Anand: Mind Master

BONN, 2008.

Osjećam kako mi srce jako lupa. Nokte sam već izgrizao; tokom narednih nekoliko sati, mogli bi biti uništeni. Meč za svjetskog šampiona može promijeniti svoje učesnike. Posle njega niste više nikada isti.

Moja supruga, Aruna, uspijeva mi izmamiti blag osmijeh dok čekamo, bez riječi i nervoze, da krenemo na partiju. Ovo je najgore vrijeme za razgovor. Pokušam da se sjetim tražeći melodiju koju bih mogao pjevušiti, ali nervoza koja me obuzima odbacuje svaku praznu misao.

Osjetim Aruninu ruku na svojoj. Osjećaj je hladan poput subarktičke tundre. Vrijeme je da krenemo, gestikulira. Dajem joj polovičan poljubac, a ona odgovara uobičajeno: "Sretno, ma."

Dok auto izleće iz prilaza, čini mi se prebrzo mislim: ovo je tačka bez povratka. Moj mozak se bori da sastavi ono što sada izgleda kao maglovito sjećanje na pripremu. Aruna je sjedila  pored mene, posmatrala moje drhtave ruke i čvrsto ih stisnula.

„Moram razgovarati sa Radekom,“ čujem sebe kako kažem. „Ne mogu se ničega sjetiti.“ Radoslaw Wojtaszek, Radek, jedan je od moje četvorice trenera za meč. Sa 21 godinom, najmlađi je član tima.

Aruna se bori s dva glomazna mobilna telefona koja drži, uzima jedan i ubrzano bira broj. Čekamo u tišini, dok s druge strane očekujemo glas. Telefon zvoni, ali bez odgovora. Pogledamo jedno drugo. Pokušava još jednom. I dalje ništa.

„Pokušaj druge,“ predlažem, iznenađen što mi je ostalo još malo pragmatizma. Tri svijetloplava i srebrna tornja Bonske federalne umjetničke galerije, mjesta održavanja meča, već se pojavljuju ispred nas. Aruna zamoli vozača da parkira nekoliko metara dalje, prelistava kontakte u telefonu i bira brojeve preostalih članova mog tima - Peter Heine Nielsen, Rustam Kasimdzhanov i Surya Sekhar Ganguly. Niko se ne javlja. Sve što čujemo je tupo zvonjenje i lupanje naših srca.

Nesvjestan katastrofalnog raspoloženja iza sebe, vozač pali motor i parkira ispred galerije uz blago škripanje. Aruna izlazi. Ja ostajem na mjestu, neodlučan. Ona me blago ukori: „Ne možeš više ništa uraditi… Idi, igraj.“ Na običan dan, ovaj savjet bi mogao završiti bračnom raspravom. Danas znam da je u pravu.

Stižemo do rotirajućih vrata pozorišta. Zaključana su. Razmijenimo blijed osmijeh i zapitamo se zašto su bogovi protiv nas. Neko pokušava silom otvoriti željezna vrata u blizini, ali se ne pomjeraju.

„Idi na drugi ulaz,“ Aruna govori dok osobe iz osiguranja brzo reaguju.

Odlučim da gledam u svoja stopala. Očni kontakt je najbolje izbjeći nekoliko minuta prije igre. Ne želim da mi se stranac, poznanik ili navijač približi sa savjetima o hrabrosti ili sreći. Dok mi koraci postaju brži na putu ka ulazu, Aruna izgleda ostaje mutna u daljini. Moj protivnik, Vladimir Kramnik, se pojavljuje ispred mene. Sudija se pristojno osmjehuje dok zauzimamo svoja mjesta. Namještam svoje skakače da budu okrenuti prema neprijateljskim snagama. To je moj mali ritual.

Kramnik je nagnut nad tablom, sa laktovima na stolu. Poznajemo se od tinejdžerskih dana, ali za ovaj meč nismo ništa drugo osim protivnika. Samo će jedan od nas otići kući kao svjetski šampion.

Kramnik pomjera piona u centar, potezom 1.d4.

„Que sera sera,“ kažem sebi, dok pijuckam čaj. Oponašam njegov potez i pomjeram svog crnog piona ispred kraljice dva polja napred.

Utonuo sam u mekani krevet hotelske sobe u Mexico Cityju, osjećajući se kao pravi svjetski šampion. Obično, pobjeda me drži budnim, ali večeras sam se odrekao i same pomisli na san. Bio je 30. septembar 2007., svega nekoliko sati nakon što sam dobio titulu neprikosnovenog svjetskog šampiona. To je trebala biti pobjeda koja će natjerati ljude da prestanu sa kritikama; ipak, pitao sam se zašto nisam osjećao neobuzdanu radost, malo arogancije ili bar trunku haotične sreće. Još uvijek sam bio sit od meksičke večere sa gambas al pil pil, baskijskog jela od škampa u bijelom luku i ulju sa čilijem, uz čipotle i gvakamole. Organizatori svjetskog šahovskog prvenstva, Jorge i Veronica Saggiante, častili su moj tim i mene na proslavi u jednom odličnom meksičkom restoranu smještenom u elegantnoj vili. Aruna, moj trener Nielsen i moj prijatelj Hans-Walter Schmitt bili su tamo – mala, bliska grupa koja je praktično bila porodica.

Presjekli smo čokoladnu tortu na kojoj je bijelim šlagom pisalo "Felicidades", čestitke, dok su tradicionalni meksički marijači svirali vani ispred. Sa 37 godina, ovo je bila moja druga titula svjetskog šampiona; prvu sam osvojio u Teheranu 2000., ali ovo je izgledalo novo i legitimno.

Šahovska zajednica je bila prilično skeptična prema mom uspjehu iz Teherana (glavna poruka je bila: „Da, ti si svjetski šampion, ali...“) i taj iritantni osjećaj me pratio godinama. Nisam bio sasvim siguran da li su zauzeli taj stav da me iznerviraju ili su stvarno vjerovali da nisam zaslužio tu titulu. Bilo je to gotovo kao da sam grudima prekinuo traku na cilju trke, a onda mi kažu da ipak imam još da trčim nekoliko krugova do kraja.

Podjela u šahovskom svijetu ležala je u središtu pitanja o mom statusu kao svjetskog šampiona. Od trenutka kada su bivši šampion Garry Kasparov i njegov izazivač, Nigel Short, napustili svjetsku šahovsku organizaciju FIDE (Federation Internationale des Echecs) 1993. godine, svijet šaha više nije bio isti. Njih dvojica su organizovali svoj meč za titulu svjetskog šampiona pod okriljem nove organizacije koju su oformili, Profesionalne šahovske asocijacije (PCA), koja je na kraju ostala bez sredstava i zatvorena nakon mog meča sa Kasparovom 1995. godine. Ipak, sukob se nastavio. Nisam osjećao potrebu da se svrstavam ni na čiju stranu. Imao sam osjećaj da su svi u tim suprotstavljenim grupama tu radi vlastitih interesa, a ja nisam želio biti taj koji nasjeda na njihovu priču.

Bio sam smetnja u sistemu gdje su najbolji igrači ili imali podršku Rusije, kao Kramnik, ili su bili finansirani od moćnih struktura, kao Veselin Topalov iz Bugarske. Jedino pametno je bilo da se brinem za sebe. Moj racionalni stav da se držim dalje od šahovske politike bio je jednostavan: Oni čiju stranu zauzmeš zaključiće da si ih izabrao jer misliš da su oni mesija koji će te spasiti, dok bi te svi u protivničkoj grupi strasno zamrzili – a, za razliku od mnogih drugih, ja nisam imao nikakvu institucionalnu podršku iza sebe. Naravno, kritikovali su me da „igram na sigurno“.

Lično, ipak, smatram da je to bila ispravna odluka. Nisam tip osobe koja može da igra dobro dok istovremeno vodi tri borbe van šahovske table. Moj šah bi oslabio da je politikanstvo zauzelo prostor u mom umu, a bio sam vrlo svjestan da bi moj pad jednostavno učinio da postanem nevažan u čitavoj  toj priči. Imao je smisla držati se onoga što najbolje radim: zatvoriti spoljašnji svijet i igrati šah.

U početku je podjela izgledala kao dobra stvar. Imali smo sve uduplano- prvenstvo i šampione, prije svega. Do 1995. činilo se da sve teče prilično sistematično. Ali, kada je PCA nestala, došlo je do velikog pada u organizaciji mečeva. Polako smo shvatili da su ove dvije sukobljene organizacije samo unijele nesigurnost u čitav sport i zamutile situaciju u šahovskom svijetu.

U međuvremenu, Kasparov je nastavio da traži protivnika i sponzora, pa je predložio da igram protiv njega u meču u junu 1999. Predloženi meč je propao nekoliko mjeseci kasnije jer nijedan sponzor nije bio zainteresovan.

U martu sledeće godine, taj predlog je ponovo oživio. Ovog puta bio sam oprezniji, i pošto su organizacija i detalji sponzorstava bili vrlo nejasni, odlučio sam da odbijem. Tada je priliku dobio Kramnik, koji je pristao da igra protiv Kasparova, i u novembru 2000., mjesec dana prije nego što sam postao FIDE svjetski šampion u Teheranu, on je pobijedio Kasparova i postao klasični svjetski šampion u meču koji je sponzorisala kompanija Brain Games.

Uskoro posle Teherana, borio sam se, makar i nesvjesno, da dokažem svoju vrijednost kao šampion. Nije bilo velikih mečeva na vidiku na kojima bih mogao to da uradim. Bilo je frustrirajuće jer problemi i podjele u šahovskom svijetu nisu bili moja greška. Čak ni osvajanje svjetskog prvenstva u ubrzanom šahu 2003. godine, pobjeda u nokaut  finalu od dvije partije protiv Kramnika, nije puno promijenila moj status. ‘Ali’ koji je uvijek pratio moje oslovljavanje kao svjetskog šampiona tada se pretvorio u: „Ah, pa to je samo rapid šah.“

Kasparov se povukao 2005. godine, dok je još uvijek bio broj 1, a FIDE je, u nastojanju da ujedini šahovski svijet, usmjerila pažnju na čovjeka koji ga je pobijedio: Kramnika. Svjetska organizacija je organizovala nervozan meč između svog šampiona u ciklusu, Topalova, i Kramnika 2006. godine, koji je Kramnik na kraju dobio.  

Kramnik je sada držao FIDE pod svojom kontrolom. On je zahtijevao da onaj ko pobijedi na svjetskom šampionatu 2007. godine, osmišljenom kao dvokružni turnir sa osam igrača u Meksiku, igra protiv njega sledeće godine u meču od 12 partija.

Kramnikov tim je bio nervozan tokom čitavog  turnira u Meksiku. Pokušavali su me ubrzati da postignemo dogovor o svjetskom šampionatu zakazanom za 2008. godinu. Bio sam u naizgled izgubljenoj topovskoj završnici protiv Aleksandra Griščuka u trinaestom i pretposlednjem kolu kada je Kramnikov menadžer, Carsten Hensel, kontaktirao Arunu, tražeći sastanak s njom da razgovaraju i dogovore uslove ugovora za meč koji je bio još godinu dana daleko. Bio sam jedini u vođstvu sa 8 poena do pretposljednjeg kola, siguran osvajač titule, s Borisom Gelfandom iza mene sa 7 poena, a njihov predlog je bio toliko potcjenjivački prema mom statusu svjetskog šampiona. Kao da su sugerisali da bih mogao legitimno polagati pravo na titulu ‘pravog šampiona’ samo ako pobijedim Kramnika.

Aruna je pregovore vodila sama, ostala je čvrsta i odbila da nas ubijede u bilo kakav brzi dogovor. Čak im je predložila da umjesto toga dogovore meč s Gelfandom, ako su toliko nestrpljivi. Ugovor je već bio nepravedan. Osvojio sam FIDE titule svjetskog šampiona na nokaut formatu  u Teheranu i turnirskom formatu u Meksiku, ali ipak sam morao da dokazujem  svoju vrijednost u meču protiv igrača koji je završio iza mene na turniru za svjetskog šampiona. Još bizarnije, Kramnikov tim je predložio da „ni pod kojim okolnostima“ ne govorim na njemačkom jeziku tokom trajanja čitavog šampionata. Imao sam kuću u njemačkom gradiću Bad Sodenu, bio redovan igrač u šahovskoj Bundesligi i često gostovao na lokalnim TV kanalima, tako da mi je sposobnost da vodim razgovor na njemačkom bila prilično dobra. Kramnik je govorio samo ruski i engleski, pa sam mogao shvatiti zašto bi mu moje obraćanje na jeziku lokalnih medija smetalo. Naravno, nismo vidjeli logiku u prihvatanju njihovog zahtjeva. Morali smo da zauzmemo čvrst stav da označimo svoju teritoriju i pokažemo im da ne mogu tako lako obezvrijediti moj status svjetskog šampiona.

Nije bio samo tim ruskog igrača koji nam je otežavao situaciju. Na konferenciji za novinare nakon mog trijumfa u Meksiku, jedan novinar, koji je izgledao kao da mu je zadatak bio da istakne moje sumnje, upitao me da li se spreman za meč u Bonu. Izgledalo je kao da titula koju sam osvojio prije par minuta ništa ne znači.

Iako sam imao jak poriv da mu oštro odgovorim, ugrizao sam se za jezik i uspio oda dgovorim prilično pristojno. Kasnije te večeri, dok sam sjedio za stolom u našem hotelskom apartmanu, blago opušten  što neću morati da se budim uz zvuk budilnika  zbog partije sutradan, pogodila me misao da ću za tačno 12 mjeseci morati da igram protiv Kramnika. Nije to bila baš utješna ideja.

U više od 50 klasičnih partija, od našeg prvog susreta 1989. do Meksika, imao sam četiri pobjede i šest poraza protiv njega. Preostalih 40 partija završilo je remijem. Ako izgubim u Bonu, titula svjetskog šampiona bi mi  izmakla iz ruku i ubrzo bi se zaboravilo da sam je ikada i osvojio. Postoje igrači protiv kojih mrziš da gubiš. Za mene je Kramnik bio jedan od njih. Psihički bih se iscrpljivao svaki put kada bih izgubio od njega.

Naš stil igre bio je u potpunom kontrastu. Ja sam prvenstveno bio igrač e4, dok je Kramnik bio poznat kao zagovornik d4. Oba početna poteza su  potezi pješakom. Otvaranje kraljevim pješakom, ili e4, obično biraju dinamični igrači koji traže inicijativu u ranoj fazi igre, za razliku od pozicionih igrača koji preferiraju d4 — otvaranje daminim pješakom, koje više odgovara onima koji uživaju u dugim, strateškim partijama. Moj cilj je bio da pratim oštre varijante, gdje svaki potez može narušiti ravnotežu, i da tražim nove ideje.

Polagano i mukotrpno igranje poteza e4 takođe je povećavalo mogućnost da ne pronađem otvorene varijante i da se suočim sa preprekama s kojima se Kasparov susreo tokom svog meča protiv Kramnika 2000. godine.

Koristeći d4, izbjegavao bih i Kramnikova omiljena oružja za neutralizaciju e4 — Rusku odbranu, simetrično otvaranje za crnog koje je teško probiti, kao i Berlinsku varijantu (varijantu Španske partije), solidno, ali potcijenjeno otvaranje za crnog, koje je bilo zanemareno sve dok ga Kramnik nije oživio s nizom novih ideja, što je jedno od njegovih najvećih kreativnih dostignuća, i koje mu je pomoglo da zadrži Kasparova na četiri remija tokom njihovog meča za svjetskog šampiona.

Nisam bio toliko dogmatičan prema potezu e4 kao legendarni Bobby Fischer, koji je jednom izjavio da se nikada ne bi odrekao tog poteza, i povremeno sam koristio otvaranje daminim pješakom u svojim ranijim partijama. Iako su ti pokušaji bili uglavnom rezervisani za brze i blitz partije, koristio sam ovo otvaranje otprilike 85 puta kao bijeli.

Ipak, otvaranje kraljevim pješakom bilo je tijesno povezano s mojim identitetom kao igrača. To je i polje na koje bih se potpisivao kada bi mi navijači na turnirima pružali svoje šahovske table. Na to polje bi moji protivnici obično računali da ću odigrati. Nisam sumnjao da će Kramnik isto tako predvidjeti upravo taj potez.

Pitao sam se da li želim da nastavim s pripremama u otvaranju koje sam već iscrpio kroz beskonačnu upotrebu. Bilo bi to kao pokušati iscijediti vodu iz kamena. Već sam osjećao nalet energije pri samoj pomisli na skretanje s uobičajenog puta. Gotovo poput epifanije, sinula mi je ideja da bih zapravo mogao koristiti Kramnikovo omiljeno otvaranje, d4, protiv njega. Bio je to instinktivan osjećaj, impuls bez trunke krivice. Bio sam nestrpljiv da isprobam nešto novo i osjećao sam se spremnim da se suočim se s rizicima koje bi taj potez mogao donijeti. U svom uzbuđenju, mogao bih reći da sam gotovo nepromišljeno zanemario posljedice.

Moje neizgovorene misli prekinute su kada su se vrata naglo otvorila i kada je Nielsen ušao. Nielsen i ja smo se prvi put sreli kada smo igrali jedan protiv drugog u drugom kolu Svjetskog prvenstva 2001. godine, koje sam pobijedio crnim figurama. Primijetio sam tada da je imao jaku pripremu za otvaranje. Djelovao je izuzetno srdačno, prijateljski i opušteno za nekoga ko je upravo izgubio partiju. Počeli smo da razgovaramo, i kada sam 2005. godine zatražio njegovu pomoć za Svjetsko prvenstvo u San Luisu, odmah je pristao.

Ostao je uz mene od tada, bez prigovora na beskonačna putovanja zbog turnira, i uživao je u indijskoj hrani koju bi mu Aruna spremala kod kuće. Bio je moj savjetnik, osoba koja bi postavljala bezbroj pitanja sve dok ne bih zaključio da je plan pogrešan ili dok me ne bi uvjerio u njegovu savršenost.

“Zašto ne bih počeo potezom d4 protiv Kramnika?” rekao sam, napola kao monolog, napola kao izjavu upućenu malom krugu prisutnih. Aruna i Nielsen su razmijenili poglede i čekali u tišini da im objasnim svoju logiku. Nisam odmah ponudio objašnjenje. Čak i ako je moja izjava iznenadila Nielsena, njegovo veliko tijelo sada nagnuto preko stola, nije odmah odbacio ideju niti je s podsmijehom odbio. Predložio je da metodično preispitamo sve njene prednosti i nedostatke.

Sjedeći na kraju kreveta, Aruna je vjerovatno mislila da govorim gluposti u stanju neispavanosti — pretjerivanje koje se može oprostiti šahisti nakon dvije sedmice neprekidne igre. Možda je bila sigurna da će ta radikalna ideja biti zaboravljena za doručkom sledećeg jutra.

Ali nije bilo tako.

Dok sam stajao na podijumu na ceremoniji zatvaranja šampionata u Meksiku sledećeg dana, s jarko ružičastim serapeom (tradicionalnim meksičkim pončom) prebačenim preko mog desnog ramena, zlatnom medaljom i lovorovim vijencem oko vrata, svjestan Kramnikovog prisustva u publici, rekao sam sebi da se moram držati svog instinkta, popeti se uz zamišljene merdevine, a zatim ih odgurnuti i nastaviti se penjati bez njihove potpore. Ova tehnika je odličan lijek protiv neodlučnosti i jedini način da osigurate da nastavite kretati naprijed. To je ono što često radim kad se suočavam s teškim scenarijima ili kada želim da odustanem od teškog, ali korisnog plana i vratim se jednostavnijem, iako nerazumnom — nastavljam da odgađam donošenje odluke dok ne bude prekasno, i kad sam već toliko daleko da povratak više nije opcija.

Šta god da uradim, znao sam da ću ući u meč s Kramnikom kao pomalo slabije pripremljen igrač jer, eto, ulazio sam u zonu borbe koristeći protivnikovo oružje izbora. Iako je bilo dovoljno vremena da se udubim u pripreme za iznenadnu strategiju, to nikako nije bilo dovoljno da nadoknadim čitav život iskustva u igranju tog otvaranja.

Uostalom, to nije bilo otvaranje s kojim sam bio potpuno upoznat, niti bih ga mogao igrati naslijepo. Određena doza evolucije je ugrađena u šah kao sport — zahtijeva da stalno pratite nove poteze i varijante partije jer se svaka nova partija objavljuje i postaje opšte znanje. Da biste ostali konkurentni, postaje neophodno učiti nove varijante i pridodavati ih postojećem repertoaru. Ipak, igrači često ostaju vjerni svojim omiljenim otvaranjima i protivnapadima, što je razumljivo jer možda žele da ostanu na poznatom terenu u kojem su dobri ili imaju pozitivna sjećanja vezana za te varijante.

Nije me toliko zabrinjavalo samo proučavanje rijetko korištenog otvaranja, koliko svi sitni aspekti njegove igre koji nisu bili istraženi, brojni odgovori koje nisam poznavao ili različite posledice koje bi moglo donijeti. Ako bi plan pošao po zlu, izgledao bih kao glupi naivac. Ipak, na duže staze, predvidljivost je očigledno jedna od najgorih osobina. U svemu ovome, vaš stav bi trebao nadmašiti samu odluku.

Preuzeo sam punu odgovornost za tu odluku od trenutka kada mi je pala na pamet i odlučio da prihvatim sve posledice, bile one dobre ili loše. Odlučio sam da me ne brinu moguće negativne posledice. Smatrao sam da, ako bih se našao u nepoznatoj poziciji, postoji velika šansa da bih mogao improvizovati, jer bih bio oslobođen tereta postavljenih u prethodnim partijama koje sam igrao. Glavna privlačnost za mene bila je mogućnost da pristupim meču s dozom uzbuđenja i zadovoljstvom zbog preuzetog rizika. Bilo je to izuzetno oslobađajuće.

Ponekad je divno raditi stvari zbog umjetnosti, zbog sporta, umjesto da previše razmišljate i sve planirate do posljednjeg detalja. Uopšteno, teže je zaboraviti stvari koje su svježe, nove i uzbudljive, nego one koje su dosadne i svakodnevne. Čak i da bih se našao u problematičnoj situaciji, barem bih bio u novim pozicijama, umjesto u starim dosadnim pozicijama. Duboko u sebi, znao sam da ako ne ostanem pri ovoj odluci i završim karijeru bez preuzimanja rizika, mrziću i sebe — i šah.

Dok su se čestitke u Meksiku privodile kraju, misli su mi odlutale u bijelu kuhinju našeg doma u Collado Mediano, malom, mirnom gradiću 50 kilometara od Madrida. Negdje sredinom 2006. godine, naš prijatelj Frederic Friedel, suosnivač i rukovodilac firme ChessBase, koja se bavila šahovskim softverom i novostima, nazvao je da mi prenese vijest o tome kako Kramnik diktira uslove za meč u Bonnu.

Upravo sam završio s treningom kod kuće i bio iritiran diskriminatornom prirodom tog dogovora. Pridružio sam se Aruni u kuhinji i prenio joj vijesti. Oboje smo se složili da je to bilo krajnje nepravedno — jedan igrač je mogao paradirati sa svojim privilegijama na tako drzak način. Tada sam iskreno saosjećao s onim ko god bi pobijedio u Meksiku, a potom bio prisiljen igrati još jedan meč godinu dana kasnije da bi bio smatran pravim šampionom. „Zamisli kako je tom momku“, rekao sam tada. „Dobra stvar je što ja ne moram brinuti o tome. To nije moj problem dok ne postane moj problem.“

Ispostavilo se da sam ja bio taj momak.

……

Kada sam konačno odigrao otvaranje pješakom na d4 — iznenađenje koje sam čuvao u tajnosti — uradio sam to s dozom strepnje, pitajući se da li će se rizik isplatiti. Odluku da napustim dotadašnju strategiju i napravim taj simbolički skok donio sam više od godinu dana ranije, preuzevši odgovornost za sve posledice, a moj tim i ja smo naporno radili da to ostvarimo. Sada sam konačno mogao igrati onako kako sam želio.

Kao dugoročna strategija, predvidljivost ne donosi puno prednosti — bilo za vašu karijeru, posao ili čak za vas same. S vremena na vrijeme morate krenuti kontraintuitivnim putem, ali nikako bez preuzimanja odgovornosti za posljedice — i svakako ne bez pripreme. U takvim situacijama, vaš stav treba da nadmaši važnost same odluke. Kada se fokusirate na prethodno neistražena rješenja kako biste došli do željenog cilja, nemojte dopustiti da se vaš um zaglavi u neodlučnosti ili zamišljenim negativnim ishodima. Umjesto toga, usmjerite se na realizaciju svojih planova.

Kada sam bio mlad, mrzio sam časove tenisa. Ne zato što sam mrzio sport – bili su to grozni rani jutarnji trenuci u akademiji u Egmoreu, Madras (sada Chennai), i beskrajni krugovi trčanja oko ivice terena koji su me odbijali. Tada sam imao jedva sedam godina i bio dio juniorskog programa u akademiji koju je vodio poznati trener iz Madras-a, Robin Manfred, manje od 5 kilometara daleko od željezničkih bungalova na Sterling Roadu, gdje smo živjeli. Trčanja su trebala da posluže kao zagrijavanje za lekcije koje su uslijedile, ali rijetko sam imao priliku da udarim lopticu. Bili smo podijeljeni u grupe i svako od nas je imao priliku da odigra samo četiri forhenda i četiri bekhenda – i to je bilo to. Sledeća grupa bi odmah ušla na teren.

Činilo mi se da je to premalo za buđenje u 5:30 ujutro, i pitao sam se zašto su moji roditelji plaćali dobre pare da trčim oko terena. Bio je to razočaravajući osjećaj nakon uzvišenih fantazija u kojima sam zamišljao sebe kako udaram, napadam i igram voleje kao moj heroj, John McEnroe. Moje ekstremno divljenje prema omraženoj teniskoj zvijezdi koja je imala ‘halo frizuru’ i svjetlocrvenu traku za znoj bilo je u suprotnosti s mojom mirnoćom i neupadljivošću. Nisam imao njegovu samouvjerenost niti njegovu bijes.

Srećom, imao sam šah. Moja majka potiče iz porodice pravnika koji su igrali šah kod kuće i brzo je zavoljela taj sport. Baš kao i najmlađe dijete u skoro svakoj porodici, bio sam željan da učestvujem u svim aktivnostima koje su se odvijale oko mene, sa mojim starijim braćom i sestrama.

Ona je uvela mog brata u šah, koji je bio stariji od mene trinaest godina, i sestru, koja je bila jedanaest godina starija od mene – a ja sam pomjerio svoju prvu figuru kada sam imao šest godina. Moja majka je bila veoma dobra u šahu, koliko se može biti bez formalnog treniranja, ali ubrzo  je počela gubiti od mene za tablom.

Jednog dana, moja sestra je slučajno uočila natpis „Šahovski klub“ ispred zgrade na putu kući sa fakulteta i uzbuđeno nam pričala o tome. Kada smo istražili, ispostavilo se da je to bio Mihail Talj Šahovski klub, nazvan po bivšem sovjetskom velikanu, smješten u Sovjetskom kulturnom centru u živopisnom, skupom, centralnom dijelu Madras-a, poznatom kao Alwarpet. Indija još nije imala velemajstora, a Manuel Aaron, koji je bio jedini međunarodni majstor u zemlji kada sam počeo, bio je jedan od osnivača Taljevog šahovskog kluba. Bio je posvećen šampion i naučio je ruski kako bi mogao čitati šahovske knjige na tom jeziku.

To što je klub osnovan i napredovao nije bila slučajnost, s obzirom na to da je u to vrijeme trajao Hladni rat i da su Sovjeti tražili načine da unaprede svoju propagandu i prisutnost. Klub je čak dobijao besplatne šahovske garniture i knjige. Godina kada je Taljev šahovski klub osnovan, 1972, bila je takođe godina kada je grad Reykjavik na obali Islanda bio domaćin meča između Bobbyja Fischera i Borisa Spaskog, što je dodatno raspalilo već postojeće geopolitičke tenzije između Zapadnog i Istočnog bloka. Imao sam tri godine kada je taj meč odigran, tako da iako sam odrastao čitajući o njegovom burnom karakteru i političkim tonovima, to nije ostavilo neizbrisiv utisak na mene kao na prethodnu generaciju.

Ubrzo sam provodio vrijeme u Taljevom klubu, nespretno, nervozno i stidljivo, posmatrajući starije kako igraju. Bio sam previše stidljiv da predložim nekome da odigramo partiju i nisam bio siguran da li jednostavno da zauzmem mjesto za stolom i čekam ili da pitam nekoga možemo li da igramo.

Jedan ljubazan gospodin po imenu Keshavan, koji je upravljao svakodnevnim poslovima kluba, poticao me da se uključim u igru, a moja majka ga je zamolila da moje ime uključi u sve vikend turnire koje je klub organizovao.

Tri dana nakon što sam se pridružio klubu, odigrao sam svoj prvi turnir. Nisam bio siguran da li je to bila dobra ideja, ali kada si mlad, optimizam obično nije problem. Prve tri partije sam prilično brzo izgubio, a s nestrpljenjem sam odbrojavao vrijeme kada se moj četvrti protivnik nije pojavio na vrijeme. Na sreću, on se nije pojavio uopšte i moja prva pobjeda u šahu zapravo je bila zbog kašnjenja protivnika.

Bilo je to prije interneta, pa su šahovski knjige bile jedini izvor informacija. Uobičajena procedura bila je čekati rođaka ili poznanika koji živi u inostranstvu ili posjeti strane zemlje da ti donese knjigu koju želiš. Moja sestra je jednom kupila primjerak knjige Chess Openings: Theory and Practice autora Izraela Alberta Horowitza u lokalnoj knjižari, koju sam pročitao od korica do korica i na koju sam se oslanjao s potpunom i nepromjenljivom vjerom. Za mene je sve što je ta knjiga rekla bilo riječ Božija, koju treba vjerovati, slijediti i nikada ne preispitivati, a dugi niz godina nakon toga moj repertoar otvaranja, zbirka otvaranja u koju sam redovno zalazio, bio je isključivo iz te knjige.

Kasnije sam došao do knjiga Chess Fundamentals Josea Raúla Capablance, 1000 Miniature Openings i nekoliko drugih knjiga koje su se bavile time kako da se izbjegnu zamke i prevare u otvaranju.

Kada sam imao nešto više od osam godina, mom ocu je dodijeljena posebna misija u Indijskim željeznicama i preselili smo se u Manilu na godinu i po dana. Moj brat i sestra su već započeli svoje karijere i dalje studirali, pa sam bio jedini koji je pratio roditelje na Filipinima. Sletjeli smo tamo u novembru 1978. godine, mjesec nakon bizarnog i gorkog meča za svjetskog prvaka između Anatolija Karpova i Viktora Korčnoja koji je održan u gradu Baguio.

To je bilo slikovito brdsko odmaralište, a moji roditelji su me odveli na mjesto gdje je meč odigran. Za dječaka mog uzrasta, bilo je teško biti inspirisan punom salom praznih stolica, bez obzira koliko su bile živi opisi svjetskog šampiona koji se kreće po njoj. Kada sam vidio stolice, jednostavno sam bio više zainteresovan da se vratim svojim stripovima. To je postalo značajno tek kada sam devet godina kasnije osvojio titulu svjetskog juniorskog šampiona na tom istom mjestu.

Nalaziti se u zemlji koja je bila usred šahovskog procvata bio je pravi dar s neba. Filipini su bili dom prvog azijskog velemajstora, Eugenija Torre-a, i moja majka nije dozvolila da se moja sklonost prema tom sportu smanji. Zapravo, ona je otišla nekoliko koraka dalje. Počela je da pretražuje telefonski imenik, tražeći svakog ‘Torre-a’ u zemlji, sve dok nije suzila pretragu na najvjerojatnijeg Torrea. Kada je nazvala broj koji je marljivo zaokružila, ispostavilo se da je našla pravu Torre porodicu, ali je dobila pogrešnog brata. Na sreću, taj brat je bio šahovski trener i bio je ljubazan da mi sugeriše dobar šahovski klub koji bih mogao posjećivati.

Na kraju, nisam pohađao šahovske časove u Manili, iako sam učestvovao na vikend turnirima u obližnjem klubu. Naše primarno sredstvo prevoza u Manili bili su kičasto, šareno ofarbani ‘Jeepneyji’. To su u suštini bili američki vojnički džipovi koje su vojnici napustili nakon Drugog svjetskog rata. Nekada korišteni za prevoz vojnika, Jeepneyji su mogli prevoziti 20 do 25 putnika i bili su nešto poput ikone filipinske domišljatosti. Moja majka i ja smo ih koristili za odlazak i povratak iz kluba, a dobra partija značila je da bih bio počašćen velikom porcijom sladoleda s malim komadićima želea i orašastih plodova u slastičarnici odmah pored naše kuće. To je bila stvar koju sam se najviše radovao nakon pobjede.

Na početku, angažovan je trener da mi pomogne u igri. Počeo je sa lovčevim završnicama, ali ubrzo je postalo očigledno da već znam većinu onoga što je pokušavao da me nauči, pa su se treninzi prekinuli.

Dok sam poslepodne bio u školi, moja majka bi gledala jednosatnu šahovsku emisiju na televiziji pod nazivom Šah danas, koja je analizirala partije vodećih igrača. Na kraju svake epizode, voditelj emisije bi ostavljao gledaocima šahovsku poziciju za rješavanje, čiji su se odgovori morali slati poštom. Pobjednici su dobijali šahovsku knjigu kao nagradu. Moja majka je marljivo bilježila svaku poziciju objašnjenu tokom emisije, ponekad čak snimajući epizode za nas da gledamo kasnije, a kada bih se vratio iz škole, radili bismo zajedno na toj poziciji, rješavali je i slali odgovor. Počeo sam često pobjeđivati, tako da su ljudi na televizijskoj stanici bili očajni. Zamolili su me da posjetim njihovu biblioteku i uzmem koliko god knjiga želim, pod uslovom da više ne šaljem odgovore.

Nije me majka naučila samo šah. Naučila me da plivam, tako da je mogla da bude sa mnom u bazenu u našoj kući u Manili i ponudila se da bude neka vrsta spasioca dok sam se igrao. Bila je velikodušna u svojoj ljubavi prema meni. Jednom, nakon što sam je nagovorio zbog iznenađenih pogleda koje su razmjenjivali moji školski drugovi kada me došla pokupiti iz škole odjevena u sariju, kupila je sebi zapadnjačku odjeću kako bi je mogla nositi kada me pratila.

Vratili smo se u Madras 1980. godine, kada sam imao jedanaest godina, i ponovo sam upisao časove tenisa. Moji dani su bili ispunjeni rasporedom: ustajanje u 5 ujutro, dolazak u tenisku akademiju za pola sata, povratak kući, tuširanje, presvlačenje, žureći odlazak u školu i, nakon što su časovi završili, odlazak u Taljev klub. Ubrzo je postalo jasno da moj tenis ne napreduje, ali moj šah se razvija, pa sam odustao od tenisa i bio sretan što sam sebi priuštio dodatni sat sna ujutro.

Te godine imao sam svoje prvo iskustvo s velemajstorom kada je latvijsko-sovjetski igrač Vladimir Bagirov posjetio Čenai. Bio sam među grupom školske djece protiv kojih je odigrao simultanku. U jednom trenutku igre ponudio sam mu remi. Pogledao me, zatim moju tablu, uzeo svog topa i mog lovca i, s jakim ruskim akcentom, pitao me zašto sam mu to ponudio. To je bila moja prva lekcija u procjeni figura i njegovo odbijanje mog predloga natjeralo me da shvatim da ne dobijaš uvijek remi kada ga ponudiš.

Tada sam već bio stručnjak za uobičajene petominutne brzopotezne partije koje su se igrale u klubu. Po pravilima, pobjednici su mogli zadržati svoje mjesto za stolom, dok su oni koji su izgubili morali da se vrate u red i čekaju svoj sledeći red. Često bih sjedio na jednom kraju stola dok bi se moji protivnici smjenjivali na drugom kraju sa svakom partijom. Za razliku od časova tenisa, ovdje sam mogao igrati koliko god želim. Takmičenja organizovana po uzrastu su tada bila rijetka, i morao si se nositi s igračima svih snaga i tipova. Česti mečevi su takođe značili da sam bio izložen svježim teorijama i raznolikim stilovima igre, a ovo iskustvo ne samo da je efikasno smanjilo vrijeme učenja, već je takođe eksponencijalno doprinijelo mom rastu kao igrača.

U klubu su me, međutim, gledali kao umišljenog dječaka koji bi pobjeđivao starije igrače u blitz partijama i prekidao predavanja koja je držao Manuel Aaron o taktici  koju su koristili sovjetski velemajstori, dajući nepotrebno predloge o alternativnim potezima.

Jedan kolega igrač se jednom požalio mojoj majci da se loše ponašam. Iznenadilo me to, jer to nije bila moja priroda ni namjera.

Prošao sam kroz ogroman broj lokalnih turnira 1981. godine. To je također bila godina kada sam igrao šah s majkom posljednji put. Otišli smo u Šimlu na porodični odmor i jedne večeri, zahvaljujući strašnom nevremenu, našli smo se zarobljeni u našem hotelskom sobi. Kako nismo imali šta da radimo, igrali smo Monopol, moju omiljenu društvenu igru tada, pored šaha, ali ubrzo smo moja majka i ja zaigrali šahovsku partiju. Odigrao sam vrlo smiješan plan otvaranja i, iako sam bio mnogo jači igrač od nje, izgubio sam. Nikada  više nismo sjeli nasuprot stola da igramo jedno protiv drugog, iako smo nastavili da razgovaramo o šahu i putujemo zajedno na turnire.

Na nacionalnoj sceni sa postao primijećen nakon što sam osvojio titulu nacionalnog sub-juniorskog šahovskog prvaka 1983. godine. Rođak moje majke, koji je živio u Goi, ugostio nas je kada smo putovali tamo za turnir i jedan od nezaboravnih trenutaka sa putovanja je hrana koju nam je poslužio, posebno ukusno povrće ‘au gratin’ koji je savladao iz popularnih kuvara indijske autorice Tarle Dalal. Ostali aspekti turnira takođe su bili jednako uživanje, posebno moje pobjede.

Te godine sam takođe pobijedio devetostrukog nacionalnog prvaka i mog bivšeg trenera u Taljevom  šahovskom klubu, Aarona, na Nacionalnom ekipnom prvenstvu u Bombaju. Tada sam imao trinaest godina. To je bio drugi put u dvije godine da sam ga pobijedio. Prethodni put se desio na Prvenstvu okruga 1982. godine u Čennai. Kampus Indijskog instituta tehnologije (IIT) u Bombaju, u Powai, bio je domaćin nacionalnog prvenstva i iako je šahovski savez okruga Madras donio ambicioznu odluku da formira tim perspektivnih tinejdžera iz države, Madras Colts, nisu imali novca da finansiraju naše učešće.

Kao rezultat toga, poznati indijski  pjevač S.R. Balasubrahmanyam je intervenisao i pristao da sponzoriše tim. Iz nekog razloga, imao sam utisak  da bih trebao ponuditi gospodinu Balasubrahmanyamu, kao znak zahvalnosti za njegovu dobrotu, malo novca koji mi je moja majka povjerila. Srećom, preovladao je zdrav razum i nisam to učinio. Tokom partije protiv Aarona, bio sam strašno bolestan, tresao sam se od groznice i pojavio se za tablom umotan u vunenu odjeću, usred sparne majske vrućine. Na kraju sam ga pobijedio i osvojio nagradu za najbolju tablu.

Partija protiv Aarona bila je za mene početna tačka duge, neprekinute serije uspjeha. Bila je to nagrada za sav trud koji sam uložio do tada – iako toga tada nisam bio svjestan. Sledeće godine osvojio sam titulu internacionalnog majstora, a prije svog šesnaestog rođendana postao sam nacionalni šampion.

Naše najranije lekcije duboko su urezane u naše umove i srca. Navika koju sam nerado usvojio kao dijete, na majčino insistiranje, bila je da zapišem svoje utiske odmah nakon partije; obično nakon poraza. Kada si mlad, ne osjećaš neku veliku potrebu da se pridržavaš rutine, a tada sam to radio više zbog majčinog zadovoljstva nego zbog svoje koristi. Metodično bih zapisivao poteze urednim slovima i često bih podvlačio - prkosno, duplom crtom - bilješke o dijelovima partije gdje bih pogriješio. Kako sam odrastao, ova praksa mi je polako prirasla srcu. Bilježeći svoje opažanja odmah nakon poraza, dok je bol bila svježa, a osjećaj gubitka jak, nailazio bih na rješenja koja sam vidio, ali ih nisam primijenio, ili ona koja sam potpuno previdio. To mi nije samo pomoglo da uočim svoje greške, već mi je dalo i širu perspektivu da sagledam da li se te greške uklapaju u neki zabrinjavajući obrazac koji treba eliminisati.

Nakon pobjede, obično bih sebi dozvolio malo više vremena i izbjegavao ovaj proces neko vrijeme prije nego što bih partiju detaljno analizirao. I dalje sam bio znatiželjan da saznam jesam li igrao određenu varijantu na najbolji mogući način, ali želja nije bila tako jaka kao nakon poraza ili propuštenih prilika. Takođe, to je bio sjajan način da kanališem svoje emocije nakon partije - bijes, kajanje ili euforiju - i da objektivno analiziram rezultate. Kada je ova praksa postala rutina, nakon svake partije jedva bih čekao da se vratim i vidim šta sam uradio, a šta nisam. Odjednom, počeo sam osjećati da je moje iskustvo gotovo nepotpuno bez tog razumijevanja.

S vremenom sam počeo širiti opseg svojih bilješki – zapisivao sam protivnikove karakteristike, sklonosti, geste i sve one sitnice koje su me ometale prije ili tokom partije. Da bih se opomenuo da ne srljam kada sam napet tokom partije, u mojim bilješkama stoji: „Kada si skoro na pragu pobjede i imaš više vremena od protivnika, NEMOJ povući potez. Povuci ruku nazad. Ustani, popij čaj, umij se, duboko udahni i onda se vrati za tablu.“ Za brze taj-brejkove, podsjećam se da zavrnem rukave kako mi ne bi ometali brzinu pokreta na tabli. Čak imam i bilješke koje me podsjećaju da budem pažljiviji prema određenim detaljima kada igram protiv specifičnih protivnika.

Levon Aronian, na primjer, ima običaj započeti razgovor ujutro na dan partije ako je dobro raspoložen. To može biti samo prijateljska šala o tome kako će mi „zadati probleme“ tokom igre. Moja bilješka za ovakve situacije glasi: „Nemoj ulaziti u razgovor. Prestani se šaliti i praviti se duhovitim.“

Često ostanem zapanjen kada ponovo pročitam stare bilješke i pomislim: „Sjajno, sada mi se čini da sam sve odradio savršeno... Ali u tom trenutku sam se mučio, mucao, oklijevao i uglavnom mrzio samog sebe.“ Nekada bih nakon partije bio umoran i odgađao samokritičnu analizu za kasnije. Ali, do sledećeg jutra, intenzitet osjećaja bi nestao. Tada te bilješke budu samo parafraza parafraze. To je scenarij „pogodak ili promašaj“, jer se izgubi neposrednost. Kratke bilješke koje naknadno zabilježim, uz polovično zalaganje nakon kasnog doručka, jutro poslije partije, sada mi govore samo da sam „preživio“. Dakle, zaista, što su bilješke svježije, to su korisnije. Moje bilješke su mi bile od velike pomoći tokom godina i transformisale su se u svojevrsni priručnik, podsjećajući me na zamke i prednosti na koje mogu naići. Često im se vraćam, posebno ako se vraćam igranju na turnirima nakon samoinicijativne pauze.

Ova praksa je možda s godinama izgubila nešto od svog intenziteta i više nisam toliko pedantan kao nekada, ali i sa 50 godina to je navika koju još uvijek održavam, makar i u skraćenoj verziji.

Kao mlad igrač, titula koju sam žarko želio osvojiti dvije godine bila je ona velemajstora. Indija tada nije imala nijednog velemajstora, i svi moji napori vrtjeli su se oko tog velikog sna. Na Tata Steel Grandmaster turniru u Kalkuti 1986. godine, propustio sam svoju prvu velemajstorsku normu za pola poena, a iste godine na Lloyds Bank Masters Openu u Londonu, opet mi je nedostajalo samo pola poena. Na Šahovskoj olimpijadi te godine u Dubaiju, unapređen sam na prvu tablu i osvojio 7,5 poena od mogućih 11, ali norma mi je i dalje izmicala. Iako nije bilo rizika od neuspjeha u tom poduhvatu, jer to niko prije mene nije ostvario u zemlji, i dalje sam osjećao frustraciju zbog propuštanja norme s tako malom razlikom.

Sudija Stewart Reuben mi je tokom razgovora u Londonu ranije rekao da postoji mogućnost da će mi norme stalno izmicati mjesecima, a onda ću odjednom postati velemajstor gotovo bez napora. Tada sam njegove riječi slušao sa skepticizmom, ali upravo tako se i dogodilo.

Titula svjetskog juniorskog prvaka 1987. godine konačno mi je donijela normu, a zatim sam u New Delhiju osvojio drugu normu sa remijem u poslednjem kolu. Moja majka me  držala podalje od ometanja kako ne bih upao u svoju uobičajenu naviku da se prerano opustim kada mi ide dobro i izgubim partiju.

Konačno sam osvojio titulu velemajstora sa trećom i poslednjom normom, nakon remija u pretposljednjem kolu na Shakti Finance International šahovskom turniru u Coimbatoreu 1988. godine. I danas se sjećam Reubenovog savjeta i smatram da je i dalje relevantan. Uvijek ima smisla nastaviti raditi na ciljevima bez opsesivnog praćenja koliko ste daleko od njih ili koliko ih beznadno promašujete svaki put. Ako ustrajete, na kraju će biti vaši.

Iz ove perspektive, shvatam da sam bio nevjerovatno sretan tokom tog perioda. Tinejdžeri koji žele karijeru u sportu često moraju balansirati između treninga i akademskih obaveza, a njihovo oklijevanje da u potpunosti posvete vrijeme i trud sportu proizlazi iz očiglednog straha da će zaostati za vršnjacima u učenju. Ovdje dolazi do izražaja omjer rizika i nagrade. U mom slučaju, prilike koje su mi bile potrebne da napredujem u šahovskoj karijeri pojavile su se u pravim trenucima - postao sam nacionalni prvak u desetom razredu, a velemajstor dvije godine kasnije, kada sam završavao školu i pripremao se za fakultet. Bio sam peti na svjetskoj rang listi kada sam diplomirao trgovinu na fakultetu.

U suštini, nagrade su nastavile pristizati slivati u fazama mog života kada sam trebao procijeniti svoje opcije. Produženi proces odlučivanja između posvećene sportske karijere i višeg obrazovanja, o kojem su moji vršnjaci opsesivno razmišljali, bio mi je stran.

Lako je izgubiti perspektivu ako u karijeru posvećenu sportu krenete u premladom uzrastu. To može otežati povezivanje s različitim ljudima, situacijama, pa čak i svakodnevnim životom. Najbolje je pronaći hobi ili aktivnost koja nije povezana s vašim sportom - za mene je to bila astronomija, proučavanje nauka i matematike. To je slično našim školskim praznicima kakve ih pamtim. Dan nakon što iz škole krenete na ljetni odmor, ludi ste od sreće, ali ako ne angažujete  svoj mozak na neki način dovoljno brzo, počinje se osjećati više kao mukotrpan posao nego kao odmor. Nakon dvije nedjelje odmora, kada imate još šest nedjelja, svaki dan izgleda kao svaki drugi i vrijeme se jednostavno vuče. Ali ako imate hobije koje možete upražnjavati, dani se čine da nestaju. Slično tome, u šahu je mnogo lakše skrenuti misli s bolnog poraza ili lošeg niza ako pronađete radost i interes u drugim područjima. Teško je ako je šah sve što znate. Za brilijantnog i talentovanog Fišera, to se pokazalo istinitim. Nije mogao da se odvoji od sporta. Svi smo naučili mnogo lekcija iz njegovog života, kao i iz njegovih partija - i inspirativnih i opominjućih. Njegovom šahu je teško ne diviti se, a omogućio je igračima nakon njega da postanu profesionalci i zarađuju od igranja šaha. Na mnogo načina, stojimo na ramenima velikana poput njega.

U poređenju, smatram da je moje putovanje u sportu bilo mnogo lakše od onog, nekog poput Fišera. U njegovo vrijeme, zaista je morao da se odrekne svega da bi postao šahista. Ja to nisam morao. Naša okolina igra veliku ulogu u tome kako se naš mozak stimuliše, koje interese razvijamo i kako ih vidimo i njegujemo. Rani utisak koji imate o nekoj temi i klima u kojoj ga stičete mogu imati veliki uticaj na vas.

Nisam bio prisiljen da se bavim šahom ili da ga igram. Moji roditelji su mi prepustili da rasporedim svoje vreme između studija i šaha. Njihov stav je oslobodio moj um, omogućio mi da se opustim i da se, kako mi odgovara, oslonim na jedno ili drugo. Šah za mene nije imao bolne veze ili bio pritisak. Vrijeme nakon što sam osvojio titulu velemajstora donijelo je moje prvo iskustvo poslije opsesivnog gonjenja cilja. Odjednom sam se našao bez svrhe. Osećao sam se prazno i dosadno, gotovo bezvoljno. Tokom čitavog tog vremena, bio sam potpuno fokusiran na jedan jedini cilj. No, kada sam stigao do svog cilja, sve više sam se okretao unazad nego ka novim vrhovima. Nisam znao šta da radim sa sobom. Turniri i rezultati više me nisu uzbuđivali, a moji rezultati su se pogoršali. Tokom šest mjeseci bio sam uhvaćen u negativnom raspoloženju sličnom očaju. Kroz svoje interakcije s drugim velemajstorima na putovanjima na inostrane turnire shvatio sam da je to normalna faza i da je to nešto što gotovo svi igrači dožive.

Ponekad, cilj može biti tako velika stvar, tako sveobuhvatna tema u našim životima, da jednostavno ne znamo čemu da se radujemo nakon što ga postignemo. Postepeno sam uspio da se ponovo saberem, baš na vrijeme za sledeću fazu mog života kao šahiste.

Prije 1991. godine, putovao sam po Evropi igrajući turnire, često razmišljajući o pronalaženju baze tamo. Činilo se kao razuman način da smanjim konstantno putovanje i povezane troškove, a moglo bi otvoriti vrata za redovno učešće na turnirima koji se održavaju širom kontinenta. Blizina je značila vidljivost, što je zauzvrat dovodilo do toga da organizatori stalno imaju mene na umu. Kada sam živio u Indiji, pretpostavljali su da, s obzirom na to da su letovi dugi i rijetki, ionako neću doći. Kada sam se preselio u Evropu, to se promijenilo. Organizatori su počeli da me zovu da provjeravaju moju dostupnost ako bi neki igrač odustao od turnira. Moj blizak prijatelj, Albert Toby, živio je u Amsterdamu, i činilo se kao prilično dobar izbor grada za život. Gledali smo nekoliko opcija, ali nekako se detalji nisu složili.

Amsterdam je otpao iz mojih planova kada sam se sreo sa skoro 'novim roditeljima' na Međunarodnom šahovskom turniru u Linaresu u februaru 1991. Mauricio Perea, ili Maurice, i njegova supruga, Nieves, bili su stariji par koji se povukao u život praćenja šaha i fudbala i pomogli su organizaciji događaja u Linaresu, tada malom rudarskom gradu u Andaluziji.

Na turniru sa kružnom sistemu, Maurice je zbunjeno posmatrao dok sam trošio malo vremena na svom satu, ruke mi se brzo kretale preko table dok sam igrao svoje poteze nevjerovatnom brzinom protiv Jana Ehlvesta u četvrtom kolu. Prišao je da provjeri da li moj sat uopšte radi, budući da gotovo nije trošio vreme. Igra je završena remijem i pozvao me na večeru te večeri. Dok sam jeo, Maurice, s glasom punim brige, savjetovao me je da razmišljam duže i igram sporije u narednim partijama. S osmijehom sam odgovorio: „U redu, Maurice, šta misliš da uzmem još minut sledeći put?“ On se nasmijao i zagrlio me. Nieves je iz mene iznudila obećanje da ću je odvesti u najbolji kineski restoran u gradu ako pobijem jednog od najboljih igrača (što ne znači mnogo, jer su kineski restorani u Linaresu tada bili samo marginalno bolji od brze hrane).

Maurice i Nieves su mi otvorili vrata svog doma u Collado Medianu, a Nieves me razmazila svojom pažnjom - prala mi je odjeću, šila dugmad, kuvala obroke i bila na korak od toga da me još samo pokriva u krevetu.

Maurice je bio zbunjen i mojim stilom oblačenja i izborom muzike. Obično bih nosio velike bijele patike, ruku gurnutih u džepove širokih farmerki, i slušao irski rock bend The Cranberries ili britanski synth-pop duo Pet Shop Boys na svom vokmenu. Za Mauricea, Engleza po rođenju i ponašanju te strastvenog ljubitelja Beethovena i Brahmsa, i moja odjeća i muzika bendova uz koje sam micao glavom bili su svetogrđe i potpuno neshvatljivi. Njegova omiljena uzrečica bila je: „Caramba, que ese so! Šta je ova buka?”, aludirajući na moju muziku, i nikada nije prestajao da se čudi mojoj navici da stavljam kečap na paštu.

Ali, uprkos našim razlikama, ujedinjavala nas je ljubav prema istoriji, astronomiji i, naravno, šahu. Jedna od mojih najdražih uspomena je kako sjedimo u ležaljkama na terasi njihove prekrasne, prostrane kuće sa pet spavaćih soba, udišući miris paprati, arizonskog čempresa i zemlje, gledajući sunce kako nestaje iza planina na horizontu.

Maurice je bio taj koji mi je kupio moj prvi kvalitetan sako - sivi, karirani, jednoredni komad iz Alta Moda butika u Linaresu. Topao, pun ljubavi i očinski nastrojen, Maurice mi je tada rekao: „Vishy, ti više nisi samo šahista. Ti si budući svjetski prvak. Trebao bi sada početi da se tako i oblačiš.”

Manuel Aaron protiv Viswanathana Ananda (0-1) 
(Bijeli) (Crni) 
1982. Regionalno ekipno prvenstvo, Madras 

CRNI DOBIJA

Jasno se sjećam 29. poteza u ovoj partiji, Nxd4. Bijeli je koncentrisao svoje figure – kralja, damu, skakače, sve na kraljevoj strani – a top je čekao na trećem redu da se pridruži napadu. Na prvi pogled je izgledalo beznadežno za crnog. Ali tada je crni doveo još jednu figuru. Osjećaj je bio kao dolazak pojačanja u bitku. Vojska koja je bila stjerana u ugao odjednom je našla pomoć.

Kada sam igrao ovu partiju protiv Manuela Aarona, moja opsesija da postanem velemajstor još je bila nekoliko godina daleko. Istovremeno, ova pobjeda bila je vrhunac svega što sam do tada naučio i za šta sam radio, s malo drugih briga na umu. Postoji nešto posebno u tome da radite na ostvarenju cilja, a da se ne opterećujete time koliko ste daleko od njega ili koliko ste puta promašili metu. Kada uspijete utišati buku oko rezultata i jednostavno nastaviti da istrajavate, uspjeh je zagarantovan.

---

Umjetnost pamćenja: trikovi, metode i slučajnosti

Koja je poslednja stvar koju ste zaboravili? Da li je to bio neki kućni zadatak, vaše stvari u hotelu ili na letu, sastanak ili, još gore, godišnjica braka? Ako je poslednje, nadam se da ste prošli bez povreda. I sam sam to preživio. Riskiram da uništim svoju reputaciju kao osobe sa sjajnim pamćenjem ovim pričama, koje sam često dijelio na seminarima i okupljanjima - ali ću to ipak ponoviti. Bilo je to u januaru 1998. tokom mog meča za svjetsko prvenstvo protiv Karpova u Lozani, kada su diskete od tri i po inča još bile u modi. Svake noći, šta god bi pripremili, bilo bi sačuvano na disketama i Aruna bi ih spremala u sef. Jedne večeri, nakon što je odložila diskete, okrenula se prema meni sa zagonetnim osmijehom i rekla da je šifra sefa laka da se  zapamti – 2706.

Zbunjen, prokomentarisao sam: „To je glupa šifra... Koji igrač ima takav rejting?“ Tada nije bilo uživo Elo rejtinga i rejting se obično ažurirao sa razlikom od pet bodova. Aruna je izgledala zapanjeno. Po izrazu njenih očiju, mogao sam vidjeti da joj krv počinje da ključa. „To nije ničiji rejting,“ rekla je hladno. „To je naša godišnjica braka!“ Imao sam najgluplji izraz na licu dok sam pokušavao shvatiti zašto bih ja trebao pamtiti taj detalj. Bili smo tek u drugoj godini braka.

Dolazeći od šahiste za koga se vjeruje da cvjeta kada izvlači beskonačne poteze, partije i notacije iz sjećanja, ovo može zvučati nevjerovatno, čak bogohulno. Većina nas šahista može se sjetiti poteza iz svih partija koje smo ikad igrali, ali isto tako može biti tačno da smo potpuno izgubljeni kada je u pitanju lista namirnica sa pet stavki. Pre-internet, pre-mobilna era sada izgleda kao da je zakopana u glečerskoj prošlosti iz pliocenskog doba. Tada bismo se za sve podsjetnike obraćali svojim supružnicima (iako možda ne za godišnjicu braka!).

Danas smo grupa pognutih figura s palčevima na ekranima, leteći između mobilnih aplikacija, alata, žiroskopa i podataka o lokaciji. Google me podsjeća da imam let, iskaču mi uputstva do restorana koji planiram posjetiti, a mnogih dana mi zvoni alarm za rođendan, gušim se u svojim jutarnjem žitaricama i nikako se ne mogu sjetiti za koga sam postavio podsjetnik.

Uopšteno, šahisti su predmet zavisti zbog svoje eidetske memorije - ili barem onoga što se obično smatra eidetskom memorijom. Ovu pretpostavku je opovrgnuo holandski psiholog i šahista Adriaan de Groot prije više od pola stoljeća kroz svoja istraživanja. Testirao je četiri kategorije igrača različitih snaga - velemajstore, majstore, eksperte i igrače klase ‘A’, gdje su ovi posljednji pristojni šahisti ispod ekspertskog nivoa. De Groot im je pokazao konfiguraciju šahovske table s 22 figure iz nepoznate partije. Subjekti su tada zamoljeni da rekonstruišu tablu, bilo na drugoj tabli ili verbalno. Velemajstori i majstori su to gotovo bez napora reprodukovali i postigli 93% tačnosti, dok su se eksperti i igrači klase A malo mučili, promašujući nekoliko detalja, te su postigli 72% i 51% tačnosti.

Ali kada su pozicije bile nasumično postavljene, bez ikakvog logičnog smisla, svaka grupa, uključujući velemajstore, postavila je samo tri ili četiri figure ispravno. To je pokazalo da velemajstori ne pamte pozicije pojedinačnih figura; umjesto toga, pamte figure u grupama, strukturama ili šablonima. Dakle, ono što šahisti imaju nije neobjašnjiva fotografska memorija, već kontekstualna memorija. Većina nas pretvara sliku u priču. Mentalni monolog kod iskusnog igrača ide otprilike ovako: „Oh, ova tri pješaka nisu pomjerena, dakle bijeli je pomjerao druge pješake... Bijeli ima lovca ovdje, i sjećam se ovog položaja lovca iz partije prošle godine. Ah, ovo je Nimzo-Indijska odbrana, pa znam kako struktura pješaka treba izgledati i sve što moram zapamtiti jeste da je jedan pješak na oba polja van mjesta - možda a3 i a6, ili a2 i a6 - i sve ostalo se uklapa.“

Razlog zbog kojeg su velemajstori i majstori uspjeli rekonstruisati ono što su im prvi put pokazali jeste taj što im je prikazana slika imala smisla. Ekvivalent ovome bio bi pokazivanje fotografije pejzaža umjetniku. Fotografija može imati nekoliko upečatljivih karakteristika, poput crvenog čamca sa imenom ispisanim bijelim slovima, kapelice na obali rijeke, te planina i drveća u pozadini. Poput velemajstora, umjetnici će se savršeno sjetiti karakteristika fotografije, ali ako im se pokaže verzija u kojoj su detalji izmijenjeni — čamac je razbijen, kapelica je nestala, a 20 novih objekata se pojavilo u pozadini — imat će problema s rekonstrukcijom originalne slike. Slično velemajstorima, ovi umjetnici će uzeti nekoliko ključnih elemenata i popuniti ostatak pozadine u svojoj mašti.

Lično, preferiram kreiranje sažetaka ili pretvaranje mnogo različitih pozicija u priču. Dok to radim, uvijek pamtim osnovne elemente. To bih mogao uporediti sa situacijom u kojoj ste se izgubili, a jedino što znate jeste da trebate krenuti prema sjeverozapadu.

S tom osnovnom informacijom, čak i bez tačne adrese odredišta ili preciznih uputstva, možda ćete ipak uspjeti pronaći put. To funkcioniše na isti način kao kada neko pamti trivijalne činjenice kroz priču koja te činjenice čini lako pamtljivim. Na primjer, ko će ikada zaboraviti priču o Isaacu Newtonu i otkriću gravitacije? Jabuka koja mu pada na glavu dok sjedi u vrtu i bljesak briljantne ideje koja ga inspiriše na razumijevanje gravitacione sile možda je najpoznatija anegdota u svijetu nauke. Priča koja prati otkriće čini ga nezaboravnim.

Kada sam bio mlađi, mogao sam se sjetiti svake partije koju sam odigrao od prvog do poslednjeg poteza. Sada, s ogromnom količinom analize i pozicija koje treba zapamtiti, često nemam potpuno sjećanje čak ni na partiju koju sam odigrao prije sedmicu dana. Naravno, u svojoj glavi mogu imati pohranjene ključne detalje, kao što su otvaranje i možda neki kritični propusti, ali ako me neko zamoli da reprodukujem svih 40 poteza koje sam odigrao, vjerovatno bih morao provjeriti svoje bilješke. Slično tome, u mladosti sam znao  napamet sve brojeve telefona koje sam ikada okrenuo, ali sada više ni ne gledam brojeve, već samo kontakt listu na svom telefonu. Tako taj dio mog pamćenja ostaje neiskorišten i postaje "zarđao".

Na simultankama - gdje jedan velemajstor igra protiv grupe amatera - često sam gledao kako se mladi igrači jako iznenade kad primijetim da su uklonili neku figuru s table dok sam bio odsutan. To je klasičan primjer prepoznavanja obrazaca na djelu. U svom umu imam zabilježene ključne detalje - znam na kojim tablama gubim figuru, a na kojima ne. Ako naiđem na problem na jednoj od tabli, intenzivno ga pamtim jer dio mog mozga stalno traži rješenje čak i dok se fokusiram na druge table. Znam kada figura nedostaje, ne zato što imam pohranjene sve pozicije u glavi ili tačno pamtim ranije pozicije, već zato što je narušena harmonija na tabli. Vrlo je teško promijeniti poziciju figure, a da se pri tome ne poremeti harmonija table. Ako nema strukture pješaka, vrste strukture koju biste pronašli na slici, i ako su figure samo nasumično raspoređene, možda neću primijetiti kada je jedna pomaknuta za jedno polje. Ali ako je uklonjena sa table, odmah ću to primijetiti.

Bilo je situacija kada je neka figura potajno uklonjena, pa sam optužio svog protivnika uz riječi: 'Hej, vrati moju figuru,' na njegov užas. Ako pomjeranje figure ne mijenja stvarnu procjenu pozicije, možda mi to neće biti toliko važno. Sumnjao bih da nešto nije u redu, ali bih to možda ignorisao. Slično tome, ako moj protivnik ukloni figuru, što bi mu se kasnije moglo obiti o glavu i poboljšati moju poziciju u tom trenutku, možda ću mu to i dozvoliti.

Igranje poteza na tabli, međutim, nije samo stvar pamćenja. Takođe se radi o tome da se prisjetite zašto je potez odigran. Ako znam sa sigurnošću da određeni potez funkcioniše u specifičnoj poziciji, mogu ga odigrati s puno većim samopouzdanjem; s druge strane, ako imam samo opštu ideju o tome gdje bi potez mogao funkcionisati, to zahtijeva dodatnu provjeru. Odigrao bih ga s dozom nesigurnosti. U situacijama kada nisam siguran koji potez će mi ići u korist, ali sam siguran u tri poteza koja mi neće pomoći, mogu koristiti metodu eliminacije, suziti mogućnosti i zatim odigrati potez koji će mi donijeti najveću prednost.

Stalno ponavljanje i osvježavanje ideje ili varijante takođe pomaže da se pamćenje ukorijeni dublje. Kada odigram nekoliko partija da bih ponovio te detalje, mogu uočiti koju varijantu trebam detaljnije provjeriti, što mi omogućava da se fokusiram na konkretne stvari umjesto na apstraktnu listu zadataka. Tokom mečeva za svjetskog šampiona, na primjer, bilo je nekoliko faza učenja i pojačavanja memorije. Na treninzima dva ili tri mjeseca prije meča, često bi bio pozvan ‘autsajder’, to jest, neko ko nije dio mog tima pomoćnika, da igra sa mnom kako bi se testirale moje reakcije na iznenađujuće poteze ili nove načine razmišljanja. Uoči mečeva za svjetskog šampiona u Meksiku, Bonu i Sofiji, 2007, 2008. i 2010. godine, Magnus Carlsen, tada tinejdžer, dolazio je da sparinguje sa mnom.

Zlatno pravilo za dubinsko pamćenje jeste da jednom pogledate poziciju, zatim je ne gledate jedan dan, pa je ponovno pregledate, a zatim je preskočite tri dana, i onda je opet pogledate. Do osmog puta kada je pregledate, vaš mozak je već kodirao sjećanje i svaki put kada se vratite na tu poziciju, ono se samo pojačava. U poslednjih nekoliko godina često fotografišem sve pozicije koje želim ponoviti i držim ih na telefonu. Kada sam u avionu, listam kroz njih. Ideja je izložiti mozak onome što želite da zapamti. Ova vježba, međutim, neće dati rezultate ako se provodi u prekratkom vremenskom periodu. Trećeg puta mozak može isključiti svoju pažnju. Ako se to radi neredovno tokom jedne ili dvije nedjelje, do kraja druge nedjelje slika pozicija na tabli bi se mogla ukorijeniti u mislima.

Iako, čak ni to možda nije trajno. Korisno je pregledati poziciju ili ideju mjesec dana kasnije, ponoviti isto posle još tri mjeseca, i do kraja godine bi se trebala "smjestiti" u vašem mozgu. Jedina garancija za pamćenje je periodično ponavljanje.

Intervali se mogu produžiti, ali na kraju svake pauze trebala bi biti prisutna osvježavajuća lekcija. Čak i stvari koje znamo napamet vrijedi osvežiti. To je kao putovanje u prošlost i sjećanje na gotovo sve povezano s fotografijom iz djetinjstva kada vam je pokažu. Oživljava uspomene na priliku kada je slika snimljena, kakvo je bilo okruženje i čak emocije koje su tada bile prisutne.

Imam tendenciju da zapamtim alfanumeričke oznake kapija za ukrcaj na aerodromima prema šahovskim kodovima otvaranja. Kada su u pitanju knjige koje sam pročitao ili filmovi koje sam nedavno gledao, mogu se sjetiti radnje i glavnih likova, ali mi naslov često izmakne. Često se dešava da se odjavim iz hotela, a zaboravim neki predmet na stolu u svojoj sobi i sjetim ga se tek na kapiji aerodroma. Najčešće zaboravljam podlogu za miša. Problem nije u tome što ne pamtim da sam je ponio, već što podloga za miša postaje nešto što svakodnevno vidim na stolu i jednostavno se stopi s namještajem. To otežava njeno pamćenje.

Takođe, bio sam kriv što sam izgubio bar pola tuceta prstenova s dragim kamenjem koje sam nosio na majčinu preporuku i njeno vjerovanje u njihovu sreću. Naravno, jedino je juvelir imao sreće jer su dragocjeni kameni postajali sve veći i skuplji svaki put kad bih jedan izgubio. Umorna od mog ponavljajućeg nemara, konačno je odustala od kupovine novih.

"Kuke" – ili stvari koje privlače našu pažnju – posebno su korisne u šahu.

Neuro-naučnici Michael Gazzaniga i Roger W. Sperry su poznati po svom istraživanju podijeljenog mozga, koje je sada legendarno. Oni su prvi istražili lateralizaciju hemisfera kako bi utvrdili u kojoj mjeri su lijeva i desna strana mozga specijalizovane za određene funkcije. U 1950-im i 1960-im godinama izvodili su eksperimente na mačkama, majmunima i ljudima kako bi proučili razlike u funkcijama između dvije hemisfere. Zaključili su da je lijeva strana mozga dominantnija u govoru i jezicima, dok je desna strana pogodnija za vizuelno-motoričke vještine. Međutim, nemoguće je sa apsolutnom sigurnošću potvrditi ove teorije. Percepcija šaha kao aktivnosti lijeve strane mozga koja se sprovodi hladnom logikom i kalkulacijom nije nešto s čim se u potpunosti slažem jer emocionalni "okidači" poput oštrog sramoćenja ili poraza mogu biti teški da se zaborave. Kada igram protiv nekoga od koga zaista ne želim izgubiti ili nekoga koga lično ne volim, moj mozak postaje aktivniji, otkrivam nove resurse i sklon sam da se branim  mnogo intenzivnije.

Još uvijek postoji određena nejasnoća u neuronauke vezi s tim kako naš mozak organizuje materijal i koristi ga po potrebi ili kako se formiraju sjećanja, ali neosporno je da ljudski mozak pravi nevjerovatne veze između različitih i raznovrsnih informacija. Jedan pravac proučavanja kojim sam pokušao proširiti svoje znanje je učenje otvaranja koja nisu dio mog repertoara. Počeo sam proučavati partije Kramnika i Gelfanda u kojima su koristili otvaranja koja nisu bila dio moje redovne pripreme. Na primjer, Lenjingradska varijanta Gruenfeldove odbrane. Pregledavao bih njihove partije bez očekivanja da ću odmah primijeniti svoje znanje. Rezultat je bio neočekivan. Otkrio sam da sam mogao koristiti te poteze bar da steknem prednost u pozicijama gdje sam imao odmaklog pješaka i morao da igram efektivno da steknem inicijativu.

Vasilij Ivančuk je jednom razgovarao sa mnom o otvaranju u Katalanskoj odbrani i pokazao mi lijepu ideju gdje crni napada bijelu damu, a bijeli jednostavno ignoriše napad i pomjera svog lovca. Nakon toga, crni je prisiljen birati između dvije loše opcije – bolja je pomjeriti damu, što omogućava bijelom da uzme topa i lovca. Međutim, dominacija bijelog je tada već toliko velika da pozicija za crnog postaje nepovoljna. Alternativa je održati materijalnu ravnotežu, ali razlika u pozicioniranju figura postaje prevelika. Mjesec dana nakon mog razgovora s Ivančukom, igrao sam protiv Joela Benjamina na turniru Wijk aan Zee 1989. godine i našli smo se u poziciji u Sicilijanskoj odbrani, koja je što dalje od Katalonske koliko se može zamisliti, ali, čudom, otkrio sam da Ivančukova ideja funkcioniše. Umjesto dugoročne kompenzacije, ovdje sam pokupio materijal. Bijeli bi imao dva skakača na c4 i b5 koji napadaju crnu damu, koja bi tada morala biti žrtvovana. To je uhvatilo Benjamina nespremnog i preokrenulo partiju u moju korist.

Dobra je ideja izložiti um različitim temama iz čiste zabave, jer nikad ne možete znati kada će one isplivati na površinu vaših misli i dovesti do proboja. U tom pogledu, životna priča osnivača Apple-a, Stevea Jobsa, je inspirativna. Njegovi časovi kaligrafije pod vodstvom bivšeg trapističkog monaha na Reed koledžu u Portlandu, gdje je učio o serif i sans-serif fontovima te o varijacijama razmaka između različitih kombinacija slova, napravili su ogromnu razliku.

Jobs je u osnovi bio student informatike i niko nije očekivao da će to imati ikakvu praktičnu primjenu u njegovoj karijeri. Čudno i predivno, ipak jeste. Deset godina kasnije, kada je njegova kompanija razvijala prvi Macintosh kompjuter, Jobs je rekao da mu se ‘sve to vratilo’. Njegovi časovi kaligrafije, kako je objasnio, bili su razlog zbog kojeg je Mac bio prvi kompjuter s lijepom tipografijom. Da je Jobs odustao od tog jedinog kursa na fakultetu, Mac nikada ne bi imao više tipova fontova niti proporcionalno razmaknuta slova. Moja prva misao kada sam pročitao ovo bila je koliko je sve to bilo slučajno za Jobsa — nije bilo načina da tako rano u životu nasluti da će jednog dana kompanija koju osnuje biti poznata više po estetskom dizajnu svojih proizvoda nego po svojoj specijalizaciji. Jobs je imao um poput bacača plamena i bio je nevjerovatno strastven u pogledu upuštanja u nove poduhvate. U govoru diplomantima na Stanfordu, pričao je kako ne možemo povezati tačke gledajući naprijed, već ih možemo spojiti samo gledajući unazad – moramo vjerovati da će se tačke nekako povezati u budućnosti. Njegova priča odjekuje u meni i često joj se vraćam kada se odlučujem prihvatiti nešto novo, dok se borim s osjećajem potištenosti zbog poraza ili nedostatka forme.

POBJEĐUJEŠ NEKAD, GUBIŠ DRUGI PUT
EMOCIJE I SNAGA OBJEKTIVNOSTI

Ležao sam budan, gledajući kako prva, slabašna svjetlost zore obasjava zavjese u našoj hotelskoj sobi u Dortmundu, slušajući kako polagano dišem. Kapci su mi bili teški od sna koji je moj mozak tvrdoglavo odgađao za kasnije, glava mi je djelovala kao da teži stotinu kilograma, a tamni vrtlozi su mi se beskonačno motali po umu oko jedne jedine misli: Mrzim šah.

Bilo je rano jutro 19. jula 2001. godine, jedva dan nakon što sam izgubio od Aleksandra Morozeviča u šestom kolu Dortmund Sparkassen Chess Meeting turnira, a sve o čemu sam mogao razmišljati bio je osmijeh na njegovom licu dok mi je pružao ruku i zahvaljivao na "rođendanskom poklonu" koji sam mu priredio. Prošlo je tek sedam mjeseci od mog osvajanja Svjetskog prvenstva u Teheranu, a ovdje sam izgledao kao da sam na izmaku snaga, s tri remija, dva poraza i gotovo siguran da ću završiti na dnu tabele. Njemački grad, s bogatom šahovskom tradicijom, ugostio je šest od deset najboljih super velemajstora — Kramnika, Topalova, Petera Leka, Morozeviča, Michaela Adamsa i mene — na ovom dvokružnom turniru samo za pozvane. Turnir je također bio viđen kao test snage za dva nova svjetska šampiona — Kramnika, Brain Games šampiona koji je pobijedio Kasparova 2000. godine, i mene, iz FIDE ciklusa.

Naravno, u tom trenutku nisam se osjećao ni kao velemajstor, a kamoli super GM. Bio sam u haosu. Nisam mogao jesti, spavati niti gledati šahovsku tablu. Bio sam budan u 3 ujutro, razmišljajući kako da ubijem vrijeme do kasnopopodnevne partije. Ovaj obrazac se pojavio tokom dana kada nisam uspio pobijediti nijednu partiju — ne u tri partije, već u čak pet. Do sedme partije, bez ijedne pobjede, uzorak mojih tjeskoba dostigao je vrhunac. Išao sam u šetnju, posjetio teretanu, bjesomučno gledao majstora pravnih zavrzlama Perryja Masona kako se izvlači iz najtežih situacija, završio doručak i shvatio da mi je ostalo još sedam sati za samoprezir. Činilo se kao da se svijet sužava oko mene.

U takvim trenucima, objektivnost je jedino što priželjkujete. Bez nje, loš turnir se može brzo pretvoriti u užasan. Nakon što napravite stvarno loš potez i pozicija se okrene protiv vas, idealna reakcija je smiriti se i prilagoditi se novonastaloj situaciji. Konstantno govoriti sebi "Mogao sam pobijediti prije pet poteza" ili "Mogao sam izgubiti prije tri poteza" ne mijenja stvarnost. To je vrlo slično kao kod finansijskih ulaganja. Nema mnogo smisla raspravljati o opcijama koje su se mogle iskoristiti ranije. Ono što je važno je vrijednost vaših trenutnih resursa. Jedna od metoda koju koristim da se nosim sa situacijom koja izgleda loše za mene je da se povučem i zamislim da sam već izgubio partiju, te da vidim koliko dugo mogu odolijevati da me to ne pogađa. Ovo se jednako odnosi i na dobre situacije, kada se čini da mi svaki potez donosi uspjeh. Bilo je situacija kada sam pobijedio u partijama u kojima su mi pozicije iznenada postale povoljne. Ostao sam smiren, govoreći sebi da nema žurbe, da ću strpljivo držati prednost i neću dozvoliti da me preuranjeno uzbuđenje omete.

Moj meč protiv Ilye Smirina na Intel Chess Grand Prix turniru 1994. godine u New Yorku može poslužiti kao dobar primjer. Obe partije u prvom kolu završile su remijem, pa smo završili u Armagedon brzopoteznom partiji za odluku. Smirin je, na temelju bacanja novčića, dobio bijele figure i šest minuta na satu. Ja sam imao crne figure i pet minuta. Bijeli je morao pobijediti, a crnome je remi bio dovoljan za prolazak dalje.

Nekoliko poteza odigrane Ruske odbrane (Odbrane Petrova), Smirin se odlučio na prilično neobičan 4. Nxe5. Ono što je uslijedilo sada je postalo internet klasik. Na četvrtom potezu, osjetio sam se kao da mi ruke trnu. Moj sat je jurio kao panter na slobodi; već sam potrošio skoro minutu — što je neobično i nezapamćeno u blitz partijama. Smirin je uzeo pješaka van redoslijeda, što me izbacilo iz takta. Nagnuo sam se nad tablu, u svojim naočarima u stilu avijatičara, sve dok gotovo nisam mogao osjetiti miris figura. „Hajde, Viši, povuci potez! Povuci potez!“ komentatori Maurice Ashley i Daniel King nestrpljivo su uzvikivali (srećom, izvan mog dosega sluha). Gurnuo sam pješaka na d6, napadajući bijelog konja i prisilivši ga na povlačenje. Potom sam ga forsirao sa izmjenama figura. Moja odluka da zastanem i razmislim se isplatila — od trenutka kada sam potrošio 1.43 minute na jedan potez, koristio sam samo dvije minute na posljednjih 46 poteza i na kraju sam postigao pobjedu.

Ovo je lekcija koja se gotovo provlači kao lajtmotiv kroz moju karijeru: nije uvijek loša ideja uzeti dvominutnu pauzu i razjasniti situaciju. Za šahovskom tablom, koristim vrijeme kako mi instinkt nalaže. Ako osjetim potrebu da duboko razmislim u određenom trenutku, slijedim taj instinkt i igram brže na drugim mjestima. Naravno, ista logika ne vrijedi ako imam samo pet sekundi — ali kada postoji prostor za to, uvijek se isplati.

U Dortmundu nije problem bio u tome što nisam bio dovoljno pripremljen, već u tome što sam, nakon dva poraza — protiv Topalova i Morozeviča — pao u pasivnu igru. Pokušavao sam očajnički ne izgubiti više partija i zbog toga sam bio potpuno poražen. Završio sam na posljednjem mjestu, s tri boda od mogućih 10, i dosegao dno. Nisam mogao proći gore, govorio sam sebi.

Moj niz pobjeda na turnirima u drugoj polovini 2000. godine — Frankfurt Chess Classic u junu, Svjetsko prvenstvo u New Delhiju i Teheranu u decembru te godine, drugo mjesto na Corus turniru u Wijk aan Zeeu početkom 2001. i pobjeda na Torneo Magistral Ciudad de Leon turniru u Meridi, Meksiko, kasnije u maju — nekako se završio s najgorim rezultatom u Dortmundu. Potom sam izgubio titulu svjetskog šampiona nakon što me Ivančuk eliminisao u četvrtoj partiji našeg polufinala na nokaut Svjetskom šampionatu sa 128 igrača u Moskvi, u decembru 2001. godine.

Ova provalija u koju sam upao nije bila potpuno neobjašnjiva. Iako pobjede nisu nestale, uspjeh je prikrio rupe koje su se pojavile u mojoj igri. S dobrim rezultatima, često odbacite naviku brige i uvjerite se da pobjede dolaze iz pravih razloga. Nemate potrebu da prepoznate problematična područja i raditi na njima, jer i dalje pobjeđujete. Moguće je da ste i dalje konkurentno jaki, ali vaš rad na otvaranju ne ide dobro, ili vam je repertoar u drugim područjima ograničen. Ali kada napetost popusti, više ne čujete alarm koji se oglašava, čak ni kad biste trebali biti pažljivi, uznemireni i očigledno u opasnosti. Biti objektivan u tim trenucima pruža vam priliku da vjerujete u sebe i napravite promjene prije nego što dođe do katastrofe.

Na turniru Dubai Rapid Grand Prix 2002. godine pronašao sam put do oporavka. Turnir je počeo loše. Brže vremenske kontrole navodno su bile moj teren, ali tu sam bio izbačen rano, već u drugom kolu, i potresen. Prilično neobično pravilo turnira, prema kojem su oni koji su gubili u ranijim kolima morali nastaviti da igraju za konačni plasman, pokazalo se kao dar s neba. Rekao sam sebi da ću se jednostavno pojaviti kao da ništa od toga nije važno i igrati bezbrižno. Ionako sam već ispao i nisam imao šta izgubiti. Izvanredno, bez pritiska rezultata koji me stezao, vratio sam se i završio s isto toliko pobjeda (osam) kao i konačni pobjednik, Leko.

Shvatio sam da mi je rutinu potrebno promijeniti kako bih razmišljao i radio drugačije od onoga što sam do tada radio — i započeo sam tako što sam preskočio Wijk aan Zee turnir početkom 2002., događaj koji je godinama bio čvrsto ukorijenjen u mom kalendaru. Zatim sam te godine izbacio i Amber turnir u Monaku.

Daljnje izbavljenje bilo je na vidiku.

PRAG 2002: POVRATAK NA VELIKU SCENU

Uoči Eurotel Trophy turnira u Pragu 2002. godine, bio sam gotovo zaboravljen kao potencijalni kandidat za titulu. Neočekivano, taj osjećaj oslobođenja od pritiska pomogao mi je da povratim fokus i vratim se pravoj formi. Bio je to prvi put u 15 mjeseci — još od Wijk aan Zee 2001. — da sam igrao na istom turniru s Kasparovom i Kramnikom. Turnir je bio organizovan 32-igrača nokaut sistemu, a svaki meč sastoji se od dvije partije s kontrolom vremena od 25 minuta, plus dodatak od pet sekundi po potezu.

Ako bi meč završio izjednačenim rezultatom, igrale bi se dvije blitz partije s pet minuta po igraču, uz dodatak od dvije sekunde po potezu. U slučaju da ni tada ne bi došlo do odluke, igrao bi se Armagedon: bijeli bi imao pet minuta, crni četiri, ali bi remi bio dovoljan crnom za prolazak dalje. Finale se igralo po klasičnom sistemu sa dvije partije  od po sedam sati.

U polufinalu sam se suočio s Ivančukom, koji je u četvrtfinalu pobijedio Kasparova u Armagedon tiebreak-u. Naš meč takođe je otišao do tiebreaka, kojeg sam uspio dobiti, osiguravši finale protiv Anatolija Karpova. Prije finala imali smo dan odmora. U prvoj partiji, igrajući bijelim figurama, pobijedio sam i preuzeo vođstvo. Zatim, u drugoj partiji, remi s crnim figurama bio je dovoljan za pobjedu i osvajanje titule.

Ova pobjeda pokazala je koliko su emocije važne u šahu. Motivacija dolazi i odlazi svojim ritmom, često bez obzira na naše napore ili pokušaje kontrole. Svoje najbolje partije igrao sam kada sam ponovno pronašao entuzijazam za šah, kada su mi titule, pobjede i rejting prestali biti primarna motivacija, a jednostavna želja za dobrim partijama i učenjem postala glavna sila koja me pokretala.

Nema brzog načina za pronalaženje motivacije, ali trenutak kada se prepustite svojoj ljubavi prema sportu — ili bilo kojoj karijeri ili aktivnosti — tada se nalazi najveća vjerojatnoća za povratak strasti.

KONTROLA EMOCIJA: KLJUČ ZA POBJEDU

Pobjeda u šahu uveliko ovisi o emocijama. Ishod partija često odlučuju trenuci kada gubite kontrolu nad vlastitim osjećajima. Taktike koje igrači primjenjuju jednako su usmjerene na napredak na tabli kao i na izbacivanje protivnika iz njihove zone komfora, čekajući ih da naprave pogrešku. Nakon izgubljene partije ili nakon što napravim nevjerojatno glupu grešku, osjećam se ispunjen samoprijezirom. Kako dani prolaze, postajem smireniji, ali svaki put kada se prisjetim te greške — čak i nedjeljama ili mjesecima kasnije — prožima me val neprijatnosti. Na primjer, dva poraza koja sam doživio protiv Wang Haoa 2013. godine (na turniru u Wijk aan Zeeu i na Norway Chess turniru) još uvijek me proganjaju. Ti rezultati uticali su na moju igru na narednim turnirima. Kada bih se našao u tehničkoj poziciji, počeo bih predviđati svoje pogreške i brinuti se o mogućem porazu, što bi onda dodatno narušilo moju igru i mentalnu stabilnost.

Kada vidimo tenisere kako su bijesni na sebe nakon što su izgubili poen ili nakon nepovoljne odluke sudije, dok razbijaju svoje rekete o teren, shvatamo da se oslobađaju frustracije, ali njihovo raspoloženje se zapravo ne poboljšava. U stvari, takvo nasilno iskaljivanje samo pogoršava situaciju. U fudbalu, ako repezentacija propusti priliku u devedesetoj minuti, svi igrači nose tu ranu dugo vremena. Mogu to staviti u drugi plan i vratiti se svojim klubovima, ali emocionalno će se oporaviti tek ako pobijede u sličnoj situaciji kada se ponovno okupe za reprezentaciju. Um može emocionalno zacijeliti samo kada staro sjećanje zamijeni novim, ugodnijim iskustvom.

OBNOVA MENTALNE SNAGE

Kada stvari ne idu kako treba u šahu, shvatio sam da ne pomaže samo prepoznati problematična područja i promijeniti ih, već i potpuno promijeniti svoje okruženje, pronaći nešto novo i privlačno te barem na neko vrijeme preusmjeriti pažnju s negativnih tačaka.

Nakon loše partije, često se nađem u teretani, trčeći. Dok sam na traci, osjećam bijes kao golu nervnu reakciju, a prva stvar koja mi proleti kroz um kada završim je da je poraz stvaran, još uvijek svjež i bolan, i sjećanje na njega nije nestalo. Ali znojim se, možda sam malo iscrpljen, pa odem pod tuš, jedem i potom zaspim, a sljedeće jutro uvijek se budim osjećajući se bolje.

Jedna od najvažnijih lekcija o objektivnosti stigla mi je iz meča između Kasparova i Karpova u Sevilli 1987. godine. Kasparov, tada najveći igrač na svijetu, gubio je 11-12 u meču, ali umjesto da „udara  glavom o zid“ zbog svog teškog položaja, čitavu  noć je igrao karte. Shvatio je da neće pronaći rješenja preko noći. Dati sebi vremena da se emocionalno oporaviš to vrijedi puno više od bljeska sjajne ideje.

Na dan partije, Kasparov se probudio tek popodne, ručao lagano i opušteno, i otišao u turnirsku dvoranu govoreći sam sebi da će samo „nastaviti dalje, zadržati dovoljno figura na tabli i igrati pristojan šah“. Ni on ni njegov tim nisu proučili svaku varijantu do kraja, ali postavili su nekoliko početnih tačaka u svakoj varijanti kako bi mogao improvizovati, dodati malo kreativnosti na tabli, čime je minimalizovao mogućnost da upadne u potpuno nepoznatu situaciju. Često slijedim taj pristup. Ponekad sebi kažem da ću improvizovati u jednoj poziciji, a slobodno igrati  u drugoj. Cilj nije pokriti najvjerojatnije varijante  igre mog protivnika, već pokriti osam ili devet mogućnosti koje se mogu pojaviti, ostavljajući malu marginu za pogreške. Taj pristup primijenio sam protiv Karpova u našem Svjetskom prvenstvu 1998. godine u Lausannei. U 6. partiji bio sam siguran da traži remi. Izabrao sam neobičnu odbranu Trompovskog, agresivno i nepredvidivo otvaranje koje brzo vodi do nestandardnih pozicija — i Karpov je ubrzo nadigran.

Bez obzira na to kako se osjećate emocionalno, zadržati neutralan izraz na licu za vrijeme igre je ključna vještina.

Nisam osoba koja lako pokazuje emocije, ali za igrače koji me dobro poznaju, i najmanje, naizgled neprimjetne geste koje napravim mogu izgledati kao šifrirane poruke koje prenose paniku, šok, radost ili običnu tugu. Mnogi igrači vole da blefiraju i pokazuju  pretjerano samopouzdanje ili čak ljutnju na sebe zbog greške, dok ustvari kriju svoje prave emocije. To je oblik aktivne obmane.

Ja više volim jednostavniji pristup i ne radim ni jedno ni drugo. Samo se skoncentrišem i pokušavam otkriti što manje. Možda je moj najveći znak u napetim situacijama grickanje noktiju. Jedan prijatelj mi je jednom rekao – i shvaćam njegovu poentu – da je grickanje noktiju gotovo kao da vodiš rat sa samim sobom. Ako napravim grešku ili osjetim da sam na putu da upropastim partiju, moji nokti brzo nestanu. Svjestan sam da je to vidljiv znak za mog protivnika, i tokom godina sam uspio donekle da kontrolišem ovu naviku, ali čini se da ne mogu pomoći sebi jer je to instinktivna reakcija.

Kod mojih protivnika, na primjer, kad je Kramnik u teškoj situaciji, ponekad iznenada počinje da igra agresivno, napadajući iz očaja, i tada znam da je izgubio pozicionu bitku i da sada samo glumi da je sve dio plana. Takođe primjećujem kada se nervozno vrpolji, ali on je osoba koja se po navici često vrpolji, tako da se intuitivno mora razlikovati pokreti koji proizlaze iz nervoze od onih koji su prirodni. Kasparov je pravi majstor u glumi – mršti se, bijesno gleda i ponavlja to, i radi to prilično dobro jer je glumac koji vjeruje u svoju ulogu i zna da to uznemirava osobu koja sjedi preko puta njega. Ali razlog zbog kojeg njegove predstave funkcionišu je taj što je veliki igrač. Bez tog suštinskog kvaliteta, taktike zastrašivanja bilo bi teško provesti ili učiniti uvjerljivima. Za razliku od mnogih drugih, Carlsena je prilično teško pročitati, jer može izgledati i nezainteresovano i samouvjereno u isto vrijeme. Tokom Grand Chess Toura 2019. u Hrvatskoj, odigrao sam potez Ke3 protiv njega, a zatim ga pogledao da vidim jesam li ispravno procijenio njegove misli. Moj potez je dramatično poboljšao moju poziciju, ali kada nisam bio siguran u njegovu reakciju, počeo sam tražiti tragove koji bi otkrili da li je primijetio nešto što ja nisam. Na kraju, kada je narednih 25 minuta proveo analizirajući poziciju, bio sam više nego siguran da mu je promakla ideja. Rekao sam sebi da, čak i ako izgubim poziciju, bar će mu biti mnogo teže doći do pobjede nego što je mislio. Na kraju smo remizirali tu partiju.

Vrlo često, nekoliko poteza prije nego što vaš protivnik napravi grešku, možete da osjetite da se nešto počinje mijenjati. To je neobjašnjivo. To je vrsta intuicije koja vjerovatno dolazi iz pojačane svijesti o prostoru oko vas. Teško je simulirati takav osjećaj dok trenirate kod kuće. Kao znak na koji obraćam pažnju, najviše pratim obrazac disanja kod svojih protivnika. Mogu izgledati potpuno smireno nakon što naprave veliki propust, ali drhtav dah može biti trag koji tražim. Često sam koristio ovu tehniku u svoju korist kada protivnici, s izrazom lica poput mirne vode, odjednom zadrže dah nakon poteza.

To me navede na potragu i, eto ga, upravo tamo, leži protivnikova greška i moja prilika da mu odsiječem put za povlačenje kralja.

Iako imam prirodnu sklonost da izbjegavam konflikte, kad se sada osvrnem unazad, osjećam da je bilo određenih trenutaka u mom životu kada sam mogao biti konfliktniji. Na turniru u Dortmundu 1997. godine, Karpov je zakasnio 40 minuta na partiju protiv mene. Možda je pokušavao da iskuša svoju sreću, nastojeći me uznemiriti i proći nekažnjeno. Već sam naslutio mogući razvoj događaja kada se nije pojavio pet minuta nakon početka meča i pretpostavio da će sudija biti previše blag prema ovom prekršaju. Baš kako sam očekivao, kad se Karpov konačno pojavio, umjesto da primijeni pravila, sudija se okrenuo prema meni, očekujući da ja zatražim da se nešto poduzme. Karpov je ponudio izgovor da nije mogao pronaći taksi na vrijeme, što, naravno, nisam povjerovao. Imao sam dvije opcije – da se žalim zbog toga ili da nastavim s partijom.

Sjećam se da sam razmišljao da li će  vrijeme koje je izgubljeno zapravo pomoći – to je ona vrsta objektivnosti koju vam mozak nudi kad želite izbjeći sukob – a istovremeno sam bio bijesan na sudiju jer nije bio odlučan. Na kraju sam mu rekao da vrati Karpovu njegovo vrijeme i nastavili smo s partijom. Za mene, prepiranje i insistiranje u takvim situacijama prije partije čini se kao gubljenje vremena; to implicira da skrećem pažnju i trošim energiju koju bih inače iskoristio da mentalno pregledam svoje pripremne bilješke.

Rekao bih da sam pomalo izuzetak u grupi igrača kojoj sam pripadao tokom godina. U sličnoj situaciji, Kramnik možda ne bi pravio scenu, ali bi jasno pokazao svoje nezadovoljstvo, Kasparov nikada ne bi prihvatio odluke s kojima se ne slaže, a ni Carlsen to ne bi dozvolio. Na neki način, uživam posmatrajući kako se ljudi bore za svoje stavove. Nekada me fascinirao Nievesin odlučni duh, koji bi je natjerao da se suoči s hotelskim osobljem koje bi pokušalo promijeniti rezervaciju, ili da pozove visokorangirane vladine zvaničnike kako bi ubrzala proces dobijanja viza za mene. Divio sam se nedavnom primjeru kada je Carlsen odbio da igra Svjetsko prvenstvo 2020. godine u Stavangeru, Norveška, kako bi izbjegao ogroman pritisak odbrane titule svjetskog prvaka na domaćem terenu.

Biti u konfrontaciji teško da može biti samo jednom. To je beskonačna petlja. Morate stalno objašnjavati svoj stav i držati se toga. Postoje ljudi koji napreduju u atmosferi borbe, napetosti i konflikta – ali to nikada nije bila moja jača strana. Generalno, najbolje rezultate postižem kada sam sretan i kada mi misli nisu opterećene spoljnim ometanjima.

Ovo je možda često navodilo ljude da misle da sam "mekan". Pretpostavljam da odgovaram stereotipu "finih momaka" prilično savršeno sa svojim uvučenim monohromatskim košuljama, uredno podijeljenom kosom i generalno nekonfrontirajućim ponašanjem. Kada je moj omiljeni fudbaler, Zinedine Zidane, nasrnuo kao bik u Pamploni i udario glavom u grudi Italijana Marca Materazzija na finalu FIFA Svjetskog prvenstva 2006. godine, nisam bio preplavljen zgražavanjem. Smatrao sam da je to čin koji se mora posmatrati u svom kontekstu. Često se borim s mišlju da se suprotstavim neugodnom ponašanju. Ipak, bez obzira na provokaciju, kada sve provučem kroz sito objektivnosti, znam da se ne bih osjećao ugodno s neprijateljstvom ili odmazdom. Jasno mi je da, ako pobijedim, već sam ućutkao ljude svojim rezultatom, a ako izgubim, nema smisla vraćati se na problematične tačke -one koje nisu vezane za moju vlastiti nastup.

Žaliti se na nepravdu kasnije, posebno u sportu,besmisleno je, jer vas samo vide kao kmečavca. Radije se fokusiram na to da budem nemilosrdno objektivan, kažem sebi da mi je cilj izgurati naredne dvije partije i krenuti dalje. 

Ponekad, ipak, kada sam se suočavao sa izazovima van šahovske table, šah je bio taj koji se pokazao kao terapija. Turnir Norway Chess u junu 2015. godine pružio mi je određenu dozu blagovremene katarze zbog posebno bolnog ličnog gubitka - smrti moje majke.

Dana 26. maja te godine, bio sam na pauzi u Chennaiju između turnira, kada se broj roditeljske kuće pojavio na mom telefonu u 1.18 ujutro. Srce mi je zastalo. Aruna i moj sin Akhil, koji je tada imao pet godina, spavali su pored mene. Istrčao sam iz sobe da se javim na poziv i čuo mog oca s druge strane linije kako pokušava zvučati sabrano i smireno. Moja majka, rekao mi je, nije se budila uprkos njegovim ponovljenim pokušajima da je probudi, i pitao me da li mogu doći. Aruna je već bila budna i znali smo da bi moglo biti ono čega smo se plašili.

Pozvao sam hitnu pomoć i naručio taksi. Vožnja do roditeljske kuće, udaljene pet kilometara, trajala je nešto više od pet minuta. Stigao sam otprilike u isto vrijeme kada i medicinari, te smo požurili u spavaću sobu na prvom spratu. Nekoliko minuta kasnije, medicinari su potvrdili da je moja majka preminula u snu prije više od dva sata. Ovo je bio gubitak s kojim se nikada ranije nisam suočio - i jedan za koji sam, shvatio sam, bio potpuno nespreman. Prošao sam kroz uobičajeni period žalosti od 13 dana uglavnom u stanju obamrlosti, okružen ljudima u svakom trenutku. Nije bilo prilike za tugu. Većinu vremena bio sam zahvalan što sam uključen u razgovore koji su mi odvraćali misli od onoga što se upravo dogodilo, tiho se pitajući zašto se šira porodica uvijek okuplja u ovakvim tužnim prilikama umjesto da se viđamo češće.

Gotovo slučajno, rituali su završeni dan prije mog odlaska u Norvešku, i tek kada sam sjeo u avion, zavezao sigurnosni pojas i osjetio kako se točkovi aviona okreću niz pistu, moj gubitak me pogodio sa osjećajem konačnosti. Bio sam obuzet krivicom, pitajući se da li sam mogao učiniti više za svoju majku dok je bila živa i razmišljajući o svim stvarima koje sam ostavio neizrečenim. Nekontrolisano sam plakao u avionu.

 Kada sam stigao u Stavanger i bio sam u svojoj hotelskoj sobi, ponovo sam se slomio. Suprotno mojoj nadi da će fizička udaljenost od Chennaija, njegovih poznatih ulica, soba u našoj kući ispunjenih mirisom moje majke i svega ostalog što me podsjećalo na nju pomoći da se bol smanji, završio sam plačući svaki dan. Pokušavao sam potrošiti svu svoju energiju na tabli tokom partija kako bih na kraju dana ostao s vrlo malo ili nimalo snage i mogao se samo srušiti u krevet i zaspati. Imao sam fantastičan turnir, skoro dovoljno dobar da završim na prvom mjestu. Da Topalov nije imao tako sjajan nastup, ja bih pobijedio. Nisam se našao ni u jednoj ozbiljnoj krizi tokom čitavog turnira i odigrao sam kratku remi partiju protiv njega u samo pola sata u poslednjem kolu. Ipak, završiti drugi, pola poena iza njega, bilo je ohrabrujuće. Na kraju sam se osjećao djelimično iscijeljen.

Jedini drugi put kada sam osjetio da se raspadam zbog razloga koji nisu bili vezani za gubitak na šahovskoj tabli bio je 11 godina prije majčine smrti, u novembru 2004. godine, kada mi je Aruna saopštila vijest o gubitku našeg nerođenog djeteta. To je bilo osam godina nakon našeg braka, kada su obje naše porodice s nestrpljenjem čekale da postanemo roditelji. Upravo sam tada završio igranje na Corsica Masters turniru. Prethodnog mjeseca, otputovao sam na Šahovsku olimpijadu koju je FIDE organizovala u Calviji, preplavljen radosnim vijestima o dolasku bebe u naše živote, s nestrpljenjem se registrovavši na američkoj web stranici koja mi je omogućila da bilježim i pratim napredak trudnoće sve do poroda. Aruna je imala pobačaj ubrzo nakon mog odlaska, ali je zadržala vijest za sebe kako me to ne bi omelo usred turnira. Sjećam se da mi se ruka zaledila kada sam čuo vijest, a kada sam progovorio, glas mi je zadrhtao dok sam pokušavao sastaviti smislenu rečenicu. Složili smo se da bi dijete uvijek bilo sretno dodatak u našim životima, ali ako se to ne desi, ništa se neće promijeniti među nama. Sedam godina nakon tog događaja i 15 godina u našem braku, u aprilu 2011. godine, postali smo roditelji kada se rodio naš sin.

Tokom godina, za mene najbolji način da se nosim s potisnutim emocijama kada sam ljut, tužan ili nervozan bio je odlazak u duge šetnje. Mogu da šetam kroz gradove, zemlje i kontinente, a da ne primijetim jesam li prošao i prvu krivinu od naše kuće.

Sjećam se kada sam na Dortmund turniru 2003. godine zabilježio dva uzastopna poraza od Teimoura Radjabova i Victora Bologana, i izašao u šetnju, bijesan na sebe. Aruna je tiho hodala pored mene, boreći se da održi korak. ‘Nemaš ništa da kažeš?’ zarežao sam na nju. ‘Obično imaš puno savjeta.’ Aruna nije odgovorila, možda svjesna da ništa što kaže neće umiriti moj bijes. Nakon što sam je dovoljno gnjavio da mi odgovori, rekla je: ‘Sutra će biti bolje; možda bi trebao probati duboko disati.’ Bili smo na trotoaru pred prelazak ulice i sjećam se da sam se tu zaustavio, užasno iznerviran. ‘Je li to najbolji savjet koji možeš dati? Reci mi ako imaš nešto protiv Berlinske varijante otvaranja.’ Aruna je tada bila ljuta takođe, i s pravom. Nije ni htjela dati komentar na početku, a ja sam je prisilio da to uradi. ‘Da znam nešto protiv Berlinske varijante, misliš li da bih bila udata za tebe?’ uzvratila je. Automobili su jurili pored nas dok smo stajali na trotoaru, gledajući jedno drugo, odjednom se pitajući zašto smo ljuti. Prasnuli smo u smijeh i to je detoniralo osigurač koji je bio spreman da eksplodira u mojoj glavi.

Potiskivanje emocija, čak i ako se radi postepeno, po jedna mala situacija za drugom, može se kumulativno pretvoriti u ogromnu, nezgrapnu gomilu kamenja koju više ne možete vući. Samo nastavljate potiskivati bijes, pretvarajući se da se ništa nije dogodilo, ali istina je da to nigdje ne nestaje. Ako predugo zakopavate te emocije, kolekcija potisnutih osjećaja će tiho ključati i na kraju će izbiti u još jačem obliku, često u najnepovoljnijim trenucima kada sebi to najmanje možete priuštiti.

Protiv Smirina, nu 4.potezu, odjednom sam imao prazninu u glavi. Normalan potez bi bio da napadnem njegovog skakača, ali sam se brinuo da bi on mogao izvršiti uzimanje na f7. Sjedio sam tu, razmišljajući o svom sledećem potezu, svjestan da sat otkucava. Moja ruka nije htjela da se pomjeri dok moj um nije pronašao rješenje. Kada se osvrnem, odvojiti vrijeme da mirno promišljam o sledećim potezima, čak i pod pritiskom vremena, pokazalo se kao dobra odluka.

Emocije često ometaju jasno razmišljanje. Bilo da je riječ o nestrpljenju, frustraciji, bijesu, samopreziru ili čak preranom oduševljenju - dopuštanje tim osjećajima da preuzmu um rezultira gubitkom fokusa i odvlači pažnju od učenja, te vas sprečava da donesete prave odluke i postignete cilj. Treniranje uma da se povuče korak unazad u ključnom trenutku i razvijanje mehanizama za organizaciju misli korisnije je nego napraviti potez dok je vaš um u previranju.

Sjećam se razgovora s Kenom Thompsonom, jednim od pronalazača UNIX operativnog sistema i B programskog jezika, oba revolucionarna temelja današnjeg računarstva. Ovo je bilo 1998. godine, otprilike u vrijeme kada su računari počeli da savladavaju ljude u igranju  taktičkih poteza, ali tada je opšteprihvaćeno bilo da su ljudi mnogo bolji u strategiji. Na pitanje da li će  računari ikada dostići ljude u strategiji, Thompsonov odgovor je bio: „Naravno! Strategije su samo dugoročne taktike.“ Bilo je to intrigantno zapažanje i s vremenom sam shvatio koliko je blisko istini.

Šah je 99 posto taktika. Ako ne obraćate pažnju na taktiku, nijedna strategija koju osmislite neće vam donijeti uspjeh. Strategija ne može nadomjestiti greške u izvođenju. Ako nastavite s preciznim izvođenjem, to će vas održati u igri čak i ako niste u stanju slediti širu strategiju. Strategija bez taktike, međutim, pada na prvoj prepreci.

Za mene, strategija za partiju nije stvar pravljenja specifičnih manevara  figurama. Radi se o razmišljanju šta moj protivnik može pokušati, znanju šta su moji ciljevi i zatim pripremi da izvučem ono što želim iz partije. Strategija je jedna od onih lijepih riječi u šahu koje je teško provesti u djelo. Morate pristupiti problemu sistematično, ali kao dijelu nečeg većeg. Treba postojati okvir, i, u mjeri u kojoj je to izvedivo, detalji moraju odgovarati konceptu, što onda dovodi do harmonije.

U većini sportova, treneri se mogu vidjeti kako hodaju uz teren, bodre, viču i navijaju za svoje igrače. Nasuprot tome, šahisti imaju nevidljivu vojsku koja radi u sjenci, daleko od očiju javnosti, odričući se sna i često vlastitih karijera, trošeći beskonačne sate na pripremu.

Za moj prvi meč kandidata  protiv Alexeya Dreeva 1991. godine, imao sam Ferdinanda Hellersa, švedskog prijatelja iz juniorskih dana, i Johna van der Wiela, s kojim sam se već mnogo puta susretao, kao svoje trenere. Bili su dobri prijatelji, što je bilo od pomoći jer je to bio prvi put da sam radio u bilo kakvom organizovanom obliku. Šveđani nisu imali sovjetsku šahovsku kulturu, a Hellers je bio samouk i nevjerovatan u proučavanju igre. Bili smo istih godina, a njegova vrlo sistematična priprema otvaranja omogućila mi je da organizujem svoj rad mnogo efikasnije nego što bih to mogao sam. Van der Wiel je donio mnogo iskustva u našu malu radnu grupu. Bio je stariji od nas i u svojoj rodnoj Holandiji igrao je nekoliko takmičenja, uključujući nekoliko partija protiv Karpova. To je dodalo praktičnu perspektivu mojoj pripremi. Takva vrsta treninga bila je više nego dovoljna za moj prvi meč kandidata u Madrasu, kojem je Hellers prisustvovao, i bio sam sretan što sam prošao prvi test.

Početkom 1990-ih, dok sam živio u kući Mauricea i Nieves u Španiji, gruzijski velemajstor Elizbar Ubilava, koji je ranije radio s Karpovom, posjetio ih je. U godinama kada sam radio s Gurevichem, između 1991. i 1993., uglavnom sam samostalno putovao na turnire. Kada smo završili našu saradnju, Nieves mi je predložila da angažujem stalnog sekundanta koji bi me pratio i na turnirima.

Ubilava se tada upravo preselio u Madrid i imao je vrstu dubokog iskustva koje mi je nedostajalo. Odmah je pristao na moju ponudu, a 1994. godine, godinu dana prije mog meča za Svjetsko prvenstvo protiv Kasparova, formalizovali smo naš radni odnos. Ubilava me odlično nadopunjavao i imao je izuzetnu sposobnost da pronalazi nekonvencionalne poteze, one koje meni obično ne bi pali na pamet. U svakoj poziciji, njegova prva ideja bila je da razmisli o nečemu potpuno neobičnom i izvan standardnog okvira.

Obično, za šahovskom tablom, ne težim da izvodim lude poteze, i impresioniraju me oni koji mogu igrati pozicije koje ja nemam strpljenja da slijedim. Ubilavini uvidi su mom razmišljanju davali onu vrstu kreativnosti koja mi je nedostajala tokom analize kod kuće – bio sam sklon da radim na dogmatski način tokom treninga, iako sam za tablom mogao stvarati ideje i improvizovati. Takođe je dijelio sa mnom anegdote iz Karpovljevog života, one koje vas natjeraju da shvatite da čak i naizgled nepobjedivi šampioni imaju svoje slabosti. Na mnogo načina, kvalitet mog rada se znatno poboljšao tokom našeg zajedničkog vremena, sve dok se nismo razišli početkom 2000-ih. Sa svakim od mojih trenera, moje ideje i metode pripreme su napredovale na nove, svježe nivoe.

Pored ovakvog saradničkog rada, još jedna metoda koja mi je pomogla da dobijem neprocjenjive uvide bila je proučavanje iskustava nekadašnjih velikana. Godine 2001., kada su moji rezultati bili u padu i kada sam se borio da pronađem način da se vratim, počeo sam kupovati stare šahovske knjige u nadi da će mi one oživjeti ideje i pomoći da pročistim svoje misli. Pregledao sam zbirke partija Aleksandra Aljehina, Emanuela Laskera i Josea Raula Kapablanke, i bilo mi je fascinantno kako su njihove partije izgledale moderne, gotovo kao partije igrane 1990-ih godina.

Kapablanka je bio posebno težak protivnik, a Aljehin nije bio ni blizu da ga pobijedi sve do njihovog meča za svjetskog šampiona 1927. godine. Pripremajući se za meč, Aljehin je odlučio da mora posvetiti izuzetno pažljivo i temeljito proučavanje Kapablankinih partija. Znao je da će, bez takve analize, biti uništen. Iz partija koje je proučavao izvukao je dvije ključne pouke. Prvo, shvatio je da ne smije biti uplašen od Kapablankine najjače karakteristike, a to je igra u jasnim, jednostavnim pozicijama. Odlučio je trenirati intenzivnije i kvalitetnije kako bi bio spreman da se suoči s Kapablankinom snagom i kako ne bi uvijek bio prisiljen da izbjegava njegove poteze ili se skriva. Takođe, posvetio se proučavanju vrsta pozicija u kojima Kapablanka nije bio posebno dobar i analizirao ih do detalja.

Meč, koji je Aljehin na kraju dobio, postao je jedan od najpoznatijih šahovskih mečeva u istoriji, i teško je zanemariti koliko se krajnji ishod činio nevjerovatnim u ranijoj fazi, s obzirom na Aljehinove loše rezultate protiv Kapablanke.

Uoči revanša meča za svjetskog šampiona 1961. protiv tadašnjeg šampiona Mihaila Talja, Mihail Botvinik je uložio sate rada analizirajući Taljeve partije i tražeći načine kako da se nosi s njim, kako se ne bi osjećao potpuno bespomoćno tokom partije. Glavna prepreka za Botvinika bila je uglavnom psihološka. Za šahovskom tablom, Taljevi potezi nisu bili posebno teški za proračunavanje; njegova strategija se više bazirala na zastrašivanju protivnika. Njegov pristup je podrazumijevao stvaranje mnoštva taktičkih problema. Istina je da vrlo malo igrača voli da brani poziciju protiv previše figura ili da se suočava s stalnim proračunima dok se istovremeno bore s osjećajem straha da će nešto poći po zlu.

Botvinik se pripremao igrajući trening partije u upravo toj vrsti meteža i prelazeći na otvaranja koja bi neutralizovala Taljeve prijetnje, ako ih ne bi u potpunosti eliminisala.

Za modernog igrača, da bi iz velikih partija prošlih majstora izvukao pouke, samo čitanje o njima ili gledanje nije dovoljno. Da biste izvukli maksimum iz ovog znanja, korisno je vizualizovati situaciju s kojom se igrač suočavao dok proučava partiju. Samo ako se možete staviti u tu situaciju možete na bilo koji način imati koristi; u suprotnom, sve to postaje kao misteriozni roman koji ste već pročitali i znate kako se završava. Tada više ne možete probuditi uzbuđenje da istražujete dalje.

Iako je ustanovljena teorija u stalnom porastu, u šahu je cilj uvek obrnuti je i izvući protivnika iz zone sigurnosti i u arenu borbe. Pristup koji odaberete da to postignete zavisi od toga kakav ste igrač.

U suštini, postoje dvije vrste igrača - oni koji imaju horizontalni pristup i oni koji se pridržavaju vertikalnog puta. Horizontalni igrač može se uporediti s banjanovim drvetom. Poput ovog prostranog drveta, oni imaju široko razumjevanje, sposobni su da reaguju na svaku stimulaciju i provokaciju drugačije, i čak se kreću bočno između sistema, što omogućava svestranu igru. Teže je planirati zasjedu protiv takvog igrača, jer nikada ne možete biti sigurni gdje ćete ih pronaći na tabli. S druge strane, vertikalni igrači idu pravim putem, prodirući dublje u varijante, istražujući nijanse koje bi mogle napraviti razliku i mogu se uporediti s palminim drvetom. Svaka vrsta ima svoje prednosti i nedostatke, i ne morate birati jedan ili drugi pristup. Ustvari, verujem da većina igrača na kraju gravitira pristupu koji im najbolje odgovara. Međutim, vrijedi isprobati oboje jer ne možete biti sigurni koji će vam najbolje odgovarati, ne samo kao igraču, već i protiv različitih protivnika i različitih formata. Horizontalni put vas uči raznolikosti i fleksibilnosti, dok je vertikalni pristup o dubljem istraživanju problema, a ne samo o površinskom rješavanju. Korišćenje kombinacije oba i pokušaj da se postigne idealna ravnoteža mogli bi dovesti do zlatne sredine. Tačan miks koji odgovara svakom igraču teško je pronaći, iako je jasno da će vjerovatno biti teško dostupan 50:50.

Igrači koji mogu istovremeno kombinovati oba pristupa postoje, i ja sam često to radio. To nije toliko prednost koliko izbor. Lakše mi je fokusirati se i suziti igru protiv jednog igrača, ali kada igram na turniru, takav pristup neće uspjeti. Ima igrača koji se tokom svoje karijere drže jedne varijante, ali to može predstavljati poteškoće u trenutnom šahovskom okruženju, gdje je potrebno biti u stanju da se igra protiv različitih protivnika. Naime, turniri su strukturirani tako da gotovo svaka partija može biti protiv mladog velemajstora ili veterana.

Trik može biti u širokoj pripremi, a bliže igri suziti pripremu na pet opcija. Iz ovih opcija mogli bismo odabrati dvije koje je najvjerovatnije da ćemo sresti, snažno se fokusirati na njih i zanemariti ostale. Međutim, ako je vaš protivnik tip igrača koji se najbolje snalazi s iznenađenjima, praktičnije je proširiti se na minimum pripreme u svim oblastima, umjesto da se opsesivno fokusirate na jedan aspekt. U svakom slučaju, imate izbor da idete duboko ili široko, i možete izabrati ono što vam najviše povećava šanse.

Kao i u svakom procesu učenja, tako i u šahu morate biti radoznali o oblastima koje ne poznajete – tj. o otvaranjima i sistemima koje ne igrate ili za koje vjerujete da vam nisu potrebni – jer ne možete predvidjeti kada će se ukazati prilika da ih koristite. Bez tog duha istraživanja, potpuno gubite sposobnost da budete prilagodljivi. Otkrio sam da su najbolji igrači oni koji su najradoznaliji.

Radoznalost pokreće vaš um i širi vašu osnovu znanja, što neizbježno proširuje vaš repertoar, čini vas fleksibilnim i agilnim, omogućava vam da se prilagodite i brzo reagujete na promjenljive okolnosti, i povećava šanse da vam srećan slučajan događaj pomogne. Skoro svaki šahista se na ovaj način razvija kroz svoje igračke dane. Ustvari, otišao bih tako daleko da kažem da će svaki igrač koji se ne trenira da bude fleksibilan još od svojih juniorskih dana naići na probleme kasnije.

Ponekad možete naići na protivnike koji imaju sposobnost da neutrališu vaše snage, i ako ne možete da se prilagodite usred partije, mogli biste izgubiti. Ovo nije samo istinito za šah - čak i u vašim svakodnevnim ulogama, recimo u karijeri ili sa vašim vještinama, biti usko fokusiran može biti kontraproduktivno. Ako vaša specifična stručnost ili funkcija iznenada bude ispunjena vještačkom inteligencijom ili automatizacijom, ili se prenese na drugu kompaniju, a vi ste u neprijatnoj situaciji da nemate nikakvo drugo znanje ili vještine, mnogo je teže prilagoditi se promjeni. Postoje oni koji možda čak ne mogu da promijene način na koji rade svoje poslove - što ih dovodi u ozbiljne probleme. Mikrokosmos ovog fenomena može se vidjeti u šahu, u otvaranjima, šemama, središnjicama, strukturama i završnicama.

Prije dvadeset godina, moglo se još uvijek funkcionisati kao vertikalni igrač. Sada, to je jednostavno nemoguće.

Duh radoznalosti takođe je od pomoći kada proučavate pozicije koje ne volite da igrate - one koje ne odgovaraju vašem stilu, na primjer. U mom slučaju, suve pozicije, ili one u kojima je napetost nestala, pretvarajući ih u beživotne, smetaju mi. Carlsen, s druge strane, briljantno koristi suve, beživotne pozicije u svoju korist, igrajući mrtve izjednačene završnice, krećući se ka kompleksnosti i izmišljajući nove prijetnje dok se njegov protivnik ne slomi. Ovu strategiju je primijenio protiv mene u meču za svjetskog šampiona 2013. godine, i na kraju sam izgubio svoju titulu.

Možete početi postavljajući sebi nekoliko pitanja: Šta ne funkcioniše na tabli u ovoj poziciji? Zašto mi pažnja opada i završavam sa greškom kada dođem do ovog trenutka? Kada usvojite ovakav metod učenja, čak i dosadna i depresivna pozicija može postati zanimljiva.

Pored toga, možete sebi postaviti male izazove. Na primjer, recite sebi: 'Hajde da vidim da li u današnjem treningu mogu dobro odbraniti ovu vrstu tehničke pozicije.' Ovo uključuje zaranjanje u vlastiti um i njegove mehanizme, i morate biti zaista objektivni i iskreni prema sebi da bi ovakva vježba bila korisna. Vaš cilj je da vidite da li dobijate iste negativne vibracije kada vježbate poziciju kod kuće kao i kada igrate. Ako jeste, onda ćete biti uspješni u suočavanju s njom kasnije. Ali ako ne dođete do dna zašto ne ide na tabli, zašto ne volite poziciju uopšte, onda to možda neće funkcionisati.

Iznad vrijednosnih procjena pozicija, što dublje zaranjate u detalje pripremnog rada, to ćete se više osjećati samopouzdano, što zauzvrat povećava vjerojatnoću vašeg uspjeha. Na tabli, vaš zadatak je da pobijedite. Proces koji sledite da to postignete, poboljšanja koja uvodite, vaša dosljednost do kraja partije, način na koji igrate središnjicu, primjenjujete svoju pripremu i analizirate svoje učenje - sve to čini vas onim igračem koji jeste i odlučuje ishode partija.

Na primjer, nakon što izračunam dugu, lijepu varijantu za koju sam duboko istražio i otkrio zanimljive aspekte, uvijek se vraćam na prvi potez i provodim provjeru grešaka. Ne moram tada vidjeti čitavu varijantu, već samo tražiti propuštene dijelove. Što je varijanta duža, to su veće šanse za pravljenje greške. Često, pokušavajući tražiti ljepotu, otkrijem da sam propustio nešto osnovno. Što je još važnije, osiguravam da proces provjere grešaka bude odvojen od mog misaonog procesa dok igram poteze. To jest, umjesto da samo pažljivo tražim što sam možda propustio, tražim gdje sam možda bio nepažljiv u sličnim pozicijama u prošlosti, što drugi igrači obično zanemaruju u ovakvim pozicijama, primjere stvarnih partija koje mogu zamisliti u vezi sa varijantom ili pozicijom i prisiljavam se da ostanem svjestan mentalnih blokada koje su ranije dovele do očiglednih grešaka.

Često, kada su obje strane blokirane, pronađem neki neiskorišteni resurs - pješaka ili skakača koji su zaglavljeni na drugom kraju table - koji iznenada počne da učestvuje i odlučuje igru. Mnogi od tih poteza koji uključuju neku ‘zapostavljenu’ figuru mogu biti nevjerovatno lijepi, i određeni osjećaj pravde prevladava kada ovaj resurs drži odgovor koji ste tražili. U mojoj partiji protiv Aleksandra Beljavskog na PCA kvalifikacijama 1993. u Groningenu, suočio sam se s izborom da se odlučim za pametnu alternativu, koja bi mogla ispasti iz njegove pripreme za meč, umjesto da se držim glavne varijante. Tokom većeg dijela svoje karijere, radio sam pametnu stvar i pretpostavljao da me čekaju neka gadna iznenađenja, te sam onda išao na drugi način. U ovom slučaju, međutim, možda je to bila elastičnost mladosti koja me natjerala da uđem u glavnu varijantu. Isplatilo se spektakularno. Pronašao sam potez na tabli koji je postavio teške probleme za crnog. Nisam se svjesno usmjeravao na ovu poziciju, već sam je izveo na svoj tipičan način, dozvoljavajući sebi da uđem u otvaranje i suočim se s njim. U tom trenutku, moja znatiželja me natjerala da preuzmem rizike.

I u životu, neki neiskorišteni resurs koji možda posjedujete, mogao bi biti element koji ćete uvesti u igru u teškoj situaciji. Ključ je samospoznaja - duboka svjesnost resursa koje posjedujete, bilo da ih aktivno koristite ili ne.

Za turnire, mogu pripremiti tri otvaranja, ali završim preživljavajući dužinu događaja sa samo dva. U prvoj partiji mogu igrati odbranu koju želim, u drugoj je možda ponovim, a upravo kada je moji protivnici proanaliziraju i planiraju da me uhvate sledeći put, ja mijenjam.

(23. nastavak)

Određene situacije mogu zahtijevati i da preuzmete rizik za koji niste 100 posto sigurni. Imao sam oba tipa iskustava - onih u kojima sam donio odluke u zadnjem trenutku i one su se isplatile, i onih u kojima sam igrao poteze o kojima znam malo dublje i završio  katastrofom. Najbolja metoda je, naravno, imati malo iznenađenja u rukavu. Možda znate nekoliko stvari o tome i s čim se suočavate, i odlučite preuzeti rizik - ali morate imati određenu toleranciju na činjenicu da možda ne znate sve detalje sami. Naravno, ono što započinjete ne bi trebalo biti potpuno nasumično, kao što su pozicije i ideje o kojima ne znate apsolutno ništa. Želite iznenaditi svog protivnika i ne biste trebali da iznenadite sami sebe. Treba da postoji polazna tačka, neki rad obavljen u osnovi, kako ne biste počinjalii od nule kada želite da odigrate nešto potpuno drugačije na tabli, kada želite da improvizujete i pronađete svoj put kroz nove situacije.

Kada imate čak i najmanju pripremu, možete pokušati da preokrenute šanse u svoju korist. Bio sam takođe nekada i ja iznenađen. Klasičan primjer ovoga je Zmajevka, koju je Kasparov koristio protiv mene tokom našeg meča za svjetskog šampiona 1995. godine.

Zmajevka je varijanta Sicilijanske odbrane koja nosi ime po sličnosti strukture crnih pješaka na kraljevom krilu sa konstelacijom Draco na sjevernom nebu, poznatom kao Zmaj. Obično se fijanketira lovac na dijagonali h8-a1. Kasparovljeva primjena ovog otvaranja me potpuno iznenadila u jedanaestoj partiji, što me navelo da napravim grešku i izgubim partiju. Ponovo je upotrebio to otvaranje u trinaestoj partiji i iako sam do tada imao dobru predstavu o tom otvaranju, napravio sam drastične greške i bio sam opet izgubljen. Odjednom je Zmajevka izgledala  kao genijalan izbor. Ispostavilo se da je to otvaranje mnogo bolje funkcionisalo nego što je trebalo zbog svog iznenađenja i psihološkog efekta koji je imalo na mene.

Ne mora uvijek biti riječ o izvršavanju napada; ponekad čak i prijetnja napada može biti efikasnija od samog izvršenja. Na tehničkom nivou, sačuvao bih neki manevar u rezervi dok okolnosti ne zahtijevaju da ga izvedem. Poenta je zbuniti protivnikov um. Samo pokazujući prijetnju, poput usmjeravanja snaga prema neprijateljskom kralju, ima veći efekat jer je većini ljudi mnogo teže nositi se s nejasnom opasnošću nego sa specifičnom opasnošću na koju trebaju odgovoriti. To ih navodi da izgube fokus dok razmatraju mogućnosti nepoznatog napada.

Otkrio sam da, dok težite savršenstvu, potpuno uranjanje u određenu varijantu ili ideju može biti korisna metoda učenja, ali takođe može biti i hendikep u određenim okolnostima. Ovo je posebno tačno kada se suočavate sa veoma praktičnim igračima. Sa njima, morate imati osjećaj kada odigraju dobar potez i kada blefiraju. U određenom trenutku partije, možda ćete morati reagovati prema svom instinktu koji vam govori da ne želite da budete onaj koji pravi poslednju grešku - da je skretanje od potrebe da napravite savršen potez razumna reakcija.

Ovo učenje se može prenijeti i na druge oblasti života. Težiti savršenstvu kao sredstvu samopoboljšanja je validno, ali ako imate rok koji morate ispoštovati ili hitnu situaciju s kojom se morate nositi, vjerovatno je to najgora prilika da pokušate da budete savršeni. Sukob unutar vas nastaje jer dio vas želi biti savršen, ali drugi dio, glas razuma, zna da tada nemate ni vremena ni resursa za to.

Prije igre, otkrio sam da treniranje u kratkim intervalima može biti jednako efikasno kao i pokušaj rada duže vreme, posebno kada se radi o intenzivnom radu kada potpuno blokirate sve ometajuće faktore i fokusirate se na problem. Ako radite duže vreme, neizbježno će se, u nekom trenutku, vaš um skrenuti i vaša energija i interes će opasti. Možda ćete završiti rasipajući svoje resurse. Kratki interesi su, kako sam otkrio, najproduktivniji - slično kao kratki sastanci ili, kratki radni dani - jer mogu biti intenzivni, fokusirani periodi kada prestajete razmišljati o svemu ostalom i prestajete sa složenim radom. Naravno, kada vas vaš rad interesuje, možete raditi mnogo jače tokom tih kratkih intervala. Najbolja vježba za koncentraciju koju možete sebi dati je da radite na nečemu što vas stvarno intrigira.

U oblastima koje smatrate neugodnim, postavljanje mini ciljeva može biti korisno. Dok je izuzetno važno koncentrisati se tokom igre, jednako je važno ne biti skoncentrisan čitavo vrijeme. Naravno, to je moguće samo kada imate malo vremena na raspolaganju i ne brojite sekunde. Posle kratke pauze koju ste sebi dozvolili, svjesno morate da se "izvučete" iz toga, vratite se u igru i fokusirate se na tablu prije nego što odigrate potez.

Ponekad, kada se nađem u teškoj poziciji, dozvolim svom umu da luta i razmišljam o Monty Pythonovom Svetom Gralu i vitezovima ili o apsurdnoj sceni iz Yes Minister. To mi poboljšava raspoloženje i predstavlja prijatno odvlačenje. Ako ima vremena i red je na mog protivnika da odigra, malo prošetam umjesto da se mučim razmišljajući o pet mogućih poteza koje bi on mogao odigrati.

24.nastavak

Ponekad, neobične melodije se vrte u krug u mojoj glavi, poput Akhilove dječije pjesmice "Pat a Cake", koju nisam mogao prestati da mumlam tokom jednog od tie-break mečeva u meču za svjetskog šampiona 2012. godine protiv Gelfanda.

Rutina je još jedan ključni aspekt pripreme. Može se činiti kao manje atraktivan aspekt, ali pridržavanje rutine zapravo se odnosi na disciplinu i fokus. Ako se držite rutine, možete uštedeti mnogo energije na raznim stvarima i moći ćete da razmišljate kada ste za tablom. Poznato je da je izbor Steva Džobsa da nosi majicu sa visokim okovratnikom kao svakodnevnu radnu odjeću, kao i Markov Zakerbergov sivi T-shirt, ostavio ga sa jednom stvari manje o kojima treba razmišljati ujutro i više vremena za razmišljanje o vođenju uspješnog i rastućeg biznisa.

Kada su u pitanju rutine, ekvivalent teniskog igrača koji je izbirljiv oko svog reketa ili kriket igrača koji se brine o dršci svog batuta za mene bi bio dolazak u grad gdje treba da igram na turniru nekoliko dana ranije. Šetam njegovim ulicama, tražim restorane i isprobavam neke od njih - to je način na koji se pripremam i upoznajem sa mjestom, tako da se osjećam prijatno i smireno do trenutka kada meč počne. Možda to nema nikakve veze sa time da sam zatvoren u sobu, osjećajući dah svog protivnika na sebi, ali mi smiruje misli, skoro kao da sugeriše da su iznenađenja iza mene.

Postoje aspekti moje rutine koji su daleko od strategije ili logike - možda čak i od zdravog razuma - ali su se izborili i uvukli u moj raspored i ostali. Na primjer, košulje koje nosim na mečevima. Nije mi previše stalo do njih, ali bi mi moglo biti teško da previdim da je neki dio moje garderobe možda iznad ostalih djelova. Imam crnu košulju sa crvenim prugama i bijelom kragnom koja bi lako mogla osvojiti priznanje za ‘najsrećniji’ predmet. Nosio sam je kada sam pobijedio Aroniana i Topalova i igrao nerješeno sa Sergejem Karjakinom kako bi se kvalifikovao na turniru kandidata 2014. godine u Hantij-Mansijsku. Prva misao koja mi je pala na pamet bila je: "Sjajno, to je smrtonosno!" Usput, takođe sam je nosio kada sam pobijedio Aroniana godinu dana ranije u Wijk aan Zee-u, u jednoj od mojih najboljih partija svih vremena, kao i tokom nekih od mojih pobjedničkih nastupa 2007. Ne mogu poreći, međutim, da je lako zapamtiti samo dobre trenutke i misliti: "Oh, ovo je moja najsrećnija košulja," i zaboraviti na trenutke kada sam izgubio dok sam je nosio. U Rijadu, na svjetskom prvenstvu u brzopoteznom i brzopoteznom šahu 2017. godine, odustao sam od ovog načina razmišljanja.

Nosio sam sve košulje koje sam spakovao za turnir i moji rezultati se nisu poboljšali sve do nedavno. Mogu postati prilično opsesivan oko malih stvari. Postoje određene olovke koje sam koristio jednom ili dvaput za bilješke tokom mečeva, i želim ih koristiti ponovo, ili smjenjujem olovke za svoje partije crim i bijelim figurama i držim se te rutine. Ponekad ću sjediti za doručkom misleći da ako ne pojedem omlet, mogu izgubiti partiju, ili ako pojedem nešto dodatno, to će me koštati poena. Bilo bi smiješno pomisliti da bilo koja od ovih stvari može uticati na ono što na kraju radim za tablom, ali prije partije um je uvijek u potrazi za poznatim spoljnim obrascima ili rutinama kao signalima za utjehu. Pretpostavljam da svaka situacija u kojoj je ishod važan budi iracionalno u ljudima. Stvarna uzročno-posledična veza je manje značajna od zabrinutosti koja dovodi do takvih misli.

U odsustvu rutine, ili obaveza koje popunjavaju praznine između partija, ako svoje vrijeme provodim baveći se nasumičnim aktivnostima, to se loše odražava na mene.

Bilo je nekoliko rapid i blic turnira koji su završili katastrofalno za mene – u Berlinu 2015. godine, gdje sam završio kao dvadeset peti u rapidu (i dvadeset drugi u blicu), te u Dohi 2016. godine, gdje sam završio na šesnaestom mjestu u rapidu, na primjer. Parovi su se sporo objavljivali, sala je bila premala za broj učesnika i bila je pretrpana, tako da sam se našao kako besciljno lutam između partija. Bez nečeg konstruktivnog da radim, traženje nekoga za razgovor ili besciljno šetanje nikako nije idealan scenario, jer to polako zamara um. Da bih izbjegao sličnu situaciju kasnije, u Rijadu 2017. godine, gdje sam osvojio titulu u rapidu, ponio sam laptop na mjesto događaja kako bih mogao sjesti negdje i rješavati šahovske probleme, ili čak gledati nešto, samo kako ne bih šetao unaokolo osjećajući se besciljno. To je funkcionisalo odlično. Rijad je takođe bio sjajno organizovan, pa sam imao stolicu da sjednem između partija. To možda nije bilo moguće na drugim turnirima. Kada je riječ o rutinama, morate pronaći ravnotežu između onoga što želite da radite i onoga što je moguće u datoj situaciji.

Viswanathan Anand protiv Alexandera Beljavskog (1-0) 
(Bijeli) (Crni)
1993 PCA Kvalifikacije, Groningen 
BIJELI DOBIJA

Možda je to bio samo optimizam mladosti, ali odlučio sam da se upustim u varijantu za koju je Beljavski mogao da bude veoma dobro pripremljen. To se isplatilo sjajno. Otkrio sam potez koji postavlja ozbiljne probleme za crnog. Uradio sam to na svoj tipičan način: potpuno sam se posvetio otvaranju, a onda, kad je bilo prekasno za povratak, suočio se s izazovom i dao sve od sebe.

Za efikasnu strategiju ključna je priprema u svim aspektima kako bi vaša taktika funkcionisala besprekorno. Pristup ne smije biti jednostran. Bilo da uzimate u obzir različite perspektive, držite um otvorenim za raznovrsne izvore učenja, vizualizujete teške, nepoznate scenarije i suočavate se s njima kroz praksu, njegujete disciplinu i rutinu koja vam donosi mir u stresnim situacijama — sve to na kraju doprinosi trenutku uspjeha.

NEW YORK, NEW YORK 

NASTAJANJE ŠAMPIONA 

U trpezariji našeg hotela u Wijk aan Zeeu, gdje smo stigli na godišnji turnir u januaru 1998. godine, Karpov je sjedio za stolom ispred nas, dovoljno blizu da čujemo, klimajući glavom na pitanja novinara. Postavljeno mu je pitanje o svjetskom šampionatu kojeg smo nedavno odigrali — Karpov je pobijedio — u Lausannei, samo nedjelju dana ranije. Kao nastavak tog pitanja, novinar je postavio pitanje o mojim budućim izgledima da postanem svjetski šampion. „Ah, pa, Vishy je fin momak,” Karpov je rekao sa zadovoljstvom, „ali jednostavno nema karakter za veliku pobjedu.”

Aruna, koja je sjedila pored mene, takođe je čula sarkastičnu primjedbu. Zabola je svoju viljušku u zdjelu s voćem i ostatak obroka pojeli smo u tišini. Njegove riječi su me pogodile. Bio je to izrazito neugodan osjećaj biti viđen kao dobar igrač koji nema dovoljno uvjerenja da ostvari velike pobjede.

Etiketa „finog momka“ zalijepila se za mene još od svjetskog šampionata Profesionalne Šahovske Asocijacije (PCA) protiv Kasparova na platformi za posmatranje Svjetskog trgovinskog centra u New Yorku u septembru 1995. godine. Taj meč ostao mi je urezan u sjećanju iz mnogih razloga. Za početak, nisam saznao da je mjesto održavanja premješteno s prvobitno određene njemačke lokacije u Kölnu na 107. sprat njujorškog nebodera sve dok nisam već rezervisao sobe za sebe i svoj tim od četiri sekundanta u Njemačkoj.

Moj tadašnji trener bio je Ubilava, a tim su činili i Patrick Wolff; Jon Speelman, koji je ranije bio dio tima sekundanata Nigela Shorta tokom njegovog meča protiv Kasparova 1993. godine; te Artur Jusupov, koji je radio sa mnom tokom finala mečeva kandidata protiv Gate Kamskog u Las Palmasu, kao priprema za meč s Kasparovom. Bacili smo se na tromjesečni rad u mojoj kući u Madridu, analizirajući i pripremajući se za moju prvu priliku da osvojim titulu svjetskog šampiona.

Zatim, dva mjeseca prije samog meča, u septembru, prvobitni nagradni fond od 1,5 miliona dolara smanjen je za 10 procenata, navodno kako bi se pokrili „troškovi organizacije“ PCA. Uslovi su propisivali da će dvije trećine iznosa otići pobjedniku, a ako meč završi neriješeno, Kasparov bi zadržao titulu PCA Svjetskog prvaka, a nagrada bi se podijelila između nas. Pravila i teren pripadali su Kasparovu. Nisam bio konsultovan ni o jednoj odluci. Bilo je gotovo kao da sam bio stranac, sletio na meč s udaljene egzoplanete.

Bio sam novajlija na velikoj sceni. Sa 26 godina imao sam nekoliko nastupa na takmičenjima kandidata u svojoj biografiji, ali nisam imao pojma koliko naporan može biti meč za titulu svjetskog šampiona. Kasparov, s druge strane, postavio je standard za temeljnu teorijsku pripremu, bio je uronjen u šahovsku istoriju, a pošto je odrastao u Sovjetskom Savezu, družeći se s legendama poput Mihaila Botvinika i Borisa Spaskog, posjedovao je perspektivu za ovakve susrete koju ja očigledno nisam imao. On je već bio petostruki svjetski prvak i rangiran kao broj 1 na svijetu; možda sam ja bio drugi na listi, ali u poređenju s njegovim bogatim iskustvom u mečevima, moje iskustvo je praktično bilo ravno nuli.

26.nastavak

Nesumnjivo, bio je izraziti favorit i očekivao sam da će krenuti agresivno na mene, pa sam usmjerio svoju energiju na to da ne krenem Shortovim putem i izgubim previše partija na početku, jer kada te rano zadesi nekoliko poraza, rezultat postaje beznadežan bez šanse za preokret, a ishod je praktično unapred poznat. (Godine 1993., Short je izgubio tri od prve četiri partije i Kasparov je osvojio titulu s velikom razlikom 12,5-7,5.) Znao sam da će moj meč protiv Kasparova biti dugotrajna borba, pa je ideja bila da ne forsiram ništa na početku.

Osjećao sam da me Kasparov prilično ozbiljno shvata za ovaj meč - moguće zato što me nije mogao u potpunosti "pročitati" i nije mogao procijeniti kada igram oprezno. Takođe, jedan od njegovih najvećih strahova tada bio je da će izgubiti titulu zbog samozadovoljstva. Kasparov je po prirodi bio izrazito samopouzdan, ali nije bio sklon da se opusti od prekomjerne sigurnosti, i teško da je bio takav za meč protiv mene.

Njegov rezultat protiv mene, koji je u početku bio negativan 1991. godine, popravio se s pobjedama u Dortmundu 1992., Linaresu 1993. i 1994., te na Taljevom memorijalu sledeće godine.

Za mene je meč protiv Kasparova bio kao popis svih stvari koje ne bih trebao pokušavati u sličnim situacijama velikog značaja. Prije meča, sve sam radio sam - pregovarao sa sekundantima, rezervisao letove i hotele, te pozivao bliske prijatelje da dođu i pruže moralnu podršku. Pretpostavio sam da će to biti jednostavno produženje prelaska u vlastitu kuću prošle godine u Collado Medianu, kilometar dalje od kuće Nieves i Mauricea. Mislio sam da će prisustvo prijatelja pomoći u smanjenju pritiska. S obzirom na to koliko je meč bio napet i stresan, ovo je, gledano unazad, bila krajnje naivna ideja.

Moji roditelji su stigli u New York prije početka meča i kada je moj otac shvatio da čak nemam ni ugovor za meč, preuzeo je na sebe da pregovara s PCA-om. Naravno, PCA je imao iskusne pravnike na svojoj strani, dok moj otac nije imao ni mnogo iskustva u takvim stvarima, niti uvida u to kako funkcioniše šahovski svijet. Ipak, njegova inicijativa da se uslovi stave na papir bila je razumna i mogla bi mi pomoći u slučaju bilo kakvih nepravilnosti ili kršenja.

Neposredno prije početka meča, saznao sam vijest koja me iznenadila i prouzrokovala mi kratak trenutak bola: čuo sam da je Kramnik dio Kasparovljevog tima. Upoznao sam Kramnika prvi put tokom turnira u Moskvi 1989. godine - nevjerovatno visok momak, otprilike šest godina mlađi od mene, u šorcu i majici, s cigaretom nježno držeći među prstima. Ostao mi je negdje u pozadini sjećanja dok sam bio zauzet nastupima na takmičenjima kandidata. Ponovo je iskočio u prvi plan posle turnira u Dortmundu 1992., koji je osvojio. Puno se pričalo o njemu, svi su ga hvalili, a Kasparov je tada izjavio da je Kramnik najveći talent ikad viđen i da će vjerovatno biti njegov sledeći izazivač.

Ubrzo smo Kramnik i ja počeli redovno da igramo jedan protiv drugog na turnirima i razvili smo bezopasan rivalitet, jer smo obojica shvatali da još uvijek nismo bili direktne prijetnje jedan drugom. Bio je topao, prijateljski nastrojen i privržen, s jedinstvenim smislom za humor, te je često davao zapanjujuće izjave s nevjerovatnom ravnodušnošću. Uvijek sam vjerovao da smo obojica rivali u borbi protiv Kasparova, i nikada mi nije palo na pamet da bi mogao izabrati da radi u timu protiv mene. Dovoljno sam se brzo sabrao i shvatio da vjerovatno nemam pravo da se osjećam uvrijeđeno, pa sam nastavio dalje.

Sada mi se čini smiješnim kada pomislim da mi je grad koji se pojavljuje u jednoj od mojih omiljenih pjesama, koju izvodi Frank Sinatra, ponudio i mjesto održavanja meča i životnu lekciju.

Kasparov i ja smo trebali odigrati 20 partija tokom pet nedjelja – po četiri svake nedjelje bez prekida ili dodatnih dana odmora, i uz vremensku kontrolu od dva sata za prvih 40 poteza u svakoj partiji, jedan sat za sledećih 20 poteza, nakon čega bi svaki igrač imao dodatnih 30 minuta za preostale poteze. Manhattan je izgledao zapanjujuće s visine od 1.310 stopa, a gledaoci su plaćali pet puta više od redovne cijene ulaznice za posmatračku platformu od 15 dolara da bi bili smješteni u gledalištu meča. Stakleni zidovi koji su nas dijelili od njih i ostatka svijeta nisu bili dovoljno zvučno izolovani, pa smo mogli čuti njihovo čavrljanje i korake nestrpljivih posjetilaca, a povremeno čak i komentare Mauricea Ashleyja i Daniela Kinga dok su analizirali naše poteze.

Započeli smo meč sa osam remija, što je tada bio rekord za Svjetsko prvenstvo. Kada su me na konferenciji za novinare posle partije stalno zapitkivali o tome, pomalo sam arogantno odgovorio: „Nije to rokenrol“, na oduševljenje prisutnih novinara.

Bio sam prvi koji je ostvario pobjedu i prekinuo niz remija u devetoj partiji, što mi je donijelo vođstvo od 5-4. Šaljivo sam rekao arbitru Carolu Jareckom da sam "počupao tigra za brkove". Kasparov je, očekivano, izabrao Najdorfovu Sicilijanku po peti put u devet partija. Ponudio sam žrtvu topa za skakača; on se namrštio, razmišljao čitavih osam minuta, a zatim prihvatio ponudu. Moji bijeli pješaci su se obrušili kroz centar, njegovi pokušaji da izvrši napad spektakularno su propali, i on je predao partiju u 35. potezu.

Kasparov se vratio u desetoj partiji, ponašajući se kao bijesni drumski razbojnik. Snažno je udarao figurama po tabli, skakao sa stolice nakon svakog poteza i povremeno izlazio iz sobe, zalupivši vrata za sobom. Vjerovatno je to bila namjera da me uznemiri i bilo mi je izuzetno neprijatno.

U obe partije, 10. i 11., izgubio sam borbu već u otvaranju. Imao sam razloga za žaljenje što nisam koristio Skandinavsku odbranu u desetoj partiji, iako sam znao da je Kasparov već neko vrijeme pokušavao probiti moju Otvorenu špansku varijantu. Ponoviti tu varijantu (nakon što sam je već igrao u šestoj partiji) izgledalo je naivno. U 15. potezu, Kasparov je postavio svog skakača na b3, a ja sam izgubio 45 minuta od ukupno 120 minuta predviđenih za prvih 40 poteza, ostavivši za 25 poteza preostalo vrijeme. Napad bijelih pješaka i prijetnja matom natjerali su me na predaju u 38 poteza. Moja fatalna greška bila je predvidljivost i ponavljanje varijante za koju je Kasparov već našao rješenje. Ušao sam u automatizovani režim i u iluziju da će se stvari same od sebe riješiti.

To me dovelo u situaciju za koju nisam bio spreman. U 11. partiji, Kasparov je iznenadio sa Zmajevom varijantom Sicilijanske odbrane, strašnim oružjem na potez bijelog 1.e4, varijantom koju nikada ranije nije koristio u velikom meču. Odgovorio sam Jugoslavenskim napadom, dvosjeklom taktikom, gdje bijeli izvodi rokadu na daminom krilu, a crni na kraljevom, čime se otvara oštar, složen način napada na kralja protivnika. Kasparov je ponudio remi u 19. potezu, koji sam odbio i glupo otvorio svoju poziciju pokušavajući osvojiti topa za skakača.

Pao sam iza njega za čitav poen (6-5) u meču. Ubrzo mi je postalo jasno da su udarci koje je Short primio dvije godine ranije sada padali na mene velikom brzinom. Osjećaj da idem za tablu, iznenada se ne prepoznajem, igram katastrofalno, gubim i vraćam se, sve je preplavio moj um. Ovo se nastavilo nekoliko dana. Nisam imao kontrolu ni nad čime. Osjećao sam se kao da plutam bez bilo čega na površini za šta bih se mogao uhvatiti.

Sreća nam se dramatično mijenjala u 14. partiji. Igrao sam  Skandinavsku odbranu, odbio ponudu za remi i uspio ga natjerati da se upusti u složenu središnjicu uz potez skakačem na e5. Iz relativno slabije pozicije, Kasparov je izveo napad uz pomoć skakača na g4 i e5 te pješaka na a6, a ja sam mogao osjetiti da uživa u napetosti, kao čovjek koji posmatra snježnu oluju iz topline svog kamina. Ušao sam u vremensku oskudicu i izgubio, a Kasparov je završio meč rezultatom 10.5-7.5 četiri partije kasnije.

Nekoliko nedjelja nakon meča, sreo sam Kramnika u Parizu, blizu Champs-Elysees. Slegnuo je ramenima i napravio nezgodan pokret, gotovo kao da želi reći da nije namjeravao da radi protiv mene, već da je to bila prilika da radi as umom poput Kasparovljevog, koju nije želio propustiti. Razmijenili smo osmijehe i odlučili da ostavimo tu stvar iza nas.

Iskreno, nisam bio spreman za meč tog nivoa. U to vrijeme, računari nisu ni približno radili na način na koji to rade danas, a meč me naučio koliko toga još moram da naučim. Kada se osvrnem, rekao bih da je obim priprema koje sam obavio kroz taj meč možda ono što danas završim za jedan dan. Poredeći to sa mečom za svjetskog šampiona koje sam igrao protiv Carlsena 2013. godine, lako je vidjeti koliko se vrijednost iskustva značajno smanjila zbog razvoja računara.

U junu 1996. godine, oženio sam se s Arunom.

Naši roditelji su nas odabrali jedno za drugo u onome što je bila konvencionalna dogovorena bračna zajednica, ili, kako Frederic kaže, „vjenčanje iz kataloga“. Jedva da smo se poznavali, ali pošto nismo našli razlog da kažemo „ne“, rekli smo „da“. Aruna često poredi moju odluku da je oženim sa načinom na koji sam tada igrao – brzo, bez mnogo razmišljanja prije nego što bih povukao odlučujući potez.

Razgovarali smo preko unapred rezerviranih međunarodnih poziva dok sam putovao na turnire. Ona je obično bila okružena čitavom svojom porodicom dok je pričala sa mnom, i oni su je podsticali da postavlja pristojna pitanja o hrani i vremenskim prilikama gdje god da sam bio. Nismo znali šta da kažemo jedno drugome, pa bi tipičan razgovor tekao ovako: „Kako si?“ „Dobro sam, kakvo je vrijeme?“ „Hladno je ovdje, kako je kod tebe?“ „Oh, ovdje je vruće.“ „Dobro, ćao.“

Nieves i Maurice su doletjeli u Madras da prisustvuju našem vjenčanju. Jedne večeri, u tipičnom očinskom maniru, moj otac je izrekao provokativnu izjavu koja je aludirala na moje zaštićeno djetinjstvo zahvaljujući mojoj majci tokom ranih godina života, a kasnije Nieves i Mauriceu. „Spreman sam da se kladim. Viši nikada neće biti svjetski šampion,“ izjavio je. S njegove strane, ta izjava je bila više u svrhu stvaranja šok efekta nego sa stvarnom namjerom, ali je Nieves to shvatila kao uvredu. Meni to nije stvaralo nikakav problem jer sam poznavao svog oca, njegove hirove, ljubav prema dobrom monologu i potrebu da povremeno razgovara s djecom na ovaj način. Shvatio sam to kao nešto čemu bih se kasnije mogao nasmijati, umjesto da shvatim bukvalno. Nieves je, međutim, pristala na opkladu. Nisam znao koje su detalje dogovorili, ali Nieves je doživjela njegovu izjavu kao uvredu za njeno nepokolebljivo uvjerenje u moje šanse da postanem svjetski šampion i vjerovatno bi dala bilo šta.

Suprotno šalama u krugovima da ću izgubiti gomilu Elo poena nakon vjenčanja, imao sam fenomenalan rezultat u Dortmundu u julu te godine. Podijelio sam prvo mjesto s Kramnikom, osvojivši čitav poen više od ostatka grupe od osam igrača. Sledeća godina, 1997., bila je još bolja za mene, sa nizom neprekidnih sjajnih rezultata. Osvojio sam Amber turnir i Credit Suisse Classic u Bielu, dijelio sam prvo mjesto na turniru Kategorije XXIX, godišnjem turniru u Dos Hermanasu u Španiji, kao i na turniru Invesbanke u Beogradu, a završio sam na drugom mjestu na Dortmund Sparkassenu.

Upravljačka štafeta svime u mom životu, osim šaha, ubrzo je prešla s Nieves na Arunu. To se polako razvijalo, počevši od Arune koja je ponudila da odgovara na e-mailove vezane za mečeve ili me molila da organizatorima zatražim da pišu njoj kako bi mogla upravljati logistikom predstojećih turnira. Manji problemi su se pojavili kada je počela pakovati moje koferi za turnire. Od samostalnog života do iznenada objašnjavanja drugima kako voliš da se stvari rade djeluje kao nametanje, posebno kada potpuno ne shvataš da drugi ljudi mogu imati različite, ali bolje načine obavljanja stvari. Umjesto da samo bacim prljavu odjeću u svoj kofer, odjednom sam imao svjež veš uredno raspoređen u njemu prije putovanja, zajedno s čarapama i vunom usklađenim po bojama kako bih izdržao arktičku hladnoću ili dočekao mediteransko proljeće. Lijekovi za svaku bolest koja ima naziv, iako hvala Bogu, samo bez cilindra sa kiseonikom, takođe su bili spakovani. Takođe sam na kraju morao odustati od čudnog fetiša koji sam imao za više telefonskih planova, razvrstavajući ih prema tome koji bolje funkcioniše u koje doba dana, u zavisnosti od toga u koji dio svijeta zovem. Moj brak je jedva opstao u prvim mjesecima, jer sam je svaki put kada je Aruna htjela da nazove svoje roditelje u Madras iz Madrida ili gdje god da smo putovali na turnire, zatrpavao sa složenim detaljima o najefikasnijem planu za putovanje. To je nju beskrajno iritiralo i ubrzo je osigurala da se ostavim takvog ponašanja.

Sledeća faza bila je da se oslobodim potrebe da kontrolišem svaki detalj vezan za moje turnire i putovanja. U godini ili dvije, to se pretvorilo u ogromno olakšanje za mene. Pakovanje kofera bila je bezopasna obaveza, bez emotivnog prtljaga vezanog za nju, ali sam smatrao da je pregovaranje o ugovorima, rezervacija hotela i avionskih karata, provjeravanje dostupnosti sekundanta i čekanje na njihove odgovore bilo mnogo nepotrebnog stresa. Poboljšanje u mojim rezultatima između meča protiv Kasparova 1995. i turnira kandidata koji sam igrao u Groningen-u, Holandija, u decembru 1997. godine, vjerujem, proizašlo je jednostavno iz toga što nisam morao da se bavim svakodnevnim poslovima i što sam mogao da se fokusiram isključivo na svoju pripremu.

Naravno, imao sam druge demone s kojima sam se morao boriti, a to su bili otvorena pristrasnost i političke igre u svijetu šaha. FIDE-ov sistem eliminacionih mečeva zamijenio je turnir kandidata kao kvalifikaciju za Svjetsko prvenstvo 1995. godine, ali u ciklusu 1997-98, Karpov je bio direktno postavljen u finale. Tako je ispalo da ko god pobijedi na eliminacionom turniru u Groningenu, kvalifikovaće se da igra protiv Karpova u razmaku od tri dana u finalu koje će se održati u Lozani u januaru 1998.

To je bio izrazito nepošten sporazum, ali sam sebi rekao da, pošto sam odlučio da igram, trebam da ostavim te misli po strani i koncentrišem se na igru. Uspio sam to dobro izvesti dok sam bio u Groningenu. Pomoglo je to što je turnir bio podijeljen na dva dijela i što su se partije igrale na različitim mjestima. Pošto Karpov nije bio u Groningenu, nismo morali svakog dana razmišljati o tome koliko su pristrasni uslovi prvenstva dok smo bili tamo. Kasparov je bio ravnodušan prema formatu eliminacija za određivanje izazivača i odbio je da bude dio toga, a Kramnik je takođe odustao zbog nepoštenih privilegija koje su bile date Karpovu.

Kada je turnir počeo, u prvom meču sam lako pobijedio Predraga Nikolića, ali sam se bio vrlo blizu poraza protiv Aleksandra Khalifmana u drugom kolu, no preživio sam. To je smiješna stvar kod eliminacija. Gotovo je kao da možeš vidjeti saobraćajnu nesreću od koje ćeš postati žrtva u sledećem trenutku, a ne znaš kako da je zaustaviš. Sve što sam mogao da razmišljam tokom te izgubljene pozicije na tabli protiv Khalifmana bilo je: "Bože moj, ako izgubim ovu partiju, moraćemo spakovati kofere i otići večeras."

Tada, gotovo kao da je bilo nekakvo božansko posredovanje, vidio sam kako Khalifman besciljno udara figurama, ne znajući šta da radi, prije nego što je zablokirao poziciju i pristao na remi u poziciji koja je meni izgledala još uvijek kao dobijena. To je vrsta neobjašnjivog čuda za koju se možeš samo zahvaliti.

Posle toga sam ga pobijedio u doigravanju i izašao iz meča osjećajući se kao da sam preživio samu smrt. Taj spas je podigao moje raspoloženje u velikoj mjeri i igrao sam ostatak turnira s potpuno novim entuzijazmom. Pobijedio sam u sledećim kolima - protiv Zoltana Almasija, Alekseja Širova i Gelfanda - bez potrebe za doigravanjem.

To je bilo impresivno, s obzirom na to da je novčana nagrada udvostručivana sa svakim kolom, a ako preživiš do trećeg ili četvrtog kola, zarađuješ koliko bi zaradio za čitavu godinu. Naravno, svi igrači su bili fascinirani kako novcem koji se nudi, tako i perspektivom igranja za titulu svjetskog šampiona.

U poslednjem kolu, suočio sam se sa Adamsom, protiv kojeg sam bio bolji u većini od četiri partije koje smo odigrali. Obojica smo bili iscrpljeni do srži, s obzirom na to da smo skoro čitav decembar proveli igrajući na turniru. Za finalni meč, čudom, zajedno smo se odvezli do mjesta održavanja, jer je bilo Božićno doba i taksija je bilo malo. Tokom meča, Adams je bio uporan, a trend je oscilirao sve dok konačno nisam pobijedio u devetom doigravanju kako bih se kvalifikovao za meč protiv Karpova. Odjednom, nepravednost tog meča, nešto što sam pokušavao potisnuti iz svesti, iznenada se pojavila pred mnom.

Nismo unapred planirali putovanje u Lozanu jer se ishod turnira kandidata nije mogao predvidjeti, a sada smo, kasno tokom dana, shvatili da FIDE takođe nije napravila nikakav aranžman za pobjednika iz Groningena da stigne u Lozanu iz Amsterdama i igra protiv Karpova u razmaku od tri dana.

Otvorena nerazumnost čitave situacije me zaboljela. Ali, to nije karta koju možeš igrati u meču na koji si već pristao da učestvuješ. Sve što ćeš dobiti za svoje prigovore su nekoliko minuta površne simpatije. Ako nastaviš, drugog dana će ljudi skrenuti pogled, trećeg dana će svi ostali nastaviti dalje, a četvrtog dana će te vjerojatno nazvati čudakom.

Bio je doček Nove godine, a letovi su bili prekobrojni. "Kad stignete u Lozanu, pobrinućemo se za gotovo sve," pokušao je umiriti nas jedan službenik FIDE kada smo se suočili s njim. Aruna se nasmijala i odgovorila da ako uopšte uspijemo stići u Lozanu, možemo se pobrinuti za ostatak sami. Nekako smo uspjeli ući u avion i sletjeli u Lozanu, samo da bismo saznali da je FIDE rezervisao hotelske sobe za sve svoje službenike, ali nije napravio nikakve aranžman za smještaj pobjednika 21-dnevnog turnira na ispadanje koji je bio kvalifikacija za finale. Ponovo smo bili sami prepušteni borbi za logistikom i predstojećim mečom.

Kontaktirao sam Jusupova i Leka, koji su tada bili u Mađarskoj i Njemačkoj, putem telefona na aerodromu Schiphol u Amsterdamu, i obojica su mi se brzo pridružili. Ubilava je bio sa mnom tokom turnira u Groningenu, a sada, s mečom za titulu protiv Karpova pred nama, tim je trebao biti proširen kako bismo se pripremili za odlučujuću borbu.

Kako je meč napredovao, posle pet partija, Karpov je stvorio prednost od jedan poen. U šestoj i finalnoj partiji igrao sam otvaranje Trompowsky, agresivno otvaranje i uspio sam izjednačiti rezultat na 3-3, što je dovelo do doigravanja u dvije brze partije. Na kraju sam izgubio obe. Bilo je to gotovo kao da su me zamolili da trčim sto metara nakon što sam završio maraton - i Karpov je postao novi svjetski prvak.

Poraz me duboko pogodio kao malo koji ranije, jer sam igrao meč sa namještenim kockicama, došao blizu pobjede i onda je prokockao.

Bilo je to u Wijk aan Zee, ubrzo nakon mog poraza, kada je Karpov govorio o mojoj nesposobnosti da osvojim titulu svjetskog prvaka, dok je istovremeno opravdavao svoje kvalifikacije usprkos otvoreno nepoštenoj prednosti koju je imao. Bio je svjež, odmoran i opušten, dok sam ja bio gotovo "doveden u kovčegu" da igram protiv njega. Kada sam čuo njegove riječi tog jutra, prva misao koja mi je pala na pamet bila je: "Da, očigledno nemam snagu karaktera da ležim na ležaljci dok me prijatelji iz FIDE-a nose u finale."

Već sam se pripremao da pokažem svoj potencijal, a ovaj napad je samo pojačao uvjerenje koje sam već imao duboko u sebi - da ništa drugo više nije važno, samo moram osvojiti titulu sada. Učinio sam sve pohvalne stvari osim što sam pobijedio, ali sam bio duboko svjestan da moji napori neće govoriti umjesto mene ako ne mogu završiti posao.

Pojavile su se sugestije da posjetim psihologa koji bi mogao popuniti eventualne praznine u prelasku od „velikog igrača“ do „šampiona“. Ubrzo nakon Lausanne, na Arunin nagovor, otišli smo kod sportskog psihologa na jednu sesiju. Nisam se dobro osjećao u vezi s tom idejom jer nisam sebe mogao zamisliti kako povjeravam svoje misli nepoznatoj osobi u terapijske svrhe, pa smo ubrzo odustali.

Ponekad, uspjeh rivala ili vršnjaka može poslužiti kao neočekivani, nesvjesni poticaj. Pobjeda Kramnika nad Kasparovom na Svjetskom prvenstvu 2000. godine u Londonu bila mi je impresivna i inspirativna, prije svega zbog načina na koji je uspio da napravi da Kasparov izgleda bespomoćno. To nije lak zadatak - gotovo niko to nije uspio prije.

Za razliku od mene, Kramnik nije napravio grešku da bude predvidljiv protiv Kasparova. Njegova Berlinska odbrana izgledala je nepobjedivo, ali je u devetoj partiji promijenio otvaranje i ponovo se vratio u jedanaestoj. Mislio sam da je to čista genijalnost. Njegov vješt pristup, kada je malo odstupio, bio je brilijantan. Nisam ga mogao u potpunosti okriviti što je nakon pobjede djelovao pomalo arogantno, sugerišući da dok je radio za Kasparova protiv mene, nije pronašao niti jedan dokaz u mojoj igri koji bi sugerisao da sam imao razrađenu strategiju. Primijetio je da sam pretpostavio da mogu jednostavno doći, raditi ono što uvijek radim i očekivati pobjedu. Možda nije mislio ništa loše, ali nekako su mi se njegove riječi urezale u sjećanje.

Kada sam razmišljao o tome, osjetio sam da je možda istina da mi je nedostajalo namjere i mentalne snage da osvojim titulu svjetskog prvaka. Tokom dugog razdoblja svoje karijere, nisam bio dovoljno motivisan ambicijom da postanem svjetski prvak. Ubilava je povremeno pokušavao da probudi u meni želju da premašim razliku poput "prvog Indijca" ili "prvog Azijata" u raznim kategorijama, ali sam bio zadovoljan putovanjem na turnire širom svijeta, igrajući dobre partije, pružajući dobar otpor i da budem poznat kao jak igrač. Moj meč protiv Kasparova u New Yorku 1995. godine promijenio je moj stav.

Da budem prvi koji će prekinuti seriju od osam neriješenih partija među nama pobjedom, a zatim doživjeti poraz, bila je lekcija za mene o tome kako sve može krenuti naopako ako ostanem previše predvidljiv igrač. Bacio sam sebe "pod autobus" praveći očiglednu grešku početnika - ne mijenjajući otvaranja i postajući laka meta. Način na koji je meč tekao sažeo je svaki aspekt onoga što mi je nedostajalo i projecirao ga preda mnom kao na velikom platnu. To me navelo da baziram svoje pripreme za buduće mečeve na svemu što nisam istražio tokom meča iz 1995. godine - prvenstveno sposobnost da mijenjam, iznenadim i ostanem neuznemiren pod psihološkim pritiskom. Takođe mi je postalo jasno da prelaz iz jakog igrača u šampiona neće doći sam od sebe. Morao sam to dovoljno jako da želim.

Pet godina nakon tog trenutka u New Yorku, nakon što sam preživio dovoljno promašenih prilika, uključujući i onu protiv Karpova u Lozani, bilo je vrijeme da naplatim svoje. Kada se prvi dio FIDE Svjetskog prvenstva 2000. godine održao u New Delhiju, sa indijskom IT kompanijom NUT kao sponzorom, već sam duboko u sebi znao da je ovo moja šansa.

Eliinacioni turnir se sastojao od mečeva od po dvije partije, nakon čega su slijedili dodatni mečevi sa ubrzanim tempom igre u slučaju neriješenog rezultata. Jedini trenutak nesigurnosti u onome što je inače bilo glatko ‘jedrenje’ desio se u četvrtfinalu, opet protiv Khalifmana. Završio sam igrajući četiri dodatne partije zaredom na svoj rođendan (11. decembra) i izvukao sam se iz teških pozicija u oba meča, s posebno teškim spašavanjem u drugom. Topalov, koji je bio u publici, komentarisao je nakon pobjede: "Bože, Vishy bi trebao biti nazvan zmija [a ne tigar] iz Madrasa!"

To spašavanje mi je dalo novi talas samopouzdanja i bio sam siguran da je Khalifman bio bijesan na sebe zbog propuštene prilike da me eliminiše. Kada smo se Aruna, Ubilava i ja sreli iza bine, olakšanje je bilo jasno vidljivo na našim licima i znali smo da je najgore prošlo. Uspio sam pobijediti Khalifmana u petoj partiji nakon četiri uzastopna remija i plasirati se u polufinale protiv Adamsa, a i taj sam meč uspješno završio.

Sletjeli smo u Teheran, gdje se trebalo održati finale, osjećajući se omamljeni i sa uznemirenim stomacima, ali svaki instinkt nam je govorio da ću osvoijiti titulu. I Ubilava i ja smo bili iscrpljeni nakon dugog i napornog niza partija, i poželio sam da nam se Pablo San Segundo Carrillo, dragi prijatelj koji mi je pomagao tokom priprema za meč u New Delhiju, ali nije putovao s nama, može pridružiti u glavnom gradu Irana. Na moje iznenađenje - i veliko olakšanje - Aruna je već organizovala sve, i Pablo je stigao u Teheran sat vremena posle nas. Bio je osoba vedrog duha, koja je znala unijeti vedrinu u duge treninge, pa smo ga zadirkivali dodjeljujući mu titulu 'Señor Corte Ingles' (aludirajući na najveći španski trgovački lanac i modnu kuću) zbog njegovih elegantnih odijela i finih džempera.

Prije meča, španski ambasador, koji je došao da pruži podršku svom sunarodnjaku Širovu, koji je trebao da igra protiv mene u finalu od šest partija, nagnuo se prema njemu, rukovao se i u prilično glasnom tonu promrmljao: „Daj mu dobro. Give him good.” Naravno, nije imao pojma da ja, koji sam sjedio odmah pored Širova, govorim španski i da sam čuo taj motivacijski govor. Širov, koji je imao latvijske korijene, postidio se i objasnio ambasadoru da ja živim u Španiji i da sam više upoznat sa španskom kulturom i jezikom nego on, iako on posjeduje španski pasoš. Ambasador je pocrvenio i osjetio se neugodno, ali smo kasnije sve to prebrodili kroz srdačno zadirkivanje.

Širov nije trebao da bude lagan protivnik. Bio je u sjajnoj formi; pobijedio me i na turnirima u Linaresu i Amberu u martu te godine, a samo dvije godine ranije, 1998., bio je bolji od Kramnika u meču od 10 partija koji je organizovan kako bi se izabrao Kasparovljev izazivač. Na kraju je finansiranje tog meča propalo, pa nikada nije dobio priliku da igra protiv Kasparova. Međutim, u Teheranu je Širovljeva igra bila blijeda sjenka njegovih nekadašnjih impresivnih nastupa.

Problemi sa stomakom koje sam imao u Delhiju bili su najveća poteškoća s kojom sam se suočio u finalu, a na tabli nisam naišao na ozbiljnije probleme. Nakon neriješene prve partije, pobijedio sam u naredne tri i osvojio titulu. Konačno, postao sam svjetski prvak.

Kada sam nazvao Nieves da joj javim vijest o pobjedi, prasnula je u smijeh, brzo mi čestitala, a zatim spomenula opkladu koju je čuvala četiri godine. „Reci svom tati da želim svoj novac,“ rekla je.

Talenat i upornost: Kako natjerati talenat da radi naporno

U najboljem slučaju, bio sam svojevrsna neobičnost na svjetskoj šahovskoj sceni. Nisam bio ni Sovjet ni zapadnjak, već igrač iz zemlje koja je zvučala nepoznato, egzotično i daleko od epicentra dešavanja u tom sportu. Čak i fonetski, moje ime je bilo neprilagođeno u klasteru sovjetskih šahovskih imena koja su se međusobno rimovala i zvučala gotovo porodično.

Za Sovjete, šah je bio nacionalna opsesija. Snažna državna podrška pokretala je masivnu šahovsku mašineriju, a gdje god da ste pogledali – u parkovima, vozovima, zadimljenim klubovima – mogli ste vidjeti i starije i mlađe lica zamišljena u tihoj refleksiji, kako energično postavljaju figure na tablu ili balansiraju šahovske table na koljenima. Mlade su dodavale šahovske table u svoju svadbenu opremu, a kada ste putovali, imali ste osjećaj da bi vas svaki taksista u zemlji mogao matirati s podrugljivim osmijehom.

Takođe, sticao se utisak da država nije blagonaklono gledala na druženje svojih državljana sa nesovjetskim igračima. U tim godinama, sovjetske šahiste je možda čak i pratila tajna služba, KGB, kada bi se pridružili strancima poput mene u nevinoj šetnji Moskvom.

Do 1990. godine, kada sam se probio u sam vrh šahovske scene, Perestrojka je već trajala pet godina, a raspad Sovjetskog Saveza bio je na pomolu. Talas reformi koji je zahvatio zemlju donio je promjenu perspektive među sovjetskim igračima – počeli su misliti na sebe, gubeći osjećaj kolektivne pripadnosti. Rivalstva među njima postala su intenzivnija, a mnogi od njih su navijali za mene protiv drugih sovjetskih igrača koje nisu voljeli. Te godine pamtim kao svoje nevine godine. Imao sam 21 godinu, bio sam očaran, pun nevjerice, živeći svoj san.

Negdje između beskrajnih brzopoteznih sesija u Taljevom šahovskom klubu u Madrasu, osvajanja titule Svjetskog juniorskog prvaka i postizanja titule velemajstora, “talenat” se prirodno počeo vezivati za moje ime. U 1991. godini, skinuo sam taj epitet pobjedama nad sovjetskim velikanima poput Kasparova, Karpova, Kamskog i Korčnoja na Međunarodnom turniru Interpolis u Tilburgu, u Holandiji, gdje sam završio na trećem mjestu. Te godine sam postao i prvi Azijac koji se plasirao u četvrtfinale FIDE Svjetskog prvenstva nakon što sam u Madrasu pobijedio Dreeva. Ipak, odlučujući trenutak bila je titula koju sam osvojio na kategoriji-18 Super velemajstorskom turniru u Reggio Emiliji 1991.-92. na sjeveru Italije, gdje je učestvovalo devet drugih vrhunskih igrača, svi sovjetski državljani. Završio sam ispred i Karpova i Kasparova.

Do kraja turnira, Sovjetski Savez se raspao i šala da sam ja posljednji prvak sovjetske ere napisala se sama od sebe.

U tom trenutku sam shvatio da je “talenat” riječ koju ljudi koriste kada žele izraziti dobronamjernu empatiju prema vama. Ona samo odražava da još uvijek niste prijetnja njihovoj dominaciji ili tokovima njihovih nagrada. Tek kada počnu govoriti loše o vama – kao što su to činili nakon mog iznenađujućeg uspjeha u Italiji – znate da vas poštuju, možda čak i strahuju od vas.

Da li talenat čini naporan rad suvišnim ili naporan rad čini talenat nevažnim za mene je nepravedna rasprava. Stalna potreba da se suprotstave naporan rad i talenat ili tvrdnja da je jedan od njih nevažan je nepotrebna. Po mom mišljenju, talenat je poput biljke. Kada ga zalivate napornim radom, on raste, širi se i cvjeta. Ako ga uskratite za tu njegu, biljka jednostavno uvene.

Uz naporan rad, talenat dobija na dubini i širini, otkrivajući sposobnosti koje su prethodno bile neistražene. Talenat i naporan rad, dakle, nisu sukobljene sile koje se kreću po zasebnim galaksijama; oni su komplementarni jedno drugom i obezbjeđuju međusobnu podršku.

Ne želim umanjiti vrijednost talenta. Bez sumnje, talenat postoji. Nije mit niti obmana. Talenat vam ukazuje da ste stvoreni za nešto. On vas usmjerava prema onome što možete raditi s lakoćom i što bi moglo postati vaša potencijalna karijera. Međutim, talenat nije sve. Znanje i napredak ne dolaze lako. Morate biti spremni da uložite sate i trud, ponekad i bez vidljivih rezultata, jer jednog dana, neočekivano, rezultati će procvjetati. Ali bez tog rada, to se vjerovatno neće desiti. Na kraju, naporan rad nije samo ustrajanje u nečemu. To je i inteligentno promišljanje o onome što želite postići, ciljevima koje postavljate, načinu na koji napredujete i kako sve to možete uključiti u popis stvari koje će vam pomoći da dosegnete vrh.

Ako pogledate uzorak grupa napredne mladosti koji su bili izloženi sportu otprilike u isto vrijeme i radili jednako naporno, ne postoji uvjerljivo objašnjenje za razliku u njihovim rezultatima osim superiorne kompetencije nekolicine u određenoj oblasti ili setu vještina, ili onoga što nazivamo 'darom'. Talent se pokazuje - možete primijetiti iz strastvenog tempa u kojem neki usvajaju određenu temu, dok drugima treba mnogo više vremena da je shvate - prije nego što naporan rad preuzme.

Često nailazimo na dva igrača koji su proveli čitav svoj život baveći se sportom i napredovali kroz rangove. Za jednog od njih uspjeh dolazi lako, gotovo bez napora, dok drugi može imati teži put. Ali kada se ovaj drugi susretne s preprekama i počne igrati dobro, ne pripisujem promjenu samo disciplini - vjerujem da zapravo iskorištava prethodno postojeći resurs. Uopšteno govoreći, osoba koja naporno radi i radi sve prave stvari neizbježno će napredovati u odnosu na nekoga ko možda ima talent, ali ne ulaže toliko truda.

Istorija postavlja brilijantnost Bobbyja Fischera kao primjer. Fischer je naučio da igra šah nakon što je njegova mlađa sestra donijela šahovsku garnituru kući iz prodavnice slatkiša. Sa 14 godina, osvojio je američko prvenstvo, a godinu dana kasnije postao je najmlađi velemajstor na svijetu. Da li je imao talent? Neosporno. Bio je opsjednut šahom, a nešto oko igre kliknulo je u njegovoj glavi na način na koji nije kliknulo kod nikoga drugog. Ali može li se njegov uspjeh pripisati samo talentu? Ne mislim tako. Nevjerovatno je naporno radio na usmjeravanju svoje ljubavi prema šahu kako bi postigao rezultate. Fischer je uzeo pauzu od igranja na takmičenjima kako bi proučio partije velikana iz devetnaestog vijeka i naučio ruski, sposobnost koju je tada koristio da čita nebrojene ruske šahovske časopise i knjige. U šahovskom sistemu koju su vodili Sovjeti u njegovo vrijeme, ovladavanje njihovim jezikom i učenjima bilo je zaista pametan potez. To je takođe govorilo o Fischerovoj posvećenosti pobjedi i nevjerovatnom trudu koji je uložio da postigne ono što je postigao.

Pretpostavljam da ovdje trebam da govorim za sebe. Igranje šaha dolazilo mi je prirodno od malih nogu i imao sam dar za to. U stvari, moj "dar" možda objašnjava zašto me uopšte privukla ta igra - to je kada vam nešto intuitivno ima smisla i odmah privlači vašu pažnju; dolazi do vas skačući i iznenada se usađuje u vaš um.

Dok sam odrastao, fascinirala me je genijalnost matematičara Srinivase Ramanujana. Dobio sam njegovu biografiju, "Čovjek koji je znao beskonačnost", kao poklon i bio sam očaran njegovom pričom - ovo je bio dječak koji, bez formalnog obrazovanja u matematici, smišljao analize i zaključke koje njegovi vršnjaci na uglednim stranim univerzitetima nisu imali, i koji je imao dubok i izvanredan uticaj na ovu oblast. Sjećam se da sam čitao o našim zajedničkim korijenima - obojica smo iz južne indijske države Tamil Nadu (njegova porodica bila je iz Kumbakonama, a moja iz Mayiladuthura, tada Mayavaram, manje od 40 kilometara udaljeni) - i kako je pravio bilješke o svojim zapažanjima u slabo osvijetljenoj lampi bez pristupa matematičkim knjigama. Na neki način, njegova priča mi je bila bliska, možda zato što sam većinom samouki u sportu koji sam igrao, daleko od središta učenja šaha, Sovjetskog Saveza.

Isto tako, bilo je mnogo drugih koji su počeli baviti se sportom otprilike u isto vrijeme kao i ja, ali su se s vremenom udaljili i postigli uspjeh u drugim oblastima. Možda je njihova sposobnost u nekoj drugoj oblasti izašla na vidjelo. Izuzetni Joshua Waitzkin, koji se u uzrastu od sedam godina suprotstavljao šahovskim igračima u New Yorku u Washington Square Parku i osvojio svoj prvi nacionalni šampionat sa devet godina, kao tinejdžer se našao u vrtlogu javnih očekivanja nakon što je knjiga o njemu, koju je napisao njegov otac, pretvorena u filmski hit.

Kasnije, jednostavno više nije mogao podnijeti šah. Suočio se s krizom zbog osjećaja otuđenosti od sporta koji je duboko volio, te je odlučio da ga napusti i krene u potragu za nečim novim. Počeo je meditirati, proučavati psihologiju i filozofiju, i sa 21 godinom napravio ono što se činilo kao iznenadni – ali na kraju uspješan – prijelaz sa američke šahovske scene na kinesku borilačku vještinu Tai Chi Chuan.

Takođe, postoje i drugi koji su privučeni šahom i postižu izvanredne rezultate, ali se možda zbog pretjeranog treninga i zasićenosti prerano izgore i odustanu.

Iako je bilo jasno da sam bio nadaren, nisam imao ozbiljan proboj sve do ljeta 1983. godine, čarobne godine kada su se moji rezultati odjednom počeli značajno popravljati. Bio sam okružen igračima koji su jednako naporno radili na svojoj igri, ali nekako je moj mozak sve to povezao na pravi način, i te godine sam osvojio dva važna otvorena turnira, na kojima su učestvovali i igrači sa višim rejtingom, u Tamil Naduu, zatim sam osvojio Nacionalno prvenstvo do 16 godina sa savršenim rezultatom od 9/9, i kvalifikovao se za Svjetsko prvenstvo do 16 godina – sve to u istoj godini.

Ono što je ostalo konstantno tokom tog perioda bila je moja sposobnost da igram brzo. To mi je dolazilo prirodno i razvijalo se tokom godina provedenih igrajući brzopotezni šah u Taljevom šahovskom klubu. Za sport koji je po prirodi karakteristično promišljen, igra na brzinu može igraču donijeti reputaciju nepromišljenosti i ludosti. Međutim, moj otac, koji je inače vrlo disciplinovan, podsticao me da budem intuitivan za tablom, i nalazio sam tiho odobravanje u njegovim riječima: “Vnakku fast aadanam rta ni aadu, baba. Ako želiš igrati brzo, igraj brzo, sine.” Zbog toga sam kao tinejdžer zaradio nadimak “Munjeviti klinac”, s kapom spuštenom preko lica. (Počeo sam nositi kapu više iz potrebe nego kao modni izbor. Igrač iz Thanea, Arun Vaidya, kojeg sam često sretao na nacionalnim turnirima, imao je iritantnu naviku da vrti svoj privjesak oko kažiprsta, pa sam počeo nositi kapu da bih se zaštitio od tog ometajućeg zvuka.)

Međutim, nije se radilo samo o brzom igranju. Stari prijatelj iz juniorskih dana, kanadsko-ruski igrač Evgeny Bareev, primijetio je da imam jedinstven dar – mogao sam vidjeti više na tabli u prvoj minuti nego većina igrača. Ipak, uz to je uočio da mi je teško bilo nadograditi svoj početni utisak ili dublje analizirati pozicije i otkriti skrivene resurse. Bilo je to kao da mi mozak jednostavno isključi u određenom trenutku. Bila je to slaba tačka na kojoj sam morao raditi. Nije bilo dovoljno samo reći sebi da moram duže razmišljati prije nego što povučem potez; znao sam da moram temeljito trenirati u analiziranju određenih pozicija da bih pronašao način kako da idem dublje. Tokom čitave karijere, moji treneri su mi govorili da više razmišljam o određenim pozicijama i da na tabli tražim one u kojima bih mogao dozvoliti svom prirodnom talentu da preuzme kontrolu.

Prateći njihove savjete, otkrio sam da je proučavanje primjera resursa koje sam ranije propuštao najefikasniji metod koji mogu koristiti kako bih pronašao pozicije koje su mi najpovoljnije tokom igre.

U suštini, postoje dvije vrste šahista: jedni pripadaju sovjetskoj školi šaha, koja se temelji na metodičnom učenju, sistematskom izlaganju osnovnim principima i heuristikama. Drugu grupu čine igrači iz zemalja koje nemaju ozbiljnu tradiciju u ovom sportu, a koji uče nestrukturirano, provode beskrajne sate igrajući brzopotezni šah i improvizuju za tablom. Ipak, ta dva stila ne ostaju različita zauvijek i na kraju konvergiraju. Oni poput mene, koji pripadaju drugoj kategoriji i koji su se razvijali kroz slobodne sisteme učenja, s vremenom nauče kako ozbiljno proučavati igru i savladati pripreme za otvaranja, iako nikada u potpunosti ne nadoknadimo propuštenu obuku iz drugog tipa treninga tokom odrastanja. S druge strane, oni koji pristupaju šahu na sistematičan način često moraju naučiti kako se snalaziti u haosu i prihvatiti da se ne može sve na tabli riješiti na regularan način. Da bi bili uspješni, moraju usvojiti spontanost, intuiciju i sposobnost da preuzimaju proračunate rizike.

Kako sam pripadao drugoj grupi, Sovjeti su me u početku otpisali kao nadobudnog početnika, nazivajući me “kafićkim igračem” – pogrdan izraz za nekoga ko nije ozbiljan ili profesionalan u šahu, ko puno eksperimentiše i generalno nije na potrebnom nivou.

Nije da se nisam morao nositi s nedostacima mog stila igre s vremena na vrijeme — patnja zbog partija u kojima nisam na vrijeme povukao ruku ili sam sebi dozvolio minutu dužeg razmišljanja i upao pravo u zamku koja me čekala, bila je vrlo intenzivna. Međutim, iskreno rečeno, moje godine igranja brzopoteznog šaha bile su više blagoslov nego hendikep. Nedostatak ozbiljnog, formalnog treninga dao je fleksibilnost mom stilu i nisam bio slomljen problemima, bez obzira na to koliko su bili neobični ili daleko od uobičajenih šablona.

Takođe sam vidio oba tipa nadarenih igrača — one koji rade na svom talentu i one koji imaju neozbiljan pristup nadajući se da će biti nagrađeni samo zbog toga što posjeduju dar. Postoje igrači iz različitih sportova koji su rano označeni kao talentovani, ali koji tokom godina ne napreduju značajno. Možda je to zato što nisu izgradili svoje prirodne sposobnosti ili je ono što je prvobitno bilo očigledno, zapravo, bilo najveće što su mogli postići s ograničenim talentom. I ja sam prolazio kroz periode u svojoj karijeri kada sam također mislio da ću ploviti dalje jer su mi se stvari činile lakšim. No, takav stav imao je svoje posledice, i kao rezultat toga, postao sam posvećen pristalica principa napornog rada.

Od svojih ranih godina razvio sam naviku čitanja turnirskih časopisa ispunjenih opisima partija. Možda sam bio naivan i nikada mi nije palo na pamet da preispitam metode opisane u njima ili da se vodim vlastitim vrednosnim sudovima. Budući da sam bio otvoren za nove ideje i nisam bio moralizatorski nastrojen prema onima koje sam praktikovao, mogao sam izvući zanimljivosti iz partija o kojima sam čitao i pokušati ih uklopiti u svoj pripremni rad.

Osim talenta i napornog rada, također vam je potrebna sreća da bi se stvari posložile u pravom trenutku. Imao sam sreće u nekoliko navrata kada mi je bila najpotrebnija. Da nisam kvalifikovao za turnir kandidata 1993. godine, moja karijera mogla je uzeti drugačiji put i oblik. Kako to vidim, u mom slučaju nije bilo dovoljno biti talentovan. Morao sam uložiti puno truda, a takođe sam dobio i prilike koje su mi bile potrebne — Svjetski juniorski šampion (1987), velemajstorski (1988) i kvalifikacija za Svjetski šampionat (1993) — u najpovoljnijim trenucima.

Dvije godine kasnije, pobjeda na takmičenju mečeva kandidata protiv Kamskog u Las Palmasu na Kanarskim ostrvima u martu 1995. otvorilo je put za moj prvi pokušaj osvajanja titule Svjetskog šampiona protiv Kasparova. U januaru i februaru, pred takmičenje kanidata, posvetio sam se pripremama zajedno sa svojim trenerima, Jusupovom i Ubilavom, kod kuće u Španiji. Svakog jutra sam trčao po planinama, a budući da je moja majka došla, zajedno smo krenuli za Las Palmas.

Prvu partiju sam izgubio zbog vremena. U suštini, samo sam sjeo, nepomičan, dok je moj sat otkucavao. Bilo je to potpuna katastrofa da budem poznat kao jedan od najbržih igrača na svijetu, a da izgubim zbog tog faktora. U stvari, moja neaktivnost u toj prvoj partiji podigla je sumnju da je voda koju su mi poslužili bila na neki način kontaminirana, pa je Nieves insistirala da mi se u svim narednim partijama daje samo voda koju smo nosili sa sobom. Ne mogu reći da sam tu izgubljenu partiju jednostavno prešao ili da sam se s njom pomirio, ali se sledeći dan pojavio sam se spreman i postigao lako remi sa crnim figurama. U trećoj partiji sam pobijedio Kamskog, što me smirilo i uvjerilo da je prva partija bila izuzetak. Nakon toga smo ušli u seriju od pet remija, a zatim sam u devetoj partiji ostvario fantastičan rezultat. Moj potez, 26.Nd1 — gdje je moj konj promijenio putanju, neutralisao crne prijetnje — ispostavio se kao brilijantan manevar.

Bez obzira na to koliko nezaboravnih partija igrate, na kraju svako naiđe na zid. Shvatite da ljudi koje ste lako pobijedili iznenada napreduju. Ležanje na leđima i čekanje na čudo više ne izgleda kao najbolja ideja, pa se brzo podižete na noge, naporno radite i jurite naprijed kako biste nadoknadili.

Više puta u svojoj karijeri naišao sam na zid kada sam trebao uzeti pauzu, zastati i pronaći put nazad, ali nikada nisam bio dovoljno razočaran da napustim šah ili potražim nešto privlačnije. Možda bih, da sam morao duže raditi za titulu velemajstora, možda nekoliko godina više nego što jesam, drugačije gledao na stvari. Titula velemajstora, s obzirom na to da je tada bila rijetka, otvorila je mnoga vrata za mene, uključujući mogućnost takmičenja na najvišem nivou i igranja protiv najboljih igrača na svijetu. Za današnje igrače, malo je vjerovatno da će donijeti značajnu prednost i možda će otvoriti manje vrata. Kada god sam se osjećao sit i umoran od šaha, moja prirodna reakcija bila je da se isključim i ostavim igru na neko vrijeme, ali moja ljubav prema igri nikada nije postala toliko gorka da bih odustao.

Kriteriji uspjeha možda ovo neće dovoljno dobro povezati — da, talent je neosporan, ali isto tako su nepredviđene prilike, putokazi koji vam govore da imate šanse za ostvarenje svojih snova. U ovom trenutku se pojavljuje naporan rad i signalizira vam. Što više radite, to su veće šanse da dobijete te prilike. Bez njih, lako je izgubiti ljubav prema svojoj strasti i odustati od svog talenta.

Viswanathan Anand - Gata Kamsky (1-0)
(Bijele figure) (Crne figure)
Partija 9, 1995. Turnir kandidata, Las Palmas

BIJELI DOBIJA

U ovoj fazi je meč bio izjednačen. Ali, sve godine proučavanja Španskog otvaranja su se sada isplatile. Moj potez, 26.Nd1, efikasno je zaustavio Ng5 i pripremio Nc3 kako bi se oslobodio na slabom, nezaštićenom b5 pješaku.

Ovo je jedna od najkreativnijih partija koje sam odigrao.

Kako ja to vidim, talent je sličan biljci. Kada se zaliva napornim radom, raste i cvjeta. Oduzeta od hranljivih materija, biljka jednostavno uvene. Uz naporan rad, talent dobija dubinu i širinu, otkriva nove sposobnosti koje su ranije bile neistražene. A naporan rad nije samo u tome da se nešto neumorno radi. To uključuje inteligentno razmišljanje o tome što želite da postignete, ciljevima koje postavljate, kako poboljšavate svoje prirodne vještine ili talente i kako sve to možete uključiti u listu stvari koje će vam pomoći da dostignete vrhunac.

Razmišljanje uma i mašine

Odlučivanje, podaci i novi gigant u bloku

Stvarno, bio sam u nevolji. Pred mnom na tabli, čekajući da bude primjenjena, bila je varijanta koju sam prošle godine, tokom svog meča za svjetsku titulu protiv Gelfanda, analizirao sam i sa timom. Tada nije došlo do korištenja, ali evo je sada, spremna za igru u četvrtom kolu turnira u Wijk aan Zee 2013. Problem je bio što se ničega nisam mogao sjetiti rada koji smo obavili prije godinu dana osim jednog neprijatnog detalja. Zamišljao sam svog trenera, Nielsena, kako se mršti u uglu sale. To je bio poslednji turnir na kojem će Nielsen raditi sa mnom, nakon što je blizu deset godina bio dio mog tima i stvarno moje porodice. Trebao je ubrzo preći u tim Carlsena. Ipak, kada sam predložio ideju da zajedno radimo još jednom za turnir u Wijk aan Zee, rado je pristao.

Bilo je planirano ako se Carlsen te godine kvalifikuje za Svjetsko prvenstvo protiv mene, Nielsen će ostati neutralan i povući se iz bilo kakvog pripremnog rada za ili protiv mene.

Aronian, aktuelni šampion godišnjeg takmičenja, sjedio je nasuprot mene, slušajući kako dišem, čekajući da moja ruka pomjeri neku figuru. Imao sam dva izbora: povući se i igrati nešto drugo na tabli ili nastaviti s glavnom varijantom, pokušavajući da oživim skicirane bilješke iz zaboravljene trening sesije.

Iako nisam mogao tačno da se sjetim pozicija na kojima sam radio, znao sam da je zadržavanje glavne varijante dobro za igrača crnim figurama.

Bilo je to kao da znaš za blago skriveno u šumi i krećeš u potragu za njim sa samo nekoliko informacija - kao što su to da se nalazi ispod drveta s tri ploda koji vise s njegovih grana i da drvo samo nije daleko od neke vodene mase. Mogla bi postojati dva drveta koja odgovaraju toj opisu, ali nakon što razmotriš sve dostupne informacije, moraš suziti svoj izbor i donijeti najbolju pretpostavku koju možeš. Bez tih djelića informacija, šuma bi bila poput svake druge šume, i ne bi želio gubiti vrijeme pretražujući je.

Slično tome, u šahu, u scenariju gdje ne znaš da li postoji nešto korisno zakopano u poziciji, razboritost bi sugerisala da se jednostavno držiš onoga što znaš.

Na tabli, u početku sam se osjećao izgubljeno. Informacije koje sam imao od svog tima i našeg prethodnog rada na poziciji bile su da je glavna varijanta dobra za crnog, a opet je to izgledalo kontradiktorno onome što sam sada vidio pred sobom. Sve čega sam se mogao sjetiti bila je jedna mala nijansa - da je moj konj na kraju došao na d3. Ništa drugo. Sjedio sam tu, ništa mi nije bilo jasno, a um mi je vikao da mora postojati bolji način i pokušavao sam da razradim tu varijantu.

36. nastavak

Paralela između partije koja me zbunjivala i klasične partije koju sam gledao kao dijete - odigrane u Lodzu, Poljska, između Gersza Rotlewija i Akibe Rubinštajna - bile su očigledne. Isti konj je poticao napad, a bijeli kralj je bio napadan od strane lovačkog para na istim dijagonalama. Bez drugih smjernica na koje bih se mogao osloniti, pažljivo sam pogledao tablu, dublje i dublje uranjajući u svoj um, ponavljajući varijantu ponovo i ponovo kako bih bio siguran da se pozicije podudaraju sa jedinom stvari koju sam zapamtio, dok sam pokušavao mentalno oslikati moguću varijantu prije nego što krenem u svoju divlju potragu.

Sjećam se da sam u jednom trenutku pomislio koliko Nielsen mora da je zabrinut. Dio njega je vjerovatno bio šokiran mojim amnezijskim ponašanjem za tablom, dok se drugi dio pitao šta zapravo pokušavam postići. Na kraju mog produženog razmišljanja – koje je trajalo čitavih 30 minuta – žrtva lovca koju sam ponudio kako bih osvojio dijagonalu potezom Lc5 izbrisala je boju sa Aronianovog lica. Zatim sam ostavio svog konja, ostavljajući ga na milost pionu potezom Nde5. Time sam otvorio put za svoju kraljicu, a Aronian je zatim upao pravo u mat. Svaki igrač tokom karijere stvori nešto što predstavlja apsolutnu, neuporedivu ljepotu. Ovo je bilo moje; jedna od najboljih partija u mom životu. Uspio sam sastaviti polovično sjećanje na klasičnu partiju, iskoristiti vlastite pripreme u toj oblasti i vjerovati svojoj intuiciji da ostanem dosledan, u nadi da ću otpuzati do kraja tunela gdje bih pronašao svjetlost i opravdanje.

Jedno od najtežih pitanja u šahu je koliko unapred treba računati. To je različito od broja poteza koje bi trebao predvidjeti. To je pitanje koje morate rješavati svakog dana i u svakoj partiji. Danski velemajstor Bent Larsen je jednom slavno rekao: „Sve duge varijante su pogrešne varijante,“ dok je legendarni svjetski prvak José Raúl Capablanca, kad su ga pitali koliko poteza unaprijed predviđa tokom igre, odgovorio sa skromnim hvalisanjem: „Samo jedan, ali najbolji!“

Osnovni odgovor je da, ako je put ispred vas kao autoput i jednostavno ga morate slediti, tada je moguće vidjeti daleko naprijed jer je to ravna cesta pred vama. Alternativa je ulazak u gusti šumarak, gdje nakon svakog koraka postoji izbor između tri ili četiri poteza, a vi morate procijeniti koji ćete izabrati – i to nije sve. Za svaki korak koji napravite, vaš protivnik ima tri ili četiri odgovora, koje ćete opet morati pojedinačno suprotstaviti. U takvim pozicijama, neizbježno vidite manje. U stvari, što su duže kalkulacije, veće su šanse za grešku.

U toku razmišljanja, morate izračunati opcije i resurse koji su vam na raspolaganju kako biste se snašli u situaciji u kojoj se nalazite, ali takođe trebate imati širu perspektivu za slučaj da se na kraju duge varijante pojavi neki novi problem. Takođe, ako ste otišli predaleko u varijanti i suočite se sa blokadom, trebate imati sposobnost da se vratite unazad i preispitate fazu u kojoj ste možda nešto propustili, te pokušate pronaći ravnotežu između izbora onoga što je izvodljivo i rizika ulaska u dugu varijantu kako biste pronašli izlaz.

Igrači često zapadaju u problem sa vremenom, u situacije kada imaju premalo vremena da odigraju potreban potez, jer su neodlučni i ne vjeruju dovoljno svojim proračunima. Moj problem je malo drugačiji: moja intuicija se često ponaša kao dijete koje daje odgovor i odmah želi da zna da li je tačan. Kada osjetim da znam odgovor na problem koji je ispred mene, povučem potez, ne baš zato što umirem od radoznalosti da saznam ishod, već da se uvjerim da je ispravan. Ako moj protivnik zatim provede puno vremena razmišljajući o mom potezu i razmatrajući svoje opcije, to me neizmjerno iritira.

Partija protiv Karjakina, koja mi je donijela titulu pobjednika turnira kandidata i revanš protiv Carlsena 2014. godine, bila je jedan takav primjer. Aronian, koji me do tada sustizao u korak, upravo je izgubio partiju, a Karjakin je možda pomislio da bi mogao pokušati da forsira remi što je duže moguće, u suštini pokušavajući da me navede da pokleknem i prokockam partiju. Možda je pokušavao da me prevari, navodeći me da povjerujem kako mi sprema poteškoće, samo da vidi dokle sam spreman da idem. Jedini način da ne napravim grešku zbog koje ne bih mogao da spavam, znao sam, bio je da ostanem miran i izdržim, umjesto da nestrpljivo odstupim i upadnem u njegovu zamku. Stvarno sam izdržao do kraja. Na kraju partije, kada smo se konačno složili na remi, našalio sam se s Karjakinom kako sam ga prije nekoliko minuta želio ubiti zbog toga što me natjerao da prođem kroz tako užasnu agoniju.

Problem s kojim se često susrećem, a koji i dalje izaziva određeni nivo iznenađenja, jeste taj da odigram potez, a onda shvatim da je to u startu bio pogrešan odgovor. Teoretski, kada imam sat vremena na satu, sve što trebam da uradim jeste razmišljati malo duže — što je zapravo najlakša stvar. Ali ponekad sam toliko napet da ne vidim stvari jasno i povučem potez bez detaljnog računanja. Natjerati sebe da uzmeš vrijeme i razmisliš prije nego što povučeš potez korisna je navika. Još jedan važan znak je da ne reaguješ na provokacije. Često sebe uhvatim da "grizem mamac", kao što sam to uradio na London Chess Classicu 2017. godine protiv Iana Nepomniachtchija. Znao sam da imam čvrstu varijantu, ali sam se želio da ga izazovem, da otkrijem da li blefira. Misleći da ću nekako saznati rješenje, završio sam zalutavši u varijantu za koju nisam imao nikakvu pripremu i strašno sam izgubio partiju.

Suština šaha je prepoznati koji pristup najbolje djeluje protiv protivnika, jer ono što ljudi mrze da rade je ono što će s vremenom početi rade loše. Iako sam ovaj pristup često koristio protiv svojih protivnika, isto tako su ga oni efikasno koristili protiv mene. Kada sam bio mlađi, nisam mogao parirati Kasparovu ili Kramniku u pogledu pripreme, pa kad god bi uspjeli usmjeriti igru prema otvaranju, bio bih u problemu. Uložio bih trud, ali uvijek su mi nedostajali neki dijelovi slagalice, a nisam imao dovoljno analitičke oštrine da ih otkrijem.

Kasparov mi nikada nije dozvolio da napravim dobre rezultate protiv njega, uvijek me držao pod velikim pritiskom u otvaranju. Topalov je takođe koristio tu strategiju. Kada je Topalov bio na maksimumu, bilo mi je teško da se nosim s njim. Trebalo mi je dugo da naučim kako da igram protiv njega. Godine 1996. je iznenada eksplodirao, i trebalo mi je šest mjeseci da prestanem gubiti protiv njega. Nakon toga sam uspio dobiti nekoliko partija, pa je to ublažilo osjećaj potpune nemoći.

Bilo je godina kad bi on gubio protiv mene, a drugih kad bi me stalno pobjeđivao, pa kad smo došli do meča za svjetskog prvaka 2010., već sam bio prilično dobro pripremljen protiv njega. Do tada sam shvatio: ako bi on napravio nepreciznost, znao sam da moram odmah iskoristiti priliku. Moraš biti spreman na dugu borbu, a kad se mentalno pripremiš za to, pola bitke je već dobijeno.

Takođe, preferirao sam određene vrste pozicija, one u kojima dolazi do nagle krize, na koje se mogu trenutno fokusirati, za razliku od onih koje se polako razvijaju i potrebno im je dosta vremena da se raspliću. Igranje sa sitnim prednostima, vrsta igre koja se vuče sve dok se ne ukaže prilika, zapravo me nervirala. Bio sam više tip igrača koji je volio izazvati krizu i nadvladati je. Ubrzo su drugi igrači počeli koristiti tu slabost u mojoj igri. Carlsen je to primijenio protiv mene na u meču za svjetskog šampiona 2013., sprečavajući me da dođem do omiljenih otvaranja i insistirajući na igranju dugih partija.

U to vrijeme, naravno, moja izgubljena partija protiv njega možda je imala mnogo veze s našim uzrastom, ali njegova strategija da me natjera da igram pozicije koje nisam volio takođe je radila u njegovu korist.

Godina kada sam postao velemajstor, 1988, bila je i godina kada sam prvi put koristio računar za pripremu. Dobio sam računar kao poklon 1987. godine i morao sam ga ostaviti u Amsterdamu kod Alberta Tobya dok je zahtjev za dozvolu da ga donesem u Indiju bio u procesu obrade u New Delhiju. Trebalo je otprilike osam mjeseci da dobijem odobrenje, a konačno sam se sledeće godine vratio u Indiju s njim. Na njemu nisam imao instaliran nijedan šahovski softver, tako da sam uglavnom upisivao poteze jedan po jedan. Tek četiri mjeseca kasnije, kada sam posjetio Frederica u njegovom domu, shvatio sam da korištenje računara za šah ima smisla samo kada je softver dostupan.

Krajem te godine kupio sam laptop, iako sumnjam da bi se danas mogao smatrati laptopom, s obzirom na njegovu debelu podlogu koja je podupirala monstruozno veliki ekran. Dobra stvar je bila da je iznenada sva informacija koja mi je trebala bila spakovana u ovoj jednoj mašini, i više nisam trebao nositi teške knjige na turnire.

Pošto sam takođe mogao koristiti računar za igranje, prednosti su izgledale brojne. Međutim, bila je to pravi noćni mora proći carinsku kontrolu na aerodromu u Madrasu. Zemlja u kojoj je tada bila zatvorena ekonomija, a carinici su mi počeli naplaćivati 250 posto carine za unošenje mašine. Objasnili su da, iako su razumjeli da je to računar s šahovskim softverom, ako bi ga morali klasifikovati kao šahovsku opremu, šah bi trebao biti jedina svrha koju služi. Ali pošto se mogao koristiti i za kucanje pisama, šah sigurno nije bila njegova jedina upotreba. Apsurdnost je ležala u zakonu, naravno, i nisu bili u poziciji da to ignorišu.

Na kraju, dozvoljeno mi je da donesem računar kući, nakon što je usledila pravovremena intervencija Manuela Aarona, koji je razgovarao s carinicima i takođe kritički pisao o incidentu u jednom nacionalnom dnevnom listu.

Iako sam bio dio generacije koja je odgajana na šahovskim tablama, a kasnije prešla na računare, bio sam među prvima koji su koristili računare skoro od trenutka kada su se pojavili u šahu. ChessBase, računarski program koji danas sadrži milione partija kojima svako može pristupiti, tada je bila samo klica ideje koju je Frederic, šahovski entuzijasta, naučni novinar i akademik, nosio u svojoj glavi. Godine 1985. osmislio je bazu podataka zajedno s Kasparovom, tada mladim velemajstorom. Nekoliko mjeseci kasnije, Frederic je upoznao Matthiasa Wiillenwebera, mladog studenta fizike, i zajedno su pokrenuli kompaniju. Usput, Fredericova majka bila je Goanka portugalskog porekla i živio je u Indiji prije nego što se njegova porodica preselila u Njemačku kada je bio tinejdžer.

Prvi put sam upoznao Frederica u Londonu 1987. godine, kada je prikazivao program grupi mladih igrača poput mene. Tada sam imao 18 godina. Pitao me koji mi je rejting i kada se vraćam u Indiju. Tada sam imao rejting oko 2500 Elo poena, i rekao sam mu to. Dodao sam da imam turnir za nedjelju dana i da sebi ne mogu dozvoliti da se sada vratim u Indiju. Njegovo sledeće pitanje je bilo: "Da li boraviš u hotelu treće klase ovde?" Klimnuo sam glavom i sa potpuno ozbiljnim izrazom na licu rekao: "Ne, u hotelu četvrte klase." Taj cinični odgovor je rezultirao pozivom da ostanem kod njega u Hamburgu kada budem u tom kraju i da pogledam bazu podataka za sebe. Nije mi bilo previše prijatno da prihvatam usluge, i tajno sam se pitao da li je ta ponuda bila iskrena.

Na kraju, moja radoznalost prema bazi podataka prevladala je moje sumnje, i nekoliko mjeseci nakon što sam ga upoznao, pozvao sam njegov kućni telefon, koji mi je napisao na kraju knjige, i pristojno pitao da li je njegova ponuda da me ugosti još uvek važeća. Bio je više nego srećan što se čuo sa mnom. Pokupio me sa željezničke stanice i odvezao do svoje kuće u Hollenstedtu, predgrađu Hamburga.

Međutim, Frederic i njegova supruga su bili u šoku kada sam, blizu vremena obroka, iznio iznenađujuću vijest da sam prvenstveno vegetarijanac. Uvek sam bio neizbirljiv u jelu i, zahvaljujući njegovim indijskim korenima, Frederic je izvadio flašu curry sosa i prelio je preko povrća koje su ispekli, kako bi pripremili jelo koje bih mogao da jedem. Odmah zatim, kupili su južnodanske vegetarijanske kuvarice i, u nekoliko dana, hranili su me začinjenim rasam-rijemom, uz redovnu dnevnu dozu od 200-ak partija iz baze podataka. Obožavao sam oboje. Fredericovi mladi sinovi, Martin, tada 11 godina, i Tommy, četiri, su se skupljali oko mene dok sam se igrao sa Atari ST, prvim ličnim računarom koji je nudio grafički prikaz sa bitmapiranim bojama, u njihovoj radnoj sobi. Imao je 8 Mhz Motorolu 68,000 CPU i miš. Jedne večeri, primjetio sam da me Frederic radoznalo posmatra s osmjehom dok sam sjedio savijen ispred računara, listajući bazu podataka. Držao sam miš naopako, a ipak se činilo da savršeno radi. Nikada ne zaboravlja da ispriča ovu priču, bez obzira na to koliko godina je prošlo.

Ubrzo, za vrijeme doručka, ukazivao sam na greške u bazi podataka, rezultate koji su bili pogrešni ili nesaglasni. Frederic je bio željan da zabilježim sve greške. U mnogim slučajevima, partije su bile sirove i neuredne, pa sam uzeo olovku i rado ih zapisivao iz sjećanja - partije, rezultate, poteze - i mogao sam primjetiti da je bio impresioniran.

Tokom meča za titulu svjetskog šampiona 1993. godine između Kasparova i Shorta, kupio sam novi faks. Držao sam ga u svojoj sobi u kući mojih roditelja u Madrasu i bio sam veoma zadovoljan time. Ipak, još mi je trebao neko da mi faksom šalje poteze iz partija. Imali smo iz nekog razloga dvije telefonske linije kod kuće, a moj otac je rekao da jednu mogu rezervisati isključivo za faks. Nismo imali pojma da je to bilo ilegalno.

Navodno, morali ste podnijeti zahtjev za posebnu faks liniju ako ste htjeli koristiti faks uređaj. Gnjavio sam Frederica da mi faksom šalje poteze iz partija Short-Kasparov meča i sjećam se da sam dobio papir s mrljama od tinte kao odgovor. Zabrinut, podigao sam slušalicu, pozvao Frederica u London i obavijestio ga da moj uređaj izgleda ne radi.

Kako se ispostavilo, on se samo našalio sa mnom i obećao da će mi uskoro poslati prave poteze.

Slanje detalja o partijama putem faksa bila je jedan od načina da se prevaziđu geografske prepreke.

Sovjetski Savez je, do tada, bio daleko ispred ostatka svijeta kada je riječ o šahu - u iskustvu i ekspertizi - i pristup informacijama iz tog dijela svijeta smatran je Svetim Gralom. Sve se svodilo na to gdje se nalazite u koncentričnom krugu informacija. Što ste bliže unutrašnjem krugu (u ovom slučaju Moskvi), veći je bio obim informacija i bolja stručnost kojima ste raspolagali, a kako ste se udaljavali, informacije su postajale sve nedostupnije. Jedini način da ih dobijete bio je da vam neko faksom šalje detalje partija ili da vam poznanik koji putuje u vaš dio svijeta donese fotokopirane biltene s turnira.

S razvojem tehnologije, čekanje na knjige koje bi vam ranije stizale poštom jednom u nekoliko mjeseci odjednom je postalo besmisleno. Frederic mi je preko prijatelja poslao nekoliko disketa - jednu sa šahovskim programom koji sam mogao instalirati na svoj računar, a druge s partijama. Kasnije sam te diskete koristio kao podmetače za čaše.

Ubrzo smo počeli razgovarati o računarima koji su bili dovoljno jaki da pobijede šahovsku partiju bilo kojeg čovjeka, bilo kojeg velemajstora. Pristup putem računara uklonio je rijetkost i ekskluzivnost ključnih informacija, koje su sada bile dostupne svima koji su ih tražili. Pojava interneta podigla je ovo na sasvim novi nivo. Sada ste mogli biti kod kuće i istovremeno igrati partiju online s nekim ruskim igračem.

Za meč kandidata protiv Kamskog sledeće godine, sjećam se kako smo svi - moja majka, Maurice i Nieves, njihov sin Eddie, te moji treneri Ubilava i Jusupov - krenuli iz moje kuće u Madridu prema Las Palmasu. Kada je gotovo bilo vrijeme da se ukrcamo na avion, odjednom sam osjetio da mi nešto nedostaje i u panici shvatio da sam zaboravio svoj laptop kod kuće, sa svim bilješkama za meč u njemu. U to vrijeme, nosio sam sa sobom i štampač, zajedno s hrpom papira, kako bih mogao isprintati sve što želim da moji treneri pregledaju. To, izgleda, nisam zaboravio.

Srećom, naša kućna pomoćnica Maxi imala je ključ od mog doma. Mauriceova kćerka je živjela blizu mog stana, pa sam je nazvao kako bih stupio u kontakt s Maxijem i krenula u akciju spašavanja. U doba fiksnih telefona, niste mogli davati uputstva kao danas, dok neko drži mobilni telefon na uvu i pretražuje sobu tražeći izgubljeni predmet. Ipak, uspio sam dati Maxi precizna uputstva.

Kada ga je pronašla, Eddie, koji je radio za američku multinacionalnu kurirsku kompaniju FedEx, poslao mi ga je u Las Palmas, tako da sam ga imao kod sebe još iste večeri.

Postepeno su na scenu počeli dolaziti elementi koji su šahovskom svijetu bili itekako potrebni da izjednače uslove. Šahovske mašine, odnosno računarski programi koji analiziraju brojne šahovske pozicije kako bi ponudili konkretne načine za rješavanje problema na tabli, bili su među njima. U početku su te mašine bile smiješno slabe. Mogle su uočiti vrlo malo onoga što vi niste već primijetili. Pristupili bi problemu tako što bi razmotrili svaki mogući potez kako bi mu kontrirali, ali, zbog plitke analize, ponekad bi ponudili najapsurdnija rješenja.

U početku smo ih koristili samo da provjerimo svoj rad zbog eventualnih grešaka, slično kao što matematičari koriste kalkulator da se uvjere da nema osnovnih grešaka i da se riješe dosadnih dijelova analize. To je sve ozbiljne analize ostavljalo nama. No, s novijim verzijama softvera, počeli smo se oslanjati na njih za kompleksnije zadatke. Moj prvi odgovor na šahovske mašine bio je određeni nivo prezira.

Postepeno je, međutim, došlo do spoznaje da bi čak i najslabija šahovska mašina povremeno uočila nešto što sam ja propustio, možda zbog toga što sam se opustio ili pretpostavio da je problem riješen, nisam dovoljno pažljivo pogledao ili sam jednostavno postao lijen.

Ovo su bili rani dani, 1991. godine, kada smo koristili Fritz, šahovsku mašinu koji je razvio holandski programer Frans Morsch, a koji je bio dodan u ChessBase bazu podataka. Prvi udarac egu ljudskih šahista došao je kada je ova nevjerovatno slaba mašina bila sposobna da ukaže na propuštenu manevarsku mogućnost. Kako su mašine postajale sve jače, morali smo im sve više priznavati.

Ubrzo smo počeli koristiti šahovske mašine za taktičke situacije, ne samo da provjerimo da li smo pogriješili, nego da vidimo što bi oni ponudili kao rješenja ili alternative. Logičan korak nakon toga bio je pokušati razumjeti što su te mašine smislile.

Dugo vremena nakon toga, otprilike preko sedam do osam godina, ljudski šahisti su bili strateški puno superiorniji od mašina. Mašine bi često griješile u trenutku kada bi na scenu stupila dugoročna odluka. Ljudi su to mogli ispravno procijeniti, dok su mašine radile nasumično, pokušavajući pronaći rješenje. Ipak, često bi, čak i kada bismo nadigrali mašine tokom dužih dijelova partije, na kraju napravili neku veliku grešku ili mali propust u završnici, i mašina bi nas pobijedila. Ubrzo je postalo jasno da mi nismo bolji od mašina ni u čemu.

Čak i kada ponekad zalutaju u slijepu ulicu, više nemamo snage da ih pobijedimo. S godinama, kako je ovo shvatanje postajalo sve jasnije, ego ljudskih šahista se postepeno smanjivao. Najteži udarci došli su na početku, kada smo živjeli u svom balonu, uvjereni da je šah pretežak za bilo koga ili bilo šta osim za ljudske umove, koji su bili "programirani" na poseban način. Bili smo zavarani mišlju da radimo nešto jedinstveno. Ispostavilo se da je šah igra koja se može svesti na nekoliko pravila i programa. Dana 11. maja 1997. godine, IBM-ov superkompjuter Deep Blue pobijedio je Kasparova u meču od šest partija prema standardnim vremenskim kontrolama. U to vrijeme, Kasparov je izrazio sumnje da je riječ o prevari sa automatizacijom šaha te tvrdio da je možda ipak mašinom upravljao ljudski velemajstor.

Po mom mišljenju, čitava ta epizoda imala je veći značaj uglavnom za svijet izvan šahovskog sistema, gdje su ljudi bili zapanjeni time što je šah — i time jedinstvena funkcija ljudskog uma — bio osvojen. Proglasili su to kao ključni trenutak koji je dokazao da su mašine superiornije od ljudi. Mi, stanovnici šahovskog svijeta, znali smo da nije tako. To je bio više prekretnica u percepciji javnosti nego na šahovskoj tabli. Bilo je značajno jer je to bio prvi slučaj da je računar pobijedio svjetskog prvaka u meču, ali partije koje su odigrane nisu bile posebno impresivne. Takođe je bilo očigledno da biste mogli igrati mečeve protiv Deep Blue-a i da bi rezultat mogao biti drugačiji. Kasparov ga je pobijedio samo godinu dana prije toga, tako da nije imalo smisla da se njegov poraz godinu kasnije smatra konačnim dokazom da su računari preuzeli primat. Mečevi protiv računara su se takođe naglo prekinuli u tom trenutku, što je otežalo procjenu da li je prijetnja računara, kao superiornijih od ljudi, i njihovo moguće preuzimanje kontrole bila stvarna iz perspektive šahista. Nekoliko godina kasnije, šahisti su počeli priznavati svoju slabost i naizgled  nepobjedivost računara.

U junu 1999. godine, igrao sam protiv Karpova u Leonu, Španija, u ‘naprednoj’ partiji gdje je svaki igrač imao računar kao partnera. Cilj je bio pokazati kako ljudski igrač i računar, radeći zajedno, mogu proizvesti kvalitetnije partije. Sumnjam da smo u tome uspjeli. Kako je neko rekao: „Bio je to Anand s računarom protiv Karpova s visokotehnološkom zapisnom tablom,“ jer se činilo da je njegov veći izazov bio snalaženje u korištenju računara. Karpovljeve metode ne možemo uzeti protiv njega, jer je pripadao eri prije računara i bilo mu je teško jednostavno „pritisnuti prekidač“ i prilagoditi se novom fenomenu. Karpov, na primjer, nikada nije stvarno radio s računarom i imao je poteškoća u integrisanju svojih kalkulacija s njim. Čak i do kasne faze svoje karijere, Karpov je uvijek imao svoje bilješke zapisane na papiru. Na taj način ih je lakše upijao. Vremensko ograničenje je bilo sat vremena za sve poteze, i stalno je zaostajao. Pobijedio sam 5-1. Bila je to potpuna dominacija, jer je sve što sam trebao učiniti bilo uhvatiti ga u poziciji gdje je bio ranjiv i prepustiti računaru da preuzme inicijativu.

Karpov je, s druge strane, imao poteškoća s ulaskom u poziciju i pokretanjem programa, a u jednom trenutku, sponzor softvera mu je ostavio papir s uputama kako da unese potez na računaru, jer je zapao u problem tokom pravljenja poteza zato što ga nije ispravno odabrao. Bio je uhvaćen s mašinom s kojom se nije znao snaći.

Čitava generacija prije Karpova, poput Efima Gelera i Davida Bronštajna, pravih velikana, bili su igrači čije analitičke sposobnosti i sposobnost da prodru u suštinu pozicija — što su činili isključivo oslanjajući se na tradicionalne vještine i mentalni rad — i dalje me fasciniraju. Njihove partije će podsjetiti današnje igrače kako je to izgledalo rješavati pozicije bez pomoći, ali su oni prestali igrati mnogo godina prije nego što sam igrao protiv Karpova. Igrači iz Karpovljeve generacije ostali su aktivni još neko vrijeme, jer iako nisu bili vješti s računarima, njihovi umovi nisu odbijali novi izvor informacija i uspjeli su izvući određenu vrijednost iz mašina.

Iskreno, i meni je ponekad bilo izuzetno teško raditi s računarima. Ipak, pošto sam proveo samo tinejdžerske godine bez računara, bio sam fleksibilan i prilagodljiv, te sam promijenio način na koji igram. Da su mi iste promjene bile nametnute kada sam bio u tridesetim godinama, i ja bih se možda mučio.

Gledajući Karpova i shvatajući šta se dešava kada ne radite s najboljom tehnologijom, to je postalo dio mog iskustva. Možda mi je to, na neki način, pomoglo da prihvatim promjene. I dalje postoje trenuci kada se opirem novim informacijama, ali s vremenom sam sebi postavio pravilo da omogućim svom umu da istražuje nove metode i pronađe načine kako da ih uključi u moj rad, jer jednostavno morate pratiti nove trendove.

S pristupom većoj količini podataka, današnji igrači imaju priliku uočiti više obrazaca, i ako su njihove oči uvježbane da ih prepoznaju, to poboljšava sposobnost prepoznavanja obrazaca i razumijevanje novih pozicija. Međutim, ako se podaci ne razumiju, njihov efekat može biti negativan. Ako jednostavno gledate mnogo varijanti bez sagledavanja šireg obrasca ili ne razvijete osnovno razumijevanje onoga što se dešava u širem kontekstu, tada podaci mogu postati teret, a ne pomoć. Potpuna zavisnost o podacima također nije poželjna.

Na primjer, bilješke o otvaranjima u šahu danas su obimne i detaljne, ali ako se igrač jednostavno prepusti podacima i ne vježba stvarne varijante i poteze, vjerovatno neće biti u stanju da te informacije korisno primijeni u stvarnoj partiji. Ključ je da primite sve informacije, a zatim radom za tablom razvijete metod koji će vam pomoći da se nosite s mogućim situacijama i stavite ih u pravi kontekst.

Tokom Svjetskog prvenstva 2007. godine u Meksiku, Nielsen je došao na ideju da pustimo naše računare da igraju jedan protiv drugog. Tako smo uključili naše programe, unijeli pozicije i ostavili ih da igraju tokom noći. Ideja je bila da šahovske mašine odigraju varijante otvaranja koje su nam bile relevantne kako bismo provjerili njihovu vrijednost i pronašli inspiraciju iz tih partija. Ujutro bismo pregledali partije koje su mašine generisale da vidimo ima li nečega što možemo iskoristiti u pripremi. Kako bismo izbjegli osvjetljenje ekrana dok smo spavali, ostavljali bismo računare u kupatilu, a vrata bismo malo odškrinuli da se mašine ne bi pregrijale.

Jednog slobodnog dana tokom turnira, Aruna i ja smo gledali urnebesno smiješan film Zoolander s Benom Stillerom na mom računaru kada se zamrznuo. Tu smo se našli usred turnira koji je trebao odlučiti svjetskog prvaka, a moj računar, koji se pregrijao zbog svih tih iscrpnih partija koje je odigrao, činilo se da je potpuno prestao da radi. Brzo smo pretražili Google tražeći rješenje, i prema preporukama, držali smo ventilator laptopa ispred otvora klima uređaja, pri čemu se Aruna dobrovoljno popela na stolicu i sto kako bi to uradila.

Ovo je postalo naša rutina. Svaki dan, nakon što bi mašine igrale partije satima, računari su imali "hlađenje" ispred otvora klime. Na kraju, Nielsenov eksperiment s našim mašinama se isplatio, omogućivši nam da generišemo ideje i izgradimo samopouzdanje koje dolazi s osjećajem da smo tehnologiju iskoristili na pravi način.

To nije bilo poput meča za svjetskog prvaka 2010. godine u Sofiji, kada smo se osjećali bespomoćno pred glasinom da moj protivnik, Topalov, ima pristup računarskom klasteru sa 112 jezgri izuzetno superiornog hardvera, koji je pokretao najnoviji program šahovskog motora Rybka 4. U to vrijeme nisam mogao ni zamisliti kakvu pomoć bi superkompjuter mogao pružiti Topalovu, jer nikada nisam radio s nečim tako moćnim.

Ono što nas tada nije obuzelo je da se ne radi o tome koliko je "super" računar, već o sposobnosti softvera da iskoristi svaku kapacitet svoje snage. Drugo (i važnije) pitanje je da li brži automobil može da vas odvede na mjesto na kojem sporiji automobil ne može, ili vas samo brže odvede na isto mjesto? Brži automobil koji vas ne vodi na drugačije mjesto je, pa, samo brži automobil. Scenarij je bio prilično sličan onome između superkompjutera i regularnog hardvera.

Kada su u pitanju podaci, potreba za diskrecijom dolazi do izražaja. "Što više, to bolje" svakako nije pametan princip kojim se treba voditi. Malo je koristi od velike količine informacija ako vas to dovodi do zbunjenosti oko izbora koji trebate napraviti. Mnoge od najljepših partija koje sam odigrao desile su se u trenucima kada sam znao vrlo malo i imao samo jednu stratešku temu ili jasan cilj koji sam nastojao postići. Važno je imati tačne informacije (čak i ako ih je manje) nego biti zatrpan i zbunjen ogromnom količinom podataka.

Na pamet mi pada moja pobjeda protiv Fabiana Caruane u avgustu 2017. godine na Sinquefield Cupu u St. Louisu. Odigrao sam Englesko otvaranje, što je bilo neobično i iznenađujući izbor s obzirom na to da sam ga u svojoj karijeri koristio veoma rijetko. Caruana je odgovorio varijantom sa kojom nisam bio upoznat. Ubrzo je postalo jasno da, osim svih podataka, jednostavno moramo nastaviti igrati staru dobru igru na tradicionalan način - koristeći naše instinkte i strategiju temeljenju na iskustvu. Bio sam neumoran u svom napadu na crnog kralja, uprkos tome što je Caruanina figura visila na sedmoj liniji i predstavljala prijetnju mojoj kraljici. Nastavio sam dalje, izlažući njegovog kralja jakom vatri. Posljednji potez u nizu, gdje je moja kraljica na d4 polju ušla, izložena hvatanju crne figure na d8, bio je dovoljan da završim partiju. Caruana je očigledno propustio tu priliku. U tom trenutku, bilo je važno da se ne fiksiram na činjenicu da nemam nikakvu posebnu pripremu. Ispostavilo se da je to bila jedna od najljepših partija koje sam ikada odigrao.

S nedavnim ulaskom vještačke inteligencije na scenu, pojavio se novi nivo nepoznatog s kojim se treba suočiti. Osnovni zadatak je razumjeti šta se promijenilo s AI-jem i koja područja ostaju netaknuta njenim postojanjem. Računari se mogu posmatrati kao nastavak onoga što su knjige predstavljale u organizaciji informacija - samo što to možda rade na superiornijem nivou i koristeći različita sredstva. U prilagođavanju tim sredstvima, potrebno je promijeniti svoje vještine.

Kada sam imao knjige, gledao bih dijagrame, pokušavao obraditi informacije, mentalno stvoriti sliku onoga što je tačno i onda bih otišao na tablu da odigram partiju sa tom vizualizacijom u glavi. Sa računarima i bazama podataka, ovaj proces se ubrzao, postao organizovaniji i povećao količinu dostupnih informacija, tako da je lakoća pristupa njima bila izbalansirana povećanim obimom posla. Tu smo došli do nove paradigme.

Mnogo toga što ljudi govore o tome kako vještačka  inteligencija mijenja svijet zvuči nevjerovatno slično retorici o starim računarskim programima kada su se prvi put pojavili. Računari su šahistima pokazivali scenarije koje sami nismo mogli vidjeti ili nismo pokušavali razumjeti u ljudskim okvirima, ali nisu bili bez prepreka. U šahovskom žargonu, evaluacija pozicija često bi zapela na 0,001, što je razlika u procjeni pješaka i u suštini implicira da je pozicija izjednačena. Kada bi stari program došao do ove barijere, jednostavno bi stao i ništa zanimljivo se ne bi desilo neko vrijeme. Povremeno bi se "probudio" sam od sebe, ali uglavnom, ukoliko sami ne biste razmišljali i predlagali poteze, program bi naišao na neku vrstu performansnog zida.

Postoji ogromna kvalitativna razlika kada je vještačka  inteligencija u igri. Njena ljepota leži u ideji samoučenja iz primjera bez prethodnog znanja, što eliminiše ljudske pristrasnosti i intervenciju. Program vještačke  inteligencije AlphaZerou trebalo je samo četiri sata, uz to što mu nisu dati ništa osim pravila igre, da uništi najviše rangirani šahovski program Stockfish u meču od 1.000 partija. To je svjedočanstvo o izvanrednoj sposobnosti vještačke inteligencije da savlada igru.

Pojednostavljeno rečeno, ono što vještačka inteligencija (AI) radi jeste da uklanja gubitak informacija koji bi se desio kada bismo pokušali uhvatiti i objasniti suštinu intuitivne igre riječima. To postiže tako što omogućava programima da sami uče nakon što im se daju samo pravila, a zatim ih pusti da igraju jedni protiv drugih. Na neki način, AI nam pokazuje detalje i skrivene nijanse koje bi nam stariji računari ponudili samo ako bismo ih usmjerili u pravom smjeru. Otvara mnoge nove mogućnosti, nova područja koja možemo istražiti, oživljavajući oblasti za koje smo mislili da su iscrpljene ili koje su nam postale dosadne, što objašnjava uzbuđenje oko nje.

Neizbježno je da će AI pristupiti mnogim problemima na drugačiji način, i moguće je da će to ponovo dovesti do šahovske revolucije. Trenutno nam se nudi ogromna količina novih informacija i niz svježih zaključaka - a ostaje nam mali izazov kako se s njima nositi. Jedan način je da primijenimo lekcije koje smo naučili iz računarske revolucije – s punim angažmanom pokušavajući razumjeti zaključke koji nam na početku nemaju smisla, umjesto da ih odmah odbacimo ili prihvatimo bez pitanja.

Računari stalno proizvode izuzetke za svako pravilo koje smo poznavali.

Smanjivanje otpora prema promjenama, uklanjanje pristrasnosti, zadržavanje otvorenog uma i spremnost na prilagođavanje najbolji su načini da odmah počnemo s napretkom. To je suštinski stav koji sam usvojio. Naučio sam da dogme i predrasude treba odbaciti u korist činjenica. Ovo mi je omogućilo da postanem otvorenijeg uma i povremeno preispitam svoje stavove. Pomoću toga sam evoluirao i ostao relevantan kroz svaku promjenu.

Moj sadašnji trener, Grzegorz Gajewski, počeo je koristiti vještačku inteligenciju otprilike četiri ili pet mjeseci prije mene, 2017. godine, i toliko je bio oduševljen da sam morao pogledati o čemu se radi. Privukao me novi AI materijal jer je Stockfish bio uvjerljivo poražen, a mnoge od tih odigranih partija bile su izuzetno zanimljive. I drugi su ih počeli proučavati. Nešto kasnije, AI se pojavila na našim računarima kroz Leela Chess Zero, jak šahovski program koji je mogao raditi na pristojnom hardveru, što mi je Gajewski skrenuo pažnju krajem 2018. godine.

Za sada koristimo i stare sisteme i vještačku inteligenciju, i zapravo je vrlo zanimljivo kada se rezultati iz oba razlikuju, jer je to trenutak kada najviše možete naučiti, s obzirom na to da samo jedan od njih može biti ispravan.

Napora je potrebno sve manje. Mogu uključiti šahovski program, ostaviti ga da radi, gledati film i zatim se vratiti i vidjeti šta je program uradio, jer će već imati ispravne zaključke. Moj posao počinje od tog trenutka – da te zaključke shvatim na detaljan način. Pozicije u kojima mogu da se snalazim i lakoća s kojom ih se mogu prisjetiti kada zatreba – to je vještina koju donosim u partiju.

Trenutno smo u situaciji gdje se stvari potencijalno mijenjaju. Liste rejtinga bi se mogle preurediti. Mogli bismo imati čitavu generaciju koja će gledati na šahovsku tablu na potpuno drugačiji način, jer sada možemo vidjeti partije i trendove koji nam ranije nisu padali na pamet ili nisu bili isprobani. Za razliku od vremena kada je samo jedan računar u IBM-ovoj laboratoriji mogao pobijediti svjetskog prvaka, sada gotovo svako s računarom i pristupom vještačkoj inteligenciji može sebi dati šansu da postigne isto.

Način na koji bismo trebali pristupiti ovome je postavljanjem nekoliko pitanja: Šta su nove stvari koje mogu naučiti iz ovoga? Koje stare stvari bih trebao zaboraviti? Šta sam dovoljno dobro razumio da mogu primijeniti u svojim budućim partijama? Nije dovoljno imati poluistine koje nam šapuću u uši, kao stara proročišta čije smo odgovore možda razumjeli, a da nismo znali zašto. Neizbježno će postojati krivulja učenja dok se budemo poboljšavali u primjeni ovih lekcija, ali u šahovskim terminima ovaj napredak je zaista uzbudljiv. Stari programi su došli do tačke gdje su informacije koje su generisali sve stavljale na približno isti nivo. AI prijeti da to ponovno poremeti.

Priča kaže da su Caruana i Carlsen počeli koristiti AI najmanje šest mjeseci prije svih ostalih, jer su se pripremali za svoj meč u novembru 2018. godine. Više se ne radi o pristupu – taj aspekt se nevjerovatno brzo izjednačava. Sve je na cloudu, tako da ga možete iznajmiti, ili prijatelji koji imaju pristup mogu vam ga posuditi. Za razliku od ranije, mlađi igrači sada imaju pristup istom hardveru kao i stariji. Možda najbolji igrači kupuju nevjerovatno skupi high-end hardver, ali gotovo svaki šahista sada ima pristup nečemu što je dovoljno dobro, tako da je razlika minimalna. Konačni faktor razlikovanja, kao i kod većine tehnologije, neće biti kakav hardver imate kod kuće, već kako ga koristite.

Levon Aronian -Viswanathan Anand (0-1)
Četvrto kolo, Tata Steel Chess turnir 2013, Wijk aan Zee
CRNI DOBIJA

Zbog čiste ljepote motiva, rekao bih da je ovo vjerovatno najbolja partija koju sam ikad odigrao u životu. Nisam očekivao ovaj niz poteza, iako sam se sjećao evaluacije, detalji su bili magloviti. Budući da je varijantu provjerio moj tim, odlučio sam uložiti potrebno vrijeme da pronađem pravi potez. Sitna nijansa mi je pala na pamet - da je skakač na kraju došao na d3. Proveo sam 30 minuta tražeći način da ga dovedem tamo jer sam znao da, čak i ako mi ostane malo vremena za preostale poteze, jednom kada pronađem rješenje i razotkrijem tu ideju, sve ostalo će se složiti.

U bilo kojoj životnoj situaciji, prilagodljivost je jedini način da rastete i uspijete. Možda imate vještine koje ste usavršili ili određeni pogled na svijet koji vam je odgovarao u nekom trenutku, ali stvarnost je da se okolnosti mijenjaju i ne možete biti spremni na sve. Smanjenje otpora prema promjenama, uklanjanje pristrasnosti i spremnost da se prilagodite pomoći će vam da se suočite sa svime što vam život donese. Kada procijenite resurse koji su vam na raspolaganju i odvagate što je izvedivo u odnosu na ono što je rizično, vidjećete pravi put.

Deveto poglavlje

Bon ponovo: Pronalaženje ljepote u riziku

14. oktobar 2008. Aruna i ja smo nepomično sjedili dok je ona strpljivo čekala da napravim prvi korak prema vratima naše hotelske sobe, Suite 344, u Hiltonu Bonn. Upravo sam završio 45-minutno dremanje i pojeo svoju užinu prije meča, prema rasporedu. Moj prvi dan na Svjetskom šampionatu obično je nervozan, s umom i tijelom koji pokušavaju uspostaviti rutinu koja će trajati dvije nedjelje.

Tog jutra sam se probudio u 9 sati, doručkovao i otišao u prostoriju za trening da pregledam planove koje su pripremila moja četiri sekundanta – Nielsen, Rustam, Surya i Radek. Bili smo zatvoreni dva sata, panično preispitujući naše taktičke varijante, prije nego što sam se vratio u sobu da odspavam, istuširam se, uzmem par zalogaja banane i popijem čokoladni milk šejk. Kad napetost bode poput noža, um i želudac odbijaju da prihvate ideju o obroku. Tada hrana treba biti jednostavna i neupadljiva – sendvič, wrap ('brza hrana' slična tortilji), ili kao u mom slučaju, banana i milkšejk.

Pošto sam prošao kroz svoj raspored, nije mi ostalo ništa drugo osim da krenem prema mjestu održavanja turnira. Savezna galerija umjetnosti u Bonu, 15 minuta udaljena od hotela, bila je poprište onoga što je moglo biti najveći meč u mom životu. Od Kasparovljevog povlačenja 2005. godine, titula najboljeg igrača na svijetu bila je otvorena za preuzimanje. Kramnik, Topalov i ja smo bili glavni kandidati, ali niko od nas još nije dokazao da je bolji od ostalih. Prije jedanaest mjeseci, postao sam svjetski prvak na turniru u Meksiku, s Kramnikom na drugom mjestu. Tada je omalovažavao moje pravo na titulu, sugerišući da sam je dobio privremeno i da ću morati zaslužiti tu titulu u meču protiv njega u Bonu.

Iako smo bili veliki rivali u sportu, nikada nismo gajili ogorčenost jedno prema drugom. Bili smo samo dvoje ljudi koji su željeli isto. Većinu vremena, bio je dobar sagovornik i povremeno bih mu se javljao tokom turnira na kojima smo obojica igrali, kako bih provjerio da li želi izaći da nešto pojede.

Za ovaj meč, međutim, naš redovni odnos bio je obustavljen i bili smo više hladni nego ljubazni jedan prema drugom. Iznenada smo došli do tačke u kojoj vas sve što druga osoba radi užasno iritira. Prije šest mjeseci, na Amber turniru u Monte Carlu, pobijedio sam ga u jednoj partiji igrajući crnim figurama, ali sam bio rastresen nakon tog susreta. Mrzio sam što sam tu i jedina stvar o kojoj sam mogao razmišljati bio je naš predstojeći meč u Bonu. Samo njegovo prisustvo me uznemiravalo.

43.nastavak

Na kraju Svjetskog prvenstva u Meksiku prije otprilike godinu dana, odlučio sam da slušam svoj instinkt i odaberem rizik umjesto poznatog. Već sam isprobao alternativu - dugo zadržavanje na poznatom terenu - i pretrpio njegove strašne posledice u Dortmundu 2001. godine. Bio sam previše zaštićen u svojoj igri, zanemarujući praznine u svom repertoaru, držeći se isprobanih sistema i metoda, udaljavajući se od rizika. To je bio jedan od najgorih turnira koje sam igrao, gdje je, bez uzbuđenja rizika ili iskrice nove ideje koju bih mogao probati na tabli, svaki dan izgledao kao beskonačno mučenje.

Odmah nakon moje pobjede u Meksiku, preselili smo se u naš novi dom u Čenaju. Život u Koladu Medijanu bio je izuzetno usamljen. To je bio mali grad sa ograničenim pristupom uslugama, i jedva smo poznavali bilo koga u okolini, čak ni nakon što smo tamo živjeli neko vrijeme. Maurice i Nieves su bili naša porodica, a nakon Nievesine smrti u maju 2004. godine, osjećali smo se još usamljenije. Više nisam radio s Ubilavom, a invazija interneta je učinila svijet ravnijim, pa nije bilo hitne potrebe da ostanem u Španiji. U međuvremenu, šahovska scena u Indiji se oživljavala, i bio sam u redovnom kontaktu s nacionalnim igračima poput Sandipana Chande i Surye. Prije nego što smo kupili naš novi dom u RA Puramu, samo smo gledali fotografije. Na dan kada smo se uselili, ekipa s televizije je došla da me intervjuiše. Bilo je smiješno jer je ekipa željela snimiti obilazak našeg doma dok smo pokušavali shvatiti električne prekidače i raspored u raznim sobama.

Takođe sam počeo okupljati svoj tim za meč na početku 2008. godine. Nielsen je radio sa mnom povremeno, često putem emaila, još od ranih 2000-ih, čak i dok je Ubilava bio moj trener na puno radno vrijeme. Tokom Svjetskog prvenstva u San Luisu 2005. godine, na dvostrukom kružnom turniru sa osam najboljih igrača, Ubilava je pristao da bude na kampu sa drugim igračem i nije mogao biti sa mnom.

Problemi su se pojavljali između nas i naš odnos je bio blago napet do tada. Od tog turnira nadalje, Nielsen je postao moj glavni sekundant. To je bilo pravovremeno partnerstvo. U to vreme, borio sam se da pratím inovacije u računarima i u partijama koje su se igrale. Nielsen je imao enciklopedijsko znanje i bio je u toku sa svime što se tiče šaha, od najnovijeg softvera do zanimljivih ideja na koje je naišao na neobičnim danskim školskim turnirima, i savršeno me dopunjavao.

Predložio je da dodamo Rustama, koji je osvojio titulu svetskog prvaka u FIDE ciklusu 2004. godine, u tim. To je bila dobra ideja jer smo trebali nekoga ko je konkurisao na visokom nivou. Kada smo se okupili, saznao sam da Rustam ima još jedan kvalitet.

Deset godina mlađi od mene, bio je onaj koji mi može reći surovu istinu o mojoj igri, ispričati neku prljavu šalu i olakšati atmosferu, a takođe i održati motivacijoni govor kada sam sumnjao u sebe. Dok bi Nielsen vjerovatno rekao: „Bićeš u redu, ne brini“, Rustam bi to formulisao kao: „Danаs ćeš ga šutnuti“ ili bi mi uperio oštru kritiku poput „pokaži malo muškosti“ ako bih počeo da sumnjam u svoj nastup. Obojica su bila potpuno upućena u računare, a s obzirom na to da su moderne metode počele da se uvode u šah u to vrijeme, bili su apsolutno neprocjenjivi treneri.

Na Bundesliga meču u decembru 2007. godine, sreo sam Radeka, tada 21-godišnjaka. Dok sam se pripremao da igram protiv njega i prelistavao njegove prethodne partije, primjetio sam da ima duboke, kreativne ideje u otvaranju i da je 1.d4 njegova zona djelovanja. Uzeo sam njegovu email adresu i, nekoliko nedjelja kasnije, napisao mu pitajući ga da li bi bio voljan da radi sa mnom. Odmah je pristao. Takođe sam želio indijskog igrača kao četvrtog člana mog tima i Surya je bio idealan. Godinu dana ranije je došao u moj dom u Madrasu nakon što se kvalifikovao za Svjetski kup i zajedno smo pregledali nekoliko varijanti. Bio sam impresioniran njegovim razumijevanjem igre i kasnije, preko Skypa, pitao sam ga da li bi bio zainteresovan da nam se pridruži. Kada se pridružio, moj tim je bio kompletan.

Odlučio sam u trenutku inspiracije nakon svoje pobjede u Meksiku da pređem sa otvaranja 1.e4, koje je bila moja zona komfora, i da svoje pripremne planove usmerim oko Kramnikovog karakterističnog poteza 1.d4 za ovaj meč. Znao sam da je 1.e4 potez koji se očekuje da igram. To je ono što bi Kramnik očekivao da ću igrati, postavio bi svoje zamke na prelijep način i onda bi me lako nadmudrio. Moj plan je bio da ga zbunim i da se suočim s njim na njegovoj teritoriji. Znali smo da bi to moglo ispasti ili kao majstorski potez ili kao velika greška, ali odlučio sam da se držim svoje odluke.

Moja ekipa i ja smo tako radili na našim planovima za to iznenađenje skoro pola godine u mom domu u Bad Sodenu. U poslednjim nedjeljama prije meča, iznenada nas je pogodio novi problem: Šta ako Kramnik počne potezom 1.e4? Uznemirenost i strah su se javili. Pokušali smo da vježbamo varijante, razmenjujemo sisteme i shvatili smo da nemamo čvrstu odbranu protiv toga. Fokusirajući sve svoje napore i resurse na iznenađenje, bilo je moguće da sam previše rizikovao. Jedina utjeha bila je što je to otvaranje koje sam igrao čitav svoj život, tako da je postojala mogućnost da smislimo nešto i improvizujem na tabli ako ga koristi protiv mene.

U hotelskoj sobi, trenutak istine je došao. Ustao sam, povukao se do vrata i dohvatio kvaku. Ruke su mi drhtale, ukočene. Aruna, koja je bila opuštena zato što sam konačno stigao dovde, pritisnula je kvaku i pustila nas napolje.

Kramnik je pokušao da me uznemiri na ceremoniji otvaranja tako što je iznenada objavio da je moj bivši sekundant Leko sada u njegovom timu. Možda je mislio da će me to uzrujati, ali nisam radio s Lekom već devet godina, pa nisam smatrao da je prešao bilo kakve etičke granice. Pored toga, to je bila dobra prilika za Leka i nisam mislio da je razumno da od njega očekujem da odbije radnu ponudu ili zahtijevam lojalnost, osim ako mu ne garantujem posao. Zato nisam bio ni iznenađen ni povrijeđen. Pošto sam već odlučio da promijenim otvaranja, znao sam da će Kramnikov tim vjerovatno provesti više vremena radeći na 'slijepim ulicama', pa sam samo na trenutak zastao i potom odbacio tu vijest. Ipak, bilo mi je teško ne primjetiti da je ovo bio početak trenda u kojem se prijatelji pojavljuju u neprijateljskom taboru.

U prvoj partiji, kada je Kramnik pomjerio svog daminog pješaka za dva polja, 1.d4, mogao sam skoro da zamislim četiri odrasla muškarca u trening sali kako skaču od radosti. Naša najgora bojazan se raspršila. Negdje duboko u sebi, bio sam siguran da Kramnik neće ostaviti svoje uobičajeno omiljeno otvaranje, ali sada kada je potez odigran, konačno sam mogao da se opustim. Složili smo se brzo na  remi, a ja sam se vratio u radnu sobu gdje je moj tim sjedio među kablovima i šoljama kafe, uz zvuke pjesme „Viva La Vida“ grupe Coldplay koji su odjekivali.

Sada smo bili na pragu ključne druge partije. Trebalo je da igram 1.d4 kao bijeli. Poznavajući Kramnika, shvatio sam koliko je organiziran i sistematičan u svom radu. Bio sam siguran da je sastavio uredno listu svih varijanti koje treba da provjeri, a 1.d4 bi sigurno bio dio te liste. Ipak, imao sam osjećaj da on vjerojatno neće ozbiljno shvatiti taj dio posla - slično kao što je i moj stav bio prema obrani na potez 1.e4. Kada igrate jedno otvaranje dvije decenije svog života, teško je reći sebi da bi moglo biti iznenađenja i natjerati sebe da se ozbiljno pripremate za nešto drugo.

Tokom druge partije, kada sam odigrao otvaranje i pogledao Kramnika, njegovo lice se nije promijenilo. Nije se ni približno srušio sa stolice. Upao sam u mali problem s vremenom u složenoj poziciji, pa kada je ponudio remi, prihvatio sam ga. Dva remija u dvije partije i znao sam da se ovo razvija upravo onako kako sam zamišljao – borba  iscrpljivanja.

Igranje 1.d4 protiv Kramnika bilo je izuzetno zadovoljavajuće za mene. Koristeći njegov dominantni izbor otvaranja protiv njega, gotovo sam ga natjerao da se bori protiv sebe. U situacijama pod pritiskom, ovakav pristup nosi sa sobom visoku vjerojatnoću uspjeha. U ovom slučaju, sigurno je nosio prijetnju, ma koliko mala bila, da sam možda naletio na onu jednu jedinu stvar koju nije provjerio - i to bi moglo biti dovoljno da mu pokvari dan.

Nesvakidašnji znak me takođe uvjerio da moj instinkt da krenem potpuno novim putem nije bio potpuni promašaj. Imao sam predstojeće predavanje u Madras Management Association (MMA) u Chennaiju ubrzo nakon turnira u Meksiku, a bilješke koje sam pripremio za sebe bile su prepune mojih stavova o blagoslovu rizika. Razmišljao sam, "Da li ću zaista stati pred punu salu pametnih ljudi i savjetovati ih o prednostima preuzimanja rizika, dok se ja sam bojim i najmanje promjene u svojim otvaranjima?" Moja spremnost da igram 1.d4 takođe mi je omogućila da u partijama bijelim figurama uđem sa više entuzijazma nego što bih inače imao dok bih se snalazio u dosadnoj poznatoj 1.e4. Oduvijek sam uživao u svježim problemima na tabli - i ima nešto što se može reći o tome da ne pokušavate da budete previše pametni, već jednostavno ulazite u igru sa stavom da želite da uživate.

Kada donesete odluku i držite se nje, to vašem timu daje mnogo jasnoće. Kada je vaš put jasan pred vama i preuzimate odgovornost za odluku koju ste donijeli, svi oko vas se osjećaju opušteno. Vaš tim tada može biti siguran da ne moraju oklijevati i mogu samouvjereno primijeniti svoje znanje na situaciju. Tako je bilo i s 1.d4. Jasno sam dao do znanja svojim sekundama da trebaju raditi ono što je potrebno i da ću posljedice mojih odluka snositi samo ja. To ih je oslobodilo.

Očigledno, naš stav takođe je bio uslovljen činjenicom da je to bio naš prvi meč zajedno kao tim, a naš entuzijazam za preuzimanjem rizika i pripremom za njih isplatio se u potpunosti. Možda ostavljam utisak da sam osoba koja živi u zen-ličnom miru i mogao bih se slobodno vrtjeti oko toke s molitvama u manastiru, ali istina je da uživam u preuzimanju rizika i skakanju s visoke daske. Moji omiljeni hobiji odražavaju to. Ne pronalazim ništa što je uzbudljivije od osjećaja jedinstva s oblacima i nebom dok letim paraglajderom i osjećam more na licu dok se bavim wind surfom ili se vozim na jet-skiu, loveći valove tokom odmora. Las Palmas na Kanarskim Ostrvima oduvijek je bila moja omiljena destinacija na listi želja koja je bila ispunjena mojim željama za avanturom.

Jedna od ideja koja se pojavila kasno u našim pripremnim mjesecima pred prvenstvo bila je Rustamov nov pristup klasičnoj Polu-Slavenskoj odbrani. Iskoristio je nju protiv Gelfanda godinu dana ranije. Činilo se da dobro destabilizuje poziciju. Tada je to bila samo jedna od 10 stvari koje je Kramnik možda razmatrao, ali se činilo kao dobra opcija za prebacivanje igre na moju teritoriju.

Zaljubili smo se u ovu varijantu, ali smo takođe shvatili da će trebati puno rada kako bismo se suočili s olujom meča za svjetskog šampiona. Nazvali smo je Kasimovom 'bebom' Meran, jer je to bila njegova ideja. Meran je dobio svoje ime po gradu u Južnom Tirolu, koji je nekada bio dio Austrije, ali je kasnije pripao Italiji i preimenovan u Merano nakon Prvog svjetskog rata. Grad je bio domaćin turnira 1924. godine na kojem je Rubinstein koristio Meran sistem kao Crni da pobijedi Ernsta Griinfeld. Smiješna stvar je da je svaki put kada bismo pomislili da to dobro funkcioniše i da imamo situaciju pod kontrolom, jedan od članova mog tima izvršio dvostruku provjeru i javio nam da je čitava linija propala. Jasno je bilo da to po svojoj prirodi nije stabilna varijanta, a učvrstiti je bilo je poput hodanja po žici. Ono što je zabrinjavalo je to što problemi s tom varijantom nisu prestali ni nakon što smo stigli u Bon.

U trećoj partiji sam odlučio da odigram "Meransku bebu" i posljednji put sam prešao varijante sa Suryom, sat vremena prije partije. Činilo se da je uspjelo. Kada sam to primijenio za tablom, Kramnik je ušao u glavnu varijantu i bio je tačno gdje sam želio da se nađe– duboko u kompleksnoj poziciji, daleko od njegovih omiljenih suvih, tehničkih pozicija. Moja novost u 17. potezu, Rg4, koja je spojila odbranu pješaka na d4 sa okupljanjem figura na kraljevom krilu, podigla je napetost u poziciji i primorala nas da hodamo po tankoj liniji. Uspio sam da izvršim prodor i ostvarim svoju najvažniju pobjedu u meču od 12 partija. Preuzeo sam kontrolu nad mečom.

Na kraju četvrte partije koja je završena remijem, ušao sam u sobu za trening i primijetio da su i Surya i njegov radni stol nestali. Rečeno mi je da se ne osjeća dobro i da želi da radi iz svoje sobe. U stvarnosti, dijagnosticirane su mu boginje i bio je u karantinu kako ostatak tima ne bi dobio zarazu. Međutim, to mi nije bilo otkriveno sve dok se nije oporavio i ponovo pridružio timu kasnije.

Tokom čitavog slobodnog dana koji je prethodio petom kolu, sve do ponoći, Meranska varijanta je stalno bila tema. Unutar tima se takođe vodila rasprava o tome da li uopšte treba da je ponovim. Odlučio sam da je ipak odigram jer sam osjećao da se uklapa u našu strategiju rizika za ovaj meč, a ako bi uspjelo, moglo bi mi donijeti prednost od dva poena. 

Popodne, na dan partije, istuširao sam se, obukao i sjeo na posljednji pregled sa svojim timom. Do partije je bilo samo sat vremena, ali situacija s Meranskom varijantom je i dalje bila pomalo nejasna, varijanta je još uvijek pravila probleme. Čim je naš automobil krenuo iz hotela, shvatio sam da mi je um potpuno prazan i da mi hitno treba brza obnova. Aruna je pokušala nazvati Radeka, ali mu je telefon bio isključen. Zvali smo i ostale, ali bez sreće.

Obično je vrijeme dok sam bio odsutan igrajući partiju bio jedini period u kojem je moj tim mogao da se istušira i nadoknadi san prije nego što bi se ponovo uključili i radili čitavu noć. Pokušavao sam sebi reći da ne trebam da to smatram lošim znakom, ali takve misli je teško izbjeći kada je u pitanju toliko toga. Stigli smo na mjesto meča, a moj um je i dalje bio uznemiren, iako sam u dubini srca znao da, čak i da me neko od njih nazove, ne bih imao vremena da primim i obradim bilo kakve informacije koje bi mi dali.

Kao da je drugi znak, naišao sam na zaglavljena ulazna vrata u prostoriji. Ignorisao sam to i krenuo prema tabli. Na sreću, Kramnik mi je donio olakšanje ponavljajući svoje 1.d4 otvaranje, uprkos katastrofi koju mu je donijelo u trećoj partiji, čime mi je otvorio put da ponovo primijenim Meransku varijantu. Zaista je uživao suočavajući se s ovom varijantom, što je bila sreća za nas jer smo uložili mnogo specifičnog rada na njoj i bili spremni prihvatiti rizike koje je nosila zbog nagrada koje je obećavala. Osim toga, uvijek je zadovoljavajuće kada vaš protivnik zagrize mamac. To je možda najveća ljepota preuzimanja rizika. Nikada ne znate za koje greške je vaš protivnik sposoban, osim ako ne preuzmete rizik i stavite sve na kocku.

U ovom slučaju, moj pozitivan stav prema meču bio je velika prednost. Da sam izgubio, možda bi moj um pokušao povezati sve što je krenulo po zlu prije meča i stvoriti sliku neizbježne propasti. Ali kada postignete dobar rezultat, sve te misli jednostavno nestanu. Naravno, tim u hotelu je doživio mini napad panike kada su konačno provjerili svoje telefone, ali su se smirili tek nakon što su saznali rezultat partije. Od tada više nikada nisu isključivali svoje telefone dok je meč trajao.

U ovom meču smo bili u prednosti zahvaljujući pristupu softveru Rybka 3, koji smo instalirali na naše kompjutere i zatim ih povezali s više moćnih računara širom svijeta. To nam je omogućilo da koristimo njihov hardver bez fizičkog prisustva u našem radnom prostoru, te nam je pružilo prednost u analiziranju oštrih varijanti.

U posljednjih pet partija, održao sam pozicije. Iako sam to tehnički mogao dozvoliti, nisam postao previše defanzivan. Malo sam se borio nakon sedme partije i remiji nisu bili nimalo lagani. Svaki put kada sam igrao rizične varijante i izvukao se, osjećao sam se kao da sam se suočio s opasnošću i izašao neozlijeđen. U takvoj situaciji u meču, važno je bilo održati borbu živom. Na kraju sam preuzeo mnogo rizika – ponekad čak i nepotrebno – sa bijelim figurama u devetoj partiji i upao u probleme. Ali kada dođete do ovog stadija, ideja je ne igrati pasivno i ne dozvoliti da negativna predispozicija prodre u vaš um.

Kada se Surya ponovo pridružio timu na kraju sedme partije, nakon njegove izolacije, sve oko njega se promijenilo. Imao sam ogromnu prednost od tri poena nad Kramnikom, a Radek, za koga ranije nikada nismo mogli da dobijemo saglasnost za sushi obrok, predlagao je restorane sa japanskom kuhinjom. Prednost je bila luksuz i počeo sam da mislim da je meč završen. Najveća opasnost od prerane slavljenjičke atmosfere je to što vas može navesti da posrnete. Postoji ogromna razlika između velike prednosti u meču i stvarnog zaustavljanja časovnika od strane sudije, na kraju meča, dok vi potpisujete zapisnik.

Neke stvari jednostavno nisu završene dok ne budu završene. U tim momentima, kada se radujete prednosti ili pobjedi prije nego što se dogode, kao da je to samo formalnost, važno je pronaći cilj koji će vas pokrenuti naprijed, jer čak i ako vodite, dovoljna je samo jedna trenutna nepažnja u jednoj partiji da vas uvuče u probleme. Svaka prednost koju imate može se polako umanjiti, a ako niste pažljivi prema sadašnjosti i zauzeti ste zamišljanjem budućih proslava, možda na kraju nećete biti dio njih.

Opekao sam se već zbog svoje žurbe u prošlosti. Nakon dva početna remija tokom meča kandidata 1994. godine protiv Kamskoga u Sanghi Nagaru, Hyderabadu, pobijedio sam u sledeće dvije partije i stekao značajnu prednost od 3-1. Na kraju sam se opustio previše rano, misleći da je meč pod mojom kontrolom. Stvari su mi brzo izmicale iz  ruku i, nakon što je rezultat postao 4-4, izgubio sam obe brzopotezne partije doigravanja. To je bila i posledica  svih društvenih obaveza koje sam izvršavao tokom meča, budući da se odvijao u Indiji. Budući da nisam bio dobar u odbijanju zahtjeva, bio sam uvučen u vrtlog ometanja. To, u kombinaciji s mojim ležernim stavom nakon što sam stekao prednost, dovelo me do propasti.

Iako smo ulazili u jedanaestu partiju protiv Kramnika s prednošću od dva poena, gubitak desete partije značio je da se moramo koncentrisati i završiti posao, inače bi meč mogao izmaći našoj kontroli. Pripreme za otvaranje obično se fokusiraju na pronalaženje prednosti. U ovom slučaju, sve što smo trebali uraditi bilo je pronaći bezličnu poziciju i naći put do remija. Međutim, postoji opasnost od previše pasivnog pristupa. U stvari, najgore je biti blizu remija, a pri tome ne biti siguran da će on stvarno biti postignut. Kada se to dogodi, toliko ste nestrpljivi za remi da počnete igrati loše poteze. Moj tim je sve to isplanirao. Ideja je bila da imamo jednostavne pripreme. Takođe su osmislili najdosadnije pozicije u kojima ništa ne može poći po zlu, forsiranu varijantu koja završava remijem, koju sam samo trebao pratiti.

Takođe smo znali da Kramnik neće izabrati varijantu koja bi mi omogućila da forsiram remi. Znao sam da imam posla sa borcem kamikazom. Kramnik je bio očajan. Sve osim pobjede u ovom kolu značilo bi kraj za njega. Zato  sam odlučio vratiti se na poznatu udobnost svog terena, 1.e4. Izgledalo je da Kramnik nije očekivao da ću se vratiti na 1.e4 i sam je odabrao Najdorfovu varijantu, koja je otvorila mnoštvo mogućnosti za remi bijelim figurama. U nekom trenutku tokom igre, osjetio sam da se on predao. To je emocija koju prepoznajem jer sam je i sam osjećao toliko puta - na turniru koji loše prolazi za vas, samo pokušavate da spasite nešto. Pri kraju, prisilio sam se da ostanem miran i ne pokažem koliko nestrpljivo čekam remi. Bilo kada da je Kramnik htio remi, našao bi ruku ispruženu da prihvati njegovu ponudu. Ali moj um je vikao: "Hajde, budi ozbiljan, samo se koncentriši."

Moj tim mi je naredio da ne igram ni minutu duže nego što je potrebno i nisu se susreli sa nikakvim otporom s moje strane u tom pogledu. Kada mi je Kramnik ponudio remi, suzdržao sam se od toga da ga odmah prihvatim. Sakupio sam misli, pauzirao na nekoliko sekundi samo da uživam u trenutku, i napravio mentalni valcer prije nego što sam se složio s tim.

Sreo sam Arunu iza scene, i ona je pitala: "Pa…?" Postali smo par koji završava rečenice jedno drugom. Nasmijao sam se i rekao: "Kraj je!" Umorni, zagrlili smo se, ne znajući šta drugo da radimo. Kasnije sam saznao da su moja groznica i bolni mišići tokom poslednje dve partije bili uzrokovani nečim više od napetosti završetka i uzbuđenja pobede. Surya je velikodušno prenio virus varičela i na Arunu i na mene. Na sreću, do trenutka kada smo bili prekriveni plikovima, meč je bio gotov.

U hotelu, moj tim, iscjeđen od poslednjih rezervi energije, zagrlio se, aplaudirao i zaustavio taksi da mi se pridruže na mestu održavanja. Kasnije smo otišli u indijski restoran na večeru, a vlasnik, zahvaljujući svojim južnoindijskim korenima, radosno je pripremio bajkoviti, divan dosas (jelo slično palačinkama) za nas. Te večeri, šampanjac je imao rajski ukus.

PREDNOST RAZNOLIKOSTI

OBLAK VULKANSKOG PEPELA, PUTOVANJE I TITULA

Dan je postajao sve više uznemirujući, sa svakim satom. Letovi su bili otkazani, Nielsen i Radek još nisu pronašli način da stignu do Frankfurta, a nismo imali ideju kako ćemo stići do Sofije na vrijeme za moj meč za svjetsku šahovsku titulu protiv Topalova. Čuli smo neka šuškanja o vulkanu na Islandu koji izbacuje pepeo. Ipak, kada smo podigli pogled ka nebu, ono je bilo najjasnije, najljepše, najljepše plave boje koju smo ikada vidjeli. To je budilo nadu. Ili smo tako vjerovali.

Već je bio 15. april 2010. i meč je bio kroz malo više od nedjelju dana. Nije bilo razloga da mijenjam svoj tim, koji mi je donio jednu od najsjanijih pobjeda u karijeri u Bonu dvije godine ranije.

Za meč, naš prvobitni plan bio je da se čitav tim okuplja u našem domu u Bad Sodenu, 18 kilometara od Frankfurta, i da zajedno letimo za Sofiju 16. aprila. Aruna i ja smo stigli u Frankfurt iz Madrida dan ranije. Surya, koji je uhvatio poslednji let prije nego što su svi letovi usmjereni ka Evropi iz Indije obustavljeni, i Rustam, već su stigli u Bad Soden. Ali sada, sa oblacima pepela iznad nas, isključena je mogućnost putovanja avionom. Nielsen se suočavao s lavinom otkazivanja - prvo njegov let, a zatim i voz koji je uspio da rezerviše, povučeni su iz saobraćaja. Na kraju, imao je prijatelja koji ga je odvezao iz danskog grada Aarhus do Hamburga, nakon čega je uzeo voz do Frankfurta.

Radek je takođe nekako uspio da napravi komplikovano putovanje vozom iz Varšave do Frankfurta.

Bio sam blago svjestan panike koja me okružuje, ali još nisam bio iskreno dio toga. Tutankamon je bio u centru mog interesovanja umjesto toga. Bio sam zauzet čitanjem egipatske istorije. Aruna je vjerovatno mislila da sam ludak što se opuštam u našem dnevnom boravku, ispruženih udova, čitajući o faraonu iz 14. vijeka prije nove ere, kada su naši planovi putovanja za meč na kojem sam branio svoju titulu svjetskog šampiona naišli na zid.

Po prirodi, obično sam smiren i ne uzrujavam se zbog stvari koje izgledaju kao da su van moje kontrole. Mogli biste me staviti u najprometniju liniju na aerodromu i kolektivna tjeskoba da se pomaknem napred rijetko bi me dotakla. Tipično, kada smo kasnili za naše letove za Indiju iz Madrida, Aruna bi se snalazila u redu, nagovarajući ljude ispred nje govoreći im da mora putovati u daleku južnoazijsku zemlju. Neprijatno mi je bilo da se pridružim njenim postupcima, bio bih zadovoljan da stojim na distanci, izgubljen u šahovskoj knjizi ili slagalici, bez brige na svijetu. Samo kada bi se ona izborila kroz red, pronašla bi me pored sebe na šalteru.

Kad smo se uspjeli rezervisati i ubaciti stvari za večernji let zakazan za 16. april, znakovi su postajali sve nepovoljniji. Kada nemate apsolutno ništa da radite osim da čekate, dan obično prolazi vrlo sporo. Praktične partije i proučavanje varijanti nisu dolazile u obzir. Raspakovanje računara i opreme nije se činilo privlačnom idejom, s obzirom na to da smo razmatrali mogućnost iznenadnog  plana putovanja koji bi mogao iskrsnuti.

Počele su stizati vijesti o zatvaranju aerodroma, jedan za drugim, a situacija je brzo postajala napeta. Još uvijek nije bilo jasno hoće li naš večernji let uopšte biti moguć, a prijetnja zatvaranja aerodroma u Frankfurtu takođe je bila prisutna. Na savjet i pomoć jednog od naših bliskih prijatelja, Erika van Reema, koji je radio za njemačkog avioprevoznika Lufthansa, Aruna je uspjela preuzeti naš prtljag - koji je bio prijavljen iz Madrida - s frankfurtskog aerodroma. Ispostavilo se da je to bila pravovremena odluka, jer su, unutar nekoliko sati, nastali haos i obično tajanstveni sigurnosni procesi, a aerodrom je zatvoren. Nismo mogli biti sigurni šta nas očekuje, ali sada je postajalo očigledno da neće biti lakog rješenja. Alternativni način transporta, vozom, trajao bi najmanje 28 sati a već su svi bili prepunjeni.

Wolfgang Grenke, jedan od glavnih sponzora tima iz Bundeslige Baden-Baden, kojeg sam predstavljao u njemačkim ligaškim utakmicama, bio je ljubazan da nam ponudi svoj privatni avion, ali dobijanje dozvole za let bilo je gotovo nemoguće. (Naravno, nismo bili jedini čiji su planovi zapeli zbog vulkanskog pepela koji se širio evropskim nebom. Nismo bili ni najistaknutiji. Dok sam ja imao meč za svjetsku titulu na koji sam trebao otići, tadašnji američki predsjednik Barack Obama morao je otkazati svoje planove putovanja da bi prisustvovao sahrani poljskog predsjednika Lecha Kaczynskog i njegove supruge Marije u Krakowu, nakon što su poginuli u avionskoj nesreći.)

Jedina prihvatljiva opcija koja nam je preostala bila je putovanje kopnenim putem. No, ni to nije bilo jednostavno - usluge iznajmljivanja automobila i taksija su bile oskudne u vozilima i osoblju, a cijene su se višestruko povećavale. Većina vozača nije pristajala da vozi sve do Bugarske. Ponovo je Eric iskoristio svoj uticaj i veze u industriji putovanja da bi došao do jedne usluge, Taxi Lagerberg, u Amstelveenu. Oni su bili voljni da pošalju dva vozača sa Mercedes Sprinter kombijem da pređu 500 kilometara iz holandskog grada, da nas pokupe iz Bad Sodena 18. aprila i odvezu do Sofije.

Uveče 17. aprila, kada smo imali plan putovanja, Aruna je shvatila da bismo mogli aktivirati klauzulu "viša sila" spomenutu u ugovoru o meču i zatražiti odlaganje. To bi nam dalo nekoliko dana za putovanje. Pozvala je našeg pravnog savjetnika u Indiji, koji se složio da je to dobra ideja, a Aruna je brzo zapisala obaviještenje koje bismo mogli poslati u FIDE dok joj je on diktirao. Prema članu 8.2 ugovora, nisam imao ni beneficiju od sedmodnevnog perioda koji je ugovor predviđao za aklimatizaciju na uslove. FIDE je znala da nema osnova da nam odbije zahtjev, ali su Bugari u organizacionom odboru bili ogorčeni zbog našeg zahtjeva i nazvali su ga "uvredljivim i neprihvatljivim".

Šahisti se oslanjaju na detalje, u načinu, razlozima i svemu ostalom. Volimo potpun pregled situacije. Kad god sam uhvatio djelić razgovora između Arune i FIDE, završio bih s ispitivanjem nje za više informacija. Oboje smo ubrzo shvatili da to nije dobra ideja - ona se svađa s zvaničnicima i pregovara o vremenu u već stresnom scenariju, a ja razmišljam o nekim uznemirujućim djelićima koje sam čuo. Dogovorili smo se da će Aruna potpuno samostalno riješiti problem bez daljnjih pitanja dok se ne riješi. Tek kada smo primili pisanu komunikaciju od FIDE funkcionera koja prihvata našu klauzulu o višoj sili i izražava spremnost da ponudi odlaganje, ukrcali smo se u naš mini bus.

Putovanje kroz Srbiju bio je najbrži put, ali pošto Aruna, Surya i ja nismo bili državljani Evropske unije, a naše Šengen vize, koje omogućavaju putovanje između evropskih zemalja, nisu bile važeće u istočnoj evropskoj državi, odlučili smo se za obilaznicu koja bi nas vodila otprilike 2.000 kilometara kroz četiri zemlje - Austriju, Mađarsku, Rumuniju i u Bugarsku. Na sreću, naši vozači su na vrijeme provjerili u vezi s tim, što bi moglo biti propušteno u minibusu punom Evropljana (pored mojih pomoćnika, Eric se takođe pridružio našem putovanju).

Krenuli smo u 11:30 ujutro u nedjelju, 18. aprila, u osmosjedu opremljenom DVD plejerom, dva ekrana i frižiderom koji smo napunili voćem, čokoladnim mlijekom, čokoladicama i Colom. Trebali smo preći njemačku granicu u Passauu, proći kroz Austriju i prenoćiti u Budimpešti. Vrijeme i idilično okruženje izgledali su kao da su birani za putovanje. Bili smo očarani Bečom. Svuda okolo su se pružali brdoviti predjeli, cvjetali su ljiljani i lale, a loptasti bijeli i ružičasti cvjetovi, kao i mladi roditelji s djecom u kolicima, bili su posvuda. Tihe, sive zimske mjesece zamijenilo je proljeće, a atmosfera je bila svečana u svakom pogledu. Teško je natjerati se na ozbiljan rad kada su vani tako predivni, prostrani pejzaži. Igrali smo magnetski šah, razgovarali o partijama na katalonskom jeziku na Nielsenovom malom tablet računaru i okupljali se za maratonske sesije televizijske serije House, napustivši naše ambiciozne planove da obavimo puno posla. Umjesto toga, odlučili smo da putovanje učinimo zabavnim. Pošto smo Aruna i ja posjetili Budimpeštu prethodne godine, imala je kontakt hotela u pripravnosti i uspjela je rezervisati četiri sobe za noćenje.

Nije pomoglo to što je Topalovljev tim bio sve samo ne saosjećajan prema našim bizarim okolnostima. Možda je bilo previše nadati se da neće pokušati iskoristiti našu situaciju, ali očekivali smo da će bar biti umjereno razumni. Ranije, dok smo se još pitali kako ćemo stići do Sofije, bugarski ministar sporta obavijestio je lokalnu štampu da sam već stigao. Dok je Aruna sjedila na stražnjem sjedištu kombija i zvala FIDE i Indijsku šahovsku federaciju, pregovarajući i tražeći pomoć u vezi sa osiguravanjem broja dana odlaganja, u vijestima su se emitovale informacije da se opuštamo u bugarskoj prestonici i jednostavno zadajemo organizatorima probleme sa svojom pričom o putovanju.

Aruna je imala izazovan zadatak da zvuči istovremeno uznemireno i odlučno ljudima s druge strane linije, čuvajući mirnu fasadu i tihi ton kako ne bi uznemirila tim i izazvala paniku.

Stigli smo u Budimpeštu u 22:30, prejeli se tajlandskom hranom u restoranu nasuprot našem hotelu i povukli se na noćni odmor. Sledećeg jutra, malo prije nego što smo se odjavili, uključili smo televizor u našoj sobi i saznali da je aerodrom u Beču zatvoren samo dan ranije, a ne još ranije kako smo mislili. Sudija za meč uspio je uhvatiti let iz tog  grada upravo prije nego što je aerodrom zatvoren. Nisam mogao ne osjećati bespomoćnost zbog situacije u kojoj smo zaglavljeni i molio sam se da neću biti svjedok leta aviona iznad glave baš kad budemo ulazili u Sofiju nakon dugog puta autom. Vozili smo kroz pljuskove koji su udarali po bočnim stranama našeg vozila i slijevali se preko našeg vjetrobrana prije nego što smo stigli do rumunske granice kod Arada poslepodne. Do sada je Aruna uspjela iznuditi dogovor, usprkos otporu Bugara, koji je pomjerio  prvu partiju meča za jedan dan kasnije nego što je originalno bilo planirano - 24. umjesto 23. aprila. Još jedan dan bi bio idealan, ali ovo je ipak bio veliki uspjeh.

U Rumuniji su putevi, puni ogromnih rupa, bili loše označeni, pa nismo imali pojma gdje se nalazimo. Nakon što smo prešli granicu u tu zemlju, prebacili smo se na gledanje trilogije Gospodar prstenova. Brzo smo prošli iz Družine prstena u Dvije kule, s povremenim stajanjem kako bismo uzeli bezukusnu i jeftinu hranu na benzinskim pumpama ili napravili pauzu za toalet u njihovim smrdljivim, neprijateljski nastrojenim wc-ima. Stigli smo u Calafat, na granicu između Bugarske i Rumunije, i naišli na još jedno iznenađenje – prelaz trajektom. Bugarski policajci su nas zaustavili, uzeli pasoše putnika koji nisu iz Evrope – Arunine, Suryine i moje – i nestali u tamnoj noći.

Njihovi žestoki psi su se motali oko našeg kombija, pa smo ostali unutra. Policajci su se vratili nakon 20 minuta i bez ikakvih problema nas pustili dalje. Do tada smo već gledali treći i posljednji dio trilogije, ali smo se osjećali iscrpljeno, ukočeni od dugog sjedenja u autobusu i očajni da se konačno uvalimo u hotelske krevete. Kada smo bili blizu Sofije, policija nas je ponovo zaustavila, ovaj put zbog prekoračenja brzine. Jedan pogled na moj pasoš i policajac je uzviknuo: "Ah, vi ste Vishy Anand? Vi ste taj koga tražimo; molim vas, ne vozite tako brzo kao što igrate!"

Nakon više od 40 sati na putu, stigli smo u naš hotel u Sofiji malo poslije 5 ujutro, 20. aprila. Trilogija koju smo gledali bila je na uzbudljivom vrhuncu, sa samo 10 minuta do kraja, pa umjesto da odmah izađemo iz kombija i srušimo se u krevete, zamolili smo vozača da napravi dva opuštena kruga oko hotela kako bismo završili film.

Vrijeme koje smo izgubili pred meč lako nas je moglo izbaciti iz ravnoteže. Naš prvobitni plan bio je da stignemo u Sofiju 15. aprila, devet dana prije prve partije zakazane za 24. april. Ali, ovdje smo se našli, boreći se protiv sna i jedva se vukući do naših soba u Hiltonu, sa samo tri dana do meča.

Duh tima bio je izvanredan – uprkos svim izazovima na putu, ostali smo pribrani. Nije bilo pitanje koliko vremena imamo, jer smo mislili da bi nedjelja dana bila idealna za prilagođavanje, a bili smo zabrinuti zbog pritiska koji bismo osjetili nakon kasnog dolaska. Ipak, tijelo nauči da pliva, bez obzira koliko duboka voda bila. Moj tim se brzo prilagodio ovoj realnosti i nije se čuo nijedan prigovor u vezi s time što smo odmah morali početi da radimo. Naš primarni cilj bio je da prihvatimo da stvari nisu išle kako smo planirali, ali smo morali raditi s onim što smo imali.

Za mene je to bilo poput neprekidnog procesa u kojem sam morao postići mir u uslovima koji su bili protiv mene.

Nakon moje pobjede u Bonu, pojavila se određena nejasnoća oko toga protiv koga ću braniti svoju titulu. FIDE je 2007. godine donijela nova pravila u vezi s kvalifikacionim turnirima koji će odlučiti izazivača za aktuelnog Svjetskog šampiona. Pobjednik Svjetskog kupa, koji je bio Gata Kamsky, trebao je igrati protiv finaliste Svjetskog prvenstva iz 2006. godine, Veselina Topalova. Bugarska je, prema tvrdnjama FIDE-a, ponudila potrebne finansijske garancije za održavanje našeg meča, a Aruna je imala veoma teške pregovore prije potpisivanja našeg ugovora. Neki prijatelji iz šahovske zajednice čak su mi savjetovali da odbijem meč ako su uslovi nepovoljni, ali osjećao sam da bih jedina osoba koja bi izgubila u takvom scenariju bio ja. Bio bih zaboravljen, a FIDE bi jednostavno nastavila s nekim drugim.

Ako smo mislili da je putovanje samo po sebi bilo čitavo iznenađenje koje nas čeka u ovom meču, bili smo strašno naivni.

Dana 21. aprila, dok sam se presvlačio u formalnu odjeću za ceremoniju otvaranja, zazvonio je Arunin telefon. U to vrijeme me česta upotreba mobilnih telefona obično iritirala, pa bih svaki put kad bih izašao iz sobe osjetio vrtlog aktivnosti unutra. To je bilo vrijeme kad je Aruna manično obavljala potrebne pozive kako bi provjerila jesu li svi logistički detalji na mjestu. Ako bih se zadržao predugo u sobi, ona bi otišla u kupatilo sa telefonom i završila razgovore.

Moj tim i ja smo imali samo šah na umu, a Aruna se brinula o svemu ostalom do najsitnijih detalja – od hrane do pastila za kašalj – toliko da su se članovi mog tima potpuno razmazili, oslanjajući se na nju čak i za zaboravljene toaletne potrepštine, polomljeni zub ili čak nagnječen prst.

Ali ovaj poziv nije donio nikakve dobre vijesti.

Naš prijatelj Frederic je saznao da Topalov ima pristup računarskom klasteru sa zastrašujuće nadmoćnim hardverom (tada nismo znali tačne specifikacije) koji njegov tim može koristiti tokom meča. Aruna je odlučila da mi ne prenese ovu uznemirujuću informaciju odmah, već je otišla u radnu sobu i podijelila vijest sa ostatkom tima. Svi su bili zbunjeni, a pojavila se i doza panike oko toga kako bi trebalo postupiti s tom informacijom. Ključno pitanje s kojim su se suočili bilo je kako mi prenijeti tu vijest, a da ne poremeti moju ravnotežu i fokus.

Na kraju su odlučili da to ne kriju od mene. Tako su vijest, koja je mogla biti poput rušilačke kugle, unijeli u našu konverzaciju tako smireno da me iznenađujuće nije nimalo uzdrmala.

Kružile su glasine da je pomenuti kompjuterski klaster pokretao najnoviji program šahovskog motora Rybka, i odjednom nam je postalo jasno zašto nam Rybka 4 nije bila dostupna u pripremama za ovaj meč. Iako tada nismo znali da je Topalovljev tim imao pristup IBM-ovom super-računaru Blue Gene (kasnije su njegovi sekundanti tvrdili da ionako nije dobro radio sa standardnim šahovskim softverom), Rustam je pročitao na forumu o Rybka-klasteru da je nedavno imao visokoprofilnog korisnika. Tada su se počeli slagati dijelovi slagalice. Pošto nismo mi bili ti korisnici, očigledno je to bio moj protivnik.

Shvatio sam zašto je međunarodni majstor Vasik Rajlich, koji je dizajnirao Rybku i dozvolio nam da je koristimo u Bonnu, ignorisao moje pokušaje da ga kontaktiram prije ovog meča. Rajlichova supruga, Iweta, pomagala mi je tokom meča u Bonnu, provjeravajući varijante na mašini, pa je prirodno imala uvid u mnogo mojih analiza. Zabrinuo sam se da li bi to sada moglo biti upotrebljeno protiv mene, sada kada je Topalov angažovao njihove usluge. Frederic, koji je bio u kontaktu s njom, umirio je moje strahove i prenio njenu uvjeravanje da to nikada ne bi uradila.

Shvatili smo da je najbolje što smo mogli da uradimo možda da produžimo naše provjere, ali nismo mogli biti sigurni da pobjeda već nije izmakla iz našeg vidokruga. Najgori odgovor na ovakvu situaciju bi bio početi sumnjati u sve što smo pripremili, dozvoljavajući kompjuteru da vas uništi, čak i ako ne radi ništa posebno. Bez obzira na to sa čime se suočavate, morate sebi dati šansu za uspjeh. Ako ste se dobro pripremili i sledili najbolje metode, morate vjerovati u ono što znate. Ako sami sebe uvjerite da sve napustite, potkopavate prednosti koje već imate.

Baš kao i oblak pepela, ovo je bila još jedna situacija izvan naše kontrole. Nismo mogli ništa da uradimo da umanjimo prednost protivnikovog pristupa superiornom hardveru. Dogovorili smo se da ovu informaciju zadržimo u pozadini, ali da se pravimo kao da je nikada nismo dobili, jer je to bilo kao borba protiv duha. Osim ako nismo mogli posjetiti Topalovljev kamp za trening, pogledati njegov kompjuterski klaster i testirati opremu sami, stalno bismo se borili sa vlastitom maštom o tome šta ona može, umjesto sa onim šta stvarno radi.

Kada je početni talas panike splasnuo, napravili smo radni plan. Naša strategija je bila da igramo šah bez pomoći kompjutera i uvijek prvi odigramo iznenađujući potez. Umjesto pripreme i taktike, želio sam da spontanost i fleksibilnost diktiraju moje odluke na tabli. Metoda "pogodi i bježi", gdje koristimo jednu ideju, odbacimo je i nikad se više ne vraćamo na nju, činila se najizvodljivijom i najpragmatičnijom opcijom. Lutali smo u mraku, sa malo ideje o snazi ove monstruozne mašine koja je navodno bila na raspolaganju mom protivniku. Kao što sada znamo, mi smo imali računare sa 8 jezgara, dok je Topalov i njegov tim imao klaster računara sa 112 jezgara.

Ali i mi smo dobili pomoć. Harvey Williamson i Mark Uniacke iz londonskog tima šahovskog programa HIARCS stupili su u kontakt s nama i izrazili želju da nam pruže podršku. To nam je omogućilo pristup moćnom računaru, koji nam je sada mogao pomoći da analiziramo ključna područja i ponudimo praktična rješenja.

Meč je počeo pod lošim predznakom. Prije početka, niko nije pružio ruku niti me pogledao u oči, a atmosfera na konferenciji za novinare bila je toliko napeta da se mogla nožem rezati. Topalov je najavio da će igrati po "sofijskim pravilima", što znači u potpunoj tišini. Ni u jednom trenutku neće govoriti sa mnom, čak ni za ponudu remija. Ostao sam miran. Bilo je i drugih represivnih mjera. Osim u toaletu, svuda su bile instalirane kamere, a na svakom uglu dvorane postavljeni su ometači signala (pričalo se da su testirani od strane Mossada). Ako ne bih pazio da zatvorim vrata toaleta, mogao bih biti snimljen kamerom koja je bila postavljena odmah ispred vrata.

Tokom meča, Topalovov menadžer, Silvio Danailov, povremeno je šetao po bini s mobilnim telefonom prislonjenim na uvo, pretvarajući se da je na pozivu i da mu se prenose informacije, sve dok ga sudija nije zaustavio nakon nekoliko puta. Bili su to psihološki trikovi da me iznerviraju, iako su mi više bili smiješni nego provocirajući.

Ušao sam u prvu partiju osjećajući se dobro pripremljen, ali sam pobrkao redoslijed poteza u Grinfeld varijanti. Već tokom priprema nailazili smo na probleme s njom, a rješenje do kojeg smo došli bilo je u najboljem slučaju klimavo. Noć uoči partije, Rustam je sjeo sa mnom i predložio rješenje. Ipak, za tablom mi je mozak jednostavno "zablokirao". Nisam shvatio suptilne detalje ove složene varijante i nisam mogao pronaći način da rekonstruišem ono što mi je pokazao. Sjećao sam se samo da je Kf7 bio ključni potez, ali sam ga odigrao prerano i odmah izgubio.

Vratio sam se u radnu sobu gdje su me dočekala lica moje ekipe, vidno potištena. Mogao sam vidjeti da su bili potpuno slomljeni. Među sobom su očajnički tražili odgovore – da li je njihova metodologija bila pogrešna? Trebali su me možda drugačije trenirati? Da li bi rezultat bio drugačiji da su bilješke bile podijeljene i provjerene od strane svih članova tima kada je Rustam prolazio kroz varijantu sa mnom? Osjetio sam da se on mentalno kažnjavao zbog rezultata, iako je pokušavao razvedriti atmosferu prisilnim referencama na britansku satiričnu komediju Ali G Indahouse*.

Iznenađujuće, bio sam smiren. Sjećam se da sam ušao u sobu i rekao svom timu da Topaloljev stil igre ne dozvoljava odbranu, pa je najgore što bi moglo da se desi to da udvostruči prednost, ali ne i da me potpuno zatvori tako da kasnije ne bih imao svojih prilika.

Topalov je bio igrač koji se odmah bacio u borbu, rijetko tražeći sigurne opcije ili remi. Njegov agresivni, borbeni stil pružao je pukotinu, priliku za protivnike. Moglo se kladiti na to da će napraviti grešku i prokockati spektakularnu poziciju.

Da skrenem misli s poraza, kada sam se vratio u svoju sobu, posvetio sam se gledanju epizoda Fawlty Towers i Yes Minister, i proveo noć nemirno se prevrtajući u krevetu.

Još nisam naučio lekciju.

U sledećoj partiji ponovo sam pomiješao redoslijed poteza i dospio u nešto slabiju poziciju bijelim figurama. Već je postajalo neugodno za moj tim. Na sreću, Topalov me nije kaznio za ovu grešku. Umjesto toga, nije mogao stvoriti kontra igru, pretjerao je i poklonio mi poen. Moram priznati da je to bilo potpuno nezasluženo, ali barem sam uspio stabilizovati situaciju. Uoči dana odmora, to je bilo veličanstveno. Nakon katastrofalnih otvaranja i brzog kretanja prema zaostatku od 2-0 na početku, uspio sam spasiti situaciju. Odjednom, bio sam ponovo u meču. Nielsen mi je kasnije rekao da su on i Rustam nakratko pomislili da nas možda 'hakuju', budući da je Topalov igrao u tačno one pozicije gdje smo bili slabi (iako smo nedavno pronašli nove ideje kako da to zaobiđemo prije meča). Na nekom nivou, pretpostavljam, takođe su pokušavali da kažu sebi da, ako vara, ionako bismo izgubili.

Kada sam se vratio u hotel, dočekalo me slavlje. Za mene je ovaj ishod zaista bio srećan udarac, jer kada dođeš do treće ili četvrte partije s jednim poenom zaostatka, postaneš svjestan da bi poraz mogao biti blizu. Međutim, činjenica da sam odmah uspio da uzvratim udarac značila je da smo praktično tek počeli meč od deset partija.

Za treću partiju, nismo željeli da se ponovo upuštamo u Grünfeldovu odbranu jer je to bila oštra varijanta, a stalno nam je u mislima bio Topaloljev legendarni računar i mogućnost da je otvorena za njegovu analizu. Umjesto toga, privukla nas je čvrstoća crnog u tzv. Elista završnici. Bio je to odličan način da izbjegnemo kompjuterski potpomognutu pripremu. Dame bi se brzo izmjenile, što bi nas natjeralo da se upustimo u duboko strateško nadigravanje. Očekivalo se da bih imao nešto slabiju poziciju, ali smo sve temeljno analizirali i bio sam siguran da mogu izvući partiju bez većih problema.

Kretali smo se ka brzom remiju, ali Topalov, koji je obećao da neće pričati sa mnom tokom čitavog meča, našao se u pomalo nezgodnoj situaciji. Ponavljao sam poteze, i nakon trećeg ponavljanja, vidio sam da je čekao da ja ponudim remi. Nisam to uradio.

Umjesto toga, nastavio sam da ponavljam poteze dok je Topalov postajao sve nervozniji. Na kraju, nije imao izbora nego da ustane sa stolice i ode po glavnog sudiju kako bi mogao prenijeti ponudu za remi. Međutim, dok su stigli do stola, ja sam već odigrao novi potez, pa je i Topalov morao da odgovori prije nego što je sudija mogao da posreduje. Potpisao sam zapisnik i predao ga Topalovu, a nijedan od nas dvojice nije pružio ruku drugome. Kada su ga kasnije pitali za to, Topalov je objasnio da je "zaboravio" da se rukuje sa mnom. S druge strane, nisam bio siguran da li treba da se rukujem s njim ili sa sudijom, pa nisam pružio ruku ni jednom ni drugom.

Zanimljivo je bilo što smo koristili Kramnikovu katalonsku varijantu, koju je on upotrebljavao protiv Topalova u svojoj pobjedi 2006. godine, u partijama 2 i 4, dok smo u partiji 3. odabrali Slovensku odbranu, koju je Kramnik koristio sa crnim figurama u tom meču. To nije prošlo nezapaženo. Kramnik nas je kontaktirao nakon partije. Sa svojim karakterističnim mrtvim humorom, rekao mi je: "Bilo mi je veoma zabavno gledati kako igraš kao ja; ali radiš to tako loše da sam pomislio da bih trebao pomoći," i ponudio se da bude daljinski član našeg tima.

Moje glavne varijante za igru crnim figurama su počele da zapadaju u nevolje nakon što se Kramnik pridružio našem timu, jer nam je pokazao tačno šta nije valjalo u svakoj varijanti. Iako sam imao četvoricu odličnih sekundanata i pristojan hardver, njegova analiza  otvaranja bila je izuzetna. Bio sam zadivljen kako je uspijevao da uoči najsitnije detalje koje smo mi jednostavno promašili. Njegovo razumijevanje završnice iz Eliste bilo je na potpuno drugačijem nivou od našeg. Morali smo da zakrpimo gomilu rupa, toliko da smo na kraju izgubili vjeru u tu varijantu. Sjećam se kako su Radek i Surya radili skoro 30 sati bez prestanka, pokušavajući da je spasu prije partije.

Dok se Kramnik bukvalno pridružio timu, zaronivši u analizu varijanti satima i provodeći noći bez sna, Kasparov je takođe doprinosio putem Skype poziva i bilješki. U stvari, kontaktirao me prije meča, nudeći pomoć. Zamolio sam Nielsena da sastavi niz pitanja za njega, a Kasparov nam je odgovorio sa idejama i varijantama, iako su neke bile blago zastarjele jer se povukao iz aktivnog igranja 2005. godine. Kako se kasnije ispostavilo, očekivao je moju podršku na predstojećim FIDE predsjedničkim izborima, i možda je taj gest bio djelimično iz interesa. Ipak, bilo je očigledno da smo imali izuzetnu prednost jer su dvojica najboljih igrača na svijetu, sa najdubljim analizama, radili na našoj strani.

Ali to nije bilo sve. U mjesecima prije meča, Carlsen je sparingovao sa mnom, kao što je to radio i prije mečeva u Meksiku i Bonu. Osjećao sam da mi je potrebno zagrijavanje, pa sam ga pozvao da dođe i odigramo trening partije u otvaranjima za koja sam se nadao da će biti korišćena u meču. To mi je pružilo i jakog sparing partnera i priliku da se bolje upoznam s materijalom. Prije Bona, zajedno smo igrali turnir u Bilbau, a on je došao kod mene u Madrid na tri dana, gdje smo proveli vrijeme sparingujući. Prije meča u Sofiji, posjetio me nakon Amber turnira, i trenirali smo nekoliko dana u martu, radeći na idejama u otvaranju i igrajući mnogo blic partija.

On je već tada bio igrač koji je mogao da se snađe u bilo kojoj poziciji. Pomogao mi je da se temeljno testiram. Na kraju njegove posjete, noć prije nego što je trebao da ode, iznenada je održao neuobičajen govor, zahvalivši mi se, izrazivši koliko je uživao u sesijama, i poželio mi sreću, prije nego što se vratio svom uobičajenom stilu rekavši: „Ili da preskočimo ovaj glupavi dio.“ Smijali smo se, a ja sam mu rekao da mi to ne smeta. Šalili smo se da, ako se kvalifikuje za sljedeće finale Svjetskog prvenstva protiv mene, i dalje treba da dođe i trenira me.

Iako smo imali inferiornu podršku mašina, ono što smo imali na svojoj strani bio je ‘ljudski klaster’ prepun znanja, koji se okupio da me pripremi i podrži moju igru. Konačan ishod meča možda ne bi bio isti bez te podrške.

U drugoj polovini meča, kada su boje bile zamijenjene, imao sam dvije partije zaredom bijelim figurama, što je privremeno odložilo dilemu o tome šta igrati crnim. Na kraju, nisam izvukao mnogo iz tih uzastopnih bijelih partija i bio sam 'gurnut u duboku vodu'. S crnim figurama smo ulazili u partije prilično obeshrabreni jer se činilo da nailazimo samo na probleme. Moj tim bi nekako pronašao veoma komplikovano rješenje za te probleme, ali i to bi se na kraju urušilo. Nije bilo zabavno kao u Bonu. Ovdje smo bili očajni. Prekrasna Elista sada je činila tim bolesnim. Bili smo opsjednuti odbranom loše pozicije, ali nakon što smo uložili toliko rada u tu varijantu, nismo mogli jednostavno da je odbacimo. Tako smo odlučili da odigramo još jednu partiju u toj varijanti.

Da je moj um bio iscrpljen, bilo je očigledno u osmoj partiji. Skoro sam uspio da se odbranim, ali sam propustio priliku za remi, napravio grešku i izgubio. To je ponašanje koje se manifestuje kada vam je um umoran – jednostavno počnete da se borite sa svojom maštom, a vaš mozak počinje da pravi čudne trikove. U mojoj glavi, Topalovljev kralj je prošao čitavom tablom s druge strane, a nakon toga nisam mogao da objasnim svojim sekundantima koji je bio moj tok misli u tom trenutku, jer je očigledno bio pogrešan. Bila je to udarac iznenada, jer sam izgubio prednost i meč je sada bio izjednačen na 4-4. Da sam preživio tu partiju, mogao sam da se povučem i pređem na drugu varijantu s dostojanstvom, ali prelazak na druge varijante zbog poraza je najmanje zadovoljavajući odgovor.

Vratio sam se u radnu sobu nakon osme partije, vidno uzrujan, a moji sekundanti su pokušavali da prikriju svoje patnje i odlučili su da ne pominju kako sam lako mogao izvući remi. Smatrali su da bi to samo dodatno pogoršalo situaciju za mene. Složili su se među sobom da je rizikovanje u teškim završnicama moralo dovesti do ovakvog ishoda na neki način.

Ubrzo sam se sjeo na kratki Skype poziv sa Kasparovim, a kako je razgovor odmicao, mogao sam primijetiti kako lica mojih članova tima postaju bleđa, a oči im se ispunjavaju užasom. Pokrivač koji je tim s velikim trudom pokušavao da baci preko mojih loših poteza brzo je skinut u minutama, dok je Kasparov objašnjavao u velikim detaljima kako sam lako mogao izvući remi. On je oduvijek bio takva brutalno iskrena osoba, pa sam trebao da to očekujem.

U ovakvim situacijama, suočavaš se s dihotomijom. S jedne strane, stvarno ne želiš da znaš šta si mogao bolje uraditi, ali s druge strane, želiš to da znaš kako bi prihvatio situaciju.

Proveo sam dan odmora u nekom neprijatnom raspoloženju.

Moja prednost je bila anulirana, a rezultati prije devete partije bio je izjednačen 4-4. Tim je podijelio rad, pri čemu je Surya bio zadužen isključivo za rad na Kramnikovim idejama u Grunfeldovoj odbrani, dok su se ostali trudili na Nimzo-Indijskoj za partiju bijelim figurama sledećeg dana. Radili smo na tome tokom našeg pripremnog kampa u Bad Sodenu, ali smo sada morali da to dovedemo do savršenstva. Iako je tim otkrio zanimljive ideje u Nimzo-Indijskoj, deveta partija ponovo je bila pomalo razočaravajuća. Trebalo je da stvorim Topalovu praktične probleme i dospio je u nevolje jer nije baš dobro osjećao poziciju. Bilo je to manevrisanje koje je trebalo da me dovede vrlo blizu pobjedi, ali način na koji bih došao do toga bio je komplikovan.

Slično, i on je bio vrlo blizu spasa, ali potpun spas nije bio moguć. Na trenutak smo oboje bili na ivici – ali na kraju sam se popustio i zapao u remi završnicu.

Za desetu partiju odlučili smo se vratiti na Grunfeldovu budući da je katalonska odbrana odradila svoj posao i nismo je mogli dalje usavršavati. Bilo je vrijeme za promjenu.

Prije partije, Rustam mi je prišao s jednim savetom: trebao bih da pustim stvari da teku, da se vratim svom originalnom stilu igre - brzom igranju i da ne razmišljam previše ili opsesivno tražim najbolji potez. Možda sam njegove riječi shvatio previše doslovno, jer sam završio igrajući pomalo neodgovorno. Ako je potez izgledao dobro, samo bih ga odigrao bez zadržavanja.

Iako sam nešto propustio, nije to bilo tako da se lako može uočiti s belim figurama, tako da me Topalov nije mogao iznenaditi. Zapravo, malo slabija pozicija odjednom je postala malo bolja, što sugeriše da je moje brzo igranje zapravo imalo uticaj na njegovu igru.

Remizirali smo desetu partiju, odložili naše trenutne probleme i odlučili eksperimentisati s Engleskom otvaranjem u jedanaestoj partiji. Iako su preostale još dvije partije, njihov značaj je bio toliko visok da nisam mogao preuzeti neopravdani rizik. Ako bih izgubio jednu partiju, bio bih van meča.

Za jedanaestu partiju ponovo smo promijenili otvaranje; ovog puta to je bilo Englesko otvaranje. Ono što se ovdje dešavalo je to da sam učio previše otvaranja previše brzo, pa nisam bio u mogućnosti cijeniti njihove suptilnosti. To je slično kao kada naučite jezik za pet dana. Od ravnoteže i izjednačene pozicije na tabli, došao sam u ozbiljne probleme i pojavila se opasnost od poraza. Srećom, to se nije desilo i čak sam uspio blago zaprijetiti Topalovu prije nego što smo se složili na remi.

Odmah se postavilo pitanje šta da radimo za dvanaestu partiju: ponoviti izbor otvaranja koja su nas mučila ili pokušati nešto novo? Tim se takođe morao psihički pripremiti za mogućnost da meč uđe u tie-break. Nismo željeli da se vraćamo na otvaranje iz desete partije (Grinfeldovu) jer nam je superkompjuter bio u mislima. Ranije, Topalov to nije očekivao, ali sada kada smo to otvaranje koristili jednom, bili smo sigurni da će ga analizirati i da će kompjuter možda pronaći varijantu koja je za njega dobra. Ako smo željeli ostaviti utisak, faktor iznenađenja morao je biti mnogo veći.

Moji sekundanti su čeznuli za pauzama od svog zatvorenog života u apartmanu na vrhu hotela Hilton, pa smo povremeno izlazili u šetnje po parku, koje su se takođe pretvarale u timske sastanke. Tako smo uradili i prije dvanaeste partije, gdje sam predložio da igram odbijeni Damin gambit. To je bilo solidno otvaranje, ali nisam bio upoznat s njim i moje iskustvo u njemu je bilo minimalno. Za tim, to je bilo suludo. Kao i u Bonnu, suzdržao sam se od opterećivanja njih odgovornošću da donesu odluku o izboru otvaranja. Budući da smo trebali uložiti koliko god malo vremena imali radeći na tome, odlučio sam da rizikujem i uvjerio ih da ćemo to otvaranje odigrati bez obzira na sve. Kramnik je radio s timom čitavu noć, a engleski prijatelj, Luke McShane, pronašao je resurs u toj varijanti rano ujutro. Tada je bio obećavajući juniorski igrač koji je s nama sarađivao tokom našeg kampa u Bad Soden prije meča. Tim je odlučio da je to dovoljno dobro da se odigra. U 9 ujutro, kada sam ušao u radnu sobu, rekli su mi da u 5 ujutro nisam imao otvaranje, ali sada imam, pa bih trebao samo sjesti, ne postavljati pitanja i slušati kratak pregled.

Moja priprema je dobro prošla, kao i moje otvaranje, a moja kontra igra bila je efikasna. U nekom trenutku došlo je do ponavljanja poteza, ali je on odbio da nastavi ponavljanje. Činilo mi se čudnim jer nisam mogao vidjeti kako bi mu odbijanje ponavljanja donijelo bilo kakvu prednost. Pokušao sam ne zapasti u fazu čekanja da on nešto uradi, pa sam počeo aktivno da igram u centru s napredovanjem mojih pješaka. To ga je isprovociralo. Bez ikakvog razloga koji sam mogao smisliti, napravio je dva čudna poteza. Ubrzo sam krenuo u pješački prodor. Znao sam da se, ako ne reaguje, neće dogoditi ništa značajno, ali ako uzme pješaka, mogao bih ga navesti da uzme još jednog. Da budem pošten prema njemu, ovo se oslanjalo na jednu grešku u procjeni. Na kraju je on igrao brzo, napravio grešku i otvorio put prema svom kralju umjesto toga.

To je ono što žestina borbe može uraditi vašem umu.

Topalovljeva velika greška, koju je kasnije priznao, bila je ta što je smatrao da sam bolji od njega u brzopoteznom šahu, pa je odlučio da su njegove najbolje šanse u tome da meč ne ode u dodatne partije. To je bila greška. Bez obzira na to kakve su ti šanse, nikada se ne bi trebao previše kockati. Postoji razlika između kockanja i pripreme za preuzimanje rizika. Ono što je Topalov uradio na tabli bila je impulsivna akcija, koja me uskoro dovela do dobijene pozicije kroz tri poteza. Kada sam se vratio u hotel, moj tim, koji je radio čitavu noć i bio premoren, posmatrao je kako igram dosadno otvaranje i blago su se opustili jer su sada mogli mirno zaspati s čistom savješću i snovima o mogućem remiju.

Rustam, međutim, nije mogao da sklopi oči i ušao je u radnu sobu s pospanim očima, samo da bi naišao na uzbuđenog Nielsena i vijest koju najmanje očekivao. Bio sam u dobijenoj poziciji. Kada sam i sam to shvatio, trudio sam se da ne skočim od radosti. Ustao sam iz stolice i otišao do sale za odmor igrača iza pozornice. Na ekranu ispred mene, vidio sam kako Topalov igra svoj potez, pa sam se vratio do table da provjerim potez, ponovo otišao iza bine, sipao čaj, dozvolio sebi osmjeh, a zatim se vratio do table i završio partiju, meč i osvojio titulu.

Indijski informativni kanali su već kontaktirali Suriju na njegov telefon zbog razvoja situacije, nesvjesni da je on spavao. Polako, svi članovi tima su se probudili uz vijesti i uslijedila su oduševljena slavlja.

Trud koji ulažeš u pobjedničku i partiju koju gubiš je, ustvari, potpuno isti. Ali kada pobijediš, osjećaš da se sav tvoj rad isplatio, a kada izgubiš, osjećaš kao da nije ni vrijedilo uložiti trud. Rezultati ovog meča za mene možda nisu bili tako uvjerljivi kao u Bonu, ali očekivalo se da će se moj protivnik pripremati na osnovu tog meča, proći kroz iznenađenja koja sam tada koristio i pažljivije predvidjeti moje poteze.

Ono što nam je najviše pomoglo bila je sposobnost i spremnost tima da bude fleksibilan. Odgovorili su na iznenadne događaje – od vulkanskog oblaka pepela i poremećaja putnih planova do glasina o ‘super’ oružju u rukama protivnika – s minimalnim naporom i maksimalnom praktičnošću. Nijedan od tih događaja nije nas ozbiljno pogodio i uspjeli smo pronaći dobar ritam, ravnotežu fatalizma i pozitivne energije, i jednostavno smo nastavili s onim što smo mogli kontrolisati. Morali smo nekoliko puta naglo mijenjati pravac tokom meča, ali to nije poremetilo tim.

Čak su bili spremni da istraže potpuno novi teren i sprovedu ga u djelo. Jedan od trikova koji mi uvijek pomaže tokom meča i sprečava me da previše razmišljam o situacijama ili ljudima je to što se potpuno posvetim svojoj dnevnoj rutini. Tako da, čak i ako protivnik pokušava da me mentalno poremeti, teško je probiti moj ritam i postići da se uznemirim. Fokusiranje na rutinu ne ostavlja umu puno vremena da brine. Jedino vrijeme koje sam stvarno imao za sebe na dan meča u Sofiji bilo je između 23 sata i ponoći, i pobrinuo sam se da to vrijeme provedem u društvu smušenog, nesretnog, ali dobronamjernog britanskog ‘ministra’ Jima Hackera iz serije "Yes Minister" umjesto da brinem o svom protivniku.

Takođe me je čekalo jedno malo otkriće.

Tokom meča primijetio sam visokog, sredovječnog muškarca s riđom kosom kako se mota oko našeg tima. Imao je sobu u istom krilu hotela kao i mi, ali nisam imao pojma ko je on. Povremeno bih ga vidio kako prolazi kroz naše sobe, gledajući iza zavjesa i polica s malom baterijskom lampom. Aruna je pokušao smiriti moje sumnje sklopivši objašnjenje da je on kulturni ataše našeg tima. Nije bila baš najuvjerljivija priča, ali nisam previše razmišljao o tome jer sam imao meč na koji sam se morao fokusirati. Bio je koristan dodatak timu jer je znao gdje su najbolji restorani brze hrane i picerije u blizini, a imao je i lokalnu vozačku dozvolu, što nam je dobro došlo kad smo trebali negdje da idemo. On nas je upoznao s BG Menu, lokalnom uslugom za naručivanje hrane (poput današnjeg Swiggyja ili Zomata), što nam je uštedjelo trud oko oblačenja, odlaska u restoran i čekanja na hranu.

Tek na kraju meča otkriveno mi je da je on bio angažovan kao tajni agent od strane Frederica kako bi osigurao da naše sobe budu slobodne od prislušnih uređaja i kamera, budući da je postojao veliki strah da bi naši protivnici mogli koristiti nečasne metode da nas nadmudre.

Na kraju sam se osjećao kao heroj naoružan pištoljem iz mog omiljenog filma o Terminatoru, izgovarajući s punim samopouzdanjem i odlučnošću: "Hasta la vista, baby." (na španskom: “Doviđenja, bebo”) Priča o ovom meču, s zamišljenim pirotehničkim efektima, je ona koju bih volio ispričati svojim unucima.

Takođe bi bila odlična za uzbudljiv roman koji bi svijetu pokazao da šahisti rade mnogo više od toga da nepomično sjede i gledaju figure kako se pomjeraju po tabli.

Preživio sam posljedice vulkanskog oblaka pepela, krenuo na 40-satno putovanje kroz Evropu, suočio se s prijetnjama superkompjutera, živio s tajnim agentom – i donio kući titulu svjetskog prvaka. Sada sam mislio da sam vidio sve.

Ili sam bar tako vjerovao.

56. nastavak

Veselin Topalov - Viswanathan Anand (0-1) 
12. partija, Svjetsko prvenstvo 2010, Sofija 

CRNI DOBIJA 

Ovo je bila partija u kojoj me obuzimala stalna misao da ništa ne ide po planu. U jedanaestoj partiji bio sam veoma blizu poraza, a baš u trenutku kada je napetost dostigla vrhunac, moj protivnik je iznenada popustio. To je bio trenutak kada je blokada konačno prekinuta, i osjetio sam kako se situacija napokon rješava. Emotivni preokreti tokom meča učinili su trenutak kada sam konačno vidio da vjetar okreće u moju korist veoma posebnim.

Otpornost je jedini odgovor na probleme. Kada se suočiš s teškim situacijama – a one ponekad dođu kao oluja – tvoj glavni fokus treba biti na prihvatanju da, iako stvari nisu onakve kakve bi želio da budu, to je ono s čime se moraš da nosiš. Tada to trebaš riješiti praktično. Takođe je važno zapamtiti da, bez obzira na to sa čim se suočavaš, moraš sebi dati određene šanse za uspjeh. Pogledaj duboko u sebe i pronađi resurse koji će te izvući iz situacije – ako se unaprijed uvjeriš da je sve izgubljeno, potkopavaš prednosti koje imaš na svojoj strani.

DVA GRADA, JEDNA DRŽAVA
BORBA PROTIV NAUČENE NEMOĆI

"Vrijeme tvog vladanja kao svjetskog prvaka je pri kraju," vrištalo je u mom umu. Kao zombi sam ušetao u radnu sobu. Moji sekundanti su podigli pogled s ekrana, blijedih lica, i svi smo čekali da neko prekrši tišinu. Moj mozak je manično prolazio kroz sva uvjeravanja koja sam dao sebi i svom timu prije dvije godine, nakon poraza od Topalova u prvoj partiji Svjetskog prvenstva u Sofiji. Pomislio sam: "Ne bi škodilo da to pokušam opet."

Pročistio sam grlo i čuo kako govorim da to nije najgora situacija i da imam mnogo prilika pred sobom. Ali ovaj put me izdao moj glas. Nisam vjerovao nijednoj riječi koju sam izgovorio, i znao sam da moj tim može pročitati razočaranje u mom tonu.

Gelfand, moj protivnik na Svjetskom prvenstvu u Moskvi 2012. godine, i dobar prijatelj, iznenada je oduzeo onaj topao, umirujući osjećaj smirenosti koji sam imao nakon šest uzastopnih remija, ostavivši me da pijem hladnu kašu osjećaja izgubljenosti i prognanosti.

Bila je to borba za očuvanje moje titule, ali za mene i Gelfanda, činilo se kao da nam zapravo nije smetalo da  dobro sparingujemo i zadržimo se na tome. Svakog dana, tokom šest remiziranih partija, činilo se da smo jednostavno bili sretni što sjedimo jedan naspram drugog, igramo naše pripreme, pokazujemo napredak u nekim područjima i vraćamo se na trening; skoro kao da je domaći zadatak jedini razlog zašto smo tu. Nijedan od nas nije vršio ozbiljan pritisak na drugog. Ali, ovaj poraz na kraju sedme partije izgledao je kao kršenje imaginarnog dogovora. To me uzrujalo.

Odjednom, suočio sam se s problemom: morao sam pobijediti u jednoj partiji. To nije bila nova dilema. Već neko vrijeme sam se borio da pronađem način da pobijedim. Nakon svoje pobjede na Svjetskom prvenstvu 2010. u Sofiji, završio sam na drugom mjestu u Bilbau i Nanjingu, dijelio drugo mjesto na London Chess Classicu, a sljedeće godine, u januaru 2011., dobio još jedno drugo mjesto na Wijk aan Zee. Da budem iskren, kao aktuelni svjetski prvak, nisam osvojio nijedan turnir u posljednje dvije godine. Bilo je neke utjehe u tome što moj rejting nije bio ozbiljno pogođen.

Uzeo sam pauzu od igranja turnira nakon što je moj sin, Akhil, rođen u aprilu 2011. Sjećam se da sam noć proveo s Arunom u bolnici prije nego što je Akhil rođen i znao sam da moj život nikada više neće biti isti. Uložio sam iskrene napore da pomognem oko bebe. Da budem iskren, moj posao se svodio na mijenjanje pelena i neizbježno pronalaženje da sam isprljan. Često sam ja bio taj koji je trebao promjenu nakon svega toga.

U julu, Carlsen me je pretekao kao svjetskog broja 1 i, negdje usred svega toga, iznenada sam udario u zid u svojoj igri. Loše sam završio na Bilbao Masters 2011, odigrao sam niz od devet remija na Taljevom memorijalu i imao katastrofalan nastup na London Chess Classicu iste godine. To su bila tri strašna rezultata u isto toliko mjeseci. Nakon prvog slučaja, rekao sam sebi da se takve stvari dešavaju i da se mogu ispraviti. Ali postojala je još jedna sitna stvar: nije mi bilo baš jasno šta trebam ispraviti. Osjećao sam se kao padobranac koji slobodno pada licem prema dolje, bez obećanja da će se padobran otvoriti da ga spasi od strašnog kraja.

Nisam imao puno vremena da se zadržavam na tome. Imao sam meč za svjetskog šampiona u maju 2012. godine, i bilo je neophodno da stavim svoje brige na stranu i branim svoju titulu. Ono što tada nisam očekivao bilo je to da ću se suočiti s kreativnom krizom. To će se s vremenom samo pogoršavati.

Nije bilo kao da je ova katastrofa iznenada udarila bez upozorenja. Svake druge godine sam igrao mečeve za Svjetsko prvenstvo. U tom trenutku, nisam želio dalje razmišljati o tome šta nije u redu s mojim postotkom pobjeda u drugim partijama tokom godine, pa bih odbacio tu misao i fokusirao se na trenutni meč. To je bila greška. Pripremio bih se za meč i pobijedio, ali bih se brzo našao ponovo na početku, jer je dobar rezultat prikrivao probleme u mojoj igri. Bilo je lako obmanuti se misleći da sam konačno pronašao svoju formu i da se sada mogu pripremiti za uspon.

Postojao je i unutrašnji otpor prema radu odmah posle meča za svjetskog šampiona, jer kontinuirana igra i napetost čine da se osjećaš umoran od rada, umoran od šaha.

Tokom čitave druge polovine 2011. godine, sve do mog meča protiv Gelfanda, pobijedio sam samo četiri klasične partije. Ponekad, strašna statistika se zadrži u tvojoj glavi kao stara pjesma. Moj tim je osjetio krizu u kojoj sam se nalazio kada sam počeo da gubim od Rustama u rapid partijama na treninzima, na tromjesečnom kampu koji smo počeli sredinom januara 2012. u Bad Sodenu. To se nikada prije nije dogodilo. Na Bundesligi u aprilu te godine, našao sam se u teškoj situaciji protiv Sergeja Tiviakova i izgubio od njega, prije nego što sam pobijedio njemačkog igrača Rainera Buhmanna. Iako su se povremene pobjede dešavale, bilo je očigledno da nešto nije u redu. Psihološki, pretvorio sam se u ježa. Bio sam u stanju strpljivo da sjedim i čekam da se ukaže prilika, jer ne-pobjeđivanje partija u meču nije problem sve dok ih ne izgubiš. Ali jednostavno nisam mogao donijeti ništa novo ili kreativno na tablu.

Meč protiv Gelfanda u Moskvi u maju 2012. godine iznenada je razotkrio svijetu sve što je mučilo moju igru. Kada se sada osvrnem na to, čini mi se da sam prestao rasti kao šahista. Nova generacija igrača dolazila je sa mnogo novih ideja, dok sam ja polako reagovao. To je bio razlog zašto nisam mogao izvršiti dovoljan pritisak na svoje protivnike. Kao protivnik, Gelfand mi je bio poznat. Godinu dana stariji od mene, njegov pristup šahu bio je sličan mom. U klasičnom formatu, Gelfand me nije pobijedio još od 1993. godine, a naši rejtingi su se od tada razdvojili. Trebalo bi da bude olakšanje – ali, kako se ispostavilo, nije bilo.

Tim je bio zajedno već neko vrijeme. Ovo je bio naš treći meč za titulu svjetskog prvaka u pet godina, a mjeseci provedenih zajedno zatvoreni su nas pretvorili u iscrpljenu, bezdušnu jedinicu. Za razliku od Bona 2008. godine, kada je naš rad bio svjež i prepun noviteta, ovaj meč djelovao je kao obaveza, teret koji smo željeli da skinemo sa svojih leđa. Rad je i dalje bio čvrst i dorađen, ali nedostajala je iskrica.

Samo smo željeli da završimo meč, oslobodimo se našeg okovanog suživota i vrištimo u jastuke. Nakon svega, bili smo petorica momaka daleko od naših porodica, supruga i djece, grickajući brzu hranu i bezbroj puta se vraćajući po kafu tokom proteklih pet godina. U Moskvi smo također radili non-stop i probudili se iz našeg zatvorenog postojanja jednog dana kada smo naišli na sliku prelijepo osvjetljenog Kremlja i Crkve svetog Vasilija koju je Eric, koji je putovao s nama, postavio na svom blogu. Odskočili smo zavjese i shvatili da je to pogled iz naše sobe.

Prije meča, uspostavili smo umjereno zdraviju rutinu, smanjili unos kafe i odvojili vrijeme za vježbanje. Surya je korisno smestio veliki švajcarsku loptu za vježbanje u salu za trening. Pravili smo pauzu između sesija, radili trbušnjake i sklekove, a ja sam uspio da ublažim bol u donjem delu leđa. U svojoj entuzijazmu da pravim društvo Akhilu na igralištu, pokušao sam da se balansiram na biciklu predviđenom za djecu mlađu od tri godine, pao sam i prilično se povrijedio.

Na dan 9. maja, uoči meča, doživjeli smo malo uzbuđenja kada su nas iznenada napali naoružani radnici obezbjeđenja. Očigledno smo ostavili otvoren prozor koji je gledao na Kremlj, gdje je ruski predsjednik Vladimir Putin održavao govor povodom godišnjice sovjetske pobjede nad Nemačkom iz Drugog svjetskog rata, a policijska čamac koji je patrolirao uz rijeku Moskvu primjetio je to i upozorio čuvare na terenu. U svakom slučaju, na kraju sedme partije, bilo je jasno da Gelfand nije bio uzrujan niti impresioniran mojim otvaranjem.

Nisam uspio osmisliti nijednu strategiju da ga uzrujam. Naš tromjesečni trening kamp se vrtio oko izgradnje mog repertoara crnim figurama. Ideja je bila da ne izgubim crnim figurama i da zabilježim sve pobjede koje dobijemo sa bijelim figurama. To je bilo simptomatično za pasivnost s kojom sam gledao na ovaj meč. Htio sam pobijediti jer sam se plašio da izgubim.

Poraz u 7.partiji me ozbiljno povrijedio. Te noći, počeo sam govoriti o sebi u prošlom vremenu Aruni, gotovo kao pustinjak koji je nekada igrao šah u drugom životu. To je bio jedan od mojih najtamnijih trenutaka. Moj tim je odustao od pokušaja da me oraspoloži prilično brzo nakon tog poraza. Znali su da to nikad ne djeluje. Umjesto toga, obećali su da će imati ideje sa bijelim figurama za mene prije doručka sljedećeg jutra. Nemirno sam se prevrtao u krevetu i u 9:30 ujutro na dan 8. partije, ušao sam u prostoriju za trening, gdje me dočekalo puno očiju koje nisu spavale cijelu noć. Osjećao sam se i inspirisanim i krivim. Morao sam se iskupiti. Dugovao sam to svom timu. Nisam znao koliko dugo mogu održavati intenzitet ovog osjećaja, pa je proboj morao doći ubrzo.

Otišao sam u salu za igru s namjerom da se borim. Iako Gelfand nije odstupio od svojih glavnih sistema, odlučio se za drugačiju varijantu i, prilično brzo, morao sam se udaljiti od bilo kakvog posla koji smo obavili tokom priprema. Igrao sam neobičnu varijantu, koja je dovela do novog izazova, i odmah je Gelfand bio primoran da razmišlja sam. Igra je sada dobijala zanimljiv preokret i to je bila dobra vijest za mene. Poticalo je moju želju da kreiram pozicije po svom ukusu. Neprimjetne teškoće počele su se pojavljivati za Gelfanda.

Otišao sam u salu za igru s namjerom da se borim. Iako Gelfand nije odstupio od svojih glavnih sistema, odlučio se za drugačiju varijantu i, prilično brzo, morao sam se udaljiti od bilo kakvog posla koji smo obavili tokom priprema. Igrao sam neobičnu varijantu, koja je dovela do novog izazova, i odmah je Gelfand bio primoran da razmišlja sam. Igra je sada dobijala zanimljiv preokret i to je bila dobra vijest za mene. Poticalo je moju želju da kreiram pozicije po svom ukusu. Neprimjetne teškoće počele su se pojavljivati kod Gelfanda.

Imao sam malo više prostora, a moj kralj je bio dobro smješten, i planirao sam napredovanje na kraljevom krilu. 'Medvjeđa jama' u kojoj se moj protivnik našao nije bila totalno iznenađenje. To je bio primjer tipičnog pristupa ka frustrirajućim scenarijima. Kada se suočite s manjim problemom kada se ne očekuje, pokušavate ga izbjeći, ali to samo pogoršava situaciju. Odlučio je izračunati dugu varijantu. Ako bi uspjela, sigurno bi riješila mnoge njegove brige.

U suštini, promijenio je strategiju. Govoreći sebi da će se kladiti na to da će duga varijanta biti u njegovu korist, propustio je jedan mali, ali osnovni potez. Postojala su dva poteza damom koja sam mogao izvesti na kraju ove kombinacije. Zanimljivo je da je onaj koji sam propustio, Qf6, na kraju bio onaj potez koji je Gelfand odigrao. To me odvelo na razmišljanje. Primijetio sam Qf4, ali se pojavila ideja da bi mogao pobjeći sa Qg1. Njegova pozicija nije bila jasna, a nešto se vrtjelo u mojoj glavi. U početku sam pomislio da ću morati odložiti Qg1, a onda mi je, gotovo u tren oka, sinulo da bi Qf2 umjesto Qf4 potpuno uhvatilo njegovu kraljicu, ostavljajući ga bez izlaznog polja. Osjetio sam kako mi srce jako kuca, a um je vikao: "Oh moj Bože! Pobjediću u ovoj partiji!" Obuzet euforijom, zadržao sam spoljašnji  mir. "Još samo nekoliko minuta... Nemoj pokvariti ovo... Zapamti bilješke... Kada pobjeđuješ, idi po čaj," ponavljao sam sebi u krug. Sada se Gelfand suočio sa krajem koji ga je čekao. Ponovo sam pregledao varijante, provjeravajući, ponovo provjeravajući i opet provjeravajući. Tada sam odigrao Qf2, ustao na noge i napustio tablu. Gelfand je sjedio tamo, razmišljajući, što se činilo kao vječnost. Ubrzo je predao nakon što sam se vratio za tablu.

Odjednom, našao sam se tačno gdje sam bio nakon druge partije protiv Topalova u Sofiji. Pritisak koji mi je stegnuo grudi bio je otklonjen neposredno prije dana odmora. Mogao sam primijetiti da se Gelfand grize zbog propuštene velike prilike. To je bila upravo ona prilika koju sam ja tražio. Takođe je značilo da bismo obojica mogli malo izmijeniti naše otvaranje i vratiti se na način igre koji nas nije prisiljavao u defanzivu.

Kao tim, složili smo se da smo bili lišeni inspiracije i da se naša priprema za meč dosad jako loše odrazila. Kada smo naišli na Rossolimovu varijantu Sicilijanske odbrane kao iznenađenje koje bismo mogli izvesti protiv Gelfanda u devetoj partiji crnim figurama, Rustam je predložio, budući da niko u timu nije bio ekspert za ovu varijantu, da potražimo pomoć od Adamsa. Oni su već ranije sarađivali, a Adams je bio više nego voljan da se uključi.

Meč je sada počeo da oživljava. Gelfandova priprema bila je robusna i duboka, i gotovo smo poželjeli da smo igrali meč s ovim pristupom od samog početka. Nakon tri nova remija, brzo smo došli do razigravanja u četiri rapid partije.

Svaki igrač ima pravo na posjete svom timu tokom pauza u rapid partijama, i odlučio sam da se sa mnom zadrže Nielsen i Rustam s njihovim laptopima u ‘backstageu’. Surya mi je pokazao lijepu varijantu - gdje kralj šeta 'na otvorenom' - i bio sam očaran time. Zamolio sam svoj tim da ne rade previše na tome, vjerujući da mogu to odigrati sam. To je korisno razmišljanje i takođe znak duha podržati sebe i igrati šah onako kako želite, bez da imate sve unaprijed pripremljeno do najsitnijih detalja. Šahista je više od profesora koji iznosi predavanje iz svojih pripremljenih bilješki. Moj pozitivni rezultat u rapid partijama davao je timu nadu, ali jednostavno nismo mogli izbrisati mučnu pomisao da bih mogao uskoro postati "bivši svjetski prvak".

Ipak, to nije bilo ona duboko beznađe s kojim sam se borio nakon sedme partije. Teška prva partija u rapidu, gdje sam u jednom trenutku bio blizu pobjede, ali sam izgubio fokus zbog potrerbe preciznog računanja i na kraju završio remijem, ponovo je bio znak koji nisam volio da vidim. To je bio dokaz da ne igram dobro. U drugoj partiji sam iskoristio Surjinu ideju, a Gelfand je pokušao da pruži otpor. Igra je oscilirala, i imao sam osjećaj da mi prednost izmiče, ali nisam mogao potpuno shvatiti šta trebam da uradim. Umjesto da pokušam izvući remi, odlučio sam ga staviti pod pritisak i da igra na njegovo slabije vrijeme.

Ovo je izazvalo kritiku Kasparova, koji je primijetio da bi u njegovo vrijeme remizirao tu partiju. Ponudio je pomoć Gelfandu za meč, ali je on odbio. Bilo je jasno da je Kasparov dostupan svakome ko igra protiv mene, s obzirom na to da su naši odnosi bili napeti jer nisam javno podržao njegovu kandidaturu za FIDE. Moram priznati da su njegovi komentari protiv mene u to vrijeme bili prilično žestoki, ali nisu bili potpuno neopravdani. Slažem se s mnogim njegovim mišljenjima, koja su bila valjana, iako to nisam mogao reći javno. Međutim, ova specifična kritika o tie-breaku bila je, po mom mišljenju, apsurdna. Smatram da treba iskoristiti prilike u meču i, ako je protivnik pod pritiskom vremena, treba to iskoristiti u svoju korist. Suštinski, radite ono što morate. Iskreno, ne sumnjam da bi i mlađa generacija to radila bez oklijevanja. Ne bi ni palo na pamet Hikaru Nakamuri ili Carlsenu, na primjer, da mi ponude remi jednostavno zato što smo došli do pozicije koja bi mogla izgledati kao očigledan remi. U ovom slučaju, ustrajao sam, a Gelfand je napravio grešku i ušao u izgubljenu topovsku završnicu.

U trećoj partiji, stvorio sam dobru poziciju, prokockao je i upao u izgubljenu. Bila je to jedna od onih napetih partija gdje imate osjećaj da bi vam kapilari mogli pući – pokušao sam stvoriti kontraigru i izvukao se iz problema, samo da bih ponovo upao u njih. Jednostavno nisam mogao da se nosim s pritiskom. Gelfand je takođe želio da pobjedi ovu partiju po svaku cijenu. Na kraju smo došli do pozicije u kojoj sam mogao odigrati prilično jednostavan remi, ali sam umjesto toga našao složeniji način, i shvatio sam da sam pogriješio u proračunu i sada sam u izgubljenoj poziciji. Prikrio sam svoj potpuno zbunjen izraz lica, a činilo se da je Gelfand takođe to previdio. Imao je utisak da ide prema remiju i tražio je načine da ga izbjegne. Jasno je bilo da smo obojica halucinirali i imali pogrešnu poziciju u mislima. Na kraju je ispalo da je to bio lak remi za mene. Remi koji je mogao lako biti pobjeda za njega da je pomjerio svog kralja naprijed.

Četvrta partija bila je traumatična.

Opet sam napravio grešku igrajući na remi. Pasivna igra dovela me u probleme, iz koje sam se nekako izvukao, a zatim nadigrao Gelfanda i došao u remi poziciju, gdje sam mogao samo ponavljati poteze. Ubrzo je shvatio da je to gubljenje vremena i čestitao mi na zadržavanju titule. Dobio sam taj meč jer sam pobijedio. Nisam uradio ništa da zaslužim pobjedu, a očigledno ni on nije uradio dovoljno da ne izgubi.

Naporni mjeseci su se priveli kraju. Bio sam preplavljen čestitkama, a otišli smo na našu uobičajenu večeru proslave u indijski restoran. Moj tim je dao sve od sebe, iako su bili fizički, mentalno i kreativno iscrpljeni.

Predsjednik Putin je pozvao Gelfanda i mene u svoju zvaničnu rezidenciju jutro nakon meča. Zajedno smo se vozili, i bio sam iznenađen Gelfandovom razoružavajućom srdačnošću. Uvijek smo bili bliski prijatelji, ali obično, nakon meča s tako visokim ulozima, još uvijek ostane neka napetost. Pitao sam se bih li ja bio jednako opušten i srdačan da sam bio na njegovom mjestu, i shvatio sam da bih možda imao poteškoća. Gelfandov stav ostaje dokaz njegove potpune džentlmenske prirode i izuzetnog ambasadora ove igre.

Tokom našeg susreta, kad je Putin saznao da sam svoje prve lekcije iz šaha dobio u Taljevom šahovskom klubu u Madrasu, nasmijao se: "Ah, dakle, ti si problem koji smo sami sebi prouzrokovali!" rekao je.

Ponovo sam bio svjetski prvak, ali više nisam mogao pobjeći od očiglednog pogoršanja svoje igre. Sada je bilo jasnije nego ikad da je problem postao još gori. Nije da sam bio otporan prema Gelfandu; jednostavno sam se držao dovoljno dugo da preživim meč. Gelfand takođe nije bio u vrhunskoj formi otkako se kvalifikovao da igra protiv mene. Imao je brilijantnu godinu nakon meča, tako da je očigledno da je vrijeme bilo nesretno.

Moj povratak se ispostavio uspješnim protiv Gelfanda jer su naši stilovi bili slični i mogao sam se nositi s njegovom igrom. Kada je problem pod kontrolom i kako ga rješavate, imate iluziju da ste jaki. Bilo je tačno da sam se iskupio u meču, ali zvona upozorenja su zvonila glasno i dugo.

Uzeo sam nekoliko mjeseci odmora, nadajući se da ću se vratiti na turnir u junu 2012. U posljednjem trenutku, događaj je otkazan. To mi nije išlo na ruku jer sam sada morao čekati do oktobra za turnir u Bilbau, pokušavajući da izvučem malo motivacije koja mi je preostala. Završio sam katastrofalno na petom mjestu od šest igrača na turniru u Bilbau, i na petom mjestu među devet igrača na London Chess Classic turniru, oba turnira koja je osvojio Carlsen. Ponovo sam se našao u mračnom prostoru. Osjećao sam se kao fosil na kratko izvađen iz katrana – kako bih osvojio titulu svjetskog prvaka.

Morao sam čekati do februara 2013. da saznam ko će biti moj izazivač u sljedećem meču za svjetskog prvaka. Lijepa stvar u vezi s tim mečom je da nisam morao kvalifikovati da bih igrao. Da sam morao, sigurno ne bih uspio. U to vrijeme, bilo bi pravedno reći da bih imao problema sa gotovo svima s kojima bih se suočio - Kramnikom, Carlsenom ili Aronianom. Prošao sam bez većih problema protiv Gelfanda, koji se sam kvalifikovao kao izazivač u meču 2012. prilično kasno, i pošto je bio stariji od mene, nije mogao raditi sve stvari koje bi mi mogle zadati glavobolju. Njegov staromodni stil bio je protiv mog staromodnog stila. Čak i ako nisam radio nešto novo ili kreativno, još uvijek sam mogao igrati protiv takvog igrača, i obrnuto. Znao sam da bi me neko mlađi u potpunosti uznemirio. Da li bih mogao preživjeti tada?

Ne znam. Na kraju, bila je to tijesna trka između Kramnika i Carlsena, a ovaj drugi je pobijedio. Ali čak je i Kramnik, igrač bliži mojoj generaciji, kojem je takođe prolazilo vrijeme, igrao tako kreativno i lijepo da bi bio veliki favorit da je igrao protiv mene te godine.

Ono što sam prolazio bila je u suštini naučena bespomoćnost. To je pasivna rutinska situacija u kojoj se nalazimo, tako da čak i kada se pojavi prilika koja bi mogla promijeniti nepovoljnu situaciju, jednostavno je ne možemo iskoristiti jer nam nedostaje motivacija i vjerovanje u sebe.

Američki psiholog Martin Seligman i njegovi saradnici proveli su istraživanje o klasičnom uslovljavanju, ili procesu kroz koji životinja ili ljudsko biće povezuje jednu stvar s drugom. Kao dio eksperimenta, Seligman bi zvonio i zatim davao psu blagi elektrošok. Nakon nekoliko puta, pas je počeo reagovati na šok čak i pre nego što bi bio primenjen: Čim bi čuo zvono, reagovao bi kao da je već bio šokiran.

Međutim, tada se dogodilo nešto neočekivano.

Seligman je stavio psa u veliku kavez koji je bio podijeljen na pola niskim zidom. Pod na jednoj strani zida bio je elektrifikovan, dok na drugoj nije. Pas je mogao da vidi preko zida i da preskoči ako je bilo potrebno. Kada je Seligman stavio psa na elektrificiranu stranu i primjenio blagi šok, očekivao je da će pas skočiti na sigurniju stranu. Umjesto toga, pas je ležao upravo tamo. Kao da je naučio iz prvog dela eksperimenta da ne može ništa učiniti kako bi izbegao šokove, pa je odustao u drugom dijelu eksperimenta.

Psiholozi su takođe utvrdili da psi koji su prethodno bili šokirani nisu pokušavali da pobjegnu od šokova u sledećem eksperimentu. Seligman je njihovo stanje opisao kao "naučenu bespomoćnost", ili stanje u kojem ne pokušavate da izađete iz negativne situacije jer vas je prošlost naučila da ste bespomoći i da ne možete pronaći izlaz.

Nakon toga, Seligman je pokušao drugi dio svog eksperimenta na psima koji nisu prethodno bili izloženi dijelu eksperimenta sa klasičnim uslovljavanjem. Ovi psi su brzo preskočili zid da bi izbjegli šokove. To je Seligmanu reklo da su psi koji su ležali i ponašali se bespomoćno zapravo naučili tu bespomoćnost iz prvog dijela njegovog eksperimenta.

U šahu, kriza samopouzdanja hrani se ciklusom sumnjivih i loših rezultata, sve dok na tabli više ne vjerujete u sebe, počnete da se kolebate oko svega, prestanete da preuzimate rizike i donosite odluke koje nisu racionalne.

60. nastavak

U vrijeme kada sam igrao protiv Carlsena na Svjetskom prvenstvu 2013. godine, bio sam blizu te situacije. Bio sam prilično siguran da mogu remizirati partiju protiv bilo koga, ali jednostavno nisam imao povjerenja u svoju sposobnost da pobijedim protivnika. Bojao sam se da ću nešto previdjeti ili da će oni nekako proći sa svojim potezima, a da ja neću moći da odgovorim. Taj osjećaj naučene bespomoćnosti možete možda osjetiti kada se suočavate s nekim protiv koga ste izgubili 10 ili 12 puta. To sam prvenstveno doživio s dvojicom igrača - Aronianom i Nakamurom, a i Carlsenom do određenog stepena. U nekom trenutku, moji rezultati protiv tih igrača postali su apsurdni, a nada da ih dostignem činila se zauvijek izgubljenom. Ne možete odmah pretvoriti minus osam ili minus šest u 50 posto. Ali tada sam mislio da trebam izbrisati sve sa stola i pretvarati se da se ništa nije dogodilo. "Pa, zamišljam da igram protiv njega prvi put sutra", govorio bih sebi. Na tehničkom nivou, nisam mogao uraditi isto jer sam morao uzeti u obzir sve što je funkcionisalo u prošlim partijama i sve što nije. Protiv Nakamure, na primjer, kad god sam pokušao nešto spontano za stolom, moralo je biti nešto u čemu sam zaista dobar, ili sam to obično radio loše. U neku ruku, čak su i potezi koje sam smišljao spontano trebali neku vrstu prethodne pripreme.

Neki stepen vizualizacije na emocionalnom nivou može smanjiti taj osjećaj beznađa. Na primjer, u teškim vremenima, neki ljudi vole da se fokusiraju na životne događaje ili situacije koje su prijatne. Mislе o pobjedi, penjanju na postolje, zamišljaju sebe s medaljom oko vrata ili kako drže trofej, i to ih čini sretnijima.

Metoda koju ja često preferiram je zamišljanje svega što bi moglo poći loše za mene. Razmišljam o greškama koje bih mogao napraviti i pokušavam zamisliti kako će izgledati ako izgubim meč. Primijetio sam da me smiruje kada zamislim da se mogu baviti aktivnostima osim šaha - da se zatrpam knjigama, da posmatram zvjezdano nebo kroz moćne teleskope koji se povezuju na iTelescope.net, nudeći astro-snimanje i pristup teleskopima širom sjeverne i južne hemisfere - i život će se nastaviti. Ova vrsta vizualizacije, koja gleda na širu sliku, uvijek mi je pomagala da se nosim sa svojim strahovima i nadama. U neku ruku, pokušavam da smanjim važnost scenarija kako bih izbjegao stres zbog mogućeg nepovoljnog ishoda za mene. Možda sam na početku svoje karijere smatrao korisnijim da razmišljam o pobjedi jer to nisam bio navikao, dok je kasnije, kada sam imao titule i mogućnost da ih izgubim, situacija bila drugačija.

Drugi aspekt je trening ili tehnička vizualizacija. Sjedajući za tablu sa svojim trenerom, vizualizujem i razmišljam o različitim situacijama u igri, postavljajući sebi pitanja da li mogu spasiti određenu poziciju ili pobijediti neku drugu. Tada napravim nekoliko poteza na tabli samo da vidim kako se snalazim ili malo sparingujem sa svojim trenerom. Ako mi kaže: „Znaš, ova tri poteza koja si napravio su bila strašne greške“, šok me probudi. Odjednom, moje razmišljanje postaje fokusiranije, a adrenalin se izlučuj. To se pokazuje kao prilično korisna tehnika za ponovno sticanje energije.

Smatram da je tehnička vizualizacija važnija od emocionalne vizualizacije. Tokom treninga, zamišljaj da sjediš za tablom i igraš partiju, govoreći sebi da nećeš imati nikakvu pomoć kada budeš zaista na terenu i da ćeš takođe morati da se nosiš sa svojim nervima. Pokušaj simuliranja atmosfere (iako se to rijetko može potpuno postići) može ponekad otkriti detalje koje si ranije potpuno propustio, a koje možeš zatim primijeniti u svom studijskom materijalu i praksi. Kada konačno to uspiješ, dobijaš osjećaj da si postao jači igrač.

U to vrijeme, moj tim je takođe počeo da se raspada. Rustam je želio da ode jer je osjećao da mu mečevi previše oduzimaju od života; Nielsen mi je pisao govoreći da mu je Carlsen dao ponudu i da želi da promijeni tim. Dogovorili smo se da neće raditi na meču u Chennaiju protiv mene. I Rustam i Nielsen su bili uz mene kroz moje najveće pobjede, dijelili smo udobnost, bliskost i razumijevanje koje su bile i posebno i rijetko, te sam osjetio blagu tjeskobu zbog uspješnog tima koji se sada raspada. Možda je to bila dobra stvar. Svi smo trebali ponovo otkriti strast, a čak i da nisu otišli, morao bih napraviti nekoliko promjena kako bih doveo nove članove i pustio stare. Bio sam srećan što se to desilo prirodno.

U januaru 2013, dugo prije meča kandidata, sjeo sam i pokušao da vratim samopouzdanje. Morao sam se osloboditi inertnosti koja me držala da sjedim i čekam da se nešto pojavi samo od sebe. Otputovao sam u Wijk aan Zee spreman za borbu i proveo više vremena za šahovskom tablom. Ponovo sam pobijedio u četiri partije - protiv Caruane, Aroniana (jedna od najboljih partija mog života), Loeka van Welyja i Erwina l’Ami-ja, prije nego što je moja partija u posljednjem kolu, protiv Wanga Haoa, postala ogromno razočarenje. U toj posljednjoj partiji, mislio sam da imam lak remi i prerano sam se opustio. To je bila skupa greška jer je još uvijek bilo života u poziciji, a gubitak interesa u tom trenutku nikada ne može dovesti do dobrog ishoda. Pretpostavio sam da je partija gotova i da je remi na pomolu. Nakon tri slaba  poteza, odjednom sam se našao u problemima.

Poraz u posljednjoj partiji prekinuo je moje psihološko ozdravljenje. Da nisam izgubio tu partiju, napustio bih turnir u veličanstvenom raspoloženju, osjećajući se dobro za šahovskom tablom. Ne znam da li bi išta bilo drugačije nakon toga, ali barem bih otišao s pozitivnim osjećajem, što bi mi pomoglo na duže staze. To se nije desilo.

(Nastaviće se)

Prenesen nastavak 60