„Shvatio sam – treba napraviti buku na putu“. Andrejkin o podmlađivanju šaha i meču godine

 Ruski velemajstor vidi jasnog favorita u borbi za šahovsku krunu

Piše: Nikolaj Kandišev
17.11.2024.

Manje od nedjelju ostalo je do najiščekivanijeg događaja u svijetu šaha – meča za svjetsku krunu. Od 20. novembra do 14. decembra u Singapuru će se suočiti aktuelni šampion Ding Liren i Gukesh Dommaraju. Ovaj 18-godišnji indijski velemajstor, koji je senzacionalno osvojio turnir kandidata ove godine, ima priliku da postane najmlađi šahovski šampion u istoriji. Prije mjesec dana porazio ga je velemajstor Dmitrij Andrejkin (Dmitry Andreikin). Jedan od najjačih ruskih šahista današnjice ove godine se zaista vratio klasičnom šahu i ima velike planove. O trijumfu nad indijskim čudom od djeteta, ambivalentnosti šaha, beskrajnim rjazanjskim prostranstvima i seriji „Kuća od papira“, pobjednik Svjetskog ekipnog prvenstva 2019. govorio je za novinara „Sovjetskog sporta“. 

„Gukesh je prilično ozbiljan favorit“

Novinar: Manje od nedjelju dana ostalo je do meča za šahovsku krunu. Koliko pažljivo planirate da pratite taj događaj?
Dmitrij Andrejkin: Pratiću ga sigurno. Svaki meč je istorijski događaj. Uvijek sam šahovske mečeve doživljavao ne toliko kao super spektakl, koliko kao dio istorije. S ove tačke gledišta, rivalstvo između dva sistema – Indije i Kine – uvijek je zanimljivo. Što se tiče prognoza, reći ću očigledno: Gukesh je prilično ozbiljan favorit. Bar protiv onog Dinga kojeg smo gledali posljednjih godinu-dvije. Još nije dao razlog da vjerujemo kako se nešto promijenilo. Zagonetan je to šahista. Želio bih vidjeti borbu i neizvjesnost. Ne mogu reći da za nekog posebno navijam. U tom kontekstu, duel između Jana Nepomniaščija i Dinga Lirena bio je jedno od najzanimljivijih mečeva u istoriji. Tamo su postojali intriga i emocije. Volio bih vidjeti nešto slično. Bojim se da će ovaj put sve biti mnogo prozaičnije.

Novinar: S obzirom na šahovski nivo, meč između Jana i Dinga se ne može nazvati uzornim.
Dmitrij Andrejkin: Nivo, zaista, nije bio najviši, objektivno govoreći. Mislim da Gukesh neć dozvoliti takve oscilacije.

Novinar: Vi ste više puta igrali protiv Dinga i doživjeli ga u njegovoj vrhunskoj formi. Koji su, po vašem mišljenju, očigledni i manje očigledni problemi koji su doveli do trenutne krize?

Dmitrij Andrejkin: To je bio potpuno drugačiji Ding. Čak ga je i Carlsen nazvao drugim šahistom na svijetu, odmah iza sebe. Taj Ding je mogao konkurisati Norvežaninu. Bio je poput "Kineskog Terminatora", gotovo bez grešaka i s vrlo čvrstim stilom igre. Podsjećao je na današnjeg Gukesha, samo nešto stariji i mudriji. Da, igrali smo 2019. godine. Igrao sam protiv njega meč od četiri partije i pobijedio ga  rezultatom +1. Kad smo završili, izašao sam iz hotela, duboko udahnuo i izdahnuo. Nisam mogao vjerovati da se to stvarno dogodilo, da je tako nešto bilo moguće. Tada sam i sam bio vrlo jak. Ali pobijediti Dinga u klasičnom meču u Kini… Šta se dogodilo poslije? Zanimljivo pitanje. Mislim da je pandemija COVID-a imala veliki uticaj. Ne znam šta se dešavalo unutar Kine u to vrijeme. Koliko se sjećam, mnogi lokalni sportisti imali su ozbiljne probleme s putovanjima izvan zemlje. Nastala je napetost oko toga.

Još nekoliko sezona igrali smo zajedno u klupskoj ekipi "Alkaloid". Već tada je imao problema s izlaskom iz zemlje, zbog čega je bio zabrinut. Jasno je da je pandemija na njega uticala negativno. Čak i u tom ciklusu, uključujući turnir kandidata i meč s Janom Nepomniaščijem, igrao je daleko ispod nivoa iz 2018. i 2019. godine. Na turniru kandidata bila je pretposljednja partija – Ding je igrao bijelim figurama protiv Teimoura Radžabova i izgubio doslovno u 18 poteza. Ili prva partija u meču za krunu – takođe bijelim figurama, još jedan poraz. Prije toga sebi nikad nije dozvoljavao takve greške. A onda nešto nije išlo kako treba.

Šta se tačno dogodilo nakon što je osvojio titulu, postoje razne teorije. Jedni kažu da Ding nije bio zadovoljan načinom na koji su ga dočekali u Kini nakon pobjede. Očekivao je veći prijem, slavu i čast. Kada to nije dobio, razočarao se i izgubio ambicije. Ovo su, naravno, više nagađanja. Aleksandar Griščuk ima svoju teoriju: kada igraš meč za titulu svjetskog šampiona protiv tako jakog i odlično pripremljenog šahiste kao što je Jan Nepomniaščij, to te iscrpi. Igraš 14 partija, praktično čitav mjesec u intenzivnom režimu, plus pripreme. To može izazvati nepovratne procese. Ali ovo su samo pretpostavke. U tuđu dušu ne možeš zaviriti.

Ding Liren

Novinar: Kako ocjenjujete protekli Klupski šampionat Evrope, gdje ste pobijedili, možda, budućeg svjetskog šampiona?
Dmitrij Andrejkin: Naš tim Turkish Airlines zauzeo je četvrto mjesto. "Alkaloid", za koji sam ranije igrao, postao je vicešampion. To je sjajan klub, ali ovoga puta igrao sam za drugu ekipu. U njoj su bili odlični igrači poput iranskog velemajstora Parhama Maghsudloo, njegovog sunarodnika Amina Tabatabaija, talentovanog Indijca Nihala Sarina, našeg mladog i perspektivnog Volodara Murzina te turskog juniora Ediza Gurela, koji je takođe jedan od najperspektivnijih igrača svoje generacije. Jasno je da nisam bio u najboljoj formi kako bih doprinio boljem rezultatu tima. Jednostavno, ponestalo mi je snage. Ovo mi je bio treći uzastopni timski turnir. Prije toga igrao sam u srpskoj i austrijskoj ligi. Uzimajući u obzir da dvije godine nisam igrao klasični šah, a onda odigrao tri teška turnira u jednom mjesecu, očigledno sam precijenio svoje mogućnosti. Na kraju turnira mi je ponestalo energije.

Novinar: Sve ste potrošili u partijama s Gukeshem Dommarajujem i Arjunom Erigaijem?
Dmitrij Andrejkin: Do ovog turnira već sam bio prilično umoran. Iskreno, nije me previše interesovala igra generalno. Ipak, ove dvije partije s Gukeshem i Erigaijem bile su izuzetno principijelne. Počeo sam šah doživljavati kao borbu između mlađe generacije, posebno sjajnih indijskih velemajstora, i starijih igrača. Meni uskoro dolazi 35. godina, što je skoro dvostruko više od godina ovih talentovanih mladih igrača. Ove partije bile su način da sebi dokažem da još uvijek mogu s njima da se borim i takmičim. Partija s Gukeshem prošla je vrlo dobro, uspio sam pobijediti. Nakon toga igrao sam s Erigaijem, koji je tada dostigao rejting 2800. Zapravo, zahvaljujući partiji sa mnom došao je do te brojke (smijeh). Nažalost, kasnije ju je izgubio.

Partija se dobro razvijala. Igrajući crnim figurama, iz otvaranja sam dobio čak malo bolju poziciju. Međutim, napravio sam manji previd. Dugo je partija bila izjednačena, ali na kraju me Arjun nadigrao. Nakon tog poraza izgubio sam motivaciju za dalji turnir. Upravo za te dvije partije bio sam posebno motivisan. Nakon poraza od Erigaisija, iskreno, bio sam razočaran i nisam se mogao sabrati za završnicu turnira.

Novinar: Da li ste lične ambicije postavili iznad interesa tima?
Dmitrij Andrejkin: Ne bih to tako rekao. Kao što sam već napomenuo, jednostavno mi je ponestalo snage. Na kraju turnira ostali su nam relativno slabiji protivnici. Zamolio sam kapitena tima za zamjenu, želeći uzeti jedan dan odmora kako bih se oporavio od poraza i u posljednjem kolu da odigram maksimalno. Međutim, ispostavilo se da nismo imali ravnopravnu zamjenu. Bio je tu lokalni šahista, koji nije želio da igra. Tako se nesretno poklopilo. To je donekle bila greška menadžmenta tima.

Nisam postavljao lične ambicije iznad interesa ekipe. Uvijek se trudimda  igram najbolje što mogu. Ali ponekad se dešava da jednostavno ponestane resursa. Na ovom turniru sam stekao vrijedno iskustvo. S jedne strane, uvjerio sam se da još uvijek mogu igrati protiv najjačih  svjetskih šahista. S druge strane, shvatio sam da u profesionalnom klasičnom šahu imam još možda par ciklusa, tri-četiri godine u najboljem slučaju. Mogu zadržati nivo takmičenja samo uz adekvatnu pripremu.

Ova su me takmičenja motivisala da još aktivnije igram, da "zatalasam stazu", kako bih rekao. Šah postaje sve mlađi, sve više nalikuje sportu i postaje znatno zahtjevniji. Stvari koje su se same od sebe dešavale u periodu od 20 do 25 godina, poput dolaska do finala Svjetskog kupa, sada su mnogo teže, posebno za nervni sistem.

Novinar: Očigledno je da mladi šahisti, koje ste spomenuli, kao i još neki igrači, imaju više fizičke snage i emocionalnih resursa, zahvaljujući, recimo, meditativnim praksama, što je često slučaj s Indijcima.
Dmitrij Andrejkin: To je sasvim tačno. Čini se da u Indiji imaju svoje tajne, o kojima mi ne znamo. Kada sam igrao protiv Erigaisija, desila se zanimljiva situacija. Malo sam zakasnio, a on je imao bijele figure, ali još nije povukao prvi potez. Sjedi, zatvorenih očiju, meditira. Nisam mu pružio ruku odmah, jer sam znao da takvi trenutci mogu biti neprijatni. Na primjer, kada je Aronjan igrao protiv Vidita, pružio je ruku dok je Vidit bio u sličnom stanju meditacije i stajao tako neko vrijeme. Izgledalo je neprijatno. Zato sam odlučio da ga ne prekidam. Tek nakon što je završio meditaciju, pozdravili smo se i počeli partiju.

Pored toga, tu je i prednost mladosti. Danas ima mnogo više informacija i pritiska na tijelo i um. Ipak, čak i mladi sportisti ponekad ne izdrže taj pritisak. Vjerovatno ste čuli za slučaj s američkog prvenstva, kada 17-godišnji šahista nije mogao da se nosi sa svojim emocijama. (Riječ je o Kristoforu Ju, koji je nakon poraza zgužvao svoj formular i brzo napustio salu, pritom udarivši snimatelja. – Napomena «Sovjetskog sporta».)

S godinama nervni sistem ne postaje čvršći. Naprotiv, sve te situacije dodatno iscrpljuju.

Novinar: Primjer Vladimira Kramnika to jasno pokazuje.

Dmitrij Andrejkin: Da, svakako. Nećemo nikoga osuđivati. Tako se ponekad dešava.

Novinar: Igrali ste protiv dvojice najjačih šahista današnjice, dva vunderkinda koja privlače ogromnu pažnju. Ko je na vas ostavio jači utisak u međusobnim partijama?

Dmitrij Andrejkin: Stilovi im se značajno razlikuju. Gukeš je, kako je poznato, "računarski igrač". Protiv njega mi se partija odlično razvila. Uspio sam ga uvući u pozicionu završnicu. Tu je napravio čudan potez e6–e5. Nije bila gruba greška, ali svakako diskutabilna odluka. Nedavno ga je i Karlsen opisao kao igrača koji odlično računa, ali mu nedostaje pozicioni filter. Zbog toga ponekad donosi čudne odluke, igra oslanjajući se isključivo na proračun, a ne na intuiciju. Partija s njim ostavila je mnogo bolje uspomene nego poraz protiv Arjuna.

S Arjunom Erigaisijem takođe sam stekao izvanredno iskustvo. On se pokazao u punom sjaju. Ne teži da dobije prednost već iz otvaranja. Često blefira, ide na pozicije koje su objektivno lošije. Ali je sjajan šahista, ima duboko razumijevanje igre i razmišlja nekonvencionalno. Njegove procjene su uglavnom tačne i podudaraju se s kompjuterskim. Na primjer, kada mi je žrtvovao kvalitet, shvatio sam da je to korektno. Ali kada je igrao Ld5, potez koji je pojednostavio poziciju, mislio sam da je to očigledan blef. Kompjuter bi procijenio situaciju na oko -1 u moju korist. Kada sam kasnije analizirao kod kuće, shvatio sam da bijeli zapravo održava kao minimum izjednačenje.

Arjun ima veliko razumijevanje pozicije i počinje izvlačiti prednost iz naizgled izjednačenih pozicija. Mozak se umara, i na kraju to utiče. Ne bih rekao da me je nadigrao tokom čitave partije. Veći dio vremena održavali smo ravnotežu. Međutim, ja sam više sumnjao, razmišljao, procjenjivao. Na kraju, u topovskoj završnici, napravio sam grubu grešku. Takve partije iscrpljuju.

Zamislite meč od 12 partija protiv njih. Nakon svake biste osjećali umor. Na duže staze njihova prednost postaje očigledna. To smo često viđali u mečevima za svjetskog šampiona, kao u duelu Karlsen – Nepomnjašči. Na početku su bili ravnopravni, ali s vremenom je izdržljivost presudila. Janu je popuštala snaga, i počeo je praviti previde. Na Evropskom prvenstvu protiv Erigaisija, sjajan velemajstor Aleksandar Predke odigrao je kvalitetnu remi-partiju crnim figurama. Ali, očigledno je potrošio toliko energije da je zatim izgubio dvije partije na kraju turnira.

„Ne razumijem kako ćemo moći da se takmičimo s momcima iz Indije“

Novinar: Na Svjetskom timskom prvenstvu u rapidu i blicu u Astani vaša ekipa zauzela je prvo mjesto u rapidu. Osim vas, u međunarodnom sastavu igrali su Danil Dubov, Vladislav Artemjev, Ekaterina Lagno i Parham Magzudlu. Koliko ovakav format ima smisla?

Dmitrij Andrejkin: Ja generalno volim timska takmičenja. Naša ekipa imala je prilično izraženu rusku osnovu. Za nas je igrao i Murzin. Od stranih igrača bile su tu i domaća šahistkinja Vafiya Darvish Al-Maamari i Kineskinja Zhu Jinyer. Turnir je prošao odlično. Ovo je stvarno jedan od najzanimljivijih događaja u godini. Ne govorim to samo zato što smo pobijedili. Bilo je stvarno zabavno. I na neki način isplativo. Sjajno organizovano takmičenje. Rado ću igrati i sledeće godine, ako me pozovu.

Imam nekoliko primjedbi na blic. Što se rapida tiče, sve je bilo u redu, i organizacijski i s igrom. Dobro sam se uklopio na četvrtoj tabli i osvojio mnogo poena. Ali u blicu organizatori su pokušali smisliti novu formulu s grupama, podgrupama i eliminacijama. Mislim da je to bilo pomalo nepotrebno.

Sveukupno, turnir je ostavio samo pozitivne utiske.

Novinar: „Ako bi ruska reprezentacija dobila pravo nastupa na međunarodnim timskim turnirima, da li biste i dalje često učestvovali na takvim takmičenjima?“
Dmitrij Andrejkin: – Reprezentacija čak i u svojim najboljim danima nastupala je otprilike jednom u dvije godine – Olimpijada, ekipna prvenstva Evrope i svijeta. Turnir koji smo osvojili 2019. bio je posljednji u klasičnom šahu. Kalendar reprezentacije nije toliko obiman. Uvijek je to dodatak individualnim takmičenjima. Klupski turniri su posebna kategorija. Jedno drugom ne smeta.

Novinar: Da li su klupski turniri značajno isplativiji s komercijalnog aspekta?
Dmitrij Andrejkin: Za reprezentaciju smo uvijek igrali besplatno. Ako bismo osvojili medalje, dobili bismo neke bonuse. Nisu bili veliki, ali su postojali. Klupska takmičenja nude garantiranu zaradu jer potpisuješ ugovor. A igranje za reprezentaciju je više stvar srca. Pripremaš se dugo, ulažeš vrijeme u kampove.

Novinar: Da li suspenzija ruske reprezentacije s međunarodnih smotri negativno utiče na razvoj šaha u Rusiji ili to nema velikog uticaja?
Dmitrij Andrejkin: Ne smatram da stagnaciju, o kojoj sam ranije govorio, treba povezivati s ovom suspenzijom. Svi ti turniri vezani za reprezentaciju dotiču 5-6 ljudi. Evropu smo izgubili jer smo prešli u Aziju. Ne znam hoće li tu biti nekih turnira. Na svjetskoj sceni nas jednostavno nema. Olimpijada se održava svake dvije godine. Na nju ide pet srećnika. Ja, na primjer, nikada nisam učestvovao, čak ni u svojim najboljim godinama. Dakle, to nije toliko značajno za profesionalne šahiste.

Novinar: Pomenuli ste nagrade za uspješne nastupe u reprezentaciji. Ako uzmemo kao primjer Uzbekistan i Indiju, čini se da se tamošnje vlasti, sportski zvaničnici i sponzori mnogo pažljivije i velikodušnije odnose prema svojim šahovskim zvijezdama.
Dmitrij Andrejkin: Potpuno tačno, čak u stotinama puta. Kod nas plaćaju tek nakon postignutih rezultata. A tamo počinju podržavati šahiste od određenog nivoa, kako bi ih podstakli da dostignu vrhunski nivo. Ne znam sigurno kako je u Uzbekistanu, ali ono što znam jeste da oni isplaćuju ogromne novčane iznose pobjednicima i laureatima Olimpijada. U Indiji je čitav sistem odlično postavljen. Zato je šahovska ekonomija malo narušena, naročito na velikim turnirima. Zašto? U Indiji sponzori počinju nudeći vrlo solidne ugovore igračima sa rejtingom od 2500. Objektivno, to je rejting koji ništa ne znači. Takav rejting ne omogućava da igrač samostalno zarađuje od nagrada, ali interno sponzorstvo daje veliku podršku. Igrač može da se fokusira na treniranje, uz tim pomagača, računare, putovanja na turnire, i sve što ide uz to. Zbog toga ekonomija šaha postaje „iskrivljena“. Ovi momci još uvijek ne zarađuju značajne nagrade, ali u njih se ulaže mnogo. I oni to moraju da isplate. Da bi se takmičili s njima, sportistima iz drugih zemalja sa sličnim rejtingom, potrebno je ili da pronađu novac, što je prilično teško, ili da rade besplatno. Jer na turnirima ovog nivoa nagrade su, iskreno rečeno, sitne. Ne možete da nadoknadite svoje vrijeme i energiju. Indijcima se to sve plaća. Nisu to samo putni troškovi, već i samo vrijeme. I tako se dolazi do toga da neki ljudi posvećuju svoj život šahu, dok drugi to već imaju kao plaćeni posao. Indiji svakako sve pohvale, ali za nas postaje sve teže živjeti od šaha.

Novinar: Koje faktore indijskog šahovskog buma možete izdvojiti, osim očiglednih demografskih i ekonomskih posebnosti?
Dmitrij Andrejkin: U Indiji je tu i Višvanatan Anand. On je nacionalni heroj koji je izgradio odlično ime i autoritet unutar zemlje. On je u velikoj mjeri zaslužan za ovaj bum koji sada pratimo. Rezultati govore sami za sebe. Indija je izgradila vrlo pametnu sistemsku strukturu. Sponzori dobijaju svoju korist kroz reklamu i popularnost, jer, kako ste ispravno primijetili, u Indiji je ogromno stanovništvo, što stvara ogroman auditorijum u medijskom prostoru. Primjer za to je popularni kanal ChessBase India koji ima milione pregleda. Za indijske šahiste ovo je takođe izuzetno važno jer će ih pozivati na sve veće turnire. Za organizatore, to je garantovan interes gledalaca, za razliku od malih zemalja ili onih gdje šah nije toliko popularan. To je izuzetno povoljna situacija za sve. Smatram da će ovaj izgrađeni sistem nastaviti da funkcioniše još nekoliko godina, možda i desetljeća.

Novinar: Koji su njihovi glavni konkurenti?
Dmitrij Andrejkin: – Kina, u teoriji, može biti konkurent. Do određenog vremena, šah u Kini se razvijao prilično dobro. Kineska šahovska liga, u kojoj sam aktivno učestvovao od 2017. do 2019. godine, funkcionisala je. Igrao sam meč sa Dingom Lirenom. Tu su se stvarali mladi kineski šahisti. Dolazili su prilično poznati i jaki strani igrači. Sve je išlo u pozitivnom smjeru do kovida. Sa pandemijom, sve je stalo. Kineska šahovska federacija, koliko razumijem, pomalo je izgubila autoritet unutar zemlje. Od sledeće godine obećavaju da će sve to obnoviti. Imaju dovoljno mladih i perspektivnih šahista. Moguće je da Kina postepeno povrati svoje pozicije. U ženskom šahu, oni i dalje dominiraju. Možda djevojke nisu tako mlade, ali prilično sigurno održavaju svoju superiornost. U muškom šahu situacija je lošija. Međutim, nikada nisu imali toliko vrhunskih šahista. Imaju kulturu i iskustvo. Uzbekistan, naravno, ima mlade i talentovane igrače. Podrška države je neograničena. Nema mnogo šahista, 5-6 ljudi, ali važnije je da su svi otprilike istog uzrasta. U skladu sa time, mogu zajedno da rastu i razvijaju se, stvarajući čvrstu ekipu. U bliskoj budućnosti, oni će biti broj 2. Sjedinjene Američke Države, svakako – trenutno imaju najjaču ekipu. Treba razumjeti da su Aronian i Dominguez dosta stariji igrači. Karuana je vrhunski i superprofesionalac, koji može igrati još dugo. Takođe, ako ta dvojica ostanu, a uz njih dođu još dva mlada šahista sa rejtingom od 2750, oni će takođe biti među favoritima.

Novinar: Kolike su, po vašem mišljenju, šanse ruskih velemajstora za plasman na naredni turnir kandidata?
Dmitrij Andrejkin: Od 2019. godine, očigledno smo smanjili svoje pozicije. Svaka sudbina je bila različita, ali niko nije napravio značajan napredak, osim Jana. Na koga  možemo da se nadamo? Teško je reći. Sada će se odigrati svi važni turniri, uključujući i onaj pred kandidatski turnir. Onda ćemo videjti. Ako se tim pojavi u onom sastavu kao što je sada, mislim da imamo dobre šanse da uđemo u top deset, ali ništa više od toga.

Novinar: Optimistično...
Dmitrij Andrejkin:  Ovdje treba izgraditi sistem. Tokom vremena o kojem govorim, nismo imali nikakve pripreme ni događaje. Ranije smo igrali trening mečeve Rusija – Kina. Tada je postojalo neko udruživanje, praksa i komunikacija. Sada toga nema. Od reprezentacije je ostalo jako malo. Moramo sve ponovo da izgradimo.

Novinar: Ima mladih talenata, koji stalno ulaze na naslovne strane, postavljajući rekorde sa pridjevom 'najmlađi…'
Dmitrij Andrejkin: Ima potencijalno dobrih momaka. Ali o njihovim šansama i perspektivama možemo samo da nagađamo. Koliko će napredovati? Kada će dostići svoj vrhunac? Hoće li se učvrstiti u eliti? Ljudi često dolaze do 2700 rejtinga prilično rano. Kasnije se ispostavi da nemaju kvalitet koji je potreban za borbu na elitnim turnirima. Imam jedan primer. Moj dobar prijatelj mi je pričao kako je radio sa najtalentovanijim juniorom. Neću pominjati ime, ali mislim da će onaj ko želi, prepoznati. Momak ima 13-14 godina, sada je najtalentovaniji na svetu. Super šahista, sve razumije i zna, međutim već postoje određeni psihološki problemi. Ne možemo prognozirati ovakve stvari. Ako rješava te probleme, za četiri godine bi mogao postati novi Gukesh. U suprotnom, možda će završiti karijeru. I naši momci se susreću sa sličnim stvarima.

Novinar: Koji ruski velemajstori, po vašem mišljenju, imaju šanse da se plasiraju na sledeći turnir kandidata?

Dmitrij Andrejkin: U Rusiji se primećuje određena stagnacija. To nije tajna. Na primjer, ono što sam ranije nazivao profesionalnom pripremom, samo je Jan Nepomnjaščij, zapravo, ostao jedini predstavnik te pripreme. On ima dobar sponzorski ugovor, bavi se puno šahom, naročito klasičnim. Zajedno sa timom proučava otvaranja i sve što je povezano s tim. To je počelo nakon kovida. U 2019. smo osvojili ekipno prvenstvo svijeta. U našem sastavu bili su Griščuk, Nepomnjaščij, Karjakin, ja i Vladik Artemjev. Po mom mišljenju, svi smo profesionalno radili, organizovali pripreme. Sada su se svi opustili. Počeli su da se bave svakakvim stvarima. Neki su se koncentrisali na blic i druge brze formate. Drugi treniraju. Neki strimuju. Neki su se bavili društveno-političkom djelatnošću. Svi su se opustili. Jan je ovde posebna priča. Ostatak ima šanse, ali više-manje. Počevši od Artemjeva i Murzina, svi imaju određene šanse. Međutim, ne razumijem kako ćemo moći da se takmičimo sa onim momcima iz Indije. Kod njih je sve izuzetno dobro postavljeno, sistematski je razvijeno. Danas, na primjer, postaviću strim, sutra ću igrati na „Titularnom utorku“, održati simultanku. A onda, iznenada, mogu da idem i da odmah izazovem sve indijske supervelemajstore? Iako, naravno, može se desiti mnogo toga.

"Ako želim da se kvalifikujem za turnir kandidata, moja jedina šansa je turnir Velika švajcarac"

Novinar:  Interes za klasični šah još uvijek održavate? Jer u poslednjim godinama ste se pokazali  kao jedan od najboljih blic šahista na svijetu?
Dmitrij Andrejkin: Može se reći da sam nekako vratio interes. Poslednja tri turnira nisu bila najbolja u šahovskom smislu. Međutim, uspio sam da prikupim mnogo informacija. Razgovarao sam sa mnogim momcima o tome šta danas predstavlja šah. Biti u tom procesu i na svojoj koži iskusiti to je interesantno. Blic i rapid mogu da igram neko vrijeme na prilično dobrom nivou. Ali klasični šah zahtjeva mnogo više truda, više ulaganja. Dao sam sebi tri, maksimalno četiri godine. Djelimično je to eksperiment nad samim sobom.

Novinar: Šta sve ulazi u tih „tri-četiri godine“: Superfinale prvenstva Rusije, Svjetski kup, turnir kandidata?
Dmitrij Andrejkin: Kada govorim o tome da želim da se vratim i napravim neku buku, mislim na ciklus sa turnirima najvišeg nivoa. Sledeće godine to je turnir Veliki švajcarac (dio kvalifikacionog ciklusa za meč za šampiona svijeta. – Prip. „Sovsport“). Nadao sam se da ću se kvalifikovati za Svjetski kup 2025. godine na osnovu rejtinga. Pošto je poslednji period bio malo slabiji, sve je to pod velikim pitanjem. Ako želim da se kvalifikujem za turnir kandidata, moja jedina šansa je Veliki švajcarac. Pripremaću se za to. Prije toga treba da odigram nekoliko turnira za zagrijavanje, jake open turnire ili nešto slično.

Novinar: Finale Svjetskog kupa 2013. i turnir kandidata 2014. su vrhunac vaše karijere? Ili još uvijek postoji šansa da vas vidimo na tom nivou? 
Dmitrij Andrejkin: To je bio vrhunac u psihofizičkom smislu, svakako. Kada sam igrao Svjetski kup ili sledeći turnir kandidata, bio sam 99% siguran da neću napraviti nikakvu grubu grešku, ništa neću previdjeti. Praktično sam potpuno kontrolisao situaciju na tabli. Osjećao sam se sigurno i jako. Zbog toga sam često imao ozbiljnu prednost pred protivnicima. I zato sam uspijevao da ih savladam. Od tada, možda nisam stagnirao u šahu, čak sam i negdje napredovao, stekao nova znanja. Danas je to veoma težak sport. Čak i nije toliko važno šta znaš na tabli. Možemo mnogo i dobro znati, trenirajući 20-30 godina na visokom nivou. Tabla nije previše velika, samo 8x8. Otprilike imamo iste ili slične informacije. Međutim, na prvo mjesto dolaze mentalna priprema, psihologija, fizičko stanje, motivacija i druge stvari koje se tiču mentalnog aspekta. Ranije sam mogao održavati svoju vrhunsku formu laganim trčanjem zahvaljujući prirodnoj snazi. Očigledno je da sada za borbeno stanje potrebno mnogo više truda. Ako uspijem da povratim ovu psihofizičku formu, sledeće tri godine će biti prilično interesantne.

Novinar: Šah vam još nije dosadio?
Dmitrij Andrejkin: To je takođe logičan ishod. Ranije sam šah doživljavao više kao umjetnost. U pravu ste. Danas je umjetnosti manje. Osjećam to. Taj me trenutak nervira, ali se ne može izbjeći. To je savremena realnost. Ako želiš da se boriš, moraš se prilagoditi. Više učiti napamet i ponavljati varijante. Ostalo je manje prostora za kreativnost.

Novinar: Vidite li Fišerov šah  kao novi pravac? Nedavno je Garri Kasparov rekao da će klasični šah opstati, ali kao opera u muzici.
Dmitrij Andrejkin:  Slažem se da treba ili skratiti klasičnu kontrolu vremena ili jednostavno preći na Fišerov šah. Ali čak su i njega već počeli da proučavaju. Najspremniji igrači s resursima, koji gledaju daleko u budućnost, počeli su duboko ulaziti u početne pozicije Fišerovog šaha. Jasno je da ih ima mnogo i da se ne mogu sve zapamtiti. Počela je i teorija bazirana na kompjuterima. Podržavam prelazak na Fišerov šah.

"Šteta od varanja u šahu uživo mnogo je veća nego u online šahu" 

Novinar: Pratili ste slučaj Danijela Narodickog i Vladimira Kramnika?
Dmitrij Andrejkin: Pogledao sam dio o potezu lovcem na c8 (prije dvije godine, tokom jednog od svojih strimova, velemajstor Danijel Narodicki je među mogućim nastavcima partije pomenuo ovaj potez, ali ga nije odigrao. Međutim, Vladimir Kramnik i kasnije nekoliko drugih poznatih šahista smatrali su taj potez čudnim sa stanovišta ljudske logike – napomena „Sovjetskog sporta“). Taj trenutak postavlja određena pitanja. Čudno je kako je tako brzo došao do tog poteza. Sve ostalo se pretvorilo u format tok-šoua. Možeš pogledati, malo se zabaviti, ali suštinske vrijednosti tu nema. Rekao bih da se to više radi radi zabave publike i privlačenja gledalaca. Nisam siguran koliko je to potrebno samim učesnicima. Događaj djeluje prilično stresno. Vjerujem da je i Narodicki zabrinut zbog svega ovoga, a i Kramniku vjerovatno nije baš prijatno. Ne razumijem zašto se time bave. Kao posmatraču sa strane, nije uvijek prijatno gledati takve stvari, ali ponekad zna biti zabavno.

Novinar: Imali ste i vi priliku "ukrstite mačeve" s Kramnikom. Kako ste se tada osjećali?
Dmitrij Andrejkin: Kada je počeo COVID, svi smo se, htjeli to ili ne, prebacili na internet. Tada se činilo da je sve to veoma važno – mišljenje publike, dokazivanje svoje ispravnosti i slično. Međutim, nakon nekoliko godina shvatiš da je sve to besmisleno. Samo format zabave. U osnovi, nema smisla ulaziti u to. Nikome ništa nećeš dokazati. Svako ima svoje mišljenje, koje pritom nije naročito duboko. Ljudi dođu, ostave komentar i odmah zaborave na to. A učesnici tih "šouova" sve shvataju previše ozbiljno. Imam nekoliko sličnih primjera. Na primjer, kada mi je čovjek prišao na Srpskoj ligi i počeo pričati o nekom konfliktu na internetu i komentarima. Rekao sam mu da zaboravi na to sve. Nikoga nije briga za tvoje konflikte. Ljudi događaje oko njih doživljavaju previše ozbiljno. Za publiku je to samo zabava, žuta štampa. Savjetujem svima da se takvim stvarima ne bave previše ozbiljno.

Novinar: Djelimično zahvaljujući djelovanju Kramnika može se steći utisak da se borba protiv varanja pretvorila u tragikomediju i da su se mnogi pomirili s njegovim nastupima u vezi online šaha. U šahu uživo, međutim, imajući na umu skandal s Kirilom Ševčenkom, problem se čini manje dubokim. Čini se kao da su svi prihvatili varalice kao neizbježno zlo?
Dmitrij Andrejkin: Slučaj Kirila je teško komentarisati. Čitava situacija je vrlo glupa s obe strane. Čisto intuitivno, prilično je čudno što nije dao nikakve komentare. U ostalom, nisam spreman reći nešto konkretno o tome. FIDE komisija bi u roku od 70 dana trebala sve to razmotriti i donijeti presudu. Globalno gledano, to je zaista vrlo važno. Igrao sam u Srpskoj ligi, gdje nikakve zaštite nema. Sve je prepušteno slučaju. Ako neko odluči da vara, to može da uradi prilično jednostavno. Na tom planu potreban je jedinstven standard zaštite. Na Eurokupovima je bilo malo bolje – detektori metala, zatvorene zone i slično. Šteta od varanja u šahu uživo mnogo je veća nego u online šahu. Tu se već ništa posebno ne može uraditi. Ipak, ne smatram da je situacija toliko katastrofalna kako je Kramnik ocjenjuje. Ponekad se pojave varalice.

“Povremeno mi pada na pamet da ostavim šah”

Novinar: Kako ste počeli da se bavite šahom?

Dmitrij Andrejkin: Počeo sam da se bavim šahom sa pet godina. Tada je to bilo u Palati pionira u Rjazanju. Moj trener bio je sjajan čovjek, Viktor Aleksandrovič Požarski, nažalost, danas pokojni. Kako sam počeo? U dvorištu je bilo uobičajeno da se igra fudbal, kao i obično. Po priči, iako se toga lično ne sjećam, volio sam da igram igrice na konzoli. U nekom trenutku roditelji su odlučili da je to štetno i da je bolje da pokušam sa šahom. Iskreno mi se svidio i odmah me privukao. Brzo sam počeo da pobjeđujem, što je veoma važno u dječijem uzrastu. To je dodatno povećalo moj interes.

Prvi međunarodni turnir odigrao sam prilično rano, 1996. godine, kada smo išli u Kijev sa mamom i trenerom. Bilo je to veliko i novo iskustvo. Sjećam se jednog neprijatnog slučaja s tog turnira. Čini mi se da je Coca-Cola bila jedan od sponzora takmičenja ili je učestvovala iz dobre volje. Prije svake partije, ispred svakog učesnika bila je po jedna staklena boca. Desilo se da je neko uzeo moju. Sjećam se da sam se rasplakao. Ali su mi kasnije pronašli rezervnu bocu. Inače, tada sam baš volio Coca-Colu.

Sve je išlo brzo. Sa devet godina sam 1999. u Španiji osvojio Svjetsko prvenstvo u kategoriji do 10 godina. Tada sam dobio veoma ozbiljnog sponzora. Negdje od desete godine krenuo sam putem profesionalnog ili poluprofesionalnog šahiste.

Novinar:  Da li ste ikada razmišljali o tome da ostavite šah u zrelijim godinama? 

Dmitrij Andrejkin: Takve misli se povremeno javljaju. Posebno kada se pojavi neka kriza. To je neizbježno. Nije da bih ga potpuno napustio, već se postavlja pitanje koliko je smisleno nastaviti baviti se šahom profesionalno. Na primjer, nakon nedavnih turnira, ponovo sebi mogu postaviti slično pitanje. Ne zbog neke depresije ili nezadovoljstva, već zbog razmatranja svrhe i mojih mogućnosti u poređenju s mlađim konkurentima. 

Ako se profesionalno baviš šahom, želiš da napreduješ, da se boriš za visoka mjesta, a ne da ideš nizvodno. To više nije profesionalni šah. Po meni, to nema smisla. Tokom karijere takve misli su se pojavljivale nekoliko puta. Međutim, uspijevao sam da ih prevaziđem, da pronađem nove resurse i motivaciju. 

Novinar:  Koju ste alternativu razmatrali: blogerstvo, podučavanje ili nešto potpuno nevezano za šah? 
Dmitrij Andrejkin: Uspijevao sam u ključnim trenucima da pronađem  pravo rješenje. Prvi put se to desilo 2009. godine, kada sam upisao univerzitet. Alternativa se tada ogledala u nastavku obrazovanja. Veoma uspješno sam sledeće godine osvojio Svjetsko prvenstvo do 20 godina, što je otvorilo novi pravac u mojoj karijeri. Povremeno razmišljam o tome da nastavim obrazovanje. 

Trenutno imam motivaciju o kojoj sam ranije govorio. Jasno mi je da sunčanih dana nije mnogo preostalo. Ipak, vjerovatno bih ostao vezan za šah. U blogerstvu ne vidim perspektivu za sebe – tržište je izuzetno zasićeno. Iako donosi određenu stabilnost, povremeno strimujem na kanalu Fair Chess i imam nekoliko ugovora. To je stabilniji izvor prihoda od profesionalnog šaha. Zbog toga bih se vjerovatno posvetio podučavanju. Već imam nekoliko učenika, i to je proces koji mi se čini prilično zanimljivim. 

Novinar:  Koliko je teško prebaciti se na novu oblast?
Dmitrij Andrejkin: Kažu da mi prilično dobro ide objašnjavanje raznih stvari. Jasno govorim i proces učenja mi je prirodan. Možda je to i naslijeđeno. Moja baka je predavala na univerzitetu, a mama u školi. Ako bih profesionalno prešao u ovu oblast, naravno da bih morao usavršiti još neke vještine.

Novinar: Da li učite svoje ćerke šah?
Dmitrij Andrejkin: Starija, koja ima 10 godina, pokušavala je da igra. Vjerovatno je u to vrijeme počela da se zanima za kompjuterske igre na iPad-u. Trudimo se da im to dajemo u manjoj količini, ali ona se zaljubila u strategije. Kada se tu "zarazi", postalo je prilično teško da je zaintrigiramo za šah. U naše vrijeme igrali smo na "Dendi", Mario je skakao ili smo pucali na patke. Sada su igre savremenije. Sjajno uči, ali je ipak više voljela kompjuterske igre nego šah. Mlađa, koja ima pet godina, veoma je strastvena. U suzama je kad je neko pobijedi, a kad ona pobijedi, jako je srećna. Ima tu neku unutrašnju želju. Imamo knjige od Aleksandre Kosteniuk, takve dječije šahovske vodiče. Sve ih je riješila. Kao pripremu za školu upisali smo je na časove šaha. Najvažnija stvar je da postoji iskrena želja.

Ruski velemajstor vidi jasnog favorita u borbi za šahovsku krunu

Piše: Nikolaj Kandišev

Novinar:  Da li ćete reći svojoj ćerki da je šah pakao i da nikad ne treba da se bavi tim?
Dmitrij Andrejkin:  Profesionalni šah nikome ne bih preporučio. Moja generacija je bila posljednja koja je uspjela da uskoči u ovaj voz. Za opšte obrazovanje, šah je sjajna igra. Do prvog, drugog razreda svaki dječak i djevojčica mogu da postignu dobar napredak.

Novinar: Šta šah donosi u pogledu opšteg razvoja?
Dmitrij Andrejkin: Igra je veoma specifična. Ne mislim da pruža veliki broj vještina koje bi se mogle primijeniti u svakodnevnom životu. Bile su debate između Kasparova i Ilona Maska. Mask je tvrdio da je šah prilično jednostavna igra. Ja bih ovdje stao na stranu Maska. Ipak, postoje određeni momenti koji su korisni za djecu. Prvo i najvažnije, to je odgovornost za vlastite postupke. Šah je individualna igra. Ti si jedini odgovoran za rezultat. U timskim sportovima uvijek možeš pokušati da prebaciš krivicu na svog saigrača. S aspekta komunikacije, stvari nisu tako očigledne. Na početku, možda pomaže u tome da djeca nauče kako da komuniciraju sa društvom. Ipak, treba razumjeti da je šah individualni sport. Što više se njime bavite, to možete postati veći individualista i egoista. To nije nepoznato.

Novinar: Ako biste morali da kažete samo jednu stvar koju najviše volite i mrzite u šahu, šta bi to bilo?
Dmitrij Andrejkin: Volim da pobjeđujem, ne volim da gubim. Uživanje u samom procesu sa godinama postaje mnogo manje. Gukeš je odustao, zaustavio je sat, pružili smo ruke, ja sam odahnuo. Pomislio sam: "O, super, pobijedio sam Gukeša!" Sutradan, nakon partije sa Erigaisijem, emocija je bila potpuno suprotna.

Novinar:  Šta će se dešavati sa šahom za 10 godina?
Dmitrij Andrejkin: Dobro pitanje. Nisam razmišljao tako daleko. Ako govorimo o učenju šaha, ljudski mozak nije baš toliko dobar i pametan. Nikad niko neće zapamtiti sve do kraja. U tom pogledu, ne treba brinuti. Više imam pitanja u vezi sa ekonomijom. Ne mogu baš da zamislim kako će čitav zasićeni tržišni prostor postojati. Ako sve više i više profesionalaca dođe, kako će oni živjeti? Mogu da ‘rudare’ bitkoin, ali zarađuju samo dva centa dnevno, u tom slučaju. Trošiće se puno vremena, energije i električne energije. Bojim se da ćemo na kraju doći do tih 2-3 centa dnevno. Šah će i dalje postojati. Biće sve teži i teži, više remi partija.

Novinar: Kako se odmarate od šaha?
Dmitrij Andrejkin: To je veoma važno. Posebno na turniru. Ponekad počnem da osjećam kako mi mozak postaje opterećen šahom. To je veliki problem. Mjesec dana koji sam proveo na turniru, nisam mislio ni o čemu drugom. Ne mogu da shvatim kako neko može da se bavi profesionalno šahom čitav  život. Sa mojom psihologijom, ne bih stizao da se bavim drugim stvarima – jednostavno, da odgajam djecu. Moram da naučim da se distanciram. Sada je to da pogledam neki serijal ili da idem u šetnju sa prijateljima i razgovaram. Ali postoji i drugi problem…

Novinar:  Razgovori se uvijek svode na šah.
Dmitrij Andrejkin: Da, da, ili o globalnim pitanjima o budućnosti šaha, ili o konkretnim analizama današnjih partija. Ako govorimo o svakodnevnom životu, tu nema problema. Imam puno hobija. Volimo da idemo u planine, da se opustimo. Sa ženom popijem vino, razgovaramo uveče. Gledamo filmove. Šetamo sa djecom. Fudbal, opet, ima puno interesovanja. Od krajnosti do krajnosti. Možda je ovo moj problem. Na turnirima ne umijem da se opuštam, a u svakodnevnom životu ne mogu da natjeram sebe da puno radim i razmišljam o šahu.

Novinar: Da li ste navijač "Barselone"?
Dmitrij Andrejkin: Ne bih sebe nazvao navijačem. Više simpatišem tim. "El Klasiko" sa 4:0 mi se baš dopao.

Novinar: Koji poslednji serijal ili film vam je ostao u sjećanju?
Dmitrij Andrejkin: Španski "Papirni dom" (La Casa de Papel). Ima još jedan korejski, ali ga još nisam pogledao. "Ozark" je takođe dobar. "Domovina" – globalno velika, o svemu.

Novinar: Koje mjesto biste preporučili za posjetu?
Dmitrij Andrejkin: Ima puno interesantnih mjesta. Ono što je blizu nas, a i dalja mjesta. Prvo bi svako odabrao za sebe. Od egzotičnih mjesta, Rejkjavik mi se jako dopao. Priroda je prelijepa, gejziri su nevjerovatni. Takozvana "Zlatna ruta", bliska šahistima, tu je i grob Fišera, na primjer. Kuba i Argentina su interesantne zemlje. Više puta sam bio u Kini, ima puno zanimljivih znamenitosti. Svijet je sam po sebi vrlo interesantan. Nekako sam primjetio da volim svijet i razne lokacije. Čak se više vežem za njih nego za ljude koji tamo žive. Ima mnogo takvih mjesta. Uvek možete doći u našu Rjazansku oblast. U Solotči su prelijepi šumski pejzaži. Ima i Paustovska staza za ekstremiste, nekih 30 km odavde, kroz močvare i borove šume.

Novinar: Top-5 šahista u istoriji?

Dmitrij Andrejkin: Po snazi – Karlsen, Kasparov i Fišer. Takođe bih dodao po intuiciji Korčnoja i Ivančuka.

Novinar: Ko od savremenih šahista, mladih genija, može da uđe u istorijski top-5?

Dmitrij Andrejkin: Gukeš, ako pobijedi u meču za šahovsku krunu i postane najmlađi šampion svijeta u istoriji. Erigaisi je sam po sebi interesantan tip, kao iz svemira. Momci koji ga bolje poznaju pričali su kako može da zaboravi stvari u hotelu. Živi i uživa od turnira do turnira. Kažu da je veoma otvoren i neobičan. Po karakteristikama genija, ako uzimamo u obzir, Alireza je nesvakidašnja ličnost. Uvek će se izdvajati od većine sive mase 'radnika'. U mladom naraštaju ima mnogo interesantnih likova, za koje je zanimljivo gledati i navijati.

Izvor slike: FIDE
Izvor: "Sovjetski sport"

(Kraj)

«Осознал – надо пошуметь на дорожку». Андрейкин – о молодеющих шахматах и матче года