred noći, izvukao iz kreveta i zapisao ono što sam sanjao. Iako sada ne mogu reći da li je to stvarno bio san ili je to bio onaj opušteni stanje kada mislite da spavate, ali zapravo niste, kada neki kutak u vašem umu još uvijek radi." Gotovo svi ljudi s kojima sam razgovarao o svojim noćnim šahovskim vizijama pomenuli su ovo osjećanje "budnog sna".

Iz mojih vlastitih šahovskih vizija mogu se sjetiti samo jedne koja mi je došla od negdje od Lenjingradskog majstora Evgenyja Kuzminikha, predanog istražitelja Schara-V on Hennig Gambita. Tokom partije imao je naviku da iz svog džepa izvadi krišku limuna umotanu u maramicu i dok je njegov protivnik razmišljao o svom potezu, odlazi sa strane i senzualno je sisa. Tako sam ga zatekao i u snu dok sam igrao na turniru u Ženevi 1977. Freud bi vjerovatno dao neku drugu interpretaciju mom snu, ali sjećam se da sam u kiselosti i gorkosti limuna vidio upozorenje. I zaista, sljedeći dan, igrajući protiv Larsena, završio sam u neugodnoj završnici sa teškim figurama i nisam uspio spasiti partiju.

Zatim sam sanjao o prekinutoj poziciji u kojoj sam vještim potezom uspio osvojiti važan tempo s pomicanjem krajnjeg  pješaka. Potez nije bio previše komplikovan, a ‘drugi ja’, gledajući originalnog mene u istom snu, bio je čak iznenađen što nisam ranije pronašao tako jednostavnu ideju. Buđenje je bilo uznemirujuće za obojicu. ‘Stvarni ja’ brzo je shvatio da spasavajući potez nije moguć: u stvarnosti, pješak je već bio na polju na koje je stigao u noćnoj viziji.

Kompjuter ne sanja. Njegov čelični um nikada se ne umara i ne treba odmor. U nevjerovatnim programima kvantnog računara budućnosti svi će se nijansirani aspekti pozicije izračunati, a procesori će biti dizajnirani tako da mogu obraditi stotine miliona poteza u sekundi; ovi procesori će sve dublje ulaziti u tajne igre, dosežući sam njezin kraj. Ali do tada, čovjek je još uvijek u igri i uvijek se može skloniti u svoje noćno utočište, gdje iznenađujuća ideja koju nije vidio tokom igre luta u uličicama njegova uma i može iznenada zasjati. Tamo, u tom utočištu, možete razgovarati s Aljehinom, igrati partiju s Laskerom ili Taljem, ili vidjeti svoju majku koja vas je davno naučila kako igrati šah.

Ako truba zatrubi

Ludek Pachman (1924–2003)

Islington Open turnir u Londonu bio je moj prvi međunarodni turnir, u decembru 1972. godine. Krenuo sam vozom iz Haga prema Hook of Hollandu, zatim noćnim trajektom, dijeleći kabinu s još troje ljudi. U Brightonu, u 6:30 ujutro, suočio sam se s nevjericom britanskog službenika zbog mojih dokumenata: „Šah? Šta mislite pod time, šah? Pitao sam za svrhu vašeg dolaska u Ujedinjeno Kraljevstvo.“

Zatim, vožnja vozom do Londona i snalaženje kroz složeni lavirint podzemne željeznice, s poznatim nazivima na stanicama poput Victoria Station, Covent Garden i Piccadilly Circus. Moj smještaj bio je u potkrovlju na šestom spratu skromnog Bed and Breakfast pansiona, bez lifta, s malim umivaonikom u sobi.

Na turniru su učestvovali mladi, ambiciozni britanski šahisti poput Raymonda Keenea, Billa Hartstona, Michaela Steana i Roberta Bellina. Bellin je iznenadio sve osvojivši turnir s perfektnih 100% i odnio nevjerovatnu nagradu od 1.000 funti. Ipak, pažnja svih bila je usmjerena na Luděka Pachmana. Sponzor turnira povukao je prvi potez na njegovoj tabli, pored njega je pozirala šarmantna plavuša s lentom na kojoj je pisalo „Miss Islington“, a Pachman je bio u centru pažnje novinara i televizijskih ekipa. Novine su pisale o heroju Praškog proljeća koji je tek stigao na Zapad, dok su rezultati turnira bili objavljeni u sitnim slovima ispod.

Upoznali smo se i nekoliko puta razgovarali. Svako ko je uspio pobjeći na Zapad iza Gvozdene zavjese smatrao je drugog duhom bliskim sebi. Njegova se glava stalno okretala s jedne strane na drugu, kao na šarki, dok je pričao neprekidno, ostavljajući sagovorniku tek malo vremena za kratak odgovor.

U našim razgovorima često je koristio riječ "oni", a u to vrijeme, svima koji su živjeli u Istočnoj Evropi, bilo je jasno na koga misli. Naravno, znao sam da je nekoliko godina ranije i sam Luděk Pachman pripadao toj kategoriji – "oni".

Tri godine kasnije ponovo smo se sreli, ovoga puta na Međunarodnom turniru u Mannheimu. Tada je bio potpuno uključen u politiku i često sam ga viđao u restoranu ili hotelskom lobiju s ljudima koji nisu izgledali kao šahisti. Lako je prelazio s njemačkog na engleski ili španski. Govorio je ruski vrlo dobro, ali s karakterističnim akcentom svih Čeha.

„Pa, kako je Donner, još uvijek sječe šećernu trsku na Kubi?“ pitao me nekoliko puta, a zatim bi zabacio glavu unazad i nasmijao se. 

Nekoliko mjeseci kasnije, u augustu 1975., obojica smo igrali na zonskom turniru u Barseloni. To je bio neobičan turnir. Desetak dana prije početka u Španiji – gdje je tada vladao Franco – nekoliko ljudi je osuđeno na smrt zbog ubistva policajca. Kada smo stigli u glavni grad Katalonije, saznali smo da su neki predstavnici zemalja Istočne Evrope – jaki  velemajstori iz Jugoslavije i Čehoslovačke – odbili da dođu na turnir u znak protesta. Rumunski i mađarski šahisti, s druge strane, stigli su u Barselonu, ali su na kraju odlučili da ne igraju jer su se bojali kazni od svojih vlada po povratku kući.  Naravno, Pachman se osjećao kao riba u vodi. Nismo analizirali naš brzi remi u prvom kolu. Novinari iz Radija Katalonija već su ga čekali u predvorju turnirske dvorane, kako bi još jednom dao svoje mišljenje o takvom uplitanju politike u sport, i to u tako plemenit sport kao što je šah.

Ludek je govorio strastveno, prisjećajući se imena ljudi iz Čehoslovačke i Sovjetskog Saveza koji su dobili duge zatvorske kazne zbog pisanja protestnih pisama ili objavljivanja svojih radova u inostranstvu. Slušajući njegov emotivni govor, bilo mi je teško zamisliti da je nekada sve bilo drugačije, kada Ludek Pachman nije bio samo vatreni poklonik totalitarnog sistema, protiv kojeg je sada govorio s tolikom žestinom, već i značajan dio tog mehanizma.

Nakon Drugog svjetskog rata, mladi i energični komunista Ludek Pachman postao je član komisije kroz koju su morali prolaziti doktori u bolnicama, profesori na univerzitetima, inženjeri i naučnici, dokazujući svoju lojalnost i poznavanje marksizma-lenjinizma. Ludek Pachman bio je strogi ispitivač. On je donosio konačnu presudu, koja bi univerzitetskom profesoru mogla reći da bi bolje bilo da potraži posao kao perač prozora. Stotine predavača i doktora završili su na ulici i morali su steći nove kvalifikacije kao ložači, čuvari, konobari i/ili pomoćni radnici. Češki emigranti koji su potražili azil u Njemačkoj i Austriji nazivali su ga "pukovnikom Pachmanom" i tvrdili da je bio jedna od najmračnijih figura Gottwaldovog režima. Nakon toga, Pachman je postao šef odjeljenja za pripremu sindikalnih kadrova i ostao je na toj poziciji nekoliko godina.

Na partijskim kursevima, Pachman je držao predavanja o dijalektici i istorijskom materijalizmu. Njegova omiljena tema bila je: "Imperijalizam – najviši stadij kapitalizma". Knjige Staljina za njega su u to vrijeme predstavljale vrhunac mudrosti. Smatrao je: "Sve je bilo tako jednostavno i jasno objašnjeno u njima." Kada je postao komunista, poput mnogih mladih ljudi, Pachmana su privukle ideje jednakosti i bratstva. Ali, za razliku od većine mladih, on je nastojao te ideje sprovesti u praksu. Ideali njegove mladosti, usmjereni prema nekoj dalekoj budućnosti, ubrzo su pali u drugi plan zbog napornog rada unutar partijskih pravila i stroge poslušnosti partijskim direktivama.

Godine 1952., u jednoj neslavnoj godini koja je bila obilježena značajnim sovjetskim događajima vezanim za bivše vođe republike, Pachman je napustio nacionalnu politiku. Odustao je od svog posla u Centralnim sindikatima, a šah je postao glavna stvar u njegovom životu narednih petnaest godina. Ipak, u šahovskim krugovima Pachman je i dalje bio smatran osobom koja ima kontakte na najvišim razinama vlasti. U njegovoj prisutnosti, šahisti iz Istočne Evrope znali su da moraju držati jezik za zubima, jer nisu znali kako će njihove riječi biti iskrivljene kada se vrate kući. Oni koji se sjećaju tog vremena kažu da bi razgovor odmah postao napet ili bi svi potpuno ušutjeli kada bi Ludek Pachman ušao u prostoriju. Pachmanov šahovski stil bio je karakterisan sofisticiranim postavkama u otvaranjima, odličnim  poznavanjem teorije, pragmatizmom, vjerom u sebe i optimizmom. Sedam puta je osvojio šahovsko prvenstvo Čehoslovačke, prvi put 1946. godine. Od kraja pedesetih do sredine šezdesetih godina, Pachman je bio vrlo jak velemajstor i dobrodošao gost na svim međunarodnim turnirima. Osim što je igrao šah, takođe je trenirao, organizovao događaje i pisao knjige. Napisao je više od 80 knjiga o različitim aspektima igre - strategiji, taktici i otvaranjima - koje su prevedene na mnoge jezike. U tim godinama Pachman je često putovao na Kubu, kako bi igrao na turnirima i trenirao na "Ostrvu slobode", kako su Kubu zvali u komunističkim zemljama.

U to vreme nije bilo sumnje u njegove političke simpatije. Viktor Korčnoj se sjeća da je 1963. godine, tokom Memorijala Kapablanke u Havani, Pachman ponosno rekao njemu i Bobu Wade-u: "Nedavno sam naučio da vozim tenk", a u odgovoru na njihov zbunjeni pogled objasnio: "Moramo da branimo našu Kubu!" Pachman je nekoliko puta sreo Fidela Kastra. Jednom, Kastra, veliki ljubitelj cigara, upitao ga je: "Zašto ne pušiš, drugu Pachmane?" Pachman je odgovorio da nikada nije pušio. Tada je Kastro izvadio ogromnu cigaru, stavio je u Pachmanovu ruku i rekao: "Ako si prijatelj Kube, popuši ovu cigaru do kraja." Nekoliko decenija kasnije, Pachman se sećao: "S mojim urođenim oportunizmom, odlučio sam da pokažem da sam prijatelj Kube i počeo pušiti cigaru. Prošao sam kroz to, ali to je bila tortura. Da bih se oslobodio od odvratnog ukusa u ustima, popio sam pristojnu količinu Bacardija."

Ludek Pachman sa Fidelom Kastrom: "Ako si prijatelj Kube, popušićeš ovu cigaru do kraja."

Demonstracija na ulazu u hotel Kennerd u januaru 1972. godine. Pitanje svih koji su se pitali zašto Pachman nije bio pozvan na turnir, glasi: "Gdje je Ludek Pachman?

Od tada sam osjećao takvu odbojnost prema pušenju da sam pokušao svakog pušača kojeg sam sretao uputiti na pravi put."

Pachmanova sjećanja su se nastavila: "Ovaj incident bio je tipičan za Kastra. Bilo je poznato da je on igrao šah, ili bolje rečeno, mislio je da igra. Remizirao je s Fišerom i Petrosjanom, koji su obojica pristali na remi nakon 5. poteza. Jedino otvaranje koje je Kastro znao kao crni bilo je 'Fidelov napad' - 1. e4 e5 2. Nf3 Nc6 3. Bc4 Nf6. Ali on nije ni znao da je loš igrač. U 'šampionatima ministarskog kabineta' koji su se redovno organizovali u to vrijeme, uvijek je dolazio na drugo mjesto, jer su mu svi ostali dozvoljavali da pobijedi. Pobjednik turnira uvijek je bio Če Gevara (Che Guevara), jedini koji se plašio Kastra."

"Simpatična, ljubazna i odgovorna osoba, s kojom je bilo zanimljivo provoditi vrijeme, razgovarati o svemu i smijati se." (Bretislav Modr, urednik Sachinfo)

Ludek Pachman, plodan šahovski pisac i jak velemajstor, potpisuje jednu od svojih mnogih knjiga u Pragu, 1999. godine. Lijevo od njega, 14-godišnji David Navara, trenutno najviše rejtingovani češki šahovski velemajstor

Praško proljeće potpuno je promijenilo Pachmanova stajališta. Nakon okupacije njegove zemlje od strane snaga Varšavskog pakta, postao je strastveni, neumorni i nepopustljivi borac protiv novog režima. Ukupno je proveo osamnaest mjeseci u zatvoru, što je ozbiljno naštetilo njegovom zdravlju, jer nije bio previše fizički jak ni prije toga.

Luganska olimpijada održana je dva mjeseca nakon ruske invazije na Čehoslovačku, a svi učesnici meča Čehoslovačka - SSSR nosili su crne trake na rukama. Pachman nije bio član nacionalnog tima na toj olimpijadi, bio je previše angažovan u politici i nije imao vremena za šah. Međutim, otišao je u Lugano i gotovo izazvao veliku političku debatu na Kongresu FIDE. Kada je sovjetski delegat, Rodionov, predložio trenutno isključenje Južne Afrike iz međunarodne šahovske federacije, predsednik FIDE, Folke Rogard, prekinuo je sjednicu i pozvao sovjetskog delegata na razgovor. "Trebao bih vam pokazati pismo od Pachmana," rekao je. "Nakon što je čuo vaš prijedlog da se isključi Južna Afrika, on je napisao da ako bi iko trebao biti isključen iz FIDE, to su šest zemalja Varšavskog pakta, a posebno Sovjetski Savez. Ako nastavite da insistirate na isključenju Južne Afrike, moraću da dozvolim da se objavi Pachmanovo saopštenje, tako što ću ga javno pročitati na sledećoj sesiji, otvoriti debatu, a moguće i izglasati." Pitanje članstva Južne Afrike povučeno je sa dnevnog reda kongresa u Luganu.

Po povratku u Čehoslovačku, Pachman je privukao velike mase kada je dobio dozvolu za turneju po zemlji, održavajući simultanke i predavanja. Međutim, ljudi nisu dolazili na njegova predavanja samo da čuju najnovije šahovske novosti i upoznaju poznatog velemajstora. Kao strastveni agitator i predavač, govorio je o onome što je zabrinjavalo ljude u tim mračnim danima Čehoslovačke i o tome šta treba uraditi da se privuče pažnja svijeta na događaje u njihovoj zemlji. Bio je zaista vješt u javnim nastupima i volio je to da radi. Njegov kolega disident, Vaclav Havel, nazvao ga je "oratorom iz logora".

Prisustvujući tajnim sastancima, distribuirajući letke koji su pisani noću i brzo umnožavani, pozivajući otvoreno na građansku neposlušnost, organizujući demonstracije, pišući protestna pisma i šaljući ih svim mogućim organizacijama i političkim i društvenim aktivistima - u tim mjesecima Pachman gotovo da nije imao vremena za spavanje. Bilo je očigledno da ovo nije moglo dugo trajati - izazivao je sve svojim prisustvom, od novih partijskih funkcionera do Velikog brata u Moskvi, koji je pažljivo pratio događaje u Čehoslovačkoj.

Ljeta 1969. godine, Korčnoj i Keres su igrali na međunarodnom turniru u Čehoslovačkoj. Jednog dana, Korčnoj je pronašao poruku u hotelu od estonskog velemajstora: "Pozvan sam da se sastanem s nekim interesantnim ljudima, vraćam se večeras." Bio je to sastanak s Ludekom Pachmanom. U to vrijeme, on je bio jedan od najomraženijih ljudi u očima novih funkcionera, i takva posjeta nije mogla proći nezapaženo. Sljedećeg dana, po povratku u Moskvu, Keres je odmah sa aerodroma odveden u štab KGB-a na Lubyanki i podvrgnut ispitivanju koje je trajalo nekoliko sati. Da li je ovo desilo zato što je estonski velemajstor bio prijavljen od strane olimpijca Emila Zatopeka, koji je bio na tom sastanku, kao što je kasnije tvrdio Pachman Korčnoju, ili je to bilo samo zato što je stan buntovnog velemajstora stalno bio pod nadzorom, teško je reći. Jedno je bilo sigurno: svako ko je došao u kontakt s Ludekom Pachmanom postajao je predmet nadzora vlasti i samim tim i oni su postajali osumnjičeni.

U augustu 1969. godine, Pachman je uhapšen. Čak i u zatvoru, pisao je protestna pisma: predsjedniku republike, Fidelu Kastru i Ujedinjenim narodima. Godine 1970. su ga oslobodili, ali je ponovno bio uhapšen dva puta. Kada je započeo štrajk glađu, hranili su ga silom, ali i tada je Pachman išao svojim putem: zatvorio je oči i nije ih otvorio sve do svog oslobađanja. Takođe je prestao da govori, komunicirajući sa stražarima i ljekarima samo pisanjem. Kada ga je posjetila njegova žena, razgovarala je s njim, ali je Ludek odgovarao na karticama. Brinuli su se za njegovo mentalno zdravlje, ali kada mu je ljekar postavio pitanje da li će se njegovo ponašanje promijeniti nakon oslobađanja, napisao je na kartici: "Naravno. Kada budem kod kuće, otvoriću oči i pričaću." U početku, Pachman nije želio da razmišlja o emigraciji, ali u novembru 1972. godine, ipak je napustio Čehoslovačku i preselio se u Zapadnu Njemačku, u Solingen, gdje je njegov prijatelj Egon Evertz vodio jedan od najjačih šahovskih klubova u Saveznoj Republici Njemačkoj.

Nekoliko godina kasnije, Pachman se preselio u Passau na jugoistoku zemlje, grad koji se nalazio na raskršću triju zemalja – Zapadne Njemačke, Austrije i Čehoslovačke. Dodao je još jedno „n” svom prezimenu kako bi zvučalo više njemački. Godine 1978. Ludek Pachmann je osvojio šampionat Savezne Republike Njemačke.

Emigranti često postaju stranci s obe strane granice. Postaju drugačija osoba za one koji su ostali, ali nisu u potpunosti prihvaćeni ni među svojim novim sunarodnicima. Međutim, za Pachmana ova pravila nisu važila: bez obzira da li je bio kod kuće ili u inostranstvu, najvažnija stvar bila je njegova ličnost, Ludek Pachman, bez obzira na to gde je živio, u Pragu ili u Passauu. Godinu dana ranije, igrao sam protiv njega na turniru u Ženevi. Ponudio mi je remi kada smo izašli iz otvaranja, zatim opet kada sam imao veliku prednost, i treći put kada je pozicija bila potpuno izjednačena. Nakon partije, rekao sam mu nešto u afektu. Kada sam se smirio, shvatio sam da sam bio u krivu: ako sam trebao biti ljut na nekog jer nisam pobijedio, to sam trebao biti samo na sebe.

Kada sam, godinu dana kasnije, na turniru u Lone Pineu, sreo Pachmana rano jednog nedjeljnog jutra na glavnoj ulici ovog malog kalifornijskog grada, pružio sam mu ruku i, prisjećajući se Ženeve, počeo se izvinjavati. Pogledao me zbunjeno: što to znači? On je bio u takvim situacijama mnogo puta, ne samo s poznanikom s kojim je odigrao nekoliko partija i s kojim je povremeno razgovarao na turnirima, već i s istomišljenicima, koje je poznavao dugi niz godina, kolegama, prijateljima i vlastitim bratom. Prošli su kroz prijateljstva i svađe, nesuglasice i pomirenja, vruće i hladne faze.

„Bilo je teško reći kada te Pachman smatrao prijateljem, a kada neprijateljem“, kasnije je rekao Luboš Kavalek. „Volio je svađe i često je mijenjao svoje mišljenje o ljudima.“ Zato je na taj dan u Lone Pineu odgovorio na moje pozdravljanje prijateljski, ne shvatajući zašto se izvinjavam. Naš razgovor, usput, bio je vrlo kratak. „U žurbi sam“, rekao je Ludek dok je hodao. „Razgovaraćemo za sat vremena, kasnim na crkvenu službu.“ Crkva? Tada nisam znao da je Ludek Pachman postao gorljivi katolik i čak je napisao brošuru o svom obraćenju na katoličku vjeru. Naravno, to mu je olakšalo život, jer vjernik se oslobađa pitanja, a bez vjere nećeš naći odgovore. U njegovom slučaju bilo je čak i jednostavnije: prešao je s zamjenske religije, marksizma-lenjinizma, na nešto drugo, i ne mislim da je taj prijelaz bio težak za njega.

Pachman je napisao da kada je ponovo otišao u zatvor, shvatio je da, dok je bio kod kuće, osjećao je da je vjernik, ali tada nije bio u stanju da se moli.

Pachman je postao aktivni član Hrišćansko-socijalne unije, stajući na stranu ekstremne desničarske grupe unutar ove bavarske stranke. Godišnji kongres Hrišćansko-socijalne unije održavao se u Passauu, u dvorani Nibelungena, a hiljade građana grada došlo je prvog dana katoličkog korizmenog razdoblja kako bi slušali Franca Josefa Straussa, dugogodišnjeg lidera stranke. Pachman je postao lični prijatelj Straussa, čije ime je izazivalo bijes u Sovjetskom Savezu i drugdje.

Na krstarenju 1982. godine razgovarao sam sa suprugom njemačkog političara. „Herr Pachman je veoma važan za stranku. On je sjajan govornik i polemičar“, rekla je gospođa Strauss. Zaista, Luděk je bio izuzetno dobar u javnim diskusijama. To su posebno primijetili članovi stranaka ljevice, koji su često citirali klasike. „Ne, Marx je to rekao sasvim drugačije nego što tvrdite...“ Pachman bi prigovorio. Njegovo pamćenje bilo je nevjerovatno, protivnici su ostajali bez argumenata, a on ih je često nadmudrivao. Pachman je bio izuzetno ambiciozan i imao je ogromno samopouzdanje i vjeru u svoju svrhu. Bio je majstor intriga, sposoban da uoči slabosti svojih protivnika i iskoristi ih. Ovo su osobine pravog političara, i mogao je daleko dogurati u politici da je bio manje sklon raspravama. Da je pokazao više strpljenja, želju za kompromisima i sposobnost da zažmuri na određene stvari. Ali nije posjedovao ove osobine. Nije želio pobjeđivati po poenima, već nokautom – svaki put.

Pachman je sačuvao svoj mladalački žar tokom čitavog života i nikada se nije bojao "igrati na terenu" svojih protivnika, čak i ako je to za njega bilo opasno. Na početku Drugog svjetskog rata, mladi Luděk Pachman komponovao je nekoliko šahovskih problema, posvetio ih svom starijem bratu i poslao ih u jedan njemački šahovski časopis, koji ih je objavio. Tada je Luděk imao 16 godina, dok je njegov stariji brat Vladimir bio zatvoren u koncentracionom logoru Saksenhausen zbog svojih ljevičarskih uvjerenja.

Na Evropskom prvenstvu 1977. godine Pachman  je igrao za Zapadnu Njemačku. Prvenstvo je održano u Moskvi, u vrijeme kulminacije Hladnog rata, i svaki učesnik iz Zapadnog bloka morao je računati na prisluškivanje i konstantno praćenje. U slučaju Luděka Pachman a postojala je i mogućnost direktnih provokacija. Možda bi neki ljudi odbili da odu na takvo putovanje, ali ne i Pachman . On se radovao susretima sa svojim bivšim sunarodnicima. Naravno, bio je posebno uzbuđen zbog meča protiv Čehoslovačke, ali nije dobio priliku da igra. Iz Praga je stiglo kategorično naređenje: bilo je zabranjeno igrati protiv Pachman a. Sat vremena nakon početka kola, tim Zapadne Njemačke dobio je poen jer se Pribyl, koji je trebao igrati protiv Pachmana, nikada nije pojavio za šahovskom tablom.

Pachman  nikada nije volio besmisleno gubiti vrijeme, već ga je nastojao iskoristiti maksimalno, dok mu je pasivno opuštanje uvijek bilo muka. Nedostatak rada za njega je bio sinonim za dosadu. „Obojica smo igrali za Solingenu u njemačkoj Bundesligi“, prisjeća se Luboš Kavalek. „Jednog dana prije partije, dok smo naručivali ručak, sjedili smo u restoranu i čekali da nam donesu hranu. 'Kada mislite da će nas poslužiti?' Luděk je upitao konobara koji je prolazio. 'Za otprilike deset minuta', odgovorio je. 'Odlično', rekao je Pachman , odlažući ubrus. 'Za to vrijeme mogu napisati još jedno pismo', i uputio se prema vratima.“

Četvrt vijeka kasnije, Pachman  je trebao igrati partiju u češkom ekipnom prvenstvu za svoj klub Višehrad. Međutim, nije otkazao prethodno planirano predavanje u Njemačkoj. Otišao je iz Praga popodne, stigao u Pasau u osam navečer, a odmah nakon predavanja vratio se u Češku Republiku i sjeo za šahovsku tablu. Tada je imao skoro 70 godina. Usprkos nekoordinisanom tijelu, kao posljedici dječje paralize, Pachman  je igrao tenis, govorio nekoliko jezika, svirao klavir, strastveno igrao bridž, bio neumoran govornik i plodan pisac. Naravno, bio je i jak velemajstor. U svojim najboljim godinama, bio je izuzetno jak velemajstor.

Osim svojih šahovskih spisa, Pachman  je napisao na hiljade stranica o političkim i religijskim temama, skoro o svemu što je bilo aktuelno, objavljujući u novinama i časopisima. U tim člancima nije bilo ni traga sumnji. On je uvijek znao bolje; sumnje su mu bile strane, a ako bi stvarnost bila u suprotnosti s njegovim pogledima na svijet, odbacivao bi je s nezadovoljstvom.

Njegove memoare, objavljene odmah nakon emigracije, nazvao je njemačkim naslovom "Sada mogu da govorim". U uvodu knjige Pachman  je napisao:

„Sumnjao sam da li vrijedi da napišem ovu knjigu, sve dok mi jedan prijatelj nije rekao da čovjek mora ostaviti neki dokaz o istini.“ Dodao je da bi njegov prijatelj riječ „istina“ napisao velikim slovom, jer je bio pobožan hrišćanin. Međutim, Pachman  je nastavio: „Neću riskirati korištenje velikog slova, jer o tim velikim slovima znam vrlo malo. Ali njegove riječi me primoravaju da kažem: Pišem ovu knjigu samo o onome što znam da je apsolutno pouzdano i tačno.“

2006 New in Chess Alkmaar

21.nastavak

Sve ostalo sam izostavio iz priče. 

Usprkos ovim emotivnim riječima, nije toliko teško pronaći greške i iskrivljene činjenice u memoarima Ludeka Pachman , preinačene događaje i prešućene situacije. Češki naslov njegove knjige glasi "Tako je bilo". Međutim, duhoviti poznavaoci njenog sadržaja često bi komentarisali: „Nije bilo tako.“

U engleskoj verziji, memoari su isprva trebali nositi naslov "Kako je bilo". Kada je knjiga bila skoro dovršena, izdavač je obavijestio Luboša Kavaleka o naslovu i predložio mu da napiše knjigu o istoj eri. Kavalek je, s dozom ironije, odgovorio: „U tom slučaju, naslov moje knjige će biti 'Kako nije bilo'.“ Na kraju, Pachman ova knjiga na engleskom jeziku objavljena je pod naslovom Checkmate in Prague (Šah-mat u Pragu). 

Na kraju svojih memoara, Pachman  je napisao:  „Svaka revolucija počinje s poezijom i zdravicama, a završava tako što proždire svoju vlastitu djecu. Više ne želim imati nikakve veze s revolucijama.“

Mogu da prožderu koga god žele. Ipak, imam zabrinjavajući osjećaj da ću, u svojim poznim godinama, ako se čuje truba, ponovo stati na te idiotske barikade.“ Ova predosjećanja nisu ga prevarila. Kada se u Čehoslovačkoj dogodila Baršunasta revolucija 1989. godine, odmah se vratio u Prag i učestvovao u događajima. Tada je imao 65 godina, sasvim pristojnu penzionersku životnu dob. Za neke, ali ne i za Ludeka Pachmana. Kada je Pachman  preselio u Prag, rekli su mu: "Ludek, svi te poznaju, tvoje knjige još uvijek imaju sjajnu reputaciju, zašto se ne bi koncentrisao samo na šah, pogotovo jer sada postoje neograničene mogućnosti za objavljivanje tvojih knjiga." "Ne," odgovorio je Pachman , "šah je samo šah, mene zanima politika, život, sam život." Pachman  je još uvijek bio pun energije i potpuno se posvetio politici, vjerujući da će Čehoslovačka sada, konačno, krenuti na pravi put, s hrišćanstvom i drugim institucijama na koje je bio navikao u Njemačkoj, postajući pokretačka snaga u snažnoj državi. No, religija je bila na prvom mjestu. Naravno, Pachman  je smatrao da će i sam igrati vodeću ulogu u stvaranju ove nove Čehoslovačke.

Ali napustio je zemlju dva desetljeća ranije i više nisu bile nikome potrebne njegove ideje. Nije to bilo zbog njegovih komunističkih veza; jednostavno, njegovo vrijeme je prošlo. Za Ludeka Pachmana nije bilo mjesta u novoj Čehoslovačkoj. Pachman  je postao glavni savjetnik lidera Hrišćanske stranke, ali stranka je izgubila na izborima, što je za njega bio veliki lični poraz, jedno od najvećih razočarenja u njegovom životu. Počeo je da živi u dvije kuće, jednoj u Češkoj i jednoj u Njemačkoj, kao što to rade emigranti iz istočne Evrope, neki s uživanjem, neki s trepetom, osjećajući se neugodno na oba mjesta, poput generala koji je tužan što mu nedostaje bijeli konj dok sjedi na crnom, i obrnuto. U početku je Pachman  redovno putovao između Passaua i Praga, ponekad ni ne primjećujući gdje se nalazi u određenom trenutku. "To je tragedija", rekao je Pachman , "ako sam u Njemačkoj i potpišem se kao Pachman, a u Češkoj kao Pachmann, i ne mogu podići novac ni iz jedne banke, ni ovdje ni tamo."

Pachman  se bavio pitanjem Sudetskih Njemaca, koji su bili prisiljeni masovno da napuste Čehoslovačku nakon Drugog svjetskog rata. Naravno, ovaj problem nije nastao iznenada 1945. godine, a kao i mnogi tragični problemi prošlog stoljeća, nije bio crn ili bijel. Oni koji su o tome pisali u jednostavnim terminima bili su osuđeni na neuspjeh, ali Ludek Pachman  nije mogao razmišljati ni u kakvim drugim terminima osim crno-bijelim. Na kraju, u znak protesta zbog odbijanja da mu se omogući pristup arhivama kako bi pregledao dokumente o ovom bolnom pitanju, Pachman  je odbio češko državljanstvo i počeo živjeti u Njemačkoj, povremeno putujući u Prag.

Za mnoge emigrante iz totalitarnih režima koji su živjeli na Zapadu, pad komunizma uklonio je svrhu njihove borbe, a za neke čak i smisao njihovog postojanja. Pachman   vjerovatno nije bio izuzetak.

Pachmanov život dolazio je do kraja. Isprobao je religiju, prošao kroz ratove i katastrofe koje je 20. stoljeće nosilo sa sobom, a sve što je ostalo bili su lokalni konflikti. Prije nekoliko godina, još jednom je objavio bijesno pismo. Povod je bio strašna buka sa svadbe u jednom gradu u kojem se održavalo neko otvoreno takmičenje, što je grubim prekidom ometalo njegovu koncentraciju tokom igre. Obećao je da nikada više neće igrati u tom gradu.

Ludek Pachman  je preminuo u Passauu, u Njemačkoj, 6. marta 2003. godine. Bio je svjedok i učesnik događaja prošlog vijeka koji se teško mogu uporediti sa bilo čim drugim u svjetskoj istoriji. Poznavao je mnoge vrlo poznate ljude posljednjih šezdeset godina stoljeća i sam je, bez sumnje, bio najistaknutija ličnost u svijetloj povijesti češkog šaha. Urednik češkog šahovskog časopisa Sachinfo, Bretislav Modr, dobro je upoznao Ludeka Pachmana u poslednjem periodu njegovog života. On se prisjeća: "Očekivao sam da ću vidjeti monstruma, bivšeg fanatičnog komunista, čovjeka sa ekstremnim idejama. Zapravo, Ludek se pokazao kao vrlo ljubazan, ljubazan i susretljiv, uvijek spreman da pomogne drugima, osoba s kojom je bilo zanimljivo provesti vrijeme, razgovarati o bilo čemu, smijati se." Iako je posjedovao računar nekoliko godina prije svoje smrti, nikada nije naučio da ga koristi, te bi me povremeno zvao pitajući mogu li pronaći neku zanimljivu partiju iz Bundeslige za njegovu rubriku.

Pachman  nije bio posebno  zainteresovan za novac i nikada nije tražio honorar kada je pisao za šahovske časopise. Ali prije ili kasnije, zamjenica "ja" bi se pojavila u svakom njegovom tekstu. Nije trebalo mnogo da ga zamolite da održi simultanku ili predavanje. I tu je bio ravnodušan prema finansijskoj kompenzaciji. Ono što je za njega bilo najvažnije bila je njegova ličnost, njegov ego, njegov nastup pred ljudima (ponekad pred velikim skupovima), njegovo ime i imidž. Kada je jedan od najpoznatijih pijanista prošlog stoljeća, SviatoslavRichter, bio neizlječivo bolestan, pogledao je film o njegovom životu i rekao: "To sam ja." A, nakon mnogo razmišljanja, "Nisam zadovoljan sobom, i opet, nisam zadovoljan... Nisam zadovoljan sobom." Mislim da Ludek Pachman nikada nije mogao izgovoriti takve riječi o sebi.

Majstor bez imena

Evgenij Ruban (Evgeny Ruban) (1941–1997)

Od davnina su fotografije šampiona visile u foajeu Šahovskog kluba „Čigorin“ u Sankt Peterburgu. Godine 1976. slika Viktora Korčnoja je uklonjena nakon što je trostruki šampion grada zatražio politički azil na Zapadu. No, otprilike pet godina ranije, još jedna fotografija bila je uklonjena s istog mjesta — ona šampiona Lenjingrada iz 1966. godine.

Od onih koji su ga poznavali, neki su preminuli, neki emigrirali, a oni koji su ostali zaokupljeni su vlastitim brigama da bi se prisjećali male zvijezde koja je nekad zasjala na šahovskom horizontu, povezane s jednom skandaloznom pričom.

Minsk, 1957.
Takmičenje među pionirskim domovima i palatama Bjelorusije. Glavni grad republike imao je pravo da u ovom takmičenju predstavi dva tima. Treneri iz drugih gradova insistirali su da se ta dva tima sastanu već u prvom kolu. „Dakle,“ rečeno je djeci na sastanku trenera, „drugi tim treba da izgubi od prvog rezultatom 0:4, ili, u najgorem slučaju, ½ : 3½. Jasno?“

Trinaestogodišnji Alik Kapengut igrao je na prvoj tabli za drugi tim Minska. Nakon što je potpuno nadigrao svog protivnika, Kapengut je stekao materijalnu prednost, vodeći u partiji za figuru. Uvjeren u svoju moralnu pobjedu, demonstrativno je ostavio topa nezaštićenim.  Do njega je sjedio šesnaestogodišnji dječak iz tima Grodna, koji je sve to pratio. „Šta se dešava, naređeno ti je da izgubiš?“ upitao je sarkastično, sa osmijehom na licu. Taj dječak, s crvenkastom kosom i velikim naočarima, dobio je tu partiju i narednih šest, završivši turnir sa stopostotnim učinkom na prvoj tabli. Taj dječak zvao se Ženja (Zhenya) Ruban.

Dvije godine kasnije, 1959. godine, na državnom prvenstvu omladinskih timova u Rigi, Ruban je igrao na drugoj tabli za reprezentaciju Bjelorusije. Ja sam tada igrao za Lenjingrad. Ženja je imao sukob sa svojim trenerima, koji su njegovo kasno vraćanje kući i nezavisno ponašanje smatrali kršenjem sportskog režima, te su podnijeli zahtjev disciplinskoj komisiji da ga isključe iz takmičenja. 

U sovjetskoj eri, fraza "kršenje sportskog režima" obično je značila pijančenje ili neprihvatljiv nivo individualizma. Ruban je suspendovan na godinu dana.  Ova suspenzija nije bila posljednja u njegovom životu. Znao je da pije, žali  se i nervira sudije izražavanjem svog mišljenja. Bio je oštar na jeziku i direktan. Ako biste pregledali rezultate iz tog vremena, često biste pronašli minus, što bi značilo poraz, pored njegovog imena, a iza svakog tog minusa skrivala se neka priča. No, sve te priče, opomene i suspenzije u njegovom životu bile su dječija igra u poređenju s glavnim skandalom koji je tek trebao doći.

Ime Ruban moglo je biti rusko, bjelorusko ili jevrejsko. Po izgledu je imao nešto jevrejsko, ali on je tvrdio da nije Jevrej. "Moji roditelji su jednostavni ljudi iz Ukrajine" govorio je.

Albert Kapengut se prisjeća da je, kada je Ruban došao u Minsk i pitao njegovog oca, istoričara, da li ima smisla da upiše fakultet istorije, Kapengutov otac, zavaravajući se Rubanovim izgledom, počeo govoriti o mogućim poteškoćama s prijemom. Ženja je odmah shvatio i s nelagodom rekao: "Znate, ja sam Rus." Ruban ipak nije otišao na univerzitet jer je bio regrutovan u vojsku. Iako je igrao šah na vojnim turnirima, nije uspio da postane majstor, i činilo se da će nestati u ogromnom rezervoaru talenata koji su tada gutali nade mnogih šahista. Međutim, njegova sudbina se u potpunosti promijenila kada je stigao u Lenjingrad. Šest godina koje je proveo u tom gradu bile su najsretnije u njegovom životu. I najtragičnije. Ruban je došao u Lenjingrad 1965. godine i upisao filozofski fakultet na univerzitetu.

Njegova prava šahovska karijera takođe je započela u Lenjingradu. Pobijedio je u četvrtfinalu gradskog prvenstva, ostvario normu za majstora u polufinalu i postao šampion u finalu. Igrao sam na tom prvenstvu 1966. godine (i izgubio od njega) i vrlo ga se dobro sjećam. Ruban je uvijek nastupao u odijelu, elegantan, disciplinovan i ozbiljan. Imao je u sebi nešto provincijsko — pametan, energičan momak koji dolazi u veliki grad s ciljem da ga osvoji — i to mu je pošlo za rukom. Kada se sada prisjećam tih lenjingradskih godina, uvijek ga vidim kao ironičnog, sarkastičnog, ponekad čak zajedljivog i ciničnog. Nije mi bio naročito drag.

Izgledao je nekako značajno, ali istovremeno neodređeno i povučeno. Nakon što je osvojio to prvenstvo, promijenio se. Postao je samouvjereniji, pomalo arogantan, smatrajući se zvijezdom. Dolazio bi u klub dotjeran, često noseći leptir-mašnu.

U njegovim manirima bilo je nečeg mačijeg, dok mu je lice podsjećalo na veliku pticu, poput sove. Pogled njegovih okruglih očiju dodatno je pojačavao taj utisak. Osmijeh mu je često titrao na licu; dok je razmišljao tokom igre, imao je običaj da rukom češka bradu karakterističnim pokretom. Ovo je bilo neobično — rijetko je koji muškarac, posebno mladić, nosio bradu u to vrijeme. Volio je da sudi o stvarima, spajajući ideje i slike, prelazeći s jedne teme na drugu. Bio je pričljiv, često započinjući rečenice s osmijehom, ostavljajući drugima da dovrše misao ili bi je sam završavao. Mogao vas je povrijediti zbog bilo kojeg razloga i svjesno dirati u ranu. Sve to s ljubaznim osmijehom na licu. Ne, ne mogu reći da mi je Zhenja Ruban bio simpatičan.

Neki se sjećaju da je bio vrlo obrazovan i načitan, ali meni se to nije činilo; vjerovatno je do mene što nisam razumio njegovu erudiciju niti je znao cijeniti. Kažu da je novac korijen svakog zla, ali isto bi se moglo reći i za njegov nedostatak. Ruban je zaista bio vječito bez para. Živio je u studentskom domu sa mjesečnom stipendijom od 32 rublje, kasnije 35. Tim  novcem bilo je teško  preživjeti, iako je povremeno nešto zarađivao kroz šah. Ipak, stalno se morao ograničavati u svemu. Albert Kapengut ga je susreo 1965. godine na turniru u Vilniusu. Prisjeća se da su na turniru dijelili bonove za hranu u vrijednosti od dvije rublje i pedeset kopejki dnevno, ali Ženja Ruban je preferirao zamijeniti bonove za novac, preživljavajući čitav dan na jogurtu i pecivu.

Za stanovnika Bjelorusije, Moskve ili Lenjingrada, posjeta Litvaniji bila je poput odlaska u inostranstvo, a u antikvarnicama Vilniusa mogli ste tada pronaći knjige koje nisu bile dostupne u Sovjetskom Savezu. Ruban je kupovao knjige i čitao ih čitave noći. Filozofske, ali ne samo filozofske – čitao je sve što mu je došlo pod ruku.

Ruban je u to vrijeme već počeo da pije. Na jesen, tokom ekipnog prvenstva visokoškolskih ustanova koje se održavalo nedjeljama u klubu Čigorin, često bi dolazio na partije teturajući: subotnje večeri u studentskom domu trajale su dugo u noć. U takvim prilikama, rezervni članovi tima bili bi odmah poslani po pivo, ili bi Ženja, ako bi imao vremena, "liječio mamurluk" na svoj način. Čak i s mamurlukom igrao je jako. Ipak, na polufinalu Šampionata SSSR-a 1966. godine, nakon intenzivnog opijanja, izgubio je prve četiri partije jer mu je trebalo vremena da se sabere. Takav početak može slomiti i najvećeg optimistu, dok bi pesimist mogao preispitati svrhu svoje šahovske karijere, pa čak i sam život. Međutim, Ruban je nastavio da igra kao da se ništa nije dogodilo i na kraju podijelio četvrto mjesto na turniru, propustivši kvalifikaciju za finale za samo pola poena. Sljedeće godine, u Rostovu na Donu, učestvovao je na nacionalnom turniru za mlade majstore. To je bila njegova prva prilika da se takmiči u tako jakom  društvu, a Ruban je djelovao prilično samouvjereno: završio je turnir pozitivnim rezultatom (+2). Pobijedio je budućeg pobjednika turnira, Vladimira Tukmakova, u sjajnoj strateškoj partiji. To je bila Tukmakovljeva jedina izgubljena partija na turniru. Ruban je znao kako dobro da iskoristi inicijativu, igrao je jasno i logično, a kao što je često slučaj kod šahista s klasičnim stilom igre, njegovi rezultati  bijelim figurama bili su značajno bolji nego crnim.

U Rostovu je Ruban pobijedio sve svoje partije  bijelim figurama, ali je uspio samo jednu partiju remizirati crnim figurama. Pored svog znanja otvaranja, bio je u stanju da iskoristi pozicionu prednost. Najvjerovatnije je ovo bio utjecaj Isaaca Boleslavskog, koji je imao nesporni autoritet u Bjelorusiji. U šezdesetim godinama prošlog vijeka  najjači šahisti iz republike često su se okupljali u njegovoj kući kako bi diskutovali o teorijskim problemima i istraživali otvaranja. Ruban je također prisustvovao tim okupljanjima. Njegov šah karakterisao je pragmatizam i odlična primjena forsiranih  planova. Ako se ovoj osobini doda vrlo dobra tehnika završnice i zdrav razum u kombinaciji s voljom za pobjedom, može se reći da je Ruban u to vrijeme bio jak majstor s velikim izgledima za budućnost. Nakon što je stekao diplomu na univerzitetu 1970. godine, bio je primljen kao postdiplomski student.

Evgeny Ruban: ironičan, sarkastičan, povremeno arogantan. Ovo je fotografija koja je uklonjena iz Čigorinovog šahovskog kluba

Bez obzira na to gdje je Ruban živio — u Čiti, Kostromi ili Volkovyssku — postao bi šampion grada

Nakon mnogih teškoća, Ruban se vratio u Grodno da živi sa svojom majkom, nastavljajući da igra šah dok nije došao do tragičnog kraja. Slova "KMS" iznad njegovog imena označavaju titulu "Kandidat za majstora sporta", jer mu je njegova majstorska titula bila oduzeta.

U bijeloj noći u Lenjingradu u maloj javnoj bašti u blizini Stanica metroa Moskovskiye Vorota, Zhenya Ruban upoznao je mladog metalca iz fabrike Kirov. Podijelili su bocu votku i malo topljenog sira.

Napravili su veliku galamu i skandal u parku pa su posmatrači pozvali policiju koja ih je povela. Radnik je pokazao kajanje, za sve je okrivio votku i obećavši da se to više nikada neće ponoviti i pušten je uz kauciju, dok je Ženja počeo da se raspravlja sa policijom pa je osuđen i zatvoren zbog nedoličnog ponašanja.  

Ruban je bio pušten posle nekog vremena i poslan u naselje, što je bila vrsta polu-slobode. Kada je njegova kazna završila, vratio se u Bjelorusiju i ponovo počeo da igra na turnirima. Oduzeli su mu titulu majstora, ali ga nisu diskvalifikovali, jer bi diskvalifikacija zahtijevala objašnjenje, a to se nije moglo zapisati ni u kakvoj odluci. Tako da službeno nije bio diskvalifikovan i vlasti mu nisu zabranile nastup na prvenstvu republike. Došli su do apsurdnog kompromisa: stanovnik Grodnja mogao je igrati na bjeloruskom prvenstvu, ali izvan konkurencije.

Pretekao je drugoplasiranog majstora Vladimira Veremeičika za pola poena i osvojio ovo prvenstvo. Sastanak šahovske federacije republike nakon njegove pobjede bio je buran. Mnogi su željeli da se titula šampiona dodeli Rubanu, ali je bilo i žestokog protivljenja. Na kraju je prevladao stav majstora Veresova. On je rekao: "Šta vi mislite? Želite li da takva skandalozna osoba postane šampion republike? Razumijete li kako će nas gledati nakon ovoga? U komitetu, i svuda? Ne, ovo ne može!" I Veremeičik je proglašen šampionom. Ruban je prikupio dokumente i poslao zahtjev u Lenjingrad, tražeći podršku od federacije tog grada, gdje je bio šampion, kako bi podržali njegovu peticiju za vraćanje titule majstora.

Potrebni papiri su bili ovjereni od strane komiteta fabrike u kojoj je Ruban radio. Rasprava o pismu se odigrala u kancelariji Nauma Khodorova, direktora Čigorinovog  kluba. "Šta da radimo, drugovi?" upitao je Khodorov. "Kako je radni kolektiv podnio zahtjev, moramo im dati neki odgovor." Tišina. "Šta mislite, šta da radimo? Ne znate? Evo šta!" povikao je Khodorov, zgužvavši pismo i bacivši ga u kantu za smeće.

Sam Ruban je nekoliko puta putovao u Lenjingrad i želio je tamo da ostane. Za to mu je bila potrebna dozvola za boravak, jer sovjetski građani nisu smjeli slobodno da se sele gdje žele. Pokušao je da nađe posao kao čuvar, kako bi bar dobio privremenu dozvolu boravka za prve mjesece. Takođe je pokušao da organizuje fiktivni brak, što je već jednom prethodno pokušao, ali oba pokušaja su bila neuspješna, pa se Ruban morao da vrati u Belorusiju. "Moraću da živim ostatak života u vašoj močvari" uzdahnuo je Ženja kada se vratio u Grodno. Nikada mu nisu vratili njegovu majstorsku  titulu. U imeniku šahista koji je izašao 1983. godine u Sovjetskom Savezu, ime Ruban je jednostavno izostalo: nije postojao šahista tog imena.

Ženja nije mogao da nađe posao bilo gdje: na takvoj osobi je stajala neizbrisiva mrlja. Bio je označen, a na  slobodi je ostao izopšten. Na kraju je našao posao kao bolnički redar u mrtvačnici, a potom je uspio da postane osvjetljivač u Ruskom dramskom pozorištu. Rekao je nekolicini  poznanika da je napisao dramu. Drugi kažu da je pisao kriminalne romane. Iako su u pozorištu shvatili da reflektorima upravlja  filozof i pisac, i tretirali ga s poštovanjem, kao i obično, postojala je određena distanca između Rubana i drugih, te nije imao bliskih prijatelja. Bliska povezanost, a naročito prijateljstvo sa takvom osobom, ostavljalo bi pečat i na drugoj osobi i nije moglo doneti ništa dobro. S vremena na vrijeme, susretao bi se s prezirom, podsmjehom i podrugljivim izrazima, koji nisu uvek ostajali iza njegovih leđa.

Nekoliko godina pred kraj 1970-ih dobio je novu kaznu, dvije godine, i ponovo su ga poslali u logor. Zatim su ga ponovo protjerali. Gde god je Ruban živeo – u Čiti, Kostromi, Volkovyssku – igrao je šah i postao šampioni svih tih gradova.

Kada se vratio u Grodno, neko vrijeme je radio kao instruktor u šahovskom klubu, ali nije dugo ostao jer je otpušten zbog pijanstva. Ali on je nastavio da dolazi u klub i tamo bi sjedio čitav dan, čitajući knjige koje je pozajmio iz gradske biblioteke. Filozofija, umjetnost, kriminalni romani, sve do čega je mogao da dođe. Mladim bjeloruskim šahistima koji su sreli Rubana ostao je u sjećanju kao neko čije znanje o filozofiji i književnosti nije imalo premca u čitavoj republici; izdvajajući se iz opšte sive mase, Ruban im je djelovao kao rudnik informacija.

Ruban nije bio izbirljiv i nikada nije odbijao poklone: pohabano odijelo, stare čizme – prihvatao bi ih sa zahvalnošću, iako bi ih odmah mogao propiti. Pio je svaki dan. U velikim količinama. Votka mu je bila dobra, ali pio je i pića koja se nisu prodavala u vinskim odjeljenjima robnih kuća. Nije se zamarao grickalicama i često je pio na prazan stomak. Pio je s bilo kim ko bi pristao. Neki su na taj način plaćali za časove, neki za partije brzopoteznog šaha, a neki samo za društvo i razgovor s nekada poznatim šahistom. Jednom je osvojio nagradu u Minsku i kupio majci poklon, ali ga nikada nije uspio donijeti kući jer je propio i novac i poklon.

Njegov nervni sistem bio je potpuno uništen, sklon naglim promjenama raspoloženja i često nije mogao kontrolisati sebe. Jednom je ušao u šahovski klub u Minsku i započeo svađu, prisjećajući se prošlosti i psujući majstora koji je bio uključen u njegovu diskvalifikaciju 1959. godine. Bio je već potpuno promijenjen čovjek, zapušteno obučen, prljav, mlitav i slomljen. Tako ga pamte Lenjingrađani koji su ga vidjeli u Grodnu krajem osamdesetih. Satima bi ih ispitivao o gradu u kojem je proveo svoje najsvjetlije godine, prisjećajući se šaha, ili tačnije, svojih poznanika iz šahovskog svijeta.

Ruban je živio u malom dvosobnom stanu sa svojom starom majkom, koja je živjela od jadne penzije, u potpunom i neizdrživom siromaštvu. Glasine o njegovom učešću u nekom "biznisu" u tom periodu nisu istinite, osim ako se tim izrazom ne opiše njegova aktivnost prodavanja posuđa na pijaci koje bi mu neko donio iz Poljske, da bi iste večeri propio svoj dio zarade. Nekoliko puta je učestvovao na otvorenim turnirima u Poljskoj, budući da je Grodno vrlo blizu granice, ali njegovi najbolji dani bili su daleko iza njega. Njegovo zdravlje bilo je potpuno uništeno, i iako je tada imao nešto više od pedeset godina, činilo se da je njegov život već u potpunosti proživljen.

Na kraju, pijanog, udario ga je automobil. Odveli su ga u bolnicu. Njegovo stanje bilo je kritično dvije sedmice, zatim je počeo da se oporavlja, ali je iznenada umro. Njegova majka nije imala novca za sahranu; troškove je pokrila žena koja ga je udarila automobilom. Nije bilo nikoga da ga sahrani. Nijedan od njegovih nekadašnjih sapatnika u piću nije našao vremena, pa su njegov kovčeg nosili Vladimir Veremeičik i trojica njegovih učenika iz lokalne šahovske škole. Zvanični datum smrti Rubana, zabilježen u njegovim dokumentima, bio je 17. novembar 1997. godine, ali to nije tačno: Veremeičik se sjeća da je bio topao dan početkom jeseni, a drveće je još uvijek bilo prilično zeleno. Sahranjen je izvan granica grada, oko trinaest kilometara daleko, tako da se čuvari biblijskih tradicija ovdje nemaju zbog čega brinuti. To mjesto nema ime, svi ga jednostavno zovu Groblje. Na njegovom grobu postoji ploča s njegovim imenom, ali, naravno, nema spomenika.

Nakon njegove smrti, bivši direktor lokalnog dramskog pozorišta došao je u Grodno. U to vrijeme živio je u Sjedinjenim Američkim Državama i rekao da je Rubanova drama tamo objavljena, a navodno čak i izvedena negdje; želio je predati tantijeme Ženjinoj majci, ali bilo je prekasno. U Sankt Peterburgu, u blizini Čigorinovog kluba, gdje je Ruban često dolazio, sada se nalazi sjedište udruženja "Krila", koje se zalaže za prava seksualnih manjina.

Hesiod je rekao da bi radije umro ranije ili se rodio kasnije. Ko zna kakva bi sudbina Ženje Rubana bila da se rodio u nekoj drugoj zemlji ili u istoj zemlji tridesetak godina kasnije? Trideset godina je samo trenutak za besmrtnog Krona, ali to je gotovo čitav život za odraslog čovjeka. Da li bi bio filozof, kako je želio čitavog života? Istoričar? Pisac? Šahista? Niko ne zna. Mi ne biramo svoje vrijeme, živimo i umiremo u njemu. Tako je bilo i s Rubanom.

Čudo
Ratmir Kholmov (1925–2006)

Svijet književnosti, muzike i pozorišta ima svoj vlastiti sistem vrijednosti. U tom svijetu postoje imena koja su jedva poznata široj javnosti, ali su visoko cijenjena među svojim profesionalnim kolegama. U šahu također postoje takva imena. Jedno od njih je Ratmir Kholmov.

Tokom svoje duge karijere, Ratmir Kholmov je pobjedio na priličnom broju turnira i bio među osvajačima nagrada na bezbrojnim događajima na svim nivoima. Osvojio je Sovjetsko prvenstvo zajedno sa Spaskim i Štejnom. Ima izjednačen rezultat s Anatolijem Karpovom i pobijedio je Roberta Fišera.

Šezdesetih i sedamdesetih godina Kholmov se borio protiv svih najjačih šahista svijeta, a nijedan od njih nije mogao pretpostaviti da je ishod partije unaprijed poznat. Imao je reputaciju jednog od najboljih defanzivnih igrača, ali samo odbranom, čak i najboljom, ne možete sakupiti mnogo poena.

Ratmir Kholmov je takođe bio majstor napada, onog tipa napada u kojem improvizacija i maštovitost igraju najvažniju ulogu. 

U istoriji šaha možete pronaći mnoge brilijantne partije, a ovdje, kao i u umjetnosti, ne postoje objektivni kriteriji: neki vole zamršenu i profinjenu eleganciju kao u partijama Kapablanke, dok drugi više vole napade Mihaila Talja. Međutim, na listama najljepših partija u dugoj istoriji šaha, "odbrambeni igrač" Kholmov uvijek se iznova pojavljuje sa svojim predivnim partijama protiv Keresa iz 1959. i Bronštajna iz 1964. godine. 

„Imao je izuzetan prirodni talent, onaj koji dolazi odozgo“, rekao je Viktor Korčnoj o Kholmovu. „Originalnost njegovog talenta bila je očigledna golim okom. To je bio tip talenta koji je imao Kapablanka. Kholmov je znao nešto o šahu bez da je to ikada učio.“

Do današnjeg dana, Kholmov još uvijek ima strpljenja za odbranu, u pasivnim, nepromišljeno slabim pozicijama kojih se većina majstora boji kao đavola. U pokušaju da steknu bar neke šanse, oni preferiraju brzo stvaranje krize, žure naprijed, ponekad ne oklijevajući da žrtvuju materijal. Kholmov je drugačiji: on je majstor pasivne odbrane, koju može nastaviti s velikim naporom tokom desetina poteza, čekajući svoj trenutak. Kako je ovaj neobični stil nastao i odakle dolazi ova nevjerovatna tvrdoglavost?

U ratnoj 1943. godini, mladi pomoćnik zakivača Ratmir Kholmov imao je osamnaest godina. Kada je, na kraju napornog desetosatnog radnog dana, kada više nije mogao podnijeti vrućinu od rastopljenog olova koje je neprestano kapalo na njegovo lice i stalne udarce teškog čekića koji su odjekivali kroz metalni zakovak u njegovo tijelo, počeo plakati, stariji radnik ga je grdio: „Saberi se, Ratmire, na frontu je gore!“ Ovu frazu „saberi se“ nikada nije zaboravio, i ona je ključ za razumijevanje Kholmovljevog šahovskog stila, kao i ostatka njegovog života.

Razgovaram s Ratmirom Dmitrijevičem Kholmovom u hotelu Rossiya u Moskvi, gdje igra na Aeroflot turniru. Još uvijek ima nešto od Kholmova iz pedesetih i šezdesetih: čvrste je građe, s visoko uzdignutim čelom, a oblik njegovih mesnatih bicepsa vidljiv je ispod staromodnog sakoa.

Osim možda toga što sada ima sijedih u svojoj blago kovrdžavoj, nezačešljanoj, povučenoj unazad kosi. Za nekoliko mjeseci navršit će 80 godina. Prije nekoliko godina pretrpio je vrlo ozbiljan moždani udar, ali se oporavio i ponovo igra šah. Njegovi protivnici na turniru dovoljno su mladi da mu budu unuci, a neki bi mogli biti i praunuci. Nema sumnje da većina njih nikada nije čula za njega. Današnja partija završila je brzom remijem, i imamo vremena za razgovor.

„Rođen sam 13. maja 1925. godine u gradu Shenkursk. To je na sjeveru Rusije, u oblasti Arhangelsk. Moj otac je radio za NKVD (prethodnik KGB-a - G. S.) u poznatom logoru na Solovkima. Tamo sam proveo svoje djetinjstvo. Moja majka je takođe radila tamo, a naravno, oboje su bili članovi partije. Moj otac je puno pio. 1929. godine su ga uhapsili zbog odnosa sa ženom zatvorenicom i poslali ga da pomogne u izgradnji Bjelomorsko-baltičkog kanala, dok smo se mi vratili u Arhangelsk.“

„Bio sam jedino dijete u porodici, ali kada smo se mama i ja vratili kući, saznao sam da imam brata. Bio je pet godina stariji od mene. Ispostavilo se da ga je moja majka rodila prije nego što je upoznala mog oca, ostavila ga u nekom selu, a moj otac o tome nije znao ništa. Kasnije, kada se moj otac vratio, naravno, nije mu se to mnogo svidjelo. Moj brat je od malih nogu bio poslan u zatvorske logore i bio je po čitavoj Pečori (jedan od glavnih logorskih kompleksa - G. S.), a kasnije su kružile priče da je bio policajac za Njemce tokom rata, a neki kažu da je nakon rata pobjegao u Njemačku, ali ja ne znam ništa o tome šta mu se kasnije desilo.“

„Tada je moja majka radila u koloniji za maloljetne prestupnike. I mi smo živjeli u toj koloniji sa mladim kriminalcima. I ja sam bio huligan. Često sam slušao o čemu su pričali: neki pametan tip se pojavi, hajde da ga opljačkamo, ili da uzmemo njegovu posteljinu ili nešto slično. Napustio sam školu kao tinejdžer i nisam dobio dobro vaspitanje ni obrazovanje. Kada sam napustio školu i rekao majci da više ne želim da učim, rekao sam da ću postati šegrt električar. Ona mi je rekla: idi i radi, svaka profesija je poštovana u ovoj zemlji. Pobožno je vjerovala u komunističke ideje i fantazije.“

„Naučio sam da igram šah slučajno. Kad sam imao dvanaest godina, bio sam na parobrodu s drugim djecom, putovao sam u pionirski kamp, i neko je pitao: 'Hoćete li naučiti kako da vodite rezultat?' Kakav rezultat, pomislio sam. Riječ je bila o šahu. Tako sam naučio da igram šah. Prvo sam se suočio s komšijom, koji mi je davao foru – lovca i konja – i lako je pobijedio. Zatim sam otišao u Dom pionira. Za tri godine postao sam gradski prvak među odraslima. Tih dana sam igrao kad god sam imao slobodnog vremena, a išao sam i sa društvom. Moji prijatelji su takođe igrali šah, uglavnom blic. Nismo imali satove, pa smo poteze izvodili na komandu: jedan, dva, tri, četiri, pet – potez! I mi smo igrali! Donosili su pivo sa sobom, gusto, baršunasto pivo. U kanticama. Uzimali smo ga direktno iz kante kutlačam i pili. I ja sam pio, a počeo sam i da pušim.“

„Rat je počeo, a u proljeće 1942. godine postavljen sam za šegrta mašinskog operatera na ribarskom brodu-potegaču. Do kraja putovanja dosadila mi je riba. Sjećam se te 'užine', svježe zagrijanog ulja od bakalara u koje se mrvilo hljeb. A u jesen te godine postao sam zarobljenik. Nakon bolesti nisam želio da se vratim na brodogradilište, pa sam završio četiri mjeseca u logoru. U početku su svakom zatvoreniku davali po 300 grama hljeba dnevno. Ali su me pustili, pa sam se vratio u Arhangelsk. Tada sam se školovao za mašinskog operatera, stekao kvalifikacije i postavili su me za pomoćnika zakivača. Premjestili su nas na Daleki istok, pa sam se našao u Vladivostoku. Završio sam na tankeru Sovjetskaja Gavan koji je plovio za Ameriku. Stigli smo u Portland, Oregon, živjeli tamo mjesec dana, zatim smo putovali po čitavoj zemlji vozom i završili u San Diegu.“

„A u '43. Amerika mi je izgledala kao pravi raj. Bio sam toliko zadivljen tom zemljom da sam potpuno zaboravio na šah. Tek tada sam počeo razmišljati zašto su oni živjeli toliko neuporedivo bolje od nas...  Na putu nazad u SSSR, u Petropavlovsk, zatekla nas je strašna oluja blizu Vladivostoka koja nas je odvela na japansku minu koja nas je odbacila na japansku obalu, gdje su nas internirali. Japanci su pohrlili da nas pogledaju, uključujući žene i djecu. Živjeli smo na našoj polu-nasukaloj brodici šest nedjelja, prilično blizu sovjetske obale, i imali smo obilje hrane. Zatim je brod Tuapse došao po nas, a život na tom brodu bio je kao bajka – otvorili ste slavinu, a iz nje je tekla čista rakija.“

„Krajem '44. povukli su dokumenta koja su mi dozvoljavala da idem na strane vožnje kao mornar. Ali bio sam sretan što sam prošao samo tako, jer su svi momci koji su bili zarobljenici Nijemaca bili odmah poslani u logore, i susreo sam mnoge od njih. 

Zatim su me postavili na parobrod Arkhangelsk. Radio sam kao vatrogasac, stajao u kotlovnici među parom, bio je to pakao. Kasnije sam radio i kao dimnjačar i radio praktično sve ostale poslove.  Nakon rata vratio sam se u Arhangelsk, postao instruktor šaha u Sportskom komitetu, ponovo osvojio gradsko prvenstvo i otišao u Tulu na nacionalno prvenstvo prve kategorije. Tamo sam prvi put sreo Ljublinskog, Klamana i Furmana – mogli smo samo sanjati o tituli kandidata za majstora. Završio sam kao peti na tom turniru. Godine 1947. osvojio sam nacionalni Kandidatski turnir i postao majstor. Iste godine došao sam do finala 16. Sovjetskog prvenstva, a zatim sam igrao u Moskvi na Turniru u pomen Čigorina. Tamo sam prvi put igrao protiv Botvinika i imao sam osjećaj kao da igram protiv Boga. Sjećam se da sam napinjao svaki živac tokom igre, čak sam se ugnjezdio u stolicu, ali to nije pomoglo.“

“Sjećam se, Mikenas mi je rekao – to je bilo objavljeno u časopisu Šahmati v SSSR, bio je članak o ovoj varijanti. Tako sam počeo da se pretplaćujemna taj časopis. Bilo je to '59, tačno se sjećam, tada sam skoro postao velemajstor. 

Šta sam radio čitav dan u to vrijeme? Ništa, igrao sam na turnirima i čitao knjige. Sve do čega sam mogao doći. Volio sam Feuchtwangera, Dreisera, O. Henryja i ruske klasike. 

Godine '49 igrao sam na državnom prvenstvu. Turnir je bio vrlo jak – Smislov, Bronštajn, Keres, Lilienthal, Flohr, Boleslavski... čak se ne sjećam svih imena. Igrali su i mladi igrači poput Petrosjana, Gelera i Taimanova. Prije posljednjeg kola imao sam 50% poena i morao sam da igram crnim figurama protiv Gelera. Na opšte iznenađenje, on je bio u vođstvu, pola poena ispred Smislova i Bronštajna. Ako bi pobijedio, osvojio bi prvo mjesto. 

Mikenas mi prilazi prije partije – tada smo bili prijatelji – i kaže: "Bronštajn nudi određenu sumu novca (ne sjećam se koliko) ako ne izgubiš protiv Gelera u posljednjem kolu." Mislim da je Mikenas pomenuo manju svotu nego što je Bronštajn zapravo obećao, jer je bio pravi lukavi lisac… (smijeh). Ali ne samo da nisam izgubio protiv Gelera, već sam ga i pobijedio!  Godine '60, kada su me predložili za titulu velemajstora, sam Botvinik se tome protivio. "Sačekajmo malo", rekao je Mihail Moisejevič, "neka Kholmov igra još godinu-dvije i pokaže svoju klasu." Do tada sam već bio među osvajačima nagrada na državnim prvenstvima i osvojio više međunarodnih turnira. Tako su tada dodjeljivali titulu velemajstora! A sada pogledajte šta rade – potpuno je idiotski, ta trka za velemajstorskim titulama. To je besmislica. Nedavno sam pročitao da je Rusija u jednoj godini dobila 22 nova velemajstora. Kandidat za majstora postane velemajstor u roku od godinu dana. I oni su ponosni na to. Trebali bi plakati, a ne slaviti. 

Godine 1951. Bronštajn se pripremao za svoj meč s Botvinikom i pozvao me da odigramo trening meč. Odigrali smo četiri partije – tri su završene remijem, a jednu sam pobijedio. Sjećam se otvaranja iz te partije – Kraljeva indijska odbrana.  Gdje su sada zapisnici te partije? Bog zna, nisam ih čuvao, možda ih Bronštajn ima negdje u svojoj arhivi. 
 Tada sam potcjenjivao samog sebe, vjerujući da su svi ostali šahisti potencijalno jači od mene. Tako se desilo da je Bronštajn igrao meč za svjetsko prvenstvo 1951. godine, a ja sam iste godine bio diskvalifikovan. Zašto? 

Bili smo na turniru, sjedili smo – Tarasov, Nežmetdinov i ja – pili smo, i dvije djevojke su nam prišle. Pa, Rašid je nekako bio smetnja, bio je oko petnaest godina stariji od Tarasova i mene. Sad ugasite diktafon, ugasite ga, možete li zamisliti ako moja žena ovo pročita...  Uglavnom, Rašid je bio sav uzrujan, pijan naravno, izašao je na balkon i počeo bacati posuđe – vaze i tanjire. Kada bi Nežmetdinov pio, imao je svakakve psihoze, legao bi pod tramvaja ili uradio neku drugu glupost. U ovoj situaciji ne bi se ništa desilo, osim buke od tanjira, ali Kotov je morao da se umiješa. Počeo je postavljati pitanja i šta sve ne. Nastala je uzbuna, i došla je policija. Da skratim priču, pozvali su nas trojicu u Moskvu kod Rodionova, koji je bio predsjednik Sportskog komiteta.  Nežmetdinov se ponižavao pred njim, i odlučili su da ga pomiluju jer je bio član partije. Ali Tarasov i ja smo bili diskvalifikovani na godinu dana. Takođe su mi ukinuli stipendiju koju sam primao kao član državne reprezentacije. 

Nikada nisam putovao u kapitalističke zemlje sve do perestrojke. Nikada. U svom životu, kome sve nisam pisao žalbe – pisao sam svima osim Staljinu. I nikada nisam dobio odgovor. Slali su me u Jugoslaviju, na Kubu takođe, ali tada je Kuba bila "naša", shvatate. Mnogo puta sam imao spremne dokumente za putovanja u kapitalističke zemlje, ali u posljednjem trenutku bi mi odbili putovanje.  Zato je moje ime potpuno nepoznato na Zapadu, jer tamo nikada nisam igrao. U Moskvi bi Sportski komitet uvijek u posljednjem trenutku rekao: "Nažalost, nisu vam izdali pasoš..." I idi se žali kome hoćeš. Kako i zašto sam dospio u ovu zamku, još uvijek ne znam. Istina, bio sam zarobljenik Japanaca više od mjesec dana 1943. godine, ali tada više nije bilo rata s Japanom. Možda su mislili da su me Japanci vrbovali tokom tog vremena? Ne znam. 

Godine 1977. odem u Sportski komitet, a ista ona službenica mi kaže: "Opet su vas odbili, Ratmire Dmitrijeviču. Znate, ako odete kod čovjeka iz KGB-a, možda će vam objasniti." Tako sam otišao kod čovjeka iz KGB-a. Ulazim i pitam zašto mi neće da daju pasoš. On kaže: "Napišite žalbu i ne zaboravite da pomenute sve greške koje ste napravili, za početak. Onda ćete možda dobiti dozvolu i putovati po čitavom svijetu." Ali šta je mislio pod "greške"? Kakve greške? Prvi put sam izašao u Njemačku 1989. godine, kada je perestrojka već počela. Tada je bio neki otvoreni turnir, i rekli su mi da idem i spremim dokumente. 

Ratmir Kholmov, jak defanzivni igrač, tokom svojih slavnih dana 1960-ih

„Karpov je takođe izuzetan, iako lično više cijenim Kasparova“ 

Kholmov i Talj nisu se susretali samo na šahovskoj tabli, već i u stvarnom životu. „Miša je bio čisti genije, naravno“ 

S autorom ove knjige na Aeroflot Openu, Moskva 2004: „Mogu li reći da mi je šah dao sve u životu? Da, naravno.“

“Da, vjerovatno. Vjerovatno je moja partija s Keresom iz '59 bila jedna od mojih najboljih. Nakon te partije ljudi su me pitali da li je sve to bila priprema kod kuće. Priprema! Razmišljao sam 50 minuta o 12. potezu, a od tog trenutka sam morao temeljno razmotriti sve varijante, jer konj se nije mogao vratiti. Eto vaše pripreme. Kombinacija protiv Bronštajna na Sovjetskom prvenstvu 1964. takođe je ispala prelijepo. 

Da, moglo bi se reći da sam od Botvinika igrao protiv svih svjetskih prvaka. Ko je ostavio najjači utisak? Pa, Botvinik je bio kao spomenik, naravno, gigant. Petrosjan? Podrazumijeva se da je Petrosjan bio sjajan igrač, ali je igrao vrlo škrto, ograničavao vas, bio je "škrtac" na tabli – ne, to nije za mene. Kasparov je izvanredan šampion, naravno, jedan od najsjajnijih u istoriji šaha. Karpov je takođe izvanredan, ali lično više cijenim Kasparova.  Kako sam pobijedio Fišera? To je bilo '65. na Kubi, kada je Fišer igrao putem teleksa, a oni su prenosili njegove poteze iz New Yorka. Bio sam pod velikim pritiskom tokom te partije, znajući da bi, ako izgubim, svi skočili na mene i podsjetili me na sve, posebno na večer prije te partije. 

Zašto? Pa, bar u hotelu je bio otvoren čitavu noć i pio sam Bacardi, kako to obično biva. Ovaj rum je nevjerovatan na Kubi. Već je bilo veoma kasno kada me Smislov došao da  traži. "Hajde, Ratmire," kaže, "pokazaću ti jednu varijantu koju možeš igrati protiv Fišera sutra." Otišli smo u Smislovljevu sobu, i pokazao mi je novu ideju u Čigorinovoj varijanti Španske partije, ali bio sam toliko pijan da je Vasilij Vasiljevič bio siguran da se neću ničega sjećati. Sutradan sjednem da igram i razmišljam u sebi: "Šta si to juče uradio? Platićeš za svoje ponašanje, i to baš pred partiju s Fišerom. Reći će: 'Ti, prokletniče, bio si pijan kao zemlja.'" Sjedim, stiskam zube i stežem šake, ne dižem se sa stolice. I, možete zamisliti, čitava  varijanta koju smo gledali te noći pojavila se na tabli. Prevod na bosanski jezik:

Posle partije Fišer mi je čestitao, ali nismo razgovarali o partiji. Na tom turniru u Havani bilo je mnogo jakih velemajstora među 22 učesnika, ali nisam izgubio nijednu partiju i samo sam za pola poena propustio prvo mjesto.

Šah je postao biznis. Sjećam se, prije nekih četrdeset godina, jedan šahista iz Indonezije došao je u Jugoslaviju. Stvarno je želio da postane velemajstor, pa su ga spustili "na zemlju" i rekli mu da donese više dolara sljedeći put. Ali danas, možeš se proglasiti velemajstorom za godinu dana ako imaš debeo novčanik... Imamo tog Puškova, na primjer. Bio sam na turniru u Azovu gdje su ga napravili velemajstorom. I to je postigao vrlo lako, da... 

Jednog dana mi kažu: "Hoćeš li da igraš na turniru za velemajstorske norme? Honorar je 300 dolara." Mislim, zašto da ne igram? "Odlično," kažu, "samo ustvari ne moraš igrati." "Kako to mislite?" pitam. "Napravićemo tabelu turnira," kažu, "ti ćeš dobiti svoju isplatu, i to je to..." "Ne," odgovaram, "to nije za mene, ne zanima me takva mutna posla." Misle da, ako volim piti, da ću uraditi bilo šta.  Istina je da sam pio, i to puno, da se tako izrazim. Da li bih postigao više sportskih uspjeha da nije bilo alkohola? Pretpostavljam da bih, jer poslije uvijek dolazi određeni moralni pad. Negdje u dubini duše shvatiš da radiš nešto pogrešno. Nije stvar u glavobolji sljedećeg dana, nego u tome što bih se osjećao posramljeno zbog sebe, proklinjao sam sebe i igrao s manje samopouzdanja, jer sam svim srcem osjećao da odstupam od moralnih principa.

“Prije nekoliko godina imao sam moždani udar. Kada mi se to dogodilo, moja supruga je dovela sveštenika u kuću, platila ga, i on je pročitao molitvu za umiruće nada mnom dok sam bio u nesvijesti, na samrti. Sveštenik mi je podijelio posljednju pomast i posuo me svetom vodom, sve kako treba. Međutim, nisam bio kršten, jer su mi otac i majka bili komunisti, pravi komunisti.  Da li sam sada vjernik? Ne, nikada nisam bio, i danas ne vjerujem u Boga. Smatram da je to sve obmana i iluzija. U svakom slučaju, ležao sam u komi pune dvije nedjelje. Kao lutka, nisam se pomjerao. I za čitave te dvije sedmice, dok sam bio na intenzivnoj njezi, moja supruga nije me napustila ni na trenutak. Doslovno me vratila iz onog svijeta, i da nije bilo nje, njene odanosti i ljubavi, ne bih bio ovdje. Ovo je, naravno, dar sudbine, imati tako divnu suprugu.

Ne sjećam se ničega iz te dvije sedmice. Ne, nije bilo nikakvih vizija, ni šaha, ni svjetla na kraju tunela, samo jednom sam sebe vidio kada sam bio mlad, na nekom brodu. Bili smo u ribolovu, mreže su bile plitke i lovili smo rakove u njima. U daljini se vidjelo neko ostrvo. To je bilo iz mog ranog djetinjstva.

Kada sam se osvijestio, pitali su me za ime i prezime, toga se dobro sjećam, ali mnogo toga drugog ne pamtim. Zatim sam otišao kući, Nova godina se bližila, i pitam neuropatologa mogu li popiti malo šampanjca. On kaže da je svaki alkohol strogo zabranjen. Pa sam nazvao hirurga koji me operisao i postavio mu isto pitanje, znate, ipak je bila Nova godina. Hirurg mi kaže: "Kakav šampanjac? Popij čašu votke i nemoj uopšte šampanjac..." (smijeh).  Ne, ne idem na turnire za veterane. Moraš uložiti hiljadu dolara za turnir, uključujući putovanje, hotel i sve ostalo, a odakle da nađem toliko novca? 

Ilyumzhinov mi ne daje novac, vlada kao kan – nekima daje novac kad hoće, a drugima ne daje... 

Prije nekoliko godina imali smo ovdje finansijski kolaps , i iako je moja žena to odmah osjetila, jer je naša banka preselila iz luksuznih prostorija u centru grada u neku štalu, ona je na vrijeme podigla skoro sav naš novac. Ipak, zbog tog kolapsa izgubili smo nekoliko hiljada dolara. Prije si na novac u banci dobijao 36 posto kamate, rekao mi je tada moj sin, a sada si dobio svoj "defolt" (bankrot).  Ali šta je to defolt? Ti si zapadnjak, možeš mi objasniti – šta zapravo znači taj "defolt (default)"? "

 “Moj sin je pristojan momak, često posjećuje svoje roditelje, kao što i treba. Ne, ne igra šah, mislim, igra naravno, dajem mu fore kraljicu, ali on uživa u rješavanju šahovskih problema. Unuci, praunuci, sve je to u redu. Imam sve. Imam jednog unuka, velikog poslovnog čovjeka. Pokrenuo je svoju firmu. Gradi saune za bogate ljude i često ide u Finsku.”

"Visoko obrazovanje, visoko obrazovanje, kako kažu, ali ja gledam oko sebe i pitam se čemu to visoko obrazovanje služi? A šah u školama? Karpov i Kasparov se zalažu za to, da šah postane dio opšteobrazovnog sistema. Da šah bude obavezan predmet u školama. To je potpuno idiotski. Zamislite, ne bi bilo vatrogasaca, ni mašinskih operatera u strojarnicama, ni prodavača, svi bi igrali šah. Sada kada sam u penziji, još više uživam u šahu nego kad sam igrao profesionalno. Tada sam imao određeni nedostatak samopouzdanja u životu, brinuo sam o svemu - da li će mi oduzeti stipendiju, neće me poslati na neki turnir, uvijek je bilo neke zabune i brige. Sada mirno učim šah za sebe, radi svog uživanja. Igram i dalje."

“Na primjer, prošle godine igrao sam protiv Poljaka Markowskog. Njegov rejting je 150 poena veći od mog, pa šta onda? Ta partija nije ostavila neki poseban utisak na mene – tokom čitave partije lako sam držao poziciju, ali onda sam imao nesreću sa vremenom koje mi je isteklo. I treba da dodam da je to prvi put u mom životu da sam ostao bez vremena. Na tom elektronskom satu ne vidi se šta se dešava. Na starim satovima sve je jasno – kada se zastavica podigne, znaš da si u cajtnotu i brzo odigraš par poteza, ali s ovim novim...

Bio sam član Komsomola, ali nikada član partije. Još od djetinjstva imam odbojnost prema tom kolektivizmu. Nikad nisam posebno volio komunističku vlast, iako nisam bio disident, osim možda kada bih nešto pričao gluposti dok sam pio. Možda su me zbog toga spriječili da idem u inostranstvo, ne znam.

Posljednjih šezdeset ili sedamdeset godina živjeli smo u apsolutnom ropstvu, i trebat će mnogo vremena da se to izbriše iz našeg sistema. I još jedna stvar koju sam primijetio je to ogromno oponašanje Zapada. Što oni tamo započnu, mi odmah kopiramo.

 Kako provodim dan? Ustajem tačno u osam sati. Nekada sam se tuširao hladnom vodom, ali kasnije su mi doktori savjetovali da to ne radim, rekli su da može biti opasno za moje srce, pa sada samo perem tijelo do pojasa. Zatim doručkujem – malo haringe i topli krompir, uz čaj ili kafu s mlijekom. Bez šećera? Kako to mislite? Naravno sa šećerom, kako neko može piti čaj ili kafu bez šećera? U devet sati idem u toalet sa svojim engleskim rječnikom i tamo provodim pola sata. Učim jezik. Već ga učim šezdeset godina, usavršavam ga. Onda sjednem za svoj sto i analiziram sve do podneva, i to mi uvijek pričinjava veliko zadovoljstvo. Kompjuter? Skoro imam 80 godina, kakav bih kompjuter trebao imati, zašto bi mi uopšte trebao? Nedavno sam se bavio varijantom u Evansovom gambitu, da li da vam pošaljem analizu? Nevjerovatno je zanimljivo! Jedina partija s ovom varijantom bila je Morphy-Andersen iz 1858. godine, i Andersen je pobijedio! I iz nekog razloga, niko nikada više nije igrao na taj način. Niko. Sjedim sam, analiziram, onda sve zapisujem, ponovo provjeravam i kucam sve. Zatim to spremim u svoju fijoku. Ali ne objavljujem to nigdje. Ne želim slati svoje analize bilo gdje, a vjerujte mi, imam neke veoma duboke.

Tačno u podne jedem jabuke. Dobro je poznato da su jabuke veoma zdrave. Zatim pogledam još nešto vezano za šah ili čitam. Sve i svašta – kriminalističke romane i takve stvari. Uveče večeram i gledam televiziju, to je čitav moj život.

Da li me šahisti zovu? Ne, nikada. Zašto ne? Zato što imam skoro 80 godina, zato što mi je rejting 2440, zato što sam niko i ništa i nikome nisam potreban. Korčnoj me nazvao genijem, zajedno s Kapablankom. Ali za mene je Aljehin bio čisti genije, u njegovim partijama je uvijek bilo nadahnuća od Boga. Moja prva šahovska knjiga, do koje sam slučajno došao, bila je jedna od Aljehinovih – 'Na putu ka svjetskom prvenstvu'.

Od onih koje sam lično poznavao, Miša Talj je bio pravi genije, naravno, a isto tako i Lenja Štejn. Ah, moj dragi Lenečka, znao je da igra karte noć za noći bez prestanka. U pet ujutro čuješ kucanje na vrata hotelske sobe, i pitam: ‘Ko je?’ Bio bi to Lenja, završio bi s kartama i pitao me možeš li mi pronaći nešto za jelo, ogladnio je. Sjećaš li se kad smo nas trojica bili zajedno u Rigi, kad sam igrao pripremni meč s Mišom, i svako veče smo provodili zajedno? Ili kad smo večerali kod Miše ili odlazili u neki restoran. Koje je to godine bilo? Mislim, ’68? Ja sam tada imao četrdesetak godina, a ti si bio mladić, sjećaš li se? Ah, Genočka, sjećaš li se kad smo dijelili hotelsku sobu u Rigi dvije sedmice? Sjećaš li se kad su te Lenja i Miša doveli nazad, pijanog kao leš, istina, ni oni nisu bili najsigurniji na nogama, pa su te stavili na sto, a ti si spavao na stolu čitavu noć? Još uvijek ne mogu da shvatim zašto su te stavili na sto, a ne u krevet, ali spavao si čitavu noć na stolu. Ali možeš ovo izrezati, Bog zna šta će ljudi pomisliti o tebi. Genočka, ovo su uspomene iz naše mladosti, naše mladosti... Kad dođem ovdje u hotel, sjedim za šahovskom tablom srećno, ali već sam umoran, traje sat i po da stignem ovde. Metro sa jednim presjedanjem traje sat i četvrt, pa još petnaest minuta autobusom, i isto je na povratku, svaki dan, pa izračunaj. Ne bi bilo problematično da nije stepenica na izlazu iz metroa, sve su prekrivene ledom i veoma su klizave, stalno kližem po njima.

S vremena na vrijeme padneš i ne možeš sve kosti ponovo sastaviti... Rado bih ostao u hotelu tokom turnira, bez obzira na trošak, ali kod kuće imam sve što mi treba, moj život je potpuno uređen, moja žena se brine o meni.

Pitaš da li sam zadovoljan životom? Pa, jednostavno sam imao sreće, nisam poginuo kad je kotao eksplodirao tada kod Kurilskih ostrva, nisam umro od teške bronhijalne astme, kada nisam mogao govoriti i gušio sam se mjesecima, a ne možeš ni nabrojati sve nevolje u kojima sam bio tokom svog života, ali najvažnija stvar je da imam fantastičnu ženu i porodicu, sina, unuka, sada i praunuku – to je takođe divno...

Mogu li reći da mi je šah dao sve u životu? Da, naravno. Sada sam u  penziji, šahovska federacija mi takođe nešto daje, moja žena takođe ima prihod, tako da nemam na šta da se žalim. Ali nije samo u novcu, imam i nešto što volim da radim. A to nema svaki čovjek. Drugi ljudi odu u penziju i nemaju ništa da rade, pa brzo umru, jer ne znaju kako da se zauzmu. Ali ja imam šah, on me spašava do danas. Znate, analiza je analiza, ali igranje, igranje je ono što zaista želim da radim. Šah je čudo, naravno. Čudo."

Postskript: Ratmir Dmitrijevič Kholmov preminuo je nakon drugog moždanog udara, od kojeg se nije oporavio, u Moskvi, 18. februara 2006. godine.

Ubilački instinkt

Istaknuti austrijski naučnik i dobitnik Nobelove nagrade, Konrad Lorenz, dao je svom klasičnom djelu O agresiji podnaslov "Takozvano zlo". On je tvrdio da je agresija drevni, urođeni instinkt karakterističan za sve više vrste, uključujući i ljudska bića. Sama po sebi, agresija nije ni loša ni dobra – ona je potpuno prirodna za Homo sapiensa, kao i bilo koji drugi instinkt. Uz to, u šahu agresija je neophodna osobina bez kojeg nijedan igrač ne može.

Agresija nikada nije bila strana šahu. Kao i bilo koji drugi sport, šah pruža izlaz za emocije koje su obuzdane u svakodnevnom životu, a većinu sportskih uspjeha postigli su strastveni, odlučni ljudi koji su nadmašili svoje rivale čineći sve što je moguće da bi postigli svoj cilj.

Sport ne može iskorijeniti agresiju, ali može naučiti ljude da svjesno kontrolišu svoje prirodne borbene instinkte. Nažalost, to nije uvijek slučaj. U svojoj knjizi Homo Ludens, holandski historičar Johan Huizinga piše o "učestalim sukobima u 15. stoljeću za šahovskom tablom između mladih prinčeva, u kojima su, riječima La Marchea, 'čak i najrafiniraniji gubili strpljenje'."

Prebacujući se na Francusku u 20. stoljeću, možemo se prisjetiti partija Međunarodnog majstora Gillesa Andrueta, koje su često završavale fizičkim sukobima, poput onih s Bacharom Kouatlyjem ili Jean-Lucom Seretom. Vrijedi spomenuti da je 1995. godine, u dobi od 37 godina, Andruet tragično ubijen. Međutim, zapravo taj događaj nije imao veze s njegovim šahom.

U svakodnevnom životu agresija obično izaziva negativne asocijacije, ali u šahu vrijedi suprotno. "Posjedujući agresivan stil, poput uličnog borca, uvijek spremnog na okršaj, on unosi živost u svaki turnir," napisao je jedan novinar opisujući stil igre Tonyja Milesa.

Šah, međutim, ne samo da omogućava ispoljavanje agresije u njenim individualnim i egoističnim oblicima, već također donosi pojačanu živost i uzbuđenje. Neki šahisti se moraju pripremiti za ovo stanje prije početka duela, dok je za druge to instinktivno i prelaz u ovo stanje dolazi prirodno.

Svi šahisti se na svoj način nose s ovim stalno prisutnim stanjem tokom igre. Neki se moraju za to istrenirati, dok drugi imaju ovu sposobnost kao dio svoje ličnosti. Krajem 1970-ih, tokom apsolutne dominacije Anatolija Karpova, kada je izgubio običnu partiju karata od kolege velemajstora na turniru, nastavio je insistirati na revanšu sve dok nije dobio ono što je želio. „Zašto ti je ovo bilo potrebno?“, upitao je njegov sekundant Mihail Podgajec, iznenađen ovim apsurdnim gubitkom vremena i energije.
„Da ne pomisli: danas sam pobijedio Karpova za stolom sa kartama, sutra ću ga savladati i u partiji na turniru“, odgovorio je Anatolij Jevgenijevič.

Na turniru Interpolis u Tilburgu, Karpov je mogao provoditi sate igrajući fliper, a kada nije imao s kim da igra, borio bi se protiv same mašine, pokušavajući oboriti vlastiti rekord. Besmislen gubitak vremena? Šta reći o tome? Kada je igrao, intenzivirao je trenutak igre dodatno, jačajući borbeni duh, što je ključno u šahu. Neprestano težeći pobjedi i vodeći borbu agresivno, šahista mora razviti te osobine još u djetinjstvu ako mu nisu prirodno urođene.

Prije četvrt stoljeća, uoči jednog od turnira u Tilburgu, Boris Spaski mi je rekao: „Savršeno razumiješ šta se dešava na tabli, dobijaš sočne pozicije. Zašto nudiš remije? Obećaj mi da nećeš nuditi remi ni u jednoj partiji, osim, naravno, u očiglednim situacijama. Izgubićeš pola poena ili čak čitav poen usput, ali na kraju ćeš dobiti više.“ Obećao sam. Ali pokazalo se nemogućim promijeniti način razmišljanja na kojem sam radio godinama. Do danas se sjećam neprijatnosti koju sam osjećao dok sam igrao na tom turniru, jednom od najgorih u mojoj karijeri.

Jedna od najvažnijih komponenti šahovske igre je sposobnost da je uspješno završite. Nadigrati protivnika ne znači nužno da ste "zabili nož do kraja". U istoriji šaha možemo pronaći mnoge sjajne igrače čiji rezultati nisu odgovarali njihovom ogromnom prirodnom talentu upravo zbog nedostatka te sposobnosti.

Da biste dokazali da niste samo među najboljima, već da ste najbolji, sposobnost da završite partiju je apsolutno neophodna.

Kako je Spaski rekao: "Da biste postali svjetski šampion, morate biti pomalo varvar, morate imati dobro razvijen ubilački instinkt." Svi šampioni, bez izuzetka, imali su taj instinkt, bez obzira na to kakva je bila njihova ličnost ili stil igre. Kada bi došli do pozicija gdje je pobjeda bila blizu, osjetili bi "miris krvi" i, po pravilu, nisu dopuštali svojim žrtvama da pobjegnu.

Bilo bi pogrešno misliti da Mihail Talj, koji je bio ljubazan i prijateljski nastrojen izvan šahovske table, nije posjedovao tu osobinu. U šahu je bio daleko od milosrdnog i nije bio "dobrica" kakvim se činio kada nije igrao. Izraz "nema braće u kartaškim igrama", koji je Miša vjerovatno čuo još kao dijete, duboko se usadio u njega.

Nema "braće" ni u šahu, i ako ih nema, to znači da ste samo vi tu, sami, i da morate pobijediti, jer je šah nadmetanje između dvoje ljudi, borba ličnosti, u kojoj vaše unutrašnje ja mora trijumfovati. 

U toj borbi između dva ega ponekad u sebi otkrivate osjećaje čije postojanje ranije niste ni sumnjali. Hans Ree se prisjeća situacije kada je povukao jak potez i ustao od šahovske table, počevši promatrati svog protivnika koji je bio duboko zamišljen. Na njegovo iznenađenje, Hans je morao priznati da mu je izraz zabrinutosti na licu protivnika, njegovo nervozno stanje, napeto, crvenilo na licu i uznemireni pogledi koje je s vremena na vrijeme bacao na sat, pružalo veliko zadovoljstvo.

Siguran sam da je ovaj osjećaj, u nekoj mjeri, poznat svakom šahisti.

Machiavelli je savjetovao prinčeve i političare "da nauče kako da ne budu prijatni". Winston Churchill također nešto zna o postizanju ciljeva, kada je savjetovao - možda u šali? - "Ako želite postići cilj, nemojte pokušavati biti delikatni ili prijatni. Koristite grube metode. Udari svoju metu prvi put. Vratite se i udarite ponovo. Zatim udarite ponovo - sa najjačim udarcem, direktno sa ramena." Ovi savjeti su primjenjivi i na šah. Iskusni profesionalac zna da tokom igre mora zaboraviti na ljubaznost, uljudnost i srdačnost, te da u sportu ne smije biti mjesta za "milosrđe".

Jedan od Nabokovljevih likova imao je oči koje su bile previše ljubazne za pisca; šahista, takođe, ne bi trebao imati oči koje su previše ljubazne. "Pisac treba biti dželat", rekao je Ezra Pound, ali i šahista treba biti "dželat".

U profesionalnom tenisu postalo je rijetkost vidjeti sportsku čestitost koja je bila karakteristična za davna vremena, kada je sudac rekao "aut", a igrač kojem je ta odluka išla u korist izjavi da je lopta zapravo bila unutar linija, zbog čega je sudija promijenio svoju odluku. "Nekada sam to radio", rekao je jedan mladi teniser novinarima, "ali sada kada igram na razini Wimbledona i Roland Garrosa, prestao sam to da radim – svaki poen je previše vrijedan, a osim toga, stvarno nisam siguran da bi moj protivnik učinio isto u toj situaciji."

Manon Bollegraf, profesionalni teniser iz Holandije, bio je kategoričan: "Na terenu odbacujem sve tragove civilizacije – kako bih mogao djelovati kao pravi sportista. Nekada sam na teren donosio svoje navike i ponašanje iz svakodnevnog života. Pogreška! Ako stvarno želiš postići nešto u sportu, trebaš staviti ‘kapke’ (tzv kapke koje se stavljaju konjima kako bi se ograničila vidljivost sa strane)  i misliti samo na sebe. Razmatranje drugih, razmišljanje o njima, o njihovim osjećanjima i brigama, odvodi moju pažnju i troši energiju i živce koje trebam za sebe."

Boris Gulko s vremena na vrijeme daje lekcije šaha jednom svom poznaniku, doktoru, inteligentnom starijem čovjeku koji voli muziku i šah, te igra na klupskom nivou. Čovjek često dolazi do dobrih pozicija, ali ima problema s dovođenjem protivnika u završnicu; u njemu ne postoji ništa što budi "ubilački instinkt". Želeći da pomogne svom učeniku da prevaziđe manjkavosti u svom stilu igre, Gulko mu je jednom rekao: "Shvati, šah je igra za huligane." Doktor je poslušao savjet velemajstora. Počeo je igrati izuzetno agresivno na svojim sledećim  turnirima, a njegovi rezultati su se drastično poboljšali. Ovo me podsjeća na sovjetskog humoristu Mihaila Zoščenka, koji je u vremenima Staljinovog terora rekao da je život postao jednostavniji, bolniji i nije za intelektualce. Možda je šah takođe jednostavniji, bolniji i nije za intelektualce.

Turnir na Kubi 1972. godine bio je veoma neuspješan za Donnera. Svaku je veče provodio igrajući karte, a jednom je, zahvaljujući nevjerovatnoj ruci koju je dobio, uspio ostvariti san svakog bridž igrača – grand slam. Nakon toga, sreća mu se osmjehnula i na šahovskoj tabli, što je Donner smatrao još rjeđim fenomenom. U partiji protiv Miguela Quinterosa dospio je u potpuno beznadežnu poziciju, u kojoj bi praktično svaki potez njegovog protivnika doveo do pobjede.

Upravo u tom trenutku došlo je do nestanka struje u turnirskoj sali, te je najavljena pauza od tri sata. Ali ni to nije pomoglo argentinskom velemajstoru: ne uspjevši pronaći nijedan od dobitničkih nastavaka, Quinteros je izgubio jednog piona, zatim drugog, a na kraju i partiju.

Komentarišući ovu situaciju, Donner je pisao o svom stanju uma kada je prihvatio protivnikovu predaju:  "Ne mogu odoljeti da ne primijetim da sam tada rekao nešto što nikada ranije nisam rekao nakon pobjede u partiji. Možda sam o tome razmišljao, ali nikada to nisam izgovorio. Rekao sam: Izvinite."

Prisjetio sam se ove Donnerove priče tokom partije protiv Saeeda na turniru u Amsterdamu 1982. godine. Nakon što sam stekao minimalnu prednost, dugo sam mučio igrača iz Ujedinjenih Arapskih Emirata i osvojio piona, ali raznobojni lovci i ograničena količina materijala značili su da je remi neizbježan. Upravo tada, Saeed je previdio mat na gotovo praznoj tabli. Primijetivši to, pokušao je vratiti potez koji je već odigrao, ali ja sam bio na oprezu i, objavljujući mat, rekao sam isto ono što je Donner rekao desetljeće ranije: Izvinite.

Mihail Talj je bio ljubazan i prijateljski nastrojen van šahovske table, ali tokom igre nije bio nimalo milostiv. 

David Bronštajn (lijevo) igra protiv Tigrana Petrosjana, uz, kao i uvijek, veliku publiku. U duhu igre, Bronštajn nije pokazao milost kada je Petrosjan ostavio svoju damu "na udaru" u dobijenoj poziciji na Turniru kandidata u Amsterdamu 1956. godine. 

Aleksej Suetin (s Ratmirom Kholmovom u pozadini) postao je cijenjeni velemajstor, dok VladimirZak, koji mu je jednom prilikom dozvolio da vrati odigrani potez nazad u važnoj omladinskoj partiji, nikada nije postao ni majstor.

Nakon trosatne pauze zbog nestanka struje, Miguel Quinteros je upropastio potpuno dobijenu poziciju protiv Heina Donnera na Kubi 1972. godine

Vjerovatno je ovo unutrašnje ili verbalno izvinjenje jedina vrsta koju sebi profesionalni igrač može dozvoliti. Ali pravila igre moraju se poštovati. Još u 19. vijeku, kada su pravila džentlmenskog ponašanja igrala mnogo značajniju ulogu nego danas, Emanuel Schiffers je napisao: 

"U ozbiljnoj partiji, koja uključuje važan ili finansijski interes, učtivost bi se trebala ograničiti na strogu pravednost i međusobno poštovanje između igrača, bez ikakvih lažnih gestova velikodušnosti."

U 10. kolu Evropskog prvenstva 2003. godine odigrana je partija između Malakhova i Azmaiparašvilija. Oba velemajstora borila su se za prvo mjesto, a susret je imao ogroman sportski značaj. U završnici koja mu je bila povoljna, Azmaiparašvili je uzeo lovca s namjerom da njim odigra potez, umjesto da prvo razmijeni topove. 

Malakhov se prisjetio:  "Primijetivši da su topovi još uvijek na tabli, rekao je nešto poput: 'Ah, naravno, prvo razmjena', vratio lovca na mjesto, uzeo mog topa i partija se nastavila. Ne znam šta je u ovoj situaciji trebalo uraditi drugačije – na Azmaiparašvilijevom mjestu, neki bi odmah predali partiju, a na mom mjestu, neki bi zahtijevali da odigra potez lovcem – ali ja nisam želio uništiti logičan tok duela, pa nisam prigovorio kada je Zurab odigrao drugačiji potez: greška očito nije imala veze sa šahom! Kada smo potpisali zapisnike, Azmaiparašvili mi je predložio da smatramo partiju remijem. Ali... tada sam već predao partiju i bilo je prekasno da se dogovorimo o remiju. Nakon partije ostao mi je neugodan okus u ustima, ali to je uglavnom bilo zbog moje vlastite igre."

Ovaj incident imao je veliki odjek. Neki su tvrdili da bi na Azmaiparašvilijevom mjestu odmah predali partiju, kao što je to učinio Korčnoj u sličnoj situaciji protiv Bagirova na Sovjetskom prvenstvu 1960. godine. U složenoj poziciji, koju su mnogi smatrali povoljnom za Korčnoja, došlo je do razmjene, i budući državni prvak je trebao povući očigledan potez lovcem, eliminišući neprijateljskog topa na e1. Međutim, izgubljen u mislima, Korčnoj je impulsivno uzeo drugog lovca i odmah predao partiju.

Mnogi su tvrdili da Malakhovljeva odluka da dozvoli protivniku da praktično vrati potez nema nikakve veze s fer-plejom, te da Malakhova ne treba hvaliti, već osuditi zbog kršenja pravila igre. Razumno su istaknuli da nije samo njegov vlastiti konačni rezultat zavisio o ishodu te partije, već i plasman ostalih učesnika turnira. Što se mene tiče, čini mi se da se ovakve vrste incidenata gotovo nikada ne vraćaju "s kamatama".

Uz to, to nanosi značajnu psihološku štetu onome ko pokaže milost, slabost ili neodlučnost. To vodi ka neprijatnosti, neugodnom osjećaju i gorućoj rani u uznemirenoj duši, jer takav postupak protivrječi samim principima igre. 

Greške napravljene za tablom trebaju biti kažnjene, ali isto tako i svaki drugi "nešahovski stav", kako ih je Malakhov nazvao. I ko zna, možda su rezultati moskovskog velemajstora nakon ovog incidenta postali manje impresivni jer se Kaisi, boginji šaha, ne sviđa kada se poštuje neka druga boginja osim nje. Kaisa to ne voli. Ona voli one koji bezuslovno ulaze u njeno kraljevstvo i žive po njenim zakonima.  Tek nakon partije možete se vratiti normalnom svijetu, upoznavajući ga na isti način na koji riba shvati šta je voda tek kada se nađe na suvom.

Robert Fišer se potpuno povukao iz svijeta šaha. Odlikovao se besprijekornim ponašanjem tokom partija i od malih nogu strogo se pridržavao pravila. Tokom partije protiv Wolfganga Unzickera na turniru u Buenos Airesu 1960. godine, Fišer se počeo igrati s pionom za kojeg je mislio da stoji pored table. Odjednom je shvatio da se radi o njegovom pionu na h liniji, a potezi poput ...h6 ili ...h5 bi vodili katastrofi.  Budući svjetski prvak, tada sedamnaestogodišnjak, mogao je reći "J'adoube" (popravljam), kao što bi mnogi na njegovom mjestu uradili, posebno jer, osim Unzickera, koji je posmatrao sa strane, niko drugi to nije primijetio. "Ne bih čak ni protestovao da je Fišer povukao drugačiji potez", prisjetio se kasnije njemački velemajstor. "Ali Bobi je povukao potez pionom i, naravno, izgubio partiju." 

Moguće je da, da američki velemajstor nije očvrsnuo svoj karakter od malih nogu, ne bi uspio postati najjači i najnepopustljiviji igrač na svijetu. 

Ruski pisac Jurij (Yury) Nagibin napisao je:  "U partiji morate biti čvrsti i nemilosrdni u iskorištavanju svake prednosti; morate imati sposobnost da se udaljite od plemenitosti i saosjećanja. Potrebna vam je izdržljivost, pa čak i malo lukavosti – barem ne skrenuti pogled u slučaju da vam protivnik pruži priliku da bacite pogled na njegove karte."

Nisu svima ove osobine simpatične, čak ni ako se pretpostavlja da se koriste samo u vještačkom  prostoru partije. Albert Einstein je, na primjer, rekao: "Oduvijek mi se nije sviđao žestoki takmičarski duh utjelovljen u šahu."  Takmičarski duh je svojstven svakom sportskom događaju, a kada se odlučite učestvovati u njemu, morate slijediti sva pravila i ne zanemarivati nijednu priliku, čak ni onu slučajnu.

Slučajnosti gotovo uvijek igraju ulogu i u životu, čak i ako ljudi to ne prepoznaju uvijek. I dok god ljudi igraju šah, slučajnosti će se prilično često događati: na primjer, kada vaš protivnik ostavi figuru "na udaru", užasan propust koji morate iskoristiti bez imalo kajanja. Sve ovo se može vidjeti i na najvišim nivoima, a voljno odbacivanje takve prilike protivrječi principima same igre. Jer, dok u moralu jedino namjera ima značaj, u sportu je to samo rezultat koji privlači pažnju.

Poznat slučaj: prije posljednje partije meča za svjetskog prvaka 1935. godine, Euwe, kojem bi remi garantovao titulu šampiona, rekao je Aljehinu: "Doktore, u svakom trenutku sam spreman na remi." Kada je nakon 40. poteza partija trebala biti prekinuta u poziciji u kojoj je bio sa dva piona manje, Aljehin je prihvatio ponudu Holanđanina. Opšte je vjerovanje da Euwe nije igrao lošije u revanšu koji je izgubio nego u prvom meču. Možda ga je Kaisa jednostavno napustila u osveti za njegovu "nepristojnu" ponudu dvije godine ranije.

Vladimir Grigorijevič Zak ispričao je kako ga je Aleksej Suetin, tada mladi kandidat za majstora, potpuno nadigrao u četvrtfinalu Sovjetskog prvenstva. Postojalo je mnogo puteva do pobjede, ali Suetin, previše uzbuđen, izgubio je kvalitet i odmah je to primijetio. Suze su mu navrle na oči, a Zak je dopustio svom protivniku da vrati potez. Nekoliko poteza kasnije, Suetin je pobijedio direktnim napadom. Nije ni čudo što Zak nakon toga nikada nije postao majstor.

Nakon što sam završio svoju partiju na turniru u Ženevi 1977. godine, otišao sam do stola na kojem su igrali Ulf Andersson i Roman Džindžihašvili. Džin je već imao dva piona prednosti, a njegov protivnik je bio u ozbiljnoj vremenskoj oskudici. U tom trenutku Džin je napravio grešku i njegova pozicija je odmah postala potpuno beznadežna nakon odgovora bijelog. Dok je pokušavao da shvati užas onoga što se dogodilo, Andersson je ponudio remi, koji je, naravno, odmah prihvaćen.  "Jednostavno nisam mogao sebi dozvoliti da pobjedim u toj partiji", rekao je Ulf nakon što su potpisali zapisnike.
Ipak, bez obzira na to kako se osjećao ljubazni švedski velemajstor, njegova odluka protivrječila je duhu igre. A kako bi inače Bronštajn mogao da postupi kada je nemilosrdno uzeo Petrosjanovu kraljicu na Kandidatskom turniru u Amsterdamu 1956. godine, u poziciji u kojoj je skoro bio u iznudici, pomičući svog konja naprijed-nazad posljednjih desetak poteza?

Na Božićnom turniru 2004/05. godine u Ređo Emiliji, ukrajinski velemajstor Dmitrij Komarov, igrajući protiv Italijana čiji je rejting bio znatno niži, stekao je veliku prednost, ali dok je tražio forsiranu pobjedu, dospio je u vremensku oskudicu, i njegova zastavica je pala prije  kontrolnog poteza. "Želiš li remi?", pitao je svog protivnika, koji nekoliko poteza ranije nije mogao ni sanjati o takvom rezultatu. Oklijevajući, Italijan je pristao, iako je prema svim zakonima nemilosrdnog sportskog duha trebao pozvati sudiju kako bi Komarovljev poraz mogao biti registrovan.

Vladimir Malakhov je dozvolio Zurabu Azmaiparashviliju da vrati potez tokom Evropskog prvenstva 2003. godine. Da li je to sportski ili nije?

Anatolij Karpov, kao svjetski šampion, čak je pokazao snažnu volju za pobjedom u kartaškim ili pinball igrama.

Snaga i agresivnost su prerogativi mladosti. Ovo se može vidjeti ne samo u sportu, već i u životinjama. Na primjer, kod nekih koralnih riba, snažna i svijetla obojenost pojavljuje se samo u vrlo mladim godinama. Na primjer, s dolaskom zrelosti, riba dragulj i plavi đavo postaju dosadno plavo-sive ribe sa blijedim žutim repnim perajama. Još je značajnije to što ove koralne ribe pokazuju istu korelaciju između obojenosti i agresivnosti: u mladosti žestoko brane svoje teritorije, ali kako stare, postaju neuporedivo mirnije, društvenije i poslušnije.  I u sportu, agresivnost i motivacija opadaju s godinama.

Postoji mnogo više dana kada je želja za igrom slaba nego što je to bilo u mladosti. Profesionalci u fizičkim sportovima imaju moćnog saveznika – svoju fiziologiju, koja im signalizira da je vreme da napuste aktivni sport i prisiljava ih da to učine. Teže je šahistima, jer često žive u iluziji da je prerano za povlačenje i da su još uvek sposobni. Kako starenje dolazi, i talent i pamćenje opadaju, jer ‘mentalni mišić’ gubi snagu.

U šahu, starost najprije znači gubitak energije i agresivnosti, nervni sistem postaje iscrpljen. Gubitak snage i agresivnosti često je praćen pojavom straha. Strah od posrtanja ili greške možda ne bi bio toliko veliki da šahisti nisu svjesni kako će njihovi promašaji biti nemilosrdno ocjenjivani od strane drugih. Gubitnici se označavaju kao neuspješni, bezdušno naglašavajući činjenicu da pripadaju kategoriji ljudi koji ne mogu računati na naklonost svijeta oko sebe.

U najboljem slučaju, mogu izazvati sažaljenje. Hikaru Nakamura je osvojio šampionat SAD-a 2005. godine. U intervjuu koji je dao odmah nakon turnira, agresivnost je bila jedna od riječi koje je najčešće koristio. "Da, igram vrlo agresivno i uvijek pokušavam da pobijedim", "Imam agresivan repertoar otvaranja", "Želja za pobjedom, biti agresivan - to je mentalitet koji volim." Zaista, u partijama mladog šampiona prvo što privuče pažnju je ogromna energija i agresivan stil igre, koji je često praćen značajnim elementom rizika. Na kraju, to se pokazalo kao važniji faktor na ovom prvenstvu od  razumijevanja pozicije i iskustva njegovih mudrijih i znatno starijih protivnika.

Savremeni profesionalac, razmišljajući o poziciji na tabli, postupa što odlučnije. On zna da tokom igre ne bi trebalo biti mesta za sumnju ili sažaljenje, jer misao koja nije sprovedena u akciju ne znači ništa, dok akcija koja nije bila dobro promišljena potpuno je besmislena.

U bolnici u kojoj je bio primljen dobri vojnik Švejk, ljekar koji je sumnjao u svakog pacijenta zbog simuliranja, propisivao je svima isti tretman: umotavanje u hladne, vlažne plahte i stroga dijeta uz obavezno korišćenje aspirina, kako bi se oni koji su izbegavali vojnu službu natjerali da se znoje; dovoljno kinina za konja, kako ne bi pomislili da je vojnička služba med i mleko... Ali najefikasniji tretman bila je klistir sa sapunastom vodom i glicerinom. Čak su se i najuporniji simulanti oporavljali i prijavljivali za odlazak na front nakon ovog tretmana. Kada je došao red na Švejka, on je herojski izdržao. "Ne štedite me", ohrabrivao je bolničara koji mu je davao klistir s bolnim izrazom na licu. "Sjetite se svog zavjeta. Čak i da vam otac ili brat leže ovdje, treba da dajete klistir, i to je to. Pobjedićemo!"

Svi koji sjednu za šahovsku tablu trebali bi se sjetiti savjeta dobrog vojnika Švejka.

Jedan holandski šahovski majstor, koji je jednom ili dva puta učestvovao na nacionalnom prvenstvu i inače bio smiren i staložen čovjek u svakodnevnom životu, uzdahnuo je jednog dana: "Kad bi mi neko rekao da ću sutra pobijediti na glavnom velemajstorskom turniru u Wijk aan Zeeu, pristao bih da umrem dan poslije." Trgnuo sam se i počeo da svog saputnika vidim potpuno drugačije nego što sam ga vidio tokom našeg dvadesetogodišnjeg poznanstva.

Stari su pisali o želji za slavom i priznanjem. Hrizip i Diogen govorili su da ne postoji smrtonosnije zadovoljstvo od toga da ti drugi odobravaju. Poput drugih filozofa, tvrdili su da za mislećeg čovjeka slava čitavog svijeta nije vrijedna ni da se prst pomjeri zbog nje. Smatrali su da je želja za slavom najrasprostranjenija glupost među svim zabludnim željama. Ali čak i oni filozofi koji su prezirali slavu i tvrdili da je teško naći drugu predrasudu čiju bi taštinu intelekt mogao tako jasno razotkriti, često su i sami vrlo nevoljno odbijali slavu i priznanja.

Vrlo je rijetko da neko ko je okusio slavu pronađe snagu da je odbije. U Sjedinjenim Američkim Državama poznat je "sindrom Sherry Stringfield," nazvan po glumici koja je napustila NBC-jevu bolničku TV seriju ER na vrhuncu svoje popularnosti kao dr. Lewis i počela da predaje u školi drame. Svoj je izbor objasnila riječima: "Slava je destruktivna, i ne sviđa mi se način na koji je organizovana fabrika slavnih." Međutim, Sherry je tada već bila finansijski nezavisna. Za razliku od Wilhelma Steinitza, koji je nakon poraza u meču protiv Laskera rekao: "Slava? Slavu već imam. Sada mi treba novac."

U Holandiji je šah veoma popularan, i nakon mojih prvih uspjeha na turnirima brzo sam se navikao na to da se moje ime redovno pojavljuje u novinama i da se spominje na radiju i televiziji. Tokom tradicionalnog januarskog turnira, na kojem su uvijek igrali najjači svjetski velemajstori, ogromne slike igrača bile su postavljene direktno nasuprot stanice u Beverwijku. Nekoliko puta, kada bih vozom stigao iz Amsterdama, dočekala bi me povećana verzija mene samog, duboko zamišljenog nad šahovskom tablom.

Sve to je, naravno, laskalo mom ponosu, iako za mene prava slava nije ležala u tome da se moje ime pominje, već u tome da bude potpuno ignorisano. Kada je moje ime osvanulo na spisku učesnika glavnog turnira u Wijk aan Zeeu 1974. godine, rukovodstvo Sovjetske šahovske federacije odlučilo je da nikoga ne pošalje u Holandiju. Zabrinuti direktor festivala me o tome obavijestio, ali Viktor Korčnoj, koji je tada još uvijek igrao pod sovjetskom zastavom, nazvao je sa nekog stranog turnira i ohrabrujući mi savjetovao da požurim i počnem da igram na drugim turnirima, kako bi i oni bili zatvoreni za sovjetske velemajstore.

Tokom gotovo čitavog perioda prije perestrojke, moje ime se nije pojavljivalo u sovjetskoj štampi, a sada, kada se ruski emigranti mogu naći širom svijeta, teško je zamisliti kako su vlasti u to vrijeme gledale na ljude koji su odlučili zauvijek napustiti socijalističku domovinu. Gledajući unazad, shvatam da je zabrana mog imena u zemlji koja više ne postoji bila veoma jak podsticaj za moju šahovsku karijeru i donijela mi neku vrstu tajnog zadovoljstva koje ne mogu izraziti riječima.

Sada, od persona non grata, postao sam persona gratissima u Rusiji, ali vrlo dobro znam da je ono što sam danas direktno povezano s periodom kada nisam bio poželjan tamo. Nakon preseljenja na Zapad, imao sam određene probleme s imenom. Na ruskom jeziku postoji ime Gennady, skraćeno Gena. Kada sam došao u Holandiju, odlučio sam zadržati tu skraćenu verziju. Međutim, izgovoreno na holandski način, Gena je zvučalo kao "Gaina" s tipičnim holandskim grlenim, hrapavim "g". Tokom nekoliko godina odgovarao sam na ime Gaina, dok nisam odlučio dodati još jedno "n" radi čvrstine i tačnosti u izgovoru. Bilo s jednim ili dvostrukim "n", moje ime svakako nije imalo šanse da se pojavi u Rusiji u ona slavna vremena Sovjetskog Saveza.

Dana 12. avgusta 1992. u novinama sam vidio objavu o rođenju prvog djeteta porodice Houweling iz Groningena, s imenom Genna Adonis. Nisam vjerovao svojim očima! Objašnjenje je stiglo sljedećeg dana, kada sam primio pismo od oca djeteta, velikog ljubitelja šaha, u kojem mi je rekao da je dječak dobio ime po meni. Otac je znao da ime Gennady, prevedeno s starogrčkog, znači "plemenit", ali ga je zanimalo šta ime Genna znači na ruskom.

Stekao sam dojam da je moje prozaično objašnjenje, povezano s specifičnim izgovorom  na holandskom, prilično razočaralo oca Genne Adonisa. Čitajući pismo o novorođenom Genni, bio sam polaskan i prisjetio se da je, kada je Keres čuo da je novorođena beba dobila ime Paul u njegovu čast, odmah prebacio 10 rubalja na račun roditelja. Razmišljao sam da li bih trebao slijediti Keresov primjer, ali, ne znajući koliko novca da pošaljem, na kraju nisam dao nikakav poklon svom imenjaku. Koliko god to zvučalo čudno, sada na svijetu postoje dvije osobe s imenom Genna: ja i jak  dječak s plavom kosom iz sjeverne Holandije.  Svoj prvi intervju na Zapadu dao sam u oktobru 1972. godine: u to vrijeme, svako ko bi probio Gvozdenu zavjesu smatran je, ako ne herojem, onda barem vrijednim pažnje medija. Novinari koji su zapisivali moje ime fonetski su ga tumačili na različite načine. Jedan me je pretvorio u Genna de Sosonko, drugi u Gemmna, a jedan urednik, koji je imao kopiju intervjua na stolu, iz teksta je shvatio da sam žena i čitavu priču zasnovao na tome.

U to vrijeme primijetio sam prilično uobičajen pristup novinara koji su me intervjuisali: izvlačili su najsočnije dijelove iz mojih odgovora, stavljali ih u vlastita usta i prepuštali meni da ispričam prozaičniji narativ. Jednog dana, listajući subotnji dodatak jednom od nacionalnih novina, gdje je moj intervju zauzimao čitavu stranicu, vidio sam da je novinar, koji je razgovarao sa mnom nedugo prije toga i imao vrlo nejasnu predstavu o šahu, postavio pitanje: „Tarrasch je rekao da nije dovoljno biti jak igrač, već treba i igrati dobro. Šta vi mislite o tome?”

"Dozvolio mi je da pričam gluposti dosadnim tonom, nakon čega je, nonšalantno, ubacio: 'U Cincinnatiju Nabokov je rekao da dobri igrači ne razmišljaju dugo', opet mi dajući pravo da stidljivo komentarišem citat, koji je također bio ukraden iz mog odgovora. U ovom sukobu umova bio sam prilično poput mladog zeca iz dječje knjige, mirno pecajući, dok je novinar bio medvjed koji stoji iza zeca, oduzimajući čitav ulov iz kante. Istina, za razliku od medvjeda iz priče, novinar je sortirao ribu, vraćajući ribu rogu nazad u zečevu kantu, a zadržavajući lososa i belugu za sebe.

Hein Donner bio je vrlo popularan u Holandiji i često i rado davao intervjue, ali je upozoravao da treba biti na oprezu s novinarima. Donner je upozorio da su žene novinari posebno oštre i lukave, te da u kontaktima s predstavnicima drugog najstarijeg zanata treba biti posebno oprezan. Ja nisam primijetio tu razliku."

Nekoliko puta sam otkrio da novinari koji pripremaju intervjue koriste informacije koje su prikupili iz prethodnih razgovora koje su moji kolege novinari imali sa mnom. Bilo je trenutaka kada sam rekao prvu stvar koja mi je pala na pamet, ali kada je to prepisano u drugi intervju, komentari su dobili nove detalje i pretvorili sve u opšteprihvaćene činjenice.

Na jednom turniru u Holandiji, gdje je igrao Vasiliy Ivanchuk, novinari su me pitali o čudnim manirima ovog ukrajinskog šahiste — o načinu na koji razmišlja o potezima, gledajući negdje u daljinu umjesto u šahovsku tablu, kao da odbacuje figure, što je neupućenima djelovalo neobično. Rekao sam: "Znate, kada je Vasja bio vrlo mali, svakodnevno je vozom putovao iz svog sela u Lavov na trening. To je bio prilično dug put, oko dva sata u jednom smjeru, i dječak, opsjednut šahom, neprestano je analizirao pozicije i razrađivao varijante u svojoj glavi. Zbog toga su mu šahovske figure na tabli postale suvišne, i tu naviku zadržao je do danas."

Ovo je bila čista izmišljotina s moje strane, ali za novinare i javnost ovakva priča bila je mnogo zanimljivija od detalja o Sicilijanskoj odbrani. Nakon što je priča ponovljena u štampi mnogo puta, postala je dio Ivančukove biografije. "Zabavno je, ali potpuna besmislica," komentarisao je sam junak priče kada su ga o tome pitali prije nekoliko godina. Ta izjava prošla je nezapaženo kod novinara, i nedavno sam ponovo vidio svoje objašnjenje Ivančukovog ponašanja u španskom šahovskom časopisu. Tako se piše istorija.

Slava, barem ona koju šahisti mogu imati, ponekad dolazi u neobičnim oblicima. Tokom turnira u Tilburgu 1977. godine, jedan od najboljih restorana u gradu osmislio je poseban meni s jelima nazvanim po šahistima. Na meniju su se našla jela poput Jastoga Karpova sa ​​šparogama i raznim umacima, Svinjski kotlet Hort pripremljen u šljivovici i ukrašen šunkom, te velika činija Islandski sladoled Olafsson sa toplim čokoladnim prelivom.

Meni je uključivao i moje "specijalno jelo": Žablji bataci Sosonko u brendiju s mješavinom egzotičnih začina, čija imena nisam mogao pronaći ni u najdebljem francuskom rječniku. Jednog dana, odlučio sam večerati u tom restoranu, naručio žablje batake i na kraju obroka priznao da sam "ja to jelo". Međutim, umjesto željenog efekta, sve što sam postigao bilo je da sam morao potpisati desetak menija uz račun koji su mi donijeli.

Priča je odličan primjer kako humor i neobične situacije obogaćuju iskustvo šahovske zajednice.

Jednog dana, dok sam šetao ulicama Amsterdama, jedan čovjek koji mi je išao u susret iznenada se zaustavio, pogledao me direktno u oči i, gestikulirajući kao da prstom zavrće nešto oko sljepoočnice, drugom rukom napravio pokret kao da pomiče šahovsku figuru. Kimnuo sam glavom potvrđujući njegovu pretpostavku, a on je, zadovoljan što ga memorija nije iznevjerila, nastavio svojim putem.

Otprilike u to vrijeme, u porodici jednog amsterdamskog ljubitelja šaha živjele su dvije mačke, nazvane po šahistima — Donner i Sosonko. Donner je uginuo ubrzo nakon što je preminuo Hein Donner, a ni Sosonko nije mnogo duže poživio. Zanimljivo, govorilo se da su mačke imale potpuno različite karaktere. Važno je napomenuti da se slava šahista uglavnom širi unutar krugova ljudi koji su sposobni da cijene njihovu umjetnost, odnosno među ljubiteljima šaha. Da u svijetu šaha postoje samo šampioni, ne bi bilo nikoga ko bi mogao objektivno ocijeniti njihovu igru. Upravo zato me iznenađuje kada vidim koliko su slavni šahisti ponekad arogantni i puni prezira prema svojim obožavaocima— ljudima koji su jedini sposobni da prepoznaju i cijene njihov talenat i vještinu.

Slava ima i svoje negativne strane. Ponekad postane neophodno ući u razgovor s potpunim strancima koji očekuju neku korist od vas. Otprilike jednom godišnje dobijem poziv od majke jedne djevojčice koja igra šah (sada ima 12 godina). Oni su iz Minska, a u Holandiju su se preselili prije otprilike osam godina i žive u južnoj nizozemskoj provinciji Limburg.

„Molim vas, oprostite,“ obično počne majka, „ali moja Lenočka je opet uzrujana. Pobijedila je na regionalnom prvenstvu, ali su joj dali staru, izblijedjelu pehar-kantu, zbog koje je neugodno čak i držati je u rukama." Ovo opisuje i paradoks slave: ne samo da donosi poznanstva sa strancima nego često dolazi i s nepredviđenim zahtjevima i frustracijama onih koji vas idealizuju.

Zar poznati velemajstor ne misli da je ovo jednostavno diskriminacija? I zar ne bi mogao nazvati nacionalnu šahovsku federaciju i založiti se za talenat koji nije dobio priznanje koje zaslužuje? „Ovo je već sedamnaesti pehar,“ nastavlja majka, „tako da će Lenočka imati šta da pokaže svojim unucima kada postane baka...“

Na to odgovaram ljubazno, ali odlučno, da više ne igram šah, nemam kontakt sa šahovskom federacijom i ne znam ništa o juniorskom šahovskom sistemu u zemlji. Možda to nije sasvim istina, ali ovakav odgovor, koji završava svaku daljnju raspravu, jedini je primjeren u takvim situacijama. Ovaj odgovor pokazuje koliko ponekad može biti iscrpljujuće nositi se sa slavom, jer ona često donosi očekivanja i zahtjeve koje nije moguće ili nije mudro ispuniti.

Čudno je to što moj trenutak slave, čak i ako je trajao samo jedan dan, nije bio povezan sa šahom. Krajem 1991. godine završila se era Mihaila Gorbačova. Na dan kada je Boris Jeljcin zvanično trebao ući u svoju rezidenciju u Kremlju, holandska televizijska informativna služba me pozvala i zamolila da kažem nekoliko riječi o Gorbačovu, koji je bio izuzetno omiljen na Zapadu. Moje gostovanje bilo je predviđeno za večernje vijesti u 20 sati, emisiju koju obično gleda čitava zemlja. Ovo iskustvo ilustruje  kako čak i šahisti, poznati prvenstveno u uskom krugu ljubitelja igre, mogu iznenada biti uvučeni u mnogo širu javnu sferu, posebno kada se njihovo mišljenje traži o globalno značajnim ličnostima poput Gorbačova.

„Nešto vrlo kratko, otprilike dvije minute,“ rekao mi je režiser. „Kasnije imamo veliki program o ocu perestrojke.“ Odlučio sam da pokušam maksimalno da iskoristim vrijeme koje mi je dodijeljeno. Kada je kamerman počeo snimati, započeo sam uvodnim riječima: „Miša – to je ruski deminutiv za Mihaila. Ali ljudi takođe s ljubavlju nazivaju mrkog medvjeda Miša.“

Zatim sam prešao na priču: „U staroj Rusiji, za vrijeme praznika, dovodili bi medvjeda na trg, postavljali ga na zadnje  noge ispred velikog balvana obješenog na drvo, i polako počinjali ljuljati balvan. Balvan bi udario medvjeda, što mu se, naravno, nije svidjelo, pa bi ga on uzvratio udarcem. Balvan je ubrzavao i udarao medvjeda sve jače, dok je on, sve više iznerviran, udarao još snažnije. Ovaj slijed bi se ponavljao – balvan je udarao sve žešće, a ljudi su se zabavljali.“ Ova metafora ne samo da oslikava izdržljivost i upornost, već se može tumačiti i kao alegorija za Gorbačovljevu borbu s političkim izazovima, koja je često bila zabava za posmatrače, ali bolna za protagonistu.

Tu sam napravio kratku pauzu kako bih gledaocima dao priliku da zamisle ovu narodnu tradiciju. Već sam znao da, ako računam na uspjeh kod publike, ne smijem da štedim na slikovitim poređenjima. Razmišljao sam da dodam kako su medvjeda učili da stoji na zadnjim nogama tako što su mu prednje noge stavljali na žeravicu.

Nisam to rekao, jer sam smatrao da bi moglo odvući pažnju slušalaca od glavne teme, a također i zato što ljudi u Holandiji mrze svaku okrutnost prema životinjama. Ovaj trenutak ilustruje ne samo vještinu pripovijedanja i prilagođavanja publici, već i autorovu svijest o kulturnim razlikama i preferencijama svoje publike.

„Prije šest godina,“ nastavio sam, „mladi i energični generalni sekretar Komunističke partije Sovjetskog Saveza, Mihail Sergejevič Gorbačov, Miša, počeo je ljuljati balvan glasnosti, slobode i demokratije.“ Tu sam opet zastao, a zatim dodao: „Tada je Gorbačov izjavio: 'Moj život nije dovoljno dug da probudim ovu uspavanu zemlju iz hibernacije.'“

Kamerman je prešao na krupan kadar mog lica, a ja sam, gledajući direktno u kameru i sužavajući oči, polako izgovorio: „Dovoljno je dugo trajalo, Mihail Sergejeviču.“

Nisam bio siguran da moj opis ruske narodne zabave u potpunosti odgovara stvarnosti, a još manje da su Gorbačovljeve riječi tačno prenesene, ali to je bio potpuni uspjeh. Sljedećeg dana nepoznati ljudi na ulici, prepoznavši moje lice, gledali su me dvaput i podizali palac u znak odobravanja, slično kao fudbaleri kada prime dobar pas od saigrača.

Ovaj primjer pokazuje kako se uspjeh u medijima može postići kroz snagu narativa, čak i kada nije potpuno zasnovan na činjenicama, sve dok ostavlja jak utisak na publiku.

Nemoguće je ne pomenuti da je slava često praćena taštinom. Nekoliko mjeseci prije Olimpijade 1998. godine, otišao sam u Elistu sa ekipom holandske televizije, vidio sve vlastitim očima i pronašao mnogo toga što mi se nije svidjelo. Nisu mi se dopali portreti predsjednika republike na svakoj raskrsnici; nije mi se dopao  kavez u centru grada u kojem su se smještali pijanci koje je policija prethodne noći pokupila sa ulice, a ni građevinski projekat pod nazivom City Chess nije ulivao veliko povjerenje. Takođe, ogromna temelja rupa na mjestu gdje je trebalo da bude izgrađena sala za igru nije inspirisala optimizam. Odlučio sam da ne idem na tu Olimpijadu.

Ubistvo urednice jedinog opozicionog lista u republici, dva mjeseca prije početka Olimpijade, izazvalo je ogromnu debatu svuda, pa i u Holandiji. Ipak, na kraju je šahovska federacija odlučila da pošalje ekipu u Kalmikiju: ah, dobro, kad bismo igrali samo u zemljama bez kršenja ljudskih prava, uskoro ne bi nigdje mogli igrati...

Svi ovi događaji odvijali su se u pozadini veoma važnog medicinskog pregleda za mene, čiji su rezultati trebali da daju konačan odgovor o mom zdravstvenom stanju. Tog dana, dok je na naslovnoj stranici jednog od najvećih holandskih novina bio članak koji je tvrdio da se u šahovski zaluđenoj zemlji poput Holandije može naći samo jedan šahista koji je donio savjesnu odluku, sjedio sam u ordinaciji doktora i ponovno čitao te laskave redove. Konačno, doktor je izašao iz svoje kancelarije i, pružajući ruku, s osmijehom izjavio: „Čestitam!“ Pognuo sam glavu, prihvatajući njegovu pohvalu s lažnom skromnošću. Kada smo ušli u njegovu kancelariju, poveo me je do osvijetljenog postolja na kojem su bili prikazani moji rendgenski snimci.

„Pogledajte sami,“ nastavio je doktor, „slika je idealna, sve je u savršenom redu, rezultati su izvanredni. Strahovi od prošle sedmice pokazali su se potpuno neutemeljenima. Dakle, još jednom čestitam, u odličnom ste zdravlju.“ Minutu kasnije, dok sam napuštao ordinaciju, pomislio sam u sebi: eto ih, taština i ponos. Još juče si se u mračnim mislima prevrtao čitavu noć, razmišljajući o životu i smrti, mučen jednom mišlju: šta ako? Ali danas zaboravljaš sve to čim te oraspoloži jeftin kompliment u novinama, koji će već sutra biti potpuno zaboravljen, ako ih uopšte neko osim tvojih bliskih prijatelja i pročita.

Filozof je sigurno bio u pravu, poznavajući ljudsku prirodu: rado bismo izgubili čak i svoje živote, samo da pričaju o nama. 

A da li je taj septembarski dan u Amsterdamu zaista bio toliko daleko od jednog dana u Lenjingradu 1957. godine? Pod blagom jesenjom kišom, na ulici Vosstanija, stoji grupa ljudi ispred table na kojoj su nalijepljene novine za javno čitanje. Iako većina muškaraca proučava "Sovjetski sport," među njima ima i onih koji čitaju "Smenu." Pogledajte: među čitaocima tog gradskog lista za mlade možete primjetiti tinejdžera u laganom kaputu, koji će za par mjeseci, zbog sve hladnijeg vremena, početi nazivati zimskim kaputom. Taj dječak iznova i iznova čita kratki paragraf o tradicionalnom šahovskom festivalu u Palati pionira, o simultankama koje su držali njegovi bivši učitelji, sada slavni velemajstori Korčnoj i Spaski.  Korčnoj je, igrajući simultanku na 10 tabli s jakim šahistima prve kategorije uz pomoć sata, izgubio jednu partiju i remizirao dvije, i sada svi to mogu da pročitaju.

Dječak gleda čitaoce jednog po jednog, i kada njihove oči, kako se njemu čini, skrenu prema paragrafu o šahu, poželi da vikne: „To sam ja, ta osoba o kojoj čitate u novinama, koja je remizirala sa samim Korčnojem! Stoji pored vas, evo me!“ Od tog dana prošao je čitav život. Današnji turniri su sastavljeni isključivo od ljudi koji su dovoljno mladi da mi budu unuci. Na šahovskoj sceni su novi heroji, kako i treba da bude u šahu i u životu. Moje ime pamte uglavnom stariji ljudi, iako postoje izuzeci. Nedavno, dok sam isprobavao naočare u optičkoj prodavnici i zamolio da ih odlože dok se ne odlučim, prodavač, zapisujući moje ime, upitao je jesam li u srodstvu s poznatim šahistom. Kad je saznao da sam to zaista ja, bio je jako iznenađen jer je mislio da je Sosonko već odavno preminuo. Smatrao sam to lošim znakom, nisam naručio naočare u toj prodavnici i nikad se više nisam vratio tamo.

Navikao sam na latinični pravopis svog imena i vidio sam ga štampano na kineskom, hebrejskom i indonezijskom jeziku. Ali najlaskavije pojavljivanje bilo je 19. februara 1976. godine, kada se moje ime pojavilo u rubrici za usamljena srca u nedjeljniku Vrij Nederland. Taj primjerak časopisa, požutio od starosti, čuvam do danas. Evo kratkog oglasa koji je bio štampan sitnim slovima:  "Mlada žena, 36 godina, dobrog porijekla, prima muškarce uz naknadu. Po mogućnosti tip Genna Sosonko ili Neil Diamond."

Podrazumijevalo se da će čitaoci oglasa razumjeti na koga se misli bez dodatnog objašnjenja. Vidjevši svoje ime pored imena američkog pjevača Neila Diamonda, čije su ploče punile izloge muzičkih radnji, shvatio sam: bez obzira na to kakve vrhove osvojim u šahu ili u bilo kojoj drugoj oblasti, moja slava nikada neće dosegnuti viši vrhunac od ovoga. Čak i ako je nakon naših imena u tekstu oglasa bila dodana još jedna rečenica: "Ni drugi neće biti odbijeni."

Stepenice života

„Čini se da tvoje ime više ne izlazi u sportskim rubrikama novina,“ rekao je prodavač na kiosku, s kojim povremeno razgovaram o Ajaksovim fudbalskim utakmicama. Kada sam počeo objašnjavati, pozivajući se na svoje godine, prekinuo me žestoko: „Godine? Kakve veze godine imaju s tim? Šah nije fudbal, gdje povrede mogu uništiti karijeru. Sve što trebaš uraditi jeste sjesti i malo igrati, pogledaj samo koliko iskustva imaš.“
Spoljnji posmatrači mogli bi steći utisak da u šahu možete nastaviti da igrate bez gubitka sposobnosti, bar dok ne uđete u duboku starost. Međutim, ovo je pogrešno! Primjer Korčnoja, koji i dalje opstaje uz ogromne napore, izuzetak je: ostali predstavnici njegove generacije i one koja je uslijedila već su zaostali. Oni rijetki igrači u svojim pedesetim ili šezdesetim koji još uvijek učestvuju na turnirima, pale su sjenke onoga što su bili u mladosti. Nekada je bilo uobičajeno da igrači šaha nastave takmičenja i u svojim starijim godinama. Filidor, Štajnic, Blakburn, Mieses i Lasker bili su među dugovječnim šahistima iz prošlih vremena. Do kraja života, Legal je ostao drugi najbolji igrač u Francuskoj, odmah nakon Filidora.

U dobi od 85 godina, u partiji sa vitezom Saint-Bri, Legalle je smislio kombinaciju koja je postala poznata svim šahistima i ušla u istoriju pod nazivom Legalov mat. Nije važno što je ova kombinacija imala obaranje u petom potezu, niti to što je Legale davao protivniku prednost topa. Reshevsky i Najdorf su takođe igrali šah do starih godina, a Smislov je tek nedavno prestao sa praktičnom igrom i prebacio se na komponovanje studija.

U kojem uzrastu bi osoba čiji posao zahtijeva inspiraciju i kreativnost trebala prestati da bude aktivna? Treba li nastaviti čak i kada rezultati samo udaljeno podsjećaju na ono što je dolazilo lako u mladosti? Ili bi trebalo dobrovoljno prestati pri prvim naznakama približavanja opadanja? "Prije nego što živahniji uzrast dođe, podrugljivo vas pogura s pozornice," kako je to jednom napisao Alexander Pope? Ovo pitanje je vrlo lično i potpuno zavisi od ciljeva, ambicija, objektivnosti, sposobnosti za nešto drugo, zdravlja i niza drugih faktora.

Franz Liszt bio je brilijantan pijanista i kompozitor, sposoban da oduševi publiku svojom igrom. Međutim, njegova karijera pijaniste nije trajala dugo. Sa samo 36 godina, na vrhuncu svoje slave, Liszt je prestao s nastupima i nikada više nije svirao u javnosti, potpuno se posvetivši komponovanju. S druge strane, Čajkovski je pisao muziku sve do dvije godine prije svoje smrti, iako je u starosti to postalo veoma teško: "Instrumentacija postaje sve teža za pisanje. Prije dvadeset godina radio sam punom brzinom bez oklijevanja i sve je išlo dobro. Sada sam postao kukavičan i nesiguran u sebe. Sjedio sam i razmišljao o dvije stranice čitav dan danas – ništa nikada ne ispada tačno onako kako želim.

Frustracija Čajkovskog podsjeća me na ono što je Dr. Taraš rekao u starosti: "Kada sam bio mlad, mislio sam da ću pobijediti ako pokažem sve što sam sposoban da uradim; sada, međutim, čini se da ako pokažem sve što sam sposoban da uradim, neću izgubiti."

Velemajstor Lein je bio još direktniji kada sam ga sreo na turniru u Lone Pine-u ranih osamdesetih. Anatolij Lein, kojeg sam dobro poznavao iz naših dana u Lenjingradu, izgledao je sjajno, usprkos tome što je imao pedeset i nešto godina: prestao je da puši i, zahvaljujući redovnim posjetama teretani, doslovno je imao mišiće koji su se "valjali".

Međutim, njegova igra nije išla dobro uopšte. "Možete li mi reći", pitao me je Lein jednog dana, zbunjen, tokom naše jutarnje šetanje, "zašto su prije ideje u vezi sa šahom odmah dolazile u moju glavu, dok sada sve što imam u glavi je glupost?"

U svakom profesionalnom sportu pad u rezultatima obično je povezan sa ozbiljnim preopterećenjem ili povredama koje sprečavaju organizam da funkcioniše na prethodnom nivou. Za šahiste, gubitak motivacije i energije, istrošen nervni sistem i slabljenje koncentracije manifestuju se manje primetno spolja, često stvarajući iluziju da je neuspjeh slučajnost. Sledeći put će biti drugačije, kažu, još uvijek imam ono što je potrebno, uvijek je ranije uspjevalo.

Tako da je pad često mnogo bolnije prepoznati u šahu nego u drugim sportovima, gdje samo tijelo donosi presudu jer ne može da izdrži opterećenje koje je podnosilo bez napora u mladosti.

U julu 2003. godine Kasparov je izjavio da "moji poslednji, daleko od najboljih rezultata, po mom mišljenju, nemaju nikakve veze sa mojim godinama." Kasparov je tada imao četrdeset godina. "Najveća razlika između mene sa dvadeset i mene sa četrdeset godina je u kosi na mojoj glavi. Tačnije, u njenoj boji i sjaju." Teško je ne složiti se sa ovom izjavom, ali razlika, naravno, nije toliko u kosi koliko u tome šta se nalazi ispod nje. Gledajući unazad na put koji je prešao i objavljujući svoje povlačenje iz šaha, Kasparov je morao da prizna: "Sjećam se nekih od sjajnih partija koje sam odigrao i da sam bio veoma, veoma uzbuđen prije partije. Osjećao sam da ogromna energija bjesni u meni."

Nažalost, ovo je prošlost. Potpuno je očigledno da starija osoba gubi sposobnost koncentracije.

Kada je Karpov napunio pedeset godina, bilo mu je teško priznati da su godine objektivan faktor. "Ne osećam se staro, još uvijek imam dovoljno energije. Jedina razlika između mene sa trideset i mene danas je u tome što sam tada uvek bio u vrhunskoj formi, a sada je moja forma promijenljiva: ponekad je dobra, ponekad nije." Ali promjenjiva forma koju je Karpov naveo takođe je posljedica starenja. Svi šahisti koji imaju hrabrosti da se suoče s činjenicom da su njihovi uspjesi iza njih, žale zbog gubitka motivacije, povećane iscrpljenosti, problema s koncentracijom, želje da igraju sigurno i čuvaju energiju.

Nakon pedesete godine, Milan Matulović, koji je bio jedan od najagresivnijih velemajstora svog vremena, počeo je zatvarati igru pri najmanjoj opasnosti, stvarnoj ili zamišljenoj: njegovo čitavo biće opiralo se sili  koja je djelovala protiv njega tokom same igre. Šamkovič se žalio na isto to na kraju svog života, objašnjavajući zašto je počeo nuditi remije u ranim fazama partije: "Nije to do mene, to je moj mozak koji se protivi, kaže - daj mi odmor."

Sposobnost da se nosi sa stresnim situacijama opada, kao što pokazuje primjer Jurija Averbakha. Averbakh je imao pedeset godina kada je igrao protiv Češkovskog u polufinalu nacionalnog prvenstva. "Bio sam u vremenskoj oskudici u veoma oštroj poziciji, moja zastavica je bila blizu pada," sjeća se Averbakh. "Razmišlja o svom potezu. Odlučim da popijem kafu i uzmem termos flašu koja je stajala pored mene na stolu. Pogledam svog protivnika i vidim kako su mu oči širom otvorene – zbunjen je! Ispostavilo se da sam uhvatio šahovski sat i pokušavam da otvori poklopac..."

Nakon tog polufinala, shvatio sam sve: starost! Niko nije uspio da izbjegne to, a sada je došao i red na mene. I odlučio sam da prestanem sa praktičnom igrom.

"Čak se i način razmišljanja mijenja," veruje Boris Gulko. "Gubiš povjerenje, a samopouzdanje je karakteristika mladosti i veoma važna profesionalna osobina. Ponekad, tokom partije, u glavi ti se javi sramotna misao: zašto ne bih ponudio remi da sačuvam više snage? Takve misli nikada ranije nisu bile ni zamislive." Ovo je sasvim prirodan proces; kada se približiš pedesetoj, sve počinje da se pogoršava postepeno – krv, tkiva, vid, zubi. Da ne pominjemo nervni sistem šahiste, koji je nosio ogroman teret od djetinjstva.

Stepenice života bile su jedna od najpoznatijih tema u Srednjem vijeku. Na lijevoj strani, na njenom početku, mala beba se penje na prvi stepenik. Na sledećem je tinejdžer, zatim mladić, a na vrhu, čovjek u punoj snazi. Još nekoliko stepenica i... sivi, krivi starac podiže nogu da siđe sa poslednje stepenice - u grob.

Anatolij Lein: „Prije, ideje su mi odmah padale na pamet, sada je sve što imam u glavi - glupost.“

Juri Averbah (lijevo), u razgovoru sa Borisom Spaskim na Keresovom memorijalu u Talinu, 2006. godine. Averbah je prestao da se bavi aktivnim šahom nakon što je u vremenskoj gužvi pokušao da odvije šahovski sat umesto svoje termos flaše.

Ako proučimo šahovske stepenice prošlosti, posebno iz prošlog veka, one otprilike odgovaraju opštem uzrastu. Plemićki nastrojeni, bradati Štajnic osvojio je titulu svjetskog šampiona sa pedeset godina. Filozof Lasker je držao titulu 27 godina. Metodični Botvinik, koji je mogao da programira samog sebe, postao je šampion sa 37 godina. Ali ako bismo postavili šahovske stepenice na početku 21. vijeka, vidjeli bismo da se na njih penju mali dječaci i djevojčice, a na samom vrhu su uglavnom tinejdžeri i mladi ljudi.

Granica starosti u kojoj šahista osjeća pad energije i ambicija stalno se snižava. Boris Spaski je osvojio titulu svjetskog prvaka protiv Tigrana Petrosjana s 32 godine. Prisjećajući se poraza od Petrosjana tri godine ranije, Spaski je rekao da je tada bio premlad za ozbiljan rad. Danas, gledajući mlade igrače u elitnim turnirima, vjerovatno ne bi isto mislio. Na turniru Wijk aan Zee 2005, nakon pobjede protiv Aleksandra Morozeviča, Najdžel Šort je priznao da se osjećao "mentalno iscrpljen" i povezao to sa svojim godinama (40). Danas je to već dob veterana. Iskusni trener Jevgenij Vladimirov sarkastično je primijetio da moderni šah s brzim tempom ne preporučuje igračima preko 30 godina, a za one iznad 40 bi ga "trebalo zabraniti iz medicinskih i humanih razloga".

Predstavnici nove generacije šahista dobro razumiju koliko je karijera šahiste danas kraća nego ranije. Aleksandar Griščuk, koji je imao 21 godinu na početku turnira u Wijk aan Zee-u, požalio se da se osjećao prestar da bi bio najmlađi učesnik. Uprkos mladosti, već je proveo nekoliko godina na najvišem nivou.

Za uspjeh danas potrebno je raditi intenzivnije nego ranije, što ubrzava iscrpljenost. Ovaj trend prisutan je u svim sportovima, a šah nije izuzetak. U  kojem će se uzrastu dječaci i djevojčice, koji su ozbiljno počeli igrati šah sa pet ili šest godina i postali velemajstori prije završetka škole, smatrati veteranima? Prva klonirana ovca Dolly pokazivala je znakove starenja ranije nego što se očekivalo, što niko nije predvidio. Život sportista na vrhunskom nivou ne može trajati vječno, i ne možemo predvidjeti rezultate današnjih šahovskih čuda u dobi od 25 ili 30 godina. Hoće li zadržati entuzijazam, ljubav prema igri i energiju potrebnu da ostanu konkurentni? Jer u modernom šahu, kao i u priči Lewisa Carrolla, čak i za ostajanje na istom mjestu morate trčati. Inače će vas preteći stagnacija, regresija i, na kraju, smrt.

Kada veterani učestvuju na otvorenim turnirima, često se pored njihovih imena pojavljuje slovo „s”, označavajući da su dosegli starosnu dob seniora. Iako šahista može reći da je mlad u srcu, šah je nemilosrdan, čak i prema onima koji se osjećaju blagoslovljeno mladalačkim duhom.

U posljednje vrijeme sve su popularnija Svjetska i Evropska seniorska prvenstva. Mogu da učestvuju svi stariji od 60 godina (ili 55 za žene). Međutim, često se čuju žalbe starijih učesnika – onih u sedamdesetim i osamdesetim – da „mlađi” šezdesetogodišnjaci imaju veliku prednost. Razumljivo je, jer je šezdeset sasvim drugačije od sedamdeset ili osamdeset godina.

Ratmir Kholmov je jednom primijetio da se ni u šezdesetim, pa ni do 65 godina, nije osjećao starim. No, nakon sedamdesete, šahovsko igranje postaje znatno teže, jer se tada težina samog postojanja osjeti na drugačiji način.

Stari i mladi veterani u šahu postali su uobičajeni, a iza njih dolaze još mlađi takmičari! Možda će u budućnosti postojati različite kategorije veterana, poput „mladih seniora“, „starih seniora“, „superseniora“ ili čak „kandidata za mlade seniore“. Već 2005. godine, u Ešternahu u Luksemburgu, održan je otvoreni turnir za „mlade seniore“, gdje su muškarci stariji od 50 godina i žene starije od 40 godina mogli da igraju. 

Pored generacije penzionera, u šahu se pojavila i predpenzijska grupa, obuhvatajući igrače između 35 i 40 godina. Botvinik je ovu dob smatrao najboljim godinama za šahiste, vremenom najvećih uspjeha. Danas se mnogi povlače sa scene u tom uzrastu, dok samo rijetki uspijevaju da ostanu u samom vrhu.

Više ne igram šah. Ili gotovo da ne igram. Teško je to uzeti ozbiljno kada neko odigra dvije ili tri partije godišnje u nacionalnom klupskom prvenstvu, i to samo ako je tim u opasnosti od ispadanja u drugu ligu ili ima priliku da se plasira u premijer ligu. Čak i u ovim rijetkim partijama, već unaprijed osjećam rastuću nervozu koja tokom igre prerasta u iritaciju. Irritira me sudija koji se miješa u "teren" moje partije, igrači koji glasno razgovaraju dok protivnici razmišljaju, ili protivnik koji nepažljivo napravi oštar pokret ili miješa kafu kašikom. Iritira me konstantno otvaranje vrata sale i zraci sunca na tabli. Na kraju, iritira me moj protivnik koji, gotovo bez razmišljanja, napravi potez koji nisam uzeo u obzir dok sam računao varijante.

Više igrač ne računa poteze na isti način. Stariji šahisti pokušavaju smanjiti kalkulacije na minimum, oslanjajući se na iskustvo i intuiciju. Nažalost, to često nije dovoljno. Igrači sami primijete da prave drugorazredne poteze, često svjesni greške tokom same partije. Dodatno provjeravanje na računaru gotovo uvijek donosi još negativnije emocije.

Čak i nakon partije koja na prvi pogled djeluje logična, otkriva se koliko je grešaka bilo napravljeno  i koliko mogućnosti igrač nije ni naslutio niti iskoristio. Preostale iluzije tada se nepovratno ruše. Tragedija šahiste leži u tome što, s godinama, usprkos maksimalnom trudu, disciplini i iskrenoj ljubavi prema igri, broj uspjeha postaje sve manji, dok neuspjesi postaju sve češći.

Ali možda se može utješiti poput japanskog samuraja, koji dobro zna da, bez obzira na broj osvojenih bitaka i nagrada, tragična sudbina na kraju čeka svakog od njih. I ta sudbina neće biti rezultat grešaka ili nesreće (iako one mogu igrati ulogu), već tragedija leži u samoj prirodi ljudskog života.

Takođe, šahista mora prezreti misli o tome što ga čeka u budućnosti i hrabro gledati u sadašnjost, jednostavno uživajući u originalnoj ideji, lijepom manevru, novom turniru. Za taj kratki trenutak kada je njegova sudbina da odigra partiju šaha. Nabokov je tvrdio da karijera pisca završava kada počne da bude opsjednut pitanjima kao što su: što je umjetnost? kome je potrebna? — i tako dalje. Karijera šahista završava kada sebi kaže da osim šaha postoje mnoge druge zanimljive stvari na svijetu: toliko nepročitanih knjiga, neodslušanih simfonija, neviđenih zemalja i mnogo više. Jer za uspjeh u šahu, čak i uz prisutnost talenta i neumornog rada, morate se potpuno podvrgnuti ciljevima koje ste sebi postavili i iskreno vjerovati da slabljenje pozicije protivničkog kralja i prisiljavanje na kombinovani napad predstavlja i cilj i smisao vašeg čitavog postojanja. I to je najvažnija stvar, bez bilo kakvih pitanja.

Niko ne može biti pravi stručnjak a da nije, u strogom smislu, idiot, rekao je Bernard Shaw, i sigurno ima nešto u njegovim riječima. Ljubimac Holandije, jedan od najpoznatijih fudbalerа našeg vremena, harizmatični Johan Cruyff, jednom je rekao da je tokom dugih godina uvijek nosio istu knjigu sa sobom na putovanjima, ali nikada nije uspio da pređe dvadesetu stranicu. Kada su ga pitali naziv knjige, nije mogao da je se sjeti, bez obzira na to koliko se trudio... Kada pročitam u intervjuima sa mladim talentima da su odlučili da  završe fakultet kako bi sebi obezbijedili sigurnost u slučaju da ne uspiju u svojoj šahovskoj karijeri, iako poštujem njihov izbor, mentalno precrtam njihova imena sa liste najboljih šahista.

U svakoj oblasti, samo ljudi koji su fanatično posvećeni mogu dostići najveće visine. Čak i nevjerovatan talenat postaje prosječnost bez ove strastvene želje. Veličina dolazi samo iz rijetke kombinacije talenta i fanatizma. Međutim, podređivanje života jednom cilju nosi svoju cijenu. Morate nešto drugo žrtvovati, a pitanje „šta je ispravno da se uradi?” vodi do vječnog pitanja o smislu samog života.

Grand Slam

'Genadije Borisoviču, zar me ne prepoznajete? ', čuo sam misteriozni šapat. Lice visokog, bradatog mladića koji je stajao pored mene zaista mi uopšte nije bilo poznato. 'Idemo u predsoblje, ovdje ima previše očiju, predloži stranac , bez okretanja glave u mom pravcu .

Kada smo napustili salu za igru Solunske olimpijade, bradonja se predstavio: 'Ja sam Ilja Levitin. Doletio sam evo posebno iz Amerike da vidim Iru . ' To nije bilo iznenađujuće što ga nisam prepoznao; posljednji put sam vidio brata slavne šahistkinje prije dvadesetak godina u šahovskom klubu u Lenjingradskoj palati pionira, kada je on bio je tek mali dječak.

U Solunu je Ilja pokušavao da izbjegne da bude primjećen, a to je bilo sa razlogom jer sastanak sa bliskim rođakom, posebno onim iz Sjedinjenih Država Država bi mogao zaprijetiti Levitini svim vrstama neugodnosti. Bilo je to 1984, a preostalo je još dugih sedam godina prije nego je sama emigrirala iz Sovjetskog Saveza.

Levitinu je otac naučio da igra šah. Kult igara vladao je u domu Levitinih u  Lenjingradu, a Irina se sjeća da je uvijek nešto igrala. Bilo kakve igre - sve vrste kartaških igara, domino, dame i šah. U porodici su bila tri djeteta - sestra koja je bila dvije godine starija od Ire i brat koji je bio godinu i po mlađi, a djeca su pravila takmičenja u svemu. Njihovi roditelji su im dozvolili da izlaze sama u ranom uzrastu, a kada bi Ira izlazila sa svojim bratom, odmah bi se kladili ko će brže doći do određenog mjesta, koristeći bilo kakvo prevozno sredstvo.

Često su išli na fudbalske  utakmice, vozili se tramvajem do krajnje stanice, a zatim još pola sata pješke do stadiona Kirov. Na putu su prolazili pored raznih atrakcija, a djeca su isprobavala sve, jednom su čak skočili s padobranskog tornja. Ira je tada imala jedanaest godina. Tih dana šahovski klub u Palati pionira bio je smješten u glavnoj zgradi na Nevskom prospektu, ali su se teorijska predavanja održavala u drugim prostorijama uz klub dame, a u slobodnim trenucima Ira je uživala u rješavanju problema iz dame.

Živa i društvena, djevojka koja je bila zrela za svoje godine, prijatna i zabavna, s velikim crnim očima, ličila je pomalo na Annu Frank. Voljela je da igra blic, a tokom igre nije nikada zatvarala usta: Ira je razgovarala sa svima oko sebe. Do danas, četrdeset godina kasnije, s vremena na vrijeme još uvijek izgovara nešto s intonacijom tog davnog vremena. Sa petnaest godina prvi put je učestvovala na  turnirima za odrasle šahiste. U jednom od prvih kola Leningradskog šahovskog prvenstva u Čigorinovom klubu, Ira je igrala protiv Ludmile Vladimirovne Rudenko.

Njihove šahovske snage su se pokazale nejednake: dok je Levitina već bila nacionalna šampionka za djevojke i pobijediće na Sovjetskom prvenstvu za odrasle godinu dana kasnije, bivša svjetska šampionka je bila zainteresovana za samizdat (necenzurisane knjige), karte i druženja, te nikada nije ozbiljno proučavala šah. Pored toga, Rudenko je bila tačno 50 godina starija od svoje protivnice. Irina je igrala crnim figurama i u Lenjingradskoj varijanti Holandske odbrane stvorila jaku napadačku poziciju odmah iz otvaranja. U tom trenutku, Ludmila Vladimirovna, s pletenim šalom prebačenim preko ramena, koja je zadivljujuće ličila na pjesnikinju Annu Ahmatovu u poslednjim godinama svog života, počela se osjećati loše. Satovi su zaustavljeni, a Rudenko je legla blijedog lica i zatvorila oči u prostoriji iza scene.

Bio sam prisutan kao trener u Čigorinovom klubu u to vrijeme i odmah sam pozvao hitnu pomoć.

„Šta se dešava?“, odjeknuo je glas Levitine čim sam spustio telefon. „Kada završavamo partiju?“ Ljekari su brzo stigli i nakon što su izmjerili Rudenkin krvni pritisak, odveli su je u bolnicu.

„Pogledajte poziciju, Gennadije Borisoviču“, ponovo mi se obratila Irina. „Nakon f4 i gxf4, i  Sh5, crni ima snažan napad po crnim poljima.“

„Ali Ira, kako možeš ovako da govoriš?“, odgovorio sam, pokušavajući da joj prikažem surovu stvarnost.

„Ludmila Vladimirovna možda nije više s nama, možda je otišla zauvijek, pa ko mari za crna polja?“ Irina je ipak insistirala: „Ako ne uzme, prijeti f3 – kako se braniš?“

Nakon što je završila školu, Irina je nastavila sa visokim obrazovanjem četiri godine, ali je skoro  svoje vrijeme posvetila šahu. S navršenih osamnaest godina, Levitina je direktno učestvovala u borbi za Svjetsku šahovsku titulu: međuzonski turniri, mečevi kandidata i turniri, i na kraju sam meč za Svjetskog šampionna. Timski događaji, turniri, pa opet timski događaji.

2006 New in Chess Alkmaar

48.nastavak

Vasilij Bivšev, Semyon Furman i Pavel Kondratijev radili su s njom u različitim fazama njene karijere i, iako su postojali i drugi majstori koji su putovali sa Levitinom na događaje, ova tri sjajna trenera iz Sankt Peterburga oblikovala su je kao šahistkinju. Levitina je imala izvanredno pamćenje, a njen stil igre bio je impresivan. Ali, njene vrhunske igračke kvalitete bile su najvažniji aspekt njenog talenta. Ona spada u kategoriju ljudi koji se rađaju s igračkim genima; takvi ljudi mogu naučiti bilo koju igru za pola sata, a sljedećeg dana davati foru u igri koju su upravo naučili.

„Igre su mi lake. Bilo koja od njih. Sve. Ne u smislu da ih lako naučim – to može svako. Kada kažem ‘naučim da igram’, mislim uspješno, da igram sa jasnom superiornošću, sa pravom pobjedom. Ogromna većina ljudi misli da je igranje igre samo u tome da učestvuješ i pratiš pravila. Ali na ovaj način možeš pobijediti samo slučajno. Ti ljudi su budale. Pravi igrači, kada nauče neku novu igru, razdvoje je i ispituju njene djelove u prvim partijama, upoznaju čitavu igru, i kada počnu da igraju kako treba, mogu da izvuku maksimum iz svake situacije koja se dogodi u igri.“ Ove riječi Anatolija Karpova takođe se odnose na Irinu Levitinu.

Početkom sedamdesetih godina nova igra ušla je u njen život, kojoj je počela posvećivati ništa manje vremena nego šahu. Igra je bila bridž. Do sredine sedamdesetih, Levitina je već stekla reputaciju vrlo jake bridž igračice. „Ni Furman, ni Štejn, ni Polugajevski, ni Karpov, ni ja nismo joj bili ni do koljena“, smatra Viktor Korčnoj. „Mislim da je bila ne samo jača ne samo od svih sovjetskih šahista, nego i od stranih, jer sam često gledao svoje kolege kako igraju na stranim turnirima.“

U jednom periodu svi šahisti su također igrali bridž. Emanuel Lasker često je pisao o bridžu i čak je objavio dvije knjige na tu temu. Jedna - *Intelligent Card Games* - izašla je 1929. godine, a druga se pojavila dvije godine kasnije, pod nazivom *The Game of Bridge*. Kapablanka je bio strastven i čest igrač bridža, tvrdeći da je „takmičarski bridž divno zabavljanje koje izaziva čak više emocija nego šah“. U Parizu je Kapablanka ponekad svraćao u Cafe de la Regence, ali nikada nije stajao za šahovskim stolovima, već je preferirao bridž, koji se obično igrao na spratu iznad.Aljehin je takođe uživao u bridžu. Na turnirima, nakon večere u baru ili holu hotela, često je igrao s partnerima s kojima je imao napete odnose (ali nikada, naravno, s Kapablankom).

Lev Ljubimov, koji je nekoliko puta sreo Aljehina u Parizu, svjedoči da je ovaj želio da dostigne  najviši nivo kao igrač bridža. Nekoliko šahista moglo se naći za bridž stolom u Aljehinovom stanu u Parizu, a ponekad je igrao i u klubu ili kafiću.

Pol Keres bio je još jedan veliki ljubitelj bridža. Dvadesetogodišnji Keres lako je pobijedio na šahovskom turniru u Talinu 1936. godine: devet poena od deset. Bio je toliko zaljubljen u bridž u to vrijeme da je, protiv Pruuna, došao u vremensku oskudicu jer je odlučio da završi partiju bridža koju je započeo tokom ove šahovske partije, bez obzira na sve. Na stranim turnirima Keres je često igrao u paru sa Gideonom Štalbergom. Nakon rata, Miguel Najdorf bio je najčešći partner švedskog velemajstora. Međutim, par se raspao kada je njihov spor oko zaključivanja ugovora došao do takve tačke da su, godinama nakon toga, prestali sa svakim kontaktom, a čak je i ponuda za remi u šahovskoj partiji morala biti prenesena između njih putem sudije. Do nedavno još se moglo vidjeti Pachmana, Larsena, Štejna, Uhlmanna, Karpova, Korčnoja, Parmu, Horta, Ljubojevića, Milesa i mnoge druge velemajstore kako igraju bridž. U posljednjim godinama popularnost bridža među šahistima drastično je opala. Isprva je bridž zamijenjen jednostavnijim i kraćim kartaškim igrama, ali sada se te igre takođe rijetko viđaju na turnirima.

Dio boemizma je izgubljen za profesionalni šah: poštivanje pravila igre sada je jednako važno kao i u drugim sportovima, a dolazak računara sa obaveznim dopunjavanjem baza podataka, analizom partija koje se igraju gotovo svakodnevno na raznim mjestima na svijetu, i konačno, stalnim provjeravanjem memorije i ispravljanjem vlastitih, često složenih analiza, zauzima ogromnu količinu vremena. Kako, dakle, neko može igrati karte uveče tokom turnira? Pa, možda poker na internetu.

49.nastavak

Iako u mnogim vijekovima šahovske istorije postoji mnogo poznatih imena koja su svoje slobodno vrijeme posvetila bridžu (ili njegovom prethodniku, whistu), samo je jedan igrač dostigao najviši nivo u obe igre – Alexandre Louis Honoré Le Breton Deschapelles (1780-1847). Deschapelles je imao reputaciju jednog od najboljih šahista na svijetu i pristao bi igrati čak i s najjačima samo ako bi im davao prednost pješaka i poteza. Francuski majstor također je uživao slavu kao izvanredan igrač whista, zarađujući 30-40.000 franaka godišnje – što je bila ogromna suma u to vrijeme. On je prvi primijenio manever u ovoj kartaškoj igri koji je nazvan po njemu (Deschapellov napad). Ignorišući teoriju iz knjiga, Deschapelles je vjerovao da se sve što treba znati o šahu može naučiti za tri dana, a upoređujući obe igre, rekao je: „Šah, na kraju, sadrži samo jednu jedinu ideju koju organizovani um lako može shvatiti.“

S druge strane, whist je toliko komplikovan da zahtijeva mnoge godine samo da bi se shvatila njegova složenost. Učesnik mnogih Napoleonovih pohoda, Deschapelles je uzeo čin generala prilikom povlačenja, a u jednoj od bitaka izgubio je ruku, ali je i dalje mogao fantastično da igra bilijar, a tri mjeseca nakon što je naučio da igrati dama, pobijedio je francuskog prvaka. Bio je čovjek Igre i upamćen je u šahu i kartama, osvajajući najviše vrhove.

Vijek i po kasnije, Irina Levitina uspjela je postići jednako izvanredne rezultate. Nakon što je postala međunarodni velemajstor u obe igre (svjetski velemajstor u bridžu), ne samo da je igrala meč za svjetsku titulu u šahu, već je i osvojila Svjetsko prvenstvo u bridžu. Postizanje ovog uspjeha bilo je neizmjerno teže nego što je to bilo u Francuskoj u prvoj polovini 19. stoljeća: šah je tada bio puno manje istražen nego što je sada, a kartaši nisu trpjeli progon, za razliku od 1970-ih, kada je Irina Levitina počela igrati bridž.

Irina Levitina u Amsterdamu, decembar 2004. Potpuno je prešla s šaha na bridž. „Teško mi je da zamislim da ću ikad ponovo sjediti za šahovskom tablom.“

1983.godine, Levitina je pobijedila bivšu prvakinju Nona Gaprindashvili (lijevo) u četvrtfinalu kandidatskih mečeva za žensko Svjetsko prvenstvo.

Postojala je ogromna razlika između bridža i šaha u Sovjetskom Savezu. Šah je ispunjavao sale za igre, bio je propagiran na sve moguće načine i podržavan od strane države, dok je u očima vlasti bridž bio dekadentna igra koja je bila pod sumnjom. Godine 1972. Sportski komitet SSSR-a osudio je „pokvarenu praksu raznih takmičenja, prožetih štetnim socijalnim tendencijama“, a Centralni komitet Komunističke partije usvojio je rezoluciju „o nekim slučajevima perverzije u razvoju određenih vrsta sportova“, među kojima je bridž bio pomenut zajedno sa jogom, body-buildingom, ženskim fudbalom i karateom.

Bridž je uglavnom volio intelektualni krug, i iako su se za vrijeme igre koristili terminologijom karata, nije bilo teško naslutiti da se, s obzirom na raspored boja Istoka i Zapada, razgovor lako mogao prebaciti na poređenje političkih sistema Istoka i Zapada u geopolitici. To se, usput rečeno, vrlo često događalo, a nije bilo slučajno što je među igračima bridža sedamdesetih i osamdesetih godina bilo toliko mnogo kasnije emigranata. Šah je bio jedna od aktivnosti u kojoj su sovjetski Jevreji mogli izraziti sebe bez ikakvih ograničenja, ali među igračima bridža takođe je postotak Jevreja bio veoma visok.

Svi koji su u to vrijeme došli u kontakt s Irinom Levitinom govore o izuzetnoj ličnosti, punoj energije i talenta. Ali, takođe je bila i vrlo osjetljiva. Očigledno neprilagođena sistemu, imala je hrabrost koja je bila slična Taljevoj. Isto se odnosilo na njezinu apsolutnu neuklopljenost u materijalni svijet i njeno zanemarivanje svega što je konkretno ili materijalno. "Bilo je teško zamisliti je za šporetom," prisjeća se Yury Razuvaev. "Nakon njenog vjenčanja uvijek sam je zadirkivao kad sam je vidio: da li je naučila kuvati nešto osim jaja?"

Kasnije sam bio iznenađen kad sam saznao da je brinula o svojoj slijepoj svekrvi, obavljala sve kućanske poslove, išla svuda i nalazila što joj je potrebno.  Kada je bila u svojim najboljim godinama, pobjeđujući nekoliko puta zaredom na nacionalnom prvenstvu, nakon što je njen brat Ilja emigrirao u Sjedinjene Države, oduzeli su joj stipendiju i nisu joj dopuštali da putuje u inostranstvo. Čak ni na turnire na kojima je imala pravo da igra.

2006 New in Chess Alkmaar

50.nastavak

 Kada je bila u svojim najboljim godinama, osvajajući nacionalno prvenstvo nekoliko puta zaredom, nakon što je njen brat Ilja emigrirao u Sjedinjene Američke Države, oduzeli su joj stipendiju i zabranili joj da putuje u inostranstvo. Čak ni na turnire na kojima je imala pravo da igra. Sve je to podnosila stoički, ostavljajući utisak da to nema nikakve veze s njom, već s nekim drugim. 

Levitina nikada nije prakticirala nijedan fizički sport, ali je voljela da gleda sportska takmičenja. Bilo koja. Pamtila je imena fudbalera, hokejaša, košarkaša, kao i rezultate utakmica i tabele turnira. Jednom je iznenadila igrača fudbalskog kluba Zenit iz Lenjingrada time što je izrecitovala čitav sastav kluba Ararat iz Erevana, uključujući i rezerve. Takođe, mogla je bez oklijevanja da nabroji sve američke savezne države mnogo prije nego što se sama preselila tamo. 

Mark Ceitlin se prisjeća kako je jednom bio Levitinin sekundant na nekom važnom događaju:  „Nikada se nismo pripremali za partije. Ira je više voljela da igra neku komplikovanu igru strpljenja ili tada popularnu igru zvanu ‘Jamb’, koju je igrala sama, zapisujući rezultate u posebnu bilježnicu.“

Ona ima vrlo analitički um i zadržava svoju nezavisnost od uobičajenih stavova i mišljenja, iako sada živi u potpuno drugačijem svijetu. Ako u pretraživač ukucate "Irina Levitina", naći ćete 150 pominjanja njenog imena na šahovskim sajtovima, i svi, bez izuzetka, se odnose na prošli vijek.

Međutim, mnogo više referenci na njeno ime možete naći u publikacijama o bridžu: pobjednica Olimpijade s američkim timom na Rodosu (1996), u Maastrichtu (2000), pobjeda u Montrealu (2002) na Svjetskom prvenstvu, i na mnogim drugim turnirima.

Poredeći šah i bridž, Donner je napisao da je bridž ponekad toliko privlačan da šahista može na neko vrijeme odustati od šaha kako bi ga igrao, ali se na kraju uvijek vraća šahu. Ovo se nije dogodilo s Irinom Levitinom. Njena nova ljubav, koja je isprva mirno koegzistirala s njenom starom ljubavlju, na kraju je odnijela neosporivu pobjedu. Gdje je bila prelomna tačka koja je označila kraj šaha u njenom životu? Zašto se sve promijenilo? Kako je sve počelo? 

"Kako je počelo? Simeon Abramovič Furman me upoznao s bridžom ranih sedamdesetih. Nakon nekoliko sati rada na šahu i ručka, Furman bi predložio: 'Pa, hoćemo li zvati Marka Arkadijeviča?' Ovo je bio eufemizam, jer je Mark Arkadijevič već čekao naš poziv. Dolazio bi s prijateljem, i odmah bismo vadili špil karata.

U to vrijeme u Lenjingradu je bilo oko dvadesetak ozbiljnih igrača bridža. Svi smo se međusobno poznavali i igrali jedni protiv drugih, ali tek kasnije smo počeli putovati na turnire u baltičke države, gdje je bridž imao poluzvaničan status. Tamo su nas srdačno dočekivali, smještali u hotele i iznajmljivali sale za igru. U Estoniji je zamjenik ministra bio veliki igrač bridža, u Latviji prorektor univerziteta, a u Litvaniji je takođe bio neko važan..."

"U Lenjingradu i Moskvi igrali smo bridž po stanovima. Kasnije, kada sam imala stan s dvije velike sobe, ponekad bismo mogli ugurati i do trideset ljudi, iako su stolovi bili zbijeni jedan uz drugi, a slobodnog prostora uopšte nije bilo. Naš dom je bio vrlo otvoren, ali postojalo je pravilo – prije jedanaest ujutro nije imalo smisla zvoniti, jer niko ne bi otvorio vrata. Ali poslije tri sata ste mogli doći. Niste bili gost, morali ste oprati posuđe, ponuditi domaćici kafu i mogli ste uzeti bilo šta iz frižidera što ste htjeli, ali nikad niste smjeli zaboraviti donijeti nešto sa sobom u stan."

"Da li je ovo bio bijeg od stvarnosti? Možda, ne znam, ali mi smo jednostavno bili fanatici za bridž. Samo zamislite koliko su nas same te ture po Baltiku koštale. A kad ste putovali vozom, na gornjoj ležaljci u vagonu? Jednom je čitava grupa odlučila otići na turnir u neki mali estonski gradić. Unajmili smo autobus, ali, kao što se često dešavalo u Sovjetskom Savezu, iz nekog razloga se pokvario i nije se pojavio. Do Pskova smo stigli za nekih devet sati, koristeći poštanski i teretni voz. Stigli smo kasno noću i nekako uspjeli nagovoriti restoran da nas nahrani. Konobari su nas poslužili u kuhinji, a mi smo jeli stojeći."

"Bilo je mnogo takvih priča, ali ništa nije moglo zaustaviti igrače bridža. U Lenjingradu su se dešavale situacije kada bi ih odvodili u policijsku stanicu. Jednom, krajem sedamdesetih, policija je stigla s nekoliko automobila odjednom i izvela sve jednog po jednog u lisicama."

"Slučajno Irina tada nije bila tamo, ali mogla je biti. Policija je sve zadržala u stanici nekoliko sati, a zatim ih pustila. Jedan ili dvojica su nakon toga odustali od bridža, ali većina je ostala pri igri. 'Otprilike u to vrijeme i drugi šahisti su se počeli interesovati za bridž,' prisjeća se Levitina. 'Godine 1975., tokom ekipnog prvenstva u Rigi, prije slobodnog dana Korčnoj, Furman, Mark Cejtlin i ja odlučili smo odigrati malo bridža.' 'Još jedna partija za kraj?' predložio je neko nakon nekoliko sati. Tako je i bilo. Ustali smo od stola tačno 24 sata kasnije..."

"Nije bilo nikakve literature o bridžu. Ako biste nekako uspjeli doći do knjige, čitali biste je dok se ne bi potpuno raspala. Tokom mog meča s Kozlovskajom pročitala sam jednu knjigu, drugu knjigu o bridžu u svom životu, i odmah podigla nivo svoje igre za nekoliko stepenica.

Kad bih išla na šahovske događaje u gradove gdje su bili igrači bridža, svi bi me pozivali kod sebe, jer su mnogi od njih već bili kod mene u Petersburgu. Sudbina mnogih od njih bila je tragična. Neki su umrli dok sam još živjela u Sovjetskom Savezu. Sjećam se sahrana u Moskvi, Talinu i Kijevu. Jedan od momaka koji je prerano preminuo bio je moj redovni partner nekoliko godina. Počinio je samoubistvo sredinom devedesetih. Drugi su svoje živote uništili alkoholom.

Imala sam posebno blizak odnos s gruzijskim igračima bridža. Ne mogu da nabrojim koliko sam puta bila u Tbilisiju, gdje su me uvijek dočekivali kao kraljicu – poznate gruzijske bankete. Jedan od igrača bridža, Niko, bio je dijabetičar, i jednog dana su ga odveli u policijsku stanicu i konfiskovali špric s insulinom koji je uvijek nosio sa sobom. Dešavalo se svašta. Vidjela sam da je na poslednjoj olimpijadi u bridžu bila i gruzijska ekipa, i bila sam sretna zbog njih."

7. marta 1942. godine, Jose Raul Capablanca je napustio svoj dom na adresi 157 West 57th Street u New Yorku kako bi otišao na bridž u Manhattan Chess Club, i nikada se nije vratio. Ako prošetate nekoliko stotina metara dalje od ove kuće u pravcu Šeste avenije, na broju 135, na šestom spratu, naći ćete bridž klub u kojem Irina Levitina radi.

Ona uglavnom radi na klupskim turnirima. 'Zamislite da igrate u paru s nekim ko je šahista treće ili četvrte kategorije i naizmjenično igrate – to je klupski bridž. Svakog ponedjeljka imam jednog partnera, utorkom drugog, i tako redom. Sesija obično traje od jedan do četiri, a povremeno igram i uveče. Možda ovaj posao nije tako častan kao osvajanje nagrada na šahovskim turnirima, ali s druge strane, zarada je pouzdanija. Nemam nikakvu posebnu averziju prema tome, a često čak i uživam u igri.'

Petak je njen najteži dan, kada radi kao direktor za dvije smjene. Direktor vodi turnir. Ona smešta sve igrače, nadgleda sve kako bi se osigurala poštovanja pravila, donosi odluke u takmičarskim situacijama i prati rezultate na računaru.

'Nemaju finansijskih nagrada, igraju za poene. Nije baš jasno za šta tačno igraju, ali moji partneri, naročito partnerke, postanu nervozne zbog toga. Neobično su ambiciozne, iako je prosečna starost žena oko 80 godina. Pa, možda malo pretjerujem, ali ne mnogo. Često se ponašaju kao deca, pa ja preuzimam ulogu učiteljice u vrtiću.'

'Kad god dođe neka mala kriza, ja uzimam humoristički stav. Sve to pretvorim u šalu, i onda se sve smiri. Da mi je neko prije trideset godina rekao da će moje vrlina biti strpljenje i uzdržanost, savjetovala bih ga da ode kod doktora, ali u životu se sve mijenja.'

'Pozitivna stvar, osim finansijskih nagrada, je to što radim šta želim, kad želim, i nemam šefova na leđima. Vlasnica kluba je Amerikanka, moja najbolja prijateljica. Na mnogo načina, naš odnos je gotovo kao blisko prijateljstvo u ruskom stilu.'

Irina Levitina je u jedinstvenoj poziciji da uporedi šah i bridž. "Ne bih priznala da je šah zanimljiviji, jer uvek počinje sa istim postavkama. Ne, da imam mogućnost da biram ponovo, nikad ne bih počela da igram šah, ako uzmem u obzir koliko vremena danas moraš da potrošiš na učenje teorije, koliko toga moraš da znaš i pamtiš ako sve to saberemo. Sama igra, improvizacija, danas ima podređenu ulogu, mnogo manju nego kad sam ja počinjala da igram. To sam jednom posebno jasno vidjela na turniru u Sočiju, prije nego što su se uopšte pominjala računarska pomagala. Igra između dva velemajstora: 33 poteza po teoriji, a nakon 40 poteza partija je prekinuta. Ispostavilo se da su oni 'igrali' sedam poteza, i za to vrijeme je svaki od njih napravio bar jedan previd, a onda su morali da analiziraju prekinutu igru. Da li je to stvarno igranje?"

"Pisali ste o Čepukaitisu. Čip nije bio samo nevjerovatan blitz igrač, on je bio pravi šahista. Nije ga zanimalo šta, gdje, zašto ili koliko, najvažnija stvar je bila igrati. Šah je postepeno izgubio ovu osobinu. Pravi igrači žele da igraju, a ne da mukotrpno uče i analiziraju otvaranja kod kuće. Oni to ne mogu da rade, ili ne žele, dosadno im je. Možda ih bolje razumijem nego vi, jer sam i ja jedan od tih tipova."

Kada je pitam o blicu, ispostavi se da ga ona posmatra kao nešto potpuno drugačije. "Sada blic, to je nešto sasvim drugo, naročito kada se ne igra na turniru, već samo iz zabave!" uzvikuje. "Zanimljivo je, uzbudljivo je, zabavno je! Ako izgubiš partiju, možeš odmah da uzvratiš. To je prava igra, u doslovnom smislu reči, i igraš protiv konkretnog protivnika, pokušavajući da iskoristiš više od njegovih šahovskih slabosti."

Zato mi se zaista sviđa ideja o Random šahu, jer bi to moglo vratiti šah njegovoj izvornom smislu kao igri i ne bi bilo ove monstruozne pripreme otvaranja. Ali čak i ako ljudi počnu da igraju ovakav šah, ipak je teško da zamislim sebe ponovo da sjedim za šahovskom tablom...

Zadivljujuća ličnost, prepuna energije i talenta. Ali takođe i ranjiva

Levitina (u sredini) u karakterističnom stavu, analizira sa Ketevan Arakhamiom (lijevo) i Svetlanom Prudnikovom (desno)

"Šah nije baš prilagođen ženskoj prirodi, kao ni beskrajna borba koja je karakteristična za ovaj sport. Za šah su potrebne mnoge jake osobine koje su mnogo rjeđe kod ljepšeg pola nego kod muškaraca – želja za igrom, stalna potreba da se nešto dokazuje, snaga, žar. Možda je zato većina žena a šahu od muškaraca. Šah je vrlo surov i tragični element šaha je cijena grešaka. Možete igrati odlično nekoliko sati, graditi zgradu, ali jedna greška vodi do katastrofe i zgrada se ruši... Ti momenti stvaraju dodatnu nervoznu napetost. Većina žena jednostavno nema snage za takve psihološke podvige.

Plus, žene imaju veći strah od poraza. Svaka koja je ravnodušna prema porazu nikada neće postati vrhunska sportistkinja. Takođe, u šahu se igra u tišini, razgovori tokom igre su zabranjeni, i to morate održavati nekoliko sati zaredom. Znam, znam, ova pravila se često krše, ali ipak. U bridžu je čitava igra usmjerena na razgovor. Druženje i imati osjećaj za svog partnera ovde je jednako važno kao i druge osobine, a kod žena je ovaj osjećaj razvijen, možda čak i više nego kod muškaraca."

U posljednjim godinama u Sovjetskom Savezu, jednostavno je živjela kako je morala i igrala bridž. "Kada me nisu pustili da idem na Interzonalni turnir u Brazilu 1979. godine, nisam bila razočarana. Ako su rekli ne, to je značilo da će biti više vremena za bridž. Naravno, svi oko mene su otišli, a ja nisam otišla ranije jer sam generalno spora u donošenju odluka, i život je išao dalje, iz dana u dan..."

"Posljednje dvije godine prije nego što sam napustila Sovjetski Savez, nisam učestvovala na šahovskim turnirima, jer sam polako završavala svoju karijeru. Mnogo godina ranije, učestvovala sam na turniru na kojem je igrala Valentina Borisenko. Veoma dobro pamtim kako sam pripremala svoje prijatelje za partije protiv nje; slika ove starije žene čija bi se pozicija srušila nakon petog sata igre često se pojavljivala pred mojim očima, i još uvijek je mogu jasno vidjeti danas."

U to vrijeme Irina Levitina je sebi obećala da će igrati do 35. godine i da će tada stati. Prestala bi s tim, bez obzira na to koliko bi je to koštalo. Kada je igrala protiv Judit Polgar na Olimpijadi u Solunu 1988. godine, Judit je imala 13 godina, a Levitina je shvatila da je skoro tri puta starija od nje. Bio je to njihov jedini susret, koji je završio remijem. Levitina je tada razmišljala: "Tri puta sam starija od ove djevojčice. Tri puta 1."

Irina Levitina imala je 36 godina kada je došla u Ameriku. "Nisam imala pojma šta ću da radim, ali sam sigurno znala da neću igrati šah. Međutim, nije to bilo kako sam planirala."

Jedan turnir je dolazio, pa drugi, tako je to išlo. Osvojila sam nacionalno prvenstvo tri puta, ali uglavnom sam tamo igrala zbog novca.

„Igrala sam svoju poslednju partiju na kandidatskom turniru u Šangaju 1992. Ako me sudite prema mom relativnom plasmanu nakon tridesete godine, taj turnir je bio najbolji u mom životu u pogledu nivoa moje igre. Posle toga je došlo do kratkog spoja u sistemu. Učestvovala sam na još jednom američkom prvenstvu, ali to se ne može nazvati igranjem: svima sam nudila remi čim bi izašli iz otvaranja, a onda bih odigrala bilo koji potez na tabli. Bilo je potpuno proizvoljno. Nasumično. I bilo je jasno da moram stati.

Zato što ovi nasumični potezi nisu bili stvarno nasumični. Nešto nije funkcionisalo. Moji poslednji turniri bili su pravo mučenje za mene i postepeno sam počela da mrzim šah. Sada je očigledno da nisam mrzila samu igru, mrzela sam sebe u njoj, ali tada nisam bila svjesna tih suptilnosti."

„Naravno, teško je opovrgnuti da energija opada sa godinama, i bilo bi glupo poreći da um takođe stari, inače bismo još uvek igrali šah na istom nivou kao ranije. Ali to apsolutno ne znači da osoba ne može da razmišlja. Prije bi to značilo da jednostavno ne želiš, postaješ lijen, samo moraš da uložiš više truda da se natjeraš da uradiš bilo šta. Većina šahista postaje intelektualno i emotivno stara u relativno mladim godinama, kada su njihovi uspjesi i poštovanje ljudi iza njih.“

Ali je teško izvući se iz te močvare, mogućnosti su ozbiljno ograničene.
"Godine su značajne i u bridžu, ali ne toliko kao u šahu.
U bridžu ne postoji pojam čuda od djeteta i nikada ne može postojati. Nije baš preporučljivo da vrlo mala djeca igraju bridž, a prije osamnaeste godine niko ne uspijeva dosegnuti iole pristojan nivo. Zbog toga se u bridžu smatraš juniorom sve do 25. godine, a nekad je to bilo i do tridesete.

Bridž igrači obično počinju da slabe u kasnijem dobu nego šahisti, i to ne tako naglo. Procijenila bih da se to događa negdje oko šezdesete za žene i 65 za muškarce. Tako da se u bridžu, mislim na takmičarski bridž, može igrati mnogo duže nego u šahu."

Godine 1997. Irina Levitina i Diana Tulman su osnovale šahovsku školu. Diana je majstori iz Moldavije koja je studirala na Lenjingradskom politehničkom fakultetu. Počeli su od nule, a škola je postupno rasla i danas ima mnogo učenika i učitelja.

"Diana se bavi svim organizacijskim aspektima, vrlo je energična, ja to jednostavno ne mogu. Ja radim tamo tri ili četiri puta nedjeljno, imam fleksibilan raspored, mogu preskočiti ili odložiti čas kad god želim, ali ne zloupotrebljavam to. Mogu uzeti odmor na nedjelju ili dvije i otići na turnir. Naravno, na turnir u bridžu."
"U školi volim da radim sa djecom čiji je rejting oko 1000-1200, ponekad i sa jačima, ali to mi manje odgovara, jer njihovi roditelji ponekad ometaju, a među njima ima i vrlo ambicioznih. Na časovima se osjećam sigurno. Mala djeca su inteligentna, vidiš im svjetlucanje u očima kad im nešto padne na pamet. Na sreću, nijedno od njih neće postati šahista, ali to im je korisno za opšti razvoj."

Irina Levitina ne posjeduje nijednu šahovsku knjigu, jer je sve svoje knjige i posljednji šahovski set dala školi. Zadržala je samo dvije sveske pune partija. "S vremenom su se moji osjećaji ublažili, prebrzo sam upotrijebila riječ 'mržnja' u vezi sa šahom, još uvijek to osjećam, ali, na sreću, sve manje i manje. Ipak, još uvijek nisam došla do toga da čitam šahovske časopise; ako mi neki dođe, jednostavno ga bacim u kantu neotvoren."

Prilagodila se vrlo dobro svom novom okruženju, ali s vremena na vrijeme se prisjeća svog života u Sovjetskom Savezu. Čini se da su i tamo njeni osjećaji postali blaži. "U Sovjetskom Savezu smo svi bili siromašni. Novac nije igrao nikakvu ulogu, samo su prevaranti imali novca, a ljude smo ocjenjivali prema njihovim ljudskim osobinama i intelektu. Jedva smo gledali televiziju, osim sportskih programa, a sve što je preostalo bilo je druženje i razgovori. Nisu to bili razgovori o tome koji je najbolji odmor, Bermuda ili Bahami."

"Čitali smo i diskutovali o knjigama, a u užem krugu smo se bavili i politikom. Iako sam ja lično više bila igrač nego čitač, da tako kažem.
Tamo je bilo i nenormalnih ljudi, naravno. Većina je bila nenormalna, ali nisam se družila samo s njima. S petnaest godina sam već učestvovala na takmičenjima za odrasle, i ono što sam tamo čula nije imalo nikakve veze s onim što su nas učili u školi. Među šahistima je bilo dosta intelektualaca, uglađenih ljudi koji bi u svakoj normalnoj zemlji radili nešto drugo.“

"To je postalo posebno očigledno u Americi. Sjećam se da sam igrala u nekom šahovskom klubu, i pogledala oko sebe i vidjela da su to sve imigranti, i to još neki čudni ljudi..."
„Divno je što braniš šahiste i kažeš da među njima nema manje interesantnih ljudi nego među širim društvom, ali možda ipak nema potrebe da braniš šahiste zbog toga? Sjećam se veoma dobro koliko sam zahvalna šahu i ljudima koje sam upoznala kroz šah. Među njima su bili alkoholičari, obespravljeni, doušnici i obični ološ, ali su tu bili i ljudi s kojima sam se upoznala i koji su definisali to ko sam danas, kako živim, o čemu razmišljam, ko su moji prijatelji.“

Levitina tvrdi da ne idealizuje život i nije nostalgična, ali kaže: „Postojalo je nešto dobro tamo što nemam ovdje.“

Irina Levitina je počela pušiti u mladosti i nikada nije voljela da šeta. Umjesto da ide u šetnju tokom šahovskog turnira u starim sovjetskim danima, jednostavno bi otvorila prozor. U tim prilikama svečano je obavjestila svog sekundanta: „Idemo u šetnju“, nakon čega bi širom otvorila bočni prozor, pa zatim i glavni. Četvrt sata kasnije usledila bi nova komanda: „Šetnja je gotova!“ i zatvorila bi prozor.

Nije se potpuno odrekla pušenja. „Pušim malo“, kaže, „možda kutiju dnevno, ali kad sjednem za računar, moja automatska reakcija je da zapalim cigaretu. Potpuno sam indiferentna prema hrani, ali imam jednu slabost: čokoladu.“

"Ako imam kutiju pri ruci, mogu pojesti čitavu kutiju... " U prvim godinama u Americi pratila sam evropski fudbal, ali sam kasnije prestala. Shvatila sam da, ako nemam s kim da podijelim svoje utiske, ne uživam u tome. Tako sam ostavila i hokej na ledu. Mogu da pričam o tome jer je to i američki sport. Ne, nemam omiljeni tim, jednostavno volim lijepu igru. Ne volim mnogo televiziju, čitam knjige. Prolazim kroz faze - čitam žudno, pet knjiga za redom, a onda ponekad ne pročitam ništa. Koji žanr? Misterije, gotovo uvijek misterije. Na engleskom i na ruskom. Na engleskom, Erle Stanley Gardner i Dick Francis. Ne, nemam nikakvih problema sa jezikom, nedavno sam čak počela razmišljati na engleskom, a samo ponekad na ruskom. Zanimljivo je da u žanru misterije ima mnogo spisateljica.

Čitala sam Ruske siluete s velikim interesovanjem. Fantastično je kako možete pronaći dobru stranu čak i kod vrlo neprivlačnih ljudi. Bilo mi je žao kada sam čula za smrt Gipslisa, stalnog kapitena ženske reprezentacije. Najnezaboravniji put, a možda i najzanimljiviji u mom životu, bio je 1974. godine – na Olimpijadi u Kolumbiji. To je bila poslednja ženska Olimpijada, jer su se naredne održavale zajedno sa muškom. Petoro nas je otišlo: Nona Gaprindashvili, Nana Alexandria i ja, te treneri Konstantinopoljski i Gipslis. Proveli smo tri nedjelje u Medeljinu, zatim nedelju dana u Bogoti sa ekskurzijama svaki dan, plus dva zaustavljanja u Njujorku na putu tamo i nazad. Tada sam tek napunila dvadeset..."

„Sve je bilo tako poznato i stabilno u šahovskom svijetu: uređen sistem, a svjetski šampioni su zaista bili najjači šahisti svog vremena, sve je bilo kako treba, i nikada mi nije padalo na pamet da bi moglo biti drugačije. Onda se sve potpuno okrenulo. To je apsurdno za nas, ali mladi ljudi ne mogu ni da shvate kako je moguće igrati bez računara. Za njih smo mi dinosauri koji igraju igru koja se zove 'šah', ali to ima vrlo malo zajedničkog sa igrom koju oni igraju danas. Međutim, prije mnogo godina mi smo bili isti. Ja, barem, gledala sama na takozvane starije sa arogancijom mladosti, a oni su vjerovatno osjećali isto što sada osjećam ja.

Svake godine idem u Evropu. Moja majka, sestra i nećak žive u Berlinu. Uopšte volim Evropu, osjećam se odlično na tihim ulicama. Ali ništa me ne povezuje sa Rusijom. Posljednji put sam bila tamo 1996. godine i ne vidim sebe u toj zemlji u skoroj budućnosti. Zašto? Svi su već umrli ili emigrirali; neki u Ameriku, neki u Njemačku, neki u Izrael."

„Bridž je potpuno legalan u Rusiji sada, svako može da ga igra, ali skupo je putovati na turnire. Iako su se pojavili mnogi novi Rusi, mladi ljudi sa dobrim mozgovima i mnogo novca. Srela sam ih nekoliko na Svjetskim šampionatima i Olimpijadama. Među njima ima svih tipova ljudi, ima simpatičnih i neprijatnih ljudi, kao i svuda.

Ruskinje su pobijedile na Olimpijadi u bridžu 2004. godine u Turskoj. To je bio njihov prvi neočekivani i veliki uspjeh. Iskreno ću priznati da sam entuzijastično navijala za njih kada su igrale u finalu protiv mojih Amerikanaca.

U novembru 2005. godine, u Estorilu, Portugalu, gdje je prije šezdeset godina Aleksandar Aljehin proveo svoje posljednje dane, održano je Svjetsko prvenstvo u bridžu. Irina Levitina je bila jedan od članova američkog tima.

HEIN 
H. Donner (1927–1988)

  U proljeće 1943. godine Max Euwe i njegova porodica, koji su došli iz Amsterdama, borave u malom hotelu u Winterswijku. Rat je u toku, ali se u ovom provincijskom gradiću na istoku Holandije gotovo uopšte ne osjeti. Bivši svjetski šampion pristaje da odigra partiju šaha s nevjerovatno mršavim tinejdžerom iz Haga, koji je naučio da igra šah prije samo osamnaest mjeseci. Nakon ručka postavili su figure u zadnjoj sobi hotela. Igrači su izvlačili boju figura, kako je to uobičajeno, s jednim od njih koji je sakrio bijelog i crnog piona u šakama, i partija je počela.

Dječak je igrao bijelim figurama i otvorio je partiju na način kako će otvarati šahovske partije čitavog života – pomicanjem pješaka ispred dame. Sačuvan je zapis partije: Slovenska odbrana, varijanta koja se često koristila u mečevima za svjetsko prvenstvo između Aljehina i Euwea. Dječak je pružio uporan otpor bivšem svjetskom šampionu i kapitulirao tek u četrdesetom potezu, duboko u završnici. Bilo je očigledno da je napravio iznenađujući napredak za godinu i po, a riječi koje je Euwe rekao njegovom ocu nakon partije: "Vaš sin ima očigledan šahovski talent," nisu bile samo iz kurtoazije.

Ime dječaka bilo je Hein Donner.
Johannes Hendrikus Donner rođen je 6. jula 1927. godine u Hagu. Kada je bio mali, porodica ga je zvala Heini, a kada je odrastao, Hein. Jako bi se ljutio ako bi ga nazvali nekim drugim imenom. "Zapamti," uvijek je govorio, "moje ime je Donner, a za mojih nekoliko prijatelja - Hein; niko me nikada ne zove Jan ili Jan Hein, i ne želim da me iko tako zove."

Donnerovi su bili vrlo religiozni protestanti, a redovno odlazak u crkvu bio je norma. Život u porodici Donner bio je također vrlo strog. Njegov otac bio je ministar pravde, a nakon rata postao je predsjednik Vrhovnog suda, vrlo poznata ličnost u zemlji, član udruženja apstinenata, a alkohol je bio apsolutno zabranjen u domu Donnerovih u Hagu.

Kada je Hein imao osam godina, ušao je u dnevnu sobu i saopštio svom ocu: "Ljudi potiču od majmuna, a ne od Adama i Eve. To je jednostavno nemoguće." Njegov otac je bio bijesan. Nije tada shvatio da je ova izjava samo uvod u mnoge teškoće sa njegovim najmlađim sinom, nedostatak razumijevanja između njih i dugačke rasprave koje će trajati čitav njihov život.

Hein je naučio da igra šah kada je imao četrnaest godina – vrlo kasno prema današnjim standardima. Donnerova prva šahovska knjiga bila je Ujak Jan uči svog nećaka šahu, Euweova knjiga za početnike koja je na pristupačan način učila glavne principe šaha. Hein je nabavio džepnu šahovsku garnituru koju je koristio tokom nastave u školi, analizirajući pozicije i igrajući partije iz novina i časopisa. To je ubrzo dalo rezultate: njegove ocjene u školi su naglo opale. Najslabiju ocjenu je imao iz njemačkog jezika, iako je kod kuće ovo objašnjavano kao čin protesta protiv okupacije zemlje.

Nakon oslobođenja Holandije 1945. godine, Donner je pozvan u vojnu službu, ali je bio oslobođen služenja - bio je visoki mladić sa tankim prsima, strašno visok – nešto manje od dva metra – i težak samo 60 kilograma, što je ostavljalo žalostan utisak.

Te iste godine Hein je došao u Amsterdam. Oni rijetki ljudi koji ga se sjećaju iz tog vremena govore o vrlo tihom, ozbiljnom mladom čovjeku koji se pojavljivao na službenim turnirima u trodijelnom odijelu sa kravatom, odgovarajući na sva pitanja ljubazno i strogo prema etici sa: "Da, gospodine. Ne, gospodine. Apsolutno tačno, gospodine." Ovaj period trajao je oko godinu dana, a postepeno je postao Donner o kojem su svi pričali, onaj čiji postupci i aforizmi nisu ostavljali nikog ravnodušnim, Donner kojeg su se sjećali svi koji su ga poznavali, uključujući i mene.

Isprva je Hein želio da studira medicinu, ali je, sledeći porodičnu tradiciju, ipak odabrao pravo. On je pripadao posleratnoj generaciji mladih ljudi u Zapadnoj Evropi koji su izgubili vjeru ne samo u crkvu, već i u društvo koje je dozvolilo da se dogodi takav monstruozan rat i koje je funkcionisalo tako nepravedno. Našao se u emancipiranom svijetu posleratnog Amsterdama krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina: studije koje nisu bile previše naporne, strasti, besane noći, beskrajne rasprave o svemu i - šah.

Šah je zauzimao vrlo istaknuto mjesto u životu ovog mladog studenta. Glasine da je, umjesto što proučava nijanse rimskog prava, Hein čitav dan i noć provodio za šahovskom tablom igrajući blic partije u kafiću doprle su čak do roditeljskog doma, ali kako bi se opravdao, Hein je koristio argument da su svi Donnerovi majstori – u Holandiji se ova titula dodjeljuje onima koji završe pravni fakultet na univerzitetu – a on je planirao da postane velemajstor!

Odrastao je na tim beskrajnim blic partijama, na praktičnoj igri, i počeo je sve češće pronalaziti novitete u otvaranjima, prateći šta se dešava na susjednim tablama tokom turnira.

Turniri? Oni su počeli kasnije; do devetnaeste godine odigrao je samo jedan ozbiljan turnir – Wijk aan Zee Hoogoven turnir, u trećoj grupi, i završio negdje u sredini tabele.

Sledeće godine u Wijk aan Zeeu već je igrao u grupi rezervnih majstora, u kojoj su učestvovali svi mladi i najperspektivniji holandski šahisti. Devet od devet!

Šta je sam Donner mislio o ovom rezultatu, samo po sebi je očigledno.

Donner je postigao svoj prvi veliki uspjeh 1950. godine. Glavni Hoogoven turnir završio je senzacionalno: pobjedu je odnio mladi debitant, prva tabla drugog tima dugogodišnjeg šahovskog kluba DD iz Haga – Hein Donner. Najveće iznenađenje bilo je to što je, prije nego što je turnir počeo, Donner, koji do tada nije imao značajne rezultate, bio potpuno uvjeren u svoj uspjeh. Te osobine – optimizam i samopouzdanje, koje su se često manifestovale kao hrabrost ili drskost – već su ga oštro izdvajale od ostalih holandskih šahista tog vremena.

Na tom turniru Donner je prvi put nadmašio Maxa Euwea, koji je u tim godinama stajao na nedostižnom vrhu holandskog šahovskog svijeta.

Donner je tada glasno proglasio sebe prvim profesionalnim šahistom u Holandiji, ali kao profesionalac zarađivao je vrlo malo. Nagrade na turnirima nisu bile velike, a nije se uvijek moglo računati na pobjedu. Njegova zarada dolazila je od simultanki i šahovskih kolumni u novinama i časopisima. U to vrijeme niko nije ni sanjao o tome da postane profesionalni šahista, pa je čak i Euwe ponekad igrao na turnirima gdje bi nagrada bila set srebrnih kašika.

Iako je Donner sebe nazivao profesionalcem, njegov pristup igri i priprema za turnire – ako je uopšte i bilo pripreme – ostali su tipično amaterski. Neki su čak tvrdili da je bilo perioda kada kod kuće nije imao ni šahovski set.

Četvrt stoljeća kasnije, tokom Šahovske olimpijade u Nici, Donner je prišao polici sa šahovskim knjigama i, ugledavši Šahovski informator, počeo ga listati. "Zanimljivo," rekao je, "evo knjige gdje možeš pronaći sve aktuelne partije, raspoređene po otvaranjima. Možeš pogledati partije svog protivnika ili neku varijantu koja te zanima. Nevjerovatno!"

Jugosloveni su već osam godina izdavali Šahovski informator...

Nacionalna šahovska federacija smatrala ga je crnom ovcom. Nije dobijao ni dinar za igranje na olimpijadama; budući da je bio profesionalac, u očima zvaničnika nije nigdje radio, dok su ostali članovi tima bili učitelji, inženjeri ili službenici, pa su dobijali naknadu za gubitak prihoda.

Donner je postao velemajstor 1959. godine, u vrijeme kada je u cijelom svijetu bilo samo 57 nosilaca ove najviše šahovske titule, od kojih je dvadeset živjelo u Sovjetskom Savezu. U Zapadnoj Evropi bilo je svega osam velemajstora, pa je Donner uvijek dobijao mnoštvo poziva za turnire.

Tokom tih godina mnogo je igrao. Godina 1963. bila je jedan od vrhunaca njegove karijere. Donner je pobijedio na jakom Hoogoven turniru, ispred Averbaha, Bronštajna i osam drugih velemajstora. "Naravno," rekao je tada drugoplasirani Bronštajn, "ako je Donner raspoložen i želi da igra, može igrati veoma dobro."

U tom periodu Donner je tri puta osvajao šampionat Holandije, redovno i uspješno nastupao na jakim turnirima u Wijk aan Zeeu, Amsterdamu, Minhenu, Dablinu i Ostendeu te briljirao na prvoj tabli Evropskog prvenstva u Hamburgu. Međutim, bilo je i padova, pa čak i neuspjeha, kao što je 1966. godine, kada je završio posljednji na Pjatigorskom kupu u Santa Moniki, gdje su igrali najjači velemajstori svijeta.

Nemilosrdna statistika pokazuje da je od 129 partija koje je Donner odigrao protiv sovjetskih šahista izgubio 54, remizirao 72 i pobijedio samo tri – protiv Smislova, Spaskog i Gipslisa. Nije iznenađujuće da Donner nikada nije igrao na turnirima u Sovjetskom Savezu.

Kada je analizirao svoje partije protiv sovjetskih igrača, što sam imao priliku više puta da vidim, podsjećao je na skromnog učenika, jasno razumijevajući ogromnu razliku u znanju i pripremi između sebe i svojih protivnika. Pokušavao je to prikriti humorom, pa bi, pripremajući se za partije protiv sovjetskih velemajstora, počeo jadikovati svojim prepoznatljivim tonom:

"Smislov? Ako odigra a6 u Španskoj, moj lovac je gotov."
"Botvinik? Kad mi veže skakača svojim lovcem na g4, već sam izgubljen i na kraju ću izgubiti damu."

Donnerova prva supruga, Irene van de Wetering, igrala je istaknutu ulogu u Provo pokretu. Iako je Hein tada znao reći: "To nema nikakve veze sa mnom, kao Eva Braun, stojim po strani od svega toga," on i njegov prijatelj Harry Mulisch, koji je već tada bio poznati holandski pisac, aktivno su učestvovali u Provo pokretu.

Godine 1966., kada je Donnerova supruga uhapšena tokom jedne od demonstracija, Hein je dao javnu izjavu u kojoj je protestovao, rekavši da će da odbije da igrati na Olimpijadi za zemlju u kojoj se žena može uhapsiti i zadržati u policijskoj stanici na nekoliko sati, dok njeno dvoje male djece čeka kod kuće.

Izvještaji o anarhiji u Amsterdamu i "hrabroj odluci velemajstora Donnera" pojavili su se u šahovskim publikacijama, pa čak i u običnim časopisima u Sovjetskom Savezu.

Ova dešavanja u Zapadnoj Evropi poklopila su se s Praškim proljećem, a kada se Donner našao u Pragu, izvještavao je za nedjeljnik Vrij Nederland (Slobodna Holandija) direktno s mjesta događaja, susrećući se s disidentima i podržavajući pasivni otpor sovjetskim tenkovima.

Godine 1967. Donner je osvojio turnir u Veneciji, ispred tadašnjeg svjetskog šampiona Petrosjana i nekoliko drugih velemajstora. Sam pobjednik reagovao je na svoj uspjeh na više nego filozofski način.

"Pobijediti na takvom turniru, dame i gospodo, to se jednostavno događa. Šah će uvijek biti igra slučaja," napisao je Donner. Ova tema često se može naći u njegovim napisima: "Pobjeda u partiji čistom srećom donosi mnogo više unutrašnjeg zadovoljstva nego pobjeda koja je rezultat vašeg igre," rekao je više puta.

Donnerova pobjeda u Veneciji imala je potpuno neočekivani nastavak. Gradska uprava, koju su dominirali komunisti, anticipirajući sigurnu pobjedu Petrosjana, uvela je posebnu nagradu, osim uobičajenih: zlatnu gondolu s 24 dijamanta. Po povratku u Holandiju, Donner je iznenađujuće izjavio na televiziji uživo: "Ovu nagradu ću donirati Crvenom krstu u Vijetnamu. Lično nemam ništa protiv ako kupe oružje novcem koji su dobili, jer Amerikanci nemaju pravo da budu u Vijetnamu."

Ova impulsivna izjava vjerojatno je bila reakcija Donnera na zabranu televizijske stanice, koja mu je bila postavljena prije intervjua, da raspravlja o eksplozivnoj temi Vijetnamskog rata. Vijetnamski rat bio je u svom zenitu, a iako su anti-američke demonstracije buktale u svim evropskim prestonicama, a Donner i njegov prijatelj Mulisch takođe su išli do američkog konzulata u Amsterdamu s domaćim plakatima, ova izjava velemajstora izazvala je oštru reakciju. Donnerova kolumna u časopisu Elsevier odmah je otkazana zbog njegovih napada na zemlju koja je bila saveznica Holandije. Urednik drugog časopisa za koji je Donner pisao, De Tijd (Vrijeme), želio je da uradi isto, a jedino je posredovanje njegovih novinarskih kolega spasilo ga od takve mjere.

Vrijedno je napomenuti da se gradska uprava Venecije predomislila i na kraju nikada nije poslala gondolu s dijamantima u Holandiju.

Na međunarodnim turnirima 1950-ih, Donner je upoznao Ludeka Pachmana, koji je tada bio odani komunista, a nakon njihovih diskusija Donner je rekao: "Nikada neću kročiti u komunističke zemlje." Ovo je bio njegov stav sve do dolaska Fidela Castra na vlast na Kubi. U šezdesetim i sedamdesetim godinama, riječ Kuba je uzburkivala srca ljevičara u Zapadnoj Evropi. Za one koji su bili razočarani socijalizmom u sovjetskom stilu, pojavio se drugi model, 'pravi' socijalizam.

Kada je Donner prvi put igrao na Kubi 1964. godine, Ernesto 'Che' Guevara, veliki obožavalac šaha, često je dolazio na turnir. Donner je kasnije pričao da je jednom igrao protiv Chea i čak se sjećao otvaranja - Caro-Kann - ali kako je napisao: "Usprkos mojim najboljim naporima, nisam uspio rekonstruirati ostatak partije."

Deseci hiljada oduševljenih obožavalaca sanjali su o posjeti "Ostrvu slobode", i mnogi od njih su zaista otišli na Kubu, jer je Fidel Kastro bio "dobar komunista", pa je Kuba bila sveta, a zapadni intelektualci su morali braniti ostrvo, graditi nove kuće i sjeći šećernu trsku. Harry Mulisch i Hein Donner takođe su pali pod čar "komunizma s osmijehom" i bili fascinirani šarmantnim i harizmatičnim kubanskim vođom. Ali, za razliku od Mulischa, koji je tvrdio da su na Kubi čak i životinje ljepše, a ptičji pjev jasniji nego u drugim zemljama Latinske Amerike, Donner je brzo shvatio da je sve u zemlji trulo i na ivici raspada. No, upravo je zbog toga bilo neophodno pomoći.

Istina, rad njih dvojice s mačetama u rukama, što je zabilježeno na fotografijama koje su objavljene, nije dugo trajao; prijatelji su gotovo čitavo svoje vrijeme provodili na bazenu hotela Nacional, raspravljajući o sudbini kubanske revolucije sa svojim istomišljenicima.

Za mnoge ljude u Holandiji, a posebno u Sovjetskom Savezu, Donnerovo učešće u demonstracijama vezanim za Kubu ili Vijetnam bilo je dovoljno da ga proglase komunistom; za druge je bio anarhista, što je bliže istini.

Korčnoj, koji ga je nazvao "ljevičarskim socijalistom", prisjeća se kako je Donner, ljut zbog ponašanja holandske vlade u vrijeme Provo pokreta, želio zatražiti politički azil u Sjedinjenim Američkim Državama, što ga je zbunjivalo, s obzirom na to da je riječ o zemlji čijoj se politici Donner javno protivio u više navrata. 

Profesor i šahovski majstor Johan Barendregt nazvao je Donnera fašistom, iako  je u isto vrijeme dodao da je on "najljubazniji fašista kojeg je ikada upoznao". Objasnio je da se to odnosi na Donnerov stil rasprave, kada bi podigao glas za nekoliko decibela pokušavajući uvjeriti sagovornika u svoje mišljenje.  Pa ko je on zapravo bio? Mislim da, ako bismo Donneru mogli dati bilo kakvu etiketu, onda bi to vjerovatno bila "anti-antikominista".

Nije volio ljude koje je, prema svom porijeklu i odgoju, trebao smatrati svojim vršnjacima, ali koji nisu previše razmišljali o metodama za rušenje komunizma, tvrdeći da su u borbi protiv tog zla sve metode opravdane. "Sve što je loše za crvene, dobro je za mene," rekao je Nabokov, ali Donner nije mogao da dijeli to mišljenje. 

Izuzetno je cijenio Orwella, ali nema sumnje da mu se ne bi svidjelo što je pisac dostavio britanskoj obavještajnoj službi popis komunističkih propagandista, na kojem su bila imena Chaplina, Redgravea, Priestleyja i još 35 drugih kulturnih ličnosti. Donner je pridavao veliku važnost moralnim principima – stav koji je teško uskladiti sa stvarnošću politike, bez obzira na njenu ideologiju.  U njemu se spajala kombinacija protestantskih i ljevičarskih ideja i ideala – što nije tako rijetka kombinacija – kao posljedica njegovog odrastanja u Hagu i studentskih godina u Amsterdamu.

Prvi put sam vidio Donnera nekoliko dana nakon mog dolaska u Holandiju, u oktobru 1972. godine. S televizijskog ekrana gledala su me lica dvojice velemajstora koje sam prepoznao s fotografija – Donner i Pachman. Aktivni učesnik Praškog proljeća, koji je proveo neko vrijeme u zatvoru, a zatim dobio dozvolu da napusti zemlju, zaustavio se u Holandiji na putu za Njemačku.  Tada nisam mogao pratiti detalje političke rasprave koja je izbila između velemajstora, ali bilo je jasno da Pachman optužuje svog protivnika za ljevičarske simpatije, dok ga je Donner podsjećao na njegovo vlastito, vrlo aktivno članstvo u Komunističkoj partiji i ozbiljno sumnjao u njegovu iznenadnu konverziju na katoličanstvo i disidentstvo.

Godine 1973. odigrao sam nekoliko turnirskih i trening partija s Donnerom i tada smo se bolje upoznali. Te iste godine preselio sam se u Amsterdam i postao član kluba De Kring – kluba u centru grada, blizu Leidsepleina, čiji su članovi uglavnom bili ljudi "slobodnih profesija" – glumci, umjetnici, novinari, muzičari i šahisti. Za učlanjenje mi je bilo potrebno nekoliko preporuka, a jednu od njih dao mi je Donner.  Donner i ja često smo putovali po Holandiji, zajedno održavajući šahovske simultanke u raznim gradovima i selima ove male zemlje. Gotovo uvijek smo putovali vozom, ali nekoliko puta išli smo mojim mini morisom. Donner iz principa nije vozio. "Ja nisam šofer, ne sjedam za volan," ponavljao je više puta.

Obično bismo se sastajali na Centralnoj stanici u Amsterdamu; bilo ga je teško ne primijetiti s visinom od gotovo dva metra. Hein bi sa sobom donosio gomilu novina i časopisa, koje bi ostavljao u vozu nakon što bi ih pročitao. Osim holandskih novina, čitao je i njemačke i engleske dnevne listove. Mislim da je iznos koji je trošio na te novine bio otprilike polovina cijene njegovih prilično pohabanih, ali nekada kvalitetnih čizama, koje je uvijek nosio, premda ga to uopšte nije zanimalo. 

Bio je čovjek duše, a svoje tijelo otvoreno je zanemarivao.  "Trebao bi nositi rukavice, Heine," primijetio je jednom njegov prijatelj Harry Mulisch, gledajući sa sažaljenjem njegove ruke koje su se plavile na hladnoći iznenadnog februarskog mraza. Hein, koji je upravo raspravljao o filozofiji Heideggera, prekinuo je svoj monolog; nije odmah shvatio značenje tih riječi, ali izraz na njegovom licu bio je nedvosmislen: kako uopšte možeš razmišljati o takvim trivijalnostima?  U meni je pronašao zahvalnog slušaoca koji se nije bojao da postavlja pitanja o istoriji Holandije, holandskoj književnosti i mnogim, mnogim drugim temama o kojima nisam znao ništa. Posebno je uživao da mi objašnjava nijanse holandskog jezika.

Strpljivo i s uživanjem odgovarao bi na moja pitanja, jer je to bila njegova uloga. "Nije u mom karakteru da slušam druge, navikao sam da ja govorim," često bi ponavljao. I, donekle zahvaljujući njemu, u tim godinama koje sam proveo pored njega, nisam toliko postao Holanđanin koliko "Amsterdamer", što nije nimalo isto. "Hvaljen neka je Bog, mi ne živimo u Holandiji, već u Amsterdamu," znao bi reći Donner.

Nakon što bi simultanka  bila završena, Donner bi želio što brže da stigne  kući u Amsterdam, ali smo se pridržavali pristojnosti, pa bi, u automobilu koji nas je vodio do stanice, Donner, pokušavajući održati razgovor s lokalnim šahistima, često ljubazno pitao: "Koliko članova ima vaš klub?" I bez obzira na odgovor, primijetio bi, gledajući pravo ispred sebe kroz vjetrobran: "Hm, hm... Četrdeset i četiri - nije loše, u redu je, nije loše." Ili, nakon što bi postavio potpuno besmisleno pitanje o tome koji dan u sedmici se klub sastaje, zastao bi, a potom, klimajući glavom u odobrenju, rekao: "Petak – pa, pa," ili "Četvrtak – odlično, odlično."

Ponekad je simultanka  trajala duže, pa smo morali prenoćiti u hotelu. Hans Ree prisjeća se jednog takvog događaja: "Nakon simultanke u jednom malom gradu negdje na sjeveru zemlje, Donner, ja i još neki šahisti sjedili smo u lokalnoj kafani, a razgovor je trajao dugo nakon ponoći. Vlasnik lokala, skupljajući hrabrosti, rekao je Donneru da mu je lično  velika čast da primi goste iz glavnog grada, ali da će biti problema ako policija vidi da je kafana otvorena nakon ponoći."

"Odmah ćemo to riješiti," obećao je Donner. "Imate li telefonski imenik?" Birajući broj gradonačelnika, Donner se predstavio i zamolio gradonačelnika da uputi svoje podređene da naprave izuzetak za tu veče. "Gospodine Donner," odgovorio je gradonačelnik, "vrlo mi je drago što vas poznajem, jer sam bio prijatelj vašeg oca, ali on nikada ne bi sebi dozvolio da zove nekog u dva ujutro, posebno sa takvim pitanjem," na što je Hein morao priznati da, stvarno, njegov otac nikada ne bi to učinio.

Donner je neprestano pušio, nekoliko kutija cigareta dnevno, uvijek Chesterfield. Tokom partije pepeljara pored njega na stolu brzo bi se napunila opušcima, a dječaci na demonstracionim tablama morali su je nekoliko puta isprazniti. Ulazeći u De Kring, prvo bi provjerio džepove svoje jakne i pantalona: jedan, dva, tri, četiri, osiguravajući se da su tu četiri paklice cigareta, zalihe za veče – da je spreman.

Nijedno veče nije prošlo, naravno, bez pića, a mogao je popiti mnogo, najčešće rum i koka-kolu; postojali su periodi u njegovom životu kada je konzumirao ogromne količine ovoga, ali ponekad bi sebi dao pauzu i pio samo mlijeko.

"Jesi li pročitao Solženjicinovo pismo u novinama jutros?" pitao je Hein Donner Genna Sosonka prije nego što je odigrao svoj prvi potez u partiji u Eindhovenu, 1973.

Donner, kakvog ga je svi znali: puši Chesterfield cigarete za šahovskom tablom. Njegove pepeljare morali su se prazniti više puta tokom partije.

Na trening kampu u Apeldoornu, prije Olimpijade u Haifi 1976. godine. Gore, s lijeva na desno: Hans Ree, Hans Böhm, Gert Ligterink, Hein Donner, Rob Hartoch, Viktor Korčnoj. Ispod: maser, Jan Timman, Hans Bouwmeester i Genna Sosonko. Donner: "Ne podnosim fudbal. Jedini sport koji volim je razgovor."

Donner uronjen u misli tokom važnog meča na Olimpijadi u Luzernu, 1982. godine, kratko vrijeme prije nego što je doživio moždani udar.

Jednom smo morali odigrati partiju s ljudskim figurama u gradu Leeuwarden. "Možeš li naći nešto odgovarajuće?" pitao me Donner dan prije. Uglavnom, takve vrste partija gotovo se nikada ne igraju, a obično završavaju remijem nakon lijepih žrtvovanja i masovnih razmjena. Odabrao sam jednu od manje poznatih partija između Aljehina i Bernsteina, a Hein mi je rekao da je sve savršeno zapamtio nakon što je samo bacio pogled na nju u vozu.
Kada je došlo vrijeme za partiju, sjeli smo u tornjeve nasuprot jedan drugome, i partija je počela. Neko vrijeme je sve išlo prema pripremljenom scenariju. Ali, neposredno prije kombinacije koja bi dovela do nestanka svih topova i pješaka koji su besciljno stajali, razgovarajući tiho međusobno, Donner je počeo ozbiljno da razmišlja, i kada su se naši pogledi sreli, a njegov potpuno očajan izraz lica postao jasan, bilo mi je jasno da je zaboravio partiju. Krenuo je sasvim drugim putem, i čak mi je počelo da pada na pamet da je možda počeo da igra  na pobjedu, ali sve je ispalo kako treba i partija je završila remijem na drugi način. U zbrci koja je vladala na tabli, ni jedan gledalac nije primijetio da smo prvo on, a zatim i ja, ignorisali sigurnu pobjedu.

"Igrao sam bolje od Bernsteina i sve je ispalo mnogo efikasnije," rekao je Donner dok smo sjedili u vozu koji nas je vraćao u Amsterdam. "Poznavao sam Bernsteina i Tartakowera. Bio sam s Tartakowerom u Parizu 1947. godine. Živio je u malom hotelu, a njegova soba bila je prilično neuredna. Sam je bio prilično izgubljen i neuredan, ali ni tada nisam puno razmišljao o sudbini šahovskog profesionalca, jer sam imao dvadeset godina, a znaš i sam što dvadesetogodišnjaci misle."

Poznavao je mnoge šahiste predratne generacije: Bogoljubova, Bernsteina, Tartakowera i Samischa, pa čak i igrao s nekima od njih. Jednom mi je ispričao kako je španski velemajstor Arturo Pomar završio svoju karijeru. Igrajući partiju na nekom turniru u Irskoj, Pomar je na polju a6 otkrio "crnu rupu".

Poslao je sve svoje figure na to polje, gdje su ih neprijatelji uništavali jednu po jednu. Španski velemajstor je prevezen u bolnicu u ambulanti, i nikada više nije igrao šah. Donner nikada nije otišao u Sovjetski Savez, i često smo razgovarali o toj zemlji koja više ne postoji. Sviđale su mu se moje priče o zajedničkom stanu u kojem sam odrastao, komšijama, jednoj kupaonici za 30 ljudi, s rasporedom koji je pokazivao imena stanara uz dane u nedjelji kada je bilo njihovo pravo da je koriste, a svidjele su mu se i teme o kojima smo raspravljali u kuhinji zajedničkog stana. Ali, najveći utisak na njega ostavila je moja priča o tome kako sam krajem 1965. godine, na samom početku vojnog roka prije nego što su me poslali u sportsku jedinicu, radio s bokserima, gimnastičarima i biciklistima blizu Vyborga, na putu za Finsku, gradeći kanal. Temperatura je ponekad padala do -40°C, a muški mlazovi urina nisu ni dotakli tlo jer su se pretvarali u ledene kristaliće, zaključio sam svoju priču u duhu Heinovog stila, miješajući stvarnost i fantaziju. "Pustite Gennu na miru," često bi rekao Donner na sastancima tima, kad bih se žalio da se ne osjećam dobro. "Kad je bio u Sovjetskom Savezu, jadnik je morao mokriti  vani kad je bilo 40 ispod nule." Zbog neiskustva sam se isprva protivio, ali ubrzo sam odustao od ovog besmislenog napora, mireći se s nečim što je Donner rekao prijatelju u sličnoj situaciji: "Morate se složiti da je moj pristup ovoj priči mnogo efikasniji."

Tokom Olimpijade u Nici 1974. godine, Donner je sjedio u kafiću s Timmanom, a konobarica je nekoliko puta smješkala zgodnom mladom Holanđaninu s tajanstvenim licem i kosom do ramena. Sledećeg dana na večeri Donner je opisao događaj ovako: "Juče su Jan i ja bili u bordelu. Rekao sam djevojkama da je Jan moj sin i da nema nikakvog iskustva... I znaš što? Djevojke su se počele svađati, nijedna nije željela da puste  drugu. Naravno, Jan nije napravio grešku..."

Na istoj Olimpijadi 1974. godine prvi put sam igrao za nacionalni tim. Donner je tada izjavio da je dolaskom Sosonka u holandski šah pravi profesionalac konačno došao u tim: "Ako su svi prethodno željeli borbu i svih šest članova tima nadalo se da će biti uključeni u četiri slobodna mjesta na listi, sada, kad je kapiten postavio tradicionalno pitanje na sastancima tima ko bi volio da odmori sljedeći dan, Genna, ne dozvioljavajući mu da dovrši rečenicu, odgovarao je da nema ništa protiv."

U Nici je holandski tim izgubio 1-3 u prvom kolu polufinala od slabog austrijskog tima. Jedini sam ostvario pobjedu, a Donner je na večeri rekao: "Žao mi je što si došao u ovako beskorisnu zemlju." No, Holandija  je ipak ušla u finale i završila na petom mjestu. "Da smo bili uspješniji protiv Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, mogli smo otići i dalje," počeo sam maštati. "Sjeti se," rekao mi je Donner, "iz zemlje gdje se bronzane medalje smatraju neuspjehom, došao si u zemlju gdje je peto mjesto u finalu veliki uspjeh, i to ne vrijedi samo za šah. Trebao bi to staviti u svoju lulu, popušiti je i preispitati svoje mentalno stanje."

Jedna od njegovih omiljenih tema za razgovor bila je politika, ali, naravno, nije pripadao nijednoj stranci, jer članstvo u stranci prije svega podrazumijeva partijsku disciplinu, a za njega je sloboda pojedinca bila važnija od svega. Nakon što je Laburistička stranka, kojoj je simpatisao, prvi put osvojila većinu u parlamentu, Donner je nekome rekao: "Zar vas nije sramota glasovati za najveću stranku?"

Jednom je počeo da me ispituje o masovnim hapšenjima i deportacijama čitavih dijelova stanovništva u Sovjetskom Savezu tridesetih godina, i, klimajući glavom sa zadovoljstvom, održao mi je predavanje u kojem je napravio paralelu između tih djela i Nimzowitschove teorije profilakse u šahu, opće tendencije ka odbrani u tim godinama. Slušao sam ga i pomislio: "Moja prošlost je prošlost prošlosti." Shvatio sam da ljudi u slobodnom svijetu nisu razumjeli, niti su mogli potpuno razumjeti, one koji su prošli kroz to vrijeme u istočnoevropskim zemljama, jer je jedino živjeti u tom izolovanom prostoru omogućilo da se shvati cijeli opseg represije. Tako da kad je počeo da priča o politici, nisam mu dao nikakvu popuštanje; kao i svi koji su odrasli u Sovjetskom Savezu, tolerancija nije bila moja najjača osobina.

“Bilo bi dobro za tebe, Hein, da odeš na nekoliko mjeseci – ne treba ti više – u tipičan logor... Usput, jesi li čitao nešto od Kurta Tucholskyja?”
“Ko je to, Hein?”
“Oh, Bože! Oterajte ovog barbara od mene, ovaj čovek ne zna ko je Kurt Tucholsky!” Jednog dana, kada je Donner podigao oči sa svoje knjige, primijetio je u sledećem vagonu voza smeđe-bijelog kolija, koji je elegantno ležao pored svog vlasnika, i bacio je sumnjičav pogled na psa. Mršteći čelo, gurnuo je ruku u džep da uzme cigaretu, a znao sam da će sada ispričati neku priču. “Ne znaš, naravno, ali u porodičnom grbu veoma dugačke linije Donnera postoji slika dva psa kako penju uz planinu. Ovo ti izgleda čudno, jer se Doneri po prirodi plaše od pasa, naročito muški članovi porodice. Nikada nismo imali pse u našoj porodici i, koliko znam, nijedan naš predak ih nije imao. Ili bolje rečeno: ovo se odnosi na onaj dio porodice koji je u svoje vrijeme odlučio da ostane u našoj glupoj staroj Evropi. Međutim, kada je najsiromašniji ogranak emigrirao u Ameriku, stvari su se potpuno promijenile.

“Stručnjaci za američki folklor će znati priču o Donnerovom prelazu. Godine 1846, na početku velike migracije na Zapad, dio karavana pokrivenih vagona sa pionirima zaglavio se blizu Death Valleyja na južnim padinama Stjenovitih planina, na prelazu koji je kasnije nazvan Donner. Nekoliko porodica je moralo da provede zimske mjesece tamo, u nehumanim uslovima, među sniježnim nanosima. Ovo nije tvoj slučaj kada si mokrio pri minus 40."

"Početkom proljeća postalo je jasno da su samo Doneri preživeli ovu zimu. Oni su nastavili svoje putovanje, a na kraju su stigli u Kaliforniju i tamo su bili veoma uspješni. Međutim, ubrzo su počele da kruže čudne glasine, koje, inače, nikada nisu bile negirane od strane moje porodice, a kasnije su i potvrđene specijalističkim istraživanjima, da su moji preci preživjeli samo zato što su jeli svoje drugove u nesreći. Prvo su skuvavali masnu supu od tijela onih koji su prirodnom smrću preminuli, a zatim, stičući ukus za to, prešli su na živu rodbinu i prijatelje u zimskom kampu koji su izgledali više-manje apetitno.”

Zadrhtao sam. 'Detalji nisu sačuvani', i tu se Hein nasmiješio i dodao, 'ali sami razumijete da oni nisu ušli u lonac voljno. Kažu da su i psi bili pojedeni. Mnogo godina kasnije, jedan od prijatelja Fredericka Donnera opisao je mog daljeg rođaka na sledeći način: 'Ogroman, veoma pristupačan čovek koji je bio prijateljski nastrojen prema svima, ali ne bih volio da budem sam sa njim u blizini, u slučaju da ogladni...'. Usput, da li ste znali za psa Berryja Withuisa, koji je imao nadimak FIDE? Jednom, kada sam igrao meč sa Gligorićem u nekom zabačenom mjestu ovdje u Holandiji, proveo sam deset dana zaredom u društvu Gligorića, sudije našeg meča, Withuisa, koji je bio u kontaktu sa spoljnim svijetom, i Withuisovog psa, FIDE-a. Obično je životinja mirno ležala ispod stola, ali ako bih počeo glasno da pričam ili se smijem, FIDE bi prišao, stavio svoju šapu na moje koljeno, a crne oči su ga gledale prekorno i prodorno. Naravno, nije moguće sa sigurnošću reći da li je ovo bila ista rasa pasa koje su moji preci pojeli u Death Valleyu, ali isto tako je nemoguće dokazati da je to bio potpuno drugačiji pas.
Moji preci koji su ostali u Evropi bili su svi pastori. Proveli su čitav dan i čitavu noć sa Biblijom. Nisi mogao da nađeš ozbiljnije, čvršće ljude u čitavoj Holandiji."

Kao i mnogi Holanđani, Donner je imao prilično ironičan stav prema Holandiji i svoje vlastite misli o ovoj temi. "Zemlju se može smatrati zaista zrelom," rekao je, škiljeći očima i pušeći svoju cigaretu, kako je obično činio, "ako je prošla kroz oba svjetska rata 20. stoljeća. Zemlje koje nisu prošle ni kroz jedan od njih ne mogu se ozbiljno shvatiti – u Evropi je to, naravno, Švajcarska. Zemlje koje su prošle kroz samo jedan rat, poput Danske ili Holandije, mogu se smatrati samo poluzrelim. Zato bismo do kraja svojih dana trebali biti zahvalni Njemačkoj što nas je okupirala tokom posljednjeg rata."

Ako bismo prolazili pored polja na kojima je bilo svježe razasuto stajsko đubrivo, podigao bi glavu, udahnuo zrak i rekao: "Holandija, Holandija, prepoznajem te, majko Holandijo!" Nakon jedne takve izjave, pitao sam ga: "Heine, da li ti zapravo voliš Holandiju?" On je škiljio očima i svečano izgovorio: "Oh, da, volim Holandiju."

Drugi put, razgovor se okrenuo poeziji. "Poezija, šta je to?" retorički je upitao.

"Mi, Holanđani, nemamo svjetski poznate pjesnike. To nije čak ni zbog jezika, već jednostavno zato što je naš pristup životu previše racionalan. Umjetnici su druga stvar. Kod njih imamo prikaz života. Ali poezija – čemu ona služi?"

Jednom, dok smo šetali centrom Amsterdama i primijetili zapuštenu Kraljevsku palatu na trgu Dam, pitao sam ga da li neko živi u njoj. "Ne," odgovorio je Hein, "i niko tamo ne živi već dugo. Tako da, kada sam tek došao u Amsterdam neposredno nakon rata i imao problema s pronalaskom mjesta za stanovanje, napisao sam pismo kraljici, pitajući je mogu li privremeno boraviti u palati dok ne nađem nešto prikladno. I šta misliš? Dobio sam odgovor, moram dodati, vrlo ljubazan, od njenog sekretara. ‘Veoma nam je žao, gospodine Donner, ali ne možemo vam pomoći…’"

U ljeto 1976. pitao me: "Usput, kako ide tvoj proces naturalizacije? Da li si dobio holandski pasoš?"
"Ne," odgovorio sam, "dobro znaš da možeš podnijeti zahtjev kraljici tek nakon pet godina, a onda treba još godinu ili dvije da čitav  proces bude završen. Ove jeseni biće mi tek četiri godine ovdje."

Razmišljao je neko vrijeme, otresao pepeo s cigarete i rekao: "Znaš šta? Moja Mariannetje (Donnerova supruga – G. S.) radi u kancelariji  gradonačelnika Amsterdama. Pitaću je da li može premjestiti tvoje papire s jedne gomile na drugu."

Ne znam da li je to zaista imalo ulogu, ali nekoliko mjeseci kasnije primio sam službenu objavu, objavljenu u novinama Staatscourant, gdje sam na listi imena novih holandskih državljana pronašao i svoje ime.

Originalna osoba je često banalni pisac. Suprotno takođe može biti tačno. Isto se može reći i za šahiste. Utjelovljenje buržoaskog pripovjedača, prepunog iznenađujućih priča, oštrog jezika i brzog u reakcijama tokom razgovora, Donner bi, činilo se, trebao biti oštar, kombinatorni šahista. Ništa od toga.

Ako su ga u životu, književnosti i svemu ostalom privlačili paradoksi i neobične, često kontradiktorne ideje, u šahu je Donner čvrsto slijedio pravila koja je jednom zauvijek naučio. U igru je unosio dogmatizam koji je upio tokom svog protestantskog djetinjstva i mladosti u Hagu.

Možda je zbog toga čitao vrlo sporo, ali onda bi se ono što je pročitao jednog dana urezalo u njegovo pamćenje kao da je uklesano. Nije bilo slučajno što se u velikoj zbirci kratkih partija koje je Donner izgubio, koju je sastavio Tim Krabbé, nalaze neke koje su potpuno identične, ponavljajući se do posljednjeg poteza: jednostavno se nije mogao odmaknuti od utabanog puta. Donnerova reakcija na tu publikaciju? "Tim, nadam se da nisi zaboravio one tri partije protiv Van den Berga koje sam izgubio u 21 potezu?"

Bio sam svjedok jedne takve kratke partije kada sam igrao pored njega na Olimpijadi u Buenos Airesu 1978. godine. U meču Holandija-Kina, Donner je izgubio, ne uspjevši da izađe iz otvaranja, podlegavši silovitom napadu koji je zaključen uspješnom žrtvom dame. Nakon što je predao partiju uzbuđenom kineskom igraču koji je gestikulirao i nešto brbljao, Donner je ostao neko vrijeme nepomičan, gledajući poziciju u kojoj je mat postao neizbježan.

Tada je iznenada skočio i objavio: "Sada ću ja biti kineski Kieseritzky! Moje ime će biti besmrtno u Kini! I kada organizuju šahovski turnir u Pekingu, mene će pozvati, a ne vas," izjavio je slavodobitno Timmanu i meni.
Ali imao je dobro razvijen osjećaj za poziciju i odličnu tehniku završnice, uz beskonačnu vjeru u prednost lovačkog para i sposobnosti da je iskoristi. U jednoj od naših deset partija izgubio sam u završnici gdje je majstorski iskoristio prednost lovačkog para.

Kada bi šetao okolo dok je njegov protivnik razmišljao o potezu, izgledao je poput tigra koji lovi noću. Njegov hod bi se promijenio, kretao se polako, blago ispruživši glavu naprijed, zaustavljajući se samo kraj pepeljare da otresne cigaretu svojim žutim, nikotinom umrljanim prstima – masovna kampanja protiv pušača tada je još bila daleka, a turnirske sale  bile su uvijek ispunjene dimom.

Pokušavao sam nekoliko puta da razgovaram s njim tokom partije, ali odgovarao je nevoljko, gledajući ravno kroz mene, i shvatio sam da je za vrijeme partije više volio da bude u svijetu drvenih figura.

Ovo je bilo vrlo karakteristično za njega: kolosalna koncentracija tokom igre i potpuno uranjanje u svoje misli, u samu partiju. Imao je još jednu osobinu koja je, čini mi se, bila apsolutno neophodna za pobjedu. To je bila vjera u vlastiti izbor plana ili manevra i odlučnost u njegovom sprovođenju.

"Ovo mora uspjeti," govorio bi Donner, "mora uspjeti, do đavola." Naravno, ta upornost, ta tvrdoglavost u procjeni pozicije i u odbrani svojih ideja često nije odgovarala stvarnom stanju na tabli, ali bila je bolja od sumnje, slabe volje i stalnog preispitivanja, tako uobičajenog među plašljivim dušama koje misle: zašto, o zašto nisam rokirao u prethodnom potezu? Godine 1970. Donner je učestvovao na vrlo jakom turniru u Holandiji. Na njemu su igrali i Spaski, tadašnji svjetski šampion, Botvinik i Larsen.

Turnir se održavao u četiri kola, a Donner je smatran jasnim autsajderom. Berry Withuis prisjeća se da je Donnerovo raspoloženje prije početka prvog kola bilo daleko od smirenog. "S kim sam se ja to upleo?" uzviknuo je. "Botvinik! Spaski! Svjetski prvaci! A Larsen? Također šampion!"

Ali Donner je uspio obuzdati živce i pokazati svoje najbolje kvalitete – osvojivši 50 posto mogućih poena, zauzeo je čisto drugo mjesto. Na zatvaranju turnira, Max Euwe je izjavio: "Juče smo imali Feyenoord" (holandski fudbalski klub upravo je osvojio Evropski kup – G. S.), "a danas odajemo počast Donneru!"

Donnera iz šezdesetih godina vidio sam samo na fotografijama, ali one potvrđuju opšti utisak da je Hein tada izgledao veoma mlad, s ružičastim, zaobljenim, gotovo dječjim licem – izgledao je kao prerastao dječak s tijelom Falstafa. Na ulazu u noćni klub u Santa Monici, gdje je otišao s Bentom Larsenom, zaustavili su ga: maloljetnicima nije bio dozvoljen ulaz. "Da, ali već imam 39 godina," počeo je da se pravda Donner, a unutra su ga pustili tek na Larsenovu riječ, jer je zapanjeni čuvar primijetio da ljudi obično ne tvrde da su stariji nego što jesu s tolikom razlikom u godinama.

Već tada je počeo primjetno zaobljavati, a do trenutka kada sam ga upoznao, pretvorio se u kolosa s podočnjacima ispod svojih nestašnih, dječjih očiju, bradom koja je počela sijediti i poprilično velikim stomakom – sveukupni utisak podsjećao je na nekog rimskog cara. Sjećam se kako je, gledajući vrlo mladog, mršavog i anđeoskog Jana Timana, predvidio za njega istu zaobljenu figuru koju je on sam razvio. Sve se ostvarilo.

Mnoge stvari koje je Donner rekao bile su zaboravljene, izgubljene, zastarjele ili dokazano netačne. Ali mnoge su se stvari takođe obistinitile. Prije Olimpijade u Haifi 1976. godine, po prvi put u istoriji  holandskog šaha održana je grupna trening sesija. Kompanije sportske opreme opskrbile su nas majicama, torbama, trenerkama i patikama. Kada su šahisti jednog dana izašli na fudbalsko igralište, novinari su tom događaju posvetili brojne novinske kolumne, a fotografi i TV snimatelji zauvijek su ga zabilježili na filmu. Donner, koji je jednom rekao da je jedini sport koji voli razgovor, stajao je sa strane s cigaretom u ustima tokom snimanja. Nakon toga je opisao događaj: "Da bih naglasio našu odlučnost i timsku povezanost koja je nastala u tim danima, koristio sam zamjenicu 'mi', ali svatko ko me poznaje razumjet će, naravno, koliko je ta komercijalna invazija bila odvratna za mene; ne podnosim fudbal i u dubini svoje duše vjerujem da je šah superiorniji od bilo kojeg fizičkog sporta, iako, s obzirom na subvenciju koju je šahovski savez dobio od ministarstva zaduženog za sport, ne bih trebao ovo glasno izgovarati."

Holandski tim je za tu Olimpijadu stigao u Izrael vrlo kasno u noći, a organizatori su predložili da ostanemo u hotelu u Herzliji, kako bismo rano ujutro krenuli za Haifu. Hotel je bio pun, pa smo morali provesti nekoliko sati u dvokrevetnim sobama. "Slušaj, Hansi," rekao je Donner kada se našao u sobi s Reeom, "vjeruj mi, nemam ništa protiv tebe osobno, ali nikad u životu nisam dijelio hotelsku sobu s muškarcem, pa me, molim te, ispričaj..."

Sljedećeg jutra neki turisti koji su krenuli na rani izlet zurili su zbunjeni u velikog, neobrijanog muškarca koji je spavao u holu hotela, s rukama koje su gotovo dodirivale pod i licem i frizurom cara Klaudija, koji je neočekivano stigao u Svetu Zemlju.

Holandski tim je na toj Olimpijadi u Haifi zauzeo drugo mjesto, samo pola boda iza pobjednika, Amerikanaca. Timman i ja smo pobijedili na prvom i drugom šahovskom stolu, ali u vrlo važnoj partiji protiv Kavaleka nisam uspio pretvoriti veliku prednost u pobjedu. "Želim da plačem kad pogledam tvoju tehniku završnice," primijetio je Hein, gledajući igru sa strane, "imam utisak da su u elitnoj KGB školi gdje su te pripremali za emigraciju na Zapad, svi stručnjaci za završnice bili uklonjeni tokom Velikog terora, i da nije bilo nikoga ko bi popunio tvoje praznine u ovom dijelu igre."

Nakon završne ceremonije vidjeli smo veselog Donnera u predvorju hotela. "Momci," rekao je Hein, "ovdje neki lokalni kolekcionar kupuje zlatne i srebrne medalje. Daće dvije hiljade dolara za zlatnu medalju, a petsto za naše srebrne medalje. Svi Amerikanci su već prodali te sitnice, a i ja sam upravo riješio svoju." Nisu ga podržali članovi holandskog tima.

Da li su ovdje igrale ulogu sentimentalne ili, naprotiv, finansijske okolnosti – isti kolekcionar bi ponudio visoku cijenu za deset godina – ne sjećam se, ali niko nije slijedio Donnerov primjer.

Postepeno se Donner povukao iz šaha, a imena junaka novih generacija sve češće mu ništa nisu značila. "Čuj," upitao je Donner, pokazujući na nekog mladog velemajstora, "taj momak tamo, može li on zaista igrati?" Pisanje je bilo ono čime se sada želio baviti. Oduvijek je to želio. Prvi put je objavio tekst 1953. godine, a u tom tekstu već možemo pronaći riječi koje nas podsjećaju na kasnijeg Donnera: "Ne pobjeđuje najjači, ni onaj ko objektivno bolje razumije igru, niti filozof, već nemilosrdni, odlučni ratnik, baš kao i u životu."

Njegovi prvi članci pojavili su se u časopisu koji je izdavao šahovski klub DD iz Haga, za koji je igrao dugi niz godina. Evo komentara iz jedne njegove partije, vrlo tipičnog za Donnerov stil: "Pozicija koja se pojavila na tabli trebala je biti predata od strane svakog igrača koji ima samopoštovanja. Moj protivnik to nije učinio i na kraju je uspio izvući remi, a toliko se stidim ovog ishoda da ću poštedjeti čitaoca i neću navoditi preostale poteze."

Kada je igrao u inostranstvu, slao je izvještaje o turnirima na kojima je učestvovao novinama i časopisima. Gotovo svi velemajstori su to radili u 19. vijeku i sve do šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka: igrali su na turnirima i pisali o njima. Donner je smatrao da je praotac šahovskog novinarstva bio arapski igrač po imenu Abu-Bakr Mohammad ben Yahya as-Suli, koji je živio u 10. vijeku i "ostavio detaljne zapise o svojim putovanjima i protivnicima za šahovskom tablom koje je porazio. Ti zapisi, u kojima element lažne skromnosti potpuno izostaje, puni su apsolutno nevjerovatnih anegdota i priča, koje je prepisivao iz drugih izvora s užasnim greškama. Ovaj antolog i falsifikator, da to kažemo iskreno, bio je prvi šahovski novinar."

Bilo bi pogrešno reći da je Donner uvijek tačno ispunjavao svoje novinarske obaveze – bio je previše šahista za to, a rečenica iz jednog od njegovih novinskih članaka sve objašnjava: „Pažljivi čitalac mojih izvještaja je, najvjerovatnije, primijetio da su vijesti s turnira naglo prestale krajem prošle nedjelje. Onaj ko je pogledao rezultate turnira vjerovatno je shvatio razlog za to. Naime, protiv Izraelca Kagana i takođe protiv Austrijanca Holzla bio sam prisiljen podnijeti teške poraze.“ U njegovim pričama gotovo uvijek nailazimo na arhaične ili crkvene riječi i izraze utkane u šahovsku priču, preuzete iz Starog i Novog zavjeta – bez sumnje posljedica njegovog odrastanja u Hagu. Vrlo često ti tekstovi djeluju kao dugi monolozi, izgovoreni za samo jednog slušaoca, ili poput ličnog pisma.

Ono što čitaocu izmiče su njegove facijalne ekspresije, geste i intonacije. Bilo bi pogrešno misliti da su njegovi izvještaji uvijek bili nemarni i puni humora. Često je njegova olovka bila ono što je u rimsko doba bio stilus – čelična, oštro zašiljena olovka za pisanje i za ubijanje, a bilo je dosta onih koji nisu mogli čuti ime Donner a da ne škrguću zubima. Često je pero umakao u otrov i ironiju, a malo je ljudi u šahovskom svijetu koji nisu osjetili tu ironiju usmjerenu prema sebi. Jedino je Euwe za njega uvijek ostao „Grand Maître, Svemoćni i Veliki.“

Nekoliko mjeseci prije Euweove smrti, Donner je s njim otišao u službenu posjetu Jordanu. Na kraljevskom prijemu, dvojica visokih Holanđana bila su uočljiva izdaleka, Euwe u bijelom smokingu, a Donner u crnom. Uz simultanke su morali odigrati i demonstracionu partiju. Prije početka partije, Euwe je želio "dogovoriti" tok partije sa svojim protivnikom, kako se to često radi u ovakvim situacijama, ali ga je Donner preduhitrio: „Ah, Grand Maître, Veliki i Svemoćni, čak i kad bih htio, jednostavno ne bih mogao dobiti partiju protiv Vas.“ Tokom njihovih života odigrali su popriličan broj partija, ali Donner nikada nije uspio pobijediti Euwea.

Donner je napisao nekoliko šahovskih knjiga; jedna od njih bila je o završnici koju je odlučio riješiti – dva skakača protiv pješaka – jednoj od najkomplikovanijih završnica. U to je vrijeme bio toliko opsjednut ovom temom da je razgovarao isključivo o poljima na kojima pješak treba biti blokiran. Konstantno je koristio ime Trocki, a iako sam ga ispravljao, ukazujući mu da poznati kompozitor studija koji je analizirao ovu rijetku završnicu nema nikakve veze s vođom Oktobarske revolucije, Donner nije mnogo obraćao pažnju na moje primjedbe.

Izraz "rekao bi nešto efektno na račun vlastitog oca" kao da je izmišljen za njega, ali u jednom slučaju bio je posebno prikladan. „Žurim, žurim,“ mrmljao je Donner ne zastajkujući kada sam ga sreo 2. februara 1981. na Centralnoj stanici u Amsterdamu. „Moj otac je upravo preminuo u Hagu, a...“ ovdje je napravio pauzu kako bih bolje shvatio ostatak rečenice, „možeš li zamisliti, stari nije preživio posljednjih šest sati do svog 90. rođendana, samo šest sati...“ i, zapalivši cigaretu, produžio prema peronu za Hag.

Jednom me je pitao: „Znaš li da postoje unaprijed napisane osmrtnice za poznate ljude u redakcijama novina, čak i dok su još živi? Znam da postoji i moja osmrtnica. Ah, ima samo jedan ja, i kad umrem, neće biti drugog. Znaš, svi veliki ljudi u istoriji bili su poznati samo po svom prvom imenu – Rembrandt, Leonardo, Mikelanđelo. Kad umrem, zvaće me Hein, samo Hein, i svi će znati na koga misle,“ a zatim, ispruživši vrat, imitirao je smijeh: „ha, ha, ha...“

Hein Donner u 1950-im godinama. Uvijek je izgledao mnogo mlađi nego što je bio.

Hein Donner sa svojim ocem, koji je bio ministar pravde, a kasnije i predsjednik Vrhovnog savjeta u Holandiji: „Moj otac mi je strogo zabranio da objavljujem svoja mišljenja o hrišćanstvu dok je živ.“

Sudbina ga je obdarila talentom i zdravljem; razvijao je svoje talente, ali je njegovo zdravlje doživjelo dugotrajno i sistematsko uništavanje. Neregularnosti su počele 1982. godine, tačno jedan dan prije njegovog puta za Španiju na Zonski turnir. Ljekar u Amsterdamu je to nazvao blagom gripom nakon kratkog pregleda, ali tamo, u Marbelli, lokalni ljekar je postavio potpuno drugačiju dijagnozu. Sa teškom glavom i konstantnim umorom, Donner je ipak odlučio da počne turnir. Kada je postalo potpuno neizdrživo, odlučio je poduzeti ekstremnu mjeru. Donner: „Pozvao sam se na najjači lijek koji sam poznavao, panaceju za sve fizičke i psihološke bolesti.“ Nemoguće i neopisivo. Odustao sam od pušenja.‘ Ali to nije mnogo pomoglo. Počeo je da ima probleme sa kretanjem i koordinacijom i, iako je i dalje šaleći se govorio: ‘Konobari u hotelu me znaju kao 'onog Danca iz sobe 801, koji je već popio doručak', njegovo stanje je bilo preozbiljno za šale.

Nije hteo da se preda, ali završio je sa negativnim skorom na Holandskom prvenstvu i na OHRA turniru u Amsterdamu. Nekoliko puta, dok je šetao sa svojom ćerkom po Vondelparku, gubio je svijest, i Marian – Donnerova ćerka iz drugog braka – morala je trčati kući po pomoć. Ljekari su insistirali na operaciji, ali Hein nije bio sklon da sluša bilo koga, a najmanje doktore. Nesreća se dogodila 23. avgusta 1983. Njegovo krvarenje u mozgu bilo je toliko ozbiljno da su ljekari neko vrijeme strahovali za njegov život. Uspjeli su da ga spasu, ali više nije mogao ni da govori ni hoda, gutanje mu je bilo veoma otežano, ogluvio je na jedno uvo i imao je dvostruki vid.

Donner nakon teškog moždanog udara, sa zavojem na jednom oku: „Ja sam sto posto invalid i sto posto normalna osoba.“

Njegov period oporavka trajao je više od godinu dana. Ovaj veliki čovjek morao je ponovo naučiti kako da hoda i govori, kao dijete. Govor se djelomično vratio, ali nije mogao povratiti kontrolu nad svojim tijelom i mogao je da se kreće samo uz pomoć invalidskih kolica. Nije mogao da se nada budućem poboljšanju. "Potpuno je beskorisno željeti da se oporavim", rekao je svakome ko bi ponovio tu frazu. Trebao je stalnu njegu, a do kraja svog života Donner je morao živjeti u domu sa drugim osobama sa invaliditetom, većinom mnogo starijim od njega. Po prvi put od svog davnog perioda u Hagu, dobio je neki organizovan život, ali platio je strašnu cijenu za to. Više nije mogao da čita. Nekada je uvijek pisao olovkom, ali sada to nije mogao, i nakon puno vježbanja naučio je da kuca jednom rukom. Počeo je sa najjednostavnijim riječima, ali i ove su zahtijevale nevjerovatan napor od njega. Jedna od njegovih prvih vježbi nosila je naziv "Oda mojoj učiteljici kucanja". Evo je: "kuća kuća kuća kuća prozor prozor prozor prozor drvo drvo drvo drvo četiri četiri četiri četiri srce srce srce srce plamen plamen plamen plamen". "Moj svijet je sada postao jako mali, ali šahista je na to navikao", otkucao je.

Hein Donner je započeo pisanje nedeljne kolumne u jednoj od najprestižnijih holandskih novina. U tim kratkim esejima pisao je o starosti i propadanju organizma, kao i o senilnosti stanara doma. Ove priče bile su dirljive i u njima je vrlo iskreno opisivao situaciju u kojoj se našao, ali bez traga sentimentalnosti. "Vjerovatno sam jedini čovek na svijetu koji sjedi u domu za starije osobe i piše za novine. Ja sam sto posto invalid i sto posto normalna osoba. To je problem koji izluđuje ove medicinske sestre u domu", napisao je Donner.

Kratke eseje koje je napisao, skice, objavljene su u knjizi pod nazivom Written After My Death (Pisano nakon moje smrti), koja je osvojila književnu nagradu za tu godinu.

Impozantan zbornik njegovih najboljih šahovskih članaka izašao je godinu dana prije njegove smrti, a na promociji njegove knjige prisustvovao je u invalidskim kolicima, sa zavojem na jednom oku, u Amsterdamskom Stedelijk muzeju. Naslov ove knjige bio je The King (Kralj), a prvi primerak je Donneru uručio njegov stari prijatelj Harry Mulisch, koji je završio svoj govor rečima: "Bogovi su ti bacili komad mermera na glavu. Iako se nisi potpuno oporavio, oni te nisu uništili. Postao si moralni primjer za sve nas. Znam šta sam uvijek vidio u tebi: čovjeka koji je pobijedio vlastito tijelo. Sada shvatam zašto se ova knjiga zove The King. Kralj na koricama si ti, Hein!"

Na prvi pogled, ova knjiga djeluje kao da se bavi šahom i šahistima; povremeno se mogu pronaći dijagrami i potezi u šahovskoj notaciji, što bi djelovalo kao potvrda toga. U stvarnosti, knjiga je briljantan, samoironičan autoportret neustrašivog i veselog čovjeka, za kojeg šah nije bio zamjena za ljudske odnose, već emocije života prenesene na crno-bijelu šahovsku tablu.

Na petom spratu nalazi se velika sala puna invalidskih kolica. Ljudi koji sjede u njima zure u jedno mjesto, češće spavaju, sa glavama nagnutim na stranu, ili rjeđe čitaju. Ako prošetate malo duž hodnika, doći ćete do Heinove sobe.

Most blizu Trga Maksa Eve-a, u samom centru Amsterdama, nazvan je po Heinu Donneru.

Zvuči strašno - znam - ali volim biti ovdje. Kada odeš, shvatiš da su tvoji problemi relativni; prije samo sat vremena su se činili tako važnim, ali nestanu negdje, smanjujući se na veličinu dugmadi. Svi tvoji problemi kao da su oprani i - tako su ljudi - nešto što podsjeća na osjećaj sreće iz dubine duše počinje se javljati: ali mi smo živi. Mi smo živi i možemo samo prošetati ulicom i gledati oblake, a imamo sve, u poređenju s onima koji su ostali u domu koji smo upravo napustili.
Sve.

On mnogo spava, a naveče gleda televiziju. Svake nedjelje kuca svoju kolumnu. Često samo gleda na ulicu; ponekad, kroz prozor naspram njega, vidi gospođu Euwe: ovo je stan u kojem je bivši svjetski šampion živio poslednjih dvadeset godina. Gospođa Euwe mu je jednom napisala pismo u kojem ga je savjetovala, u njegovom trenutnom stanju, da razmotri hrišćanstvo.

Vrata njegove sobe su otvorena, a sada je on sam u svom invalidskim kolici. Na oku ima crnu zakrpu, inače sve što pogleda pojavljuje mu se u duplikatu. To ga čini da liči na starog pirata. Na stolu se nalazi šahovska garnitura i pola pojedene čokolade. Donosim mu još jednu. Pozdravljamo se. On govori s teškoćama. Ponekad, tokom posjete, iznenada bi oštro rekao: „Sad ću jesti.” To je značilo da je tvoja posjeta završena i da možeš otići – Hein je više volio jesti sam jer mu je svaki fizički proces bio težak.

Razgovaramo o šahovskim novostima. On je u toku s najnovijim događajima. Berry Withuis, njegov redovni kolega sa simultanki i partner u bezbrojnim blic partijama, dolazi da ga posjeti svake subote s vijestima s najnovijih turnira. Prije mjesec dana, Withuis je odlučio da se našali i počeo je analizirati partije iz polufinala državnog prvenstva za žene. "Kakvi su ovo paceri?" upitao je Donner, nezainteresovan za takve partije. Počinjem da mu pokazujem svoju partiju protiv Nigela Shorta s Hoogoven turnira. "Zar možeš tako igrati?"

Hein kritikuje moj otvaranje. Ostavljamo šah po strani. Počinje se smrkavati.

"Sad često imam snove. Nedavno sam sanjao da mogu ponovo da hodam, i morali su me vezati za krevet da spriječe neku nesreću. Ovo je moje posljednje utočište... Mulisch kaže da mogu živjeti još decenijama u ovakvom stanju. Veoma nevjerovatno. Potpuno sam svjestan da sam u posljednjoj fazi svog života. Još godinu, možda dvije, u najboljem slučaju. Nekad sam pušio više od 100 cigareta dnevno. Malo mi je žao što sam prestao pušiti '82., jer sada bih mogao prestati bilo koji dan. Sjećam se, jednom sam igrao protiv Milesa."

„Kada je moj dim odlazio prema njemu, Miles je mahao rukama da rasprši oblak duvanskog dima. Odmah sam pozvao sudiju: 'Gospodine Miles me ometa, možete li mu reći da to prestane raditi.' Sada sam i sam protiv pušenja. Pušenje treba zabraniti. Alkohol takođe, naravno; volio sam alkohol, ali nakon pedesete čovjek ne bi trebao mnogo da pije.

Ne želim doživjeti godine mog oca. Tada sam mislio da ću i ja živjeti dugo kao on, ali sada sam zadovoljan sa 59. Prvo 59, pa onda 60; sa 60, mislim, mogu mirno umrijeti..."

-Kraj-

(Tekst je nešto skraćen i nisu prenesena sva poglavlja)