Vladimir Nabokov: Lužinova odbrana

 

Iz ove zanimljive knjige prenosim samo dio, od Lužinovog upoznavanja sa šahom pa nadalje (iako ne sve). Čitava knjiga ima 256 strana, a prevod počinjem od 45. strane.

************

...........

"Pa, hajde da igramo neku igru," reče njegova tetka žurno i uhvati ga za vrat od pozadi. "Kako imaš tanak vrat, možeš ga obuhvatiti jednom rukom..."
"Znaš li kako se igra šah?" upita Lužin lukavo, oslobodivši glavu i trljajući obraz o divnu svjetloplavu svilu njenog rukava.
"Igrajmo radije Čovječe, ne ljuti se," reče ona odsutno. Negdje su se vrata zalupila. Ona se trže i okrenu
lice prema buci, osluškujući. "Ne, hoću da igram šah," reče Lužin. "To je komplikovano, dragi, ne možeš to naučiti za tren." Otišao je do stola i našao kutiju koja je stajala iza fotografije na stolu.
Njegova tetka ustade da uzme pepeljaru, zamišljeno pjevušeći.
"Evo," reče Lužin i stavi kutiju na niski, umjetnički ukrašen turski stočić.
"Treba ti i tabla," reče ona. "A znaš, bilo bi bolje da te učim dame, to je jednostavnije." "Ne, hoću šah," reče Lužin i razmota platnenu tablu.
"Prvo da postavimo figure ispravno," poče njegova tetka sa uzdahom.
"Bijele ovdje, crne tamo. Kralj i kraljica jedno pored drugog. Ovo su oficiri. Ovo su konji. A ovo su, u svakom uglu, topovi. Sada..." Iznenada se ukoči, držeći figuru u vazduhu i gledajući ka vratima. "Čekaj,"
reče uznemireno. "Mislim da sam ostavila maramicu u trpezariji. Odmah se vraćam." Otvorila je vrata, ali se odmah vratila. "Neka, nema veze," reče i ponovo sede. "Ne, nemoj ih postavljati bez mene, pogrešno ćeš to uraditi. Ovo se zove pješak. Sada gledaj kako se svi kreću. Konj galopira, naravno."

Lužin je sjedio na tepihu s ramenom naslonjenim na njeno koljeno i posmatrao njenu ruku sa tankom platinastom narukvicom kako podiže figure i postavlja ih. "Kraljica je najpokretnija," reče on zadovoljno i pomjeri malo figuru prstom, jer nije stajala sasvim u centru polja. "A ovako jedna figura jede drugu," reče njegova tetka. "Kao da je izbacuje i zauzima njeno mjesto. Pješaci to rade ukoso. Kada možeš uzeti kralja, ali on može da se pomakne, to se zove šah; a kad nema gdje da ide, to je mat. Dakle, tvoj cilj je da uzmeš mog kralja, a ja moram da uzmem tvog. Vidiš koliko dugo sve to traje da se objasni. Možda možemo igrati neki drugi put, a?"
"Ne, igrajmo sada, molim te, hajde da igramo," reče Lužin, i prebacujući se u klečeći položaj na tepihu, dohvati niski stočić.
Ali u tom trenutku ona naglo ustade sa svog mesta tako da je suknjom okrznula tablu i oborila nekoliko figura. Na vratima je stajao njegov otac. "Idi u svoju sobu," reče on, kratko pogledavši sina. Lužin, koji je prvi put u životu bio izbačen iz sobe, ostade na koljenima iz čistog zaprepašćenja. "Jesi li čuo?" reče njegov otac. Lužin pocrveni i poče da traži pale figure po tepihu. "Požuri," reče njegov otac glasom grmljavine kakav nikada ranije nije koristio. Njegova tetka žurno poče da stavlja figure bilo kako u kutiju. Njene ruke su drhtale. Jedan pješak jednostavno nije htio da uđe. "Evo, uzmi to," reče ona.
On je polako smotao platnenu tablu, a lice mu je bilo obuzeto dubokim osjećanjem povređenosti, uzeo je kutiju. Nije mogao da zatvori vrata iza sebe jer su mu ruke bile pune. Njegov otac je napravio brz korak i zalupio vrata tako snažno da je Lužin ispustio tablu koja se odmah razmotala; morao je da spusti kutiju i
ponovo je zamota.
Lužin je s gađenjem pomislio da su svi danas poludjeli i otišao u svoju sobu. Tamo je odmah postavio figure kao što mu je tetka pokazala i dugo ih posmatrao, pokušavajući da shvati nešto; nakon čega ih je vrlo uredno spakovao u kutiju. Od tog dana šahovska garniture  je ostala kod njega i prošlo je dugo vremena prije nego što je njegov otac primjetio njeno odsustvo. Otada je u njegovoj sobi stajala fascinantna i misteriozna igračka, čiju upotrebu još nije naučio.
Nekih nedjelju dana kasnije, između prvog i trećeg časa se stvorila praznina: nastavnik geografije je bio prehlađen. Kada je prošlo pet minuta nakon zvona i niko još nije ušao, usledio je takav predosjećaj sreće kod đaka da se činilo da im srce neće izdržati ukoliko se ipak ne otvore staklena vrata i nastavnik geografije, kao što mu je običaj, uleti skoro trčeći u učionicu. Samo je Lužin bio ravnodušan. Sagnut nisko nad svojim stolom, oštrio je olovku, pokušavajući da vrh bude oštar kao igla. Uzbuđeni žamor je rastao oko njega. Činilo se da je njihova sreća neizbježna. Ponekad su se, međutim, događala nepodnošljiva razočaranja: umjesto bolesnog nastavnika, u učionicu bi tiho ušao mali nastavnik matematike sa predatorskim osmjehom na licu, i, zatvorivši vrata bez zvuka, počeo bi da bira komade krede sa police ispod table. Ali prošlo je punih deset minuta i niko se nije pojavio. Žamor je postajao sve glasniji. Od viška sreće neko je tresnuo poklopcem stola. Tada se odnekud stvorio razredni starješina. "Apsolutna tišina," rekao je. "Želim apsolutnu tišinu. Valentin Ivanovič je bolestan. Bavite se nečim. Ali mora biti apsolutna tišina." Otišao je. Veliki pahuljasti oblaci sijali su van prozora; nešto je klokotalo i kapalo; vrapci su cvrkutali. Blaženi čas, očaravajući čas. Lužin je apatično počeo da oštri još jednu olovku. Gromov je promuklim glasom pričao neku priču, sa užitkom izgovarajući čudne opscene reči. Petriščev je molio sve da mu objasne kako znamo da su unutrašnji uglovi trougla jednaki zbiru dva prava ugla.

I odjednom, iza njega, Lužin je jasno čuo poseban zvuk, drven i zveckav, koji je uzrokovao da mu se zagrije srce i zastane za trenutak. Oprezno se okrenuo. Krebs i jedini tihi dječak u razredu su vješto postavljali lagane male šahovske figure na tablu od šest inča. Tabla je bila na klupi između njih. Sjedili su veoma neudobno, postrance. Lužin, zaboravljajući da završi oštrenje olovke, priđe im. Igrači ga nisu primjetili.

Tihi dječak, kada je mnogo godina kasnije pokušavao da se sjeti svog školskog druga Lužina, nikada nije zapamtio tu slučajnu šahovsku partiju, igranu tokom slobodnog školskog časa. Mješajući datume, iz prošlosti je izvukao nejasan utisak o tome da je Lužin jednom pobijedio na školskom turniru, nešto mu je blijedo odzvanjalo u sjećanju, ali nije mogao da se sjeti.

"Ode kula," reče Krebs. Lužin je pratio njegovu ruku, misleći sa drhtavicom trenutne panike da mu tetka nije rekla imena svih figura. Ali "kula" se ispostavila kao sinonim za "top". "Nisam vidio da možeš uzeti, to je sve," reče drugi. "Dobro, vrati svoj potez nazad," reče Krebs.

Sa zavišću koja ga je grizla i iritantnom frustracijom Lužin je posmatrao igru, trudeći se da uoči te harmonične šablone o kojima je govorio muzičar i nejasno osjećajući da na neki način bolje razumije igru od ove dvojice, iako nije imao pojma kako se igra, zašto je ovo dobro, a ono loše, i šta treba raditi da se prodre u protivnički kraljev tabor bez gubitaka. I bio je jedan potez koji mu se veoma dopao, zabavan u svojoj glatkoći: Krebsov kralj je skliznuo do figure koju je zvao kula, i kula je preskočila kralja. Tada je vidio kako drugi kralj izlazi iza svojih pješaka (jedan je bio izbačen, kao zub) i počinje da se kreće rastreseno napred-nazad.

„Šah,“ reče Krebs, „šah“ (i ‘pogođeni’ kralj skoči na stranu); „ne možeš ići ovdje i ne možeš ni ovdje. Šah, uzimam ti kraljicu, šah.“ U tom trenutku tihi dječak je izgubio jednu figuru i počeo da insistira da vrati potez. Razredni nasilnik je odjednom udario Lužina po glavi i istovremeno drugom rukom srušio tablu na pod. Po drugi put u životu Lužin je primjetio koliko je šah nestabilna stvar.

A sledećeg jutra, dok je još ležao u krevetu, donio je neviđenu odluku. Obično je išao u školu fijakerom i uvijek pažljivo proučavao broj fijakera, dijeleći ga na poseban način kako bi ga bolje zapamtio i izvukao iz memorije u cjelini ako bi mu zatrebao. Ali danas nije otišao do škole i zaboravio je u svom uzbuđenju da zapamti broj; bojažljivo se osvrćući izašao je na Karavanja ulicu i kružnim putem, izbjegavajući područje škole, stigao do Sergievskaja ulice. Na putu je slučajno naišao na nastavnika geografije, koji je ogromnim koracima, sa aktovkom pod rukom, žurio prema školi, duvajući nos i pljujući šlajm dok je išao. Lužin je tako naglo skrenuo da je misteriozan predmet zveckao teško u njegovoj torbi. Tek kada je nastavnik, kao slijepi vjetar, proletio pored njega, Lužin je postao svjestan da stoji pred izlogom frizerskog salona i da mu frizirane glave tri voštane dame sa ružičastim nozdrvama gledaju direktno u lice. Duboko je udahnuo i brzo krenuo duž mokrog pločnika, nesvjesno pokušavajući da prilagodi korake tako da mu peta uvek dospije na spoj između dvije ploče. Ali ploče su bile različitih širina i to mu je otežavalo hodanje. Zatim je sišao na kolovoz da bi izbjegao iskušenje i gacao po blatu duž ivice pločnika. Konačno je ugledao kuću svoje tetke, koju je tražio, boje šljive, i vitražima na ulaznim vratima.

On je skrenuo ka kapiji pored kamena s tragovima golubova, prošao je unutrašnje dvorište gdje su dvojica muškaraca s podignutim rukavima prali kola, popeo se stepenicama i zazvonio. „Ona još spava“, rekla je sobarica, gledajući ga iznenađeno. „Samo sačekajte ovdje, zar ne? Obavijestiću gospođu uskoro.“ Lužin je odložio svoju torbu na poslovan način i položio je pored sebe na sto, na kojem je takođe bio porcelanska posuda za tintu, kutija za upijanje mastila ukrašena biserima, i pošto nije znao šta da radi, počeo je da broji različite nijanse na tepihu. Bio je u ovoj sobi samo jednom ranije, prošlog Božića – kada je, po savjetu svog oca, svojoj tetki donio veliku kutiju čokolada, polovinu od kojih je sam pojeo, a ostatak je premještao tako da ne bude primjećen. Brojeći do devet različitih nijansi, prebacio je pogled na svilenu pregradu izvezenu sa trščicama i rodama. Počeo je da se pita da li su likovi slični rodi bili i na drugoj strani kada je konačno došla njegova tetka – kosa joj još nije bila sređena, a nosila je neku vrstu cvjetnog kimona sa rukavima nalik krilima.

„Odakle ti odjednom?“ uzviknula je. „A škola? …“. Dva sata kasnije, posle igranja šaha, ponovo je izašao na ulicu. Torba mu je, sada prazna, bila tako lagana da je skakutala po njegovim leđima. Morao je na neki način ispuniti vrijeme do uobičajenog vremena povratka iz škole. Lutao je po Tavričkom parku, a praznina u njegovoj torbi postepeno je počela da ga nervira.

Prvo, stvar koju je ostavio kao mjeru opreza kod svoje tetke mogla bi nekako da se izgubi do sledećeg puta, a drugo, mogla bi mu dobro doći kod kuće tokom večeri. Odlučio je da drugačije postupi u budućnosti. „Porodične okolnosti“, odgovorio je sledećeg dana kada ga je učitelj neobavezno upitao zašto nije bio u školi. U četvrtak je napustio školu rano i propustio tri dana za redom, objasnivši kasnije da je imao upalu grla. U srijedu je imao recidiv. U subotu je zakasnio na prvi čas iako je izašao iz kuće ranije nego obično. U nedjelju je iznenadio majku objavom da je pozvan kod prijatelja – i bio je odsutan pet sati. U srijedu je škola završila rano (bio je jedan od onih divnih plavih prašnjavih dana krajem aprila kada se kraj školskog semestra već bliži i takva lijenost obuzima čovjeka), ali se vratio kući mnogo kasnije nego inače. I onda je bio čitavu nedjelju dana odsutan – euforična i opojna nedjelja.

Učitelj je telefonirao njegovoj kući kako bi saznao šta mu je bilo. Njegov otac je podigao slušalicu. Kada se Lužin vratio kući oko četiri sata popodne, lice njegovog oca bilo je sivo, oči iskolačene, dok je majka zapanjeno zadržavala dah kao da joj jezik nije više bio tu, a zatim je počela nepravilno i histerično da se smije, uz jauke i krike. Nakon trenutka zbunjenosti, otac ga je bez ijedne reči odveo u svoju radnu sobu i tamo, s rukama prekrštenim preko grudi, zatražio objašnjenje. Lužin, držeći tešku i dragocjenu torbu pod miškom, zurio je u pod, pitajući se da li je njegova tetka sposobna za izdaju. „Molim te, daj mi objašnjenje,“ rekao je otac. Ona nije bila sposobna za izdaju, i u svakom slučaju kako bi ona mogla znati da je uhvaćen? „Odbijaš?“ pitao je otac. Osim toga, činilo se da joj se čak i sviđa njegovo izostajanje iz škole. „Sada slušaj,“ rekao je otac pomirljivo, „da razgovaramo kao prijatelji.“ Lužin je uzdahnuo i sjeo na naslon stolice, i dalje gledajući u pod. „Kao prijatelji,“ ponovio je otac još umiljatije. „Sada se ispostavlja da si propustio školu nekoliko puta. Sada bih želeo da znam gdje si bio i šta si radio. Čak i razumijem da, na primjer, vrijeme je lijepo i da čovjek poželi da prošeta.“ „Da, razumijem,“ ponovio je Lužin ravnodušno, sve više dosađujući se.

Njegov otac želio je da zna tačno gde je bio u šetnji i da li je njegova potreba za šetnjom dugo trajala. Zatim ga je podsjetio da svaki čovjek ima svoju dužnost kao građanin, kao porodični čovjek, kao vojnik, ali i kao đak. Lužin je zijevnuo. „Idi u svoju sobu!“ rekao je otac beznadežno, i kada je sin otišao, dugo je stajao usred svoje radne sobe i gledao u vrata u praznom užasu.

Njegova žena, koja je slušala iz susjedne sobe, ušla je, sjela na ivicu dvosjeda i ponovo počela da plače. „On vara“, ponavljala je, „kao i ti. Okružena sam varalicama.“ On je samo odmahnuo ramenima i pomislio koliko je život tužan, koliko je teško obaviti svoju dužnost, više se ne sretati, ne telefonirati, ne ići tamo gdje ga neodoljivo privlače… i sada ovaj problem s njegovim sinom… ovaj čudak, ovaj tvrdoglavac… Tužno stanje stvari, vrlo tužno stanje…

U bivšoj djedovoj sobi, koja je čak i na najtoplijim danima bila najvlažnija soba u njihovoj seoskoj kući, bez obzira koliko otvarali prozore koji su gledali pravo na sumorne tamne jelke, čije je lišće bilo tako debelo i komplikovano da je bilo nemoguće reći gdje jedno drvo završava, a drugo počinje – u ovoj pustoj sobi – nalazila se otključana polica s debelim tomovima ugašenog ilustrovanog časopisa. Lužin bi brzo prelistao stranice dok ne bi došao do stranice gdje između pesme Korinskog, krunisane harfom, i djela sa raznim informacijama o nestabilnim močvarama, američkim ekscentricima i dužini ljudskog crijeva, nalazio se drveni otisak šahovske table. Nijedna slika nije mogla zaustaviti Lužinovu ruku dok je listao stranice – ni slavni Nijagarini vodopadi, ni gladna indijska djeca (naduveni mali skeleti), ni pokušaj atentata na kralja Španije.

Život svijeta prolazio je brzo ispred, i odjednom se zaustavio – dragocjeni dijagram, problemi, otvaranja, čitave partije. Na početku ljetnog raspusta jako mu je nedostajala njegova tetka i stari gospodin sa buketom cvijeća – posebno taj starac koji je ponekad mirisao na ljiljane, a ponekad na ljubičice, u zavisnosti od cvijeća koje je donosio Lužinovoj tetki. Obično bi stigao baš na vrijeme – nekoliko minuta nakon što bi Lužinova tetka pogledala na sat i izašla iz kuće. „Nema veze, sačekajmo još malo,“ rekao bi stari gospodin, sklanjajući vlažan papir sa svojeg buketa, a Lužin bi mu namjestio fotelju do stola gdje su već bile postavljene šahovske figure.

Pojava starog gospodina sa cvijećem pružila mu je izlaz iz prilično nezgodne situacije. Nakon tri ili četiri izostanka iz škole postalo je očigledno da njegova tetka zaista nema dara za šah. Dok se igra odvijala, njene figure bi se sakupljale u neurednoj gomili, iz koje bi odjednom iskočio izložen, bespomoćan kralj. Ali stari gospodin igrao je sjajno. Prvi put kada je njegova tetka, navlačeći rukavice, brzo rekla: „Nažalost, moram da odem, ali ti ostani i igraj šah sa mojim nećakom, hvala ti na divnim ljubičicama,“ prvi put kada se stari gospodin spustio i uzdahnuo: „Dugo vremena nisam dotakao figure… sada, mladiću – lijevu ili desnu ruku?“ – taj prvi put kada su Lužinove uši gorjele nakon nekoliko poteza, i kada nije bilo gdje dalje da se ide, Lužinu se činilo da igra potpuno drugačiju igru od one koju ga je tetka naučila.

Šahovska tabla je bila okupana mirisom. Stari gospodin nazvao je oficira lovcem, a kulu, topom, i svaki put kada bi odigrao potez koji bi bio fatalan za njegovog protivnika, odmah bi ga povukao, i kao da otkriva mehanizam skupog instrumenta, pokazivao bi kako bi njegov protivnik trebao da igra da bi izbjegao katastrofu. On je pobijedio prvih petnaest partija bez ikakvog napora, ne razmišljajući ni trenutka o svojim potezima, ali tokom šesnaeste partije odjednom je počeo da razmišlja i pobijedio s poteškoćama, dok je poslednjeg dana, dana kada je stigao sa čitavom granom jorgovana za koju nije bilo mjesta, a tetka dječaka trčkarala na prstima po svojoj spavaćoj sobi, a zatim, pretpostavlja se, izašla kroz zadnja vrata – tog poslednjeg dana, nakon dugog uzbudljivog otpora tokom kojeg je stari gospodin pokazao sposobnost da teško diše kroz nos, Lužin je nešto primjetio, nešto se oslobodilo u njemu, nešto se razbistrilo, i mentalna kratkovidost koja je bolno zasjenjivala njegovu viziju šaha nestala je. „Pa dobro, dobro, remi,“ rekao je stari gospodin.

On je pomjerao svoju kraljicu napred-nazad nekoliko puta kao što pomjerate polugu pokvarene mašine i ponavljao: „Nerješeno. Vječiti šah.“ Lužin je takođe pokušavao da vidi da li bi mogao nešto da uradi, a zatim sjeo mirno, gledajući ukrućeno u šahovsku tablu. „Daleko ćeš dogurati,“ rekao je stari gospodin. „Daleko ćeš dogurati ako nastaviš istim putem. Ogroman napredak! Nikad nisam vidio ništa slično ranije… Da, otići ćeš jako, jako daleko…“

Upravo je ovaj starac Lužinu objasnio jednostavnu metodu šahovske notacije, a Lužin je, ponavljajući partije date u časopisu, ubrzo u sebi otkrio kvalitet na kojem je nekada zavidio kada je njegov otac govorio nekome za stolom da on lično nije bio u stanju da shvati kako je njegov svekar mogao satima čitati partituru i u mislima čuje sve note muzike dok je okom prelazio preko nota, čas se smiješeći, čas mršteći se.

„Mora da je veliko zadovoljstvo“, rekao je njegov otac, „asimilovati muziku u njenom prirodnom stanju.“ Slično zadovoljstvo je i sam Lužin sada počeo da doživljava dok je tečno prelazio preko slova i brojeva koji su predstavljali poteze. U početku je naučio da ponovo igra besmrtne partije koje su preostale sa bivših turnira – brzo bi prelistavao šahovske poteze i nečujno pomjerao figure na svojoj tabli. Povremeno bi nakon ovog ili onog poteza, u tekstu uzvičnik ili upitnik (u zavisnosti od toga da li je odigran lijepo ili jadno), slijedilo nekoliko serija poteza u zagradama, budući da se taj izuzetan potez razgranao. Kao rijeka i svaki krak je morao da se prati do njegovog završetka prije nego što se neko vrati u glavni kanal. Ovi mogući nastavci koji su objašnjavali suštinu greške ili predviđanja Lužin je postepeno prestao da rekonstruiše zapravo na tabli i zadovoljio se da mentalno percipira njihovu melodiju kroz niz simbola i znakova. Slično je bio u mogućnosti da „pročita“ partiju koja je već jednom igrana, a da uopšte ne koristi tablu; a ovo je bilo utoliko prijatnije: nije morao da petlja oko šahovskih igrača dok je neprestano osluškivao da li neko dolazi; vrata su, istina, bila zaključana, i on bi ih nevoljno otvarao, nakon što je mesingana ručka mnogo puta prodrmala – a Lužin stariji, dolazeći da vidi šta njegov sin radi u toj vlažnoj nenaseljenoj sobi, zatekao bi sina nemirnog i mrzovoljnog.

„Zašto se zaključavaš?“ upitao bi (a mali Lužin bi zavukao glavu u svoja ramena i sa groznom jasnoćom zamišljao oca kako gleda ispod sofe i pronalazi šah). „Ovdje je vazduh zaista leden. I šta je toliko zanimljivo u ovim starim časopisima? Hajdemo da vidimo ima li crvenih gljiva ispod drveća.”

Da, bile su tamo, ti jestivi crveni vrganji. Zelene iglice zalijepile su se za njihove klobuke boje cigle i ponekad bi vlat trave na jednoj od njih ostavila dugačak uski trag. Njihova donja strana mogla bi biti puna rupa, a povremeno bi tamo sjedio žuti puž – a Lužin stariji bi svojim džepnim nožem očistio mahovinu i zemlju sa debelog prošaranog klobuka svake gljive prije nego što bi je stavio u korpu. Njegov sin je išao iza njega na nekoliko koraka, sa rukama iza leđa kao mali starac, i ne samo da nije tražio pečurke nego je čak odbijao da se divi onima koje je njegov otac, sa malim znakovima zadovoljstva, iskopao…

A ponekad, punačka i blijeda u bijeloj haljini, gospođa Lužin bi se pojavila na kraju avenije i požurila prema njima, prolazeći naizmjenično kroz sunčevu svjetlost i sjenku, i suvo lišće koje ne prestaje da se pojavljuje u sjevernim šumama, šuštala bi ispod malo nakošenih visokih potpetica njenih bijelih natikača. Jednog julskog dana okliznula se na stepenicama verande i uganula stopalo, a dugo je nakon toga ležala u krevetu – bilo u svojoj zamračenoj spavaćoj sobi ili na verandi – odjevena u ružičasti negliže, lica jako napudranog, i uvijek bi tu neka bude mala srebrna posuda sa kuglicama tvrdih bombona koje stoje na stoliću pored nje. Stopalo je ubrzo bilo bolje, ali je nastavila da leži kao da je odlučila da će to biti njena sudbina, da je upravo to njena životna sudbina.
…
Tog dana mladi Lužin je bio neraspoložen. Sve partije u starom časopisu su bile proučene, svi problemi riješeni, i bio je primoran da igra sam sa sobom, ali to je neminovno završavalo razmjenom svih figura i dosadnim remijem. I bilo je nepodnošljivo vruće. Ispod stepeništa, u ormariću koji još uvijek nije bio temeljito istražen, potražio je časopise. Iskopao je jedan i u njemu pronašao dio za igru ‘dame’, dijagrame glupih, nezgrapnih okruglih mrlja na njihovim tablama, ali šaha nije bilo. Dok je preturao dalje, nailazio je na dosadan herbarijumski album sa osušenim i ljubičastim listovima u njemu i sa natpisima blijedoljubičastim mastilom. Gnjevno je počeo da kida lišće i cveće, kijajući od sitne prašine dok je čučao usred razbacanih knjiga. Tada je ispod stepenica pao toliko mrak da su se stranice časopisa koji je ponovo listao počele spajati u sivo zamagljenje i ponekad bi ga mala slika prevarila, jer je izgledala kao šahovski problem u difuznoj tami. Svejedno je gurnuo knjige nazad u fioke i odlutao u salon, bezvoljno razmišljajući da je sigurno prošlo već sedam sati pošto je batler palio petrolejke.

Znaš šta?“ rekao je njegov otac  “Hajde da igramo neku igru. Na primjer, kako bi bilo da te ja učim šahu?” Vidio je kako mu sin polako crveni i sažalivši  se nad njim odmah dodao: „Ili kabalu — postoji paket karata tamo u fioci stola.”

“Ali nemamo šahovsku garnituru, nemamo šah,” rekao je Lužin tiho i opet uhvatio oprezno pogled njegovog oca. “Dobre garniture su ostale u gradu”, rekao je njegov otac je mirno, „ali mislim da ima i starih u potkrovlju. Hajdemo da pogledamo.”

I zaista, uz pomoć svjetiljke koju je njegov otac držao gore, među svim vrstama smeća u kutiji Lužin je pronašao šahovsku tablu, i opet je imao osećaj da sve ovo ima dogodilo se i ranije – onaj otvoreni kofer sa ekserom koji viri sa njegove strane, te prašnjave knjige, ta drvena šahovska tabla sa pukotinom u sredini. Lužin je pokušao da shvati da li je slučajno njegov otac pomenuo šah ili je nešto primijetio – i najočiglednije objašnjenje mu nije palo na pamet, baš kao ponekad kad se u rješavanju preblema ispostavi da je njegov ključni potez koji se činio zabranjenim, nemogućim, sasvim prirodno isključen iz raspona mogućih poteza.

A sada kada je tabla bila postavljena na osvjetljeni sto, i njegova prašina obrisana komadom novina, lice njegovog oca više nije bilo podrugljivo, a Lužin, zaboravljajući svoj strah, zaboravivši svoju tajnu, osjetio se prožet odjednom ponosom i uzbuđenjem pri pomisli da može, ako želi, pokazati svoju umjetnost. Njegov otac je počeo da postavlja figure. Jedan od pješaka zamijenjen je apsurdnom ljubičastom figuricom u obliku bočice; umjesto jednog topa bila je figura iz dame; skakači su bili bez glave, a jedna konjska glava koja je ostala nakon što je kutija bila ispražnjena ispostavilo se da ne odgovara nijednom od njih. Kada je sve bilo postavljeno, Lužin se iznenada odlučio i promrmljao: „Ja sam već malo igrao ranije”. “Ko te naučio?“ upitao je njegov otac bez podizanja glave. „Naučio sam to u školi“, odgovorio je Lužin. “Neki od dječaka su znali da igraju.” “Oh! Dobro”, rekao je njegov otac, i dodao (citirajući Puškinovog osuđenog protivnika u dvoboju):  „Počnimo, ako želiš.“

Od mladosti je on igrao šah, ali rijetko i traljavo, sa slučajnim protivnicima – u vedrim večerima na parobrodu Volga, u stranom sanatorijumu gdje mu je brat umro prije mnogo godina, ovdje, na selu, sa seoskim doktorom, nedruštvenim čovjekom koji ih je prestao ih pozivati – i sve ove partije, pune previda za njega su bile malo više od trenutka opuštanja – kratke, nekomplikovane partije nikako izvanredne, ni po ambiciji ni po duhu, koje je uvijek počinjao na isti način, obraćajući malo pažnje na poteze svog protivnika. Iako je nije pravio buku posle poraza, potajno je sebe smatrao da uopšte nije loš igrač, i govorio je sebi da je nekada izgubio bilo zbog rasijanosti, dobre naravi ili želje da oživi igru hrabrim napadima, i mislio je da je uz malu praksu  bilo moguće, bez teoretskog znanja, opovrgnuti svaki gambit iz udžbenika.

Bilo je toliko čudno i zadivljujuće sjediti na ovoj osvetljenoj verandi usred tamne ljetnje noći, preko puta dječaka čije se napeto čelo činilo kao da se širi i nadima čim bi se nagnuo nad figure—sve to bilo je toliko čudno i zadivljujuće da Lužin stariji nije bio sposoban da misli o igri, i dok je glumio koncentraciju, njegova pažnja je lutala do ležernih, lakih pokreta kojima je njegov sin pomjerao ovu ili onu figuru.

Partija je trajala samo nekoliko minuta kada je njegov sin rekao: „Ako ovo uradiš, to je mat, a ako uradiš ono, gubiš kraljicu“, i on, zbunjen, povukao je svoj potez i počeo da razmišlja, naginjući glavu prvo ulijevo, pa udesno, polako pružajući prste ka kraljici i brzo ih povlačeći kao da su opečeni, dok je u međuvremenu njegov sin mirno, i sa neuobičajenom urednošću, stavljao uzete figure u njihovu kutiju. Na kraju je Lužin stariji povukao potez nakon čega je uslijedilo uništavanje njegove pozicije, i tada se nasmijao neprirodno i oborio kralja u znak predaje.

Na taj način je izgubio tri partije i shvatio da bi, da odigra još deset, rezultat bio isti, a ipak nije mogao da prestane. Na samom početku četvrte partije Lužin je vratio figuru koju je njegov otac pomjerio i klimajući glavom rekao samouvjereno, ali ipak dječjim glasom: „Najgori odgovor. Čigorin predlaže uzimanje pješaka.“ A kada je neshvatljivo, brzo izgubio i ovu partiju, Lužin stariji se ponovo nasmijao i drhtavom rukom počeo da sipa mlijeko u čašu, na čijem dnu je ležala malina koja je sada isplivala na površinu i kružila. Njegov sin je sklonio tablu i kutiju na sto od pruća u uglu i, izustivši flegmatično „laku noć“, tiho zatvorivši vrata za sobom.

 “Oh, pa, trebao sam očekivati ovako nešto” reče Lužin stariji, brišući vrhove prstiju maramicom. “On se ne zabavlja samo šahom, on kao da obavlja sveti ritual.” „Gluposti“, rekao je, „glupa mašta. Mnogi mladi igrači su odlični šahisti. Ništa iznenađujuće u tome. Čitava stvar mi ide na živce, to je sve. Pa, nema veze…”

Ipak, nesposoban da potisne svoje interesovanje za ovu situaciju, otišao da vidi namrgođenog seoskog doktora, koji je bio daleko bolji šahista od njega, uveče, posle večere, smijući se i trljajući ruke, trudeći se da ignoriše činjenicu da je sve ovo pogrešno—ali zašto pogrešno, nije mogao da kaže—posadio je sina sa doktorom za sto od pruća na verandi, sam postavio figure (izvinjavajući se zbog ljubičaste figure pješaka), sjeo pored igrača i počeo sa strašću da prati igru.

Trzajući svoje čupave obrve i trljajući svoj mesnati nos velikom dlakavom pesnicom, doktor je dugo razmišljao o svakom potezu i s vremena na vrijeme bi se zavalio u stolicu kao da može bolje da vidi izdaleka, širio oči, a zatim se teško naginjao napred, ruku oslonjenih na koljena. Izgubio je partiju i zarežao tako glasno da je njegova stolica od pruća zaškripala kao odgovor. „Ali pogledaj, pogledaj!“ uzviknuo je Lužin stariji. „Trebao si da igraš ovo i sve je spašeno—čak imaš bolju poziciju.“ „Zar ne vidiš da sam u šahu?“ zagrmio je doktor dubokim glasom i počeo ponovo da postavlja figure.

I kada je Lužin stariji izašao u mračnu baštu da isprati doktora do staze koja je vodila ka mostu, slušao je riječi koje je nekada tako željno iščekivao da čuje, ali sada su te riječi bile težak teret za njega—radije ih ne bi čuo uopšte.

Doktor je počeo da dolazi svake večeri, i pošto je bio zaista dobar igrač, uživao je usprkos tim neprekidnim porazima. Donio je Lužinu knjigu o šahu, savjetovavši ga, međutim, da se ne zanese previše njome, da se ne premara, i da čita na svježem vazduhu.

Govorio je o velemajstorima koje je imao priliku da vidi, o nedavnom turniru, kao i o istoriji šaha, o donekle sumnjivom radži i o velikom Filidoru, koji je bio i sjajan muzičar. Ponekad bi, tmurno se smješkajući, donosio ono što je nazivao „bombonicom“—genijalni problem isječen iz nekog časopisa.

Lužin bi ga proučavao neko vrijeme, konačno pronašao rešenje i sa izuzetnim izrazom na licu i dok mu je blistala sreća u očima uzviknuo,: „Kako divno, kako divno!“ Ali ideja da sam sastavlja probleme nije ga privlačila. Nejasno je osjećao da bi to bilo besmisleno rasipanje borbene energije, sile koju je osjećao u sebi kad god bi doktor, potezima svojih dlakavih prstiju, uklanjao svog kralja sve dalje i dalje, i konačno, klimnuo glavom i sjedeći tu sasvim mirno, gledajući u tablu. Ipak Lužin stariji, koji je uvek bio prisutan, uvijek žudeći za čudom—porazom svog sina—i bio uplašen i presrećan kada bi njegov sin pobijedio (ali patio od te komplikovane mješavine osećanja), zgrabio topa ili skakača, vičući da sve nije izgubljeno i ponekad bi i sam igrao do kraja beznadežno izgubljenu partiju.

I tako je sve počelo. Između ovog niza večeri na verandi i dana kada se Lužinova fotografija pojavila u časopisu u Sankt Peterburgu, činilo se kao da ništa nije postojalo, ni jesen na selu sa kišom, ni povratak u grad, ni povratak u školu. Fotografija se pojavila jednog oktobarskog dana ubrzo nakon njegovog prvog, nezaboravnog nastupa u šahovskom klubu.

Sve ostalo što se dešavalo između povratka u grad i fotografije—dva mjeseca, sve u svemu—bilo je toliko maglovito i zbrkano da se kasnije, prisjećajući se tog perioda, Lužin nije mogao tačno sjetiti kada se, na primjer, dogodila ta društvena večer u školi—gdje je u uglu, gotovo neprimjetno od strane svojih školskih drugova, tiho pobjedio nastavnika geografije, poznatog amatera—ili kada je, na poziv njegovog oca, na večeru došao sjedokosi Jevrejin, senilni šahovski genije koji je bio pobjednik u svim gradovima sveta, ali je sada živio u besposlici i siromaštvu, poluslijep, sa bolesnim srcem, zauvijek izgubivši svoju vatru, svoju moć, svoju sreću…

Ali jedno je Lužin jasno pamtio—strah koji je osjećao u školi, strah da će saznati za njegov dar i ismijati ga—i zato, vođen ovim nepogrešivim sjećanjem, zaključio je da posle partije odigrane na društvenoj večeri ne traba više da ide u školu, jer su mu oživjeli strahovi iz djetinjstva i nije mogao da zamisli strašan osećaj koji bi doživio ulaskom u učionicu sledećeg jutra i susretanjem onih radoznalih, sveprisutnih očiju.

Njegov otac mu je donio časopis, a fotografija je bila ona snimljena prethodne godine, na selu: drvo u bašti i on pored njega, šara od lišća na njegovom čelu, mrzovoljan izraz na njegovom blago nagnutom licu, i onaj bijeli šorc. Umjesto radosti koju je njegov otac očekivao, nije ispoljio ništa—ali je osjećao tajnu radost: sada će se škola završiti.

Molili su ga tokom čitave nedjelje da ide u školu. Njegova majka je, naravno, plakala. Otac mu je prijetio da će mu oduzeti novu šahovsku garnituru—ogromne figure na tabli od marokanske kože. I odjednom se sve riješilo samo od sebe.

Pobjegao je od kuće—u svom jesenjem kaputu, pošto je njegov zimski bio sakriven nakon jednog neuspješnog pokušaja bekstva—i ne znajući gdje da ide (peckava snježna vejavica je padala i taložila se na simsovima, a vejtar ju je raznosio, beskonačno ponavljajući ovu minijaturnu mećavu), konačno je otišao kod svoje tetke, ne vidjevši je od proleća.

Sreo ju je dok je izlazila iz kuće. Nosila je crni šešir i cvijeće umotano u papir, na putu ka sahrani. „Tvoj stari partner je mrtav“, rekla je. „Pođi sa mnom.“

Ljut što mu nije dozvoljeno da uđe u kuću i da se ugrije, ljut na snijeg koji pada, i na sentimentalne suze koje su svjetlucale iza tetkinog vela, naglo se okrenuo i otišao, i nakon što je hodao sat vremena, zaputio se kući.

Nije se sjećao samog povratka—a još čudnije je to što nikada nije bio siguran da li su se stvari odigrale tako ili drugačije; možda je njegovo sjećanje kasnije dodalo mnogo toga što je uzeto iz njegovog delirijuma—jer je bio u delirijumu čitavu nedjelju, a pošto je bio izuzetno osjetljiv, ljekari su pretpostavili da neće preživjeti.

………….

Nije bio prvi put da je bio bolestan, a kada je kasnije pokušavao da rekonstruiše osjećaj te konkretne bolesti, nehotice se sjećao i drugih bolesti, kojih je njegovo detinjstvo bilo puno: posebno je pamtio vrijeme kada je bio sasvim mali, igrajući se sam, zamotavajući se u tepih od tigrove kože, da bi, prilično usamljeno, predstavljao kralja—najljepše je bilo predstavljati kralja jer ga je zamišljeni plašt štitio od grozničavih drhtavica, i želio je da odloži što duže taj neizbježni trenutak kada će mu mjeriti temperaturu i smjestiti ga u krevet.

Zapravo, ništa nije moglo da se uporedi sa njegovom oktobarskom bolešću prožetom šahom. Sjedokosi Jevrejin koji je nekada pobjeđivao Čigorina, tijelo tetkinog obožavatelja prekriveno cvijećem, lukavo, veselo lice njegovog oca koji donosi časopis, i nastavnik geografije ukočen iznenadnim šah-matom, i soba u šahovskom klubu ispunjena duvanskim dimom, gdje je bio okružen gomilom studenata, i lice muzičara koji je iz nekog razloga držao telefonsku slušalicu kao violinu, između ramena i obraza—sve mu se to pojavljivalo u delirijumu i dobilo oblik neke vrste monstruozne igre na posebnoj, klimavoj i beskonačno raspadajućoj tabli.

Po oporavku, tada već viši i mršaviji dječak, odveden je u inostranstvo, prvo na obalu Jadranskog mora gdje je ležao na terasi u bašti na suncu i igrao partije u svojoj glavi, koje mu niko nije mogao zabraniti, a zatim u njemačko odmaralište gdje ga je otac vodio u šetnje stazama ograđenim uvrnutim ogradama od bukovog drveta. Šesnaest godina kasnije, kada je ponovo posjetio to odmaralište, prepoznao je zemljane patuljke između cvjetnih leja, i vrtne staze od šarenog šljunka ispred hotela koji je sada bio veći i ljepši, kao i tamnu, vlažnu šumu na brdu i šarene oznake od uljane boje (svaka boja je označavala pravac određene staze) kojima je deblo bukve ili stijena bila obilježena na raskrsnici, kako bi šetač ne izgubio put. Bez sumnje, isti orkestar na bini u parku svirao je potpurije iz opera, i isti javori su pravili živahnu sijenku nad malim stolovima gdje su ljudi pili kafu i jeli kolače od jabuka sa šlagom.

………

„Pogledaj, vidiš li one prozore?“ rekao je, pokazujući svojim štapom na krilo hotela. „Tamo smo imali taj simpatični mali turnir. Neki od najuglednijih njemačkih igrača su učestvovali. Bio sam dječak od četrnaest godina. Treća nagrada, da, treća nagrada.“

Položio je obe ruke na zakrivljeni dio svog debelog štapa s onim tužnim, pomalo staromodne gestom koja mu je sada bila prirodna, i nagnuo glavu kao da sluša daleku muziku.

„Šta? Da stavim šešir? Kažeš da sunce prži? Rekao bih da nije tako. Zašto se brineš zbog toga? Sjedimo u hladu.“

Ipak, uzeo je slamnati šešir pružen mu preko malog stola, tapkao po dnu gde je bila mutna tamna mrlja preko imena šeširdžije, i stavio ga s kiselim osmehom—kiselo u pravom smislu: njegov desni obraz i ugao usta su se malo podigli, otkrivajući loše, duvanom umrljane zube; nije imao drugi osmjeh. I niko ne bi rekao da je tek počinjao svoju četvrtu deceniju: od nosa spuštale su se dvije duboke, mlitave brazde, ramena su mu bila povijena; u čitavom njegovom tijelu primjećivala se nezdrava težina; i kada bi iznenada ustao, s podignutim laktom braneći se od ose, moglo se vidjeti da je prilično zdepast—ništa u malom Lužinu nije predviđalo ovu lijenu, nezdravu gojaznost.

………

„Zašto se smiješ? Ose su izuzetno neprijatni insekti.“ Namrštivši se, spustio je pogled na sto. Pored njegove kutije za cigarete ležala je torbica, polukružna, od crne svile. Ravnodušno je posegnuo za njom i počeo pritiskati bravu. „Loše se zatvara“, rekao je, ne dižući pogled. „Jednog lijepog dana ćeš sve iz nje prosuti.“ Uzdahnuo je, odložio torbicu i dodao istim tonom: „Da, najugledniji njemački igrači. I jedan Austrijanac. Moj pokojni otac nije imao sreće. Nadao se da ovdje neće biti pravog interesa za šah, a onda smo se našli usred turnira.“

……….

Stvari su bile obnovljene i pomiješane, krilo kuće sada je izgledalo drugačije. Tu su živjeli, na drugom spratu. Odlučeno je da ostanu do kraja godine, a zatim da se vrate u Rusiju – a strah od škole, o kojem se njegov otac nije usuđivao govoriti, ponovo se počeo pojavljivati. Njegova majka se vratila mnogo ranije, početkom ljeta. Rekla je da joj strašno nedostaje rusko selo, i to „strašno“ produžila je s tako tužnim, bolnim naglaskom na srednjem slogu, da je to praktično bila jedina njena intonacija koju je Lužin zadržao u sjećanju. Otišla je nevoljno, ne znajući hoće li ići ili ostati. Već neko vrijeme osjećala je čudan osjećaj otuđenosti od svog sina, kao da je on negdje odlutao, a voljena osoba nije ovaj odrasli mladić, nije šahovski virtuoz o kojem su pisale novine, već ono malo, toplo, nepodnošljivo dijete koje bi se pri najmanjoj provokaciji bacilo na pod, vrištalo i lupalo nogama. I sve je bilo tako tužno i tako nepotrebno – osjećaj gušenja, možda angina pectoris, a možda, kako je njen muž rekao, jednostavno nervoza.

Otišla je i nije pisala; njen muž postajao je vedriji i preselio se u manju sobu; i onda jednog julskog dana, dok je mali Lužin išao kući iz drugog hotela – u kojem je živio jedan od onih mrzovoljnih starijih muškaraca koji su bili njegovi mentori i protivnici –slučajno, u svijetlu niskog sunca, ugledao je svog oca pored drvenih ograda staze na brdu. Njegov otac bio je s nekom damom. Bio je vrlo iznenađen i na neki način stidio, ali nije ništa rekao svom ocu.

Rano jednog jutra nekoliko dana poslije toga čuo je kako mu otac brzo prilazi sobi duž hodnika. Vrata su se otvorila i otac je ušao pružajući komadić papira kao da ga odbacuje. Suze su mu se slivale niz obraze i duž nosa kao da je lice pokvasio vodom, i neprekidno je ponavljao s jecajima i zadihanim uzdasima: „Šta je ovo? Šta je ovo? Greška je, pogrešno su shvatili“ – i nastavio odbacujući telegram o smrti supruge.

Igrao je u St. Petersburgu, Moskvi, Nižnjem Novgorodu, Kijevu, Odesi. Pojavio se neki Valentinov, neka vrsta tutora i menadžera. Lužin stariji nosio je crni povez na ruci – u žalosti za svojom suprugom – i rekao je provincijskim novinarima da nikada ne bi tako temeljito istražio svoju zemlju da nije imao sina vunderkinda. Borio se na turnirima s najboljim ruskim igračima. Često bi se suočavao s desetinama amatera. Ponekad bi igrao i na slijepo.

…………..

Lužin stariji, mnogo godina kasnije (u godinama kada mu je svaki doprinos emigracijskim novinama izgledao kao njegova labudova pjesma – a Bog zna koliko je takvih labudovih pjesama bilo, puno lirizma i štamparskih grešaka) planirao je da napiše novelu upravo o takvom malom dječaku koji igra šah, a koji je vođen od grada do grada od strane svog oca (u hraniteljskoj ulozi u noveli).

Počeo je pisati 1928. godine – nakon povratka kući sa sastanka Saveza emigrantskih pisaca, na kojem se pojavio jedini. Ideja za knjigu mu je došla neočekivano i živo, dok je sjedio i čekao u konferencijskoj sali berlinske kafeterije. Kao i obično, došao je vrlo rano, izrazio iznenađenje što stolovi nisu bili postavljeni zajedno, rekao konobaru da to odmah učini i naručio čaj i čašicu konjaka. Soba je bila čista i svijetla, s mrtvom prirodom na zidu koja je prikazivala puno breskvi oko dinje bez jednog parčeta, kao koluta. Čist stolnjak nježno se naduvao i spustio preko spojenih stolova. Stavio je kocku šećera u svoj čaj i gledajući kako mjehurići izbijaju, zagrijao je svoje bezbojne, uvijek hladne ruke na čaši. U blizini u baru violina i klavir su svirali izbor iz La Traviate – i slatka muzika, konjak, bijelina čistog stolnjaka – sve je to učinilo da se stari Lužin osjeća tako tužno, a ta tuga bila je tako ugodna, da se nije htio mrdnuti: tako je samo sjedio tamo, jednim laktom oslonjen na sto, prstom prislonjenim uz sljepoočnicu – iscrpljen, crvenooki starac koji je nosio pletenu prsluk ispod smeđeg sakoa. Muzika je svirala, prazna soba bila je poplavljena svjetlom, ali nitko nije dolazio na sastanak. Nekoliko puta pogledao je na sat, ali onda su ga čaj i muzika omamili tako blago da je zaboravio na vrijeme. Mirno je sjedio i razmišljao o ovome i onome – o pisaćoj mašini koju je nabavio polovnu, o Marijinskom teatru, o sinu koji tako rijetko dolazi u Berlin. I onda je odjednom shvatio da je tamo sjedio sat vremena, da je stonjak još uvijek bio isto tako prazan i bijel…

I u toj samoći koja mu se činila gotovo mističnom, sjedeći za stolom pripremljenim za sastanak koji se nije održao, odmah je osjetio da ga je nakon dugog odsustva književna inspiracija ponovno posjetila. Vrijeme je za malo sumiranja, pomislio je i pogledao po praznoj sobi – stolnjak, plavi tapacirung na zidovima, mrtva priroda – kao da gleda u sobu u kojoj je rođen neki poznati čovjek. I stari Lužin mentalno je pozvao svog budućeg biografa (koji je, kako je vrijeme prolazilo, postajao paradoksalno sve manji i sve udaljeniji) da pažljivo pogleda ovu slučajnu sobu u kojoj je nastala novela „Gambit“.

Popio je ostatak čaja u jednom gutljaju, obukao kaput i šešir, saznao od konobara da je danas utorak, a ne srijeda, nasmijao se ne bez određenog zadovoljstva zbog svoje rasijanosti i odmah po povratku kući skinuo crni metalni poklopac sa svoje pisaće mašine.

Najživlja slika koja mu je stajala pred očima bila je sledeća uspomena (blago dotjerana maštom pisca): svijetla dvorana, dva reda stolova, šahovske table na stolovima. Na svakom stolu sjedi osoba, a iza svakog koji sjedi gledaoci stoje u grupi, pružajući svoje vratove. A sada niz prolaz između stolova, ne gledajući nikoga, žuri mali dječak – odjeven poput cara u elegantnom bijelom mornarskom odijelu. Zaustavlja se naizmjence kod svakog stola i brzo odigra potez ili se kratko zaustavi u razmišljanju, nagnuvši svoju zlatno smeđu glavu. Posmatrač koji ništa ne zna o simultanom šahu bio bi potpuno zbunjen prizorom ovih starijih muškaraca u crnom koji sjede ozbiljno iza, dok okretan, pristojno obučen dječak čije prisustvo ovdje je neobjašnjivo, lagano hoda od stola do stola u čudnoj, napetoj tišini, jedini koji se kreće među tim okamenjenim ljudima…

Pisac Lužin nije primijetio stilizovanu prirodu svojih sjećanja. Takođe nije primijetio da je svog sina opisao karakteristikama muzičkog, a ne šahovskog vunderkinda, što rezultira i bolesnim i anđeoskim – oči čudno zamagljene, kovrdžava kosa i prozirna blijedost. Ali sada se suočavao sa određenim poteškoćama: ova slika njegovog sina, očišćena od svih tuđih elemenata i odvedena do granica nježnosti, morala je biti okružena nekom vrstom habitusa. Jedno je sigurno odlučio – neće dopustiti da ovaj dječak odraste, neće ga pretvoriti u onu taktičnu osobu koja ga ponekad posjećuje u Berlinu, odgovara na pitanja jednolikim glasom, sjedi sa poluzatvorenim očima, a zatim odlazi ostavljajući kovertu sa novcem na prozoru.

„On će umrijeti mlad“, rekao je naglas, nemirno koračajući po sobi i oko otvorene pisaće mašine. „Da, umrijeće mlad, njegova smrt će biti logična i veoma dirljiva. Umrijeće u krevetu dok igra svoju posljednju partiju.“ Bio je toliko zanesen ovom misli da mu je bilo žao što nije mogao početi sa pisanjem knjige od kraja. Ali zapravo, zašto je to bilo nemoguće? Mogao bi pokušati… Počeo je usmjeravati svoje misli unazad – od ove dirljive i tako jasne smrti natrag do nejasnog porijekla svog junaka, ali je ubrzo promijenio mišljenje i sjeo za svoj sto da ponovo razmisli.

……..

Talenat njegovog sina je u potpunosti došao do izražaja tek nakon rata kada je vunderkind postao majstor. Godine 1914, u  samo predvečerje onog rata koji je tako ometao njegova sjećanja u pričanju o urednoj književnoj radnji, ponovo je otputovao u inostranstvo sa sinom, a Valentinov je takođe išao. Malom Lužinu je bilo ponuđeno da igra u Beču, Budimpešti i Rimu. Slava ruskog dječaka koji je već pobijedio jednog ili dva od onih igrača čija se imena pojavljuju u šahovskim udžbenicima rasla je tako brzo da je i njegova skromna književna slava bila usputno pomenuta u stranim novinama.

Sva trojica su bila u Švajcarskoj kada je ubijen austrijski nadvojvoda. Iz prilično slučajnih razloga (ideja da je planinski zrak dobar za njegovog sina) Valentinovljeva primjedba da Rusija sada nema vremena za šah, dok njegov sin živi samo od šaha, misao da rat neće dugo trajati), vratio se u Sankt Peterburg sam. Nakon nekoliko mjeseci nije mogao više izdržati i poslao je po svog sina. U bizarnom pismu koje je nekako pratilo njegova dugačka putanja, Valentinov ga je obavijestio da njegov sin ne želi da dođe.

Lužin je ponovo pisao i dobio odgovor, jednako ljubazno, koje nije došao iz Taraspa već iz Napulja. Počeo je gajiti odvratnost prema Valentinovu. Bilo je apsurdnih komplikacija oko transfera novca. Međutim, Valentinov je predložio u jednom od svojih sledećih pisama da preuzme sve troškove održavanja djeteta – oni će se kasnije dogovoriti. Vrijeme je prolazilo.

U neočekivanoj ulozi ratnog dopisnika našao se na Kavkazu. Dani tuge i oštre mržnje prema Valentinovu (koji je, međutim, vrijedno pisao) zamijenili su dani mentalnog mira proizašlog iz osjećaja da je život u inostranstvu dobar za njegovog sina – bolji nego što bi bio u Rusiji (što je upravo i tvrdio Valentinov).

Sada, deceniju i po kasnije, te ratne godine su se pokazale kao frustrirajuća prepreka; činilo se kao da su ugrožavali kreativnu slobodu, jer je u svakoj knjizi koja opisuje postepeni razvoj određene ljudske ličnosti nekako morao da se pomenuti rat, a čak ni junakova smrt u mladosti nije mogla pružiti izlaz iz ove situacije. Postojali su likovi i okolnosti oko slike njegovog sina koje su nažalost bile zamislive samo u pozadini rata i koje ne bi mogle postojati bez te pozadine.

Sa revolucijom je bilo još gore. Opšti stav je bio da je ona uticala na tok svakog života u Rusiji; autor nije mogao pustiti svog junaka da prođe kroz nju, a da se ne opeče, a izbjeći je bilo nemoguće. To je predstavljalo pravo kršenje slobodne volje pisca. Zapravo, kako bi revolucija mogla uticati na njegovog sina?

Na dugo očekivani dan u jesen hiljadu devetsto sedamnaeste, Valentinov se pojavio, jednako veseo, glasan i grandiozno obučen kao i uvijek a iza njega je bio krupan mladić sa malim brkovima. Uslijedio je trenutak tuge, stida i čudnog razočaranja.

Njegov sin skoro da nije govorio i stalno je pogledavao kroz prozor („Boji se da bi moglo biti pucnjave,“ objasnio je Valentinov tiho). Sve je to na početku ličilo na loš san – ali čovjek se navikne na sve.

Valentinov je nastavio da tvrdi da se sve što mu se duguje može riješiti „među prijateljima“ kasnije. Ispostavilo se da je imao važne tajne poslovne poslove i novac sakriven u svim bankama savezne Evrope.

Mladi Lužin počeo je često posjećivati izuzetno miran šahovski klub koji je procvjetao usred najvećeg građanskog haosa, i u proljeće, zajedno s Valentinovom, ponovo je nestao – ponovo u inostranstvu. Nakon toga su došle uspomene koje su bile čisto lične, neželjene uspomene, od neimaštine – gladovanje, hapšenje, i tako dalje, i iznenada – zakonito progonstvo, blagoslovljeno proterivanje, čista žuta paluba, baltička bura, razgovor s profesorom Vasilenkom o besmrtnosti duše.

Iz svega ovoga, iz ove sirove mješavine koja se zalijepila za pero i iskočila iz svakog kutka njegovog sjećanja, ponižavajući svako sjećanje i blokirajući put slobodnom razmišljanju, neizbježno je morao izvući – pažljivo i dio po dio – i priznati u cjelosti u svojoj knjizi – Valentinova, čovjeka nesumnjivog talenta, kako su ga opisivali oni koji su nešto loše htjeli reći o njemu; čudan tip, čovjek za sve, neophodan za organizaciju amaterskih predstava, inženjer, sjajan matematičar, zaljubljenik u šah i dame, i „najzabavniji gospodin“, po sopstvenom priznanju. Imao je divne smeđe oči i izuzetno privlačan smijeh. Na kažiprstu je nosio prsten sa lobanjom, i dao je naslutiti da je imao dvoboje u životu. Jedno vreme je predavao kalisteniku (sistem fizičkih vježbi) u maloj Lužinovoj školi, i učenici i nastavnici su bili veoma impresionirani činjenicom da je misteriozna dama dolazila po njega u limuzini. Usput je izmislio nevjerovatan metalni trotoar koji je isproban u Sankt Peterburgu na Nevskom, blizu Katedrale Kazan. Stvorio je nekoliko pametnih šahovskih problema i bio je prvi zagovornik takozvanog „ruskog“ motiva. Imao je dvadeset osam godina kada je rat proglašen i nije patio od nikakvih bolesti. Anemična riječ „dezerter“ na neki način nije odgovarala ovom veselom, čvrstom, okretnom čoveku; međutim, nema druge riječi za to. Šta je radio u inostranstvu tokom rata ostalo je nepoznato.

I tako je prema Lužinu, piscu, odlučio da ga u potpunosti iskoristi; zahvaljujući njegovom prisustvu, svaka priča je dobijala izvanrednu živahnost, prizvuk avanture. Ali najvažniji dio je još uvek ostao da se izmisli. Sve što je imao do sada bila je koloracija—topla i živa, bez sumnje, ali plutajući u zasebnim tačkama; još uvijek je morao da pronađe definitivan dizajn, oštru liniju. Po prvi put je pisac Lužin nehotice započeo sa bojama.

I što su te boje postajale svjetlije u njegovom umu, to je bilo teže sjesti za pisaću mašinu. Prošao je mjesec, pa još jedan, ljeto je počelo, a on je i dalje nastavljao da oblači svoju još nevidljivu temu u najsvečanije boje. Ponekad mu se činilo da je knjiga već napisana i jasno je vidio postavljeni tekst; galije sa crvenim hijeroglifima na margini, a zatim i primjerak unapred, tako svež i hrskav na dodir; i dalje od toga bila je predivna magla, primamljive nagrade za sve njegove neuspjehe, za svu nestalnost slave.

Posjetio je svoje brojne poznanike i dugo, sa velikim uživanjem, govorio o svojoj predstojećoj knjizi. Jedne emigrantske novine su objavile bilješku da, nakon duge pauze, radi na novoj priči. I tu bilješku, koju je sam napisao i poslao, uzbuđeno je pročitao tri puta, a zatim je isjekao i stavio u svoj novčanik. Počeo je češće da se pojavljuje na književnim večerima, i pretpostavljao je da ga svi gledaju sa znatiželjom i poštovanjem.

Jednom je, na varljiv ljetni dan, otišao u šumu u predgrađu, pokisao u iznenadnom pljusku dok je uzaludno tražio vrganje, i sledećeg dana legao u krevet. Kratko je i usamljeno bolovao, a njegov kraj nije bio miran. Odbor Saveza emigrantskih pisaca odao mu je počast minutom ćutanja.

*6*

„Sve će se prosuti, to je sigurno,“ rekao je Lužin, ponovo uzimajući torbicu.

Ona je brzo ispružila ruku i pomjerila svoju torbicu dalje, udarivši je o sto kao da time podvlači prekor. „Uvijek moraš nešto da čeprkaš,“ rekla je prijateljski.

Lužin je gledao svoju ruku, šireći prste pa ih ponovo skupljajući. Nokti, žuti od nikotina, imali su iskrzane zanoktice oko sebe; debele male brazde protezale su se preko zglobova prstiju, a nekoliko dlačica raslo je niže. Stavio je ruku na sto pored njene ruke, mliječno-blijede i meke na izgled, sa kratkim, uredno podrezanim noktima.

„Žao mi je što nisam upoznala tvog oca,“ rekla je nakon pauze. „Mora da je bio vrlo ljubazan, vrlo ozbiljan i da te je jako voleo.“

Lužin je ćutao.

„Reci mi još nešto—kakav je bio tvoj život ovdje? Da li si zaista nekada ovdje bio kao mali dječak, trčao i igrao se?“

Ponovo je stavio obe ruke na štap, a po izrazu na njegovom licu, po pospanom spuštanju teških kapaka i po blago otvorenim ustima, izgledalo je kao da će zijevnuti, zaključila je da mu je dosadilo, da je umoran od prisjećanja. U svakom slučaju, prisjećao se hladno; zbunila ju je njegova sposobnost da, iako je oca izgubio tek prije mjesec dana, sada može da gleda mirno bez emocija na hotel u kojem su zajedno živjeli tokom njegovog detinjstva.

Ali čak i u toj ravnodušnosti, u njegovim nespretnim riječima, činilo joj se da vidi nešto patetično, šarm koji je bilo teško definisati, ali koji je osjetila kod njega od prvog dana njihovog poznanstva. I kako je samo bilo misteriozno to što je, uprkos očiglednoj hladnoći u odnosu sa ocem, izabrao upravo ovo odmaralište i upravo ovaj hotel, kao da očekuje da će dobiti uzbuđenje koje nije mogao da doživi bez spoljne pomoći. I stigao je veličanstveno, sivo-zelenog dana, po sitnoj kiši, noseći neobičan, crni, čupavi šešir i ogromne gumene čizme. Gledajući kroz prozor njegovu figuru kako se nezgrapno penje iz hotelskog autobusa, osjetila je da je ovaj nepoznati novopridošlica neko poseban, drugačiji od svih ostalih gostiju u odmaralištu. Te večeri je saznala ko je on. Svi u restoranu su gledali ovog krupnog, sumornog čovjeka koji je jeo pohlepno i neuredno i ponekad se zamislio, jednim prstom mazeći stolnjak.

Nije igrala šah, nije se interesovala za šahovske turnire, ali njegovo ime joj je bilo nekako poznato, nesvjesno se utisnulo u njeno pamćenje, iako nije mogla da se sjeti kada ga je prvi put čula. Njemački proizvođač, dugogodišnji bolesnik od opstipacije, koji je volio da priča o tome, čovjek uskih pogleda, ali koji je bio dobronamjeran i prijatan i oblačio se sa ukusom, iznenada je zaboravio na svoju opstipaciju i, u galeriji gdje su pili lekovitu vodu, obavjestio je o nekoliko zapanjujućih činjenica o sumornom gospodinu koji je sada, zamijenivši svoju fedoru (elegantni šešir od filca) starim slamnatim šeširom, stajao ispred malog izloga u jednoj od kolona i pregledao neke ručno rađene sitnice koje su bile izložene na prodaju.

„Vaš sunarodnik,“ rekao je proizvođač, pokazavši ga trzajem obrve, „je poznati šahista. Došao je iz Pariza na turnir koji će se održati u Berlinu za dva mjeseca. Ako pobjedi, izazvaće svjetskog šampiona. Nedavno mu je umro otac. Sve je to ovdje opisano u novinama.“

Željela je da ga upozna, da priča na ruskom—tako joj je bio privlačan sa svojom nespretnošću, sumornošću i niskim spuštenim okovratnikom, koji ga je iz nekog razloga činio da izgleda kao muzičar—a bila je zadovoljna što je nije primjećivao i tražio izgovor da razgovara s njom, kao što su činili svi ostali slobodni muškarci u hotelu.

Nije bila posebno lijepa, nešto je nedostajalo u njenim malim pravilnim crtama lica, kao da im priroda nije dala poslednji odlučujući poticaj koji bi ih učinio lijepim. Ali imala je dvadeset pet godina, njena moderno kratko ošišana kosa bila je uredna i lijepa, a imala je i jedan pokret glave koji je odavao nagoveštaj moguće harmonije, obećanje prave ljepote koja je u poslednjem trenutku ostala neostvarena. Nosila je izuzetno jednostavne i izuzetno dobro skrojene haljine koje su ostavljale njene ruke i vrat otkrivenim, kao da se malo hvali njihovom nježnom svežinom. Bila je bogata—otac je izgubio bogatstvo u Rusiji i stekao drugo u Nemačkoj. Njena majka je uskoro trebalo da stigne u odmaralište i od dolaska Lužina pomisao na njen bučni dolazak postala je neprijatna.

Upoznala ga je trećeg dana nakon njegovog dolaska, na način kao u starim romanima ili u filmovima: ona ispusti maramicu, a on je pokupi—sa jedinom razlikom što su zamijenili uloge. Lužin je hodao stazom ispred nje i redom ispuštao: veliku kariranu maramicu koja je bila neobično prljava i imala sve vrste džepnog otpada zaljepljenog za nju; zatim polomljenu i zgnječenu cigaretu bez polovine sadržaja; orah; i francuski franak. Pokupila je samo maramicu i novčić i nastavila dalje, polako ga sustižući i radoznalo iščekujući neku novu izgubljenu stvar. Štapom koji je nosio u desnoj ruci, Lužin je u prolazu dodirivao svako drvo i svaku klupu, dok je lijevom rukom pretraživao po džepu, sve dok se konačno nije zaustavio, okrenuo džep kaputa, ispustio još jedan novčić, i počeo da ispituje veliku rupu u postavi.

„Prošlo kroz,“ rekao je na njemačkom, uzimajući maramicu iz njene ruke („I ovo,“ rekla je na ruskom). „Loš materijal,“ nastavio je ne podižući pogled, ne prelazeći na ruski niti pokazujući bilo kakvo iznenađenje, kao da je povratak njegovih stvari bio sasvim prirodan.

„Oh, nemojte ih ponovo stavljati tamo,“ rekla je iznenada se nasmijavši. Tek tada je podigao glavu i sumorno je pogledao. Njegovo naduveno sivo lice sa loše obrijanim obrazima punim posjekotina od brijača poprimilo je čudan izraz zbunjenosti. Imao je predivne oči: bile su uske, čak blago iskošene, i činilo se kao da su posute prašinom ispod spuštenih kapaka; ali kroz tu paperjastu prašinu probijao je vlažan plavičasti sjaj koji je sadržao nešto ludo i privlačno.

„Nemojte ih ponovo ispustiti,“ rekla je i otišla, osjećajući njegov pogled na svojim leđima. Te večeri, kada je ušla u restoran, nije mogla a da mu se ne nasmješi izdaleka, a on joj je uzvratio istim sumornim, krivim poluosmjehom kakav je ponekad upućivao hotelskoj mački dok je tiho klizila po podu od jednog stola do drugog. I sledećeg dana, u hotelskom vrtu, među pećinama, fontanama i zemljanim patuljcima, prišao joj je i počeo svojim dubokim i melanholičnim glasom da joj zahvaljuje za maramicu i novčić (i od tog trenutka, mutno i gotovo nesvjesno, stalno je motrio da li će ona nešto ispustiti—kao da pokušava da ponovo uspostavi neku tajnu simetriju).

„Ne pominjite to, ne spominjite,“ odgovorila je i dodala mnogo sličnih riječi— tih malih besmislenih riječi koje se govore žurno i privremeno popunjavaju prazninu. Koristeći takve riječi i osećajući njihovu sitnu ispraznost, pitala ga je da li mu se sviđa odmaralište, da li će ostati dugo i da li koristi ljekovitu vodu.

Odgovorio je da mu se sviđa, da ostaje dugo i da koristi vodu. Zatim, potpuno svjesna gluposti pitanja, ali nesposobna da se zaustavi, pitala je koliko dugo igra šah. Nije odgovorio i okrenuo se, a ona se osjećala toliko postiđeno da je počela da izgovara sve meteorološke indikacije za juče, danas i sutra. On je nastavio da ćuti i ona je takođe ućutala, a zatim je počela da pretražuje po svojoj torbici, očajnički tražeći temu za razgovor, ali nalazeći samo polomljeni češalj.

Iznenada je okrenuo lice prema njoj i rekao: „Osamnaest godina, tri mjeseca i četiri dana.“ Za nju je to bilo izuzetno olakšanje, i dodatno je bila nekako polaskana elaboriranom preciznošću njegovog odgovora. Međutim, kasnije je počela da se malo nervira što on, s druge strane, nikada nije postavljao pitanja, uzimajući je, takoreći, zdravo za gotovo.

Često je mislila o njemu kao o umjetniku, velikom umjetniku, posmatrajući njegov teški profil, njegovo korpulentno, pogrbljeno tijelo, tamni pramen kose koji se lijepio za njegovo uvijek vlažno čelo. I možda baš zato što ništa nije znala o šahu, šah za nju nije bio samo salonska igra ili prijatna zabava, već misteriozna umjetnost jednaka svim priznatim umjetnostima. Nikada nije bila u bliskom kontaktu s takvim ljudima—nije imala s kim da ga uporedi osim sa onim inspirisanim ekscentricima, muzičarima i pjesnicima čiji se lik poznaje jednako jasno i nejasno kao lik rimskog cara, inkvizitora ili komičara. U njenom sjećanju postojala je skromna, slabo osvetljena galerija sa nizom svih ljudi koji su na neki način privukli njenu pažnju. Tu su bile njene školske uspomene—djevojačka škola u Petrogradu, sa neobičnim bršljanom na fasadi koja se prostirala duž kratke, prašnjave ulice bez tramvaja, i nastavnik geografije—koji je takođe predavao u dječačkoj školi—čovjek velikih očiju, vrlo bijelog čela i raščupane kose, koji je patio—pričalo se—od tuberkuloze; jednom gostu od—pričalo se—Dalaj Lame; zaljubljen—pričalo se—u jednu od djevojaka iz viših razreda, nećaku bijele kose i plavooke direktorke, čija je uredna mala kancelarija bila tako prijatna sa svojim plavim tapetima i bijelom holandskom peći

…………

Ovi ljudi sa svojim raznovrsnim zanimanjima, od kojih je svaki bojio njeno sjećanje svojom posebnom bojom (plavi geograf, khaki komesar, pisac u crnom kaputu i mladić sav u bijelom koji udarcem teniskog reketa izbacuje šišarku), pratili su je kao svjetlucavi i rastvarajući prizori: emigrantski život u Berlinu, dobrotvorni balovi, monarhistički sastanci i mnoštvo identičnih ljudi—sve to je još uvek bilo tako blizu da njeno sjećanje nije moglo pravilno da se fokusira i razdvoji šta je vrijedno, a šta smeće, a osim toga sada nije bilo vremena da se to raščisti, previše prostora je zauzimao ovaj ćutljivi, bajkoviti, enigmatični čovjek, najprivlačniji od svih muškaraca koje je poznavala.

Njegova umjetnost i svi manifesti i znaci te umjetnosti bili su misteriozni. Brzo je saznala da uveče posle večere radi do kasno u noć. Ali taj rad je bio van dometa njene mašte, jer nije bilo ničega s čim bi ga povezala, ni štafelaj ni klavir, a upravo je za takvim jasnim simbolom umjetnosti čeznula njena misao. Njegova soba bila je u prizemlju i muškarci sa cigarama koji su šetali po mraku vrta ponekad bi nazreli njegovu lampu i njegovo nagnuto lice.

Neko joj je na kraju rekao da on sjedi za praznim šahovskim stolom. Željela je da to vidi sama i jedne noći, ubrzo nakon njihovog prvog razgovora, krenula je stazom između oleandera do njegovog prozora. Ali, osjećajući naglu nelagodnost, prošla je pravo mimo njega, bez pogleda, i izašla na aveniju, gdje je čula muziku koja dolazi iz sale za koncerte. Zatim, nesposobna da obuzda svoju radoznalost, ponovo se vratila do prozora, ali ovog puta namjerno je napravila škripu šljunka da bi sebe ubijedila da ne špijunira. Njegov prozor je bio otvoren, zavjese nisu bile spuštene, i u svjetlu sobe vidjela je kako skida svoj sako, napinje mišiće vrata i zijeva. I u sporom, masivnom pokretu njegovog ramena, slika koja je nastavila da se njiše i okreće pred njenim očima dok je žurno hodala ka osvjetljenoj terasi hotela, zamislila je prisustvo moćnog umora nakon neotkrivenih, ali sigurno čudesnih radova. Lužin je zaista bio umoran. U poslednje vrijeme je igrao previše često i nepravilno; posebno ga je umaralo igranje „na slijepo“, prilično dobro plaćenog nastupa koji je rado izvodio.

U tome je nalazio duboko zadovoljstvo: nije morao da se bavi vidljivim, čujnim, opipljivim figurama čiji čudni oblik i drvena materijalnost uvijek su ga uznemiravali i uvijek mu se činili samo grubim, smrtnim oklopom izuzetnih, nevidljivih šahovskih sila. Kada je igrao „na slijepo“, bio je u mogućnosti da osjeti te različite sile u njihovoj originalnoj čistoti. Tada nije vidio ni grivu konja ni sjajne glave pješaka – ali je osjećao sasvim jasno da je ovo ili ono izmišljeno polje bilo zauzeto određenom, koncentrisanom silom, tako da je zamišljao pomjeranje figure kao pražnjenje, udarac, udar munje – i čitava šahovska tabla drhtala je od napetosti, a nad ovom napetošću bio je vladar, ovdje sakupljajući i ondje oslobađajući električnu snagu.

Tako je igrao protiv petnaest, dvadeset, trideset protivnika i naravno, čisto broj tabla je govorio – budući da je uticao na stvarno vrijeme igranja – ali ovaj fizički umor nije bio ništa u poređenju sa mentalnim zamorom – osveta za stres i uzbuđenje uključeno u samu igru, koju je vodio u nebeskoj dimenziji, gdje su mu alati bili fizički prisutni.

Takođe je nalazio neku utjehu u ovim partijama naslijepo i pobjedama koje su mu pružale, jer u poslednjih nekoliko godina nije imao sreće na internacionalnim turnirima; postojala je duhovna barijera koja mu je neprestano sprečavala da osvoji prvo mjesto. Valentinov je slučajno to predvidio u prošlosti, neposredno prije nego što su se rastali. „Sijaj dok možeš,“ rekao je posle tog nezaboravnog turnira u Londonu, prvog posle rata, kada je dvadesetogodišnji ruski igrač izašao kao pobjednik. „Dok možeš,“ ponovio je Valentinov lukavo, „jer više nećeš biti vunderkind.“

I to je bilo vrlo važno za Valentinova. Bio je zainteresovan za Lužina samo u mjeri u kojoj je ostao čudan fenomen, nešto deformisano ali očaravajuće, poput krivih nogu psa rase dashund. Tokom čitavog vremena koje je proveo sa Lužinom, neprestano ga je ohrabrivao i razvijao njegov dar, ne obazirući se ni za trenutak na Lužina kao osobu, za koju, činilo se, nije obraćao pažnju ne samo Valentinov, već ni sam život.

Pokazao ga je bogatim ljudima kao zabavno čudovište, stekao korisne kontakte preko njega, organizovao brojne turnire, i tek kada je počeo da sumnja da se vunderkind pretvara samo u mladog šahistu, odveo ga je nazad ocu u Rusiju, a kasnije, kao da je neka vrsta vrijedne stvari, ponovo ga je odveo kada je pomislio da je možda napravio grešku, da bi čudovište još uvek imalo godinu ili dvije života pred sobom.

Kada je i taj period prošao, poklonio je Lužinu neki novac, i nestao je, nalazeći novu zabavu u filmskoj industriji, toj misterioznoj astrološkoj sferi gdje čitaju scenario i traže zvijezde. Otišavši u sferu veselih, brzo-brbljivih, samouvjerenih prevaranata s njihovim pričama o filozofiji ekrana, ukusima masa i intimi filmske kamere, i pritom prilično dobro zarađujući, ispao je iz Lužinovog svijeta, što je za Lužina bilo olakšanje, ona čudna vrsta olakšanja. Valentinov je bio zainteresovan za njega samo kao šahistu. Ponekad je imao nešto od trenera koji lebdi oko sportiste uspostavljajući određeni režim s nemilosrdnom strogosti. Tako je Valentinov tvrdio da je u redu da šahista puši ali pod nikakvim okolnostima ne smije da pije, i tokom njihovog života zajedno u trpezarijama velikih hotela, ogromnih hotela koji su bili napušteni za vrijeme rata, u slučajnim restoranima, u švajcarskim gostionicama i italijanskim tratorijama, on je uvijek naručivao mineralnu vodu za mladog Lužina. Hrana koju je birao za njega bila je lagana da bi mu mozak mogao slobodno da funkcioniše, ali iz nekog razloga (možda i zbog maglovite povezanosti s „Orijentom“) mnogo je ohrabrivao Lužina u njegovoj strasti za slatkim. Na kraju je imao čudnu teoriju da je razvoj Lužinovog talenta za šah povezan sa razvojem seksualne želje, da je šah za njega predstavljao posebno odstupanje te želje, i bojeći se da Lužin ne bi potrošio svoju dragocenu snagu oslobođenjem korisne unutrašnje napetosti na prirodan način, držao ga je podalje od žena i radovao se njegovoj čistoj sumornosti.

Bilo je nečeg ponižavajućeg u svemu tome; Lužin, sjećajući se tog vremena, bio je iznenađen što između njega i Valentinova nije prošla ni jedna, dobronamerna, ljudska reč. Ipak, kada su se tri godine nakon njihovog konačnog odlaska iz Rusije, te zemlje koja je postala tako neprijatna, Valentinov je nestao, osjetio je prazninu, nedostatak podrške, a zatim je priznao neizbježnost onoga što se dogodilo, uzdahnuo, okrenuo se i ponovo se izgubio u razmišljanju nad šahovskom tablom. Posle rata, turniri su počeli da se ponovo organizuju. Igrao je u Mančesteru, gdje je dotrajali prvak Engleske iznudio remi remija nakon dvodnevnog napora; u Amsterdamu, gdje je izgubio odlučujuću partiju jer je prekoračio vrijeme i njegov protivnik, uz uzbuđeni krik, udario na polugu Lužinovog sata; u Rimu, gdje je Turati trijumfalno izveo svoj slavni početak; i u mnogim drugim gradovima koji su za njega bili svi identični – hotel, taksi, sala u kafiću ili klubu.

Na isti način, u svom načinu oblačenja i svakodnevnog života, bio je motivisan izuzetno zamagljenim pobudama, ne razmišljajući ni o čemu, automatski uveče navijajući sat, brijući se istom sigurnosnom oštricom dok potpuno ne prestane da siječe, i hraneći se nasumično i jednostavno.

Iz neke melanholične inercije nastavio je da naručuje istu mineralnu vodu za večeru, koja je blago pjenila u njegovim sinusima i izazivala čudan osećaj golicanja u uglovima očiju. Vrlo rijetko je primjetio svoje postojanje, osim na primjer kada ga je nedostatak daha - osveta teškog tijela - natjerala da zastane s otvorenim ustima na stepeništu, ili kada je imao zubobolju, ili kada je kasno uveče, tokom svojih šahovskih razmišljanja, ispružena ruka koja trese kutiju za šibice nije izazvala zveckanje šibica u njoj, i cigareta koja se činila da je bila gurnuta neprimjećeno u njegova usta od strane nekog drugog i čitav njegov život se koncentrisao u jednoj želji za pušenjem, iako Bog zna koliko je cigareta već bilo nesvjesno popušeno.

Uopšteno, život oko njega bio je tako neproziran i tražio tako malo napora od njega da mu se ponekad činilo da neko - tajanstveni, nevidljivi menadžer - nastavlja da ga vodi sa turnira na turnir; ali ponekad su bili čudni trenuci, takva tišina unaokolo, i kada biste pogledali u hodnik - cipele, cipele, cipele, stoje na svim vratima, i u vašim ušima je bila buka usamljenosti. Kad je njegov otac još bio živ, Lužin je mislio na svoj dolazak u Berlin, na neophodnost viđanja oca, pomaganja mu, razgovara s njim - i ovaj veselog izgleda starac u svom pletenom prsluku, nespretno ga tapšući po ramenu, bio mu je nepodnošljiv, kao sramna uspomena koju pokušavaš da odbaciš, stežući oči i jecajući kroz zube.

Nije došao iz Pariza na očevu sahranu, najviše se plašeći leševa, kovčega, vijenaca i odgovornosti povezane s tim - ali je kasnije došao, uputio se ka groblju, šetao po kiši među grobovima u blatnjavim čizmama, nije uspio da pronađe očev grob i iza nekih drveća ugledao čovjeka koji je vjerovatno bio čuvar, ali neki čudan osjećaj inercije i stidljivosti spriječio ga je da pita; podigao je ovratnik i koračao natrag preko parcele neobrađenog zemljišta prema taksiju koji ga je čekao. Očeva smrt nije prekinula njegov rad.

Pripremao se za berlinski turnir s jasnom idejom da pronađe najbolju odbranu protiv složenog otvaranja Italijana Turatija, koji je bio najstrašniji od budućih učesnika na turniru. Ovaj igrač, predstavnik najnovijih trendova u šahu, otvarao je igru potezima po bočnim stranama, ostavljajući sredinu table nepokrivenu pješacima, ali izvršavajući veoma opasan uticaj na centar sa strana. Odbacujući udobnu sigurnost rokade, nastojao je da stvori najneočekivanije i najhirovitije međusobne odnose među svojim figurama.

Lužin ga je već jednom sreo i izgubio, a ovaj poraz posebno ga je pogađao jer je Turati, po temperamentu, svojoj igri i sklonosti fantastičnim rasporedima, bio igrač s mentalitetom srodnom njegovom, samo što je Turati otišao dalje. Lužinova igra, koja je u njegovoj ranoj mladosti toliko zadivila stručnjake svojom neviđenom smjelošću i nepoštovanjem osnovnih, kako se činilo, pravila šaha, sada je djelovala malo zastarjelo u poređenju s blještavim ekstremizmom Turatija.

Lužinova sadašnja situacija bila je poput situacije pisca ili kompozitora koji, upijajući najnovije stvari u umjetnosti na početku svoje aktivne karijere i izazivajući privremenu senzaciju originalnošću svojih postupaka, odjednom primjećuje da se neprimjetna promjena dogodila oko njega, da su ga drugi ostavili iza sebe u samim postupcima gdje je nedavno bio na čelu, i onda se osjeća opljačkanim, vidi samo nezahvalne imitatore u hrabrim umjetnicima koji su ga prestigli, i rijetko shvata da je sam kriv, on koji je okamenio svoju umjetnost koja je nekada bila nova, ali se nije pomakla od tada.

Gledajući na svojih osamnaest ili više godina u šahu, Lužin je imao brojne pobjede na početku, a zatim čudan zastoj, iznenadne pobjede tu i tamo, ali uopšteno - iritantne i beznadežne remije zahvaljujući kojima je neprimjetno stekao reputaciju opreznog, nepristupačnog, prozaičnog igrača. I to je bilo čudno. Što je njegova kreativnost bila hrabrija, a imaginacija življa tokom njegovog tajnog rada između partija, to je postajao osećaj bespomoćnosti kada bi takmičenje počelo sve da pritiska, a on je igrao sve stidljivije i opreznije.

Već odavno ušao u red međunarodnih velemajstora, veoma poznat, citiran u svim šahovskim udžbenicima, kandidat među pet ili šest drugih za titulu svjetskog prvaka, dugovao je ovu laskavu reputaciju svojim ranim nastupima, koji su oko njega ostavili neku vrstu nejasnog sjaja, maglovitu slavu. Smrt njegovog oca mu se predstavila kao prekretnica po kojoj je mogao mjeriti put kojim je prošao. I osvrćući se unazad, sa blagim drhtajem je primijetio kako je sporo napredovao u poslednje vrijeme, a nakon što je to uvidio, uronio je s mračnom strašću u nove proračune, izmišljajući i već nejasno osjećajući harmoniju poteza koji su mu bili potrebni: sjajna odbrana.

Te noći se nije osjećao dobro u jednom berlinskom hotelu nakon posjete groblju: lupanje srca i čudne misli, i osjećaj kao da mu je mozak otupio i bio premazan lakom. Doktor kojeg je posjetio ujutro mu je savjetovao da se odmori, da ode na neko mirno mjesto „... gdje svuda ima zelenila“, rekao je doktor. I Lužin, otkazujući obećanu simultanku naslijepo, otišao je na mjesto, kojeg se odmah sjetio kada je doktor pomenuo zelenilo; ustvari, osjećao se nejasno zahvalnim za poslušno sjećanje koje mu je tako prikladno ukazalo na potrebno odmaralište, preuzelo sav trud na sebe i smjestilo ga u gotov, spreman hotel.

..........

"Pa, evo vas u našem dobrom starom Berlinu. Moja ćerka mi kaže da ste došli na takmičenje." Oslobodio je uškrobljeni rukav, stavio jednu ruku na bok i nastavio: "Usput, uvijek sam se pitao, postoji li potez u šahu koji uvijek omogućava pobjedu? Ne znam da li me razumijete, ali ono što mislim je... izvinite... vaše ime i patronim?"

"Razumijem," reče Luzhin, savjesno razmišljajući na trenutak. "Vidite, imamo tihe poteze i jake poteze. Jak potez..."

"Ah da, da, tako je," klimnuo je gospodin. "Jak potez je onaj koji," nastavio je Lužin glasno i oduševljeno, "odmah nam daje nesumnjivu prednost. Dvostruki šah, na primjer, s uzimanjem teške figure, ili recimo, kad se pješak promoviše u damu. Itd. Itd. I tihi potez..."

"Vidim, vidim," reče gospodin. "Otprilike koliko dana će trajati takmičenje?" "Tihi potez podrazumijeva lukavstvo, subverziju, komplikaciju," reče Lužin, pokušavajući ugoditi ali i ulazeći u suštinu stvari. "Uzmimo neku poziciju. Bijeli..." Razmišljao je, zureći u pepeljaru.

"Nažalost," reče njegov domaćin nervozno, "ne razumijem ništa o šahu. Samo sam vas pitao. . . Ali to uopšte nije važno, uopšte. Ubrzo ćemo preći u trpezariju."

"Jednostavno ćemo uzeti završnu poziciju u trenutku kad je prekinuta danas. Bijeli: Kralj c3, top a1, konj d5, Pješaci b3 i c4. Crni..."

"Komplikovana stvar, šah," ubaci se gospodin i živahno skoči na noge, pokušavajući prekinuti bujicu slova i brojeva koji su imali neku vezu ss crnim.

"Pretpostavimo sada," reče Lužin značajno, "da crni povuče najbolji mogući potez u ovoj poziciji—e6 do g5. Na to odgovaram sljedećim tihim potezom..." Lužin suzi oči i gotovo šapatom, stisnuvši usne, izgovori ne riječi, ne samo oznaku poteza, već nešto najnježnije i beskrajno krhko. Isti izraz bio je na njegovom licu—izraz osobe koja puše sitno pero s lica djeteta—kada je sljedećeg dana taj potez ostvario na tabli.

Mađar, sa žućkastim obrazima nakon neprospavane noći, tokom koje je uspio provjeriti sve varijante (koje vode do remija), ali nije uspio primijetiti samo ovu skrivenu kombinaciju, upao je u duboko razmišljanje nad tablom dok je Lužin, s finim kašljem, ljubazno zabilježio svoj potez na formular. Mađar je ubrzo predao partiju i Lužin je sjeo da igra s Rusom.

Partija je počela zanimljivo i ubrzo se formirao čvrst krug gledalaca oko njihovog stola. Znatiželja, pritisak, krckanje zglobova, tuđe disanje i najviše od svega šaputanje—šaputanje koje je prekidano još glasnijim i iritantnijim "ššš!"—često su mučili Lužina: oštro je bio pogođen tim krckanjem i šuštanjem, i smrdljivom ljudskom toplinom ako se nije previše povukao u dubine šaha. Krišom je sada vidio noge posmatrača i posebno ga iritiralo, među svim tim tamnim pantalonama, jedan par ženskih stopala u sjajnim sivim čarapama i plavičastim cipelama. Ta stopala očigledno nisu razumjela ništa o igri, pitao se zašto su došla. . . . Te šiljaste cipele s poprečnim trakama ili nečim sličnim bi bolje klikale po pločniku . . . što dalje odavde.

Dok je zaustavljao sat, bilježio potez ili odlagao uhvaćenu figuru, krišom bi pogledao ta nepomična ženska stopala, i tek sat i pol kasnije, kada je dobio partiju i ustao, povlačeći svoj prsluk naniže, Lužin je vidio da ta stopala pripadaju njegovoj zaručnici.

Osjetio je oštar osjećaj sreće što je bila tu da vidi njegovu pobjedu i nestrpljivo je čekao da šahovske table i svi ovi bučni ljudi nestanu kako bi je što prije zagrlio. Ali šahovske table nisu odmah nestale, i čak i kad su se svijetla trpezarija pojavila zajedno sa svojim ogromnim mesinganim samovarom, nejasni pravilni kvadrati pokazivali su se kroz bijeli stolnjak i slični kvadrati—čokoladni i kremasti—bili su nesumnjivo tamo na zaleđenoj torti. Majka njegove zaručnice ga je dočekala s istom snishodljivom, pomalo ironičnom popustljivošću s kojom ga je pozdravila prethodne noći, kada je njen dolazak prekinuo razgovor o šahu—a osoba s kojom je razgovarao, njen muž očigledno, sada mu je počela pričati kakvo je uzorno imanje imao u Rusiji.

.........

Turati je sjeo da igra sa njemačkim velemajstorom, a Lužin joj je prišao i tmurno, s krivim osmijehom, rekao nešto dugo i nespretno. Iznenađeno je shvatila da je traži da ode. "Drago mi je, jako mi je drago post factum," objasnio je Lužin molećivo, "ali trenutno... trenutno me nekako ometa."

Pratio ju je očima dok se poslušno povlačila između redova šahovskih stolova i nakon što je energično klimnuo glavom za sebe, uputio se ka tabli gdje je njegov novi protivnik već sjedao, prosijedi Englez koji je igrao s konstantnom smirenošću i stalno gubio. Ni ovaj put nije imao sreće i Lužin je opet osvojio poen, a sledeći dan je postigao remi i zatim opet pobijedio. Kretao se u korak s Turatijem. Turati je osvojio poen, i on je osvojio poen; Turati je osvojio pola poena, i on je osvojio pola poena. Tako su nastavili svoje odvojene igre, kao da se penju uz strane jednakostraničnog trougla i sudbinski predodređeni da se u odlučujućem trenutku sretnu na vrhu.

.....
Noći su bile nekako nemirne. Jednostavno se nije mogao prisiliti da ne misli na šah, i iako je osjećao pospanost, san nije mogao pronaći put do njegovog mozga; tražio je izlaz, ali svaki ulaz je bio čuvan od strane šahovskih stražara i imao je mučan osjećaj da je san bio tu, blizu, ali s vanjske strane njegovog mozga: Lužin koji se umorno pružio na krevet, drijemao je, ali Lužin koji je vizualizovao šahovsku tablu ostao je budan i nije se mogao spojiti sa svojim sretnim dvojnikom.

Ali još gore—nakon svake partije turnira, sa sve većom teškoćom izlazio je iz svijeta šahovskih koncepata, tako da se neugodan rascjep počeo pojavljivati čak i danju. Nakon trosatne partije, njegova glava čudno je boljela, ne čitava, već djelomično, u crnim kvadratima bola, i neko vrijeme nije mogao pronaći vrata, koja su bila zaklonjena crnom mrljom, niti se mogao sjetiti adrese voljene kuće.

…

Njegova zaručnica je primijetila da je sa svakim danom turnira izgledao sve gore i gore. Oči su mu bile obrubljene tupom ljubičastom bojom i teški kapci su mu bili upaljeni. Bio je tako blijed da je uvijek izgledao neobrijan, iako se na insistiranje njegove zaručnice brijao svako jutro.

S nestrpljenjem je očekivala kraj turnira i boljelo ju je što je morao podnositi nevjerovatne, štetne napore kako bi osvojio svaki poen. Jadni Lužin, misteriozni Lužin...

Tokom tih jesenjih dana, dok je ujutro igrala tenis s njemačkom prijateljicom, ili slušala predavanja o umjetnosti koja su joj odavno dosadila, ili listala po iznošenom asortimanu knjiga u svojoj sobi—Andrejev Ocean, roman od Krasnova i brošura pod nazivom “Kako postati jogi”—bila je svjesna da je Lužin upravo tada bio uronjen u šahovsko računanje, borio se i patio—a nerviralo ju je što nije mogla dijeliti muke njegove umjetnosti.

Beskrajno je vjerovala u njegovu genijalnost i bila je uvjerena da ta genijalnost ne može biti iscrpljena pukim igranjem šaha, koliko god to bilo divno, i da će, kada prođe turnirska groznica i Lužin se smiri, odmori, unutar njega će se probuditi neke još neotkrivene snage i on će procvjetati i pokazati svoj dar u drugim sferama života. Njen otac je Lužina nazivao uskim fanatikom, ali je dodavao da je nesumnjivo vrlo naivan i vrlo ugledan čovjek.

Njena majka, s druge strane, tvrdila je da Lužin svakim satom sve više gubi razum i da je zakonima zabranjeno da se ludaci žene, pa je skrivala Lužina od svih svojih prijatelja. Isprva je to bilo lako — mislili su da je na odmoru sa svojom ćerkom — ali onda su se vrlo brzo pojavili svi oni ljudi koji su obično posjećivali njihovu kuću, poput šarmantnog starog generala koji je uvijek tvrdio da nam, prognanicima, nije žao Rusije, već mladosti, mladosti; nekoliko ruskih Njemaca; Oleg Sergejevič Smirnovski — teozof i vlasnik tvornice likera; nekoliko bivših oficira Bijele armije; nekoliko mladih dama; pjevačica Madame Vozdvišenski; bračni par Alfyorov; i također stara princeza Umanov, koju su zvali Pikova dama (po istoimenoj operi). Ona je bila prva koja je vidjela Lužina, zaključivši iz brzog i nerazumljivog objašnjenja domaćice kuće da ima neku vezu s književnošću, s časopisima — bio je, jednom riječju, pisac.

Smirnovski nije gubio vrijeme i odmah ga je pozvao na partiju šaha, ali nažalost nije bilo šahovske garniture u kući. Mladi su ga među sobom zvali budalom, a samo ga je stari general tretirao s najiskrenijom jednostavnošću, dugotrajno ga uvjeravajući da ode vidjeti malu žirafu koja je upravo rođena u zoološkom vrtu.

Jednom kada su posjetioci počeli dolaziti, pojavljujući se sada svake večeri u različitim kombinacijama, Lužin nije mogao biti ni trenutak nasamo sa svojom zaručnicom i njegova borba s njima, njegovi napori da se probije kroz njih do nje, odmah su poprimili šahovske nijanse. Međutim, pokazalo se da je nemoguće savladati ih, sve ih je više i više dolazilo, i činilo mu se da su upravo oni, ti bezbrojni, bezlični posjetioci, gusti i vreli, okruživali ga tokom sati turnira.

Objašnjenje svega što se događalo došlo je jednog jutra kada je sjedio na stolici u sredini svoje hotelske sobe i pokušavao koncentrisati misli na jednu jedinu stvar: jučer je osvojio svoj deseti poen i danas je morao pobijediti Mosera. Iznenada je ušla njegova zaručnica.

“Kao mali idol,” smijala se. “Sjedi u sredini dok mu se donose žrtveni darovi.” Ispružila je kutiju čokolade prema njemu, a onda joj je smijeh nestao s lica. “Lužine,” povikala je, “Lužine, probudi se! Što je s tobom?” “Jesi li stvarna?” upitao je Lužin tiho i nevjerujući. “Naravno da sam stvarna. Kakva je to stvar, staviti svoju stolicu u sredinu sobe i sjesti tamo. Ako se odmah ne probudiš, odlazim.”

Lužin se poslušno probudio, pomaknuvši ramena i glavu, zatim se premjestio sa stolice na kauč. “Reci mi, kada će ovo završiti?” upitala je. “Koliko partija još treba?” “Tri,” odgovorio je Lužin. “Pročitala sam danas u novinama da ćeš sigurno pobijediti na turniru, da ovaj put igraš izvanredno.” “Ali tu je Turati,” rekao je Lužin i podigao prst. “Osjećam mučninu,” dodao je tužno. “Onda nema bombona za tebe,” rekla je brzo i stavila četvrtasti paket pod ruku. “Lužine, zvaću doktora. Umrijećeš ako ovako nastaviš.” “Ne, ne,” rekao je pospano. “Već je prošlo. Nema potrebe za doktorom.” “Brine me to. Znači do petka, do subote... ovaj pakao. A kod kuće stvari stoje prilično loše. Svi su se složili s mamom da se ne smijem udati za tebe. Zašto si osjećao mučninu, jesi li nešto pojeo?” “Prošlo je, potpuno,” promrmljao je Lužin i stavio glavu na njeno rame. “Jednostavno si jako umoran, jadni dječače. Hoćeš li stvarno igrati danas?” “U tri sata. Protiv Mosera. Uglavnom igram... kako su to rekli?” “Izvanredno.” Osmjehnula se. Glava koja je ležala na njenom ramenu bila je velika, teška — dragocjeni aparat sa složenim, tajanstvenim mehanizmom.

Minutu kasnije primijetila je da je zaspao i počela je razmišljati kako mu sada prebaciti glavu na neki jastuk. S izuzetno pažljivim pokretima uspjela je to uraditi; sada je napola ležao na kauču, neugodno savijen. Na trenutak ju je obuzeo užas da je iznenada umro i čak je osjetila njegov zglob, koji je bio mekan i topao. Kad se ispravila, osjetila je bol u ramenu. “Teška glava,” šapnula je gledajući u spavača i tiho napustila sobu, noseći svoj neuručeni poklon sa sobom. Zamolila je sobaricu koju je srela u hodniku da probudi Lužina za sat vremena, i silazeći stepenicama bez zvuka, krenula je sunčanim ulicama do teniskog kluba — i uhvatila se kako još uvijek pokušava ne pravi buku ili bilo kakve nagle pokrete.

Sobarica nije morala buditi Lužina — probudio se sam i odmah je uložio velike napore da se prisjeti divnog sna koji je sanjao, znajući iz iskustva da ako odmah ne počneš prisjećati se, kasnije će biti prekasno. Sanjao je da sjedi čudno — u sredini sobe — i odjednom, s apsurdnom i blaženom naglošću karakterističnom za snove, ušla je njegova zaručnica, pružajući mu paket vezan crvenom vrpcom. Bila je također odjevena u stilu snova — u bijelu haljinu i bešumne bijele cipele. Htio ju je zagrliti, ali iznenada mu je postalo mučno, zavrtjelo mu se u glavi, a ona je u međuvremenu pričala da novine pišu izvanredne stvari o njemu, ali da njezina majka i dalje ne želi da se vjenčaju. Vjerojatno je bilo još mnogo toga, ali njegova memorija nije uspjela uhvatiti ono što je bježalo — i pokušavajući barem ne raspršiti ono što je uspio izvući iz sna, Lužin se oprezno pokrenuo, zagladio kosu i pozvonio da mu donesu ručak. Nakon ručka je morao igrati. Igrao je četiri sata bez pauze i pobijedio, ali kada je već sjedio u taksiju, zaboravio je na putu kamo ide, koju je adresu dao vozaču da pročita i čekao je s interesom gdje će se auto zaustaviti.

Kuću, međutim, prepoznao je, i opet su tu bili gosti, gosti — ali ovdje je Lužin shvatio da se jednostavno vratio u svoj nedavni san, jer ga je njegova zaručnica pitala šapatom: “Pa, kako si, je li mučnina prošla?” — i kako je mogla znati o tome u stvarnom životu? “Živimo u finom snu,” rekao joj je tiho. “Sada razumijem sve.” Pogledao je oko sebe i vidio sto i lica ljudi koji su sjedili tamo, njihov odraz u samovaru — u posebnoj samovarskoj perspektivi — i dodao s ogromnim olakšanjem: “Znači, i ovo je san?  Ovi ljudi su san? Dobro, dobro...”

“Tiho, tiho, što to brbljaš?” šapnula je zabrinuto, i Lužin je pomislio da je u pravu, ne treba plašiti san, neka sjede tamo, ti ljudi, za sada. Ali najzanimljivija stvar u vezi ovog sna bila je to što je sve oko njega, očigledno, bila Rusija, koju je sam spavač napustio davno. Stanovnici sna, veseli ljudi koji piju čaj, razgovarali su na ruskom i šećerna zdjela bila je identična onoj iz koje je grabio šećer u prahu na verandi jednog grimiznog ljetnog večera mnogo godina prije. Lužin je s interesom, s užitkom primijetio ovaj povratak u Rusiju. To ga je posebno zabavljalo kao duhovito ponavljanje određenog šahovskog poteza, koje se događa, na primjer, kada se strogo problemska ideja, odavno otkrivena u teoriji, ponovi u upečatljivom obliku na tabli u živoj igri.

...
Stvarni život, život u šahu, bio je uredan, jasan i bogat avanturama, primjetio je Lužin sa ponosom kako mu je bilo lako da vlada u ovom životu, i način na koji se sve pokoravalo njegovoj volji i klanjalo njegovoj šemi. Neke od njegovih partija na turniru u Berlinu su poznavaoci već tada nazivali besmrtnim. Pobjedio je jednu nakon što je uzastopno žrtvovao svoju kraljicu, top i skakača; u drugoj je stavio pješaka u tako dinamičnu poziciju da je stekao apsolutno monstruoznu silu koja je nastavila da raste i bubri, pogubno za njegovog protivnika; i konačno u trećoj partiji, naizgled apsurdnim potezom koji je izazvao žamor među gledaocima, Lužin je konstruisao razrađenu zamku za svog protivnika koje je ovaj prekasno otkrio.

U ovim partijama i u svim ostalim koje je igrao na ovom nezaboravnom turniru, manifestovao je zapanjujuću jasnoću misli, nemilosrdnu logiku. Ali Turati takođe je odigrao sjajno, Purati je takođe sakupljao poen za poenom, pomalo hipnotišući svoje protivnike smjelošću njegove maštu i samopouzdanjem, možda, uz pomoć šahovske sreće koja ga do sada nikada nije napustila. Njegova partija sa Lužinom trebalo je da odluči ko će dobiti prvu nagradu. Bilo je i onih koji su govorili da će bistrina i lakoća Lužinove misli prevladati nad Italijanovom burnom fantazijom, a bilo je i onih koji su prognozirali da će vatreni, brzi Turati poraziti dalekovidog ruskog igrača. I stigao je dan njihovog susreta za tablom.

Lužin se probudio potpuno obučen, čak i u kaputu; pogledao je na sat, brzo ustao i stavio šešir, koji je ležao na sredini sobe. Na to se prisjeti i pogleda po sobi, pokušavajući da shvati na čemu je tačno spavao. Njegov krevet bio je raspetljan i somot kauča je bio potpuno gladak. Ali on je kasnio, kasnio je, i treba da požuri. Brzo je otvorio vrata i zaustavio se. Prema njegovom konceptu stvari, šahovska sala, i njegov sto, i Turati koji čeka trebali su da budu upravo tu.

Umjesto ovoga vidio je prazan hodnik i stepenište iza njega. Odjednom iz tog pravca, sa stepenica se pojavio brzo trčeći mali čovjek koji ugledao Lužina i raširio ruke. „Maestro“, uzviknuo je, „šta je ovo? Oni čekaju na vas, čekaju vas maestro... . I telefon te je zvao tri puta i rekli su da se ne javljate na njihova kucanja. Sinjor Turati vas dugo čeka"

„Uklonili su ga“, rekao je Lužin kiselo pokazujući u prazan hodnik sa svojim štapom. “Kako sam mogao znati da će sve biti uklonjeno?"

„Ako ne osjećate dobro. . .” poče čovječuljak, tužno gledajući Lužinovo blijedo lice. “Pa, odvedi me tamo!” poviče Lužin i udario štapom o pod.

"Ići ćemo pješice", rekao je njegov vodič, "to je tačno minut hoda." Lužin je sa osjećajem olakšanja prepoznao rotirajuća vrata kafane i zatim stepenište i konačno je u hodniku hotela ugledao ono što je tražio. Po ulasku je odmah osjetio punoću života, smirenost, jasnoću i samopouzdanje.

“Dolazi velika pobjeda,” rekao je glasno, a gomila ljude se razmaknula kako bi ga pustili da prođe. “Sa zadovoljstvom, sa zadovoljstvom, iako kasnite,” progunđa Turati, odmahujući glavom. "Naprijed", rekao je Lužin i nasmijao se. Između njih je bio stol, a na njemu je bila šahovska tabla sa postavljenim figurama spremnim za borbu. Lužin je izvadio cigaretu iz džepa na prsluku i nesvjesno je zapalio.

U ovom trenutku desila se čudna stvar. Turati, iako je imao bijele figure, nije igrao svoje čuveno otvaranje, a obrana koju je Lužin smislio pokazala se potpunim promašajem. Bilo da je Turati predvidio moguće komplikacije ili je jednostavno odlučio da igrati oprezno, znajući snagu koju je Lužin pokazao na ovom turniru, počeo je na najbanalniji način.

Lužin je za trenutak zažalio zbog uzaludnog rada, ali ipak je bio sretan: to mu je dalo više slobode. Osim toga, Turati ga se očigledno uplašio. S druge strane, u bezazlenom, jednostavnom otvaranju koje je predložio Turati bilo je nekih zamki, i Lužin je bio spreman da igra s posebnom pažnjom. Prvo je išlo mirno. Igrači su oprezno igrali poboljšavajući poziciju figura, manevrišući, ali to su činili uljudno, bez najmanjeg znaka prijetnje - i ako je bilo prijetnje, bila je potpuno konvencionalna - više kao nagovještaj protivniku da bi tamo dobro bilo izgraditi zaklon, i protivnik bi se nasmijao, kao da je sve to nevažna šala, i ojačao bi pravo mjesto i sam se malo pomakao naprijed.

I još su neko vrijeme oba protivnika, kao da nemaju namjeru da krenu napred, bavila sređivanjem svojih vlastitih polja -  a zatim je ponovo došlo do naglog razbuktavanja, brze kombinacije zvukova: dvije male snage sudarile su se i odmah su oboje odnešene: brzim, majstorskim pokretom prstima i Luzhin je uklonio i postavio na stol pored sebe, žutog pješaka; Turatijeve su se prsti sjajno zablistali u vazduhu i inertni, crni pješak s bljeskom svjetlosti na glavi bio je zauzvrat spušten na stol. I nakon toga igrači su se smirili. .
....
Igrajući na vrijeme (vrijeme je nemilosrdno u svemiru šaha), oba su protivnika ponavljala ista dva poteza, prijetnja i obrana, prijetnja i obrana - ali istovremeno su obojica razmišljali o najlukavijem triku koji nije imao veze s tim mehaničkim potezima. I na kraju se Turati konačno odlučio na ovu kombinaciju - i odmah je neka vrsta muzičke oluje preplavila tablu, a Luzhin je uporno tražio u njoj sitan, čist ton koji mu je bio potreban da bi ga u svom obratu proširio u grmljavinsku harmoniju. Sada je sve na tabli disalo životom, sve se koncentrisalo na jednu ideju.

Lužinova misao lutala je kroz očaravajuće i strašne labirinte, srećući tamo ponekad zabrinutu misao Turatija, koji je tražio isto što i on. Potrebno je istražiti lavirint varijanti, gdje svaki njegov potez izaziva opasnu reakciju, započeo je dugotrajnu meditaciju: činilo se da mu je potreban posljednji izuzetan napor i pronaći će tajni potez koji vodi ka pobjedi.

Iznenada, nešto se dogodilo izvan njegova bića, žarka bol - i izustio je glasan krik, tresući ruku opečenu plamenom šibice, koju je zapalio i zaboravio prinijeti cigari. Bol je odmah prošla, ali gledajući na šahovsku tablu njegov mozak osjećao je do tada neviđeni umor. Ipak figure na šahovskoj tabli bile su nemilosrdne, kao da su ga držale i upijale. Bilo je nešto strašno u ovome, ali u tome je takođe bila jedina harmonija, jer što drugo postoji u svijetu osim šaha?...

Primijetio je da Turati više ne sjedi; stajao je protežući se. "Odmor, Maestro," reče glas odozdo. "Zabilježite svoj sljedeći potez." "Ne, ne, još nije," reče Lužin molećivo, očima tražeći osobu koja je govorila. "To je sve za danas," nastavi isti glas, ponovno odozdo.

Lužin je želio da ustane ali nije mogao. Vidio je da se povukao unazad: negdje zajedno sa svojom stolicom i da su ljudi navalili grabljivo na poziciju na šahovskoj tabli, gdje je upravo bio čitav njegov život, i svađali se i vikali dok su spretno pomicali figure ovamo i onamo. Ponovno je pokušao ustati i ponovno nije mogao. "Zašto, zašto?" reče tužno, pokušavajući razaznati tablu.

………

"Lužine," rekla je smješkajući se, kao da može vidjeti njezin osmijeh. "Lužine, sve je u redu. Lužine, čuješ li me?"

Čim su ga odveli u bolnicu, ona je otišla u hotel po njegove stvari, ali prvo joj nisu dozvolili ulazak u njegovu sobu, što je dovelo do dugih objašnjenja i telefonskog poziva u bolnicu od strane prilično drskog službenika  hotela, nakon čega je morala platiti Lužinov račun za posljednju nedjelju, ali nije imala dovoljno novca, pa su bila potrebna dodatna objašnjenja, a činilo joj se da se ruganje Lužinu nastavlja, teško joj je bilo suzdržati suze. I kada je, odbijajući grubu pomoć sobarice hotela, počela sakupljati Lužinove stvari, osjećaj saosjećanja dosegnuo je vrhunac.

Među njegovim stvarima bile su neke koje je morao nositi sa sobom godinama, ne primjećujući ih i nikada ih ne bacajući - nepotrebne, neočekivane stvari: platneni remen s metalnom kopčom u obliku slova S i s kožnim džepom sa strane, minijaturni švajcarski nožić za lanac sata, ukrašen majčinom perlom, zbirka talijanskih razglednica - sve plavo nebo i magla nad Vezuvom; i sigurno stvari iz St. Petersburga: mali računalni abakus s crvenim i bijelim brojačima, stoni kalendar s preklopivim stranicama za potpuno nekalendarsku godinu - 1918.

Sve to je ležalo u fijoci, među nekim čistim, ali zgužvanim košuljama, čije obojene pruge i ukroćene manšete evociraju sliku davno prošlih godina. Tamo je pronašla i sklopivi operni šešir kupljen u Londonu, a unutra je bila posjetnica nekog po imenu Valentinov...

Šahovsku garnituru, kartonsku kutiju puna bilježaka i dijagrama te hrpu šahovskih časopisa, umotala je u zaseban paket: to mu sada nije trebalo. Kada su torba i mali kofer bili puni i zaključani, još je jednom pogledala u sve ćoškove i izvadila ispod kreveta par iznenađujuće starih, poderanih, bezveznih smeđih cipela koje su Lužinu služile umjesto papuča za spavaću sobu. Pažljivo ih je gurnula nazad pod krevet.

Iz hotela je otišla u šahovski kafe, prisjećajući se da je Lužin bio bez štapa i šešira. Bilo je puno ljudi u turnirskoj dvorani, i Turati, koji je stajao pored vješalice za kapute, žurno je skidao kaput. Ona je shvatila da je došla u trenutku kada se partija trebala nastaviti, i da niko nije znao za Lužinovu bolest. Nema veze, ona pomisli sa određenim zlonamjernim zadovoljstvom. Treba ih pustiti da čekaju. Pronašla je štap, ali nije bilo šešira. I posle gledajući s mržnjom prema malom stolu, gdje su figure bile postavljene, i Turatija, koji je trljao ruke i duboko čistio svoje grlo kao bas pjevač, brzo je izašla iz kafića i ponovo ušla taksi, i vratila se u sanatorijum.

 Otprilike u isto vrijeme rastreseni čovječuljak koji ima veze s organizacijom turnira stigao je u sanatorijum. Nisu mu dali da vidi Lužina; staložena mlada dama sa kojom je razgovarao, hladno ga je obavjestila da se Lužin premorio se i bilo je neizvjesno kada će nastavi sa svojim šahovskim aktivnostima. „Strašno, to je nevjerovatno“, žalosno je ponovio čovječuljak nekoliko puta. “Nedovršena partija! I tako dobra partija! Prenesite Maestru moje  želje, moje najbolje želje . . .” Beznadežno je odmahnuo rukom i krenuo ka izlazu, odmahujući glavom.

I novine su to objavile da je Lužin imao nervni slom prije nego što je završio odlučujuću partiju i to je, prema Turatiju, crni trebao da izgubi zbog slabosti pješaka na f4. I u svim šahovskim klubovima stručnjaci su dugo proučavali pozicije figura, sledili mogući nastavci i primjećena slabost bijelog na d3, ali niko nije mogao da pronađe pravi način sigurne pobjede.

Jedne noći ubrzo nakon toga, dogodila se duga, pripremljena i naposletku prekinuta, uzaludna, sramotno glasna, ali neizbježna scena. Tek se vratila iz sanatorijuma i željno je jela vruću kašu od heljde i pričala kako je Lužin bolje. Njeni su roditelji razmijenili poglede i onda je počelo.

"Nadam se," rekla je majka rezonantno, "da si već odustala od svoje lude namjere." "Još malo, molim," rekla je, pružajući tanjir. "Iz određenog osjećaja delikatnosti", nastavila je njena majka, a ovdje je njen otac brzo preuzeo ulogu. "Da", rekao je, "iz delikatnosti tvoja majka nije ti ništa govorila ovih proteklih dana - dok se situacija s tvojim prijateljem nije razjasnila. Ali sada moraš da nas poslušaš. Znaš sama da je naša glavna želja, briga i ... uopšte... želja, da budeš u redu, da budeš sretna, i tako dalje. Ali za ovo ..." "U moje vrijeme, roditelji bi jednostavno zabranili", ubacila je njena majka, "to je sve." "Ne, ne. Šta zabrana ima s ovim? Slušaj mene, dušo moja. Nisi više osamnaestogodišnjakinja, već dvadeset i petogodišnjakinja, i ja ne vidim ništa privlačno ili poetsko u svemu što se desilo."

"Ona samo voli da nas nervira", ponovo je prekinula majka. "Samo jedna neprekidna noćna mora..." "O čemu tačno govorite?" upitala je konačno ćerka i osmjehnula se ispod spuštenih obrva, blago naslanjajući laktove na sto i gledajući od oca do majke. "O tome da je vrijeme da prestaneš biti glupa", povikala je majka. "O tome da je udaja za siromaha čudnovata glupost."

"Ah", rekla je ćerka, i pružajući ruku na stolu, naslonila je glavu na nju. "Evo šta", ponovo je počeo njen otac. "Predlažemo ti da ideš na italijanske jezera. Idi s mamom na italijanska jezera. Ne možeš ni zamisliti kakva su tamo rajna mjesta. Sjećam se prvi put kada sam vidio Isolu Bellu..."

Počela je trzati ramenima od polupotisnutog smijeha; zatim je podigla glavu i nastavila tiho se smijati, držeći oči zatvorene.

"Šta ti hoćeš?" upitala je majka i lupila o sto.

"Prvo", odgovorila je, "da prestaneš vikati. Drugo, da se Lužin potpuno oporavi."

"Isola Bella znači Lijepo ostrvo", nastavio je njen otac žurno, pokušavajući sa značajnom grimasom nagovijestiti svojoj ženi da će sam to riješiti. "Ne možeš ni zamisliti. Azurno nebo, i vrućina, i magnolije, i odlični hoteli - i naravno tenis, ples ... I posebno se sjećam - kako ih zovete - tih insekata koji sijaju ..."

"Pa šta onda?" upitala je majka s pohlepnom znatiželjom. "Šta onda, kada tvoj prijatelj - ako ne umre ..."

"To zavisi od njega", rekla je ćerka, pokušavajući govoriti smireno. "Ne mogu ga napustiti. I neću. Kraj."

"Bit ćeš u ludnici s njim - tamo ćeš biti, djevojko moja!"

 "Luda ili ne..." počela je ćerka sa drhtavim osmijehom.

"Zar te Italija ne mami?" vikao je njen otac. "Djevojka je luda. Nećeš se udati za ovog šahovskog idiota!"

"Idiot si sam. Ako hoću, udaću se za njega. Ti si zatucan i zloban čovjek..."

"Sad, sad, sad, dosta je, dosta je", mrmljao je njen otac. "Neću mu dozvoliti da ponovno kroči ovde," duvala je njena majka; "to je konačno."

Ćerka je počela tiho plakati i napustila trpezariju, udarajući u ugao švedskog stola dok je prolazila i ispuštajući jadno "do vraga!" Udareni švedski sto vibrirao je još dugo vremena.

"To je bilo malo pregrubo", rekao je otac šapatom. "Naravno da je ne branim. Ali, znaš, dešavaju se razne stvari. Čovjek se preumorio i imao slom. Možda će se nakon ovog šoka stvarno promijeniti na bolje. Pogledaj, mislim da ću otići vidjeti šta ona radi."

I sledećeg dana imao je dug razgovor sa čuvenim psihijatrom u čijem sanatoriju je boravio Lužin. Psihijatar je imao crnu asirsku bradu i vlažne, nježne oči koje su se čudesno sijale dok je slušao svog sagovornika. Rekao je da Lužin nije epileptičar i da ne pati od progresivne paralize. Umesto toga, njegovo stanje proisteklo je iz produženog napora. Psihijatar je istakao da će, čim bude moguće voditi razuman dijalog s Lužinom, biti od presudnog značaja da mu se naglasi kako strastvena ljubav prema šahu predstavlja značajan rizik po njegovo zdravlje. Predloženo je da će Lužin morati da se odrekne svog zanimanja na duže vreme i usvoji potpuno normalan način života.

"I može li takav čovjek da se oženi?" upitao je sagovornik. "Zašto da ne – ako nije impotentan", odgovorio je profesor s nježnim osmehom. Osim toga, istakao je prednosti braka za Lužina. Pacijentu je potrebna njega, pažnja i odvraćanje. Psihijatar je sagledavao Lužinovo stanje kao privremeno zamagljivanje čula, koje se postepeno raspršuje. Prema njihovoj procjeni, potpuni oporavak je u toku.

Riječi psihijatra izazvale su manju senzaciju kod kuće. "To znači da je sa šahom završio?" primjetila je majka zadovoljno. "Šta će ostati od njega tada - čista ludost?" "Ne, ne," rekao je otac. "Nema govora o ludilu. Čovjek će biti zdrav. Đavo nije crnji nego što ga slikaju. Rekao sam 'slikaju'. Jesi li čula, dušo?"

Ali ćerka se nije osmjehnula i samo je uzdahnula. Iskreno rečeno, osjećala se veoma umorno. Veći dio dana provela je u sanatorijumu i nešto je nevjerovatno iscrpljujuće u pretjeranom bijelilu svega što je okruživalo i u tihom kretanju medicinskih sestara. Još uvijek izuzetno blijed, s bradom u početnoj fazi rasta i noseći čistu košulju, Lužin je ležao nepomično. Bilo je trenutaka, istina je, kada bi podigao jedno koljeno ispod pokrivača ili malo pomjerio ruku, a ponekad bi se u njegovim očima pojavila skoro racionalna svjetlost - ali ipak sve što se moglo reći o njemu bilo je da je bio nepokretan.

............

Ali nešto se promijenilo, neko nepoznat se pojavio pored njegovog kreveta. Lužin je okrenuo glavu: na stolici desno sjedio je čovjek u bijelom, sa crnom bradom, pažljivo ga posmatrajući sa osmjehom u očima. Lužin je odmjeravao da li mu liči na seljaka iz mlina, ali sličnost je odmah nestala kada je čovek progovorio: "Harašo?" ljubazno je upitao. "Ko ste vi?" upitao je Lužin na njemačkom. "Prijatelj," odgovorio je gospodin, "vjerni prijatelj. Bio si bolestan, ali sada si dobro. Čuješ? Sada si potpuno dobro." Lužin je počeo da razmišlja o ovim riječima, ali čovjek mu nije dao da završi i sa saosjećanjem rekao: "Moraš ležati mirno. Odmaraj se. Spavaj mnogo."

...................

Doktor je asistirao, dragulji u njegovim očima bljeskali su i topili se; govorio je o tome da je svijet oko njih sjajan, slobodan, da je šah hladna zabava koja isušuje i kvari mozak, i da je strastveni šahista jednako smiješan kao ludak koji izmišlja perpetuum mobile ili broji kamenčiće na pustoj obali okeana.

"Prestaću da te volim," rekla je njegova vjerenica, "ako počneš da razmišljaš o šahu—a mogu da vidim svaku tvoju misao, tako da se ponašaj pristojno."

"Užas, patnja, očajanje," rekao je doktor tiho, "to su posledice ove iscrpljujuće igre." I dokazao je Lužinu da je sam Lužin potpuno svjestan toga, da Lužin ne može da razmišlja o šahu bez osjećaja gađenja, i na neki tajanstven način Lužin, topeći se i blistajući, blagoslovno se opuštao, složio se sa njegovim razmišljanjem.

I u velikom, mirisnom vrtu sanatorijuma Lužin je šetao u novim papučama od mekane kože i dodirivao dalije, dok je pored njega hodala njegova vjerenica i razmišljajući o knjizi koju je čitala u djetinjstvu, u kojoj su svi problemi u životu školskog dječaka, koji je pobjegao od kuće zajedno sa psom koji ga je spasio, riješeni zgodnim (za autora) "povišenjem temperature"—ne tifusom, ne šarlahom, već samo "groznicom"—i mlada maćeha koju do tada nije volio tako se brinula za njega da je odjednom počeo da je cijeni i nazivao je mamom, i jedna topla suza bi joj se otkotrljala niz lice i sve je bilo u redu.

"Lužin je dobro," rekla je sa osmjehom, gledajući u njegov težak profil (profil poput Napoleonovog, ali obliji) dok se zabrinuto nadvija nad cvijetom. "Lužin je dobro. Lužin je napolju u šetnji." "Ne miriše," reče Lužin mirnim, tihim glasom. "Ne bi ni trebalo da miriše," odgovori mu ona, uhvativši ga za ruku. "Dalije ne bi trebalo da mirišu. Ali vidi onaj bijeli cvijet tamo—to je Gospodin Tabakum—i on jako miriše noću. Kada sam bila mala, uvijek sam sisala sok iz cvjetova. Sada mi se više ne sviđa."

“U našem vrtu u Rusiji..." poče Lužin i postade zamišljen, posmatrajući  cvjetne gredice. "Imali smo ove cvjetove ovdje," reče. "Naš vrt bio je prilično pristojan." "Asteri," objasni ona. "Ne volim ih. Grubi su. A sada u našem vrtu..."

Uopšteno, bilo je mnogo priče o djetinjstvu. I profesor je govorio o tome i postavljao pitanja Lužinu. "Tvoj otac je imao zemlju, zar ne?" Lužin je klimnuo. "Zemlja, selo—to je odlično," nastavio je profesor. "Vjerovatno ste imali konje i krave?" Klimnuo je glavom. "Dozvoli da zamislim tvoju kuću—Drevna stabla svuda... kuća velika i svijetla. Tvoj otac se vraća sa lova... "Da," odgovori Lužin nesigurno. "Neke detalje," zamoli profesor tiho. "Molim te. Molim te. Zanima me kako si provodio vrijeme u djetinjstvu, čime si se igrao. Sigurno si imao neke olovne vojnike...”

 Njegovo predškolsko, prešahovsko djetinjstvo, o kojem nikada nije razmišljao, odbacujući ga s blagim trzajem da ne bi pronašao uspavane strahove i ponižavajuće uvrede, sada se pokazalo kao nevjerovatno bezbjedno mesto, gde je mogao da pravi prijatne izlete koji su ponekad donosili uživanje.

..............

“Da li si srećna?” upita njena majka potišteno, gledajući njen zamišljeni izraz lica. "Hoćemo li uskoro slaviti svadbu?" "Uskoro," odgovori ona i baci svoj mali okrugli sivi šešir na kauč. "U svakom slučaju, izlazi iz sanatorijuma za dan ili dva." "To je koštalo tvog oca i zadnjeg penija - oko hiljadu maraka."

"Upavo sam obišla sve knjižare," uzdahnula je ćerka, "on jednostavno mora da ima Žila Verna i Šerloka Holmsa. I ispostavlja se da nikad nije čitao Tolstoja." "Naravno, seljak je," procijedi majka. "Uvijek sam to govorila."

"Poslušaj, mama," rekla je, blago lupajući svojom rukavicom o paket knjiga, "hajde da napravimo dogovor. Od danas, nema više ovih šala. To je glupo, ponižavajuće za tebe, i, iznad svega, potpuno beskorisno." "Onda se nemoj udati za njega," rekla je majka, mucajući. "Nemoj se udati za njega. Molim te. Ako treba - baciću se pred tobom na koljena." I oslanjajući jedan lakat na naslonjač, ona je počela s teškoćom da savijati nogu, polako spuštajući svoje veliko, teško tijelo. "Provalićeš pod," rekla je njena ćerka, i podižući knjige, izašla iz sobe.

...........

Lužin je pročitao Fogovo putovanje i Holmsove memoare, a kada ih je pročitao rekao je da nisu
ono što je želio. Od drugih knjiga, sviđala mu se Ana Karenjina — posebno ona stranice o izborima i večeri koju je priredio Oblonski.
Osim takozvanih klasika njegov vjerenica mu je donosila sve vrste neozbiljnih francuskih romana. Sve što je moglo skrenuti Lužina bilo je dobro... Poezija, s druge strane (na primjer, mala sveska Rilkea koju je kupila na preporuku prodavača) bacila ga je u stanje teške uznemirenosti i tuge. U skladu sa tim, profesor je zabranio da Lužinu da čita bilo šta od Dostojevskog, koji bi prema riječima profesora, djelovao opresivno na psihu savremenog čovjeka, jer kao u strašnom ogledalu.

Ali kako je Lužin bio pažljiv i prijazan ovih dana; kako udobno je sjedio za stolom za čaj u svom novom odijelu, ukrašenog sa kravatom u boji dima, i ljubazno se slagao, iako ne i uvijek na pravom mjestu, sa sagovornikom. Njegova buduća svekrva rekla je svojim poznanicima da je Lužin odlučio da napusti šah jer mu je oduzimao previše vremena, ali da nije volio da priča o tome — a sada i Oleg Sergejevič Smirnovski više nije tražio igru, već otkrio mu je sa sjajem u očima tajne mahinacije masona i čak obećao da će mu dati izuzetan pamflet za čitanje.

U ustanovama koje su posjetili kako bi obavijestili zvaničnike o svojoj namjeri da stupaju u brak, Lužin se ponašao kao zrela osoba. Sam je nosio sve dokumente, s poštovanjem i pažnjom ih popunjavao, ljubazno ispisujući svako slovo. Njegov rukopis bio je sitan, okrugao i izuzetno uredan, a ne malo vremena utrošeno je na otpakivanje njegovog novog nalivpera, koje je malo stresao na stranu prije početka pisanja. Kada bi u potpunosti uživao u pisanju zlatnim vrhom nalivpera, vraćao bi ga u džep na grudima sa sjajnom kopčom izvana. S radošću je pratio svoju buduću suprugu oko trgovina i čekao zanimljivo iznenađenje u sređivanju stana, koje je odlučila da mu ne pokaže tek nakon vjenčanja.

....
Tokom dvije nedjelje dok su njihova imena bila javno istaknuta, različite firme počele su im slati ponude, ponekad budućem mladoženji, a ponekad budućoj mladi. Vozila za vjenčanja i sahrane (sa slikom kočija koje vuku par galopirajućih konja), iznajmljivanje odijelâ, cilindara, namještaja, vina, dvorana za iznajmljivanje i farmaceutski pribor. Lužin je savjesno pregledavao ilustrovane kataloge i čuvao ih u svojoj sobi, ne znajući zašto njegova buduća supruga tako prezire sve te zanimljive ponude. Bilo je i ponuda druge vrste. Bilo je ono što je Lužin nazivao "malih obaveza" sa njegovim budućim tastom, ugodan razgovor u kojem je ovaj ponudio da mu pronađe posao u trgovačkom poduzeću - kasnije, naravno, ne odmah, neka žive u miru nekoliko mjeseci.

"Život, prijatelju moj, tako je organizovan," rečeno je u tom razgovoru, "da svaka sekunda košta čovjeka, barem minimalno, 1/143 feninga, i to bi bio prosjački život; ali morate podržavati ženu koja je navikla na određenu količinu luksuza."

"Da, da," rekao je Lužin s blistavim osmjehom, pokušavajući da shvati u svom umu složenu računicu koju je upravo iznio sagovornik s takvom suptilnom veštinom. "Za to vam treba malo više novca," nastavio je ovaj poslednji, a Lužin je zadržao dah u očekivanju novog trika. "Sekunda će vas koštati… više. Ponavljam: spreman sam vam pružiti veliku pomoć u početku, prve godine, recimo, ali s vremenom… Pogledajte, dođite mi nekad na posao, pokazaću vam neke zanimljive stvari."

Tako su na najprijatniji mogući način ljudi i stvari oko njega pokušavali popuniti prazninu u Lužinovom životu. Dopustio je sebi da bude uspavan, prihvatio je milosrdan život koji ga je obavijao sa svih strana. Budućnost mu se činila nejasno kao dug, tih zagrljaj u blaženoj polutami, kroz koji bi različiti igračkice ovog našeg svijeta prolazile, ulazeći u zraku svetlosti i zatim ponovno nestajale, smijući se i njišući se dok su prolazile.

Ali u neizbježnim trenucima samoće tokom njihovih zaruka, kasno noću ili rano ujutro, osjećao bi čudnu prazninu, kao da je šareni mozaik koji je složen na stolnjaku zapravo sadržavao čudno oblikovane praznine. I jednom je sanjao da vidi Turatija kako sjedi leđima okrenut prema njemu. Turati je bio duboko zamišljen, naslanjajući se na jednu ruku, ali iza njegove široke leđa bilo je nemoguće vidjeti na što se naginje i razmišlja. Luzhin nije želio da vidi na što se to odnosi, bojao se vidjeti, ali ipak je pažljivo počeo gledati preko crnog ramena. I tada je vidio da je pred Turatijem stajala činija supe i da se nije naslanjao na ruku, već je samo stavljao ubrus oko vrata. A na novembarski dan koji je prethodio tom snu, Lužin se oženio.

..........
Dugo putovanje u inostranstvo je odloženo do proljeća—jedini ustupak koji je gospođa Lužin napravila svojim roditeljima, koji su željeli da bar prvih nekoliko mjeseci budu u blizini. Sama gospođa Lužin se pomalo plašila berlinskog života za svog muža, isprepletenog sa šahovskim uspomenama; međutim, ispostavilo se da nije bilo teško zabaviti Lužina čak ni u Berlinu.

Dugo putovanje u inostranstvo, razgovori o njemu, projekti putovanja. U radnoj sobi, koju je Lužin veoma zavolio, pronašli su sjajan atlas u jednoj od polica za knjige. Svijet je prvo prikazan kao čvrsta sfera, čvrsto vezana mrežom dužina i širina, zatim je razvijen, podijeljen na dvije polovine i poslužen u djelovima. Kada je razvijen, neko mesto poput Grenlanda, koje je isprva bilo mali dodatak, običan apendiks, odjednom je naraslo gotovo do dimenzija najbližeg kontinenta. Na polovima su bile bele ćelave mrlje. Okeani su se pružali glatko azurno.

...

„Kuda ćemo sada?“ rekla je njegova žena i lagano zacoktala jezikom, kao što odrasli rade da nagovjeste prijatno iščekivanje kada počnu da se igraju sa djecom. A zatim je glasno imenovala romantična mjesta. „Prvo ovde, na Rivijeru,“ predložila je. „Monte Karlo, Nica. Ili, recimo, Alpi.“ „A onda ovuda malo,“ rekao je Lužin. „Imaju veoma jeftino grožđe na Krimu.“ „Šta to pričaš, Lužine, Bože sačuvaj, nemoguće je da idemo u Rusiju.“ „Zašto?“ upitao je Lužin. „Pozvali su me da idem.“ „Gluposti, molim te prestani,“ rekla je, iznervirana ne toliko zbog Lužinovog pričanja o nemogućem koliko zbog njegovog indirektnog spominjanja nečega povezanog sa šahom. „Pogledaj ovdje dolje,“ rekla je, i Lužin je poslušno prebacio pogled na drugo mjesto na mapi. „Evo, na primer, Egipat, piramide. A ovdje je Španija gde rade strašne stvari bikovima. . . .“

............
Njeni roditelji su često dolazili u posjetu i bilo je dogovoreno da će Lužini večerati sa njima tri puta nedjeljno. Majka je nekoliko puta pokušala da sazna od svoje ćerke neki detalj o njihovom braku i radoznalo bi je pitala: „Jesi li trudna? Sigurna sam da ćeš uskoro imati bebu.“ „Gluposti,“ odgovorila bi ćerka, „upravo sam rodila blizance.“ I dalje je bila svoja uobičajeno mirna, i dalje se smješkala na isti način s oborenim obrvama i i dalje se obraćala Lužinu po prezimenu i u drugom licu množine. „Moj jadni Lužine,“ rekla bi nežno skupljajući usne, „moj jadni, jadni čovječe.“ A Lužin bi trljao obraz o njeno rame, i ona bi nejasno pomišljala da vjerovatno postoje veće radosti od radosti saosjećanja, ali da to nije njena briga. Njena jedina briga u životu bila je svakodnevni napor da probudi Lužinovu radoznalost o stvarima kako bi njegovu glavu držala iznad tamne vode, da bi mogao lako da diše.

.........

„Znao sam jednog Lužina,” rekao je gospodin, žmirkajući očima (jer je sjećanje kratkovido). „Znao sam jednog. Da nisi slučajno išao u Balaševsku školu, je li?” „Pretpostavljam da jesam,” odgovorio je Lužin, i obuzet neprijatnom sumnjom počeo da ispituje lice svog sagovornika. „U tom slučaju, bili smo školski drugovi!” uzviknu drugi. „Moje ime je Petriščev. Da li me se sjećaš? Oh, naravno da me se sjećaš! Kakva slučajnost. Nikad te ne bih prepoznao po licu. Reci mi, Lužine… Tvoje ime i patronim? … Ah, čini mi se da se sjećam—Tony… Anton… Šta dalje?” „Griješiš, griješiš,” rekao je Lužin sa drhtajem. „Da, moje sjećanje je loše,” nastavio je Petriščev.

„Zaboravio sam mnogo imena. Na primer, sjećaš li se onog tihog dječaka u odjeljenju? Kasnije je izgubio ruku boreći se pod Vrangelom, neposredno prije evakuacije. Vidio sam ga u crkvi u Parizu. Hm, kako se ono zove?” „Zašto je sve ovo potrebno?” rekao je Lužin. „Zašto toliko pričati o tome?” „Ne, ne sjećam se,” Petriščev uzdahnu, skidajući dlan sa čela. „Ali onda, na primjer, tu je bio Gromov: on je sada takođe u Parizu; izgleda da se lijepo snašao. Ali gde su ostali? Gde su svi oni? Razbježali su se, nestali kao dim. Čudno je razmišljati o tome. Pa, kako si ti, Lužine, kako si, stari druže?”

Poluzatvorenih očiju kako Petriščev ne bi primjetio, probio se do predvorja, počeo da traži po džepovima tražeći svoj broj, konačno ga pronašao nakon nekoliko ogromnih sekundi konfuzije i očaja, i nestrpljivo se vrpoljio dok je garderober, poput mjesečara, tražio njegove stvari…

Bio je prvi koji se obukao i prvi koji je izašao, a njegova žena ga je brzo pratila, stežući svoj krzneni kaput dok je išla. Tek u kolima Lužin je počeo slobodno da diše, a njegov izraz odsutne namrgođenosti ustupio je mjesto krivom osmehu. „Dragi Lužin je sreo neprijatnu osobu,” rekla je njegova žena, milujući mu ruku. „Školski drug—sumnjiv karakter,” objasnio je Lužin. „Ali sada je dragi Lužin u redu,” šapnula je njegova žena i poljubila mu meku ruku. „Sada je sve prošlo,” rekao je Lužin.

Ali to nije bilo baš tako. Nešto je ostalo—zagonetka, trn. Noću je počeo da razmišlja zašto ga je taj susret tako uznemirio. Naravno, postojale su razne lične neprijatnosti—činjenica da ga je Petriščev nekada mučio u školi i da je sada aludirao na izvjesnu pocijepanu knjigu o malom Toniju, i činjenica da je čitav svijet, pun egzotičnih iskušenja, ispao kao hvalisava besmislica, i više neće biti moguće u budućnosti vjerovati putopisnim brošurama. Ali nije sam susret bio zastrašujući, već nešto drugo—tajna značenja tog susreta koju je morao da otkrije. Počeo je intenzivno da razmišlja noću, onako kako bi to radio Šerlok nad pepelom cigare—i postepeno je počeo da shvata da je kombinacija čak složenija nego što je u početku mislio, da je susret s Petriščevim samo nastavak nečega, i da je potrebno dublje zaviriti, vratiti se i preigrati sve poteze svog života od bolesti do vjenčanja.
.........

Ubrzo se zaustavio nepomično ispred knjižare gdje je voštani lutak čovjeka s dva lica, jedno tužno a drugo radosno, naizmjenično otvarao svoj sako lijevo i desno: nalivpero zakačeno za lijevi džep njegovog bijelog prsluka poprskalo je bjelinu tintom, dok je u desnom džepu bilo pero koje nikada nije ostalo bez tinte. Lužin je bio jako zadivljen čovjekom s dva lica i čak je razmišljao da ga kupi. “Hajde, Lužin,” rekla je njegova žena kada se zasitio gledanja u izlog. “Dugo sam htjela da te pitam—zar nije nešto ostalo nakon smrti tvog oca? Gdje su sve te stvari?” Lužin je slegnuo ramenima. “Bio je jedan čovjek po imenu Hruščenko,” promrmljao je nakon nekog vremena. “Ne razumijem,” rekla je njegova žena upitno. “Pisao mi je u Parizu,” nevoljko je objasnio Lužin, “o smrti i sahrani i svemu tome, i da je sačuvao stvari koje su ostale nakon pokojnog oca.” “Oh, Lužine,” uzdahnula je, “šta ti radiš.” Razmislila je na trenutak i dodala: “Meni to nije bitno, ali sam samo mislila da bi ti možda bilo drago da imaš te stvari—kao uspomenu na tvog oca.”

Lužin je ostao nijem. Ona je zamišljala te neželjene stvari—možda pero kojim je stari Lužin pisao svoje knjige, neke dokumente ili fotografije—i postala je tužna, mentalno prekoravajući svog muža zbog tvrdoće srca. "Ali jedna stvar mora se obaviti bez izuzetka," rekla je odlučno. "Moramo otići na groblje da vidimo njegov grob, da vidimo da nije zapušten." "Hladno je i daleko," rekao je Lužin. "Učinićemo to za dan ili dva," odlučila je. "Vrijeme će se sigurno promijeniti. Pazite, molim vas—ide auto."

Vrijeme se pogoršalo, a Lužin, sjećajući se tog deprimirajućeg napuštenog mjesta i grobljanskog vjetra, molio je da njihovo putovanje odgode za narednu sedmicu. Inače, mraz je bio izuzetan.

.....

Lužinov stan se pokazao kao jedan od onih srećnih stanova sa centralnim grijanjem, gdje nije trebalo sjediti u krznenim kaputima i pokrivačima. Roditelji njegove žene, izmučeni hladnoćom, bili su izuzetno rado gosti centralnog grijanja. Lužin, noseći stari sako koji je spašen od uništenja, sjedio je za svojim stolom, marljivo crtajući bijelu kocku koja je stajala ispred njega. Njegov tast je hodao po radnoj sobi pričajući duge, savršeno pristojne anegdote ili bi sjedio na sofi s novinama, s vremena na vrijeme duboko dišući, a zatim brišući grlo. Njegova svekrva i žena ostajale su pored stola za čaj.

Lužin je odložio kocku, uzeo čist list papira, pripremio limenu kutiju s dugmadima akvarela u njoj i požurio da nacrta ovu vizuru, ali dok je pažljivo iscrtavao linije perspektive pomoću lenjira, nešto se promijenilo na drugom kraju, njegova žena je nestala iz živog pravougaonika trpezarije i svjetlo se ugasilo i ponovo upalilo bliže, u dnevnoj sobi, i perspektiva više nije postojala. Generalno, rijetko je dolazio do boja i, zaista, više je volio olovku. Vlažnost akvarela činila je da se papir neugodno savija, a mokre boje bi se međusobno miješale; ponekad bi bilo nemoguće riješiti se neke izuzetno uporne prusko plave boje—čim bi dobio mali dio na vrhu četkice, ona bi se već razlila po emajlu unutar kutije, uništavajući nijansu koju je pripremio i pretvarajući vodu u čaši u otrovno plavu. Postojale su debele tube s indijskom tintom i bjelilom, ali čepovi su uvijek nestajali, grla bi se sušila, a kada bi previše pritisnuo, tuba bi pukla na dnu i odatle bi izmiljela i izvijala se debela glista guste boje. Njegove mazarije su bile bezuspješne i čak su i najjednostavnije stvari—vaza s cvijećem ili zalazak sunca kopiran iz turističkog prospekta Rivijere—izlazile pjegave, bolesne, grozne. Ali crtanje je bilo prijatno. Crtao je svoju svekrvu, i ona se uvrijedila; crtao je svoju ženu u profilu, i ona je rekla da ako tako izgleda, nema razloga zašto se udala za njega; s druge strane, visoki, uštirkani ovratnik njegovog tasta ispao je vrlo dobro.

Lužin je uživao u oštrenju olovaka i mjerenju stvari ispred sebe, žmireći jednim okom i podižući olovku s palcem pritisnutim uz nju, a gumicu bi pomicao po papiru pažljivo, pritiskajući dlanom na list, jer je iz iskustva znao da će u suprotnom doći do glasnog pucketanja i da će se list zgužvati. I vrlo bi nježno otpuhivao čestice gumice, bojeći se da će zamrljati crtež dodirom ruke. Najviše je volio ono što mu je žena savjetovala da počne s tim i čemu se stalno vraćao—bijele kocke, piramide, cilindri i fragment gipsanog ukrasa koji ga je podsjećao na časove crtanja u školi—jedina prihvatljiva tema. Umirivale su ga tanke linije koje je crtao i precrtavao stotinu puta, postizajući maksimalnu oštrinu, tačnost i čistoću. I bilo je izuzetno prijatno sjenčiti, nježno i ravnomjerno, ne pritiskajući previše, u pravilno nanesenim potezima.

"Gotovo," rekao je, držeći papir dalje od sebe i gledajući dovršenu kocku kroz trepavice. Njegov tast je stavio naočare i dugo je posmatrao, klimajući glavom. Njegova svekrva i žena su došle iz dnevne sobe i takođe pogledale. "Čak baca malu sjenku," rekla je njegova žena. "Vrlo, vrlo lijepa kocka." "Bravo, pravi si kubista," rekla je njegova svekrva.

Lužin, smiješeći se s jedne strane usana, uzeo je crtež i pogledao na zidove svoje radne sobe. Pored vrata je već visio jedan njegov rad: voz na mostu koji premošćuje ponor. U dnevnoj sobi je bilo nešto: lobanja na telefonskom imeniku. U trpezariji su bile neke izuzetno okrugle naranče koje su svi iz nekog razloga smatrali paradajzima. Spavaću sobu krasio je bareljef urađen ugljenom. Izašao je iz radne sobe, oči su mu lutale po zidovima, a njegova žena je uzdahnula: "Pitam se gdje će dragi Lužin okačiti ovaj."

"Nisi se još udostojila da me obavijestiš," započela je njena majka, pokazujući bradom na gomilu šarenih turističkih prospekata koji su ležali na stolu. "Ali ni sama ne znam," rekla je gospođa Lužin. "Vrlo je teško odlučiti, svuda je prelijepo, mislim da ćemo prvo otići u Nicu." "Ja bih savjetovao italijanska jezera," rekao je njen otac, sklopivši novine i skinuvši naočare (pince-nez), počeo je pričati kako su jezera prelijepa. "Bojim se da je već prilično umoran od priče o našem putovanju," rekla je gospođa Lužin, "Jednog lijepog dana jednostavno ćemo sjesti na voz i otići." "Ne prije aprila," rekla je njena majka molećivo. "Obećala si mi, znaš…"

Lužin se vratio u radnu sobu. "Negdje sam imao kutiju pribadača," rekao je, gledajući u sto i lupkajući po džepovima (pri čemu je opet, po treći ili četvrti put, imao osjećaj da nešto ima u lijevom džepu - ali to nije bila ta kutija - i nije bilo vremena za istraživanje). Pribadače su se našle na stolu. Lužin ih je uzeo i brzo izašao.

"Oh, potpuno sam zaboravila da ti kažem. Zamislite, juče ujutro..." i počela je pričati svojoj ćerki da ju je nazvala žena koja je neočekivano stigla iz Rusije. Ta žena ih je često posjećivala kao mlada djevojka u Sankt Peterburgu. Ispostavilo se da se prije nekoliko godina udala za sovjetskog biznismena ili zvaničnika - bilo je nemoguće tačno razumjeti - i na putu do lječilišta, gdje je njen muž išao da se oporavi, svratila je na nedjelju dana ili dvije u Berlin. "Osjećam se pomalo neugodno, znaš, zbog toga što sovjetski građani dolaze kod nas, ali ona je tako uporna. Iznenađena sam da se ne plaši da telefonira. Pa, ako saznaju u Sovjetskoj Rusiji da me nazvala..." "Oh, mama, vjerovatno je vrlo nesretna žena - privremeno je pobjegla na slobodu i želi nekoga vidjeti." "Pa onda, prepuštam je tebi," rekla je njena majka s olakšanjem, "posebno jer je kod vas toplije."

I nekoliko dana kasnije, usred dana, dama se pojavila. Lužin je još uvijek drijemao, jer je noć prije loše spavao. Dvaput se probudio sa gušećim krikovima, gušen noćnom morom, i sada se gospođa Lužin nekako nije osjećala spremnom za goste. Gošća se pokazala kao vitka, živahna, lijepo našminkana, lijepo ošišana dama, koja je bila obučena, poput gospođe Lužin, sa skupom jednostavnošću. Glasno, prekidajući se međusobno i uvjeravajući jedna drugu da se nijedna nije ni malo promijenila, osim možda što su postale ljepše, otišle su u radnu sobu, koja je bila ugodnija od dnevne sobe.

Novopridošlica je primijetila da je gospođa Lužin prije desetak-dvanaest godina bila prilično graciozna, živahna djevojka, a sada je postala punija, bljeđa i mirnija, dok je gospođa Lužin primijetila da je skromna, tiha mlada dama koja ih je nekad posjećivala i bila zaljubljena u studenta, kasnije ubijenog od strane Crvenih, postala vrlo zanimljiva, samouvjerena dama.

"Tako ovo je vaš Berlin... hvala vam lijepa. Skoro sam umrla od hladnoće. Kod kuće u Lenjingradu je toplije, zaista toplije." Kakav je Sankt Peterburg? Mora da se mnogo promijenio?" pitala je gospođa Lužin.

"Naravno da se promijenio," odgovorila je novopridošlica veselo.

"I strašno je težak život," rekla je gospođa Lužin zamišljeno klimajući glavom. "Oh, kakva glupost! Ništa od toga. Kod kuće rade, grade. Čak i moj dječak - šta, nisi znala da imam malog dječaka? Pa, imam, imam, sladak mali momak - čak i on kaže da kod kuće u Lenjingradu 'oni rade, dok u Berlinu buržoazija ništa ne radi.' I generalno, on smatra da je Berlin daleko gori od kuće i ne želi ništa da vidi. Tako je,  znaš, osjetljiv... Ne, ozbiljno govoreći, dijete je u pravu.

 I sama osjećam kako smo pretekli Evropu. Uzmi naše pozorište. Zašto, vi u Evropi nemate pozorište, ono jednostavno ne postoji. Ne hvalim komuniste, ali moraš priznati jednu stvar: gledaju unaprijed, grade. Intenzivna izgradnja."

"Ne razumijem politiku," rekla je gospođa Lužin polako i žalosno. "Ali čini mi se..."

"Samo kažem da moraš biti širokoumna," nastavila je gošća brzo. "Uzmi ovo, na primjer. Čim sam stigla, kupila sam emigrantske novine. Naravno, moj muž je rekao, šaleći se, znaš - 'Zašto trošiš novac, djevojko, na takvo smeće?' Izrazio se gore od toga, ali nazovimo to tako radi pristojnosti - ali ja: 'Ne,' rekla sam, 'moraš sve pogledati, saznati sve apsolutno nepristrano.' I zamisli - otvorila sam novine i počela čitati, i tamo je bila takva kleveta, takve laži, i sve tako grubo."

"Rijetko gledam ruske novine," rekla je gospođa Lužin. "Mama, na primjer, dobija ruske novine iz Srbije, mislim –„

"To je zavjera," nastavila je dama. "Ništa tu nema osim uvreda, i niko se ne usuđuje da izusti ni riječ u našu korist."

"Zaista, razgovarajmo o nečem drugom," rekla je gospođa Lužin rastreseno. "Ne mogu to izraziti, vrlo loše govorim o tim stvarima, ali osjećam da griješiš. Sada, ako želiš razgovarati o tome s mojim roditeljima jednog dana..." (I govoreći ovo, gospođa Lužin je zamišljala, ne bez određenog zadovoljstva, majčine raširene oči i oštre povike.)

"Pa, još si mala." Dama se blagonaklono nasmiješila. "Reci mi šta radiš, čime se bavi tvoj muž, šta je on?"

"Nekad je igrao šah," odgovorila je gospođa Lužin. "Bio je sjajan igrač. Ali onda se previše naprezao i sada se odmara; i molim te, ne smiješ mu pričati o šahu."

"Da, da, znam da je šahista," rekla je novopridošlica. "Ali šta je on? Reakcionar? Bjelogardejac?"

"Zaista ne znam," nasmijala se gospođa Lužin. "Čula sam ponešto o njemu," nastavila je novopridošlica. "Kada mi je tvoja mama rekla da si se udala za Lužina, odmah sam pomislila da je to on. Imala sam dobru poznanicu u Lenjingradu i ona mi je rekla...s takvim naivnim ponosom, znaš - kako je naučila svog malog nećaka da igra šah i kako je kasnije postao izvanredan...”

U tom trenutku u razgovoru čuo se čudan zvuk u susjednoj sobi, kao da je neko tamo udario u nešto i ispustio krik. “Samo trenutak,” rekla je gospođa Lužin, skačući sa sofe, i bila je na korak od toga da otvori vrata dnevne sobe, ali je promijenila mišljenje i otišla kroz hodnik. U dnevnoj sobi vidjela je potpuno neočekivano  Lužina. Bio je u kućnom ogrtaču i papučama i držao je komad bijelog hljeba u jednoj ruci - ali naravno, to nije bilo ono što je iznenadilo - iznenađujuća stvar bila je uzbuđenje od kojeg se tresao i koje mu je izobličavalo lice, širom otvorene, sjajne oči, i čelo koje je izgledalo kao da je postalo ispupčeno, vena na čelu kao da je nabrekla, ali ugledavši svoju ženu, na prvi pogled nije izgledalo da joj pridaje pažnju, već je nastavio da stoji gledajući s otvorenim ustima u smjeru radne sobe.

Trenutak kasnije ispostavilo se da je njegovo uzbuđenje bila radost. Radosno je škljocnuo zubima prema svojoj ženi, zatim se teško okrenuo u krug, skoro prevrnuo palmu, izgubio papuču koja se proklizala, poput živog bića, krenuo u trpezariju, gdje se kuvao kakao, i brzo  je pratio. “Ništa, ništa,” rekao je Lužin lukavo, i poput čovjeka koji uživa u tajnom otkriću, lupao se po koljenima, i zatvarajući oči počeo je klimati glavom.

“Ta dama je iz Rusije,” rekla je njegova žena provokativno. “Poznaje tvoju tetku koja...” “Odlično, odlično,” rekao je Lužin i odjednom se zagrcnuo od smijeha. Čega se ja bojim? pomislila je. On se jednostavno osjeća veselo, probudio se raspoložen. "Da li je ovo neka privatna šala, Lužine?" "Da, da," rekao je Lužin i dodao, nalazeći izlaz: "Htio sam se predstaviti u kućnom ogrtaču." “Onda smo raspoloženi, to je dobro,” rekla je ona s osmijehom. “Nego nešto pojedi pa se obuci. Čini se da je jutro malo toplije.”

I ostavljajući svog muža u trpezariji, gospođa Lužin se brzo vratila u radnu sobu. Njena gošća sjedila je na kauču i gledala neke slike Švajcarske na stranicama turističke brošure. “Slušaj,” rekla je, ugledavši gospođu Lužin, “Iskoristiću te. Trebam da kupim par stvari i nemam apsolutno pojma gdje su najbolje prodavnice ovdje. Juče sam stajala čitav sat ispred izloga, stojeći i razmišljajući da možda postoje i bolje prodavnice. A onda moj njemački nije dovoljno dobar...”

Lužin je ostao da sjedi u trpezariji i povremeno nastavljao da se lupa po koljenima. I zaista je bilo zbog čega da slavi. Kombinacija koju je pokušavao razaznati još od bala, odjednom mu se otkrila, zahvaljujući slučajnoj rečenici  koja je odjednom doletjela iz susjedne sobe. Tokom tih prvih minuta još uvijek je imao vremena da osjeti iskru radosti što je šahista, ponosa i olakšanja, i onog fiziološkog osjećaja sklad koji je tako dobro poznat umjetnicima.

Još uvijek je uradio mnogo sitnih pokreta prije nego što je shvatio pravu prirodu svog neobičnog otkrića - popio svoj kakao, obrijao se, prebacio svoje manžetne na čistu košulju. I odjednom je radost nestala i preplavile su ga druge senzacije. Baš kao što se neka kombinacija, poznata iz šahovskih problema, može nejasno ponavljati na tabli u stvarnoj igri - tako sada uzastopno ponavljanje poznatog obrasca postajalo je primjetno u njegovom sadašnjem životu. Baš kao što se neka kombinacija, poznata iz šahovskih problema, može nejasno ponoviti na tabli tokom stvarne igre—tako je sada postajalo primjetno uzastopno ponavljanje poznatog obrasca u njegovom trenutnom životu. I čim je prošlo njegovo početno oduševljenje zbog utvrđivanja stvarne činjenice ponavljanja, čim je počeo pažljivo preispitivati svoje otkriće, Lužin se zgrozio.

Sa neodređenim divljenjem i neodređenim strahom posmatrao je koliko je impresivno, elegantno i fleksibilno, potez po potez, ponovljeno djetinjstvo (seoska kuća ... grad ... škola ... tetka), ali još uvijek nije baš shvatio zašto ga ovo kombinatorno ponavljanje ispunjava dušom takvim strahom. Osjećao je jednu stvar oštro: određenu neprijatnost što je tako dugo prošlo a da nije primijetio lukav niz poteza; i sada, prisjećajući se neke sitnice - i bilo ih je toliko, a ponekad tako vješto predstavljene, da je ponavljanje bilo gotovo prikriveno - Lužin je bio ljut na sebe što nije razmišljao, što nije preuzeo inicijativu, već je s povjerenjem u svoju slijepu vjeru dozvolio kombinaciji da se razvija. Ali sada je odlučio da bude oprezniji, da prati daljnji razvoj ovih poteza, ako ih bude bilo - i naravno, naravno, održavati svoje otkriće u neprobojnoj tajni, biti veseo, izuzetno veseo. Ali od tog dana nije bilo odmora za njega - morao je, ako je moguće, smisliti obranu protiv ove prijevarne kombinacije, osloboditi se nje, i za to je morao predvidjeti njen krajnji cilj, njen strašan smjer, ali to još uvijek nije izgledalo izvedivo. I misao da će se ponavljanje vjerovatno nastaviti bila je toliko zastrašujuća da je stvralo iskušenje da zaustavi sat života, da suspenduje igru zauvijek, da se zamrzne, ali  istovremeno je primijetio da i dalje postoji, da se neka vrsta pripreme odvija, neki tihi razvoj, i da nema snage da zaustavi to kretanje.

Možda bi njegova supruga ranije primijetila promjenu kod Lužina, njegovu neprirodnu veselost između intervala sumornosti, da je ovih dana više vremena provodila s njim. Ali dogodilo se da su upravo ti dani korišteni, kako je bilo obećano, sa napornom damom iz Rusije - koja ju je prisiljavala da provodi sate vodeći je od trgovine do trgovine, opušteno isprobavajući šešire, haljine i cipele, a zatim je posjećivala Lužine. Nastavila je da tvrdi kao i prije da u Evropi nema pozorišta i da izgovara "Lenjingrad" (umjesto "Petrograd") s hladnom površnošću, i iz nekog razloga gospođa Lužin se sažalila nad njom, pratila je u kafiće i kupovala njenom sinu, debelom, tmurnom dječaku ćutljivom u prisustvu stranaca, igračke koje je on prihvatao sa strahom i nevoljno, nakon čega je njegova majka tvrdila da mu se ovdje ništa ne sviđa i da čezne da se vrati svojim malim pionirima.

Upoznala je i roditelje gospođe Lužin, ali nažalost razgovor o politici nije se dogodio; prisjećali su se bivših poznanika, dok je Lužin ćutao i koncentrisano hranio čokoladicama malog Ivana, a Ivan ćutio i koncentrisano ih jeo, da bi potom pocrvenio i žurno izveden iz sobe. U međuvremenu je vrijeme postajalo toplije, i jednom ili dva puta gospođa Lužin je rekla svom mužu da kad jednom ova nesretna žena sa svojim nesretnim djetetom i neuglednim suprugom napokon odu, trebali bi otići već prvog dana, bez odlaganja, i posjetiti groblje, na što je Lužin klimnuo sa brižnim osmijehom.

Pisaća mašina, geografija i crtanje su bili napušteni, jer je sada znao da je sve to bio dio kombinacije, bila su to složena ponavljanja svih poteza koji su bili zabilježeni u njegovom djetinjstvu. Neobični dani: Gospođa Lužin osjećala je da ne posvećuje dovoljno pažnje raspoloženju svog muža, nešto joj je izmicalo kontroli, ali ipak je ljubazno nastavila da sluša priču novopridošlice i prevodi njene zahtjeve trgovcima, i bilo je posebno neugodno kada se ispostavilo da par cipela koje su već jednom nošene nisu odgovarajuće, i morala je pratiti nju do prodavnice dok je naljućena dama vikala na firmu na ruskom jeziku i tražila zamjenu cipela, a zatim je morala biti umirena i njeni oštri izrazi znatno umanjili u njemačkoj verziji. Na veče prije njenog odlaska došla je, zajedno sa malim Ivanom, da se pozdravi. Ostavila je Ivana u radnoj sobi dok je otišla u spavaću sobu sa gospođom Lužin koja joj je po stoti put pokazivala svoj ormar. Ivan je sjedio na kauču i grebao koljeno, trudeći se da ne gleda Lužina, koji također nije znao kuda da pogleda i razmišljao je kako da zabavi ovo mlitavo djete.

"Telefon!" uzviknu Lužin napokon visokim glasom i pokazujući na njega prstom, počeo je da se smije s namjerom iznenađenja. Ali Ivan, nakon što je sumorno pogledao u pravcu Lužinovog prsta, skrenuo je pogled, donja usna mu je visila. "Voz i litica!" ponovio je Lužin i pružio drugu ruku, pokazujući na svoju sliku na zidu. Ivanova lijeva nosnica ispuunila se sjajnom kapljicom, i šrmknuo je, apatično gledajući ispred sebe. "Autor poznate Božanske komedije!" zavrišta Lužin, podižući ruku prema bisti Dantea. Tišina, blago kijanje. Lužin je bio umoran od svojih gimnastičkih pokreta i takođe se smirio.

Počeo je da se pita da li u trpezariji ima nekih slatkiša ili da li da pusti gramofon u dnevnoj sobi, ali mali dječak na kauču hipnotisao ga je svojim prisustvom i bilo je nemoguće napustiti sobu. "Igračka bi ga zainteresovala", rekao je sebi, zatim pogledao ka svom stolu, mjerio nož za papir prema znatiželji malog dječaka, shvatio da njegova znatiželja neće biti pobuđena time, i počeo očajnički da kopka po džepovima. I opet, kao mnogo puta ranije, osetio je da mu lijevi džep, iako prazan, misteriozno zadržava neke neopipljive sadržaje. Lužin je pomislio da bi takav fenomen mogao zainteresovati malog Ivana. Sjeo je na ivicu kauča pored njega i namignuo lukavo. "Čarolija", rekao je, i počeo je pokazujući da je džep prazan. "

"Ova rupa nema veze s trikom," objasnio je. Ivan je bezvoljno i zlobno posmatrao njegove pokrete. "Ali ipak nešto postoji ovde," rekao je Lužin oduševljeno i namignuo. "U postavi," progunđao je Ivan, i slegnuvši  ramenima okrenuo se. "Tačno!" viknuo je Lužin, imitirajući oduševljenje, i provukao je jednu ruku kroz rupu, držeći dno jakne drugom rukom. Prvo se pojavio neki crveni ugao, a zatim čitav predmet - nešto u obliku ravne kožne sveske. Lužin ga je pogledao podignutih obrva, okrenuo ga u rukama, izvukao mali preklop iz njegove pukotine i oprezno otvorio stvar. Nije bila sveska, već mala, preklopna šahovska tabla od marokanske kože.

Lužin se odmah sjetio da mu je data u klubu u Parizu - svi učesnici na tom turniru dobili su ovu sitnicu - reklama neke firme, ne samo suvenir iz kluba. Bočni dijelovi na obe strane ove džepne table sadržali su male celuloidne figure koje su ličile na nokte i svaka je imala sliku šahovske figure. Ove figure su se postavljale na tablu tako što su se ubacivale u malu pukotinu Ove su postavljene na tablu tako što je oštri kraj ubačen u malu pukotinu na donjem rubu svakog kvadrata tako da je zaobljeni vrh figure s nacrtanom slikom ležao ravno na kvadratu. Efekat je bio veoma elegantan i uredan - nije se moglo ne diviti maloj crveno-bijeloj tabli, glatkim celuloidnim noktima, kao i pozlaćenim slovima duž horizontalne ivice table i zlatnim brojevima duž vertikalne ivice. Otvorivši usta široko od zadovoljstva, Lužin je počeo da postavlja figure - najpre samo red pješaka duž drugog reda - ali je zatim promijenio mišljenje, i vrhovima prstiju izvlačeći male, ubačene figure iz njihovih pregrada, postavio je poziciju svoje partije sa Turatijem na tački gdje je prekinuta.

Ovo namještanje figura je bilo vrlo brzo završeno, i odmah je čitava materijalna strana stvari nestala: mala tabla otvorena u dlanu njegove ruke postala je neopipljiva i bez težine, marokanski šah se raspao u ružičastoj i krem magli, i sve je nestalo osim same šahovske pozicije, kompleksne, oštre, nabijene izvanrednim mogućnostima. Lužin, jednim prstom pritisnutim na slepoočnicu, bio je toliko uronjen u misli da nije primjetio da je Ivan, zbog nedostatka nečega da radi, sišao sa kauča i počeo da ljulja crni stub stone lampe.

Ona se prevrnula i svjetlo se ugasilo. Lužin je došao k sebi u potpunoj tami i u prvom trenutku nije shvatio gdje je niti šta se događa oko njega. Nevidljivo stvorenje se meškoljilo i mrmljalo blizu, i odjednom se narančasta nijansa ponovo osvijetlila prozračnim svjetlom, a blijedi mali dječak sa obrijanom glavom klečao je i ispravljao kabl. Lužin je skočio i zatvorio preklopnu šahovsku tablu. Njegov strašni mali dvojnik, mali Lužin, za koga su bile postavljene figure, puzao je po tepihu na koljenima... Sve se to već jednom desilo... I ponovo je bio uhvaćen, nije znao kako će se tačno ponavljanje poznate teme izvesti u praksi.

U sledećem trenutku sve se vratilo u ravnotežu: Ivan, se ponovo popeo na kauč; u blagoj tami iza narančastog svjetla bio je Lužinov radni sto; crveni marokanski šah nevino je ležap na tepihu - ali Lužin je znao da je sve to trik, kombinacija se još nije potpuno razvila, i uskoro će se pojaviti nova, strašna ponavljanja.

Brzo se sagnuo, uzeo i gurnuo u džep materijalni simbol onoga što je tako opijeno i strašno ponovo zaposjelo njegovu maštu, i pitao se gdje bi bilo sigurnije mjesto za sakrivanje; ali tada su se čuli glasovi, njegova žena je ušla sa njihovim posjetiocem, i obe su dolazile prema njemu kao kroz dim cigareta. "Ivane, ustani, vrijeme je za odlazak. Da, da, još uvijek imam toliko toga da spakujem," rekla je dama, a zatim je prišla Lužinu i počela se opraštati od njega.

"Veoma mi je drago što sam vas upoznala," rekla je, i između riječi uspjela da pomisli ono što je više puta ranije pomislila: Kakav jadnik, kakva čudna osoba! "Veoma mi je drago. Sada mogu reći vašoj tetki da sam vidjela njenog malog šahistu, sada već velikog i poznatog -" "Ne smijete propustiti da nas posjetite na putu nazad," prekinula je gospođa Lužin, žustro i glasno, prvi put gledajući sa mržnjom u osmjeh žene i nemilosrdno glupe oči..

"Pa, naravno, to je podrazumjevano. Ivane, ustani i pozdravi se!" Ivan je to izveo s nekim otporom i svi su zajedno otišli u predsoblje. "Uvijek je ovde puno frke oko ispraćanja ljudi u Berlinu," ironično je primjetila, gledajući kako gospođa Lužin uzima ključeve sa komode. "Ne, mi imamo lift," odgovorila je gospođa Lužin usput, sa gorućom nestrpljivošću želeći da se gospođa konačno oprosti, i pogledom je pokazala Lužinu da joj doda kožni kaput. Umjesto toga, Lužin je skinuo dječiji kaput sa vješalice... ali srećom se sluškinja pojavila u tom trenutku. "Doviđenja, doviđenja," rekla je gospođa Lužin, stojeći na vratima dok su posjetioci odlazeći, praćeni sluškinjom, ušli u lift. Iza ramena svoje žene, Lužin je vidio kako se Ivan penje na malu klupicu, ali su se onda vrata zatvorila i lift je nestao u svom gvozdenom kavezu. Gospođa Lužin je dotrčala u radnu sobu i pala licem na kauč.

Sjedio je pored nje i počeo duboko u sebi, s teškoćom, da proizvodi, lijepi osmjeh, pripremajući ga za trenutak kada se njegova žena okrene ka njemu. Njegova žena se okrenula. Osmjeh je uspešno izašao. "Uh," uzdahnula je gospođa Luzin, "napokon smo ih se riješili".

Bilo je vrijeme za spavanje, ona je otišla da se svuče, a Lužin je prošao kroz sve tri sobe tražeći mjesto gdje bi sakrio džepnu šahovsku garnituru. Sve je bilo nesigurno. Najneočekivanija mjesta su jutra bila osvojena od strane tog proždrljivog usisivača. Teško je, teško sakriti stvar: druge stvari su ljubomorne i neprijateljski nastrojene, čvrsto se držeći za svoja mjesta i ne dozvoljavajući beskućnom predmetu, bježeći od progonitelja, da se sakrije ni u jednu pukotinu. Tako te noći nije uspio da sakrije marokanski šah, a kasnije je odlučio da ga uopšte ne skriva već jednostavno da ga se riješi, ali ni to nije bilo lako; tako je ostao u njegovom džepu, i tek nakon nekoliko mjeseci, kada je opasnost odavno prošla, tek tada je ponovo pronađena džepna šahovska garnitura, a do tada je njen porijeklo postalo nejasno.

Gospođa Lužin je sebi priznala da tronedjeljna posjeta dame iz Rusije nije prošla bez traga. Mišljenja gošće su bila lažna i glupa - ali kako to dokazati? Bila je zgrožena što u poslednjih nekoliko godina tako malo pokazuje interesovanje za pitanje progonstva, pasivno prihvatajući sjajne, lakirane i uljepšane stavove svojih roditelja i ne obraćajući pažnju na govore koje je čula na emigrantskim političkim sastancima, na kojima je nekada bilo moderno prisustvovati. Pomislila je da i Lužin možda ima interes za politička pitanja - možda bi u njima uživao, kao što milioni drugih inteligentnih ljudi čine. I nova okupacija za Lužina bila je neophodna. Postao je čudan, pojavila se poznata mrzovolja, a često je u njegovim očima bio neki izraz, kao da nešto krije od nje. Brinulo ju je što još uvek nije pronašao potpuno zanimljiv hobi i prekoravala se zbog uskogrudosti svoje mentalne vizije i nesposobnosti da pronađe ideju, objekat koji bi pružio rad i hranu za Lužinove neaktivne talente.

Znala je da mora da žuri, i da svaka slobodna minuta u Lužinovom životu predstavlja rupu za fantome. Prije nego što krene u slikovite krajeve, bilo je potrebno pronaći Lužinu zanimljivu igru, a tek onda se osloniti na balsam putovanja, taj odlučujući faktor koji koriste romantični milioneri da izliječe svoju tugu.

Počela je sa novinama. Pretplatila se na Znamya (Zastavu), Rossianin (Rusa), Zarubezhny Golos (Glas progonstva), Ob'yedinyenie (Ujedinjenje) i Klich (Klarion), kupila najnovije brojeve emigrantskih časopisa i - radi poređenja - nekoliko sovjetskih časopisa i novina. Odlučeno je da svakog dana posle večere jedno drugom čitaju naglas. Primjetivši da neke novine imaju šahovsku sekciju, prvo se pitala da li da izreže i uništi ove djelove, ali se plašila da bi time uvrijedila Lužina.

Jednom ili dvaput, kao primjer zanimljive partije, tu su bile prikazane stare Lužinove partije. Ovo je bilo neprijatno i opasno. Ona nije mogla da sakrije probleme sa šahovskim rubrikama u njima jer je Lužin skupljao novine sa ciljem da ih kasnije poveže u obliku velikih knjiga. Kad god bi otvorio novine za koje se pokazalo da sadrže šahovske dijagrame posmatrala je izraz njegovog lica, ali on je osjetio njen pogled i samo ih preskočio. I ona je to uradila ne znajući s kakvim ih je grešnim nestrpljenjem čekao četvrtak ili ponedeljak kada se pojavila šahovska sekcija, i nije znao s kakvom je radoznalošću gledao štampane partije u njenom odsustvu. U slučaju šahovskih problema on bi pogledao dijagram sa strane i, tim pogledom, uhvatio raspored figura, odmah bi zapamtio problem, a zatim bi ga riješio u svom umu dok mu je žena naglas čitala urednički komentar.

 „. . Čitava aktivnost svodi se na temeljnu transformaciju i povećanje, koje su dizajnirane da osiguraju . . ." čitala je njegova žena jednoličnim glasom. (Zanimljiva pozicija, pomisli Lužin. Crna kraljica je potpuno slobodna.) ". . . povlači jasnu razliku između njihovih vitalnih interesa, osim toga, ne bi bilo suvišno napomenuti da Ahilova peta ove kaznene ruke . . ." (Crni ima očiglednu odbranu protiv prijetnje na h7, pomisli Lužin, i mehanički se nasmija kada mu je žena, prekidajući trenutak čitanja, iznenada rekla tiho: "Ne razumijem šta misli." "Ako u ovom pogledu", nastavila je ona, "ništa nije poštovano . . ." (O, sjajno! uzviknuo je Lužin mentalno, nalazeći ključ problema - zavodljivo elegantno žrtvovanje.) ". . . i katastrofa nije daleko", zaključila je svoj članak, i nakon što je završila, uzdahnula.

Stvar je bila u tome da što je više čitala novine, to je više postajala dosadna, a magla riječi i metafora, pretpostavki i argumenata korištena je kako bi zamutila jasnu istinu, koju je uvijek osjećala ali nikada nije bila sposobna izraziti. Ali kada se okrenula novinama drugog svijeta, sovjetskim novinama, njena dosada tada nije poznavala granica. Iz njih je dolazila mrtvačka hladnoća računovodstvene kancelarije, dosada muvama ispunjenih kancelarija, i na neki ih je način podsjećalo na beživotne crte lica jednog malog službenika u nekoj od ustanova koje su morali posjetiti u danima kada su ona i Lužin bili slani od odjeljenja do odjeljenja zbog nekog beznačajnog dokumenta. Mali službenik bio je iscrpljen i razdražljiv, jeo je dijabetički kolač. Vjerovatno je primao jadnu platu, bio oženjen i imao dijete čije je čitavo tijelo bilo prekriveno osipom.

Dokument koji nisu imali i koji su morali dobiti, stekao je kosmički značaj, čitav svijet im je visio o tom komadu papira i potpuno bi se raspao u prašinu ako bi osoba bila lišena toga. I to nije sve: ispostavilo se da Lužinovi ne mogu dobiti dokument, a jedini dozvoljeni način ublažavanja ovoga bilo je pisanje molbi. Službenik se obrušio na siromašnog Lužina što puši u njegovoj kancelariji, a Lužin se trgnuo i ugurao opušak u džep. Kroz prozor se mogla vidjeti kuća koja se gradila, sva u skelama, i kiša koja je padala pod uglom, u uglu sobe visila je crna mala jakna koju je službenik mijenjao tokom radnog vremena za prljavu, a njegov sto pružao je opšti utisak ljubičaste tinte i istog onog transcendentnog očajanja. Otišli su praznih ruku, a ona se osjećala kao da se morala boriti sa sivom i slijepom vječnošću, koja je zapravo pobijedila nju, prezirno odbacujući njeno stidljivo zemaljsko mito - tri cigare.

U drugoj ustanovi dobili su komad papira odmah. Kasnije se gospođi Lužin s grozom činilo da je mali službenik koji ih je otpustio možda zamišljao kako lutaju kao nepomirljivi duhovi kroz prazninu, i možda je čekao njihov poslušni, jecavi povratak. Bilo joj je nejasno zašto joj se baš ovaj prizor pojavljivao čim bi uzela moskovski list.

Kada bi došao red na Lužina da čita naglas, ona bi za njega odabrala humorističan članak, ili pak kratku, iskrenu priču. On bi čitao s urnebesnim zapinjanjem, izgovarajući neke riječi čudno, a ponekad bi prešao preko tačke, ili je ne bi dostigao, i podizao ili spuštao ton bez logičnog razloga. Nije bilo teško uvidjeti da ga novine nisu zanimale; svaki put kad bi ga uključila u razgovor o članku koji su upravo pročitali, on bi brzo pristao sa svim njenim zaključcima, a kada bi, da ga provjeri, namjerno rekla da svi emigrantski listovi lažu, i on bi se složio.

Novine su bile jedno, ljudi drugo; bilo bi lijepo slušati te ljude. Zamislila je kako se ljudi različitih tendencija – "skup intelektualaca", kako je to rekla njena majka – okupljaju u njihovom stanu, i kako bi Lužin, slušajući ove žive rasprave i razgovore o novim temama, ako već ne bi procvjetao, barem našao privremenu razonodu. Od svih majčinih poznanika, smatran najprosvjetljenijim i čak "ljevičarskim", kako je majka tvrdila s određenim koketiranjem, bio je Oleg Sergejevič Smirnovski – ali kada je gospođa Lužin zatražila od njega da dovede u njen stan neke zanimljive, slobodnomisleće ljude, koji ne čitaju samo Znamya već i Ob'yedinyenye i Zarubežny Golos, Smirnovski je odgovorio da on, trebala bi razumjeti, ne boravi u takvim krugovima, a zatim je počeo osuđivati takve krugove i brzo objasniti da on boravi i kruži u drugim krugovima u kojima je kruženje ključno, i gospođi Lužin je glava počela da se vrti kao što je to bivalo u zabavnom parku na vrtuljku.

Posle ovog neuspjeha, ona je počela da izvlači iz različitih malih ćelija svoje memorije ljude koje je slučajno srela i koji bi sada mogli da joj pomognu. Sjetila se ruske djevojke koja je sjedila pored nje u berlinskoj školi primjenjenih umetnosti, ćerke političkog radnika demokratske grupe; sjetila se Alferova koji je bio svuda i volio da priča kako je jednom starac pjesnik umro u njegovim rukama; sjetila se važnog rođaka koji je radio u kancelariji liberalnog ruskog lista, čije ime je svake večeri raskošno izgovarala debela prodavačica novina na ćošku. Izabrala je još jednu ili dvije osobe. Takođe joj je palo na pamet da mnogi intelektualci vjerovatno pamte Lužina pisca ili znaju za Lužina šahistu i rado bi je posjetili kod kuće. A šta je Lužinu bilo stalo do svega ovoga? Jedina stvar koja je njega zaista zanimala bila je složena, lukava igra u koju je nekako bio upleten. Nijemo i sumorno tragao je za znacima ponavljanja, i dalje se pitajući kuda to vodi. Ali uvijek mora biti na oprezu, naprezati pažnju konstantno, takođe je bilo nemoguće: nešto bi privremeno oslabilo u njemu, opušteno bi uživao u partiji šaha štampanoj u novinama—i odjednom bi sa očajem primjetio da je opet bio nepažljiv i da je upravo napravljen suptilan potez u njegovom životu, nemilosrdno nastavljajući fatalnu kombinaciju.

Tada bi odlučio da udvostruči svoj oprez i prati svaku sekundu svog života, jer zamke bi mogle biti svuda. I najviše ga je pritiskala nemogućnost izmišljanja racionalne odbrane, jer cilj njegovog protivnika još uvijek  bio je skriven. Predebeo i mlitav za svoje godine, lutao je amo tamo među ljudima koje je pozivala njegova žena, pokušavao da pronađe mirno mjesto i sve vrijeme tražio naznaku sledećeg poteza, za nastavak igre koja nije počela od njega već je bila usmjerena sa strašnom silom protiv njega. Dešavalo se da bi se takva naznaka pojavila, nešto bi napredovalo, ali to nije činilo opšti smisao kombinacije jasnijim. A pronalaženje mirnog mjesta bilo je teško—ljudi su mu postavljali pitanja koja je morao da ponavlja nekoliko puta sebi pre nego što bi razumio njihovo jednostavno značenje i pronašao jednostavan odgovor.

......

"Da li se sjećaš one zabune sa cilindrom i načina kako sam se izvukao iz toga?" rekao je glumac blago. "Beskonačni aplauzi," rekla je crnooka dama, "dali su mi aplauze koje nikada neću zaboraviti..." Na taj način su se međusobno prekidali, svako sa svojim sjećanjima, i čovjek u svetlim pantalonama po treći put upitao zamišljenog Lužina za "jednu malu cigaretu." Bio je to pjesnik početnik i čitao je svoje pjesme sa strašću, sa nekim melodičnim nijansama, blago klimajući glavom i gledajući u prazninu. Obično je držao glavu visoko, zbog čega je njegova velika, pokretna Adamova jabučica bila veoma primjetna. Nikada nije dobio tu cigaretu, pošto je Lužin odsutno otišao u dnevnu sobu, a pjesnik, gledajući sa poštovanjem u njegova leđa, mislio je kakav je divan šahista i radovao se vremenu kada će moći da razgovara sa odmornim, oporavljenim Lužinom o šahu, čiji je bio veliki zaljubljenik...

..........

.... "Sjećam se oca našeg domaćina," rekao je novinar kada su Lužinova leđa nestala u trpezariji. "Nije ličio na njega ali ima nešto analogno u položaju ramena. Bio je dobra duša, fin momak, ali kao pisac... Šta? Zaista mislite da su te priče za mlađe...” "Molim vas, molim vas, u trpezariju," rekla je gospođa Lužin, vraćajući se iz radne sobe sa tri gosta koje je tamo pronašla. "Čaj je poslužen. Dođite, molim vas."

Oni koji su već sjedili za stolom sjedili su na jednom kraju, dok je na drugom kraju usamljeni Lužin, sa glavom pognutom sumorno, jeo krišku naranče i miješao čaj u svojoj šolji. Alferov je bio tamo sa svojom ženom, zatim je bila tamnoputa, lijepo našminkana djevojka koja je crtala čudesne vatrene ptice, i jedan mladić koji se šaljivo nazivao radnikom za štampu ali tajno žudio da bude politički vođa, i dvije žene, supruge advokata. I takođe, za stolom je sjedio divni Vasilij Vasilijevič, stidljiv, dostojanstven, čistog srca, sa svijetlom bradom i noseći cipele od prunelle. Pod carskom vladavinom bio je protjeran u Sibir, a zatim u inostranstvo, odakle se vratio 1917. godine i uspio da uhvati kratak pogled na revoluciju prije nego što ga su ponovo protjerali, ovoga puta od boljševika.

Govorio je ozbiljno o svom radu u podzemlju, o Kautskom i Ženevi, i nije mogao da pogleda gospođu Lužin bez emocija, jer je u njoj nalazio sličnost po bistrom pogledu, idealnih djevojaka koje su radile sa njim za dobrobit naroda.

Kao što je obično bilo na ovakvim okupljanjima, kada bi svi gosti bili prikupljeni i smješteni za sto zajedno, nastupila bi tišina. Tišina je bila takva da se jasno čulo disanje sluškinje dok je služila čaj. Gospođa Lužin je nekoliko puta uhvatila sebe sa nemogućom mišlju da bi bilo dobro pitati sluškinju zašto diše tako glasno i može li to raditi tiše. Ona nije bila naročito efikasna uopšte, ova punašna djevojka—telefonski pozivi su bili posebno katastrofalni. Dok je slušala disanje, gospođa Lužin se nakratko prisjetila kako ju je sluškinja nekoliko dana ranije smješkajući se obavjestila: “Neki gospodin Fa... Fel... Felti... Ovdje, zapisala sam broj.”

Gospođa Lužin je pozvala broj, ali oštar glas je odgovorio da je to kancelarija filmske kompanije i da nema nikakvog gospodina Feltija tamo. Neka vrsta bezizlazne zbrke.

Spremala se da počne kritikovati njemačke sluškinje kako bi prekinula tišinu svog susjeda kada je primjetila da je razgovor već buknuo, da su pričali o novom romanu. Bars je tvrdio da je roman pažljivo i suptilno napisan i da svaka riječ odaje besanu noć; ženski glas je rekao: “Oh ne, čita se tako lako”; Petrov se nagnuo prema gospođi Lužin i šapnuo citat iz Žukovskog: “‘Ono što je bilo teško napisati, lako se čita’; a pjesnik, prekidajući nekoga usred riječi i naglašavajući svoje ‘r’ snažno, uzviknuo je da je Žukovski bio besmisleni papagaj; na to je Vasilij Vasiljevič, koji nije pročitao roman, odmahnuo glavom sa prekorom.

Tek kada su već bili u predsoblju i svi se opraštali jedni od drugih kao u nekoj vrsti generalne probe, jer su se svi ponovo pozdravljali na ulici, iako su svi morali da idu u istom pravcu—tek tada je glumac sa vješto manipulisanim licem iznenada lupio rukom po čelu: ‘Skoro sam zaboravio, draga,’ rekao je gospođi Lužin, stiskajući joj ruku pri svakoj riječi. ‘Neki dan me je jedan čovjek iz svijeta filma pitao za tvoj broj telefona—’ Na to je napravio iznenađeno lice i pustio ruku gospođe Lužin. ‘Šta, ne znaš da sam sada u filmovima? Oh da, da. Velike uloge sa krupnim kadrovima.’ U tom trenutku ga je pjesnik odgurnuo i tako gospođa Lužin nije saznala na koga je glumac mislio.

Gosti su otišli. Lužin je sjedio postrance za stolom na kojem su, smrznuti u raznim pozama poput likova u završnoj sceni Gogoljevog Revizora, bili ostaci osvježenja, prazne i nedovršene čaše. Jedna od njegovih ruku ležala je teško na stolnjaku. Ispod poluspuštenih, ponovo otečenih kapaka gledao je crni vrh šibice, koja se savijala u bolu nakon što je upravo ugašena u njegovim prstima. Njegovo veliko lice sa labavim naborima oko nosa i usta bilo je blago sjajno, a na obrazima su se u svjetlu lampe zlatili stalno brijani, stalno izrastajuća brada. Njegovo tamnosivo odijelo, hrapavo na dodir, obuhvatalo ga je čvršće nego prije, iako je bilo planirano da bude dovoljno široko. Tako je Lužin sjedio, ne mičući se, a staklene posude sa bombonima su sjajile; i kašičica je ležala nepomično na stolnjaku, daleko od bilo koje čaše ili tanjira, a iz nekog razloga mala krempita koja nije izgledala posebno primamljivo ali je bila zaista vrlo, vrlo dobra ostala je netaknuta.

Šta je bilo? pomislila je gospođa Lužin, gledajući svog muža. Bože, šta je bilo? I osjetila je bolnu nemoć i beznadežnost, kao da je preuzela posao koji je pretežak za nju. Sve je bilo beskorisno—nije bilo svrhe pokušavati, smišljati zabavu, pozivati zanimljive goste. Pokušala je da zamisli kako će voditi ovog Lužina, slijepog i namrštenog ponovo, po Rivijeri, i sve što je mogla zamisliti bilo je Lužin kako sjedi u svojoj sobi i gleda u pod. Sa neprijatnim osjećajem kao da gleda kroz ključaonicu sudbine nagnula se naprijed da vidi svoju budućnost—deset, dvadeset, trideset godina—a sve je bilo isto, isti, namršteni, pognuti Lužin, i tišina, i beznadežnost. Zle, nedostojne misli!

Njen duh se odmah uspravio i oko nje su bile poznate slike i brige: vrijeme je da se ide na spavanje, bolje da ne kupuju onaj kolač sljedeći put, kako je Petrov bio fin, sutra ujutro će morati da riješe pitanja sa pasošima, odlazak na groblje je ponovo odložen. Ništa nije moglo biti jednostavnije, činilo se, nego uzeti taksi i voziti se do predgrađa do malog ruskog groblja u njegovom komadiću pustoši. Ali uvijek se dešavalo da nisu mogli da odu, bilo da Lužina bole zubi ili je tu bilo nešto u vezi sa pasošima, ili nešto drugo—sitne, neprimjetne prepreke. I koliko će sada biti različitih briga...

Lužina je definitivno trebalo odvesti kod zubara. 'Da li te opet boli?' upitala je, stavljajući ruku na Lužinovu. 'Da, da,' rekao je, i izobličivši lice, uvukao jedan obraz sa pucketavim zvukom. On je izmislio zubobolju prije neki dan kako bi objasnio svoje loše raspoloženje i tišinu. 'Sutra ću pozvati zubara,' rekla je odlučno. 'Nije potrebno,' promrmljao je Lužin. 'Molim te, nije potrebno.' Njegove usne su zadrhtale. Osjećao je kao da će zaplakati, sve je sada postalo tako zastrašujuće. 'Šta nije potrebno?' upitala je nježno, i izrazila znak pitanja malim 'hm' zvukom izgovorenim sa zatvorenim usnama. Odmahnuo je glavom i, za svaki slučaj, ponovo uvukao zub. 'Nije potrebno ići kod zubara? Ne, Lužin će svakako biti odveden kod zubara. Ne smije se ovo zanemariti.'

Lužin je ustao sa stolice i držeći obraz otišao u spavaću sobu. 'Daću mu tabletu,' rekla je, 'to ću uraditi.'Tableta nije djelovala. Lužin je ostao budan dugo nakon što je njegova supruga zaspala. Istini za volju, sati noći, sati nesanice u sigurnoj zatvorenoj spavaćoj sobi, bili su jedini kada je mogao mirno razmišljati bez straha da će propustiti novi potez u monstruoznoj kombinaciji. Noću, posebno ako bi ležao nepomično i zatvorenih očiju, ništa se nije moglo dogoditi. Pažljivo i koliko god je mogao hladnokrvno, Lužin bi prešao preko svih poteza koji su već napravljeni protiv njega, ali čim bi počeo pogađati kakve će oblike poprimiti nadolazeće ponavljanje šeme njegove prošlosti, postao bi zbunjen i uplašen zbog neizbježne i nezamislive katastrofe koja mu se s nemilosrdnom preciznošću približavala. Te noći više nego ikad osjećao je svoju bespomoćnost pred ovim sporim, elegantnim napadom i pokušavao je uopšte da ne spava, da što više produži ovu noć, ovu tihu tamu, da zaustavi vrijeme u ponoć.

Njegova supruga je spavala potpuno bešumno. Samo otkucaji malog sata na noćnom stoliću dokazivali su da vrijeme i dalje postoji. Lužin je slušao te sitne otkucaje srca i ponovo se izgubio u mislima, a onda se trgnuo, primijetivši da su otkucaji sata prestali. Činilo mu se da je noć stala zauvijek, nije bilo ni jednog zvuka koji bi ukazivao na njen prolazak, vrijeme je umrlo, sve je bilo u redu, baršunasta tišina. San je neprimjetno iskoristio ovu sreću i olakšanje, ali sada, u snu, nije bilo odmora, jer je san sačinjavalo šezdeset četiri polja, gigantska tabla u sredini koje je, drhteći stajao Lužin, veličine pješaka, i gledao u mutne pozicije ogromnih figura, megacefalnih, sa krunama ili grivama.

Probudila ga je njegova supruga, već obučena, koja se nadvila nad njega i poljubila ga u čelo. "Dobro jutro, dragi Lužin," rekla je. "Već je deset sati. Šta ćemo danas – zubar ili naše vize?" Lužin ju je pogledao svijetlim, odsutnim očima i odmah ponovo zatvorio kapke. "A ko je zaboravio naviti sat za noć?" nasmijala se njegova supruga, nježno dirajući bijelu, bucmastu kožu njegovog vrata. "Na taj način mogao bi spavati čitav svoj život." Nagnula je glavu na jednu stranu, gledajući profil svog muža okružen izbočinama na jastuku, i primijetivši da je ponovo zaspao, nasmijala se i izašla iz sobe. U radnoj sobi stala je ispred prozora i gledala u zelenkasto-plavo nebo, zimsko i bez oblaka, misleći da će danas vjerovatno biti hladno i da bi Lužin trebao obući svoj džemper. Telefon je zazvonio na stolu, to je očito bila njena majka koja je htjela znati hoće li večerati kod nje. "Halo?" rekla je gospođa Lužin, sjedajući na rub stolice. "Halo, halo," vikao je nepoznat glas u telefon uzbuđeno i ljutito. "Da, da, ovdje sam," rekla je gospođa Lužin i premjestila se u fotelju. "Ko je tamo?" pitao je nezadovoljni glas na njemačkom s ruskim akcentom. "I ko govori?" upitala je gospođa Lužin. "Da li je gospodin Lužin kod kuće?" pitao je glas na ruskom. "Ko govori, ko govori?" ponovila je gospođa Lužin s osmijehom. Tišina. Glas je izgledao kao da se dvoumi oko toga da li se otkriti ili ne. "Želim razgovarati s gospodinom Lužinom," ponovo je počeo, prelazeći na njemački. "Vrlo hitna i važna stvar." "Samo trenutak," rekla je gospođa Lužin i nekoliko puta prošetala po sobi. Ne, nije vrijedilo buditi Lužina. Vratila se telefonu. "Još uvijek spava," rekla je. "Ali ako želite ostaviti poruku..." "Oh, ovo je vrlo neugodno," rekao je glas, konačno prihvatajući ruski. "Ovo je drugi put da zovem. Ostavio sam svoj broj telefona prošli put. Stvar je izuzetno važna za njega i ne trpi odlaganje." "Ja sam njegova supruga," rekla je gospođa Lužin. "Ako nešto trebate..." "Vrlo mi je drago što smo se upoznali," prekinuo je glas brzo. "Zovem se Valentinov. Vaš muž vam je sigurno pričao o meni. Dakle, ovako: recite mu čim se probudi da odmah uđe u taksi i dođe kod mene. Kinokoncern 'Veritas,' Rabenstrasse 82. To je vrlo hitna stvar i vrlo važna za njega," nastavio je glas, prelazeći ponovo na njemački, bilo zbog važnosti stvari ili jednostavno zato što ga je njemačka adresa uvukla u odgovarajući jezik.

Gospođa Lužin je pretvarala da zapisuje adresu, a zatim rekla: "Možda ćete ipak prvo reći o čemu se radi." Glas je postao neprijatno uznemiren: "Ja sam stari prijatelj vašeg muža. Svaka sekunda je dragocjena. Očekujem ga danas tačno u dvanaest sati. Molim vas, recite mu. Svaka sekunda..." "U redu," rekla je gospođa Lužin. "Reći ću mu, samo ne znam – možda mu danas neće odgovarati." "Samo mu šapnite u uho: 'Valentinov te čeka,'" rekao je glas sa smijehom, otpjevao njemački "zbogom" i nestao iza klika svog telefona.

Nekoliko trenutaka gospođa Lužin je sjedila i razmišljala, a onda se nazvala glupom. Trebala mu je odmah objasniti da Lužin više ne igra šah. Valentinov... Tek sada se sjetila vizitkarte koju je pronašla u cilindru. Valentinov je, naravno, poznavao Lužina preko šaha. Lužin nije imao drugih poznanika. Nikada nije spomenuo nijednog starog prijatelja. Ton ovog čovjeka bio je potpuno neprihvatljiv. Trebala je zahtijevati da objasni svoj posao. Bila je budala. Šta sada da uradi? Da pita Lužina? Ne. Ko je bio Valentinov? Stari prijatelj. Graalski je rekao da je bio upitan...

Aha, vrlo jednostavno. Ušla je u spavaću sobu, uvjerila se da Lužin još uvijek spava – obično je nevjerovatno čvrsto spavao ujutro – i vratila se telefonu. Srećom, glumac je bio kod kuće i odmah se upustio u dugu priču o svim neozbiljnim i zlobnim postupcima koje je dama s kojom je razgovarao na zabavi nekada učinila. Gospođa Lužin ga je nestrpljivo slušala, a onda upitala ko je Valentinov. Glumac je rekao: "Oh, da!" i nastavio: "Vidite kako sam zaboravan, život je nemoguć bez suflera"; i konačno, nakon što je detaljno ispričao o svojim odnosima s Valentinovim, usput je pomenuo da je, prema njemu, Valentinov bio Lužinov šahovski otac, da tako kažem, i da je od njega napravio velikog igrača.

Zatim se glumac vratio glumici od prethodne noći i nakon što je pomenuo jednu posljednju njenu podlost, počeo se rječito opraštati od gospođe Lužin, a njegove posljednje riječi bile su: "Ljubim dlan vaše ručice."

"Tako znači," rekla je gospođa Lužin, spuštajući slušalicu. "U redu." U tom trenutku se sjetila da je nekoliko puta spomenula ime Valentinov u razgovoru i da je njen muž možda slučajno čuo ako je izašao iz spavaće sobe u hodnik. Srce joj je zastalo i potrčala je provjeriti da li još uvijek spava. Probudio se i pušio u krevetu. "Nećemo nikamo jutros," rekla je. "U svakom slučaju, prekasno je. A večeraćemo kod mame. Ostani još malo u krevetu, to je dobro za tebe."

Čvrsto zatvorivši vrata spavaće sobe i zatim vrata radne sobe, brzo je potražila broj "Veritasa" u telefonskom imeniku, slušajući da li je Lužin blizu, a zatim pozvala. Ispostavilo se da nije tako lako doći do Valentinova. Tri različite osobe su došle do telefona naizmjenično i odgovarale da će ga odmah dovesti, a zatim ju je operater prekinuo i morala je početi ispočetka. U isto vrijeme pokušavala je govoriti što tiše i bilo je potrebno ponavljati stvari, što je bilo vrlo neugodno. Konačno je umoran, istrošeni glas obavijestio da Valentinov nije tu, ali će se sigurno vratiti do dvanaest i trideset. Zamolila je da mu se prenese da Lužin ne može doći jer je bolestan, da će dugo ostati bolestan i moli da ga više ne uznemiravaju. Vraćajući slušalicu na njeno mjesto, ponovo je slušala, i čuvši samo otkucaje svog srca, zatim je uzdahnula i rekla "uf!" s neograničenim olakšanjem. Valentinova se riješila.

Hvala Bogu da je bila sama kod telefona. Sada je bilo gotovo. I uskoro će otići. Još je morala nazvati svoju majku i zubara. Ali Valentinov je bio riješen. Kakvo odvratno ime. I na trenutak je postala zamišljena, postigavši tokom tog jednog trenutka, kako se ponekad događa, dugo i ležerno putovanje: krenula je u Lužinovu prošlost, vukući sa sobom Valentinova, vizualizirajući ga, prema njegovom glasu, u naočarama i dugonogog, i dok je putovala kroz maglu tražila je mjesto gdje bi mogla odbaciti skliskog, odvratno vijugavog Valentinova, ali nije mogla naći nijedno jer nije znala gotovo ništa o Lužinovoj mladosti. Probivši se još dalje unazad, u dubinu, prošla je kroz poluspektakularno lječilište sa svojim poluspektakularnim hotelom, gdje je četrnaestogodišnje čudo od djeteta živjelo, i našla se u Lužinovom djetinjstvu, gdje je atmosfera bila nekako svjetlija – ali nije uspjela smjestiti Valentinova ni ovdje. Zatim se vratila sa svojim sve odvratnijim teretom, a ovdje i tamo u magli Lužinove mladosti bila su ostrvca: njegovo odlazak u inostranstvo da igra šah, njegovo kupovanje razglednica u Palermu, njegovo držanje vizitkarte s misterioznim imenom na njoj...

Bila je prisiljena da se vrati kući s naduvenim, trijumfalnim Valentinovom i vrati ga firmi "Veritas", poput preporučene pošiljke koja je poslana na nepoznatu adresu. Dakle, neka ostane tamo, nepoznat ali nesumnjivo neprijatan, sa svojim strašnim nadimkom ’šahovski otac’.

Na putu do svojih roditelja, hodajući ruku pod ruku s Lužinom duž sunčane, mrazom okovane ulice, rekla je da bi najkasnije za nedjelju dana trebali krenuti na put, a prije toga definitivno trebaju posjetiti zapušteni grob. Zatim je izložila njihov raspored za nedjelju dana - pasoše, zubara, kupovinu, oproštajnu zabavu, i - u petak - posjetu groblju.

Bilo je hladno u stanu njene majke, ne kao prije mjesec dana, ali ipak hladno, i njena majka se stalno obavijala nevjerojatnim šalom s slikama božura usred zelenila, tresući ramenima dok to radi. Njen otac je stigao za vrijeme večere i zatražio malo votke, trljajući ruke sa suvim šuškanjem. I prvi put je gospođa Lužin primijetila koliko je tužno i prazno u ovim sobama, i primijetila je da je veselje njenog oca jednako usiljeno kao i osmijeh njene majke, i da su oboje već stari i vrlo usamljeni i ne vole siromašnog Lužina i trude se da ne spominju odlazak Lužina. Sjetila se svih strašnih stvari koje su rečene o njenom zaručniku, zlokobna upozorenja, i majčin krik: "Raskomadaće te, spaliće te u šporetu..." I konačni rezultat bio je nešto vrlo mirno i melanholično, i svi su se smješkali mrtvim osmijehom - lažno hvalisave seljakinje na slikama, ovalna ogledala, berlinski samovar, četiri osobe za stolom.

Zatišje, pomislio je Lužin tog dana. Zatišje, ali s prikrivenim pripremama. Želi me iznenaditi. Pažnja, pažnja. Skoncentriši se i drži se budnim.

Svi su mu se misli u posljednje vrijeme ticale šaha, ali još uvijek se držao - zabranio je sebi da ponovo misli na prekinutu partiju s Turatijem i nije otvarao čuvane brojeve novina - i čak i tako, mogao je razmišljati samo u šahovskim slikama i njegov um radio je kao da sjedi za šahovskom tablom.

Nije igrao šah - samo je jednom postavio figure na marokansku šahovsku tablu i preletio dvije ili tri partije štampane u novinama - jednostavno zbog nedostatka druge zabave. Čak ni ove pauze nisu bile njegova krivica, već su predstavljale niz poteza u opštoj kombinaciji koja je vješto ponavljala enigmatičnu temu. Bilo je teško, izuzetno teško, predvidjeti sledeću ponovnu pojavu unaprijed, ali još malo i sve bi postalo jasno i možda bi se pronašla obrana...

Ali sledeći potez bio je pripremljen vrlo sporo. Tišina je trajala dva ili tri dana; Sve mu se stapalo u jedno -Lužin je bio fotografisan za pasoš, a fotograf ga je uhvatio za bradu, okrenuo mu lice malo sa strane, zatražio od njega da otvori usta široko i bušio mu zub sa napetim zujanjem. Zujanje je prestalo, zubar je tražio nešto na staklenoj polici, pronašao je, pečatirao je Lužinov pasoš i pisao brzim pokretima pera. "Eto," rekao je, pružajući dokument na kojem su bili nacrtani dva reda zuba, a dva zuba imala su iscrtane male krstove. U svemu tome nije bilo ničeg sumnjivog i lukava pauza je trajala do četvrtka. I tog četvrtka, Lužin je sve shvatio.

Već dan ranije razmišljao je o zanimljivoj odbrani, odbrani pomoću koje bi, možda, mogao osujetiti planove svog misterioznog protivnika. Odbrana se sastojala u dobrovoljnom izvršenju nekog apsurdnog neočekivanog čina koji bi bio izvan sistematskog reda života, zbunjujući tako sekvencu poteza planiranih od strane njegovog protivnika. To je bila eksperimentalna obrana, obrana, tako reći, nasumična - ali Lužin, izbezumljen strahom pred neizbježnošću sledećeg poteza, nije mogao naći ništa bolje.

Tako je u četvrtak popodne, dok je pratio svoju suprugu i svekrvu po prodavnicama, odjednom se zaustavio i uzviknuo: "Zubar. Zaboravio sam zubara." "Nonsense, Lužin," rekla je njegova supruga. "Juče je rekao da je sve završeno." "Neugodan osjećaj," rekao je Lužin i podigao prst. "Ako plomba  bude neprijatna... Rečeno je da ako bude neprijatno trebam doći tačno u četiri. Neugodno je. Deset minuta je do četiri." "Nešto ti nije u redu," nasmijala se njegova supruga, "ali naravno da moraš ići ako te boli. Onda idi kući. Doći ću oko šest."

"Večerajte s nama," rekla je njena majka moljivim glasom. "Ne, večeras imamo goste," rekla je gospođa Lužin, "goste koje ne voliš." Lužin je mahnuo štapom kao znak zbogom i ušao u taksi, povijajući leđa.

"Mali manevar," rekao je, i osjećajući da je vruće, otkopčao je svoj kaput. Nakon prvog skretanja zaustavio je taksi, platio i polako krenuo kući. I tu mu se iznenada činilo da je sve to već jednom uradio, i bio je toliko uplašen da je ušao u prvu dostupnu prodavnicu, odlučivši da nadmudri svog protivnika novim iznenađenjem. Prodavnica se ispostavila kao frizerski salon, i to damski. Lužin, pogledavajući oko sebe, zaustavio se, a nasmješena žena ga upita šta želi. "Da kupim..." rekao je Lužin, nastavljajući da gleda okolo. U tom trenutku ugledao je voštanu figuru i pokazao na nju štapom (neočekivani potez, veličanstven potez). "To nije na prodaju," rekla je žena. "Dvadeset maraka," rekao je Lužin i izvadio svoj novčanik. "Hoćeš kupiti tu lutku?" upitala je žena ne vejrujući. "Da," rekao je Lužin i počeo da ispituje voštano lice.

 ‘‘Pažljivo,” šapnuo je sebi, “moguće je da upadam u zamku!” Pogled na voštanu damu, njene ružičaste nosnice – ovo mu se već događalo prije. “Šala,” reče Lužin i žurno napusti frizerski salon.

Osjećao se odvratno neprijatno i ubrzao korak, iako nije imao kuda da žuri. “Kući, kući,” mrmljao je, “tamo ću sve propisno složiti.” Dok je prilazio kući, primijetio je veliki, sjajni crni automobil koji je stao pred ulazom. Gospodin u šeširu je nešto pitao čuvara. Čuvar, ugledavši Lužina, iznenada je pokazao prstom i povikao: “Evo ga!” Gospodin se okrenuo.

Nekoliko nijansi tamniji, što je istaklo bjelinu njegovih očiju, uvijek pristojno obučen, noseći kaput sa crnim krznenim ovratnikom i veliki bijeli svileni šal, Valentinov je koraknuo prema Lužinu s očaravajućim osmijehom, osvjetljavajući Lužina tim reflektorom, i u svjetlu koje je igralo na Lužinu vidio je njegovo blijedo, debelo lice i trepćuće kapke, a u narednom trenutku to blijedo lice izgubilo je svaki izraz, a ruka koju je Valentinov stisnuo bila je potpuno bezvoljna.

“Moj dragi dječače,” rekao je sijajući Valentinov, “drago mi je da te vidim. Rekli su mi da ležiš u krevetu, bolestan, dragi dječače. Ali to je neka vrsta greške...” i naglašavajući "greške", Valentinov je stegnuo vlažne, crvene usne i nježno sužavao oči. “Međutim, pohvale ćemo odgoditi za kasnije”, rekao je, prekinuvši se, i stavio šešir s lupom. “Hajdemo. Riječ je o izuzetno važnoj stvari i kašnjenje bi bilo... fatalno”, zaključio je, otvorivši vrata automobila; nakon čega je stavio ruku oko Lužinovih leđa i činilo se da ga podiže s tla i odnosi ga i postavlja do njega, padajući pored njega na nisko, mekano sjedište.

Na sklopivom sjedištu koje je gledalo prema njima sjedio je bočno mali čovjek sa oštrom nosom, sa podignutim  ovratnikom kaputa. Čim je Valentinov zauzeo svoje mjesto i prekrstio noge, nastavio je razgovor s tim malim čovjekom, razgovor koji se ubrzavao u skladu sa ubrzavanjem automobila. Čitavo vrijeme, sarkastično i iscrpno, nastavio ga je oštro posmatrati, ne mareći za Lužina, koji je sjedio kao kip naslonjen na nešto.

Potpuno se smrznuo i čuo je udaljen, prigušen Valentinovljev tutnjav glas kao kroz tešku zavjesu. Za čovjeka s oštrim nosom nije bio tutnjav, već bujica izuzetno oštrih i uvredljivih riječi; međutim, snaga je bila na Valentinovoj strani i onaj koji je bio uvrijeđen samo je uzdahnuo, izgledao je nesretno i čupkao mrlju od masti na svom mršavom crnom kaputu; i povremeno, na neku posebno ubojitu riječ, podigao bi obrve i pogledao Valentinova, ali mu je ovaj bljesak pogleda bio previše i odmah bi stegnuo oči i nježno protresao glavom. Grdnja je trajala do samog kraja puta i kada je Valentinov nježno odgurnuo Lužina iz auta i izašao, zalupivši vrata iza sebe, savijeni mali čovjek je ostao sjediti unutra i automobil ga je odmah odvezao, i iako je sada bilo puno prostora, on je ostao deprimirano skupljen na malom sklopivom sjedištu. Lužin je u međuvremenu usmjerio svoj nepomičan i bezizražajan pogled na bijelu tablu sa crnim natpisom, VERITAS, ali je Valentinov odmah odveo dalje i spustio ga u naslonjač klupskog tipa koji je bio još čvršći i mekši od automobilskog sjedišta.

U tom trenutku netko je Valentinova zvao uzbuđenim glasom, i nakon što je gurnuo otvorenu kutiju cigara u Lužinov ograničeni vidokrug, izvinio se i nestao. Njegov je glas ostao vibrirati u prostoriji i za Lužina, koji je polako izlazio iz svog osupnutog stanja, postepeno i prikriveno počeo se pretvarati u očaravajuću sliku. Na zvuk tog glasa, na muziku zlokobne čarolije šahovske table, Lužin je prizvao, s izvrsnom, vlažnom melanholijom karakterističnom za sjećanja na ljubav, hiljade partija koje je igrao u prošlosti.

Nije znao koju odabrati: sve ga je privlačilo i mazilo njegovu maštu, i letio bi s jedne partije na drugu, trenutno prelazeći preko ove ili one dramatične  kombinacije. Bilo je kombinacija, čistih i harmoničnih, gdje se misao uzdizala kao preko stepenica od mermera ka pobjedi; bilo je nježnih uzbuđenja u jednom uglu table, i strastvene eksplozije, i fanfara kraljice koja ide ka svojoj žrtvovanoj sudbini. . . .

Sve je bilo divno, sve nijanse ljubavi, sve spirale i misteriozni putevi koje je izabrao. A ova ljubav je bila fatalna.

Ključni potez je pronađen. Cilj napada bio je očigledan. Neumoljivim ponavljanjem poteza opet bi vodilo ka istoj strasti koja bi uništila san o životu. Uništenje, strahota, ludilo. "Ah, ne!" reče Lužin glasno i pokuša ustati. Ali bio je slab i krupan, a fotelja u kojoj je bio naslonjen nije ga htjela pustiti. I, u svakom slučaju, što bi sada mogao pokušati? Njegova odbrana se pokazala pogrešnom. Ovu grešku je predvidio njegov protivnik, i neumoljivi potez, pripremljen mnogo ranije je bio odigran.

Lužin uzdahnu i očisti grlo, rasijano gledajući oko sebe. Ispred njega bio je okrugli sto s albumima, časopisima, odvojenim listovima papira i fotografijama uplašenih žena i bijesno namrštenih muškaraca. A na jednoj fotografiji bio je čovjek blijedog lica s hladnim crtama i velikim američkim naočarima, koji je visio rukama s ograde nebodera - upravo je bio na ivici pada u ponor. I ponovo je došao zvuk tog nepodnošljivo poznatog glasa: Valentinov je počeo razgovarati s Lužinom dok je još bio s druge strane vrata, i kad su se vrata otvorila, nastavio je rečenicu koju je započeo: ". . . snimiti novi film.

Napisao sam scenario. Zamisli, dragi dječače, mladu djevojku, lijepu i strastvenu, u kompartmanu ekspresnog vlaka. Na jednoj od stanica ulazi mladić. Iz dobre obitelji. Noć pada na vlak. Ona zaspi. Prekrasno mlado stvorenje. Mladić - poznaješ taj tip, pun životnih sokova, ali apsolutno častan - počinje doslovno gubiti glavu. U nekoj vrsti transa baca se na nju." (I Valentinov, skačući, pretvarao se da teško diše i baca se.) "Osjeća njen parfem, njeno predivno mlado tijelo ... Ona se budi, odbija ga" (Valentinov je stegao pesnicu uz usta i isturio oči), "kondukter i neki putnici ulaze. Njemu se sudi, osuđen je na kaznu prisilnog rada. Njegova stara majka dolazi djevojci da je zamoli da spasi njenog sina. Drama djevojke. Stvar je u tome da već od prvog trenutka - tamo, u ekspresu - ona se zaljubila u njega, kipi od strasti, a on, zbog nje - vidiš, tu je sukob - zbog nje osuđen je na težak rad."

Valentinov duboko udahne i nastavi smirenije: "Zatim dolazi njegov bijeg. Njegove avanture. Mijenja ime i postaje poznati šahista, i upravo tu, dragi dječače, trebam tvoju pomoć. Imao sam sjajnu ideju. Želim snimiti vrstu stvarnog turnira, na kojem bi pravi šahisti igrali sa mojim junakom. Turati je već pristao, takođe i Moser. Sada nam treba velemajstor Lužin. . . "

"Pretpostavljam," nastavi Valentinov posle kratke pauze, dok je gledao potpuno ravnodušno lice Lužina, "pretpostavljam da će pristati. On mi je veoma zahvalan. Dobit će određeni iznos za svoj kratki nastup. Prisjetiće se u isto vrijeme da sam mu bio velikodušan kada ga je otac ostavio na milost sudbine. Mislio sam tada da nije važno - da smo prijatelji i da ćemo se kasnije dogovoriti. Tako i danas mislim."

U tom trenutku vrata su se otvorila naglo i čovjek bez kaputa, kovrdžave kose, viknuo je na njemačkom, s anksioznom molbom u glasu: "Oh, molim vas, dr Valentinov, samo jedan minut!" "Izvinite, dragi dječače," rekao je Valentinov i pošao ka vratima, ali prije nego što je stigao do njih, oštro se okrenuo, preturio po novčaniku i bacio list papira na sto pred Lužina. "Sastavio sam ga nedavno," rekao je. "Možeš ga rješavati dok čekaš. Vratiću se za deset minuta." Nestao je.

Lužin je oprezno podigao kapke. Mehanički je uzeo list. Izrezak iz šahovskog časopisa, dijagram problema. Mat u tri poteza. Sastavio dr. Valentinov. Problem je bio hladan i lukav, i znajući Valentinova, Lužin je odmah pronašao rješenje. U ovom suptilnom problemu jasno je vidio sav izdajnički karakter njegovog autora. Iz mračnih riječi upravo izgovorenih od strane Valentinova u tolikom obimu, razumio je jednu stvar: nije bilo filma, film je bio samo izgovor... zasjeda, zasjeda... uvući će ga u partiju šaha, a zatim sledeći potez je bio jasan. Ali taj potez neće biti odigran.

Lužin je napravio oštar napor i ustao iz naslonjača. Bio je preplavljen željom za kretanjem. Igrajući se sa štapom i pucketajući prstima slobodne ruke, izašao je u hodnik i počeo hodati nasumce, završivši u dvorištu, odakle je otišao na ulicu. Tramvaj s poznatim brojem stao je ispred njega. Ušao je i sjeo, ali odmah ustao, tresući ramenima preterano, hvatajući se za ručke, premještajući se na drugo mjesto pored prozora. Tramvaj je bio prazan. Dao je kondukteru novčić i energično mu mahnuo rukom, odbijajući kusur.

Bilo je nemoguće sjediti mirno. Ponovo je skočio, skoro padajući dok se tramvaj zanio, i sjeo bliže vratima. Ali ni ovdje nije mogao ostati da sjedi - i kad se odjednom tramvaj napunio hordama školaraca, deset starih gospođa i pedeset debelih muškaraca, Lužin je nastavio da se kreće, gazeći ljude po nogama, i na kraju se probijajući izašao na platformu.

Ugledavši svoju kuću, izašao je iz tramvaja u pokretu; asfalt mu je brzo kliznuo ispod lijevog stopala, zatim se okrenuo i udario ga u leđa, a njegov štap, nakon što se zapetljao među nogama, iznenada je iskočio poput otpuštene opruge, proletio kroz vazduh i sletio pored njega. Dvije žene su mu pritrčale i pomogle mu da ustane. Počeo je lupati prašinu s kaputa dlanom, stavio šešir i, ne osvrćući se, krenuo prema kući.

Lift je bio van funkcije, ali Lužin nije prigovorio. Njegova želja za kretanjem još nije bila zadovoljena. Počeo je da se penje stepenicama, a kako je živio jako visoko, njegovo uspinjanje trajalo je neko vrijeme; činilo se da se penje na neboder. Konačno je stigao do posljednjeg sprata, duboko udahnuo, zavrtio ključ u bravi i zakoračio u predsoblje. Njegova supruga je došla iz radne sobe da ga dočeka. Bila je veoma crvena, a oči su joj sjajile. "Lužine", rekla je, "gdje si bio?" Skinuo je svoj kaput, objesio ga, premjestio na drugi klin, i htio još nešto reći; ali njegova supruga mu se približila, i krećući se u luku oko nje, ušao je u radnu sobu, ona ga slijedila. "Želim da mi kažeš gdje si bio. Zašto su ti ruke u ovakvom stanju? Lužine!"

Prošetao je sobom, očistio grlo i prošao kroz predsoblje u spavaću sobu, gdje je počeo pažljivo prati ruke u velikoj zeleno-bijeloj činiji okićenoj porculanskim bršljanom. "Lužine", vrisnula je njegova supruga rastrojeno, "znam da nisi bio kod zubara. Upravo sam ga nazvala. Pa reci nešto." Brišući ruke ručnikom, prošetao je sobom, gledajući tupavo ispred sebe kao i prije, i vratio se u radnu sobu.

Grabila ga je za rame, ali umjesto da stane, prišao je prozoru, povukao zavjesu, vidio mnoge svjetlosti kako klize pored njega u u plavoj provaliji večeri, pomjerio usne u pokretu žvakanja i ponovo se udaljio. I sada je počela čudna šetnja - Lužin se kretao naprijed-nazad kroz tri susjedne sobe, kao da ima određeni cilj, a njegova supruga sada je hodala pored njega, sada sjedala negdje i odsutno ga gledala. Povremeno bi Lužin odlazio u hodnik, zagledao se u sobe čiji su prozori gledali na dvorište, a zatim se opet pojavljivao u radnoj sobi.

Tokom čitavog minuta činilo joj se da je možda ovo jedna od Lužinovih smiješnih šala, ali njegovo lice nosilo je izraz koji nikada prije nije vidjela, izraz ... svečan, možda? ... teško ga je bilo definisati riječima, ali dok je zurila u njegovo lice, osjetila je nagli udar neobjašnjivog straha. I grleći sebi grlo i teško dišući, on je i dalje nastavio šetati sobama svojim jednoličnim korakom. "Za Božju volju, sjedi, Lužine", rekla je tiho, ne skidajući oči s njega. "Hajde, razgovarajmo o nečemu. Lužin! Kupila sam ti toaletni kofer. Oh, sjedi, molim te! Umrijećeš ako toliko hodaš! Sutra ćemo ići na groblje. Imamo još puno toga da obavimo sutra. Kofer od krokodilske kože. Lužine, molim te!"

Ali on nije zastao i samo je povremeno usporio korak pored prozora, podigavši ruku, razmišljajući trenutak i zatim nastavljajući dalje. Sto u trpezariji bio je postavljen za osam osoba. Sjetila se da je upravo vrijeme za dolazak gostiju - bilo je prekasno da ih otkaže - i ovdje ... ovaj strah. "Lužine", viknula je, "ljudi će doći svake minute. Ne znam što da radim ... Reci mi nešto. Možda si imao nesreću, možda si sreo neugodnog poznanika. Reci mi. Molim te, ne mogu više moliti ... "

I odjednom je Lužin stao. Kao da se cijeli svijet zaustavio. To se dogodilo u dnevnoj sobi, pored gramofona.

"Stani", rekla je tiho i zaplakala. Lužin je počeo vaditi stvari iz džepova - prvo nalivpero zatim zgužvanu maramicu, zatim drugu maramicu, uredno složenu, koju mu je ona dala tog jutra; nakon toga izvadio je futrolu za cigarete s trojkom na poklopcu (poklon od svekrve), zatim praznu, crvenu kutiju cigareta i dvije pojedinačne cigare, blago oštećene; novčanik i zlatni sat (poklon) pažljivo su izvađeni. Osim toga, pojavila se i velika koštica breskve. Svi ti predmeti postavljeni su na ormariću za gramofon, a on je provjerio da li je nešto zaboravio.

"To je sve, mislim", rekao je i zakopčao svoju jaknu preko trbuha. Njegova žena podigla je svoje isprskano lice i s divljenjem zurila u malu kolekciju stvari koje je Lužin izložio.

Prišao je svojoj ženi i blago se naklonio. Pogledala je u njegovo lice, nejasno se nadajući da će vidjeti onaj poznati, krivi poluosmjeh - i stvarno jeste: Lužin se smiješio.

"Jedini izlaz", rekao je. "Moram odustati od igre." "Igra? Hoćemo li igrati?" nježno je upitala, i istovremeno pomislila da se mora požuriti, gosti će stići svakog trenutka.

Lužin je pružio ruku. Ona je ispustila maramicu u krilo i žurno mu pružila svoje prste.

 „Bilo je lijepo,“ rekao je Lužin i poljubio jednu ruku, pa zatim i drugu, kako ga je ona naučila. „Šta je bilo, Lužine? Kao da se opraštaš.“

„Da, da,“ rekao je, pretvarajući se da je rasijan. Zatim se okrenuo i otišao u hodnik.

U tom trenutku zazvonilo je zvono u predsoblju — iskreni zvuk tačnog gosta. Stigla je svog muža u hodniku i zgrabila ga za rukav. Lužin se okrenuo i ne znajući šta da kaže, pogledao u njene noge. Sluškinja je dotrčala s drugog kraja i, budući da je hodnik bio prilično uzak, došlo je do male, užurbane kolizije: Lužin se malo povukao unazad, a zatim naprijed, njegova žena se takođe kretala naprijed-nazad, nesvjesno zaglađujući kosu, a sluškinja, mrmljajući nešto i sagnuvši glavu, pokušavala je naći prolaz kroz koji bi se provukla. Kad je uspjela i nestala iza zavjese koja je dijelila hodnik od predsoblja, Lužin se naklonio kao i prije i brzo otvorio vrata kraj kojih je stajao.

Njegova žena je zgrabila kvaku vrata koja je on već zatvarao za sobom; Lužin je gurnuo vrata, pritisnuo ih svom težinom i vrata su se zatvorila; zasun je kliknuo i ključ se dva puta okrenuo u bravi. U međuvremenu su se u predsoblju čuli glasovi, neko je teško disao a neko je pozdravljao nekoga drugog.

Prvo što je Lužin uradio nakon što je zaključao vrata bilo je da upali svjetlo. Sjajna bijela emajlirana kada bila je uz lijevi zid. Na desnom zidu visio je crtež olovkom: kocka koja baca sjenku. Na kraju, pored prozora, stajala je mala komoda. Donji dio prozora bio je od mat stakla, sjajno-plavog, neprozirnog. U gornjem dijelu, crni pravougaonik noći sjajio je kao ogledalo. Lužin je povukao ručku donjeg okvira, ali nešto se zaglavilo ili uhvatilo, nije se htjelo otvoriti. Razmišljao je trenutak, zatim je uhvatio naslon bijele stolice koja je stajala pored kade i pogledao od čvrste bijele stolice do solidne mat stakla prozora. Konačno odlučivši, podigao je stolicu za noge i udario, koristeći njen rub kao ovna za probijanje. Nešto je puklo, zamahnuo je ponovo, i odjednom se pojavila crna, zvjezdasta rupa u mat staklu. Nastupio je trenutak očekivane tišine. Zatim, daleko ispod, nešto je nježno zazvonilo i raspalo se. Pokušavajući proširiti rupu, udario je ponovo, i klin stakla se razbio pod njegovim nogama. Iza vrata su se čuli glasovi. Neko je glasno pozvao njegovo ime i njegovo srednje ime. Zatim je nastala tišina i glas njegove žene rekao je s apsolutnom jasnoćom: „Dragi Lužine, otvori, molim te.“

Suzdržavajući svoje teško disanje, Lužin je spustio stolicu na pod i pokušao se progurati kroz prozor. Veliki stakleni šiljci još su stršali iz okvira. Nešto ga je ubolo u vrat i brzo je povukao glavu nazad — ne, nije mogao proći. Pesnica je lupala o vrata. Dva muška glasa su se svađala, a šapat njegove žene provukao se kroz buku. Lužin je odlučio da više ne razbija staklo, stvaralo je previše buke. Podigao je pogled.

Gornji prozor. Ali kako ga dosegnuti? Pokušavajući da ne pravi buku ili nešto razbije, počeo je skidati stvari s komode; ogledalo, neku vrstu boce, čašu. Sve je radio polako i temeljito, bilo je beskorisno što ga buka iza vrata požuruje na taj način. Uklonivši i čipkastu krpu, pokušao je da se popne na komodu; dosezala mu je do struka i u početku nije mogao da se popne. Osjećao je vrućinu i skinuo je jaknu, i tada je primijetio da su mu ruke krvave i da su na prednjem dijelu košulje bile crvene mrlje.

Konačno se našao na komodi koja je škripala pod njegovom težinom. Brzo je dosegnuo gornji okvir, sada osjećajući da ga lupanje i glasovi požuruju i da ne može da ne požuri. Podigao je ruku i povukao okvir i on se otvorio. Crno nebo. Odatle, iz ove hladne tame, došao je glas njegove žene, nježno govoreći: „Lužin, Lužin.” Sjetio se da je dalje lijevo bio prozor spavaće sobe: odatle je došao taj šapat. U međuvremenu su se glasovi i buka iza vrata pojačavali, moralo je biti oko dvadesetak ljudi vani — Valentinov, Turati, starac s buketom cvijeća...

Njihov miris i zvukovi dolazili su izvanrednim intenzitetom, svi zajedno lupali su nečim o vrata koja su se tresla. Noć vidljiva kroz pravougaoni prozor, međutim, još je bila previsoka. Savijajući jedno koljeno, Lužin je podigao stolicu na komodu. Stolica je bila nestabilna, bilo je teško održati ravnotežu, ali ipak se Lužin popeo. Sada je mogao lako osloniti laktove na donji rub prozora u crnu noć. Disao je tako glasno da je samog sebe zaglušio, a sada su krikovi iza vrata bili daleki, ali s druge strane, glas iz prozora spavaće sobe bio je jasniji, probijajući se silovito. Nakon mnogih pokušaja našao se u čudnoj i ponižavajućoj poziciji: jedna noga visila je vani, a nije znao gdje je druga, dok se njegovo tijelo nikako nije moglo provući. Košulja mu je pukla na ramenu, lice mu je bilo mokro. Držeći se jednom rukom za nešto iznad sebe, provukao se kroz prozor bočno. Sada su mu obe noge visile vani i trebalo je samo da pusti ono za šta se držao — i bio bi spašen. Prije nego što je pustio, pogledao je dolje.

Neke vrste užurbanih priprema su se odvijale tamo: odrazi na prozoru su se skupili i poravnali, čitav ponor se činio podijeljenim na tamne i blijede kvadrate, i u trenutku kada je Lužin otvorio šaku, u trenutku kada je ledeni zrak provalio u njegova usta, vidio je tačno kakva mu je vječnost susretljivo i neumoljivo bila pred njim.

Vrata su se razbila. 'Aleksandre Ivanoviču, Aleksandre Ivanoviču,' grmilo je nekoliko glasova.

 Ali Aleksandra Ivanoviča više nije bilo.

(Kraj)