Autobiografija i partije
1978

* 1 *

Godine djetinjstva

U živopisnim ulicama grada Palma de Majorke, jednom sam upoznao čovjeka koji je odlično govorio ruski, sa gospodskim, aristokratskim akcentom. Kada sam ga upoznao, ubrzo sam saznao da on može da prati svoju genealošku liniju do šesnaestog vijeka – on je računao da je jedan od njegovih predaka bio Andrej Staricki, koji je podigao pobunu protiv Ivana Groznog. Takvom čovjeku treba zavidjeti. Oslanjajući se na svoje pretke, čovjek stiče samopouzdanje, i ponos na sebe, i njegova odgovornost prema njima se izražava u potrebi za asimilacijom kulture čovječanstva.

U naše vrijeme, kada se ratovi smjenjuju s revolucijama, malo ko se može pohvaliti dubokom genealoškom prošlosti. Ja sam posebno nesretan; nisam upoznao čak ni moje djedove. Jedan od njih, čuo sam, bio je plemić ukrajinskog porijekla, drugi je čitav život proveo u malom jevrejskom grad u blizini Kijeva. Imao sam samo baku, Poljakinju po nacionalnosti i sa njom sam proveo prvih deset godina svog života.

Rođen sam 1931. godine, tokom prvog Staljinovog petogodišnjeg plana. Moji roditelji su bili siromašni, ali u tome nije bilo ničeg neobičnog: pored toga u to vrijeme su bile česte čistke, a posebna pažnja je bila posvećena na čišćenje novčanika stanovništva – sa ciljem, naravno, da postizanje istinske jednakosti za sve ljude. U tom pogledu vlasti su bile vrlo uspješne: uoči rata bilo je desetine miliona ljudi koji žive u siromaštvu.

Stvari za mene nisu bile lake. Moja majka je bila žena ekscentričnog karaktera, i naša porodica se prilično brzo raspala. Bila je veoma siromašna, i ubrzo joj je postalo nemoguće da me hrani i podiže pa me je predala mom ocu i njegovom domaćinstvu. Moja majka je bila pijanistkinja i završila je kurs na Konzervatorijumu, ali njeno siromaštvo me je zaprepastilo: za decenije njenog radnog vijeka nije mogla nabaviti normalan namještaj. Njena soba nije sadržavala ništa osim najosnovnijih stvari – krevet, stolicu, tabure, ormar i komad ogledala. Čitav život je koristila iznajmljen klavir. Kasnije, u desetinama prilika, čuo sam s njenih usana događaj koji je postao tragedija njenog života – nije imala čime da me hrani, i bila je primorana da me preda drugima.

Završio sam sa očevim rođacima. Oni su poticali od poljskih plemića, i ranije su bili bogati, ali novi režim je uspio da sve učini jednakim pred Bogom i Staljinom.

Međutim, sjećam se starog namještaja, lijepih knjiga i razgovora koji se doticao drugih pitanja osim onog kako prehraniti porodicu tokom narednih mjeseci. Kršten sam kao katolik, i moja baka se pobrinula da se pridržavam prihvaćenih običaja.

Moj otac je bio nastavnik ruskog jezika i književnosti, a takođe je bio inžinjer za rashladne uređaje i radio je u fabric slatkiša. Tamo, u fabrici, upoznao je ženu koja je je kasnije postala njegova žena i moja maćeha, a nakon njegove smrti nastavila je (kao i do danas) da se brine o meni kao da sam njen rođeni sin.

Moj otac je ozbiljno razmišljao o mom obrazovanju, i iako je kod kuće svaka kopejka morala da se prebroji, pošto nije bilo ušteđevine ili bilo čega na pretek, našao je mogućnost da angažuje nastavnika da mi drži časove njemačkog kod kuće, istovremeno kada sam krenuo prvu godinu učenja u školi.

Naučio sam da igram šah negdje oko šeste godine. Otac me naučio šah, i ja sam uživao da igram sa njim, sa njegovim bratom, i sa svim članovima familije. Osjetili su moju potrebu da igram, i sjećam se da mi je ujak rekao: ‘Ako ne govoriš poljski, onda neću da igram šah s tobom!’ Ali još nije bilo ozbiljnijeg interesovanja, nismo imali ni jednu šahovsku knjigu. Pratili smo određene događaje, a ponekad bismo u dječjem časopisu našli neku šahovsku sekciju sa partijom. To je bilo sve.

Zainteresovao sam se za šah mnogo kasnije, u adolescenciji, pred kraj rata.

Užasne 1941. godine dočekao sam svoj deseti rođendan.

Djeca iz lenjingradskih škola su evakuisana od strane vlade u duboko u našoj zemlji, a moj otac je tu ideju podržao. Krenuo sam sa svojim kolegama iz razreda ‘na evakuaciju’ kako se to tada nazivalo. U zbrci zbog izbijanja rata, imao sam neobično putovanje. Naša škola je bila zadržana negdje dugo vremena 300 kilometara od Lenjingrada. Moja majka koju sam viđao povremeno se uzbunila kada je saznala da smo bili zadržani. Čuvši da su neki specijalni školski vozovi bili bombardirana na putu, pojurila je da me spasi, i vratila me sa sobom. Izgubili smo svu imovinu na putu kada je bombardovana jedna od stanica, nekako smo se vratili u Lenjingrad, gdje sam proveo čitave ratne godine.

Početkom rata uveden je sistem racionalizacije. Svakim narednim mjesecom obroci su se sve više smanjivali, sve dok nisu dostigli nivo koji je onemogućio aktivan život. Da nije bilo smrti mojih rođaka – od gladi i oskudice – sumnjam da bih uspio da preživim. Živio sam u ogromnom trinaestosobnom zajedničkom stanu, gdje je jedanaest porodica bilo stisnuto zajedno. Moji prvi koraci, a onda i moje prve vožnje biciklom, bile su u ogromnom hodniku od pedeset metara koji spojio stanare. Kada je počeo rat, stan je počeo da se prazni. Neki su otišli, a ostali su počeli da umiru jedan po jedan od gladi. Moj otac je poslan na front početkom novembra 1941. i, kako sam kasnije saznao, poginuo u jednoj od prvih bitaka, na obalama Ladoškog jezera. Moj ujak je nestao još prije, i o njegovoj sudbini ne znam ništa. Onda sam za par mjeseci doživio sahranju moje bake i njenog brata. Naš komšija i ja bi umotali leš u čaršav, legli ga na sanke i vukli desno preko grada do groblja.

Ali karte za hranu preminulih su ostale – do kraja mjeseca, a ponekad i po mjesec dana nakon toga. Mrtvi su pružili ruku pomoći živima!

Pomogla mi je i maćeha. S vremena na vrijeme ona je uspjela da me odvede u svoju fabriku, gdje bi me hranila začinjenim kolačima i pecivima. Sam đavo zna od čega su bile napravljene, nije bilo običnog brašna, ali su ipak bili prilično velike.

Usprkos tome, krajem 1942. morao sam da odem u bolnicu na pateći od distrofije.

Najteži dani blokade bili su tokom zime godine 1941-42. Bilo je hladno, nije bilo drva za loženje peći vodovod i kanalizacija nisu radili, a vozovi nisu funkcion

isali. U jednom trenutku -u januaru i februaru – čak ni novine nisu izašle. Radila je lenjingradska radio stanica povremeno. Sjećam se kako sam krenuo u Nevu noseći dvije kante, kako bih s mukom dospio do vode u rupama leda, koje su se smrznule po rubovima, a zatim i punim kantama hodao kilometar i po nazad kući. Išao sam u radnje po namirnice, a ponekad bi me baka slala na pijacu da zamjenim hljeb za ogrjev za naše male domaći šporet.

Kada mi je baka umrla, potpuno sam se smjestio u kući moje maćehe. Počevši od jeseni 1942. godine škole su odjednom ponovo počele da funkcionišu, a u septembru sam ponovo krenuo u peti razred. Nisam baš dobro učio, jer sam bio nedovoljno pažljiv, ali s druge strane bio sam ambiciozan, i ako sam sebi postavio neki zadatak, onda sam to i ostvario.

2
Samo šah

Krajem 1943. počinje ratna situacija kod Lenjingrada da se poboljšava. Blokada je konačno probijena. Obavještenja su se pojavila u školama, apelujući da se upišemo u Dvorce pionira.
U ovom trenutku to bih trebao objasniti- širom Sovjetskog Saveza postojala je mreža omladinskih klubova — mjesta gdje mogu đaci da razvijaju svoje talente, bilo da su sportski, muzički, umjetnički ili jednostavno
orijentisan na rad. Oni su usko povezani sa školama i pod kontrolom su, kao i škole, od strane Ministarstva prosvete. To je bilo besplatno za djecu koja pohađaju ove klubove. Nivo plate
za nastavnike je izuzetno nizak – mnogo niži od prosječnog nivoa plata u zemlji. Zato je standard nastave u njima takođe veoma nizak.

Najbolji nastavnici i najbolji učenici imali su tendenciju da se okupljaju u centralnom klubu grada ili regije. Oni se obično nazivaju ‘Dvorci pionira’. Tako u Lenjingradu postoji petnaest klubova, po jedan za svaki region grada, ali samo jedan ‘Dvorac pionira’.

Čitav ovaj sistem je ponos sovjetske države. Sama ideja jeste vrijedna za proučavanje. Po mom mišljenju, što je država siromašnija i njeni stanovnici, veća je potreba za takvim slobodnim sistemom obrazovanja djece, kako bi se izbjegla potpuna degradacija.

I tako smo se moj prijatelj i ja, oboje šahisti, upisali u šahovski klub u Dvorcu pionira.

Direktor kluba je bio kandidat za majstora Model, koji je ranije bio trener Botvinika. Čovjek širokog obrazovanja, sa sklonostima za matematiku, muziku i poeziju, bio je sjajan pripovedač i rado je s nama podijelio brojne priče vezane za šah. Istina je da nam je jedva držao predavanja o šahu, osim što je volio da nam pokazuje studije.

Razvijali smo se samostalno; podijelio nas je na grupe i počeli smo da igramo na turnirima. On nas je raporedio u različite kategorije, u zavisnosti od naših početnih uspjeha.

U to vrijeme sam imao i druga interesovanja. Učio sam da sviram klavir, i bio sam član grupe za književno čitanje (recitovanje). Moguće je da sam imao neke muzičke sposobnosti, ali nismo imali klavir u kući, tako da sam morao da vježbam direktno u muzičkoj školi. Nakon što sam godinu dana pohađao časove, odustao sam od muzike, a samo malo duže sam učio recitaciju. Moj glas je bio nedovoljno čist, i pokušavao sam da otklonim ovaj nedostatak, ali bezuspješno.

Tako da sam i ja odustao od ovih pokušaja, iako sam dugi niz godina zadržao ljubav prema poeziji, i želju za recitovanjem. U budućnosti je šah trebao da postane moja profesija, a aktivnosti koje sam napustio postale su moji hobiji. Moram da priznam da nisam uspio da prenesem moju ljubav prema šahu mom sinu, ali on je naslijedio moje interesovanje za poeziju i muziku u najvećoj meri.

Od 1944-46 učio sam kod šahovskog majstora Batujeva. U posljednje vrijeme u svijetu je postao poznatiji kao čovjek koji se posvetio pripitomljavanju životinja. Majmuni, ptice i zmije žive u njegovom domu, i sa njima nalazi zajednički jezik.

U to vrijeme radio je kao pjevač u horu Akademije Lenjingradske filharmonije i bio je zadužen za okružni dječiji šahovski klub. Jednom je Batujev primijetio da pokušavam da igram naslijepo. On me lično posjeo sjedeći leđima okrenut šahovskoj table, uzeo bijele figure i počeli smo da igramo. Sjećam se da je to bila mađarska odbrana i da sam izdržao oko 20 poteza. Na kraju partije Batujev je rekao: ‘Dobar dečko, postaćeš majstor!’ Deset godina kasnije podsjetio sam se ovog razgovora.

Kada je rat završio, V. G. Zak, koji je bio učitelj u Dvorcu pionira prije rata, vratio se iz vojske. On je bio zadužen za šahovski rad u Dvorcu pionira, a ja, kao jedan od najboljih igrača tamo, počeo sam da učim direktno sa njim. Od 1945-48 Zak je bio jedini nastavnik u šahovskom Dvorcu pionira. Sada, za poređenje, ima ih pet. Ponekad bih igrao prijateljske partije protiv njega, a u drugim slučajevima pokazivao bi mi svoje analize.

Zak je pozivao majstori i velemajstori da dođu i pomognu. Bilo je majstora koji su igrali na omladinskom prvenstvu grada. Tako sam 1946. prvi put sreo majstora Furmana za tablom. Velemajstori Levenfish i
Bondarevsky su držali predavanja. Ovo je sve bilo veoma poučno.
Zak je imao sposobnost prepoznavanja šahovskih sposobnosti kod djece koje su upravo majke dovodile u Dvorac, i to kod onih koji su jedva znali kako se pomjeraju figure. Imao je mnogo učenika,
neki od njih su zaista talentovani. Tako je Zak uočio talenat Spaskog, uspio je da ga još više zainteresuje za šah i dogovorio tako da Spaski i njegova porodica dobiju materijalnu podršku; drugim riječima, od desete godine Spaski je dobija državnu platu, kao i svaki veliki sportista.

Mnogo godina kasnije, kada su se učenici našeg učitelja okupili da proslave njegov šezdeseti rođendan, održao sam govor i primjetio da su mnoge njegove osobine prenijete na nas, njegove učenike. Pedantno pošten, čovjek principa, i posvećen svojoj omiljenoj umjetnosti, svojim stavom prema radu usađivao je u nas i u svoje kolege učitelje model aristokratski iskrenog stava prema životu. Možda drugi mogu bolje reći, ali mislim da sam lično mnogo naučio od njega. Ponosan sam na ove osobine, i veoma sam zahvalan Zaku što ih je njegovao u meni.

Zak je pazio i na takmičarski duh svojih učenika. Sjećam se kako sam, na kvalifikacionom turniru za šampionat mladih SSSR, izgubio partiju, i uplakan mu napisao pismo, puno samoprijekora. Dobio sam hitan i ohrabrujući odgovor, u kojem me Zak razuvjerio i pokazao da nema potrebe da gubim nadu. I nakon ovoga sam se zaista ohrabrio i, na Zakovo oduševljenje, dokazao da sam najjači igrač na turniru.

Probijao sam se u kategorijama prilično brzo, i početkom 1946 već sam dostigao rejting prve kategorije. Ali moj napredak je bio vijugav i uključivao povremene ozbiljne zastoje. Rečeno mi je da imam dobru takmičarsku izdržljivost. Ali sportista stiče takvu izdržljivost samo zbog poteškoća koje mora da savlada.

I ako nema poteškoća, ako je sve lako, onda na nekim tačkama, kada ipak dođe trenutak testiranja, biće teže za takvu osobu da to izdrži, nego za onog ko je prekaljen u borbi. To se, usput, dogodilo sa Spaskim. Na početku je imao sreće, ali onda je došlo vrijeme kada ga je zadesila nevolja. Ispostavilo se da je bespomoćan, i prošlo je nekoliko godina prije nego što je uspio da izoštri svoj karakter u borbi.

Moj prvi ozbiljniji neuspjeh bio je na omladinskom šampionatu Lenjingrada 1946. godine. Na početku sam izgubio tri partije zaredom. Mnogo sam patio, postao razdražljiv, skoro zaplakao. Onda sam pobjedio pet preostalih partija, ali ni tako nisam zauzeo prvo mjesto. Mogu da se sjetim još jednog takvog neuspjeha. U polufinalu na prvenstvu SSSR-a 1950. izgubio sam šest partija zaredom i u prvih devet kola sam osvojio samo jedan poen! Nastavio sam da se borim, i dok su me moji protivnici, koji su me pobjedili, hvalili zbog moje kreativnosti i duha, poeni jednostavno nisu dolazili! Na kraju sam se donekle revanširao, pobjedivši pet od šest partija. Ovaj turnir takođe je mnogo zaslužan da sam postao ‘prekaljen u borbi’.

Ali vratimo se mojim ranijim godinama. Jedan od mojih ispitnih poligona bilo je omladinsko prvenstvo zemlje. Godine 1946, kada sam prvi put učestvovao na ovom turniru, osvojio sam 5 poena od 15, dok je pobjednik, sa sjajnim rezultatom 14 od 15, bio kandidat za majstora Tigran Petrosjan.

1947. godine na istom turniru igrao sam mnogo sigurnije, i borio se za prvo mjesto sa I. Nei-jom. U poslednjem kolu sam uspio da izvučem remi protiv svog glavnog rivala, da pobjedim turnir bez poraza sa rezultatom 11,5 od 15.

1948. godine ponovo je održano Pojedinačno omladinsko prvenstvo, samo ovaj put su bili kvalifikacioni polufinalni turniri. Na početku polufinala stvari su krenule naopako, što me navelo da napišem pismo Zaku. Došao sam do finala, i tamo, sa 4 poena iz 6 partija podijelio prvo mjesto sa Nei-jom, izgubivši od njega u našem međusobnom susretu.

Omladinski timski turnir zemlje održan je 1949. godine. Tim Lenjingrada je pobijedio u svim mečevima, i bez poteškoća zauzeo prvo mjesto. To nije bilo iznenađujuće: tim je uključivao (sa njihovim današnjim titulama) velemajstore Korčnoja, Spaskog i Lutikova! Na prvoj tabli sam postigao 5,5 od 6, i za ovaj uspjeh sam nagrađen titulom kandidata za majstora.

U isto vrijeme, takođe sam se trudio da učestvujem na turnirima za odrasle, posebno na kvalifikacionim turnirima za Prvenstvo Lenjingrada. 1948. godine učestvovao sam na takvom turniru bez posebnog uspjeha, ne uspjevajući da dostignem 50%, ali sam uspio da se kvalifikujem za finalni turnir gradskog prvenstva održan početkom 1950. godine. Tu sam se istakao: u svojim partijama protiv pet majstora koji su se takmičili, osvojio sam poene. Lako sam pobjedio crnim figurama u 27 poteza mog glavnog rivala, Tajmanova, koji je bio pet godina stariji od mene. Na kraju sam ipak završio sa pola boda iza njega i osvojio drugo mjesto. Ipak, to je bio moj prvi veliki uspjeh, moj prvi uspjeh na turniru za odrasle.

3

Univerzitet - Titula majstora

Često se kaže da šahisti naginju ka egzaktnim naukama, i s tim se slažem. U životu sam često dolazio u kontakt sa ljudima koji rade u egzaktnim profesijama, posebno matematičarima, i uvijek su pokazivali interesovanje za šah. Mnogi od njih su sami bili šahisti, ponekad prilično slabi, ali nikada ne pokazujući potpuni nedostatak talenta – zakoni logike sprečavaju ih da naprave stvarno loše poteze. Na listi poznatih šahovskih imena ima nekoliko predstavnika nauke, poput Laskera, Evea i Botvinika.

S druge strane, primjećujemo među šahistima i nekoliko predstavnika umjetnosti – Aljehina, Talja i drugih. Očigledno je da šahisti visokog ranga moraju posjedovati raznovrstan mozak, gdje se logičko razmišljanje kombinuje sa kreativnom maštom. Ali egzaktne nauke zahtjevaju egzaktni pristup i zahtjevaju vrijeme da bi bile ozbiljno i pravilno usvojene, dok umjetnosti nisu tako zahtjevne. Dovoljno je poznavati principe uopšteno, ali ne nužno i specifične pojmove.

Što se mene tiče, do 1948 sam završio školovanje – deset godina učenja. Bio sam dobar u matematici, ali loš u fizici. Shvatio sam da sama logika nije dovoljna da bih savladao fiziku; bilo je gradiva koje treba proučiti; tada nisam imao više vremena van šaha. U to vrijeme nije moglo biti govora o tome da se šah igra profesionalno. Tačnije, šah se nije mogao nazvati profesijom. Morao si završiti kurs na Institutu. Znao sam da je Smislov bio student na Institutu za avijaciju, da je Geler bio specijalista za političku ekonomiju, a da je Averbah bio hemičar.

Sada sam morao da izaberem visoko obrazovnu ustanovu za svoje dalje obrazovanje. Odbacio sam nauke jer su zahtevale previše truda. Razmatrao sam umjetnosti, i na kraju sam izabrao istoriju. Još od djetinjstva volio sam istorijske priče i čitao knjige o istoriji. Kao većina mladih ljudi u zemlji, koji pri odabiru profesije imaju malo predstave o tome šta će studirati, i ja, birajući istoriju, nisam imao pojma da je u Staljinovo vrijeme ovo bila beskorisna tema, koja nije zasluživala ni visoki naziv „nauka“, gde se crveno lako proglašavalo za plavo, a bijelo za crno.

Unutar zidina Leningradskog univerziteta proveo sam šest godina. Sve to vrijeme, umjesto da studiram istoriju, dobio sam prošireni kurs marksizma. Imao sam jednog prijatelja, odličnog studenta, koji je nakon druge godine, shvativši koliko je besmislen kurs, otišao, izgubivši dvije godine svog života.

Otišao je na rudarski institut. To je bila demonstracija volje i inteligencije – imati sposobnost u pravom trenutku da se odsječe dio sebe, tako da tijelo nastavi da živi punim životom. Nisam imao snagu uma da slijedim njegov primjer. Gubitak dvije godine činio mi se kao nepopravljiv gubitak.

Proći će decenije prije nego što sam shvatio da sam, studirajući istoriju, izgubio mnogo više. Trebalo je da upišem kurs savremenih jezika. Za šahistu, bez obzira na politička uvjerenja, jezici su esencijalni. S gađenjem se sjećam svojih godina provedenih na univerzitetu. Imam sjećanje na sastanke i konferencije posvećene 70. godišnjici rođenja druga Staljina, sastanke Mladih komunista – dosadne, odvratne, povremeno oživljene takozvanim „ličnim pitanjima“, tj. „kritikovanjem“ određenih studenata. Miješanje u privatni život, miješanje u same misli studenata – to je bilo normalno.

Bio sam nezainteresovan student. Ono što sam posebno smatrao teškim bile su takozvane socio-ekonomske discipline – dijalektički materijalizam i politička ekonomija, očigledno zbog nedovoljnog stepena logike unutar ovih nauka, i nedostatka logične veze između njih i same životne stvarnosti.

Na državnom ispitu koji se polaže po završetku kursa na Institutu, dobio sam ‘trojku’! iz ovih predmeta. Ali stvari su bile još gore tokom samog kursa. Za trojku na ispitu koji se polaže tokom semestra, studentu se oduzima stipendija za narednih šest mjeseci. Pitanje da li ispit može biti ponovljen kako bi se postigao dobar rezultat, i tako stipendija, odlučivano je od strane specijalnih organizacija Komsomola. Tako sam, nakon što sam dobio trojku u drugoj godini, otišao u kancelariju Komsomola druge godine, svojim kolegama, koji su mi rekli: „Zašto želiš da polažeš ponovo, ipak si ti šahista!“ Rekli su da samo pravi studenti zaslužuju stipendiju, dok nema razloga zašto bih ja trebao da studiram, a kamoli da primam stipendiju. („I možda su bili u pravu“, sada pomislim.)

Tako sam izašao praznih ruku, ali pamtim čitav život ovu lekciju o specifičnostima drugarskih odnosa u Sovjetskom Savezu. Završio sam na Institutu 1954. godine, nakon godinu dana kašnjenja u dodjeli moje diplome. Danas, dvadeset i tri godine kasnije, ne mogu se sjetiti ni sadržaja čak ni naslova mog diplomskog rada. Mislim da je nosio naslov nešto poput „Popularni front i Komunistička partija u Francuskoj na pragu Drugog svjetskog rata“.

Tokom boravka na univerzitetu, intenzivno sam se bavio šahom. Provodio sam puno vremena radeći kod kuće, analizirajući partije velemajstora i praveći bilješke o sopstvenim partijama. Takođe sam puno igrao – i do 90 partija u godini. Učestvovao sam na kvalifikacionim turnirima za prvenstvo SSSR-a, na prvenstvima Lenjingrada, na prvenstvima studentskog društva „Nauka“, na studentskim timskim događajima unutar univerziteta, i ponekad sam igrao van konkurencije na određenim pozivnim turnirima.

Početkom 1951. godine održan je masovni turnir u čast Čigorina u Lenjingradu. Pobjedio sam nekoliko prilično dobrih partija, ali sveukupno nisam bio zadovoljan svojom igrom. Osim toga, ispunio sam normu za majstora, iako ne baš potpuno pošteno. Stvar je bila u tome da sam u poslednjem kolu morao da pobjedim, ali sam igrao protiv iskusnog majstora. Naša partija je bila prekinuta u potpuno remi poziciji. Ali budući da sam bio mlad igrač, imao sam nekoliko navijača, uključujući neke organizatore turnira. Oni su snažno pritiskali mog protivnika, prijeteći da mu neće predati novčanu nagradu koja mu pripada ako ne pristane na njihove zahtjeve. Na kraju je moj protivnik popustio pred ovom ucjenom i našao način da izgubi remi poziciju. Moram priznati da sam se tokom ovog neprijatnog događaja ponašao prilično neprimjereno. Pretvarao sam se da ne znam ništa o tome šta se dešava i smijao se svom protivniku.

Sada žalim što nisam imao odlučnost da odbijem usluge svojih navijača i prekinem ovu „predstavu“. Tada mi nije dodijeljena majstorska titula. U to vrijeme, Savezna komisija za rejtignovanje provjeravala je kvalitet partija koje su igrali kandidati za više titule. I, nema sumnje, ova partija je uticala na odluku članova Komiteta. Ali zbog mog uspjeha na turniru bio sam primljen na polufinalni turnir sledećeg prvenstva SSSR-a, na koji, usput rečeno, nisam uspio da se plasiram iz četvrtfinala.

Na ovom polufinalnom turniru konačno sam ostvario majstorsku normu bez ikakve pomoći. Sjećam se da to nije bilo lako. Na kraju sam morao da pobjedim skoro sve svoje partije, i zaista sam pobjedio tri partije zaredom. Poslednjeg dana, sve što mi je trebalo da ostvarim za normu majstora bio je remi, ali ako bih pobijedio, tada bih prošao u finalni turnir 19. prvenstva SSSR-a. Primamljiva alternativa!

Ali morao sam da igram protiv Smislova, tada već drugog šahovskog igrača na svijetu. Prošao je kroz turnir sa lakoćom i već je osigurao prvo mjesto. Kako su mi kasnije rekli, Smislov nije bio raspoložen za igru te večeri. Očekujući brz remi, kupio je karte za pozorište, a njegova supruga ga je čekala. Ali to se nije dogodilo! Bio sam željan borbe - ali uspio sam samo da pokvarim Smislovu veče. Nakon pet sati igre, naša partija je prekinuta u nejasnoj poziciji. Tokom noći analizirao sam je zajedno sa Tolušem. U nastavku sa teškoćom sam uspio da spasim partiju.

Govoreći o Tolušu, ne mogu izbjeći da ne pomenem još jedan događaj. Jednom, početkom 1950. godine, direktor Lenjingradske šahovske sekcije obavjestio me da mi je jedan od najboljih majstora u zemlji, Toluš, ponudio svoju pomoć kao trenera. "Napraviću majstora od njega za dvije godine", rekao je Toluš. "Postići ću to bez njega", odgovorio sam direktoru.

Zaista sam postao majstor, ali kasnije sam imao vremena da razmislim o onome što sam odbacio. Spaski je počeo da radi sa Tolušem, i u roku od nekoliko godina svima je bilo iznenađenje kako se razvila njegova taktička sposobnost. Toluš je bio sjajan majstor napada, i unapredio je šahovski talenat Spaskog i podigao ga na visok nivo. Kažu da kada je Spaski igrao na trening turniru 1953. godine, jednom od svojih prvih događaja pod vođstvom Toluša, ovaj je naredio Spaskom da ne dolazi kod njega ako nije nešto žrtvovao u svojoj partiji dan ranije. Spaski je odbacio ovu priču kao neistinitu, ali ja u nju vjerujem. Takvo "nasilje nad ličnosti" bilo je sasvim u duhu Toluša i imalo je blagotvoran uticaj na razvoj šahovskog talenta Spaskog.

Smatram da moje taktičke sposobnosti nisu bile inferiornije od najboljih napadačkih igrača, ali samostalno nisam uspio da ih razvijem do stepena koji sam želio. Taktička spretnost i sposobnost žrtvovanja materijala za inicijativu su osobine koje veoma cijenim u partijama majstora napada, posebno Spaskog.

Tako sam postao jedan od pedeset šahovskih majstora u zemlji i dobio sam svoj znak 'Majstora sporta', broj 3901. Interesantno je primjetiti da dvadeset pet godina kasnije u SSSR-u ima oko četrdeset velemajstora i preko 500 majstora. Ako se prizna da su među njima bili ljudi koji su igrali prilično dobar šah, očigledno je da je došlo do nekontrolisanog rasta broja igrača koji nose ove titule. U to vrijeme bio sam mršav mladić i nisam djelovao kao sportista, iako sam nosio svoj znak "Majstor sporta" na reveru. Jednom mi je Lenjingradski igrač Noak rekao: "Šah zahtijeva mnogo fizičke i nervne energije. Morate biti snažni da biste dobro igrali. Savjetujem vam da svako jutro jedete ovsenu kašu." I počeo sam to da radim. To je veoma odgovaralo mojoj maćehi, koja bi mi spremila hranu za čitav dan, a zatim otišla da radi do večeri. Često bi mi skuvala šerpu kaše - za čitav dan.

Ovo nije bila raznovrsna ishrana, ali s druge strane bila je hranljiva. Navikao sam se da jedem kašu, i tokom godina sam se ugojio i, očigledno, poboljšao svoju fizičku konstituciju. Nažalost, nemam temeljitost onih koji se trude da ne izgube ništa što su proizveli ili savladali, i koji zapisuju svoje partije na dva papira, kako bi ih zadržali kao zapis i koristili ih za kasnije samo-poboljšanje. Većina mojih partija iz tog perioda ostala je neobjavljena. Tada sam igrao prilično drugačije nego što to radim sada - oštrije nego Browne ili Ljubojević. Nadam se da će nekoliko partija koje su slučajno sačuvane dati neku predstavu o mom stilu u to vrijeme.

4 Prvi susreti na visokom nivou

1952.godine, na iznenađenje mnogih, uključujući i mene, uspio sam da se kvalifikujem iz polufinala prvenstva SSSR-a u Minsku, u finale. Mnogo se pisalo o tome koliko su mladi igrači imali sreće. Ovaj iznenađujući fenomen izaziva zbunjenost među starijim igračima i oduševljenje navijača. To se desilo i u Minsku. Na ovom turniru visokog nivoa, spasio sam ili dobio niz beznadežnih pozicija i završio sam na diobi drugog mjesta. Iza mene su bili Flohr, Averbah, Holmov i nekoliko drugih jakih igrača.

Pripremajući se za turnir, bio sam primoran da razmislim o svom repertoaru otvaranja. Tada sam kao bijeli igrao samo 1. e4; kao crni igrao sam Sicilijansku odbranu, a na 1. d4 sam odgovarao sa 1… f5, birajući razne varijante Holandske odbrane. Teorija je tada bila relativno nedovoljno razvijena, nije bilo Informatora, ali, čak i tako, broj dobrih igrača bio je prilično veliki, tako da bih ponekad doživio neuspjeh.

Opravdano sam smatrao da moj repertoar otvaranja nije odgovarajući. Za šampionat sam počeo pripremu novog otvaranja - Grinfeldove odbrane. Iz literature koja mi je bila dostupna, prepisao sam oko sto partija Grinfeldove i analizirao ih. Stekao sam osjećaj da u bilo kojoj varijanti Grinfeldove odbrane mogu postići prednost crnim figurama. (Interesantnu misao je jednom izrazio Bondarevski: "Kada igrač odluči da promijeni svoja otvaranja, to je znak da odrasta!").

Grinfeldova odbrana je postala moje pouzdano oružje i, od 1952. godine, dobro mi je služila tokom ovih godina. Zauzvrat, učinio sam mnogo da osiguram da ovo otvaranje postane neizostavan dio svakog turnira. Uspio sam da unesem mnogo novih ideja i osvježim ga, nakon što je u jednom trenutku palo u nemilost.

Prvenstvo SSSR-a je težak test za svakog novajliju. Dvadeseto prvenstvo je bilo jako, ali uspio sam da osvojim šesto mjesto - ispred Smislova, Bronštajna, Keresa, Suetina i Simagina, između ostalih. Moja igra je bila zapažena po zavidnoj upornosti i prilično suptilnoj igri u završnici. Igra u otvaranju mi je i dalje bila prilično slaba, ali sam posebno bio bespomoćan u središnjici. Ovaj moj nedostatak primjetan je i danas, iako sam tokom poslednjih šesnaest godina napravio značajan napredak na ovom polju. Ali ako bih mogao da pređem direktno iz otvaranja u završnicu, tu bih bio sposoban da nadigram bilo koga. To se posebno desilo u mojoj partiji prvog kola. Kao crni, pobijedio sam završnicu protiv samog velikog Smislova i odmah pokazao da nisam slučajan gost na turniru.

Niz partija sa tog šampionata dobro pamtim. Uzmimo partiju s Bronštajnom, na primjer. Do tada sam uvijek igrao 1. e4 i, u slučaju 1... e5, Italijansku partiju ili Evansov gambit. Protiv njega, iz straha, igrao sam čvrsto 4. d3. Odigrali smo šest poteza prema knjizi 4. d3 Nf6 5. Nc3 d6 6. Bg5, ali je tada Bronštajn odigrao nešto meni novo (6... Na5), i osjetio sam da je bijeli (!) suočen s ozbiljnim poteškoćama. Izgubio sam ovu partiju, i od tada sam prestao da igram Italijansku partiju i postepeno sam prestao da igram 1. e4 uopšte.

Nekoliko kola kasnije igrao sam s prvakom svijeta Botvinikom. Otvorio sam sa 1. c4. Nastala je zatvorena pozicija, u kojoj je Botvinik potez po potez počeo da me nadigrava. Neke njegove poteze sam pogodio, druge nisam, ali ideje iza njegovih poteza bile su prilično nerazumljive za mene. Prošlo je šest do osam godina prije nego što sam uspio da usvojim ovu lekciju pozicione igre koju mi je dao Botvinik. Bio sam nadigran po svim pravilima (iako tada nisam znao takva pravila); zatim mi je ponestalo vremena. Ali Botvinik je počeo da se nervira. Mogao je da osvoji materijal (30... Ne3), ali, iz straha ili nečeg drugog, propustio je tu pobjedničku mogućnost, a zatim i drugu (34... Bxe4) - i partija je prekinuta u poziciji gde je mnogima bilo jasno da imam bolje šanse. Dobro sam analizirao poziciju, pronašao neke adekvatne kontra-poteze za Botvinika, i dogovorili smo se za remi bez nastavka. Pokazao sam Botviniku svoju analizu, i pohvalio je njen kvalitet.

Partija s Keresom takođe mi je ostala u sjećanju. Prvi put kada bi se susreo s mladim igračem, Keres bi pristupio takvoj partiji s velikim osjećajem odgovornosti. I tako je bilo i u našoj partiji. Keres je iskoristio moju nepreciznu igru, i posle žrtve pješaka stekao jaku inicijativu i pobijedio već u 22. potezu.

Otada sam gledao na Keresa s poštovanjem, čak i strahom. On je postao moj najteži protivnik zauvijek. Nisam bio samo nesposoban da ga nadigram, nisam mogao ni da stvorim bolju poziciju protiv njega. Ovde je zanimljiv psihološki detalj: dvadesetak ili više godina kasnije, u veoma teškoj situaciji za mene, pred moj meč s Karpovim, Keres je bio jedan od rijetkih velemajstora koji mi je ponudio svoju pomoć. Bio sam primoran da je odbijem, toliko mi je bio veliki njegov autoritet.

Tokom prvog dijela turnira, kada sam bio jedan od lidera, veteran majstor Kan mi je odobravajući rekao: "Ah, ti si na drugom mjestu!" "Još ću biti prvi!" odgovorio sam mu. Kan se nasmijao. "Skromnost je vrlina", zaključio je.

Nisam osjećao potrebnim da dodatno razvijam svoje samopouzdanje! U članku nakon turnira, Kan je pisao o talentu mladih igrača, a posebno o meni. Primjetio je kako sam slabo fizički pripremljen, kao i moje ozbiljne borbe sa vremenom. Bilo je još rano, ali nakon uspjeha na ovom šampionatu osjećao sam da mogu pobijediti koga god poželim.

Ali stvari su ispale sasvim suprotno. Vidio sam mnogo toga tokom tog prvenstva, i dobio mnogo lekcija, ali malo usvojio. Izmorilo me mnogo. Tokom narednih šest mjeseci, moja igra je bila neujednačena. Istina, na prvenstvu u Lenjingradu 1953. ponovo sam zauzeo drugo mjesto, ovaj put iza Furmana. I ljeti sam pokazao prilično visok standard na prvenstvu studentskog društva „Nauka“, osvojio 14 poena iz 16. partija.

Tog istog ljeta, na timskom takmičenju, prvi put sam igrao protiv Talja. To je psihološka misterija šaha da igrači iste klase mogu imati slične rezultate na turnirima, ali u međusobnim partijama jedan redovno nadigrava drugog. Prije deset godina nacrtao sam sledeći krug: Talj pobjeđuje Portiša, Portiš pobjeđuje Keresa, Keres pobjeđuje mene, ja pobjeđujem Talja, Talj pobjeđuje Portiša itd.

Zaista, moj skor protiv Talja je 13-2 uz otprilike 25 remija. Šta jerazlog? Zašto taj Talj, čak i u svojim najboljim godinama, kada se kretao ka svjetskom šampionatu pobjeđujući sve redom u najnevjerovatnijem stilu, nije mogao da igra protiv mene? Kao u mom slučaju protiv Keresa, moram tražiti objašnjenje u prvoj partiji između nas. Dakle, već sam bio iskusan majstor, a on samo kandidat za majstora; Ja sam imao dvadeset i dvije godine, on je imao šesnaest, ja sam imao pješaka više, on je, naravno, imao pješaka manje, i ponudio mi je remi! Istina, na tabli su bili raznobojni lovci, ali je bilo i drugih, teških figura. Očigledno je samopouzdanje ovog momka nadmašilo čak i moje sopstveno! Nije bilo lako pobijediti, ali sam ga u 94. poteza ipak savladao - u ovoj partiji, i, kako se čini, zauvijek.

Od tog trenutka nadalje, igrao bi protiv mene kao da je osuđen. Mogu se pohvaliti da je Talj čak igrao varijantu izmjene protiv moje Francuske odbrane! I pored toga, u našim partijama boja figura nije imala veliki značaj - kao bijeli, Talj se pokazao još ranjivijim.

* 5 *
Profesionalizam: Prema tituli velemajstora

U životu mladog šahista nastaje težak trenutak kada on završava visoko obrazovanje. Mora da odluči da li je zadovoljan da radi u svojoj specijalizovanoj oblasti ili treba da se posveti u potpunosti onome što mu je donedavno bio omiljeni hobi. Imao sam sreće. Pred kraj svog univerzitetskog kursa postigao sam niz značajnih šahovskih uspjeha i privukao pažnju šefova Sportskog komiteta SSSR-a i Šahovskog saveza; Bio sam upisan u kadar profesionalnih sportista zemlje - "na stipendiju", kako kažu u Sovjetskom Savezu.

Teško je zamisliti šahovskog amatera - čovjeka koji radi u fabrici ili školi ili institutu, a svake godine odlazi da igra na turnirima tri do četiri mjeseca, ili čak pola godine. Ko bi želio takvog radnika? Za razliku od mnogih drugih međunarodnih federacija, FIDE (Međunarodna šahovska federacija) ne pravi nikakvu razliku između profesionalaca i amatera.

Što se tiče materijalne osnove profesionalizma u šahu, samo je u SSSR-u, od prvih godina posleratnog perioda, uveden sistem podrške sportistima od strane države, omogućavajući sportistima da slobodno koriste svoje vrijeme za samo-poboljšanje u svom omiljenom hobiju. Sistem je neobičan. Naknade za plaćanje su bile uspostavljene oko 1949. godine. Jedno vrijeme to su bile dobre pare, ali inflacija je imala svoj uticaj. Naknade su pregledane od strane Ministarstva finansija, ali gornja granica je ostala nepromenjena. Zanimljivo je da veličina stipendije zavisi od stepena uspjeha sportiste, i ako neko više ne postiže dobre rezultate, smatra se da nema perspektive, i njegova stipendija se potpuno povlači. Naravno, tokom godina koje provodi u bavljenju svojim sportom, on se diskvalifikuje za obavljanje druge profesije, tim prije što je, u principu, zabranjeno obavljanje više poslova (Botvinik, koji je kombinovao svoju stipendiju velemajstora sa platom specijalističkog elektroinženjera, bio je rijedak izuzetak), tako da njegovo visoko obrazovanje više ništa ne znači.

Određivanje i povlačenje stipendija vrši se od strane tajnih odjeljenja sportskih organizacija; zvanično nema profesionalizma! Sportisti dolaze jednom mjesečno, potpisuju platni spisak, ostavljaju svoje doprinose sindikatu i Partiji, a zatim nestaju na čitav mjesec. Plata sportiste varira od 60 do 300 rubalja mjesečno. Prosječna plata u zemlji je oko 150 rubalja mjesečno. Prema zvaničnom kursu razmjene, 1 dolar = 75 kopejki, tj. 300 rubalja je ekvivalentno 400 dolara. Ali na crnom tržištu možete dobiti barem pet rubalja za dolar, a Sovjetska država procjenjuje svoju valutu po otprilike istoj stopi. Za građane koji zarađuju u inostranstvu, a žele da kupe robu u Sovjetskom Savezu za konvertibilnu stranu valutu, država izdaje posebne hartije od vrijednosti - "sertifikate" - koji se mogu zamijeniti za robu u specijalnim prodavnicama gdje su cijene mnogo puta niže nego u prodavnicama za prosječnog građanina.

Kao što vidite, sportisti ne dobijaju veliki novac. Uprkos "državnom profesionalizmu" sovjetskih sportista, oni ipak ostaju amateri po novcu kojeg primaju. Ipak, uspjeh sovjetskih šahista može se najviše objasniti državnom podrškom, a uvođenje "stipendija" za šahiste je odigralo praktički odlučujuću ulogu u njihovom razvoju.

Početkom 1954. ponovo sam igrao na šampionatu SSSR-a (21. šampionat). Igrao sam dobro, postigao nekoliko impresivnih pobjeda, i bio aktivan kandidat za prvo mjesto. Ali nisam mogao da izdržim čitav turnir. Pred kraj turnira izgubio sam nekoliko partija od drugorazrednih igrača.

*( Ovo je donekle tačno: Korčnoj je izgubio u četrnaestom kolu (od devetnaest) od Banita, koji je završio na četrnaestom mjestu (od dvadeset), i u sedamnaestom kolu od Lisicina, koji je završio na četvrtom mjestu (prevodilac).*

Averbakh me pretekao, i ja sam podijelio drugo mjesto sa Tajmanovom. Po prvi put sam se sreo sa Petrosjanom na saveznom nivou. Sreli smo se jednom ranije na turniru za školarce, kada je bio nepobjediv. Ovdje sam bio ispred njega. Od ovog trenutka počelo je moja rivalstvo sa Petrosjanom, rivalstvo koje će uskoro prerasti u rat.

Nakon ovog šampionata, prvi put u životu sam igrao na jednom međunarodnom turniru - u Bukureštu. Turnir je bio sastavljen uglavnom od majstora, a u to vrijeme na svijetu je bilo malo velemajstora. Majstori su bili jaki - Furman, Nežmetdinov, Holmov, Pachman. Borba za prvo mjesto pretvorila se u trku između Nežmetdinova i mene. Talentovani majstor napada, Nežmetdinov je obično igrao neujednačeno, ali na ovom turniru je bio u svojoj najboljoj formi. U prvom kolu, čudesno sam uspio da remiziram protiv njega sa kvalitetom i pješakom manje. Nakon toga, nas dvojica smo jurišali naprijed, a prije poslednjeg kola vodili smo na turniru, sa po 12,5 poena od 16. Poslednjeg dana imao sam nezanimljiv remi sa O'Kelijem, dok je Nežmetdinov izgubio od Furmana. Tako sam osvojio turnir.

Zatim je došlo do Svjetskog studentskog timskog prvenstva 1954. godine u Oslu. Prema današnjim standardima, sovjetski studentski tim bio je veoma slab - za nas su igrala samo dva polu -velemajstora - Moisejev i ja - dok su ostali bili majstori. Prirodno je bilo teško igrati protiv određenih timova koji su praktično bili predstavljeni svojom punom nacionalnom ekipom. Tako smo jedva spasili meč protiv Bugarske - ovdje sam izgubio od Mineva - i izgubili smo od Čeha, koji su, predvođeni Filipom, pobjedili poenom razlike 1,5 – 2,5. Sledeće godine sam loše igrao na Šampionatu SSSR-a, tako da nisam bio izabran za studentski tim. Umjesto toga, odlučeno je da se tim ojača uključivanjem jednog od dobitnika nagrada sa šampionata, Spaskog, i takođe Tajmanova, koji već dugo nije bio student, ali je s druge strane bio tada jedan od najjačih igrača u zemlji. Tako 1955. godine u Lionu sovjetski studentski tim nije imao poteškoća.

Međutim, studentski tim 1956. godine u Upsali, ispostavio se još jačim. Zamislite: ja, skoro velemajstor, polu-velemajstori Talj i Polugajevski, i majstori Lutikov, Vasjukov i Antošin. Većina studenata došla je da se zabavi, da pije vino i da ostane budna do kasno, ali mi smo ozbiljno igrali, i nije bilo ničega što bi ugrozilo našu rutinu. Nije bilo iznenađenje što smo pobijedili jugoslovenski tim, koji je uključivao dva velemajstora. Ja sam pobjedio kao crni protiv Matanovića, dok je Talj odigrao sada već dobro poznatu partiju protiv Ivkova. Jugosloveni su nam bili glavni rivali; nakon ovog susreta cilj je bio blizu.

Turnir je završen sa serijom simultanki širom Švedske i Norveške. Prema današnjim standardima, honorari su bili mizerni. Sjećam se da smo održali simultanku u nekom švedskom klubu. Kotev (vođa naše delegacije) dobio je 150 kruna, ja sam dobio 100, a Talj 50. Budući šampion svijeta održao je simultanku za 10 dolara! Nakon toga nisam više učestvovao na studentskim događajima. Danas se selekcija sovjetskog studentskog tima shvata jednako ozbiljno kao što je to bilo i tada. U timu definitivno mora biti bar dva ili tri velemajstora...

22. Šampionat SSSR-a 1955. bio je zonski ili kvalifikacioni turnir za svjetsko prvenstvo. Naravno da su učestvovali svi najbolji igrači, pa se čak i svjetski šampion Botvinik, takmičio van konkurencije. Od mene se očekivao uspjeh, pošto sam se istakao prethodnih godina, ali nisam opravdao očekivanja. Ne mogu da se žalim da nisam imao sreće; uspio sam da spasim partiju protiv Keresa kada sam imao kvalitet manje, i protiv Averbakha, kada sam imao pješaka manje. Borio sam se u svakoj partiji, ali bez uspjeha. Moja prva pobjeda (koja je ujedno bila i poslednja) došla je u trinaestom kolu. Razbijao sam glavu, pokušavajući da otkrijem uzrok mog neuspjeha: bio sam žestoko kritikovan, optužen da sam prepotentan, da se ne pridržavam redovne rutine i da pijem.

Ove poslednje optužbe nisu bile sasvim neopravdane, iako u mladosti striktno pridržavanje rutine ne igra tako važnu ulogu ulogu kao u kasnijim godinama.

U šahovskom štampi pojavio se članak koji je napisao Bronštajn - jedini izuzetan igrač koji je bio posmatrač na 22. prvenstvu. Njegova saosjećajna kritika vrijedna je da se citira: "...Ljudi Lenjingrada moraju pomoći jednom od najtalentovanijih sovjetskih šahista, Viktoru Korčnoju, da prevaziđe krizu kroz koju prolazi. Već na dvadeset prvom šampionatu ... on je pokazivao znakove potcjenjivanja svojih protivnika i želju za pobjedom iz bilo koje pozicije, na bilo koji način, bez dovoljno objektivnih pretpostavki. Ovdje, u jačem društvu, nakon nekoliko preokreta on je izgubio vjeru u sebe, ali za to nema opravdanja.’

Hvala Bronštajnu, koji me jedini podržao u to vrijeme. Mnogo sam patio. Prvi put u svom životu, s ciljem da poboljšam nivo svoje igre, prestao sam da pušim. Prvi put sam potražio medicinsku pomoć, otišao sam u sanatorijum u Sočiju.

Takođe sam se posvetio poboljšanju svog poznavanja teorije. Dva mjeseca kasnije postao sam šampion Lenjingrada, gdje sam postavio jedan od svojih prvih rekorda: osvojio sam 17 poena u 19 partija. Tri poena zaostatka imao je osvajač drugog mjesta, Toluš, a još dva manje osvajač trećeg mjesta Furman. Nakon četiri kola imao sam 2,5 poena, ali onda sam pobjedio jedanaest partija za redom! Lenjingradska škola šaha je oduvjek smatrana prilično jakom. Nije slučajno što su se u mečevima na 40 tabli između Moskve i Lenjingrada, igrači Lenjingrada, iako inferiorni na papiru, uvijek borili uporno, i pobjeđivali su češće od svojih poznatijih protivnika. Tako me pobjeda na šampionatu Lenjingrada sa ovakvim rezultatom odmah svrstala u red najjačih igrača u zemlji.

Bio sam uključen u sovjetski tim koji je učestvovao na Evropskom ekipnom prvenstvu, i krajem godine poslan sam na turnir u Hastings. Malo je vjerovatno da će zapadni čitalac moći da ocijeni značaj za sovjetskog građanina mogućnosti putovanja u inostranstvo. Gvozdena zavjesa nije plod mašte. Sovjetske vlasti nisu zainteresovane da svojim ljudima pokažu Zapadni svijet, već pokušavaju da održe utisak da je SSSR jedina zemlja na svijetu u kojoj je moguće živjeti. Za sovjetskog čoveka koji želi da vidi svijet, postavljaju se razne prepreke na njegovom putu. Postoje upitnici sa pitanjima svake vrste, namijenjeni da utvrde koliko je građanin lojalan, upitnici koji će u mnogim slučajevima kasnije biti provjereni. Postoje stranački sastanci, bez obzira na to da li je neko član partije, i komiteti - najprije regionalni, zatim gradski, zatim savezni - koji, jedan za drugim, moraju dati dozvolu za odlazak. Za običnog čovjeka postoji i novčana obaveza - u obliku visokih troškova putovanja ili visoke cijene stranog pasoša.

Takođe postoji i lični nadzor nad sovjetskim građaninom dok putuje i dok se nalazi u inostranstvu - sa ciljem da se upozna sa istorijskim spomenicima više nego sa svakodnevnim životom zemlje. Treba dodati da se vrlo malo novca daje prosječnom Sovjetu (iznošenje sovjetskih rubalja i mijenjanje po bilo kojem kursu strogo je zabranjeno), tako da, ma koliko štedio, neće osjećati sklonost da posjeti takva sjajna mjesta kao što su Selfridges, Samariten ili Beinkorf.

Čovjek koji putuje u inostranstvo na poslovni put ima značajne prednosti u odnosu na običnog građanina. Postupak selekcije i provjere su nešto opušteniji - ipak, on je stručnjak koji obično već nešto zna o svijetu. Sistem, međutim, ostaje isti i proces registracije dokumenata traje znatno duže od mjesec dana. Lični nadzor se smanjuje, novčana obaveza se smanjuje, a dodatni novac se obezbeđuje za boravak osobe u inostranstvu. Ova poslednja okolnost igra važnu ulogu, posebno jer se stručnjak može nadati primanju nagrada ili honorara u zemlji u koju putuje. S obzirom na niske plate u SSSR-u, nemogućnost kupovine visokokvalitetnih proizvoda i nedostatka adekvatne razmjene dobara sa Zapadom, svaka posjeta Zapadu predstavlja veliku finansijsku pomoć, a posjetilac može kupiti predmete koji ga izdvajaju od njegove sive okoline.

Putovanje u inostranstvo tako postaje događaj od izuzetne važnosti i vrijednosti. Ako se glavni stručnjak, koji je nominovan za posjetu stranoj zemlji, iznenada zadrži kod kuće, nema dobrog razloga osim toga što je njegovo putovanje otkazano. To znači da je postao osoba kojoj je zabranjeno putovanje. Razlozi za to, naravno, nisu navedeni, ali prije ili kasnije će izaći na vidjelo. Moguće je da postoji rođak u inostranstvu (tako Holmov nikada nije igrao na turnirima u kapitalističkim zemljama), "nemoralno" ponašanje, poput čestih bračnih promjena (na primer, Talj između 1968. i 1972. godine), neoprezne političke izjave (Spaski, nakon meča sa Fišerom), opomene za loše ponašanje u inostranstvu (Korčnoj, 1962-65). Međutim, čini mi se da idem predaleko unapred...

Odigrali smo preliminarno kvalifikaciono kolo Evropskog ekipnog prvenstva protiv Poljske u Lodzu 1955. godine. Sjećam se jednog posebnog događaja koji je bio prilično neprijatan za mene. Bilo je jasno da ćemo dobiti meč velikom razlikom, nešto poput 17-3. Prvog dana pobjedio sam kao bijeli protiv Dode, ali u drugom kolu, igrajući protiv majstora Branickog, nisam uspio da steknem prednost. Obojica smo potrošili vrijeme, a zatim su naše zastavice pale istovremeno. Nije bilo jasno koliko je poteza odigrano, jer smo nekoliko puta ponovili poziciju. Ako je ponovljena četiri puta, onda je partija remi, ako samo tri puta, onda je bijeli izgubio na vrijeme. Vođa naše delegacije, Abramov, prilično taktična osoba, predložio je da pristanem na remi, ali, u žaru borbe, bio sam tvrdoglav. Kao mlad čovjek, jedva da sam bio svjestan političkih nijansi i, podsvjesno, slijedio sam stav da smo jači ne samo u šahovskom smislu, već i da smo Velika sila, i zato mi, što znači ja, imamo pravo da odlučimo u svoju korist! I tako sam dobio što sam želio, i dobio poen. Kada se sada sjetim ovog incidenta, osjećam se posramljeno.

Usput, devetnaest godina kasnije, Talj je snažno protestovao, opet u spornoj situaciji, kada je, već predao partiju, uspio da natjera turnirski odbor da prebroji odigrane poteze i utvrdi da je njegov protivnik već prethodno izgubio na vrijeme. Ovo se takođe dogodilo u Poljskoj protiv poljskog šahiste.

Nas trojica smo krenuli u decembru 1955. na Novogodišnji turnir u Hastingsu. Tajmanov i ja imali smo pratnju koja je bila uz nas, neka osoba po imenu Zajcev, čija je glavna funkcija bila da nas nadgleda. Istina, stvari su mogle biti gore: kasnije je Zajcev postao dio diplomatskog osoblja u SAD i, igrajući u državi Virginia, čak je dostigao normu za američkog majstora.

Turnir je protekao bez većih teškoća za mene. Pobjedio sam nekoliko dobrih partija, uključujući jednu protiv Ivkova, koji je tada već bio poznati velemajstor. U odlučujućoj partiji protiv mog glavnog rivala Olafssona, odigrao sam remi crnim figurama, i kao rezultat podijelio prvo mjesto s njim. Tajmanov je završio na četvrtom mjestu, izvan liste nagrađenih. Interesantno je primjetiti koliko su skromne bile nagrade tada. Na turnirima su često bile tri nagrade, od 60, 40 i 20 funti!

Sjećam se i jedne epizode iz moje partije s Tajmanovom. Prilično se plašio mene i, pošto sam imao bijele figure, nagovorio me da 'pripremimo' partiju. Ispostavilo se da je partija bila prilično brilijantna. Kasnije, u svojoj knjizi “Šahovski susreti”, bio je oduševljen kako smo briljantno odigrali - ali ustvari je čitava partija bila unapred osmišljena! Odmah nakon Hastingsa učestvovao sam na 23. Šampionatu SSSR-a. Igrao sam bezvoljno, sa mnogo remija. Sjećam se igre u teškoj završnici protiv Toluša, gdje sam imao dva skakača koji su morali da se bore protiv topa i dva slobodna pješaka protivnika na suprotnim krilima. Nakon nevjerovatnih napora uspio sam zaustaviti ove pješake i osigurati remi. U predvorju sam naletio na mog starog učitelja Batujeva. ‘Kako si to dobro odigrao’, rekao je, ‘Bićeš velemajstor!’

Do kraja sam se uspio da se saberem, sakupivši četiri poena u poslednjih pet partija. U pretposlednjem kolu sam pobjedio Spaskog koji je već tada bio jedan od kandidata na svjetskom šampionatu. Protiv kraljeve indijke, usvojio sam relativno novi metod igre sa 5. b3, koji je kasnije postao popularan na majstorskom nivou, i bez većih poteškoća stekao sam ogromnu prednost. Usput, kada bih igrao protiv Spaskog neizbježno bih doživljavao teškoće ako bih se sastao s njim u prvom dijelu turnira, ali ako bi žreb odredio da igramo međusobno u drugom dijelu (često u pretposlednjem kolu), stvari su bile teške za njega. Ulažući velike napore u svaku partiju, Spaski bi očigledno oslabio na kraju dugog turnira.

Zauzeo sam četvrto mjesto, pola poena iza Tajmanova, Averbaha i Spaskog, koji su podijelili prvo mjesto. Prema tada važećim pravilima, titulu velemajstora SSSR-a dobijao je igrač koji bi dva puta završio kao treći u periodu od tri godine. Osim mog drugog-trećeg mjesta 1954. i mog četvrtog mjesta ovdje, bile su tu takođe moje pobjede u Bukureštu i Hastingsu, i ukupno za ove uspjehe dobio sam titulu velemajstora. Moja iskaznica je imala broj 18. Na FIDE kongresu krajem godine, takođe sam dobio titulu internacionalnog velemajstora.

* 6 *

Život kao velemajstor

Uslijedila je studentska olimpijada u Upsali i obilazak Švedske i Norveške koje su već pomenute. Onda sam krenuo direktno dalje u Centralnu Aziju, u grad Frunze, gdje sam, van konkurencije, učestvovao na četvrtfinalnom turniru šampionata SSSR-a.

Nije tako lako napustiti Zapadnu Evropu i otputovati u dubine Azije istog dana – razlika u životnim uslovima je zaprepašćujuća. Ali nisam igrao previše loše. Na ovom malo poznatom turniru sakupio sam 18 poena u 19 partija, jedini poraz sam doživio u 18, kolu.

Na ljeto su sovjetski igrači prvi put posjetili Jugoslaviju. Ovo je bio jedan od prvih kontakata sa zemljom koja je, iako smještena u Istočnoj Evropi, dozvolila sebi da sledi nezavisnu političku liniju.

Stigli smo tamo prije nego što su to učinile diplomate – oni još uvijek nisu uspostavili zvanične odnose. Jugoslovenski igrači su nas prvi put vidjeli, i tada nisu mogli da pretpostave kakva smo strašna snaga bili mi – sovjetski profesionalci! Sjećam se kako su me na aerodromu intervjuisali i pitali ko je najjači igrač među nama. Naveo sam sebe! Šta drugo može reći mlad čovjek? Čak i tada, jugoslovenski igrači su imali odlično znanje teorije, i nije bilo lako igrati protiv njih. Bio sam poražen od Đuraševića, ali sam dobio dvije sporne partije; jedna od njih, istina je, bila je protiv solidnog igrača Trifunovića, a druga – partija puna grešaka – bila je protiv Milića.

Iz Jugoslavije sam otputovao do Ukrajine, gdje je održan turnir ‘Burevestnik’ u Poltavi. Tu sam podijelio prvo mjesto sa majstorom Kotkovim sa 12 poena od 16. Prema pravilima, morao sam s njim igrati meč od šest partija, i to se dogodilo u njegovom rodnom gradu Permi-Molotovu. U principu sam protiv podjele igrača na turnirske igrače i igrače mečeva, kako je predložio Bronštajn. Postoje jaki igrači i slabi, sve ostalo je izmišljotina. I u mom prvom meču sam to dokazao. Trajao je samo četiri partije, i pobijedio sam rezultatom 3,5-0,5

Godina 1957 je bila godina Taljevog sjajnog uspona ka slavi. Ranije, na polufinalnom turniru 24. sovjetskog šampionata u Tbilisiju, jedva je ušao u listu nagrađenih (što nije iznenađujuće u takvom društvu kao što su Petrosjan, Polugajevski, Korčnoj, Krogijus i druga poznata imena), a zatim je na finalnom turniru počeo sa četiri uzastopne pobjede. Sjećam se moje partije s njim iz petog kola.

Pitao sam Bronštajna za savjet šta da igram i kako. On je odgovorio: ‘Možete igrati šta želite, ali za ovu partiju ćete biti odgovorni svim igračima na turniru. Nemate pravo da je izgubite.’ Imao sam crne figure, a partija je završila remijem. Usput, u ovoj partiji sam primijetio stereotipan način na koji je Talj vodio svoj napad. Međutim, Talj je osvojio ovaj turnir, a pobjednik se nikada ne kritikuje! Jedanaest godina kasnije iznio sam svoje stavove u štampi, ističući, protiv mišljenja velike većine, stereotipnu prirodu Taljeve igre.

U svojoj knjizi “Život i partije Mihaila Talja, objavljenoj 1976. od R.H.M.-a, Talj se prisjeća ovog incidenta, i sa određenom količinom ponosa ističe da je sam svjetski prvak Petrosjan istupio u njegovu odbranu. Tačno je da se u nedjeljniku “64” pojavio oštar anonimni članak koji je branio Talja. Zanimljivo je nagađati kako je Talj saznao ime autora!

Igrao sam na finalnom turniru prvenstva SSSR-a 1957 slabo, i podijelio sedmo mjesto sa Petrosjanom. Ali sve u svemu to nije bila loša godina za mene. Igrao sam prilično uspješno, gomilajući iskustvo za ozbiljnije borbe u budućnosti. Na prvenstvu Lenjingrada podijelio sam prvo mjesto sa Furmanom. Sjećam se da sam ovaj turnir izabrao da eksperimentišem. Da bih promjenio svoj repertoar otvaranja, igrao sam isključivo 1. e4.

Zatim sam uspješno igrao u meču SSSR – Jugoslavija, gdje sam napravio najbolji individualni rezultat i tako se rehabilitovao nakon svog neuspjeha u prethodnom meču, i donekle opravdao moje hvalisavo saopštenje godinu dana ranije. Jugosloveni su, mora se reći, bili u posjeti SSSR-u po prvi put. Žalili su se da u Lenjingradu ima ‘bijelih noći i crnih dana’. U stvari, oni nisu bili u stanju da se naviknu na uslugu u našoj zemlji, čiji standard je i danas mnogo niži nego što je uobičajeno u Evropi i Americi. Individualna gostoljubivost domaćina nije mogla da nadoknadi ovu službenu uslugu. Zapanjeni Jugosloveni su izgubili ovaj meč sa razlikom u poenima koja je bila porazna.

Nakon toga, igrao sam za SSSR u finalnom krugu Evropskog timskog prvenstva u Beču. Igrao sam na osmoj tabli, istina je, ali s druge strane osvojio sam 5,5 od 6, i postigao najbolji individualni rezultat. Krajem godine ponovo sam igrao u polufinalu prvenstva SSSR-a – u Sverdlovsku. Ovdje sam bez većih poteškoća osvojio prvo mjesto, pobijedivši svoje glavne rivale – Averbaha, Gurgenidzea, Simagina i Lutikova. Prirodno, sada sam bio smatran jednim od favorita za predstojeće 25. prvenstvo SSSR-a, koje je takođe bilo kvalifikacioni turnir za Međuzonski turnir. Ali ispalo je loše za mene. Tokom turnira sam se razbolio i završio u bolnici.

Veći dio turnira morao sam da igram nakon što sam direktno stigao iz bolnice na partiju. U bolnici je hrana bila loša, i nije bilo mogućnosti da se pripremim za sledeću partiju. Kao rezultat toga, igrao sam veoma slabo. Jedina utjeha bila je što sam pobijedio Talja, koji je ponovo postao prvak SSSR-a. U ovom napetom susretu, uspio sam kao crni da izdržim Taljev napad. Partija je već izgledala remi kada je Talj, u maloj oskudici sa vremenom, pokušao kombinaciju sa žrtvom dame, koja je naišla na jednostavno opovrgavanje.

Početkom 1958. godine dogodio se važan događaj u mom životu – oženio sam se. Upoznao sam svoju buduću ženu u Gagri, na Crnom moru, kada sam se tamo odmarao tokom priprema za polufinale u
Sverdlovsku. Moja supruga je rođena u Tbilisiju, gdje su bili svi njeni rođaci, ali tada je živjela u Moskvi, i ubrzo nakon našeg vjenčanja odveo sam je u Lenjingrad. Moja supruga je voljela Moskvu, i nekoliko puta je predlagala da se vratimo tamo. Moji prijatelji takođe često su to sugerisali. Zašto? ‘Pa, Moskva je glavni grad! Vi može bolje živjeti u Moskvi!’

Ali ostao sam vjeran gradu u kojem sam rođen i odrastao. Na sve pokušaje da me ubijede, odgovarao sam im da oni, savjetnici, nisu vidjeli Pariz ili Njujork, koji su vjerovatno još bolji. Zašto se onda mučiti da se selimo zbog sitnica? Tada, u tom trenutku, nisam pomislio da ću biti tako doslijedan – ali više o tome kasnije…

Prvi turnir na kojem sam igrao, u mom novom ‘bračnom’ statusu, bio je u Sočiju. Ovo je bilo prvenstvo Ruske Republike. Pobijedio je Nežmetdinov, jedan od najjačih sovjetskih majstora. Iz nekog razloga rijetko su ga slali u inostranstvo, pa nikada nije uspio da postane velemajstor. Na turniru sam podijelio drugo mjesto sa Furmanom i Polugajevskim, izgubivši od Polugajevskog bijelim figurama u sicilijanci. Sve u svemu, smatram da je sicilijanka teško otvaranje za crnog, ali Polugajevski je pravi virtuoz u složenoj igri koja nastaje. U pokušaju da ga kaznim za njegovo ‘sumnjivo otvaranje’, otvorio sam sa 1. e4 i, kao i desetine drugih velemajstora, ja sam bio kažnjen.

Meč SSSR-Jugoslavija 1958. odigran u Zagrebu ostao mi je u sjećanju. U Zagrebu sam na trećoj tabli odigrao meč od četiri partije sa Ivkovom, protivnikom sa kojim sam se sreo mnogo puta tokom dvije decenije. Dobro sam stajao u partijama, ali sam uspio osvojiti samo dva poena. Kako bi izjednačio rezultat morao sam da pobjedim u četvrtoj i poslednjoj partiji. Bio sam jako nezadovoljan svojim rezultatom i žalio se na lošu formu. U stvari mora se priznati da je Ivkov veoma dobar igrač, sa neobičnim pozicionim smislom. Dvadesetak partija koje sam igrao protiv njega su blagotvorno uticale na moju šahovsku snagu.

Kasnije te godine došlo je, kao i obično, iscrpljujuće polufinale šampionata SSSR-a, gdje sam uz teškoće prošao i uspio da podijelim drugo mjesto sa Gelerom (pobjednik je bio Holmov). Finalni turnir (26-ti) održan je u Tbilisiju početkom 1959. godine. Nisam igrao posebno dobro, ali voljom sudbine sam učestvovao u borbi za prvo mjesto. Turnir se pretvorio u borbu za vođstvo između Talja, koji je tada ulazio u svoju najbolju formu, i Petrosjana. U pretposlednjem kolu morao sam da igram protiv Talja, a u poslednjem kolu protiv Petrosjana. Uzbuđenje zbog turnira bilo je veoma veliko. Gruzijci su podržavali Talja, a Jermeni Petrosjana.

Prije moje partije protiv Talja, posjetila me grupa Jermena sa zahtjevom da se ‘pobrinem za Talja kako treba’. Međutim, nije bilo potrebno da to traže od mene. Prilično sam dobro osjetio Taljevu snagu i slabosti, i znao sam kako da se pripremim protiv njega. Kao crni u sicilijanskoj odbrani, prilično brzo sam postigao ugodnu poziciju i prije prekida sam osvojio jednog pješaka. Pozicija još uvijek nije bila lako dobijena, ali tu je u priču stupio zainteresovani akter – sam Petrosjan. Ponudio mi je svoju pomoć u analiziranju pozicije. Meni, koji sam bio neiskusan u spletkama iza scene, takva pomoć djelovala je (i djeluje) ne sasvim pošteno, ali u tom trenutku partija me interesovala, i naravno da sam pristao.

Zajedno smo pronašli put do pobjede, i narednog dana sam očistio put Petrosjanu da osvoji turnir. Ali moja misija na turniru nije se završila time. Gruzijci su počeli da me opsjedaju, zahtjevajući da sada pobjedim Petrosjana. Imao sam bijele figure protiv njega. Ali, mora se reći, godinama nisam mogao da se prilagodim Petrosjanovom stilu igre. A malo je vjerovatno da postoji igrač koji može da ga pobjedi “na zahtjev”. Pokušao sam, i razvila se interesantna taktička borba. Ali pozicija se brzo razbistrila, i postalo je očigledno da neću moći da pobjedim. „Lukavi Jermen je prevario desetak Jevreja“, govorilo se tada u Tbilisiju, i Petrosjan je postao šampion.

U martu sam učestvovao u meču Lenjingrad-Budimpešta u Mađarskoj. Sa šahovske tačke gledišta, meč se nije pokazao posebno interesantnim za mene. Igrao sam protiv Barce i pobijedio rezultatom 2,5-1,5. Ali se sjećam diskusije sa našim kapitenom tima, Bondarevskim. Neposredno pred meč, Mađari su predložili da odigramo četiri kola. Bondarevski je insistirao na dva kola, i o tom pitanju smo raspravljali na sastanku tima. Rekao sam da, pošto smo jača strana, trebali bismo prihvatiti uslove koje su predložili naši protivnici. Takođe, nije bilo teško razumjeti stav Bondarevskog: između redova se impliciralo da, pošto smo politički jači, Mađari treba da prihvate naše uslove. I pored moje mladosti, uživao sam priličan autoritet među članovima Lenjingradskog tima, i moj predlog je prihvaćen. Tok meča je kasnije neočekivano potvrdio da sam bio u pravu. Prvog dana naš tim je doživio poraz, ali smo drugog dana nekako uspjeli da se revanširamo, dok smo tek trećeg i četvrtog dana stekli prednost u poenima.

I u nekim prilikama kasnije opet sam se našao u raspravi protiv Bondarevskog, suprotstavljajući se njegovom pro-sovjetskom stavu svojim logičkim razmišljanjem.

* 7 *

Moj prvi značajan uspjeh

Prvi dio 1959. godine nije najavljivao ozbiljnije kvalitativno poboljšanje moje igre. U meču sa Mađarima igrao sam prilično nezapaženo, a na Prvenstvu timova SSSR-a, pod pokroviteljstvom ‘SSSR Narodne Spartakijade’, opet se nisam posebno istakao. Ali u drugoj polovini godine bio sam energičniji. U septembru sam osvojio mali turnir u Poljskoj, u Krakovu. Još jače sam igrao na uobičajenom (iako je to bio poslednji u mom životu) polufinalu Prvenstva SSSR-a u Čeljabinsku. Prošao sam kroz turnir bez ijednog poraza, pobjedio nekoliko odličnih partija, i zauzeo prvo mjesto bez konkurencije.

Moja igra u polufinalu bila je nedvosmislen pokazatelj moje dobre forme pred sledeće prvenstvo zemlje. 27. finale održano je u Lenjingradu početkom 1960. godine. Moji životni uslovi bili su tada loši: živio sam sa suprugom i malim djetetom u dvije male sobe komunalnog stana. Zato sam zatražio sobu u hotelu, gdje sam proveo veći dio turnira.

Počeo sam loše porazom od Lutikova i remijem sa Tajmanovom. Ali onda sam počeo pobjeđivati partiju za partijom. Nisam mogao pogriješiti: pobjeđivao sam u svakoj vrsti pozicija – složenih i jednostavnih iz dobrih i loših pozicija. Ako bih ponekad pogriješio u kombinaciji, moj protivnik to ne bi primijetio. To se desilo, na primjer, u mojoj partiji sa Nei-jom. U teškim pozicijama, uporno se braneći, spašavao sam i čak dobijao partije, kao što se dogodilo protiv Šamkoviča. Osim toga, pobjedio sam niz odličnih partija, na koje sam ponosan i danas, protiv Saharova, Smislova i Polugajevskog. Napredovao sam samouvjereno, dok me moji rivali – Geler i Petrosjan – očigledno nisu mogli dotići. Ali odjednom sam posrnuo. Četiri kola prije kraja, igrajući protiv Bagirova, dotaknuo sam pogrešnu figuru. Moj protivnik je upravo uzeo jednog od mojih topova, i razmatrao sam svoj odgovor. ‘Prvo’, pomislio sam, ‘uzeću njegovog topa svojim lovcem, a u sledećem potezu pomjeriću drugog lovca.’ Dva lovca stajala su jedan pored drugog, i uzeo sam pogrešnog, onog koji nije napadao ništa. Bez da sam završio potez, napustio sam salu, ostavljajući hiljadu navijača, koji su napeto pratili moju partiju, u stanju zbunjenosti, koje se uskoro pretvorilo u tugu. Šta da kažem? Sjećam se da sam taj dan bio nervozan: dijete mi je bilo bolesno, i pomagao sam supruzi da brine o njemu.
Takođe se sjećam kako sam, sjedeći na bini, bio ljut vidjevši kako dva prijatelja – Geler i Gufeljd – igraju partiju koja je unapred dogovorena: Gufeljd je potpuno bezobzirno gubio partiju. To možda može biti objašnjeno, ali svakako ne i oprošteno.

Imao sam još tri partije – protiv Krogiusa, Gelera i Suetina. Nakon strašnog udarca koji sam doživio, i nakon neprospavane noći, moje raspoloženje bilo je agresivno kao nikada prije. U očajnoj borbi, u kojoj sam jedva izbjegao poraz, savladao sam Krogiusa. Prije moje partije s Gelerom, on je bio ispred mene za pola poena. Igrao sam veoma oštro crnim figurama, i u jednom trenutku moj protivnik je imao bolju poziciju, ali je igrao samo na remi, i koristeći njegovu nesigurnu igru, pobijedio sam. Ovo je jedna od najnezaboravnijih partija u mom životu, i nije bilo slučajno što sam je komentarisao za Keenovu knjigu „Učite od velemajstora“ (Batsford). Prije posljednjeg kola sam vodio pola poena ispred Petrosjana, koji je imao bijele figure protiv Krogiusa, a Geler crne protiv Bronštajna. Uskoro nakon početka kola shvatio sam da loše stojim, i ponudio Suetinu remi. On je odbio, a zatim, pred mojim očima, otišao da se posavjetuje s Gelerom i Petrosjanom. Kako je kasnije otkriveno, Petrosjan mu je rekao da prihvati remi, dok je Geler rekao: „Igraj dalje, pobijedićeš ga!“ U daljem toku partije, u vremenskoj oskudici koja je bila još teža za mene, sreća mi se osmjehnula. Osvojio sam pješaka, a zatim pobjedio partiju, postavši tako prvi put u životu prvak SSSR-a. Geler i Petrosjan, koji su obojica pobijedili u svojim partijama, završili su pola poena iza mene.

Prošlo je četrnaest godina. Budući da sam bio u dobrim odnosima sa velemajstorom Bronštajnom, pozvao sam ga na sedmodnevnu trening sesiju u pripremi za moj meč sa Karpovom. Jednog dana, tokom prijateljskog razgovora, počeo je da se prisjeća: ‘Sjećaš li se kako sam tog februarskog dana 1960. godine „bacio“ svoju partiju protiv Gelera? Zašto sam to učinio? Pa, tokom partije odjednom sam vidio koliko bezobzirno i grubo Krogius gubi protiv Petrosjana. Nisam mogao ostaviti Petrosjana kao jedinog pobjednika prvenstva. U odličnoj poziciji pogrešno sam žrtvovao figuru, i uskoro sam se predao.’ ‘Ali šta je sa mnom? Na taj način si mene takođe izdao!’ uzviknuo sam. ‘Bio si u slabijoj poziciji, mislio sam da gubiš, i nisam mogao ostaviti Petrosjana kao jedinog pobjednika’, ponovio je Bronštajn.

Nakon čitanja ovog dijaloga, čitalac će shvatiti da postati prvak šaha SSSR-a „pošteno“ znači napraviti veliki podvig. Međutim, ništa nije iznenađujuće u vezi s tim. U profesionalnom svijetu šaha unutar Sovjetskog Saveza, najviši položaji vode do ogromnih privilegija, i borba za te položaje nužno uključuje sredstva koja nisu čisto vezana za šah. Petrosjan je možda to shvatio prije ostalih.

Moj uspjeh je prepoznat u pravoj vrijednosti. Podigao me u prvi red najjačih velemajstora u zemlji.

Novi šahovski horizonti otvorili su se preda mnom. Neće biti neprimjereno pomenuti da sam ubrzo nakon prvenstva, na inicijativu Sportskog komiteta, dobio dvosoban stan. Do tada sam imao 20 kvadratnih metara u stanu u kojem je živjelo nekoliko porodica, koje su dijelile zajedničku kuhinju, WC i kupatilo, dok sam sada imao 27 kvadrata u samostalnom stanu. Prilikom preseljenja ljudi iz slabijih stanova u bolje, prema standardu površina stana treba da bude 9 kvadratnih metara po osobi, tako da su mojih 27 kvadrata tačno ono na šta sam imao pravo. Ali nisu sve porodice određene za preseljenje, samo one kojima je najpotrebnije. Tako u Lenjingradu „potrebnima“ se smatraju porodice koje imaju manje od 4 kvadrata po osobi. A da nisam postao šampion, morao bih dugo, dugo čekati na poboljšane uslove.

U maju sam igrao na internacionalnom turniru u Moskvi sa dvanaest igrača. Na kratkom turniru nisam uspio da se razmahnem, i sa 8 poena iz 11 partija zauzeo sam treće mjesto, pola poena iza Smislova i Holmova. Tokom ljeta poslan sam na internacionalni turnir u Buenos Aires, posvećen 150. godišnjici Argentine, na kojem je učestvovalo šesnaest velemajstora. Reševski je igrao odlično, preuzeo je vođstvo i značajno pretekao svoje rivale. Pred kraj je malo usporio tempo, i uspio sam ga dostići.

Tamo, sjećam se, bio je moj prvi susret sa Fišerom. U toj partiji stekao je blagu pozicionu prednost, a uz to, moja situacija sa satom nije bila baš povoljna. Možda je mislio da sam jedini koji može stići Reševskog, koji je igrao tako sjajno, pa zato nije bio voljan da pokuša da me pobijedi (ali da dopunim, ovo je bio jedini slab turnir u Fišerovoj internacionalnoj karijeri i vjerovatnije je da to objašnjava njegovu igru- urednik).

Posle tog turnira, nekoliko velemajstora je obišlo provincije Argentine, igrajući na dva manja turnira. U Santa Feu, pobjednik je bio Tajmanov, ispred Saboa, Gligorića i mene. Na turniru u Kordobi, gdje su ostala samo dva velemajstora, završio sam ispred Tajmanova za pola poena.

U jesen 1960. prvi put sam igrao za sovjetski tim na Svjetskoj šahovskoj olimpijadi. Igrajući na četvrtoj tabli, postigao sam prilično dobar rezultat i nisam izgubio ni jednu partiju. Istina je da sam morao izvesti manje čudo da bih to postigao. Uspio sam spasiti prekinutu partiju u završnici gdje sam imao čitavog skakača manje protiv Borje, igrača sa Filipina! Ipak, takvi slučajevi nisu bili rijetki u mojim partijama. Na primjer, na turniru IBM 1976, uspio sam remizirati protiv Faraga, opet sa čitavim skakačem manje. I 1956. u Upsali protiv Alstera, imao sam sreće da spasim završnicu kada sam imao lovca manje. Očigledno je sve pitanje optimizma. Ako igrač vjeruje u čuda, ponekad ih može izvesti.

Na samom kraju godine, dogodio se još jedan zanimljiv događaj. Mečevi na 40 tabli između Moskve i Lenjingrada tada su se održavali otprilike svake dvije godine. 1958. igrao sam protiv Bronštajna. Kao bijeli i crni imao sam Francusku odbranu, i s poteškoćama sam uspio da remiziram u obe partije. 1960. sreo sam velikog Botvinika, koji je već tada rijetko izlazio na scenu. Zbog njegovih časnih godina (49 godina!? – urednik), i njegove dobro poznate nezavisnosti mišljenja, šahisti su ga već nazivali Patrijarhom. Usput, uspio sam ga pobijediti 1,5-0,5, a Lenjingradska ekipa takođe je pobjedila meč za jedan poen sa rezultatom 40,5-39,5. Tada su se Botvinik i Talj pripremali za svoj revanš meč, i moji uspjesi u 1960. godini bili su visoko vrednovani sa njihove strane. Svako od njih, preko treće osobe, pozvao me da mu pomognem u pripremama. Ali ostao sam vjeran sebi i odbio obe ponude. Možda sam pogriješio što sam to uradio. Na kraju krajeva, bilo je mnogo toga što sam mogao naučiti, posebno od Botvinika – putem ‘razmjene iskustava’. Određeni igrači, radeći kao treneri, vješto su uspjeli obogatiti svoje znanje za budućnost. Ali ja sam bio mišljenja da, budući da sam i sam namjeravao da se borim za svjetskog šampiona, da ne bih trebao glumiti ulogu trenera.

* 8 *

Prvi put – Kandidat

Na početku 1961. godine održano je 28. prvenstvo SSSR-a, kvalifikacioni turnir za Svjetski šampionat. Prethodna godina je bila prilično napeta za mene i nisam pronašao vremena za opuštanje. To se često dešava sa mladim igračima; zaboravljaju da je šah teška, iscrpljujuća igra, i da bi osmislili svježe, nove ideje, potreban je bistar mozak. To je ono desilo se sa mnom. Nakon pobjede u nekoliko partija na startu, odigrao sam dugu seriju remija, izgubivši usput od Smislova i Petrosjana. Šanse da prođem na Međuzonski turnir činile su se nikakvim. Ali u drugom dijelu turnira, izgledalo je da dobijam drugi vjetar u leđa. Počeo sam da pobjeđujem partiju za partijom, i približavao sam se vodećoj grupi. Moji rivali su bili Geler, Spaski, Štejn i Polugajevski. U pretposlednjem kolu, kao što se često dešavalo, savladao sam Spaskog, a u poslednjem kolu slavio protiv Polugajevskog. Tako sam zauzeo drugo mjesto, samo pola poena iza pobjednika turnira, Petrosjana.

Senzacija turnira bila je uspjeh mladog majstora Štejna. Prvi put igrajući na prvenstvu SSSR-a, završio je među osvajačima nagrada. Igrač ogromnog talenta, uspio je to da pokaže već na svojim prvim nastupima, kao da je osjećao da mu šahovska karijera neće biti duga. (*Preminuo je u 38. godini, 1973. godine.)

Od događaja 1961. godine, Evropsko timsko prvenstvo u Oberhausenu mi ostaje u sjećanju. Tamo je ekipa SSSR-a lako osvojila prvo mjesto, a Smislov i ja smo se borili za najbolji ukupni rezultat. Smislov je igrao na tabli broj sedam, a ja na tabli broj osam, i na kraju sam uspio da ga prestignem za pola poena. Pobjedio sam osam partija i odigrao jednu remi; od pobjeda, jedino se sjećam one protiv Bileka. Kao što je obično bilo u našim susretima, partija je odlučena u strahovitoj vremenskoj oskudici. Postoji još nešto čega se sjećam sa putovanja u Oberhausen. Po povratku u SSSR, zamjenik vođe naše delegacije, čovjek iz KGB-a, je prijavio da sam se loše ponašao i da sam uzeo slobodu da pozovem jednu njemačku damu u bioskop. Takav „grijeh“ stvarno se dogodio, iako se posjeta kinu ustvari nije ostvarila. Ipak, pojavila se crna mrlja u mom „ličnom dosijeu“.

U jesen sam učestvovao na međunarodnom turniru u Budimpešti. Mađarski igrači su poznati u Evropi po svojoj klasi, i turnir se ispostavio kao prilično jak, posebno što su učestvovala četiri sovjetska igrača. Na početku sam osvojio 2,5 poena iz 3, ali u četvrtom kolu sam izgubio sam od mađarskog majstora Delija, i to na ubjedljiv način. Takve stvari su mi se dešavale, i još se dešavaju. Kao crni, često se odlučujem da značajno rizikujem u cilju pobjede. Imam prilično dobre rezultate kao crni, ali ponekad budem kažnjen za svoje eksperimente u otvaranju.

To je bio težak trenutak na turniru. Prvi put sam imao bijele figure protiv Filipa i igrao sam na pobjedu kada to nije bilo strateški opravdano. Partija je završila remijem. Tačnije, u poziciji gdje je on bio bolji, Filip, kao miroljubiva osoba, mi je ponudio remi. To, usput rečeno, pokazuje koliki ogroman talenat Filip mora da ima, da postigne takve uspjehe sa tako blagim temperamentom.

Zatim sam igrao protiv Bronštajna. On me uvukao u jedno od svojih lukavih otvaranja (pored svoje velike erudicije otvaranja, igra otvaranje i suptilno s psihološke tačke gledišta), i jedva sam uspio spasiti remi. Moja sledeća partija bila je protiv Bileka. Ne pokazuje se često Bilek kao borbeni igrač, ali protiv mene uvijek igra sa velikim žarom.

U napetoj, oštroj borbi, sve je balansiralo na ivici noža. To se takođe odnosilo i doslovno na moju zastavicu. Ali na kraju se sve dobro završilo za mene, izvukao sam važan poen, i nakon toga sve je išlo glatko. Kao rezultat toga, zauzeo sam prvo mjesto, dva poena više od Bronštajna i Filipa.
Na ovom turniru velemajstorsku normu je osvojio Simagin, zanimljiv igrač i prijatna, duhovita osoba, koji je, nažalost, prerano preminuo. Pobijedio sam moju partiju protiv njega, prilično ubjedljivo. Jedna zanimljiva činjenica je da je tokom partije on prišao Tajmanovu i rekao: „Zašto me gleda tako zlobno, kao da sam poklao sve tvoje pretke do šeste generacije?“ Iskreno, takmičarska zloba nije nešto što praktikujem. Jedini savremeni igrači koji bi mogli da polemišu sa mnom oko toga su Karpov, Petrosjan i Fišer.

Početkom 1962. godine počeo je Međuzonski turnir u Stokholmu. Ovo je možda bio prvi turnir na kojem je mladi Fišer pokazao svijetu svoju ogromnu šahovsku snagu. On je nadmašio sve svoje protivnike sa zavidnom lakoćom, i tri kola prije završetka već je osigurao prvo mjesto. Igrao sam prilično dobro na turniru, ali do poslednjih nekoliko minuta poslednjeg kola nije bilo jasno da li ću se kvalifikovati ili ne. Moj glavni rival bio je Štejn. Suština je bila u tome da prema pravilima, ne mogu više od tri sovjetska igrača ići dalje na turnir kandidata, iako je broj raspoloživih mesta bio mnogo veći. Živo sam se sjećao svoje partije sa Fišerom. Smatram da je tada Fišer još uvijek bio malo slabiji nego što će biti nekoliko godina kasnije. On je stekao prednost iz otvaranja, ali me zatim pustio da se izvučem. U blagoj vremenskoj oskudici, propustio sam neke šanse za remi, i izgubio. Sjećam se da me ovaj poraz veoma pogodio. Sutradan sam ponudio opkladu Fišeru da sam stajao bolje u poziciji gdje sam napravio grešku. On se nasmijao, ali se nije raspravljao.

Situacija pred poslednji dan turnira bila je vrlo napeta; Štejn i ja smo bili izjednačeni. U poslednjem kolu imao sam crne figure protiv Janofskog, a Štejn bijele protiv Olafsona. Brinuo sam se da je Janofski možda bio pripremljen za našu partiju upravo od strane Fišera. Bili su u prijateljskim odnosima. Slabo sam stajao u ovoj partiji, ali sam uspio da spasim oštru završnicu sa jednim pješkom manje. Štejn, s druge strane, stekao je opasnu poziciju protiv Olafsona, ali je onda napravio grešku i izgubio. Kao rezultat toga, podijelio sam četvrto mjesto sa Filipom, i prošao na turnir kandidata.

Da sam tada znao sve što će se kasnije desiti, rado bih dozvolio Štejnu sumnjivo zadovoljstvo igranja na turniru kandidata u Curasauu.
Tamo, kao što svi sada znamo, sve je bilo dogovoreno od strane Petrosjana. On se dogovorio sa svojim prijateljem Gelerom da odigraju remi u svim svojim međusobnim mečevima. Takođe su ubijedili Keresa da se pridruži njihovoj ‘koaliciji’. Na turniru koji je trajao dva mjeseca, održavanom u tropskim uslovima, bilo je važno ‘skratiti’ turnir za osam kola: to im je dalo veliku prednost nad preostalim takmičarima. Ali, čak i tako, čini mi se da je Keres napravio grešku. U tom trenutku igrao je jače od bilo koga, i nije mu bilo u interesu da odigra remi sa svojim glavnim rivalima. Lukavija osoba, saznavši za dogovor između Gelera i Petrosjana, potražila bi zasebno savezništvo.

U početku nisam shvatio šta se dešava na turniru. Sjećam se kako sam, vidjevši remi u deset poteza između Gelera i Petrosjana u drugom kolu, upitao Gelera koga namjerava da pobjedi. „Tebe!“ bio je njegov direktni odgovor. Samo sam slegnuo ramenima. U tom trenutku igrao sam bolje od Gelera, bio sam mu generalno superiorniji, i nisam imao namjeru da izgubim od njega.
U međuvremenu, umor je počeo da se uvlači kod učesnika turnira koji su bili manje iskusni u takvim situacijama. Filip je počeo da igra sve slabije sa svakom krugom, dok je nakon trećeg kruga, zbog ekstremnog umora, Talj obolio od problema sa bubrezima i morao da napusti turnir. Nakon prvog kruga, bio sam u vođstvu.

Umor sam počeo da osjećam već u drugom krugu. U poziciji u kojoj sam imao veliku prednost, previdio sam figuru Fišeru. Nedjelja dana odmora u nepoznatim tropskim uslovima na ostrvu Sveti Martin nije ništa pomogla da se olakša situacija. U sledećem krugu sam redom izgubio od svakog od tri lidera. To je navelo Fišera da nakon turnira napiše da sam bio izabran „kao žrtva“ od strane sovjetske delegacije. Sigurno nije mislio ozbiljno. Po karakteru, nisam sposoban da budem žrtva, tim prije što, da sam pobijedio te tri partije, ne bi Petrosjan osvojio turnir!

I tako je, Petrosjan bio pobjednik, završavajući sa pola poena više ispred Gelera i Keresa. Odlučujuća partija u borbi između Keresa i Petrosjana bio je susret Benko-Keres iz četvrtog i poslednjeg kruga. Partija je prekinuta u poziciji u kojoj je Benko imao blagu prednost. Do tog trenutka Keres je pobjedio sve partije koje je odigrao protiv Benka – četiri na turnirima kandidata 1959. u Jugoslaviji i tri u Curasaou. Isti bi se scenario vjerovatno ponovio i ovdje, da nije intervenisao Petrosjan. Na inicijativu Petrosjanove supruge, organizovana je detaljna noćna analiza. Sa etičke ili političke tačke gledišta, to izgleda monstruozno. Ali, djelo je učinjeno: Benko je dobio partiju, a Petrosjan turnir. Kasnije je Petrosjanova supruga ponosno objasnila u Moskvi kako je napravila svog muža svjetskim šampionom. Istina, predstoji mu još meč sa Botvinikom, ali ovaj ima preko pedeset godina. U prvom dijelu meča, Petrosjan je iscrpio Botvinika remijima, a u drugom dijelu lako je iskoristio svoju prednost u godinama.

Ne treba umanjiti talenat i zasluge Petrosjana. Nižeg društvenog staleža po rođenju, upoznao se sa plemenitom igrom, savladao je do savršenstva, i čak ostavio svoj pečat. „Petrosjanov stil“ postao je dobro poznat izraz. Godinama su šahovski majstori gledali njegov neponovljivi stil sa prezirom, ali i strahom. Sa usponom Petrosjana na šahovski tron, hiljade amatera bilo je primorano da ponovo razmotre svoje stavove o atraktivnosti i plemenitosti igre.

Posle gubitka meča 1963. godine, Botvinik je izrazio mišljenje da je Petrosjan rijedak izuzetak u šahu, po tome što nije stvaralac, već razarač vrijednosti u procesu stvaranja. To je tačno. Ostaje mi da dodam da ovo ne važi samo za šah. Ne možemo da se ne divimo đavolskoj odlučnosti i inventivnosti ovog čovjeka.

* 9 *

Prve teškoće i prva bolest

Sovjetska delegacija u Curasau uključivala je čovjeka koji nije imao veze sa šahom. Bio je to pukovnik ‘u civilu’, kako se obično naziva istaknuti član KGB-a. Po povratku u SSSR, napisao je izvještaj u kojem je istakao moje neprilično ponašanje u Curasauu. Glavni grijeh koji je primijetio bio je taj što sam sebi dozvolio da se oprobam u kazinu! Ti grijesi su se gomilali u mom ličnom dosijeu (treba se sjetiti Oberhausena 1961), i počeo sam da imam poteškoće u organizovanju putovanja u inostranstvo.

Trideseto prvenstvo SSSR-a održano je krajem 1962. godine. Učesnici su bili prilično neujednačeni, slabiji nego obično. Moji rivali su bili Talj, Spaski, Tajmanov i Štejn. Uspio sam pobijediti Štejna, Spaskog i Talja u našim pojedinačnim susretima, i iako sam pokvario stvari na kraju, osvojivši samo 2 poena od 5, uspio sam zadržati prvo mjesto. Neće biti neprimjereno da se prisjetimo kako su nagrađivani osvajači nagrada na prvenstvima SSSR-a, koja su bila jača od većine međunarodnih turnira. Bile su samo tri nagrade – od 300, 200 i 100 rubalja. Međutim, nagrade nisu bile objavljene, već su bile organizovane od strane tajnog odjela Sportskog komiteta, i budući da nije bilo javnosti, nije bilo ni kontrole. Za moju pobjedu na prvenstvu SSSR-a 1962. godine, poslano mi je 225 rubalja, prije poreza!

Da budemo fer, treba napomenuti da napori Fišera i njegovog saradnika u Sovjetskom Savezu, Karpova, nisu bili uzaludni, i prošle godine je Vlada donijela odluku da se stope trebaju malo povećati. Tako je na prvenstvu SSSR-a 1975. godine prva nagrada iznosila 400 rubalja (i broj nagrada je takođe povećan, koliko znam). Već sam rekao da, iako sam bio prvak SSSR-a, imao sam problema sa putovanjem u inostranstvo. Očigledno je da sam, osim zvaničnih organa, bio ometan i od strane jednog od moćnih velemajstora.

Šahovska federacija je organizovala posjetu Keresa i mene turniru u SAD-u (Pijatigorski kup 1963.-urednik), ali Petrosjan je insistirao na svom učešću umjesto mene. Amerikanci su poslali karte za tri učesnika, ali bez uspjeha. Na kraju su otišla samo dvojica, Keres i Petrosjan. Zatim je za mene bila planirana posjeta Kubi. Sve je izgledalo kao da će propasti. Onda sam imao sreće: u to vrijeme se održavao turnir između velikih fabrika u Moskvi pod okriljem sportskog društva „Trud“, čiji član sam bio već duže vrijeme. Velika grupa starih proizvodnih radnika koji su igrali šah poslala je pismo Savezu za sport SSSR-a, zahtijevajući da mi se dozvoli učešće u inostranstvu. „Glas javnosti“, javno mišljenje, ponekad ima ulogu u Sovjetskom Savezu. Poslan sam na Kubu.

Turnir se pokazao kao težak za mene. S obzirom na neujednačenu snagu učesnika, bilo je potrebno pobjeđivati iz partije u partiju, kako bih imao šansu za prvo mjesto. Tropska vrućina i neobični uslovi igranja bili su veoma iscrpljujući. Tokom drugog dijela turnira izgubio sam od jednog od svojih glavnih rivala, Gelera. Zatim sam upao u beznadežnu poziciju protiv Vejda. Imao sam figuru manje, i samo ozbiljna vremenska oskudica mogla je donekle opravdati činjenicu što nisam predao partiju. Ali, u relativno jednostavnoj poziciji, Vejd je nepotrebno komplikovao stvari i pogriješio, dajući svoju kraljicu za figuru, nakon čega sam uspio, uz teškoće, da dobijem završnicu.

Nakon partije pitao sam svog protivnika zašto nije izabrao jednu od nekoliko jednostavnih varijanti za pobjedu koje su mu bile dostupne. „Protiv tebe“, odgovorio je, „želio sam pobjediti najpreciznije.“

Uspio sam da pobijedim i iz druge teške pozicije, protiv Letelijera, i završio sam na prvom mjestu. Pričao sam samo o teškim trenucima kojih se sjećam, ali bilo je i nekoliko dobrih partija. Privremeno žrtvujući kraljicu, pobijedio sam Robača; koristeći tada neobičnu šemu razvoja, pobijedio sam Trifunovića kao crni. Trifunovićeva reputacija kao nepobjedivog majstora remija bila je široko poznata, pa sam nakon turnira poslao svoje bilješke o ovoj partiji u jugoslovenski šahovski časopis, pod naslovom: „Kako pobijediti Trifunovića“.

Osvojivši 16 poena od 21, završio sam pola poena ispred Gelera, Pachmana i Talja. Turnir se pokazao iscrpljujućim. Nepoznata tropska klima, štetno pušenje cigara… Dva mjeseca kasnije, prvi put u životu ozbiljno sam obolio od čira na želucu. Nisam bio u stanju igrati šah, ali bio sam obavezan da igram na 31. prvenstvu SSSR-a, koje je trebalo da bude zonsko prvenstvo svjetskog šampionata. Tokom turnira morao sam uzimati lijekove i sedative. Nisam igrao sjajno, ali bolje nego što sam se plašio, i uspio sam pobijediti u nekoliko suptilnih partija, posebno protiv Suetina i Polugajevskog. Sa još dva kola do kraja, moje šanse da završim među pobjednicima bile su prilično dobre: sve što mi je trebalo bilo je još 1,5 poen. Ali, prvi put u životu potpuno sam se slomio na kraju i izgubio obe partije. Na kraju, bolest je uzela danak.

Nakon Prvenstva, organizovan je poseban Zonski turnir kao kvalifikacioni događaj za Međuzonski turnir. Trebalo je da u sastavu bude šest najbolje plasiranih sa Šampionata, plus dva lično pozvana igrača (na osnovu prethodnih uspjeha). Sedmi učesnik koji je imenovan bio je Smislov, koji nije učestvovao u Prvenstvu (zbog njega je cijeli ovaj sistem i osmišljen), a za osmog je Šahovski savez nominovao mene. Doslovno nekoliko dana prije početka turnira došlo je do iznenađujućeg preokreta. Smislov je podnio zahtjev Savezu tražeći da mu se dozvoli da ima jedno od četiri kvalifikaciona mjesta za SSSR i direktno uđe na Međuzonski turnir. Savez je odbio njegov zahtjev.

Zatim se obratio svojim prijateljima koji imaju pristup Vladi i vodećim organima Partije. Odande – odozgo – stigla je naredba koju je bezuslovno prihvatio Savez za sport SSSR-a, a načelnik Šahovskog saveza (tada Rodionov) je bio opomenut. Iz ovog incidenta čitalac može steći predstavu o birokratskoj hijerarhiji rukovodilaca sporta, posebno šaha. Šahovska federacija SSSR-a, javni organ sa pravom savjetodavnog glasa, kontrolisana je od strane Saveza za sport SSSR-a. Nadzor nad aktivnostima Saveza za sport obavljaju odgovarajuća odjeljenja u Centralnom komitetu Komunističke partije. Još više, u Politbirou Centralnog komiteta Komunističke partije postoji čovjek koji je odgovoran za sport, uključujući i šah. Tada je taj čovjek bio sadašnji ministar kulture (svrgnut sa Olimpa na običnog smrtnika!) Demičev. Očigledno je on obratio pažnju na Smislovljev poziv i odmah odlučio u korist kapricioznog velemajstora.

Takmičari na Zonskom turniru su bili bezgranično ogorčeni. Odlučeno je da se organizuje štrajk i odbije da se igra. Međutim, štrajk je blokiran od strane Spaskog (pod snažnim uticajem Bondarevskog). S obzirom na tako mali broj učesnika, moralo je biti jednoglasno, pa je zbog toga zavjera propala. Šteta!
Sada, znajući za ovaj incident, šahovski čistaoci će moći da naslute zašto je na Međuzonskom turniru u Bielu 1976. godine Kuzmin zamijenjen Smislovom.

Zonski turnir bio je izuzetno jak, i pošto nisam uspio da se plasiram sa prvenstva SSSR-a, osjećao sam se manje sposoban u odnosu na druge takmičare. Za uspjeh na jakom turniru, igrač mora vjerovati u svoju srećnu zvijezdu. Ovdje nisam imao sreće. Prvo sam izgubio od Holmova nakon velikog previda, zatim me Bronštajn brilijantno porazio. Njegov primjer sledio je Štejn, a baš pred kraj, kada mi je bila potrebna pobjeda protiv Spaskog – čak ni pretposlednje kolo nije pomoglo – izgubio sam od njega. Kao rezultat svega, osvojio sam manje od 50%, sa blagom utjehom zbog dvije pobjede nad Gelerom.

U septembru sam učestvovao na jakom turniru u Beogradu. Igrao sam neujednačeno, ali sam podijelio drugo mjesto sa Ivkovom. Prvo mjesto osvojio je Spaski bez ikakvih poteškoća. Mislim da su 1964-65 bile godine najbolje forme Spaskog, i nakon što sam vidio njegovu igru u Beogradu, uopšte me nije iznenadila njegova pobjeda u mečevima kandidata sledeće godine…
Krajem 1964. održano je 32. prvenstvo SSSR-a u Kijevu, gdje sam se obično prilično dobro snalazio. Ovaj put sam nadmašio čak i sebe. Bez poteškoća sam osvojio prvo mjesto, pobjedivši svoje glavne rivale, Bronštajna i Talja. Među jedanaest partija koje sam pobijedio bilo je nekoliko ubjedljivih pobjeda, poput onih protiv Vasjukova, Saharova i Lutikova. Neke od partija riješene su već u fazi otvaranja. Činilo se da sam dostigao zrelost kao šahista. Mogao sam samo da žalim činjenicu što sam igrao prethodno prvenstvo i naknadni Zonski turnir u stanju depresije. U kasnijim intervjuima često bih se prisjećao ovog ciklusa svjetskog prvenstva, i kako se loše završio za mene, s obzirom na to da sam smatrao da bi ovo bilo najpovoljnije vrijeme za borbu za svjetski šampionat. Osim šahovske zrelosti, bio sam i u vrhunskoj takmičarskoj formi.

Tokom deset godina koliko sam bio velemajstor, moj šahovski stil je prošao kroz značajne promjene. Ali ono što su pisali o meni bilo je isto kao i prije. 1960. godine, kada sam prvi put postao prvak SSSR-a, novinar V. Vasiljev me intervjuisao, a zatim napisao članak pod nazivom „Lovčev potez“, koji je postao široko poznat. Rekao sam Vasiljevu da veoma cijenim umjetnost odbrane u šahu, da u tome vidim neobičan oblik romantizma, i da sam za svoje uspjehe uglavnom bio zahvalan svojoj sposobnosti da spašavam teške pozicije. Od tada, do danas, sve to je citirano u brojnim publikacijama. Ali u međuvremenu čovjek, čak i u zreloj dobi, sposoban je da promijeni svoje stavove.

Došlo je vrijeme kada sam shvatio da sposobnost odbrane nije dovoljna za dobrog šahovskog igrača. Ne možete biti zavisni od volje vašeg protivnika, već morate pokušati nametnuti svoju volju nad njim. Shvatio sam da sam ograničavao svoje mogućnosti kao osoba i kao šahovski igrač. Još od detinjstva znao sam kako da se branim, i ništa više. Morao sam ponovo učiti, i donekle sam uspio. Svoje uspjehe u šezdesetim godinama, i svoj rast kao šahovski igrač, pripisujem činjenici da sam naučio kako da se borim za inicijativu i kako da je održim. Čak ni sada ne smatram to svojim jačim stranama, ali sam uspio da razvijem svoj osjećaj za inicijativu u značajnoj mjeri. Moja igra postala je, bez sumnje, raznovrsnija. 1965. godine, ja i Spaski smo bili nazvani jednim od najuniverzalnijih velemajstora na svijetu.

Na ovom šampionatu praktično sam osigurao prvo mjesto tri kola pre kraja. Kao rezultat, ostavio sam Bronštajna, koji je osvojio drugo mjesto, za tri poena.
Tokom ovog šampionata dobio sam poziv da igram na tzv. „Turniru mira“ u Zagrebu, i u televizijskom intervjuu odmah nakon događaja izrazio sam želju da učestvujem na njemu. Ali autoriteti Šahovske federacije su me obavjestili da uskoro, u roku od deset dana, moram da odem u Mađarsku. Svaka normalna osoba može da shvati da je moguće igrati u Mađarskoj u februaru, a u Jugoslaviji u aprilu. Ali u Sovjetskom Savezu prosječnom velemajstoru dozvoljeno je najviše dva međunarodna turnira godišnje, tako da je bilo jasno da ako odem u Mađarsku neću moći da učestvujem na turniru u Jugoslaviji. Ali želio sam da odem u Jugoslaviju, jer je tamo bio planiran jak turnir sa dobrim nagradama. A pošto sam bio šampion SSSR-a, bio sam odlučan da se borim za svoja prava.

Pozvan sam da razgovaram o tome sa zamjenikom predsjednika Sportskog komiteta SSSR-a. Sjećam se tog razgovora vrlo dobro. Rekao mi je da je sam J. Kadar tražio da igram u Mađarskoj. Rekao je: "Znate da su 1956. godine sovjetski tenkovi probili rupe na kućama Budimpešte. Izabrani ste da, kako se kaže, zatvorite te rupe - vašom kulturnom saradnjom!" Ovo je bilo vrlo slikovito izraženo, i tako razumljivo. Ali ja sam bio tvrdoglav i odbio sam. Moje ponašanje je razmatrano na sjednici Šahovske federacije, koja mi je izrekla opomenu i privremeno me spriječila da putujem u inostranstvo.

Tako mi nije bilo dozvoljeno da igram u Jugoslaviji. I vlasti su u suštini postigle ono što su željele, pošto sam na ljeto iste godine poslan na turnir u Mađarsku, u Đulu. Uspio sam da otputujem tamo sa svojom suprugom. Za obične smrtnike takva mogućnost je potpuno isključena, ali za šahovskog igrača ponekad je moguće. Sjećam se priče koju je ispričao Rostropovič. Gilels, koji se pripremao za dugu turneju, poslao je zahtjev ministru kulture, Furtsevoj: "Pošto sam bolestan i potrebna mi je njega, molim da me pošaljete u inostranstvo zajedno sa suprugom." Rostropovič, koji je takođe planirao da ide u inostranstvo, čuvši za Gilelsovo pismo, poslao je svoj zahtjev: "Pošto sam potpuno zdrava osoba, molim da me pošaljete u inostranstvo zajedno sa suprugom!"

Turnir u Đuli nije bio veoma jak, a uz to sam imao i dozu sreće. Uspio sam da osvojim 14,5 od 15 poena.

U avgustu je održan međunarodni turnir u Erevanu. Uglavnom, međunarodni turniri u Sovjetskom Savezu su prilično rijetki. Manje šahovske nacije poput Jugoslavije i Španije organizuju šest do osam međunarodnih turnira godišnje, dok najmoćnija šahovska sila rijetko uspjeva da organizuje tri. Kao što je poznato, takav turnir može biti sastavljen od polovine lokalnih igrača, a ostatak stranaca (Sada je to promjenjeno i smanjeno na trećinu stranaca). Uopšte nije lako privući drugu polovinu takmičara u Sovjetski Savez. Sovjetski igrači su jaki, a nagrade slabe. Sa rijetkim izuzecima, nagrade su u lokalnoj valuti, rubljama, a rublje se ne mogu zamijeniti za druge valute. Ako dodamo da je usluga u Sovjetskom Savezu "ni u kom slučaju dobra", tj. jednostavno loša, onda je jasno da strani šahovski igrač u Sovjetskom Savezu ne može ni zaraditi dovoljno novca, ni dobiti neko zadovoljstvo. Nije slučajnost što igrač koji jednom igra na turniru u SSSR-u rijetko želi da se vrati. Federacije Bugarske, Čehoslovačke i Mađarske, kao da ispunjavaju radnu obavezu, slali su svoje velemajstore u Sovjetski Savez po zahtjevu sovjetskog Saveza. Ali čak i tako, turniri često propadnu zbog nedolaska stranih takmičara.

Međutim, postoje izuzeci. Ono što sigurno možete pronaći u Sovjetskom Savezu je dobar šah, i iz toga se može učiti. I postoje igrači koji zaborave na sve neugodnosti i dolaze u SSSR kao na šahovski kurs. Jedan takav čudan tip je velemajstor Robert Bern. Ako pogledate njegovu liniju uspjeha, vidjećete da mu učešće na međunarodnim turnirima u Moskvi pomaže da povrati svoju najbolju formu.

Ali vratimo se na međunarodni turnir u Erevanu. Nakon mojih pobjeda na prvenstvu SSSR-a, a posebno u Đuli, bio sam jasni favorit, uprkos učešću svjetskog šampiona, Petrosjana. I tako je i bilo.

Igrao sam lako i efikasno, i uskoro sam se odvojio od svojih rivala. Svjetski šampion je imao crne figure protiv mene. Već tada on nije bio igrač kao u godinama 1962-63. Po stupanju na tron, ostavio je šah i odlučio da dopuni svoje obrazovanje. U predvečerje svog meča sa Botvinikom, nije ni imao čak ni svjedočanstvo o završenoj srednjoj školi, dok je krajem 1965. već odbranio svoju disertaciju za titulu kandidata filozofskih nauka. U našoj partiji, Petrosjan je lako izjednačio, ali to je bilo sve, i bez ikakvih posebnih komplikacija završeno je nerješeno. Rezultat turnira bio je da sam osvojio prvo mjesto, dva poena ispred Petrosjana i Štejna. Te godine ponovo sam se sastao sa Petrosjanom. To je bilo na tradicionalnom meču Lenjingrad-Moskva, gdje sam pobijedio oba puta. Ove partije su imale povoljan uticaj na Petrosjana. Shvatio je koliko ozbiljno mora da se pripremi za predstojeći meč sa Spaskim, ali za mene je bilo suprotno. Činilo mi se da sam sada jasno jači od svih ostalih, i da bih lako mogao da osvojim prvo mjesto gdje god da igram. Ali, ustvari, to naravno nije bilo tako, kako sam ubrzo bio primoran da prihvatim.

Na 33. prvenstvu zemlje u Talinu (krajem 1965. godine), moji problemi su se brzo nagomilavali. Počeli su porazom od Keresa. Uvijek mi je bilo teško da igram protiv njega, a ova partija, koju je igrao sa mladalačkom energijom, možda je bila njegova najbolja od četiri pobjede protiv mene. Sa karakterističnim entuzijazmom, počeo sam da se oporavljam, ali izolovane pobjede su se smjenjivale sa bolnim porazima, i kao rezultat toga nisam uspio da se izdignem iznad zone od 50%. Razočaran, pristao sam da igram na trening turniru koji je organizovao Petrosjan kako bih mu pružio praktičnu pripremu za meč sa Spaskim. Na ovom turniru opet sam slabo igrao, postigavši manje od 50% poena. Ovi turniri bili su dobra lekcija za mene. Pokazali su da još uvijek moram da radim na igri dublje.

* 10 *

Dvije teške godine

Druga polovina 1966. godine bila je povoljno vrijeme za mene. Igrao sam na turniru u Bukureštu, gdje sam pobjedio jedanaest partija, a remizirao tri. Zatim sam prilično dobro igrao na meču između SSSR-a i Jugoslavije u Suhumiju. Krajem ljeta osvojio sam međunarodni turnir u Sočiju sa 11,5 poena od 15, pola poena ispred Polugajevskog. Ponovo sam pružio dobru igru na prvenstvu SSSR-a u ekipnom šahu, gdje sam predstavljao Sportsko društvo "Trud" na drugoj tabli iza Botvinika. To je bio poslednji događaj na kojem je Botvinik pokazao svoje nevjerovatno razumijevanje šaha. Kao i mnogi ljubitelji šaha, dobro se sjećam njegovih blistavih pobjeda nad Smislom i Keresom. Postigao sam 7 poena od 10, ne izgubivši nijednu partiju. Kasnije te godine igrao sam za tim SSSR-a na Olimpijadi u Havani. Treba napomenuti da moje odsustvo iz timova 1962. i 1964. nije bilo slučajno. Unutar Sovjetskog Saveza postoji ozbiljna konkurencija za mjesta u timu za Olimpijadu.

Za pobjedu na Olimpijadi, Sportski komitet isplaćuje značajan bonus u sovjetskoj valuti - 1500 rubalja - tako da ima mnogo zainteresovanih za učešće. Pored toga, postojale su ozbiljne poteškoće u vezi sa mojim ličnim dosijeom, zbog moje prethodne aktivnosti u inostranstvu. 1965. godine pridružio sam se Komunističkoj partiji. Bio sam pod naivnim utiskom da ću, svojim učešćem u partijskom radu, moći da ispravim mnogo toga što mi se nije dopadalo. Takođe sam shvatio da će mi to olakšati putovanja u inostranstvo.

U Havani se sovjetski tim našao u konkurenciji sa Amerikancima, predvođenim Fišerom. Poznato je da Fišer nije mogao da igra petkom uveče ili subotom, i Amerikanci su tražili da im se izađe u susret ako se važni mečevi budu igrali upravo tih dana. Meč sa Sovjetima pao je upravo na jedan od tih dana, ali vođe tima SSSR-a odbile su da naprave bilo kakve ustupke. Bilo je jasno da Amerikanci neće igrati bez Fišera, ali meč je zakazan za normalno vrijeme. Amerikanci se nisu pojavili, i objavljeno je da je meč završen rezultatom 4-0 u korist SSSR-a. Došlo je do velikog skandala. Prvi put posle mnogo godina, američki šahisti su uspjeli da probiju kulturnu blokadu Kube organizovanu od strane SAD-a, ali umjesto zahvalnosti, nisu imali dozvolu da igraju pojedinačni susret pod normalnim uslovima protiv sovjetskog tima, kojeg su jurili. Ovu temu smo raspravljali nekoliko puta unutar našeg tima. Kapiten tima, Sjerov, slušao je samo Bondarevskog, koji, kao što sam već rekao, nije baš fleksibilan. Ja sam se nekoliko puta javljao, rekavši da bi trebali da napravimo ustupke, ali me niko nije podržao. Stvarna politička ili društvena aktivnost građana nije visoko cijenjena u Sovjetskom Savezu, a ovdje je to postalo vrlo jasno: Talj, Štejn, Polugajevski, Spaski i Petrosjan su svi ćutali. Na kraju, čekale su se instrukcije iz Moskve. Meč je na kraju ipak održana na dan koji su posebno odredili Kubanci. Bio je veoma napet meč, i završen je pobjedom sovjetskog tima minimalnom razlikom. Na prvoj tabli, Spaski je imao jako lošu poziciju protiv Fišera, ali je uspio da spasi pola poena. Bojim se da Spaski nije izvukao potrebne zaključke iz ove partije. Osjećalo se da se Fišer razvijao u veoma moćnu silu. Ali Spaski je mislio da sa svojom umijećem u odbrani, i sposobnošću da protivnika uvuče u oštru, intuitivnu borbu, nema čega da se boji.

Na Olimpijadi u Havani prilično dobro sam igrao, i ostvario najbolji rezultat na petoj tabli. U pravilu, timski događaji su naporniji od individualnih, iako protivnici mogu biti slabiji. Timski sastanci, zajednička analiza, strogi raspored bez posebnih dana za odmore, nepravilni obroci (jer često 500 ljudi zahtijeva hranu istovremeno, i tako su prinuđeni da čekaju satima) - sve to dovodi do ekstremnog umora. Smatram da je šahovska olimpijada, u obliku u kojem se održava poslednjih dve decenije, postala zastarjela, i Međunarodna šahovska federacija je u pravu što traži nove načine vođenja svjetskih šampionata u ekipnom šahu.

Mjesec dana nakon Olimpijade, iako još uvijek veoma umoran, morao sam da igram na 34. prvenstvu SSSR-a u Tbilisiju, takođe kvalifikacionom turniru za Svjetski šampionat. S obzirom da sam u cjelini aktivan igrač, jako malo partija sam pobijedio na tom šampionatu. Postigao sam sedamnaest remija - svi su bili borbeni - i slučajno pobijedio četiri partije. Kao rezultat, podijelio sam treće mjesto sa Gipslisom i Tajmanovom, i morao sam da odigram dodatni turnir sa njima za pravo učešća na Međuzonskom turniru. Kao rezultat doigravanja, ispao je Tajmanov.

U ljeto 1967. godine, međunarodni turniri, posvećeni 50. godišnjici Sovjetske vlasti, održani su s velikom pompom u Moskvi i Lenjingradu. Moskovski turnir bio je izuzetno impresivan, s velikim nagradama - prvi put u Sovjetskom Savezu postavljena je nagrada od 2000 rubalja. Kružio je glas da je Fišer tražio da učestvuje - bez ikakve dodatne naknade za pojavljivanje! - ali da nije bio primljen. Zaista bi bilo sramota dozvoliti Amerikancu da osvoji turnir posvećen godišnjici tako značajnog datuma! Turnir u Lenjingradu bio je nešto slabiji i manje impresivan. Određeno mi je da igram tamo, u mom rodnom gradu. Igrao sam jako i pobjedio nekoliko dobrih partija. Jedna od njih, protiv Udovčića, bila je visoko ocijenjena od strane majstora napada, Keresa. Pobjedivši deset partija i remiziravši šest, zauzeo sam prvo mjesto, jedan poen ispred Holmova koji je bio na drugom mjestu. Krajem ljeta, ponovo je održan meč SSSR-Jugoslavija, ali ovaj put je organizovan u formi turnira svi-protiv-svih. Bez velikih poteškoća, uspio sam osvojiti prvo mjesto i ovdje. Međuzonski turnir u Susu u Tunisu trebao je početi u oktobru.

Povremeno me mučio čir na želucu, a poslednji napad se desio samo dvije nedjelje prije početka turnira. Ležao sam kod kuće u krevetu, pridržavajući se posebne dijete, prestao pušiti i došao na turnir nešto oslabljen. Poslednjih nekoliko godina moj trener bio je Furman, ali nedavno je imao ozbiljnu operaciju želuca, pa sam zatražio pomoć Vasjukova, vrijednog i marljivog čovjeka. Međutim, njegov šahovski repertoar bio je prilično drugačiji od mog, pa smo tokom turnira, kako bismo se prilagodili međusobno, obojica morali nešto ponovo naučiti. Nakon lošeg početka, ponovo sam počeo pušiti. Sve te promjene loše su uticale na moju igru, i mučio sam se oko 50% osvojenih poena. Na čelu je bio Fišer, koji je sjajno pobjedio Reshevskog, Štejna i mnoge druge velemajstore. Moja partija protiv njega završila je remijem nakon zanimljive borbe, ali to je bila jedna od poslednjih partija koje je odigrao na turniru. Iz razloga koje još uvijek potpuno ne razumijem, napustio je turnir - vrlo rijetka pojava u šahu. Obično su to igrači koji su daleko pozadi koji, iz "zdravstvenih razloga", napuštaju turnire. Generalno, smatram da su Fischerove akcije često bile u skladu sa zahtjevima šahovskog svijeta, ali da Fischer nikada, ni u prošlosti ni sada, nije razmatrao činjenicu da pripada šahovskom svijetu i da je odgovoran prema njemu: nema pravo sakriti svoj talent. Na kraju sam konačno krenuo. Sa određenom dozom turnirske sreće pobjeđivao sam redom protiv Portiša, Barce, Bileka, Miagmasurena i Cuellara.

Sjećam se kako sam, kad sam počeo svoju partiju sa Miagmasurenom, bio iznenađen uzornim načinom na koji je odigrao otvaranje, i iznenada mi je sinula misao da ga je za partiju pripremio sovjetski igrač. Međutim, u tome nema ničeg iznenađujućeg. Na svakom međuzonskom turniru prisutno je nekoliko sovjetskih trenera, i igrači nemaju baš toliko svog 'sopstvenog' rada. Znao sam da je Gufeljd pripremio Miagmasurena za partiju s Fišerom. Ali ideja da bi Sovjeti mogli kolektivno raditi protiv mene djelovala je potpuno neprirodno, sve dok nisam to iskusio za šahovskom tablom. Na kraju sam podijelio drugo mjesto sa Gelerom i Gligorićem, iza Larsena, pobjednika turnira.

Ceremonija dodjele nagrada jasno mi je urezana u sjećanje. Predstavnici zapadnih zemalja primili su svoje nagrade u švajcarskim francima, dok su igrači iz Istočnog bloka primili svoje u tuniškim dinarima, valuti koja se praktično ne može zamijeniti u drugim zemljama. Naše razočaranje je bilo veliko, ali organizatori turnira bili su neumoljivi. Treba reći da su nas u Sovjetskom Savezu donekle razumjeli i napravili izuzetak, zamijenivši naše dinare za sertifikate - vrednosne papire koji se unutar Sovjetskog Saveza vrednuju jednako kao i konvertibilna valuta.

11
Sjajna godina

Početkom 1968. godine otputovao sam u Holandiju da igram na turniru Wijk aan Zee. Ovo je bilo prvi put u mnogo godina da sam bio na međunarodnom turniru u kapitalističkoj zemlji. Takvi turniri, gdje su nagrade u konvertibilnoj valuti, posebno su cijenjeni, i samo najbolji velemajstori dobijaju priliku da igraju na njima. Uslovi su bili neobični za mene, jer su postojala dva prekida dnevno. Uglavnom, često imam mnogo prekinutih partija, i ovdje sam odmah na početku prekinuo partiju protiv Padevskog, partiju koja je trebala da se nastavi skoro do 100 poteza, i svakog dana sam trebao da radim devet sati, ne računajući pripreme za sledeće kolo. Čemu služe sindikati u ovom prosvjetljenom dvadesetom vijeku? Jedno kolo je dolazilo za drugim, i sve vrijeme sam igrao istu prekidanu partiju, usput pobjeđujući svaku novu partiju! Situacija se razjasnila posle nedjelju dana, kada sam osvojio 7 od 7. Osmu partiju sam igrao sa Taljem. Izvan table smo bili u prijateljskim odnosima, a turnir je išao osrednje za njega. Bilo mi ga je žao, ali morali smo odigrati partiju, pogotovo što su svi oko nas očekivali da se brzo dogovorimo za remi. Talj je odigrao prvi dio partije precizno, i stekao približno izjednačenje, ali je onda napravio grešku. Uspio sam da otvorim poziciju u svoju korist i pobijedim partiju. Tek narednog dana imao sam prvi remi, sa Donerom. U ovoj seriji od sedam pobjeda bilo je nekoliko dobrih partija. Prije ovog, na međuzonskom turniru, loše sam igrao protiv Jugoslovena, osvojivši samo jedan poen iz četiri partije.

Ovdje sam se osvetio, pobijedivši partije protiv Ivkova, Matanovića, Ćirića i Karaklajića. Smatram svoju partiju sa Matanovićem jednom od najboljih dostignuća u mom životu u oblasti šahovske strategije. Sa 10,5 poena od 11, išao sam ka novom rekordu na turniru, ali u dvanaestom kolu, u boljoj poziciji protiv Portiša, napravio sam grešku i izgubio figuru. Izgubio sam interes za turnir, i odigrao sam preostale tri partije bez borbe.

Ipak, nije bilo loše: osvojio sam 12 poena od 15, tri poena ispred Talja, Portiša i Horta. Zatim sam počeo pripreme za moj četvrtfinalni meč kandidata protiv Reševskog. Do tada sam odigrao samo dvije partije protiv njega, obe su završene remijem. Sjećao sam se naše partije sa turnira u Buenos Ajresu 1960. godine, koja se odigrala u petak. Na zahtjev Reševskog, igrali smo ujutru kako bismo završili prije zalaska sunca, što u argentinskoj zimi znači do dva sata popodne. Tokom partije, Reševski me jasno nadigrao, i tačno u dva sata počeo je da razmišlja o svom potezu koji će kovertirati. Postojala su dva moguća nastavka: jedan potez je osvajao pješaka, ali je davao bijelom šanse za remi, dok drugi nije dovodio do materijalnog dobitka, ali je održavao sve prednosti crne pozicije, i bio je jači. Reševski je postao nervozan i neprestano je gledao na sat. Posle trinaest minuta, kovertirao je svoj potez, koji, kako se ispostavilo, nije bio najbolji, i uspio sam da spasim partiju. Kasnije se ispostavilo da je ova partija bila presudna u borbi za prvo mjesto koje smo na kraju podijelili.

Pripremajući se za Reshevskog, oslonio sam se na svoje bolje praktično znanje, kao i na svoje superiorno poznavanje moderne teorije otvaranja. Shvatio sam da se suočavam sa suptilnim strateškim igračem, čije poznavanje nijansi igre vjerovatno nadmašuje moje. Morao sam obuzdati Reševskog sa bijelim figurama. Furman se vratio kao moj trener i pripremili smo neke čvrste sisteme za crnog, sa nekoliko interesantnih ideja za bijelog. Meč je odigran u Amsterdamu u maju, i suštinski je odlučen u prve dvije partije. Prva partija, u kojoj je Reshevski bio bijeli, krenula je u njegovu korist. U otvaranju me nadigrao i stekao strateški dobijenu poziciju. Ali očigledno je potcijenio moju taktičku sposobnost, igrao previše oštro i napravio nekoliko taktičkih grešaka, tako da sam uspio da spasim pola poena. U drugoj partiji otvorio sam 1. e4, što rijetko igram. Znao sam prvih petnaest poteza koje će odigrati Reshevski i pripremio zanimljiv nastavak, koji je tada bio nov. Odigrao sam tih prvih petnaest poteza, čak osamnaest, za jedan i po minut, dok je Reševski, na uobičajen način, uz to veoma neiskusan, proveo oko sat vremena nad njima. U praktičnoj igri velika razlika u vremenu je veoma neprijatna i utiče na živce onoga ko je u zaostatku na satu. I zaista, Reshevski je postao nervozan, počeo da igra brže, i, nakon izlaska iz otvaranja, napravio je grešku i izgubio pješaka. Partija je bila odlučena, iako je Reshevski izvukao partiju do prekida partije, kada je predao bez nastavljanja.

U kratkom meču, prednost u poenima jednog igrača veoma je neprijatna za drugog, a posebno ovdje, pošto je Reshevski pretrpio dva psihološka udarca jedan za drugim. Treća partija brzo je završena remijem. U četvrtoj sam prihvatio novu postavu figura. Reševski je izjednačio, ali sam igrao racionalnije i brže od protivnika. Reševski je počeo da troši vrijeme, i, očekujući problem sa vremenom, počeo je da igra brže. U relativno jednostavnoj, izjednačenoj završnici, napravio je nekoliko grešaka i izgubio. Peta partija, u kojoj sam dugo bio u teškoćama, završena je remijem, a onda sam u šestoj ponovo pobjedio. Reševski je neozbiljno otvorio igru, stekao sam veliku prednost i sigurno je pretvorio u pobjedu. Ovo je bila moja najbolja partija u meču. U naredne dvije partije sam držao prednost, ali su obe završene remijem, i pobijedio sam u meču rezultatom 5,5-2,5. Reševski je bio uznemiren pa čak nije došao ni na ceremoniju zatvaranja. Međutim, to je razumljivo: moralo je biti bolno za njega, u njegovim godinama, izgubiti meč praktično bez borbe.

Sada sam se suočavao sa polufinalnim mečom protiv Talja koji će se odigrati u Moskvi. Prije meča, psihološka situacija je bila prilično čudna. Na kraju krajeva, pobijedio sam skoro svaku partiju koju sam igrao protiv Talja, čak ni boje figura nisu pravile razliku. Shvatio sam da, igrajući protiv mene na turnirima, Talj preuzima rizik, pokušavajući da izjednači rezultat sa mnom zbog doživljenih poniženja, i da će u meču biti mnogo oprezniji, jer je važan rezultat meča u cjelini, a ne samo pojedinačne partije.

Tokom kratkog raspoloživog vremena pripremao sam se što je moguće bolje teorijski, ali psihološki, kako se ispostavilo, nisam bio spreman za ozbiljnu borbu protiv njega. Na početku meča Talj je počeo da igra zatvorena otvaranja protiv mene, u kojima nije bio veliki stručnjak. S druge strane, karakter igre bio je mirniji, i nesumnjivo je želio prvo da odigra nekoliko remija, kako bi stekao samopouzdanje.

Već u prvoj partiji potcijenio sam svog protivnika, i upao u veoma tešku pješačku završnicu. Bilo je nevjerovatno da Talj nije uspio da je dobije. Druga partija brzo je završena remijem, Talj je sigurno izjednačio. Zatim, u trećoj partiji, Talj me uhvatio u pripremljenoj varijanti. Iako sam razmišljao o jednom potezu 100 minuta (!), ipak nisam uspio da pronađem dovoljnu kontraigru. Moja pozicija je počela da se pogoršava, posebno jer sam od početka imao problema sa vremenom. Ali čudo se dogodilo: Talj nije uspio da pronađe odlučujući nastavak, i uspio sam da igru odvedem do topovske završnice sa pješakmo manje. Verovatno je i dalje bila izgubljena, ali Talj je bio nesiguran u tehnici završnice da bi dobio takvu poziciju.

Uskoro nakon treće partije, kako sam kasnije saznao, Taljev lični doktor stigao je u Moskvu. Talj je svakako imao problema sa zdravljem, ali imati ličnog doktora – takva stvar jednostavno nije uobičajena u Sovjetskom Savezu. Na početku četvrte partije, Talj je kasnio nekoliko minuta, i, pozdravljajući me, djelovao je pomalo zbunjeno. Na neki način sam to povezao s trenutkom dolaska njegovog doktora. Partija je počela. U ovoj partiji primjenio sam jednu od svojih pripremljenih varijanti. Talj nije uspio da riješi probleme u poziciji, dodatno je razmišljao dvadeset pet do trideset minuta za svaki potez, i ubrzo je imao problema sa vremenom. Njegova pozicija bila je veoma teška, ali sam ovdje imao ponovo pojavu svoje stare slabosti, i kada mi se prvi put ukazala prilika osvojio sam pješaka, gubeći tako, kako se ispostavilo, svu svoju prednost. Remi se činio neizbježnim, ali u vremenskoj oskudici Talj je napravio grešku i izgubio.

U sledećoj partiji Talj je nastojao da se vrati u igru. Počeo je svojim omiljenim 1. e4. U Španskoj partiji bio je prilično spor u organizovanju pritiska na crnu poziciju; uspio sam da preuzmem inicijativu i brzo pobijedio. Činilo se da je meč odlučen. Držao sam impresivno vođstvo, i imao bijele figure u sledećoj partiji. Sjetio sam se da bih mogao i trebao da pritiskam Talja u svakoj partiji. Stekao sam prednost u ovoj partiji, ali sam potrošio mnogo vremena, dao sam protivniku priliku da preuzme inicijativu žrtvujući figuru, i izgubio. Usput, tokom meča imao sam dva sekundanta: Furmana i Osnosa.

Neposredno prije šeste partije, Furman, koji je bio član Centralnog sportskog kluba Armije, neočekivano je pozvan u Lenjingrad da učestvuje na nekom nevažnom timskom događaju. Ovaj incident me poremetio, ali u tom trenutku nisam mogao da smislim pravi razlog zašto bi bilo ko želio da mi naruši šanse. Gubitak te partije, i odlazak mog glavnog pomagača – sve to je dovelo meč u opasnost.
Donio sam odluku (možda pogrešno) da se zadovoljim remijima u preostalim partijama – ova odluka bila je u skladu sa mojim konfuznim psihičkim stanjem u tom trenutku. Istovremeno sam preduzeo još jedan korak. Taljev doktor bio je čitavo vrijeme u sali, i nikada nije skidao oči sa table na kojoj smo igrali. Tačnije, nije me ometao, ali čitavo vrijeme je držao Talja u svom vidokrugu. Sumnjao sam da Talj uzima lijekove prije partija. Sa stanovišta pravila FIDE, u tome nije bilo ničeg nezakonitog. To je nesumnjivo pomoglo Talju, iako je poznato da lijekovi smanjuju snagu volje osobe. Imajući to u vidu, pomislio sam da doktor vrši vizuelni uticaj na Talja tokom partije i da ga ohrabruje. Smatrao sam da ova moja hipoteza može imati naučnu osnovu.

Ne izražavajući svoje mišljenje, napisao sam pismo kontrolnom timu, sa zahtjevom da se doktor, koji je sjedio vrlo blizu bine, premjesti nazad u osmi red. Taljev tim – njegovi pomoćnici i sam Talj – bili su nezadovoljni akcijom koju sam preduzeo, ali je kontrolni tim ispunio moj zahtjev. Međutim, u tome nema ničeg neuobičajenog; mečevi za Svjetsko prvenstvo sa učešćem Fišera su, na njegov zahtev, vođeni na isti način.

U sedmoj partiji izabrao sam sumnjivu varijantu u otvaranju, i odmah iz otvaranja prešao u tešku završnicu, u kojoj sam punih pet sati morao da se borim za remi pronalazeći jedine poteze koji su me mogli spasiti. U osmoj partiji imao sam pozicionu prednost, ali ni ona mi nije donijela pobjedu.

U devetoj partiji ponovo sam izabrao skromnu varijantu otvaranja. Izjednačio sam, čak stekao i blagu prednost, koja se pokazala nedovoljnom za pobjedu. Ostala je samo jedna partija, u kojoj sam imao bijele figure. Talj je, naravno, morao da igra na pobjedu, i izabrao je oštru varijantu Holandske odbrane. Nisam bio na svom najboljem nivou u toj partiji. Stekao sam prednost, ali sam izbjegavao sve komplikovane nastavke, pokušavajući da pojednostavim poziciju (u tome leži psihološka ranjivost igrača koji cilja na remi, posebno ako je navikao da igra za pobjedu). Do 25 poteza već sam bio izgubljen. U vremenskoj oskudici, Talj nije bio dovoljno energičan, ili bolje reći, žrtvovao je pješaka bez dovoljno opravdanja, i ostavio mi neke šanse za remi. U još uvijek teškoj poziciji, kovertirao sam potez koji, kako se kasnije ispostavilo, Talj nije očekivao. Istina, kasnije je tvrdio da nakon najboljeg kovertiranog poteza nije imao šanse za pobjedu. S druge strane, ja sam detaljno proučio poziciju nakon poteza kojeg sam kovertirao.

Dva protivnika provela su besanu noć analizirajući, a sledećeg dana došlo je do napetog, nervoznog nastavka. Naravno, mogao sam dublje analizirati poziciju. Nakon tri sata igre, složili smo se na remi, i tako sam napredovao u finalni meč kandidata.

Neposredno nakon meča, dao sam intervju za novine ‘Šahmatnaja Moskva’. Nezadovoljan svojom igrom, takođe sam kritikovao svog protivnika, nazivajući ga „velikim rutinskim“ igračem. Bilo je opravdano što sam lično dao takvu ocjenu, posebno jer sam primjetio stereotipne karakteristike Talja u njegovoj napadačkoj igri još 1957. godine. Talj je imao, i još uvek ima, mnogo obožavalaca. Njegov beskompromisni stil igre oduševljava ljubitelje šaha, koji su osvojeni njegovom željom i sposobnošću da preuzima rizike i čak se provuče blefom. Istovremeno, Taljeva vještina u razvijanju igre je nedovoljna, i često se oslanja na rutinske procjene i rutinske metode. Ja smatram prave majstore napada Aljehina, Keresa i Spaskog. Sada sam uskoro trebao da se borim sa Spaskim, koji je do tada lako pobijedio svoje mečeve protiv Gelera i Larsena. Ali stil njegovih pobjeda 1968. bio je drugačiji, manje ubjedljiv nego 1965, kada je jednim za drugim pobijedio Keresa, Gelera i Talja. 1968. godine izgledalo je da Spaski namjerno zanemaruje modernu teoriju otvaranja i, činilo se, nije pokušavao da nadigra svoje protivnike, već je čekao da oni sami sebe pobjede. Naravno, središnjica je bila glavna snaga Spaskog, i tu je bio nedostižan, ali smatrao sam da, sa svojim razumjevanjem, znanjem i tehnikom, mogu da se ravnopravno takmičim s njim. Pripremao sam se za meč sa Furmanom, ali se ispostavilo da Furman ne može sa mnom u Kijev, gdje je trebalo da se održi meč. Vlasti Centralnog sportskog kluba Armije nisu ga pustile.

Tada nisam shvatao s koje strane vjetar duva; apsurdnost situacije bila je očigledna, ali nije bilo ništa što se moglo uraditi. Bio sam ljut na Spaskog, jer sam mislio da je to jedan od trikova njegovog trenera, Bondarevskog, ali, kako se ispostavilo, ni Spaski ni Bondarevski nisu imali veze sa ovim incidentom. To je bilo djelo Petrosjana. Svjetski šampion, nakon što je pobjedio Spaskog 1966. godine, nije se plašio njega, dok je perspektiva meča sa mnom bila neugodna za njega. Kako bi me oslabio, putem svojih prijatelja u vojsci – posebno starog maršala Bagramjana – uspio je da izvrši pritisak na Centralni sportski klub Armije. Prvo su Furmana poslali tokom mog meča sa Taljem, a zatim mu je bilo zabranjeno da me prati tokom finalnog meča. Moglo bi se primjetiti da su postojali i drugi treneri osim Furmana, i zaista sam uskoro počeo da igram uspješno i bez njega, ali u tom trenutku bilo je veoma neugodno za mene. Počeo sam meč protiv Spaskog u psihički depresivnom stanju, i čak moja superiorna teorijska priprema nije mogla to da nadoknadi.

Pored toga, loše sam odigrao u drugoj partiji zbog nesrećnog incidenta (prva partija završena je remijem). Generalno, nisam sklon da krivim za svoje neuspjehe u šahu spoljne faktore, ali ovo je bilo izuzetno. Obično nisam ometan tokom igre, posebno jer mi je sluh oštećen. Ali ovdje sam odjednom osjetio podrhtavanje zgrade. 1967. godine došlo je do klizišta u Kijevu, kada je čitav blok na obali Dnjepra bio uništen, i pomislio sam da je ovo početak zemljotresa. Postao sam veoma uznemiren i napravio nekoliko grešaka, izgubivši iz izjednačene pozicije doslovno u nekoliko poteza. Tek nakon toga ustao sam i upitao šta se dešava. Rečeno mi je: „To je salva za dan posade tenkova“. Ispostavilo se da je bilo ispaljeno više stotina topova tokom četrdeset minuta! Treća partija, u kojoj sam imao crne figure, završena je remijem, iako je Spaski bio prisiljen da neutrališe moju prostornu prednost. Ali u četvrtoj partiji, Spaski me potpuno nadigao igrajući crnim figurama. Postigavši potpuno dobijenu poziciju, nije žurio da riješi stvari, već je namjeravao da prekine partiju i tada pronađe najefikasniji put do pobjede. U tome mu je oslabio oprez, i propustio mogućnost jakog kontraudara. Nažalost, nisam ga ni ja primjetio odmah, i tek nakon što sam odigrao potez, shvatio sam to, pa sam skoro zaplakao. Partija je bila prekinuta, i Spaski je pokazao dobru tehniku u pretvaranju svoje prednosti u pobjedu.

Peta partija završena je remijem. Sledećeg dana odlučio sam da pokušam da promijenim tok meča. Pripremio sam zanimljivu nastavak u Daminom gambitu koji uključuje rokade na kraljevom krilu. Generalno, Spaski prilično dobro osjeti ključne trenutke tokom partije. Nakon što je više od četrdeset minuta razmišljao o svom potezu, pronašao je vrlo dobar nastavak. Žrtvovao je figuru, koju sam morao da uzmem, ali sam zatim bio izložen snažnom napadu. Vješto i pažljivo, Spaski je razvijao svoj napad. Koliko god sam se trudio, nisam uspio da ostvarim ozbiljan kontranapad. Morao sam vratiti figuru, ali to nije zaustavilo napad. Međutim, obojica smo bili očajno kratki s vremenom, i ovdje je Spaski previdio jak taktički udar. Kada se dim razišao nakon borbe sa vremenom, bijeli je imao značajnu materijalnu prednost, dovoljnu za pobjedu. Osjetio sam da je ovo odlučujući psihološki preokret. U prošlosti je Spaski loše reagovao na poraz, i kada je počela sledeća partija, a Spaski promijenio svoj omiljeni potez e4 za rjeđe korišćeni d4, odlučio sam da ga moram po svaku cijenu uvući u taktičku borbu.

Ali u stvari gledao sam situaciju kao u iskrvljenom ogledalu. U to vrijeme Spaski je već bio još prekaljeniji borac nego deset godina ranije, a ja sam bio taj koji sam bio nervozan, želeći da eliminišem vođstvo Spaskog. Na zaprepaštenje svojih sekundanata, izabrao sam Kraljevu indijsku odbranu, otvaranje koje igram izuzetno rijetko, i to samo protiv slabih protivnika. Spaski je odigrao sjajno u toj partiji. U Semiševoj varijanti uveo je zanimljivu novost, a budući da sam bio neiskusan u Kraljevoj indijci, koju više volim da igram protiv bijelog nisam uspio da stvorim poziciju koju sam želio. Spaski je izveo napad u centru i na kraljevom krilu i završio partiju matom.

Meč je već bio dobijen za Spaskog, to je bilo jasno. Sledeću partiju sam igrao ravnodušno, nisam uspio da uočim trenutak kada je Spaski preuzeo inicijativu, i izgubio sam je isto tako. U devetoj partiji uspio sam zabrinuti protivnika i njegovog sekundanta, koji je već kupio kartu kući. Da bi se spasio od mog pozicionog pritiska, Spaski je bio primoran da žrtvuje kvalitet, a njegov sekundant je morao da vrati kartu u kancelariji za rezervacije. Ali sve je ispalo kako treba: imao je dovoljnu kompenzaciju za žrtvovani materijal, i u nastavku Spaski je uspio da remizira. Deseta i posljednja partija takođe je završena remijem sa prednošću na strani Spaskog, tako da je ukupan rezultat u meču bio 6,5-3,5 u korist mog protivnika. Ovo je bila uništavajuća pobjeda, a u intervjuu koji je dao Spaski, osjetilo se da je i on iznenađen lakoćom s kojom je pobijedio u finalnom meču kandidata.

Na Svjetskom timskom šampionatu, održanom u Luganu u jesen 1968. godine, reprezentacija SSSR-a je bez poteškoća zauzela prvo mjesto. Igrao sam prilično dobro, postigavši najbolji rezultat na trećoj tabli. U novembru sam, zajedno sa Petrosjanom i Spaskim, otišao da igram na Majorci. Ovom prilikom mi je put aranžirao Petrosjan. Planirao je da me angažuje kao svog trenera.

Na kraju mog boravka u Švajcarskoj, ponovo sam patio od čira. Proveo sam deset dana kod kuće na dijeti i činilo se da će mi u Palmi biti teško. Ali spasilo me moje znanje teorije koje sam posebno pripremao za mečeve kandidata, a nisam imao priliku da ga iskoristim. Igrao sam izuzetno samouvjereno tokom čitavog turnira, a pred finiš sam pobijedio oba svoja glavna rivala, Larsena i Spaskog.

Ovo mi je bila poznata situacija. Nedugo prije revanš meča između Talja i Botvinika, pobijedio sam Botvinika. Prije meča između Spaskog i Petrosjana 1966. jednim komentarom sam „zbrisao“ Petrosjana. Sjećam se da sam, kada sam prekidajući partiju sa pješakom više protiv Spaskog, otišao do Petrosjana i rekao mu: ‘Ne možete ništa da uradite povodom toga, Spaski će biti svjetski šampion!’,Zašto tako mislite?’ upitao je Petrosjan, izgledajući zbunjeno. ‘Pa ja ga tučem!’, zaključio sam. Petrosjan se trgnuo i progutao knedlu. Nakon ovog razgovora nije moglo biti govora da ja budem njegov sekundant. I moje proročanstvo se obistinilo.

Na turniru sam postigao četrnaest od sedamnaest, lako nadmašivši desetak vrhunskih velemajstora. Uz Wijk aan Zee 1968, ovo je bio jedan od najboljih turnira u mom životu.

* 12 *

1969-70: Opadanje

Nakon 1968. godine moja linija uspjeha je počela da opada, iako to nisam odmah shvatio. Prvo, u proljeće 1969 sam pobjedio turnir u Sarajevu sa dobrim rezultatom 12 od 15 – a zatim jedan u Čehoslovačkoj sa 11,5 od 15.

Na ljeto sam igrao na prilično slabom turniru u Lenjingradu, pod razmetljivim nazivom ‘Prvenstvo Centralnog sindikalnog savjeta Saveza’. Možda zato što dugo nisam igrao protiv sovjetskih majstora, ali u svakom slučaju u polufinalu ovog događaja osjetio sam krajnji nedostatak samopouzdanja. „Možda su”, pomislio sam, “s obzirom na moje dosadašnje uspjehe, organizatori trebali da me pozovu direktno u finale. Ali kakva sramota! Možda čak neću ni proći.“ Nakon borbe i mnogo tjeskobnih trenutaka ipak sam ušao u finale. Tu mi je bilo lakše i zauzeo sam prvo mjesto.

Na sledećem turniru, u Havani, stvari su mi bile još teže. Boreći se za vođstvo sa Gligorićem i Suetinom, doživio sam uništavajući poraz od Gligorića kao bijeli, i uz teškoće remizirao kao bijeli protiv Suetina. Nakon mnogo tjeskobnih trenutaka uspio sam dostići Suetina u poslednjem kolu, da podijelim prvo mjesto s njim. Ovo je bio moj poslednji uspjeh za duže vrijeme.

Krajem godine ponovo sam igrao u Majorci, gde je sastav bio jači i ujednačeniji nego 1968. Nakon ispuštanja nekoliko čitavih poena ili pola poena tokom turnira, podijelio sam treće mjesto sa Hortom, iza pobjednika Larsena i Petrosjana. Istina, svjetski prvak Spaski je bio tek peti. Od partija odigranih u Majorci, jedina kojom sam mogao biti zadovoljan je pobjeda nad Mekingom s kojom sam već imao nerašćišćene račune. Dvije godine ranije, u Tunisu, doživio sam mučan poraz od ovog mladog igrača. Sada, služeći se svojom erudicijom i iskustvom, namamio sam Mekinga u njemu nepoznatu varijantu i pobijedio prvo borbu u otvaranju, a nakon kratkog otpora i u igri.

Meč ‘SSSR protiv Ostatka svijeta’, organizovana u Jugoslaviji u proljeće 1970. godine, bila je jedinstvena manifestacija u svjetskom šahu. Vojska sovjetskih šahista je ogromna i veoma jaka. Reprezentacija SSSR-a bi vjerovatno mogla odmjeriti snage sa reprezentacijom svijeta na čak pedesetak tabli, što pokazuju mečevi između Ruske Federacije i Mađarske, Ukrajine-Bugarske ili Bijelorusije-DDR, gdje pobjeđuju malo poznati majstori bez ikakvih međunarodnih titula protiv igrača svjetskog glasa. Jer kako da steknu ove međunarodne titule, kada su putovanja u inostranstvo ograničena, a samo šačica od ove ogromne vojske ima priliku i pravo da svoju šahovsku snagu demonstrira u inostranstvu?

Osim toga, ta skromna organizacija, Sportski komitet SSSR-a, organizuje trideset posto svih službenih putovanja sovjetskih građana u inostranstvo. U SSSR-u su obavljene pripreme za meč: postavljen je trening kamp i pozvani su najbolji treneri. Ali nije bilo harmonije među članovima tima. U stvari, bilo je upravo suprotno – sukob mišljenja, neslaganje i rasprave. Antagonizam između učesnika postao je posebno akutan kada je objavljen nalog odbora, nakon što ga je razradio sportski komitet posle konsultacija sa stručnjacima. Donje table u timu dobili su najstariji igrači. Smatram da su, u timu sa rezervama kao što su Štejn i Bronštajn, igrači mogli biti raspoređeni gotovo bilo kojim redoslijedom. Vjerovatno je sve, izuzev svjetskog šampiona, trebalo postaviti striktno po godinama, nakon što je to unaprijed objavljeno.

Ispostavilo se da je tim Ostatka svijeta bio jedinstveniji i harmoničniji od Sovjeta. Uz to, sjećam se kako su tokom igre neki sovjetski igrači šetali gore-dolje po bini, radujući se nesreći članova svog tima. Atmosfera u timu je bila nervozna i nije pogodovala ozbiljnoj igri. Možda sam iz tog razloga u svojim partijama protiv Portiša dozvolio sebi da otvorim sa 1. e4, i da sam u jednoj od partija zaboravio da odigram očigledan potez pješakom u otvaranju, i dozvolio razmjenu svog ‘španskog’ lovca za crnog daminog skakača. Do tog vremena Portiš se razvio u najjačeg igrača u istočnoj Evropi, što je njegov susret sa mnom dodatno potvrdio. Pobijedio je u našem pojedinačnom meču rezultatom 2,5—1,5, a usput rečeno, u poslednjem kolu je pristao na remi na poziciji u kojoj je imao kvaltitet više i gdje se savršeno nosio sa svojim problemom nedostatka vremena. Stekao sam utisak da se sažalio na mene i odlučio da se zadovolji minimalnom prednošću u našem meču. Sveukupno, meč je završen rezultatom 20,5-19,5 u korist sovjetskog tima. Impresionirala me Fišerova pobjeda nad Petrosjanom, Keresova pobjeda nad Ivkovom i Hortova pobjeda protiv Polugajevskog.

Odmah nakon meča održan je impresivan brzopotezni turnir sa honorarima za igrače i dobrim nagradama. Na turniru je bilo dvanaest igrača, a svi su se međusobno morali sastati dva puta. Održan je u Crnoj Gori, u gradu Herceg Novom. S obzirom na snagu učesnika, moglo bi se nazvati i nezvaničnim svjetskim brzopoteznim šampionatom. Turnir je osvojio Fišer sa sjajnim rezultatom 19 poena iz 22. partije. Drugi je bio Talj sa četiri i po poena zaostatka, a ja treći sa 14. Zatim su slijedili Petrosjan, Reševski, Bronštajn, Smislov, Ivkov, Matulović. . . .

Nakon toga uslijedio je prilično jak međunarodni turnir u Rovinju i Zagrebu, koji je odigran u dobrim uslovima, posebno prva polovina kada su učesnici živjeli i igrali na ostrvskom ljetovalištu, u mirnom hotelu. Nakon Fišerove pobjede nad Petrosjanom u meču za ‘Ostatak svijeta’ (a uostalom, on skoro dvije godine nije imao praktičnog iskustva), nisam sumnjao da će osvojiti turnir. To se i dogodilo. Bio sam impresioniran Fišerovim načinom igre.

U otvaranju, iako odlično poznaje teoriju, provodi dosta vremena, kao da mami protivnika u određeni, mirni tempo igre, ali onda u središnjici spremno vuče brže od svog protivnika i stiče prenost na satu, pronalazeći najjače poteze u bilo kojoj poziciji, bilo jednostavnoj ili složenoj. Sjećam se finiša turnira. Borio sam se za drugo mjesto, a postojala je i mogućnost da stignem Fišera, ako bih ga prvo pobijedio, a zatim pobjedio i dvije preostale partije.

U našoj partiji držao sam blagu pozicionu prednost, ali je posle nastavka završila neriješeno. Nakon partije, Fišer mi je rekao da je igrao na remi. Ovo priznanje me iznenadilo; u sicilijanki je, kao i obično, razvio svog lovca na c4, stremeći ka napadačkoj poziciji, ali napad nije donio rezultat, i crni je stekao malo bolju završnicu. Sve u svemu, Fišer je bio veoma iskren prema meni, i često smo razgovarali, raspravljajući o šahovskim događajima i dajući naše procjene šahista.

Tokom ovog turnira bio sam svjedok incidenta o kojem nikada nisam ni sanjao da bi se mogao dogoditi. Tokom slobodnog dana, Fišer je igrao odloženu partiju sa Kovačevićem. Partija se igrala u dvorani koja je imala pripadajući kafe. Petrosjan, njegova supruga i ja sjedili smo u kafeu prateći partiju iz daljine. Kovačević, igrajući crnim figurama, uspio je da preuzme inicijativu. Fišer, koji se branio, postavio je lukavu zamku svom protivniku, koju sam uspio da prozrem. „Kako interesantno!“, rekao sam naglas. „Fišer mu dozvoljava da mu osvoji kraljicu, ali ako je Kovačević uzme, onda bi čak mogao i izgubiti!“ Veliko je bilo moje iznenađenje kada je Petrosjanova supruga najavila da će obavjestiti Kovačevića o ovoj zamci. I zaista, dok je Kovačević šetao čekajući da Fišer odigra potez, prišla mu je i „prosvijetlila“ ga. Sve u svemu, Kovačević je odigrao ovu partiju izuzetno dobro, i nema sumnje da je sam razradio komplikacije. Ali nije slučajno što su sudije još 1962. u Curasau kaznili Petrosjanovu suprugu zbog pokušaja uticanja na muža, prenoseći mu mišljenja iz press centra o njegovoj poziciji. Nakon remija sa Fišerom, izgubio sam od Bertoka, i kao rezultat toga podijelio drugo mjesto sa Gligorićem, Smislovom i Hortom, dva poena iza Amerikanca.

Svjetski timski šampionat 1970. održan je u Siegenu. U jednom od prvih kola bio sam umiješan u nezgodan incident: zaspao sam prije meča sa Špancima. Ustvari, prvo kolo je počelo u četiri sata, a drugo je trebalo da počne sat vremena ranije, ali ja to nisam znao. Budući da je bila subota, bučna građevinska mjesta blizu hotela bila su tiha. Zaspao sam. Treba reći da u sovjetskom timu uvek ima dovoljno slobodnih ljudi, koji osim što pripremaju igrače za meč, nemaju mnogo posla. Ali ovog puta, kapiten tima i trener – uletjeli su u moju sobu sat i dvadeset minuta nakon početka partije, i počeli da me grde. Partija je za nas bila registrovana kao nula. Usput rečeno, trener tima, Tajmanov, ne bi morao da demonstrira svoju sposobnost kao sprinter kako bi me probudio – u Siegenu, kao i u Lenjingradu, postoje taksiji, i, kao što znam iz ličnog iskustva, lakše je pronaći taksi u Siegenu nego u Lenjingradu. Stranci su kasnije šalili da nisam došao da igram kao protest protiv Frankovog režima.

Na Olimpijadi je sovjetski tim imao ozbiljne poteškoće u borbi sa Amerikancima. Američki tim je predvodio Fišer i igrao je ubjedljivije nego ikada ranije. Odlučujuću ulogu odigrao je meč između rivalskih timova, koji je protekao najnapetije za sovjetske igrače. Geler je imao beznadežnu poziciju protiv Lombardija, a Polugajevski je imao poteškoća protiv Evansa. Takođe, Spaski je imao sumnjivu poziciju protiv Fišera, ali Amerikanci nisu imali sreće. Fišer je precjenio svoju poziciju, pretjerao i izgubio, a Sovjeti su uspjeli da izvuku remi u preostalim partijama. Pobjedivši ovaj meč, sovjetski tim je uspio da zadrži svoju blagu prednost, i nekako se zadržao na prvom mjestu.

Uskoro nakon Siegena krenuo sam za Soči, da igram na neobičnom događaju – velemajstori protiv mladih majstora. Sportske vlasti ozbiljno su se zabrinule zbog situacije u vezi sa mladim igračima. (Tokom 1950-ih, velemajstori su se razvijali jedan za drugim. Prvo se pojavila grupa Geler-Petrosjan-Tajmanov-Averbah, a zatim nekoliko godina kasnije grupa Talj-Spaski-Korčnoj. Oko 1960. godine pojavila se još jedna grupa – Štejn-Polugajevski-Vasjukov. Zatim, tokom čitave decenije – potpuna tišina. Bilo je tu mladih igrača, ali njihov standard nije bio vrlo visok, i daleko su bili od titule velemajstora, da ne govorimo o velemajstorskoj snazi.) Koliko pažnje je posvećeno njima! Počeli su da organizuju takmičenja za djecu svih uzrasta, i velemajstori su bili zaduženi za treniranje talentovanih mladića; međunarodni turniri za mlade, specijalne trening sesije, mečevi protiv odraslih – sve je organizovano, a sada čak i poseban turnir – velemajstori protiv majstora.

Ako pogledamo malo unapred šta se desilo, mora se priznati da taj rad nije bio uzaludan, i rezultirao je pojavom velemajstora: Karpov, Tukmakov, Kuzmin, Vaganjan, Romanišin, Guljko i Ceškovski. Istina, za razliku od prethodnih generacija, ova sjajna grupa (izuzimajući Karpova) još uvijek ne juriša ka šahovskim vrhovima. Bilo je interesantno igrati na ovom dvokružnom turniru, i saznati koliko dobro igraju ovi mladi majstori. Ali takmičarski, nisam bio u svojoj najboljoj formi. Izgubio sam obe partije protiv Kuprejčika i Kuzmina, i takođe jednu protiv Tukmakova. Veoma mala utjeha bila je što sam pobijedio u obe partije protiv Ceškovskog. Ali na kraju nisam postigao čak ni pedeset procenata.

* 13 *

Novi trener

Niz neuspjeha tokom 1969-70. godine izazvao mi je ozbiljnu zabrinutost, jer se približavao sledeći ciklus kandidata za Svjetski šampionat. Tražio sam načine da osvježim svoju prilično neinventivnu igru i povratim svoju borbenu formu.

Tokom ljeta igrao sam trening meč protiv Bronštajna, sa neobičnom kontrolom vremena: pola sata za prvih dvanaest poteza, zatim sat za sljedećih šesnaest, još jedan sat za šesnaest poteza, pa pola sata za ostatak partije. Originalna metoda treninga protiv problema sa vremenom! Odigrali smo šest partija. Bronštajn se pokazao spretnijim, i pobijedio rezultatom +3 — 1 = 2. Bio sam razočaran rezultatom, ali, kako se kasnije ispostavilo, meč je bio od koristi obojici.

Pripremajući se za predstojeće 38. prvenstvo SSSR-a, počeo sam da radim sa novim trenerom. Moj prethodni pomoćnik, Furman, koji je ranije pokazao svoju nestalnost u više navrata, sada je radio puno radno vrijeme sa mladom zvijezdom Karpovom. Tu je bio mladi lenjingradski majstor Sosonko koji je postao moj trener. Kao praktičan igrač u to vrijeme bio je malo poznat, ali je već pokazao svoje trenerske sposobnosti. Talj je bio jedan od onih koji su visoko cijenili njegov talenat. Inače, Sosonko je pomogao Talju u vrijeme meča između nas. U Dvorcu pionira u Lenjingradu u kojem je Sosonko radio, njegova trenerska sposobnost na takmičenjima bila je legendarna. Sosonko je imao sposobnost da tačno pogodi kojim će tokom igra krenuti na svakoj tabli u timskom takmičenju, pa je zato njegov savjet momcima bio izuzetno dragocjen. Nisam pogriješio u izboru trenera.

Nisam počeo sjajno šampionat SSSR-a i rano sam izgubio od Tukmakova, ali se pokazalo da je ovo moj jedini poraz na čitavom turniru. Razvijajući brz tempo tokom sredine turnira, završio sam dva poena ispred Tukmakova, koji je zauzeo drugo mjesto. A sa mladim igračima sam se uspješno nosio: pobijedio sam Karpova (na ovom turniru je završio na petom mjestu), Vaganjana i Podgajeca. Uloga koju je moj trener odigrao u ovom uspjehu bila je neprocjenjiva.

Početkom 1971. igrao sam na turniru u Wijk an Zee-u. Kada se postigne veliki uspjeh na određenom turniru, vjerovatno nema smisla igrati tamo ponovo ubrzo nakon toga. Šanse za ponavljanje uspjeha, da ne govorimo o tome da se on nadmaši, su male, dok će se dobar, ali ipak lošiji rezultat smatrati neuspjehom.

Ovom prilikom nisam blistao. U prvoj polovini sam izgubio partiju od Andersona. Ispred mene je sjedio dječak, sa nogama nekako neprofesionalno podvučenim ispod sebe. Nisam bio u stanju da se koncentrišem i igram ozbiljno. Onda sam vidio da stojim slabije i ponudio remi. Dječak se posramio i pocrvenio, ali je smogao snage da odbije ponudu. Počeo sam da igram koliko god sam mogao, ali je bilo prekasno. Mladi Anderson je nakon njegove uobičajene muke s vremenom izbjegao sve skrivene zamke i pobijedio. Morao sam da nadoknadim svoju nepažnju pred finiš. Pobijedivši nekoliko partija zaredom, prije poslednjeg kola bio sam pola poena ispred velike grupe igrača, u kojoj je bio i Hibner, moj protivnik. Ova posljednja partija bila je od velikog značaja; da sam izgubio vjerovatno bih podijelio sedmo mjesto. Partija se igrala u jutarnjim satima, kao što je uobičajeno na nekim međunarodnim turnirima. Hibner je došao do prednosti crnim figurama, ali smo napravili brojne greške. Hibner je bio taj koji je napravio poslednju, a ja sam pobijedio.

Ne postoji jedinstvenost u organizaciji šahovskih događaja. Postoje dvije vrste rasporeda. Prvi je da se igra pet sati dnevno i da se nakon svakih nekoliko kola odredi poseban dan za prekinute partije. Drugi oblik je pet sati igre, kratka pauza, a zatim se igraju prekinute partije još dva sata. Ponekad se dodaje i jutarnja pauza.

Ideja nastavljanja igre istog dana, ili što je prije moguće, je da se skrati igra, da se smanji vrijeme dostupno za analizu, da se izbjegne uplitanje sa strane, kao i da se smanje tekući troškovi događaja. Međutim, ako uzmemo u obzir da igrač koji prekida partiju radi ne samo od pet do sedam sati, kao što je uobičajeno, već (uključujući pripreme za partiju i analizu odloženih pozicija) od osam do dvanaest sati, onda postaje jasno da sindikati treba da se zauzmu za njega.

Neprijatno je za igrače kada organizatori dogovore da se partija odigra ujutru. Ovo poremeti naviknutu rutinu igrača radi uštede na poludnevnom honoraru. Ovo se obično dešava u poslednjem kolu mnogih događaja. Partije iz ovakvih zadnjih kola, s obzirom na veliki broj grešaka, nisu pogodne za objavljivanje!

Posle partije koju sam opisao, Hibner, čovjek od principa, odlučio je da više nikada neće igrati ujutro. I slažem se sa njim. Jednom – 1966. u Havani – izgubio sam u jutarnjoj partiji od Calva u šesnaest poteza.

Kao što sam pomenuo, bližio se sledeći ciklus kandidata. U prvom meču sam se trebao sastati sa Gelerom. Mladi velemajstor Karpov mi je ponudio svoje usluge i odigrali smo trening meč. Ovaj meč je bio potpuno tajni, pogotovo što je Karpov bio član istog sportskog društva kao i Geler. Može se razumjeti Karpova: nadao se da će dobiti i, mislim, da je stekao veliku korist od meča sa mnom. Igrali smo kod Karpova. Igrao sam pet partija crnim figurama, a jednu kao bijeli. Vjerovatno se ne bih potrudio da pomenem ovaj trening meč, da nije bilo činjenice da je Karpov neposredno prije našeg finalnog meča kandidata poslao britanskom majstoru na objavljivanje partije koje je dobio protiv mene u ovom meču. Prije svake partije govorio sam Karpovu koje ću otvaranje igrati, kako bi se on pripremio za to – tada znanje otvaranja nije bilo Karpovljeva jača strana i želio sam da partije budu kvalitetne od početka do kraja. Karpov je vodio sa 2-0 uz jednu remi partiju, ali se onda malo opustio i ja sam izjednačio rezultat. Jednu od partija koju je Karpov dobio u meču – Francusku odbranu – odigrao je odlično.

U svom meču protiv Gelera, kojeg sam smatrao izvanrednim specijalistom za teoriju i hrabrim borcem, sa prilično suptilnim pozicionim razumijevanjem, odlučio sam da prihvatim Sicilijansku odbranu kao crni. Prvo sam odlučio da isprobam Zmajevu varijantu, koju je do sada uspješno igrao Sosonko. Geler je prilično dobar napadač, ali loše računa varijante – gubi puno vremena, a često i ne vjeruje sebi. Zato mi se rizik činio opravdanim. S druge strane, kao bijeli, pripremao sam se za borbu protiv Kraljeve indijke, koju Geler jako voli i protiv koje smatram da je jednako ugodno igrati kao bijeli. Istovremeno sam pripremio zanimljivu novost u dobro poznatoj varijanti Daminog gambita, kojeg je Geler često igrao…

U prvoj partiji Geler je izjednačio, ali je upao u vremensku oskudicu gdje, kao što je poznato, nije lako održati ravnotežu u poziciji u kojoj obe strane imaju šanse. Kao rezultat, izgubio je partiju. Druga partija je bila napeta, nervozna borba. Prednost je naginjala prvo na jednu pa na drugu stranu, ali u trenutku kada je Geler stekao prave šanse za pobjedu, prihvatio je moju ponudu za remi. Treća partija se isto tako završila remijem. U četvrtoj, kao i u drugoj, igrao sam Zmajevu varijantu. Nakon dugog razmišljanja, Geler je uspio da poboljšati varijantu iz knjige. U oštroj središnjici došao je do materijalne prednosti, i nešto boljih šansi. Oboje smo upali u strašnu vremensku oskudicu, u kojoj sam pogriješio u 37 potezu i izgubio. Ovo je izjednačilo rezultati činilo se da je pred nama prava borba. Ali zapravo je uzbuđenje previše iscrpilo Gelera i on više nije želio oštru taktičku borbu, dok sam ja nastavio da ga uvlačim u nju.

U petoj partiji Geler nije igrao Kraljevu indijku, već Damin gambit, nadajući se što bržem remiju. Igrao sam svoju pripremljenu novost. Lično smatram da je ona prilično važna, ali se iz nekog razloga nije pojavila na listi od tridesetak novosti navedenih u odgovarajućem broju Informatora. Geler je dugo razmišljao, ali nije uspio u potpunosti riješiti novonastalu situaciju. Izvršio sam jak pritisak na viseće protivničke pješake i brzo pobijedio. U šestoj partiji odbio sam Gelerov juriš u Keresovoj varijanti ševeniške Sicilijanke, iako, istina, ne bez poteškoća. Zatim se u sedmoj partiji Geler ponovo okrenuo Kraljevoj indijki. Maštovito je odigrao otvaranje i postigao odličnu igru. U središnjici sam uspio da neutrališem pritisak na svoju poziciju, i sada je bila mala prednost na mojoj strani. Partija je prekinuta u poziciji koja je, ‘po mišljenju stručnjaka’, bila bolja za mene. Ali koliko god sam se trudio, nisam mogao naći pravu prednost. Pridavao sam veliki značaj nastavku ove partije i zato sam sledeći dan, prvi put u istoriji mečeva za Svjetsko prvenstvo, zatražio odlaganje, na dan planiran za igranje prekinute partije! Spremao sam se da igram osmu partiju dan nakon ovoga, ali sada je Geler tražio odlaganje. Ne znam šta je imao na umu, ali sam se tih dana posvetio ozbiljnoj analizi pozicije. Nije bilo mogućnosti za pobjedu mirnom igrom. Moj sekundant, Osnos, predložio je neočekivanu žrtvu figure. Ni to nije dovodilo do pobjede, ali crni bi bio primoran da se precizno brani, a bijeli nije rizikovao mnogo – i dalje je mogao da remizira. Ne znam šta je Geler radio ta tri dana, ali naravno nije analizirao žrtvu figure. Na tabli nije uspio pronaći najbolju odbranu, a uz to je opet ostao bez vremena. Pobijedio sam.

Sada mi je bilo dovoljno da remiziram par partija, da bih dobio meč, ali nisam mijenjao taktiku. Ponovo sam igrao Sicilijanku. U Ševeniškoj varijanti moj protivnik je postigao vrlo jak napad, ali nije uspio da ga uspješno završi. Pobjedom i u ovoj partiji završio sam meč sa ubjedljivim rezultatom 5,5-2,5.

Drugi četvrtfinalni meč, onaj između Fišera i Tajmanova, završen je senzacionalnim rezultatom 6-0. Tajmanov se prije meča hvalio kako će pobijediti Fišera. Njegov osnovni argument bio je sledeći: ‘Fišer igra kao mašina, i on je u suštini mašina. Ali ja sam čovjek! Kompjuter još nikada nije pobijedio velemajstora. Zato sam uvjeren u uspjeh.’ U nekoliko prilika Tajmanov je davao takve izjave u štampi ili na predavanjima. Istine radi, treba napomenuti da centralna štampa iz opreza nije objavila ovakve izjave.

Sada, nakon njegovog poraza, Tajmanov je morao biti kažnjen, i to strogo. Obično se šahisti ne pretražuju prilikom prelaska granice, ali je od Tajmanova zatraženo da otvori svoj prtljag radi pregleda. Našli su jednu od Solženjicinovih knjiga, koju je Tajmanov donio iz Kanade.

Uoči dolaska Tajmanova presretnut je međunarodni telefonski poziv iz kojeg je otkriveno da Tajmanov nosi nešto novca od Evea da ga preda Floru. Tajmanov na carini nije prijavio ovaj novac, i uhvaćen je na djelu. Još jedan prestup.

Komitet za sport objavio je nacrt naređenja da se, zbog kršenja pravila ponašanja sovjetskog građanina koji putuje u inostranstvo, Tajmanovu treba oduzeti titula ‘Počasni majstor sporta’ i treba da bude isključen iz tima SSSR-a.

Ovaj nacrt je dat na čitanje svim ostalim velemajstorima, radi njihovog poučavanja, i svi smo ga potpisali u znak priznanja da smo usvojili lekciju.

U međuvremenu, vrijeme je prolazilo, a Larsen je već uspio izgubiti tri partije od Fišera! Što se tiče Tajmanova, on zapravo nije bio toliko kriv. Kada je naredba konačno objavljena, ostao je u timu SSSR-a i tako zadržao svoju mjesečnu platu. Ali, u njegovom rodnom Lenjingradu, stroge partijske vlasti su preduzele svoje mere. Tajmanovu – djetetu sreće, koji je život i dušu posvetio Partiji, i prilično poštenom novinaru i komentatoru – bila je uskraćena prilika da piše ili javno nastupa. Postao je persona non grata i izbjegavan poput kuge. Veseli osmjeh je za dugo nestao sa njegovog lica. Za njega je bilo nepodnošljivo da ga izbjegavaju u društvu. Tada se odlučio na novi ‘prestup’.

Nakon što je dvadeset i šest godina bio uzoran porodični čovjek, u ovom mračnom periodu svog života, kada su mu politički i porodični ideali urušeni, napustio je ženu i oženio se drugom ženom. Treba imati na umu da mu je to moralo biti posebno teško, jer je njegova prva žena bila druga polovina njegovog klavirskog dueta, a odlaskom od nje izgubio je veći dio prihoda.

Napuštena supruga pokazala se kao žena sa duhom, ali i prilično lukava. Požalila se na ponašanje Tajmanova vladajućim partijskim organima u Lenjingradu. Odmazda nije izostala. Tajmanov je konačno isključen iz tima SSSR-a, a njegova plata kao šahovskom profesionalcu nije isplaćivana.

Ova priča je karakteristična za sovjetski život – ako ćemo šutnuti čovjeka, onda uradimo to svi zajedno!

Sada sam morao da igram protiv lukavog Petrosjana, čija ravnodušnost prema bučnim uslovima za igru – Petrosjan je nagluv – upravo je izludjela Hibnera u njihovom četvrtfinalnom meču u Španiji. Nakon sukoba sa protivnikom, ali istovremeno i sa sudijom, Golombekom, Hibner je napustio Sevilju ne odigravši poslednje tri partije, te nikada nije dobio svoj honorar za igranje u meču.

Šahisti su različitog karaktera. Neki, da bi bili sigurni u uspjeh, moraju da vide svoje protivnike kao prijatelje, dok drugi moraju, bez greške, da osjećaju neprijateljstvo prema protivniku, a tokom meča ne žele da imaju ništa sa njim. U prvu grupu spadaju Spaski, Bronštajn i vjerovatno Portiš. Šahista druge vrste ima mnogo više, a mora se priznati da i sam autor pripada ovoj grupi. U tom pogledu Petrosjan zauzima sasvim posebnu poziciju. On svakako mora biti u dobrim odnosima sa svojim protivnikom, ali to je samo zbog privida, kako bi ga razoružao. U stvari, Petrosjan je karakterističan primjer druge grupe igrača – ali sa dodatnim stepenom lukavosti. Nažalost, bio sam loše psihički pripremljen za meč. U raspravama oko organizacije meča bio sam pod kontrolom Petrosjana i prihvatio sam njegove uslove. Sa šahovske tačke gledišta bio sam spreman ‘do zuba’.

Moje novosti, pripremljene za ovaj meč protiv Petrosjana, nastavio sam da koristim i godinu dana kasnije na međunarodnim događajima. Posebno sam bio ponosan, sjećam se, kako sam u dobro poznatoj varijanti, odigranoj hiljadama puta, uspio da smislim novu ideju već u četvrtom potezu! Moj protivnik, koji je bio lijen, nije se zamarao takvim ‘glupostima’ i proveo je mjesec dana vraćajući vitalnost. Meč je ispao veoma zamoran; odigrali smo osam remija zaredom! U drugoj partiji sam stajao jako dobro, ali sam je igrao slabo. Bio sam blizu pobjede u četvrtoj, ali je pametni Petrosian uspio da sačuva beznadežnu poziciju. Ovo je bila prekretnica meča. U šestoj partiji, igrajući bijelim figurama, uspio sam samo da remiziram, a u osmoj mi opet nije igra išla pa je dogovoren brz remi. Ljudi su se šalili da niko od nas nije želio pobijediti u meču, a zatim igrati protiv Fišera; drugi su bili uvjereni da Sportski komitet još nije odlučio koga će suprotstaviti Fišeru. Na Zapadu su mnogi razmišljali na isti način, ne vjerujući da se meč igra ozbiljno. I samo oni koji su me dobro poznavali shvatili su da sam se jako trudio, ali da mi igra ne ide. Najviše sam bio uznemiren kada sam, u žaru borbe, pretjerao i izgubio iz odlične pozicije u devetoj partiji. Nema veze, dva mjeseca kasnije i Petrosjan će imati poziciju koju će viđati u snovima svake noći! Bila je to ona pozicija iz koje je izgubio partiju, koja je postala prekretnica u njegovom meču sa Fišerom.

Nije bilo teško pretpostaviti da će posljednja partija našeg meča završiti remijem i Petrosjan je prošao u susret Fišeru. Svojom igrom protiv Hibnera i mene nije zaslužio plasman u finalni meč kandidata. Ali samo je Fišer mogao to da dokaže.

Nakon pobjede u meču protiv mene, Petrosjan me nagovorio da učestvujem u njegovim pripremama za Fišera. Dvije sedmice sam posjećivao njegovu raskošnu vilu na periferiji Moskve. Prije odlaska u Buenos Aires, Petrosjan je insistirao da i ja odem. O tom pitanju se raspravljalo u Komitetu za sport. Rekao sam da sam učesnik istog ciklusa kandidata, pa bi bilo neetično da budem sekundant, ali da bih mogao pristati ako mi to dozvoli Fišer dozvoli. Dalje sam rekao da mi nije uvijek bilo ugodno gledati igru Petrosjana, a da ne govorim o preuzimanju odgovornosti za to. U Komitetu nisu insistirali, očigledno shvatajući da ni sam đavo neće pomoći Petrosjanu protiv Fišera!

Kada se Petrosjan vratio, rekao je da bi on pobijedio da sam ja bio tamo (to je još jedna stvar zbog koje sam bio zadovoljan!). U Buenos Airesu Petrosjanova supruga je ošamarila Suetina zbog njegove loše analize šeste partije.

Petrosjan nije bio loše pripremljen za meč, pa šta se desilo? Bilo je očigledno da se jako plaši. On ne voli i ne može da igra svaki dan, dok Fišer, kao niko drugi, ima sposobnost da zadrži svog protivnika u stalnoj borbi. Istina, Petrosjan je uspio izvući jedan bezličan remi od Fišera, ali to je bilo sve. Iscrpljen svakodnevnom borbom, izgubio je posljednje četiri partije zaredom na kraju.

Zanimljiva je bila Petrosjanova reakcija posle meča. Za časopis “64” je izjavio da je u početku igrao dobro, ali da se onda dogodilo nešto neshvatljivo i da je počeo da igra loše. Po dolasku, žalio se da su ga pokušali zapaliti u njegovom hotelu, i da je Fišer organizovao eksploziju u holu, kako bi mu poljuljao živce. Suština njegovih govora i članaka bila je sledeća: ‘Fišer je prvi veliki profesionalac u šahu, a da bi postigao uspjeh, spreman je da pribjegne svim sredstvima.’ Bilo je očigledno da pokušava prebaciti krivicu na nekog drugog. Učinio je to tako vješto da, za razliku od Tajmanova, nije pretrpio nikakve posledice – vjerovatno zbog svoje političke spretnosti.

* 14 *

Opadanje se nastavlja

Kasno u jesen 1971. godine u Moskvi je održan međunarodni Aljehinov memorijalni turnir. On je pokazao da su sovjetski igrači još uvijek prilično jaki, ali je u isto vrijeme pokazao opadanje kvaliteta sovjetske škole. Pobjednici turnira – Štein i Karpov – dobili su po četiri partije, a sve ostale remizirali. Kako miroljubivo, i kakav nizak procenat rezultata! Dobio sam specijalnu nagradu za najveći broj pobjeda – šest – ali sam izgubio i šest partija i završio van liste nagrađenih. Igrao sam prilično dobro u kreativnom smislu, i pobjedio sam nekoliko odličnih partija, protiv Berna, Spaskog i Talja. Iako nisam bio najboljoj takmičarskoj formi, u cjelini sam bio zadovoljan svojom igrom.

Krajem godine otputovao sam na turnir u Hastings sa Karpovom. Bilo mi je teško igrati, i imao sam problema sa vremenom u svakoj partiji. Na startu sam opet izgubio od Andersona, ovom prilikom se nisam usudio ni ponuditi remi. Karpov je igrao sjajno, a u sredini turnira se činilo da se već osigurao prvo mjesto. U trenutku kada je, prema kraju turnira, on kao i obično počeo da remizira, ja sam pojačao tempo. Moja partija protiv njega u pretposlednjem kolu pokazala se odlučujućom. Ovu partiju sam dobio ubjedljivo, i prije poslednjeg kola sada bio pola poena ispred njega. Imao sam crne figure protiv Najdorfa, a on je bio bijeli protiv Marklanda. Nisam želio da rizikujem, pa je moja partija brzo završila remijem. Karpov je prekinuo partiju u nešto boljoj završnici. Osjetio sam koliko mi je važno da budem jedini pobjednik turnira. Sjetio sam se Petrosjana i Suetina, koji je pomogao Silvinu Garsiji da analizira njegovu partiju protiv mene u posljednjem kolu turnira u Havani 1969. godine.

Ali odlučio sam da je moja reputacija od najveće važnosti. Pored toga, mladog igrača treba obrazovati, makar i indirektno. Dakle, u vrijeme kada je Karpov analizirao svoju poziciju, ja sam se, s druge strane zida, namjerno kretao po svojoj sobi, jasno mu dajući do znanja da nisam zainteresovan da mu pomognem. Karpov je dobio ovu partiju, a mi smo podijelili prvo mjesto.

Na ekipnom prvenstvu SSSR-a za gradove i republike 1972. postigao sam 5 poena iz 8 partija; rezultat, kao i sama igra, bili su prilično slabi.

Ostala mi je u sjećanju moja kratka partija sa Matulovićem, odigrana u meču SSSR-Jugoslavija u Ohridu. Sve u svemu, protiv Matulovića sam igrao bez nekog entuzijazma. Iz nekog razloga mi je bilo teško da ga izbacim iz knjiga. Tom prilikom sam bio veoma srdačno raspoložen. Sjećam se da me zanimala astrologija i bilo je predviđeno da će sve biti u redu tih nekoliko dana. Kao rezultat toga, igrao sam opušteno i postigao samo pola poena iz dvije partije. Bio sam primoran da vršim pritisak u dvije preostale partije, koje sam uspio da dobijem. Matulović je, međutim, ostao zadovoljan rezultatom.

Ljeti sam igrao na IBM turniru u Amsterdamu. U početku je moja igra bila nesigurna, I remizirao sam jednu partiju za drugom. U jednoj partiji, protiv Malicha, čak sam igrao i Kraljev gambit-nadajući se da će se sreća promijeniti. Osim toga, u to vrijeme pisao sam, zajedno sa svojim ranim instruktorom, Zakom, knjigu za Batsford: Kraljev gambit. Tako sam morao sam da pokušati da shvatim o čemu se sve radilo! Pokušao sam, stajao veoma loše, i s teškoćom uspio da remiziram. Napredovao sam prema kraju, pobijedivši četiri partije zaredom. Ovo me odvelo na drugo mjesto sa 11 poena, poen iza Polugajevskog.

Na Olimpijadi u Skoplju igrao sam na drugoj tabli iza Petrosjana. Činilo se da protivnici nisu bili mnogo jaki, ali se ipak dugo vremena sovjetski tim vukao na trećem mjestu. Ispred su bili Mađarska i Jugoslavija. Izgubili smo pojedinačni meč od Mađarske; Izgubio sam od Bileka, koji je kao i uvijek igrao protiv mene sa velikom energijom. Kada je završena polovina turnira situacija se nije promijenila. Sa izuzetkom Karpova i Talja, članovi sovjetskog tima su igrali bezvoljno. Konačni rezultat bi verovatno bio jednako nezapažen, da nije bilo iznenadnog udara sreće. Sledeći meč, sa Bugarima, opet je krenuo loše po nas. Petrosjan je vrlo brzo izvukao remi od Bobotsova, a ostale tri partije su prekinute. Talj je gledao da remizira sa Radulovom, ja sam imao remi poziciju protiv Tringova, ali Karpov je gubio od Padevskog. Naša analiza je trajala do tri sata ujutru. Treba reći da su u našem timu radila dva trenera, Furman i Keres, i još jedna osoba sa velemajstorskom titulom, koja nikada nije učestvovala ni u jednoj analizi, a koja je svojim izgledom i ponašanjem pokazala da nije tu radi toga. Tako je bio u Skoplju, a potpuno se isto ponašao i u Bathu, na ekipnom Evropskom prvenstvu. Očigledno je Antošin smatrao da ne dolikuje doušniku KGB-a da prlja ruke ovom beznačajnom igrom. Ali analiza se nastavila, iako je iscrpljenim analitičarima bilo jasno da koliko god da su tražili, teško je iz ovih pozicija istisnuti više nego što je zasluženo. Ali sledećeg jutra sve je ispalo izuzetno dobro. Istina, Karpov je izgubio od Padevskog, ali je Talj u naizgled remi završnici uspio Radulovu zadati niz teških problema sa kojima ovaj nije mogao da se nosi. (Ovdje je važnu ulogu odigrao Keres, koji je bio izvanredan analitičar.) I u mojoj partiji se dogodila potpuno neočekivana stvar. Nesrećni Tringov (među sadašnjim igračima, ne mogu da se sjetim nikoga ko ima toliko sreće) nije stavio svoj formular u kovertu. Do danas ne znam šta se s njim dogodilo: možda ga je Tringov kasnije našao kod kuće.

Meč smo dobili rezultatom 2,5-1,5, a inspirisan ovom srećom, sovjetski tim je, pod mojim vođstvom, istog dana pobjedio tim Istočne Njemačke sa 3,5—0,5. Pobijedio sam kao crni protiv Ulmana. Težak psihološki trenutak je bio prevaziđen. Tim SSSR-a se popeo na prvo mjesto i zadržao ovu poziciju do kraja takmičenja. Ali do samog kraja prednost je bila minimalna. Poslednjeg dana igrali smo sa Rumunima, koji su naravno bili slabiji od reprezentacije SSSR-a, ali smo tada morali da pobijedimo velikom razlikom. Čokaltea (Ciocaltea), sa kojim sam igrao, požalio se nakon partije da sam strašno udarao po satu. Ne sjećam se ničega od ovoga, sigurno nisam namjerno. Bio sam jako nervozan, u boljoj poziciji iz nekog razloga ušao sam u komplikacije i umalo izgubio. Međutim, Čokaltea je previdio taktički udar i njegova pozicija se raspala. Mojom pobjedom reprezentacija SSSR-a je konačno u poslednjih nekoliko minuta poslednjeg kola uspjela da se učvrsti na prvom mjestu.

Slučajno sam 1972. godine glumio, u profesionalnom studiju, u filmu. Ovo je bio film o šahu, a zvao se ‘Grossmeister’ (Velemajstor). Pričao je o dječaku koji je postao velemajstor, a ja sam igrao ulogu njegovog trenera. Sama činjenica da je snimljen film o šahu bila je dobra stvar. Ali sam film se pokazao prilično lošim. Nije slučajno što su me hvalili kao najboljeg glumca u filmu. Na kraju krajeva, igrao sam u profesionalnoj kompaniji, među zaista talentovanim glumcima. To može tako da se desi; ako je scenario primitivan, onda čak ni glumci nemaju mogućnosti da se izraze. Ipak, film je bio uspješan među šahistima u SSSR-u i u istočnoj Evropi.

Moj poslednji turnir u ovoj napetoj godini bio je ponovo na Majorci, u novembru-decembru. Nešto nije bilo u redu sa mnom, i igrao sam izuzetno loše. I ovom prilikom turnir nije bio mnogo jak. Samim čudom sam, još jednom pokazavši svoje takmičarske kvalitete, uspio da sakupim deset poena u 15 partija, i podijelim prvo mjesto sa Panoom i Smejkalom. Pred kraj sam se osjećao užasno umorno. Sjećam se svoje partije sa Ljubojevićem. Bila je duga, ali nakon jednog od nastavaka vratio sam se u svoju sobu i ustanovio da je pozicija potpuno dobijena i da svaki potez osim jednog vodi do pobjede. I šta se desilo – kada je partija nastavljena, odigrao sam upravo taj jedini slab potez.. Nisam odmah shvatio šta se dogodilo, ali posle nekoliko poteza odjednom sam shvatio da sam svom protivniku dao priliku da napravi remi tvrđavu, koju je mogao postaviti samo uz moju pomoć.

15
Još jednom u igri

Bližio se međuzonski turnir 1973. godine, važan događaj u mojoj šahovskoj karijeri. Kao da sam želio još jednom da se uvjerim koliko loše igram, odlučio sam da učestvujem na prvenstvu Lenjingrada. Nisam još od mladosti igrao tako loše na prvenstvu mog rodnog grada! Izgubio sam čak pet partija i postigao samo 50%. Ostalo je oko četiri mjeseca do početka Međuzonskog turnira, i baš tada, u februaru, odmah sam počeo sa pripremama.

Tokom ovih mjeseci moje čisto šahovske pripreme imale su sporednu ulogu. Odustao sam od pušenja, nisam pipnuo ni kap alkohola i nastojao da sve kontakte svedem na minimum, kako bih smirio živce. Skoro svaki dan sam trčao oko kilometar i osamsto metara, i izvodio druge fizičke vježbe. Što se tiče poboljšanja rada mog mozga, ne postoji recept za koji sam znao, a da ga nisam probao! Radio sam određene vježbe joge, i mjesecima sam uzimao razne lijekove za stimulaciju rada mozga. Nisam išao na dijetu, ali sam posebnu pažnju posvetio nizu supstanci koje su korisne za rad mozga. Koristio sam usluge psihologa da mi reguliše spavanje, i generalno, da me smiri. Nisam žurio da usavršavam svoje znanje iz teorije šaha, jer mi to nije bilo najvažnije.

Mjesec dana prije Međuzonskog turnira igrao sam na kratkom takmičenju koje je bilo organizovano sa ciljem da se pomogne razvoju mladih igrača, a ujedno i da se još više podigne prestiž šaha u zemlji. Nastupile su tri ekipe iz SSSR-a – prva, druga i omladinska ekipa. Morao sam da igram protiv dva protivnika koja su mi inače bila teška – Kuzmina, čiji stil nikada nisam uspeo da shvatim, i Furmana, Karpovljevog trenera, kome sada nisam imao namjeru ništa da otkrivam. Protiv Kuzmina sam dobio jednu partiju i izgubio jednu, dok sam protiv Furmana izgubio jednu partiju u ozbiljnoj vremenskoj oskudici, a drugu remizirao. Iako je rezultat bio nezadovoljavajući, sada sam se osjećao mnogo sigurnije na tabli.

Prije Međuzonskog turnira sam malo radio na teoriji u saradnji sa svojim dugogodišnjim trenerom Osnosom (Sosonko je već emigrirao u Zapadnu Evropu), a onda je počeo turnir. Igrači na Međuzonskom turniru u Lenjingradu pokazali su se mnogo jačim od onih na Međuzonskom turniru koji se istovremeno igrao u Brazilu, a takođe bili su mnogo mlađi i konkurentniji. Kao rezultat obaveznog žreba, igrao sam protiv ostalih Sovjeta na početku turnira. Bio sam favorizovan žrebom. Na primjer, u prvom kolu sam igrao s Tukmakovom koji je do tada imao nadmoćan rezultat u svojim partijama sa mnom. Igrao je na pobjedu. Nije smio da sazna da sam u takvoj đavolskoj formi i da bi mu i remi bila velika čast. Nakon pobjede protiv Tajmanova, remizirao sam kao crni sa Karpovom. Imao sam sreće u teškoj partiji sa Kuzminom, kada sam uspio da spasem beznadežnu poziciju. Kada sam igrao crnim figurama protiv Talja, osjećao sam se pomalo umorno, a kada je odigrao jedan loš potez, osjetio sam da ni on nije raspoložen za igru, pa sam ponudio remi. Ništa od toga nije bilo! Talj je moju ponudu smatrao znakom slabosti i odbio je. Ali nakon prvog lošeg poteza došli su drugi. U teškoj poziciji, Talj je stidljivo ponudio remi, ali je bilo prekasno. I sa 4 poena od 5 protiv ostalih Sovjeta, mogao sam u budućnost da gledam sa samopouzdanjem. Igrao sam jako.

Pobijedio sam protiv dva rivala, Berna i Larsena, oba puta ubjedljivo, i poveo, daleko ispred svih ostalih. Ali onda je došao kritičan trenutak. U nastojanju da pobijedim u svakoj partiji, pretjerao sam protiv Rukavine i izgubio. Odmah sam osjetio blizinu svojih najbižih rivala – Karpova, Berna i Smejkala. Srećom, to me nije omelo. Prije poslednjeg kola već sam imao sigurno mjesto među prva tri.

Karpov, koji je dugo igrao samo za jedno od kvalifikacionih mjesta, dobio je neočekivani poklon u pretposlednjem kolu od Smejkala. U boljoj poziciji, Smejkal prvo nije uspio da iskoristi svoje šanse za pobjedu, zatim je izgubio pješaka, pa je čak uspio da izgubi i prekinutu partiju iz remi pozicije. Sada smo Karpov i ja bili izjednačeni. Poslednjeg dana obojica smo imali bijele figure – on protiv Torea, a ja protiv Hibnera. Naravno, imao sam jačeg protivnika, ali uzimajući u obzir to da Karpov dugo nije ni sanjao o prvom mjestu, predložio sam da obojica pristanemo na remi poslednjeg dana turnira. Ali nije u Karpovljevom karakteru da propušta priliku – on je maksimalista. U poslednjem kolu brzo je pobijedio, ali nisam ni ja podbacio, i takođe sam pobijedio u dobrom stilu. Sjećam se kako sam nakon partije počeo da se izvinjavam Hibneru, i opisao mu situaciju – kako tog dana nisam imao apsolutno nikakvu želju za teškom partijom, ali je Karpov insistirao. Takvo izvinjenje od strane pobjednika može zvučati pomalo dvosmisleno, a za poraženog uvredljivo. Hubner se toga sjetio, i to je bio razlog da se dogovorimo za međusobni meč krajem 1973.

Uz turnire iz 1968. Lenjingradski međuzonski turnir ocjenjujem kao jedno od najboljih dostignuća u mom životu.

Ekipno prvenstvo Evrope u Bathu uslijedilo je odmah nakon Međuzonskog turnira. Unaprijed smo znali da ćemo boraviti u dvokrevetnim sobama. Pitali su me s kim bih želio dijeliti sobu i odgovorio sam: ‘Štejn’. Ujutro, kada smo ušli u autobus koji nas je trebao odvesti do moskovskog aerodroma, Štejn se nije pojavio. Otišli su da ga traže i otkrili da je umro u svojoj sobi u hotelu “Rossiya”. Bio je to srčani udar, profesionalna bolest šahista. Varaju se oni koji misle da je lako igrati šah. Igrač tokom partije živi na rubu svojih živaca, a istovremeno mora da bude savršeno pribran. Tako je bilo sa Štejnom. S druge strane, dok je bio van šaha, dozvolio je sebi slobodan i lagodan život, tražeći oduška za svoj uzbudljiv temperament. Kakva šteta. Postigao je mnogo, ali nikako nije ni blizu iscrpio svoje mogućnosti.

Bio sam umoran i nisam želio da igram na ekipnom turniru. Osim toga, postojao je i neobičan faktor, po prvi put nakon mnogo godina, nijedan trener nije putovao s timom; umjesto toga bila su četiri špijuna (uključujući Antošina). Pažljivo su pratili kako provodimo vrijeme, miješali se u našu rutinu i povremeno razgovarali s nama, pokušavajući prikupiti što više materijala o odnosima među nama. Ovo mi se nipošto nije svidjelo i tražio sam način da se ovim momcima osvetim za njihov pretjerani nadzor.

Turnir je završen, kao i obično, pobjedom sovjetskog tima. Poslije smo održali nekoliko simultanki u Engleskoj. Kada se tim vrati u Moskvu, obično se organizuje sastanak s rukovodiocima Komiteta za sport SSSR-a. Vođa grupe izvještava o rezultatima i ponašanju učesnika. Onda vlasti kažu svoje. To je zamoran postupak, to jest ponavlja se iz godine u godinu. Isto se dogodilo i ovaj put.

Nakon svih vrsta pohvalnih riječi, koje su izgovarali razni lideri, konačno je došlo pitanje: „Da li neko želi nešto da doda?“ Tu sam ‘dodao’ govor koji sam pripremio davno prije. „Šahistima, ljudima koji putuju po čitavom svijetu, treba vjerovati, ili ih nigdje ne slati. Zašto su ova četiri čovjeka poslana da nas nadgledaju? Sa svojim skromnim iskustvom, sve što su radili bilo je miješanje, više nego ikada ranije. A kada su bili potrebni, nismo ih mogli naći. Zamislite samo, prekjuče sam davao simultanku u Londonu, u jednoj od osiguravajućih kompanija. Usred simultanke prišao mi je jedan čovek i rekao mi na engleskom: „Ne želim da vas uznemiravam, ali bih volio da prosledite ovaj komad papira sovjetskom ambasadoru u Londonu. Sloboda za sovjetske jevrejske zatvorenike!” – viknuo je na kraju.’ (Molim ovog nepoznatog borca za demokratsku slobodu da mi oprosti. Trebao mi je ovaj papir u Moskvi.) ‘A gdje su bila ta četvorica’, nastavio sam, ‘koji su me trebali braniti i dati ovom čovjeku odgovarajuću opomenu?’ Sve sam to rekao vrlo ozbiljno, a zapravo sam im se rugao. Sa stanovišta vlasti, agenti su pogriješili, ali što se mene tiče, zašto je bio potreban taj nadzor? Hvala Bogu, niko od četvorice nije bio tu, inače bi došlo do pravog skandala! Ali i pored toga metež u dvorani bio je prilično veliki. Odmah su mi uzeli papir, kao materijalni dokaz onoga što se dogodilo. Ja sam govorio i kritikovao vlast. Nije uobičajeno kritikovati vlast u lice, posebno u zemlji takozvanog ‘demokratskog centralizma’. Ali ništa nisu mogli da urade sa mnom.

Svojom igrom na Međuzonskom turniru pokazao sam da sam jedan od pravih kandidata za Svjetski šampionat i za sada su me morali da trpe. Kasnije, kada je došao čas odmazde, sjetio sam se ovog govora.

U jesen je održano 41. prvenstvo SSSR-a, organizovano po novom sistemu. U cilju oživljavanja šahovskog života u zemlji i dobijanja punopravnog učešća na turniru najjačih velemajstora, počeli su sa održavanjem dva prvenstva – Prve lige i Premijer lige, kako se sada zovu. U prvoj takvoj Premijer ligi uspjeli su privući sva velika imena bez izuzetka (ali su nagrade u međuvremenu ostale iste kao i prije). Ne sjećam se da sam ikada igrao na tako jakom turniru. Nekoliko majstora koji su igrali bili su pobjednici Prve lige, i nisu mnogo zaostajali za snagom velemajstora.

Igra je bila veoma ozbiljna, jedva da je bilo mirnih remija. Prema pravilima, polovina učesnika trebalo je da bude vraćena u Prvu ligu. Velemajstori su bili nezadovoljni ovim stanjem i napisali su kolektivno pismo predsjedniku Sportskog komiteta SSSR-a. Ovo je bila rijetka demonstracija jednodušnosti od strane ljudi koji nisu ujedinjeni u zajednički sindikat, ljudi koji su usprkos svojim zajedničkim interesima podijeljeni specifičnom prirodom onoga što je u suštini individualna aktivnost. Vlasti vješto iskorištavaju njihov nedostatak jedinstva i, u slučajevima potrebe (npr. neposlušnost), bave se njima pojedinačno. Tako velemajstori nisu dobili odgovor na svoje pismo, a sve je ostalo onako kako je zamislio sitni tiranin Baturinski, šef šahovskog pokreta u zemlji i bivši tužilac iz Staljinovog doba, sada u časnoj penziji.

I dan-danas mi se turnir urezao u sjećanje kao užasna noćna mora. Moglo se odigrati desetak partija i uzalud čekati za trenutak sreće, ili se boriti za pobjedu u svakoj partiji, a ne pobijediti. To se dogodilo Smislovu, Keresu i Talju, koji su čitav turnir proveli u minus zoni. Imao sam sreće. Sredinom turnira uspio sam da dobijem tri partije zaredom, protiv Raškovskog, Smislova i Savona! Ali tada, koliko god sam se trudio, nisam bio u stanju da dalje napredujem. Na kraju sam podijelio drugo mjesto sa Karpovom, Polugajevskim, Petrosjanom i Kuzminom. Pravi junak turnira bio je Spaski. Preuzeo je vođstvo, dobio nekoliko kvalitetnih partija i samouvjereno zauzeo prvo mjesto, poen ispred ostalih.

Sjećam se svoje partije s njim iz jednog od poslednjih kola. Interesovanje za turnir je bilo ogromno, sala je bila puna, a mi smo, usput rečeno, igrali u istoj dvorani u kojoj sam igrao svoje prvo prvenstvo 1952. godine. U dvorani više nije bio onaj ogromni Staljinov portret, već tehnologija je napredovala, i u Moskvi su se pojavile prvoklasne zgrade, građene prema najnovijim dostignućima nauke i tehnologije. U zemlji koja se ponosi svojom tradicijom, mi smo igrali u ovoj staroj dvorani, ponekad čak i uz lupanje parnog čekića, koji nas podsjeća da više nije 1952. Uz ovu ogromnu publiku koja je napunila dvoranu i stvarala nezamislivu galamu, iako sam inače bio neosjetljiv na buku, shvatio sam da ne mogu nastaviti da igram u takvim uslovima, kada se približavao problem sa vremenom. Prisjetio sam se svog glumačkog iskustva iz filma, skupio hrabrosti i viknuo u urlajuću dvoranu ‘Umuknite!’.

Za trenutak je sve utihnulo. Odigrao sam potez kojim sam, kako se kasnije ispostavilo, izgubio prednost i ponudio sam remi. Moj protivnik je shvatio u kakvom sam uznemirenom stanju, ali mu ta pozicija nije dala objektivne osnove da odbije remi. Nakon kratkog razmišljanja, Spaski je prihvatio moju ponudu – i osvojio turnir. Karijera Spaskog, koja je duga skoro kao i moja, bila je mnogo punija od moje po uzbuđenjima i incidentima.

Kao saputnik i živi svjedok napredovanja Spaskog, mogu posvjedočiti da ne poznajem čovjeka koji je sposobniji za samousavršavanje od Spaskog. Kao šahista prešao je težak put. Posrćući i padajući, podižući se novom snagom, stigao je do vrha – titule svjetskog šampiona. Zatim je časno, nakon borbe, prepustio svoj tron jačem igraču. I on je kao pojedinac pregazio strmu i vijugavu stazu. Nakon što je pao pod uticaj određenih osoba, on ih je prerastao i oslobodio se njihovog ugnjetavanja. Od prosječnog člana sovjetskog društva – bezličnog, neosjetljivog, pokornog – postao je nezavisan, promišljen mislilac i postepeno se pretvorio u disidenta.

Kao svjetski šampion, Spaski se ponašao relativno nezavisno sa političke tačke gledišta. Poznat je incident kada je Spaski odbio da potpiše kolektivni apel za oslobađanje Angele Davis. Na predavanjima je govorio hrabro i samostalno. Takva su predavanja bila o šahu, ali u Sovjetskom Savezu svaka tema ima političke veze. Na predavanju u Novosibirsku, Spaskog su pitali zašto Keres nikada nije postao svjetski prvak. Odgovorio je pred više hiljada ljudi: ‘Keresu, kao i njegovoj zemlji, nije bila naklonjena sudbina.’ Trebao bih podsjetiti čitaoca da je u pitanju Estonija, koja je nasilno pripojena SSSR-u 1940. godine.

Sve mu je bilo oprošteno sve dok je slavni Rus bio svjetski šampion. Ali onda je jednog dana posrnuo: izgubio je meč protiv Fišera. Tada su ga podsjetili na njegove grijehe. Vlasti su mu se postepeno približavale. Tek 1975. godine, kada su čak i njegova lična imovina i njegov život bili ugroženi, shvatio je moć osvete sovjetskih vlasti. Ali njegove poteškoće oko putovanja u inostranstvo počele su odmah nakon meča sa Fišerom. Zato je Spaskom očajnički trebalo da osvoji ovaj turnir, više nego bilo kada u prošlosti. Igrao je sa velikom energijom i snagom volje. On je postigao svoj cilj, još jednom demonstrirajući svoj izuzetan talenat.

* 16 *

Mečevi sa Hibnerom i Mekingom

Krajem godine uspješno je organizovan još jedan zanimljiv događaj. U sovjetskim uslovima se rijetko dešava da neko može da učestvuje na događaju koji nije ranije planiran, u kratkom roku, a to je pokazalo moj značaj u to vrijeme za sovjetski šah i njegovu vlast. Na predlog Hibnera, u organizaciji zapadnonjemačkog kluba ‘Solingen 1868’, u Solingenu je u decembru 1973. godine organizovan naš meč. Odigrali smo ukupno osam partija. Uspio sam pobijediti u prve dvije. U prvoj, kao crni, namamio sam protivnika u njemu nepoznatu poziciju i postepeno ga udavio. U drugoj sam postigao malo bolju završnicu. Partija je prekinuta u poziciji u kojoj je Hubner imao sve šanse za remi, ali nije kovertirao najbolji potez; uz to je nepažljivo analizirao poziciju i izgubio. Treću partiju dobio moj protivnik. U određenim aspektima ova partija je bila kritična. Pripremao sam se za meč sa Mekingom i morao sam da pronađem pouzdan odgovor za crnog protiv 1. e4. Kada sam izgubio ovu partiju, u suštini u otvaranju, izvukao sam neophodne zaključke i temeljito prepravio moju pripremu otvaranja. Preostale partije, u kojima sam uglavnom vršio pritisak, završile su remijem. Svako od nas je, čini se, bio zadovoljan takmičarskim i kreativnim rezultatima meča. Hibner mi je pokazao, ali i sebi, da se može takmičiti sa mnom; ja sam uspio da testiram nekoliko važnih varijanti otvaranja i još jednom sam se uvjerio da godine u šahu nisu tako velika prepreka.

Po povratku u Sovjetski Savez, imao sam nekoliko dana odmora prije nego što sam otputovao u SAD, u Augustu, Džordžija, na meč sa Mekingom. Za meč sam se pripremio ranije. Nije bilo potrebe da se podsjećam da je moj protivnik jak igrač: pobjednik Međuzonskog turnira ne može biti ništa drugo – iako je manje vjerovatno da bi ga osvojio da se turnir nije održao u Brazilu, na Mekingovom terenu. Prije meča moj skor protiv Mekinga bio je 1-1 plus dva remija, i samo zbog toga nisam računao na laku pobjedu. Rečenica koju je Petrosjan napisao u nedjeljniku “64”, nakon turnira u San Antoniju 1972., učinila mi se apsurdnom: ‘Meking nikada neće moći da igra dobro, jer ne razumije neke elementarne stvari u šahu, i nikada neće.’ Činjenica je da se Petrosjan već uspio da posvađa sa Mekingom.

Samoinicijativno sam predložio da se uz našu delegaciju priključi jedan vođa. Moje obrazloženje je bilo sledeće: ‘U svoje vrijeme Spaski je bio kritikovan jer je odbio da preuzme vođu u svojoj grupi koja je otišla u Reykjavik na meč Spaski-Fišer. Kasnije se to smatralo jednim od razloga njegovog poraza: Geler, koji je postavljen za vođu, nije mogao korektno da se nosi sa nizom složenih pravnih problema koji su se pojavili tokom meča. Jesam li siguran da ću pobijediti u ovom meču? Ne, naravno da nisam. Onda u slučaju neuspjeha neka dio krivice padne na mog vođu!“

Tako smo nas četvoro krenuli u Ameriku, vođa naše delegacije – radnik u jednom od partijskih organa u Lenjingradu, kojeg sam dobro upoznao po prvi put na stanici – moj trener Osnos, i moja supruga. Podsjetiću čitaoca da nije nimalo lako povesti suprugu na događaj u inostranstvu, ali ovo je bilo nešto izuzetno! U Augusti su nas srdačno dočekali. Novine su pokazale živo interesovanje za meč. Bio sam oprezan u onome što sam rekao i žalio sam se da starim. Saosjećajno su pisali o meni: ’42-godišnji veteran ima poteškoća i prije početka meča’. Ni Mecking nije bio posebno pričljiv, publicitet mu tada nije bio toliko važan, a u potpunosti je vjerovao da ja neću biti lak protivnik. Iako se Meking smatra jednim od težih igrača, s kojima se sudije turnira mogu da nose, ne mogu reći da imam nešto da mu zamjerim u pogledu njegovog odnosa prema meni. Osjećao sam da me Meking poštuje i da želi da se ponaša što je moguće bolje. Ako povremeno nije išlo na ovaj način, osjećao sam da to nije uradio namjerno. Bio je zaista nervozan, uznemiren bukom iz udaljenih prostorija, a jednom mi je tokom jedne od poslednjih partija naznačio da ga ometa moje teško disanje! Ali nisam mu mogao uzeti to za zlo. Došao je na partiju u majici na kojoj je pisalo: „Pijte brazilsku kafu“. To me pomalo šokiralo, jer sam navikao da se pojavim na bilo kojem šahovskom događaju, posebno onim sa prisustvom publike, obučen kao za svečanu priliku, kao za nastup na kojem sam jedan od glavnih glumaca. Ovo me dovodi u pravo raspoloženje, a gledaoci, čak i ako nisu šahisti, cijene značaj događaja. Ali to je njegova stvar, i moguće je da će on jednog dana doći do toga da dijeli moje mišljenje!

Meč je ispao veoma težak. Već u prvoj partiji Meking je za tablom opovrgnuo jedno od mojih pripremljenih otvaranja. Postignuta je približno jednaka pozicija, ali Meking je upao u ozbiljne vremenske probleme, pa sam, u nastojanju da ojačam svoju poziciju, nekorektno žrtvovao pješaka. Meking je uzeo pešaka, uspješno se nosio sa svojim vremenskim problemom, a kada je partija prekinuta shvatio sam da loše stojim. Koliko god sam pokušavao, nisam mogao pronaći način da spasim partiju. Međutim, moj sekundant me razuvjerio ističući da postoje brojne tehničke poteškoće na putu pobjede za Mekinga, te da, budući da je mlad igrač, neće moći dobro da analizira poziciju. Kada je partija nastavljena, iako sam bio u slaboj poziciji, igrao sam mirno i samouvjereno, kao da je sve u redu. Mekingova analiza je bila prilično slaba, a moj samouvjereni izgled i činjenica da sam igrao lako, praktično bez razmišljanja, zbunili su ga. Nakon niza Mekingovih grešaka, uspio sam spasiti partiju.

Igra u ovoj partiji nakon nastavka navela je Mekinga da povjeruje da je partija analizirana za mene u Moskvi i da su mi telefonom rekli kako da igram, i on je to izjavio u štampi. Sad me ovo uvrijedilo. Uostalom, tako nešto je nemoguće, i prilično apsurdno. Jednostavna činjenica je bila da je kvalitet analize koju smo uradili Osnos i ja bila mnogo viša od one Mekinga i Andersona. Ali mislim da je Meking kasnije požalio zbog svoje izjave. Prve četiri partije završile su remijem, ali je onda u petoj Meking sebi dozvolio da igra na svoj rođendan. Nakon što je postigao dobru poziciju, ponestalo mu je vremena, pa je lošim potezima izgubio prvo bolju, a zatim i ravnopravnu poziciju. Uglavnom, šahista se plaši da igra na svoj rođendan, a to nije samo pitanje sujevjerja, pa čak ni zasnovano na teoriji o ljudskim bioritmovima, koja je danas prilično popularna. To je jednostavno zato što je na taj dan igrač u prazničnom raspoloženju, ali nije baš raspoložen za šahovsku igru.

Šesta partija je završena remijem bez bilo kakvih posebnih avantura, a onda je u sledećoj partiji borba ponovo počela. Poenta je bila u tome da su moje glavne pripreme za meč bile obavljene oko toga šta da igram kao crni, i ja sam mogao prilično precizno da izjednačim, budući da sam u principu bio spreman za remi. S druge strane, sa bijelim figurama sam se osjećao obaveznim da igram na pobjedu. Ali, sa svoje strane, Meking je, pripremajući se za meč, analizirao, kako je rekao, 1200 mojih partija, a posebnu pažnju je posvetio svojoj pripremi za partije crnim figurama.

Kao rezultat toga, nisam pokušavao da steknem neku prednost, ali ne bih nudio remi, niti bih tražio bilo kakve prilike za remi.

Meking je suptilno igrao otvaranje kao crni, ali bi dugo razmišljao o svakom potezu, tako da sam u drugoj polovini partije uvijek imao više vremena od njega. Ovu prednost ne treba precijeniti – u vremenskoj oskudici Meking je inače igrao dobro – ali i pored toga ovo je bila praktična šansa za mene. Ipak, nije ta prednost odredila ishod meča, već moja velika superiornost u vještini analize. U sedmoj partiji Meking me ponovo nadigrao, a nakon međusobne – ovom prilikom – vremenske oskudice, partija je prekinuta u završnici u kojoj sam imao pješaka manje.

Bio sam siguran da je moja pozicija izgubljena, ali me sekundant utješio, rekavši da imam dosta dobre kontra šanse i da bih trebao spasiti partiju. Osnos je u analizu ove pozicije uložio veliku dozu inventivnosti; noću, dok sam spavao, pronašao je neke zanimljive mogućnosti aktiviranja mog slobodnog pješaka, moje jedne kontra-šanse u poziciji, i pokazao mi svoju analizu sledećeg jutra. Kada sam krenuo na nastavak, bio sam siguran da mogu da remiziram. Ali nisam mogao da zamislim šta će se ustvari dogoditi – u nastavku partije. Meking je kovertirao loš potez, nakon čega nije bilo nikakve mogućnosti za njegovu pobjedu (to je trebao da shvati u svojoj analizi). Svaki moj potez bio je iznenađenje za njega. Dugo je razmišljao, upao u probleme s vremenom, ali je tvrdoglavo izbjegavao da remizira u nastavku. U trenutku kada je mogao da remizira ali samo igrajući najbolje poteze, nije imao vremena za razmišljanje. Bijeli slobodni pješak je napredovao do polja za promociju u kraljicu, i Meking je predao.

Činilo se da je meč odlučen. Pobjednik je prvi koji postigne tri pobjede, a maksimalni broj partija je ograničen na šesnaest. Meking se slomio i ja sam morao da postignem samo još jednu pobjedu. Ali jednostavno nisam uspjevao u tome. Bio sam vrlo blizu pobjede u osmoj partiji, ali sam sa pješakom više neprecizno tehnički odigrao. Deveta partija je bila napeta i na kraju sam došao do prednosti, ali se svelo na završnicu 'top i lovac protiv topa', koju je Meking remizirao preciznom igrom. Sledeće dvije partije su takođe bila remi, ali je onda u dvanaestoj Meking uspio, na kraju, da stekne značajnu prednosti još od otvaranja i pobijedi u dobrom stilu.

Sve je opet bilo nejasno. Ostale su možda još četiri partije, a ja sam imao beznačajnu prednost od jednog poena. U tom trenutku sam se osjećao izuzetno umorno. Zahvaljujući porodici koja nas je čuvala u Augusti, i koja je bila vesela i spremna da pomogne u svakom trenutku, uspio sam da iskoristim kratak odmor u meču tako što sam četiri dana otišao da se opustim na otvorenom. Nije jasno koliko je ispravno donijeti takvu odluku tokom takvog događaja: igrač smanjuje napetost u sebi, ali u roku od nekoliko dana mora još jednom igrati i nije uvijek u mogućnosti da se vrati svojoj uobičajenoj radnoj rutini. Ali bio sam uznemiren zbog svog poraza i smatrao sam da je to rezultat ekstremnog umora.

U ovom sasvim nervoznom meču, 13. partija se pokazala kao najnapetija i nervoznija od svih. Mecking je crnim figurama igrao na pobjedu. Možda je i bilo moguće, ali nisam uspio da kaznim takvo tretiranje otvaranja. Stekao je prednost i olujni oblaci su se počeli skupljati nad bijelom pozicijom. Došlo je do kritične tačke, gdje je Meking imao nekoliko primamljivih nastavaka. Među njima je bio i jedan koji bi, nakon forsirane varijante, doveo do pozicije sa pješakom više za njega. Ne znam šta je Meking vidio na tabli - nakon partije nismo bili raspoloženi za razgovor o tome - ali je moguće da je, nakon niza neuspjelih pokušaja u meču da realizuje prednost pješaka viška, prestao vjerovati u svoju tehniku, i odlučio da me mora pobjediti direktno.

Nakon dugog razmatranja (za to vrijeme morao sam sjediti s neutralnim izrazom lica, kao da moja pozicija zapravo nije beznadežna) od svih mogućih nastavaka Meking je odlučio da pokuša povećati pritisak. To se pokazalo neogovarajućim i uspio sam da izjednačim, a pošto je moj protivnik ostao uporan da igra na pobjedu, preuzeo sam inicijativu i pobijedio matnim napadom.

Samo sat vremena ranije rezultat partije je bio nejasan, a odjednom je sve bilo gotovo. I Meking i ja smo bili nezadovoljni rezultatom partije, i oboje smo opravdano bili uznemireni. Tokom meča Mecking me nadigrao; razlozi njegovog poraza bili su nedostatak iskustva protiv jakih protivnika i nedovoljna tehnika. Meni je, s druge strane, bilo jasno da sa standardom igre koji sam upravo pokazao, neću daleko dogurati.

* 17 *

Licem u lice sa Petrosjanom

Sada je predstojao meč sa Petrosjanom, koji je u iscrpljujućoj borbi pobijedio Portiša, protivnika s kojim je uvek imao poteškoća. Tom prilikom se očigledno naprezao do krajnjih granica, što mu je u principu strano. Moj meč takođe nije bio lak, ali sam osjetio da je Petrosjan ovom prilikom bio iscrpljeniji od mene. Dobro sam poznavao njegovu igru, njegove vrline i mane; nevolja je bila u tome što su se njegove slabosti poklopile sa mojim slabostima, a njegove snage sa mojim snagama. Ali pomislio sam da sam jači od njega u konkurentskom smislu, više borac.

Nisam ponovio svoju grešku iz 1971. Odlučno sam odbio da igram u Moskvi, gde je bio određen prethodni meč. Na svom imanju na periferiji Moskve, Petrosjan živi kao princ, sa svim mogućim udobnostima, dok bih ja morao da se sklonim u hotel, uz uobičajenu lošu sovjetsku uslugu. Po našem zajedničkom dogovoru određeno je da se meč odigra u Odesi.

Drugi meč igrao se između Spaskog i Karpova. Bilo mi je jasno da u to vrijeme Spaski neće moći da dobije meč protiv Karpova, posebno zato što je Karpov - zvijezda u usponu - uživao univerzalnu podršku, dok je Spaski sada bio društveni izgnanik, i, po sopstvenim riječima, bio je prisiljen tokom meča da usvoji 'univerzalnu odbranu’.

Prije mečeva, Petrosjan je izjavio u štampi da bi po njegovom mišljenju pobjednik ciklusa Kandidata bio jedan iz drugog para. Takvo licemjerje me isprovociralo na protest i izjavio sam da će pobjednik našeg meča pobijediti u ciklusu Kandidata. Moji razlozi da ovo kažem bili su isključivo vezani za šah. I Petrosjan i ja smo bili superiorniji u odnosu na Karpova u našem razumijevanju, a posebno našem iskustvu igre, a uz sve ostale stvari koje su bile jednake, trebali smo biti u mogućnosti da ga pobijedimo. Usput sam naglasio da sam, što se tiče erudicije i poznavanja teorije otvaranja, superiorniji od Karpova, Petrosjana i Spaskog zajedno! Nisam bio daleko od istine, ali tada nisam ni slutio sa kojim snagama ću morati odmjeriti svoje znanje u bliskoj budućnosti.

Očekivalo se da ćemo, po uzoru na moj prethodni meč sa Petrosjanom, morati da se borimo do granice od dvadeset partija. Ali stvari su se ispostavile drugačije. Kako je kasnije otkriveno, Petrosjan se pripremao za meč u saradnji sa Karpovom. Ali ta otvaranja, dobra za Karpova, pokazala su se da ne odgovaraju Petrosjanovom stilu, jer on nije sklon da uđe u borbu od prvih poteza, niti da od samog starta traži najbolje, a ponekad i jedine poteze. Otvaranje u prvoj partiji bilo mi je iznenađenje, ali sam igrao mirno, stekao malo veće šanse i, što je najvažnije, prilično jasan plan kojim ću ojačati svoju poziciju. Petrosjan se unervozio, napravio nekoliko grešaka, bio na udaru, i na kraju nije uspio na vrijeme da preda, pa je bio matiran.

Tokom ove prve partije došlo je do spora. Poslednjih godina Petrosjan je stekao užasnu naviku da trza nogama ispod stola, obično je to počinjalo oko sat vremena prije kontrole vremena. Uslovi za igru su bili dobri, ali partija se igrala na sredini bine u starom pozorištu, na kružnom toku, kako sam kasnije otkrio. Dok mi je sat radio i dok sam razmišljao o svom sledećem potezu, Petrosjan je sjeo na svoje mjesto i uzrokovao da se stol potrese. 'Nemoguće je ovako igrati; hoćemo li sjesti za odvojene stolove?’ rekoh mu. Ovo je vjerovatno bila moja greška i trebao sam direktno obavijestiti sudiju, ali bili smo u prijateljskim odnosima, i kada je došao red na mene da odigram potez, nisam bio sklon da ustanem i pođem do sudije. Petrosjan je prestao da trese sto, ali je nakon partije napisao izjavu sudiji o mom ponašanju. (Ovo sam kasnije saznao.)

Druga partija je nakon žestoke strateške borbe završena remijem. Završena je sat vremena prije kraja petosatne sesije, tako da Petrosjan nije imao vremena da iskoristi svoje podzemno (tačnije, „podstolno“) oružje. U trećoj partiji Petrosjan je ponovio otvaranje iz prve partije. Ovaj put sam bio spreman, poznavajući ne samo sistem, već i način na koji ga je Petrosjan igrao. Sve se dogodilo u prvih petnaestak minuta. Žrtvovao sam pješaka, izvršio jak pritisak, zatim sam vratio žrtvovani materijal i razmjenom dama prešao u završnicu u kojoj sam imao pješaka više. Bez poteškoća sam slomio otpor zbunjenog Petrosjana i pobjedio ovu partiju.

Petrosjan je zatim zatražio odlaganje, da malo dođe k sebi. U sledećoj partiji igrao je na pobjedu u svom uobičajenom stilu. U skoro simetričnoj poziciji nisam uspio da izjednačim, i Petrosjan je došao do velike prednosti. Obojici nam je nedostajalo vremena, ali i ovdje se pokazao jačim i svoju prednost pretvorio u pobjedu.

Tokom oskudice vremena bilo mi je teško da sjedim za stolom. Petrosjan je bio u elementu, prouzrokujući brzim trzajem noge da se sto zatrese. Otišao sam do sudije da se požalim, ali on je samo slegnuo ramenima - šta je mogao da uradi da pomogne? Posle partije napisao sam izjavu turnirskom odboru da se Petrosjan, usprkos ponovljenim zahtjevima, i dalje ponaša nesportski i remeti moju igru. Istovremeno sam ukazao i na činjenicu da je u sali bila velika grupa Jermena, koji su isticali parole, uzvikivali kako bi ohrabrili Petrosjana, i tražio sam da se i po tom pitanju nešto uradi.

U petoj partiji Petrosjan je promijenio svoju šemu otvaranja, ali na sreću sam se dobro pripremio za ovu novu varijantu. Moj sekundant, Tseitlin, je predvidio upravo ovo otvaranje, a pozicija nakon petnaest poteza je već bila analizirana na našoj tabli dan prije partije. Stekao sam blagu pozicionu prednost. Sat vremena prije kraja igre, s približavanjem vremenske oskudice, Petrosjan je čvrsto sjeo za tablu i, kada je došao moj red za potez, počeo je tresti sto. Šta sam trebao učiniti? Već sam iskoristio sve prihvaćene načine da suzbijem njegovo ponašanje. Stekao sam utisak (a za tablom, u veoma napetoj situaciji, igrač mnogo oštrije osjeća svog protivnika) da ako je ranije Petrosjan podsvjesno, po navici tresao sto, sada je shvatio koliko me to uznemirava i uz naklonost sudija je želio da iskoristi svoju priliku.

'Prestani da treseš sto, ometaš me', rekao sam mu. Petrosjan se pravio da nije čuo šta sam rekao. 'Nismo na pijaci', odgovorio je. Ugledavši komešanje, sudija je pritrčao. 'Smirite se, smirite', rekao je. Petrosjan je udobnije sjeo i ponovo poče da trese sto. Šta da uradim? Igrao sam meč za Svjetsko prvenstvo, i bio sam u zamci! Moj sat je išao, a Petrosjan mi nije dozvolio da igram. Tada sam izgovorio ozbiljne ali istovremeno i naivne riječi: 'Ovo ti je posljednja šansa!' Petrosjan je to shvatio (a možda i neki od gledalaca). S druge strane, dobio sam priliku da nastavim da igram, pod normalnim uslovima.

Pozicija u tom trenutku za mene još nije bila dobijena, ali sam je igrao odlično. Odigrao sam nekoliko suptilnih poteza i uveo igru u završnicu sa pješakom više i, usprkos ozbiljnoj vremenskoj oskudici, prekinuo partiju sa velikom materijalnom prednošću.

Petrosjan se nije pojavio na nastavku. Umjesto toga, napisao je izjavu u kojoj traži da se poništi rezultat partije (podsjetiću čitaoca na rezultat - 3-1 uz jednu remi partiju), te da mu se dodijeli pobjeda na osnovu toga što sam ga ja ometao da igra! Bila je to neobična situacija. Meč se održavao pod pokroviteljstvom FIDE i niko, ni Brežnjev ni Eve, nisu mogli poništiti rezultat, a kamoli kongres FIDE. Petrosjan je koristio svaku moguću priliku. Telefonirao je Eveu, ali ovaj je uživao u safariju u Africi. Poslao je telegram od 290 riječi Centralnom komitetu Komunističke partije SSSR-a, vladajućem organu Sovjetskog Saveza, i, u iščekivanju odgovora, prisilio me da odložim partiju. Stvar je postala predmet istrage arbitražnog odbora pod predsjedavanjem gradonačelnika Odese; iz Moskve je došao predsjedavajući Tima svesaveznih sudija, a iz Lenjingrada su u pomoć poslali i zvaničnog predstavnika Sportske organizacije. Dogovoren je sastanak na koji smo oboje bili pozvani. Petrosjan je tražio izvinjenje od mene. Pošto sam, razgovarajući sa svojim protivnikom tokom partije, prekršio jedno od pravila šahovskog kodeksa, rekao sam da sam spreman da se izvinim.

‘Izvinjenje?’, povikao je Petrosjan, ‘ali ko će mi vratiti izgubljene poene?’ Nakon malo razmišljanja, rekao je: ‘Govorio mi je tako glasno da su i ljudi u dvorani čuli; treba i javno da se izvini!’ Pitali su me da li sam spreman da to uradim. Nije mi bilo jasno šta se podrazumijeva, da li moram da se pokajem s mikrofonom u ruci ili da o svom ponašanju izvještavam novinama. Rekao sam 'Dobro, mogu javno da se izvinim, ali postavlja se pitanje kome da se izvinim. Činjenica je da su Petrosjanovi nastupi u Sovjetskom Savezu uvijek praćeni demonstracijama osoba jermenske nacionalnosti, a ono što me zanima je kakvu ulogu ima Petrosjan u organizaciji ovih rulja.' Petrosjan se skoro ugušio od bijesa. 'To je sve', rekao je. 'Uvrijedio je mene, uvrijedio je moj narod. Neću više da igram protiv njega.’

To je zaista bilo sve. Petrosjan je napisao novu izjavu, u kojoj me optužuje za šovinizam. Malo je vjerovatno da je, dajući takvu izjavu, zapamtio jedan važan detalj; moja žena koja je, usput rečeno, bila prisutna na meču, i sama je Jermenka.

Nagovorili su me da napišem pismo izvinjenja Petrosjanu. Bezvoljno sam se složio - ali naravno, ovo nije imalo efekta. Dok je čekao odluku Centralnog komiteta, Petrosjan je ležao u bolnici, žaleći se na bubrege, ali je odbijao da ga pregledaju. Kada je iz Moskve stigao negativan odgovor, izašao je iz bolnice i napisao završnu izjavu u kojoj se navodi da predaje meč iz zdravstvenih razloga.

Nakon toga je vrh sportske vlasti pokušao da nas pomiri. Postavilo se pitanje da li možemo da učestvujemo u istom timu na predstojećoj Olimpijadi u Nici, ili će samo jedan od nas tamo igrati. Petrosjan je bio sumornog raspoloženja i tek je prisustvo predsjednika komiteta uspjelo da izmami pomirljiv osmjeh - samo da ga ne izbace iz tima SSSR-a. Više ga nije mučila svađa u Odesi. Zauvijek sam postao njegov zakleti neprijatelj, kao Spaski i Fišer prije mene, jer sam ga pobijedio.

18 Završni test

Sada ću se suočiti u meču protiv Karpova, koji je prilično lako pobijedio Spaskog. Bilo je još dosta vremena do meča, ali već sam naslutio da je Karpov favorit, da dobija svu moguću podršku i da je sve bilo uređeno u njegovu korist. Sa timom su na Olimpijadu u Nicu poslana dva trenera – Karpovljev službeni trener Furman i njegov drugi trener Geler, s kojima je već radio, iako do sada u tajnosti. Gelerove funkcije očigledno su uključivale 'pomaganje' meni tokom Olimpijade, ali na sreću sam već bio upoznat s tim. U poslednjem trenutku, na insistiranje Karpova, Polugajevski je isključen iz tima, a zamijenio ga je Kuzmin. Karpov, koji je pobjedio u meču protiv Polugajevskog, iz ličnog iskustva ga je smatrao slabim igračem i generalno je favorizovao mlade.

Tokom Olimpijade Karpov je rado igrao bijelim figurama protiv bilo koga, ali kao crni, a posebno protiv mladih igrača, ja sam morao da igram na prvoj tabli, npr. protiv Torea i Timana. Postao sam svjestan situacije u kojoj se nalazim, ali za sada su to bile sitnice. Gore stvari su tek dolazile.

Nisam želio da se meč igra u Moskvi, i predložio sam da se održi, u nekom drugom gradu, ili da se barem polovina igra u Lenjingradu. Nažalost, Baturinski je uspio da dobije moju pismenu saglasnost da se igra u Moskvi - jednostavnim dodavanjem još jedne tačke na dokument koji sam potpisao! Razgovaralo se o pitanju kada bi trebalo da počinju partije u meču. Uobičajeno vreme je bilo 16.30, ali Karpov je insistirao da počinju u pet sati. Ne znam kako je argumentovao svoj stav, iako u njegovoj poziciji nije bilo bitno pronaći argument. Ali znao sam šta ima na umu. Pošto sam bio stariji, bilo bi mi teže igrati nakon što padne mrak, uveče. Karpov, s druge strane, ima običaj da jako kasno ide na spavanje i spava do jedan sat popodne, tako da je tek do pet sati u stanju da igra. Karpovljev zahtjev izazvao je proteste štampe i televizije, jer bi im to otežalo davanje izvještaja. O pitanje vremena igre raspravljalo se na sastanku organizacionog odbora, a tamošnja grupa me podržala sa opširnim činjenicama o tome. Jedini šahista tu bio je Averbah, predsjednik Šahovske federacije SSSR-a. U prošlosti je uvijek bio veoma pošten, ali ovdje je govorio u korist Karpova. Predlog mladog igrača je prihvaćen. Kada sam saznao za Averbahovu odluku, nisam mogao da ćutim. Morao sam da dam neki odgovor, bar samo na način psihološke pripreme za meč; inače, da sam se predao, izgubio bih ga bez borbe. Poslao sam Averbahu razglednicu, adresiranu na Centralni šahovski klub SSSR-a, i nadam se da su je pročitali mnogi drugi prije nego što je stigla do primaoca. Budući da je Averbah visok čovjek, napisao sam: 'Od kukavičluka do izdaje samo je jedan korak, ali sa vašim osobinama ćete ga lako postići. Zaplovite vješto s vjetrom i bićet dobro!’, dodao sam u zaključku i potpisao se velikim slovima. Stekao sam još jednog neprijatelja, ali više me nije bilo briga. Od ovog trenutka sam igrao agresivno da promjenim situaciju u moju koristi.

Karpov je izabran za favorita i bilo je jasno zašto. Rođen je u Zlatoustu, na Uralu, u centru Rusije. Stopostotni Rus, što je povoljnije u poređenju sa mnom, koji sam Rus po pasošu, ali jevrejskog izgleda. On je bio tipičan predstavnik radničke klase, koja vlada zemljom prema sovjetskom ustavu, dok sam ja proveo život u kulturnom centru Lenjingrada, i bio sam u suprotnosti s njim kao predstavnik inteligencije. Osim toga, Karpov je bio mlađi i perspektivniji, budućnost je bila pred njim, a ja neću dugo igrati. Karpov je bio okružen naklonošću i postao je član Centralnog komiteta Komunističke omladinske organizacije SSSR-a, čiji je predsjednik (takođe rođen u Zlatoustu!) bio njegov prijatelj. Karpov je dobro razumio šta predstavlja: bio je simbol, zastava ruskog naroda i radničke klase. Znao je kako da se ponaša i znao je šta se od njega očekuje.

Usprkos izvjesnoj uglađenosti – on ipak više nije živio u provinciji – Karpov je u svom odjevanju i izgledu namjerno zadržao osobine koje su svakome omogućile da u njemu vidi jednostavnog radnog momka. Malo prije meča odgovarali smo na identična pitanja za popularne sovjetske novine. Ova pitanja su trebala donekle otkriti naš intelektualni i kulturni nivo. Na pitanje ko je moj omiljeni autor, naveo sam humoristu O'Henryja, a kao svoj omiljeni film dao sam italijanski film iz 1957. 'Noći Kabirije'. Karpov je naveo kao svog omiljenog pisca kao Ljermontova (koji se sa entuzijazmom učio u školi) i svoj omiljen film 'Oslobođenje', koji opisuje u više epizoda rat 1941-45 (vječna tema u sovjetskoj umjetnosti) koji je nedavno objavljen.

Nije, naravno, Karpov bio tako loše obrazovan kao što bi ovi odgovori mogli sugerisati, ali se očekivalo da će dati takve odgovore. Zato je on oblikovao svoj imidž za milione sovjetskih ljudi, i nije ga bilo sramota da izgleda primitivno. Nekoliko puta sam u štampi izjavio da je Fišer bio izvanredan igrač i da bi bilo teško igrati protiv njega. Uoči meča pojavio se jedan od najvećih sovjetskih časopisa sa fotografijom Karpova na naslovnoj strani, uz prateći tekst: 'Nikoga se ne bojim, a protiv svih igram na pobjedu!'. Bilo je poznato da su Karpovljevi zvanični sekundanti bili Furman i Geler. Sada sam morao da odaberem moj par sekundanata.

Jednom prilikom sam pozvao velemajstora Bronštajna u svoju kuću, da mi pomogne u pripremama. Radili smo nedjelju dana, a onda sam ga pitao da li bi on bio moj službeni sekundant. „Znate“, rekao je, „meč će biti u Moskvi, a ja ću vam pomoći u svakom slučaju. Vodim šahovsku rubriku u jednom od najvećih sovjetskih novina (Izvestia - ur.), i ako postanem vaš zvanični sekundant, onda mi neće dozvoliti da komentarišem vaš meč.” Vratio se u Moskvu. U Federaciji su, naravno, znali gdje je bio. Zvali su u redakciju - i Bronštajnu je zabranjeno da izvještava o meču. Uznemiren, napustio je Moskvu, prvo da se odmori, a zatim da igra na prvenstvu SSSR-a. U Moskvu se vratio tek sredinom novembra. Ispostavilo se da sam svom prijatelju nehotice uskratio i zadovoljstvo i honorar.

Imao sam već jednog sekundanta, majstora Osnosa, i nisam htio da raskinem sa njim, pošto smo radili zajedno prethodna dva meča. Morao sam pronaći nekoga ko je neosjetljiv na javno mnijenje i na 'udarce sudbine' koji bi mogli proizaći iz ovog mnijenja. Među velemajstorima nije bilo takvog dobrovoljca.

Moj izbor je pao na majstora Džindžihašvilija, igrača sa 'nepristrasnom' reputacijom u svijetu zvaničnika. Sama činjenica mog izbora bio je novi izazov sovjetskom šahovskom svijetu, ništa manje oštar od mog pisma predsjedniku Federacije Averbahu. S druge strane, znao sam barem toliko da, čak i ako bi Partija zatražila od njega, Džindžihašvili me ne bi izdao. Ali protiv mene su koristili sve vrste oružja. Još nisam stigao u Moskvu a već su počeli da mi govore da je Džindžihašvili sreo Petrosjana, da ćaska sa Grigorijanom (također Jermenom, pa ko zna na čijoj je strani). Očigledno su jako željeli da ne vjerujem svojim sekundantima, koji u svakom slučaju nisu bili toliko jaki. Na kraju su dobili ono što su željeli. Naporima šahovske federacije Sovjetskog saveza formiran je moćan štab da pomogne Karpovu. Osim glavnih trenera, tu su bili Petrosjan, Averbah, Talj i Botvinik. Da, Karpov je nagovorio čak i Botvinika da mu daje savjete.

Pričali su mi priču o tome kako su se jednom Talj i Vaganjan vratili sa meča Jugoslavija-SSSR. Automobil Centralnog komiteta komunističke omladine čekao ih je na ulazu u aerodrom. „Idemo pravo kod Karpova“, rekao je izvršni direktor, „on ima problema protiv francuske odbrane.“ I obojica su otišli. Nije bilo iznenađujuće što sam za meč sa Karpovom bio slabije pripremljen u otvaranju. Na kraju krajeva, bio sam u suštini sam. Spaski, koji je jako želio da mi pomogne, bio je u lošem stanju posle meča sa Karpovom i nije mi mogao pomoći. Polugajevski se užasno bojao da će saznati za njegov postupak i pokušao je da mi pomogne u analizi, a da bude neprimjećen. Jedan čije su simpatije prema meni bile dobro poznate bio je Smislov. Iz tog razloga, kada se u novembru vratio u Moskvu nakon prvoligaškog prvenstva SSSR-a, iako se opirao, odmah je poslan na turnir u Veneciju - za slučaj da mu padne na pamet da mi pomogne.

Za mene su se izjasnili velemajstori Suetin, Holmov i Vasjukov, kao i veliki broj majstora. Karpov nije bio omiljen ni kod ljudi koji su postali bliže povezani s njim, a još važnije, smatrali su ga simbolom reakcije. Ali pomagači su zapravo bili uz njega, a ne uz mene.

Jednako značajno je bilo i ponašanje javnosti. Igrali smo u Moskvi, u najboljim salama u zemlji - u Dvorani stubova u Domu sindikata istoj onoj u kojoj je nekada ležalo Lenjinovo tijelo, a posle njega Staljinovo - i u sali Čajkovski, najboljoj koncertnoj dvorani u Sovjetskom Savezu.

Meču su uglavnom prisustvovali pripadnici inteligencije, koji su me tiho, ali uporno podržavali. Ali Centralni komitet komunističke omladinske organizacije je regrutovao neke od svojih momaka da dođu. Sjećam se da je, kada se dvadeset i druga partija završila remi rezultatom, bina bila okružena grupom grubijana sličnih fašistima koji su vikali: 'To je to, to je to, razbij ga, Tolja!' Tok meča, njegova takmičarska i psihološka dinamika, nikada nisu bili otkriveni u štampi.

To bi značilo doticanje različitih van-šahovskih faktora. I značilo bi objašnjavanje slabe igre dva učesnika, posebno pobjednika. Podijelio bih meč na dva poluvremena. U prvom poluvremenu Karpov je bio u ofanzivi. On je jako, jako naporno pokušavao; uložio je sve što je imao u to. Natjerao me je da se borim, pokušavajući od prvog minuta do poslednjeg da me natjera da riješavam kompleksne probleme, i sa ciljem da produži borbu, prekidao svaku partiju. Nije sumnjao da ću ja, kao stariji, brzo puknuti.

Ali ono što se dogodilo bilo je upravo suprotno; istrošio se on. Ne treba zaboraviti da Karpov izgleda kao krhki mladić, a teži samo pedeset dva kilograma. Tokom meča izgubio je četiri kilograma. On takođe pati od niskog pritiska, a priča se da mu je pred kraj meča pritisak pao kritično. U amaterskom bokserskom meču, takav susret bi bio prekinut s obzirom na opasnost po zdravlje jednog od takmičara. Ja sam imao, pomoćnika, istina, nije bio šahista. On mi je sam ponudio svoju pomoć ubrzo nakon završetka mog meča sa Petrosjanom. U prošlosti je bio magistar sporta u boksu, a zatim je postao specijalista sportske psihologije. Kao psiholog mi je ponudio svoju pomoć. Ne znam koliko je ovo bilo korisno u meču, ali na sportskom planu pokazao se veoma dobrim. Bavili smo se raznim sportovima skoro dva mjeseca prije meča, a neposredno prije njega zajedno bismo trčali nekih četiri-pet kilometara. Siguran sam da je ova priprema odigrala svoju ulogu.

I sam Karpov je uskoro to osjetio. U prvih osam partija prednost je bila očigledna na strani Karpova. Kao crni protiv mene, napravio je veoma suptilan izbor otvaranja. Ne treba zaboraviti da je njegov glavni savjetnik bio Furman, čovjek s kojim sam godinama radio i koji je znao sve moje slabosti. To me jako omelo u meču. Zbog prirode mog šahovskog stila, teško mi je bilo da osporim neočekivanu šemu koju je izabrao protiv mene. Odigrali smo tri partije u ovom otvaranju, i usprkos mojim pripremljenim analizama, bio sam primoran da popustim. Za svoju igru kao crni imao sam nekoliko pripremljenih šema, i nisam znao koja će se od njih pokazati najefikasnija. Palo mi je na pamet da na početku meča isprobam najsumnjiviju od njih, zmajevu Sicilijanku. I ovo sam uradio u drugoj partiji. Naišao sam na pažljivo analiziranu, pripremljenu varijantu u kojoj je direktnim napadom pobijedio Karpov. Bilo je jasno da je čitava partija, od početka do kraja, bila analiza. Ovo je bilo najbolje Karpovljevo dostignuće na meču, ali mi je bilo čudno da je žiri Informatora to ocijenio kao najbolju partiju godine. Na kraju krajeva, nije bilo borbe, nije bilo kreativnosti.

Treća, četvrta i peta partija su, nakon snažnog pritiska Karpova, završene remijem. U šestoj sam opet primjenio eksperimentalno otvaranje koje sam sam pripremio neposredno prije partije. Već nisam posebno mnogo vjerovao svojim sekundantima (Osnosu i Džindžihašviliju). Ali, sam kod kuće, nedovoljno duboko sagledao poziciju. Ideja je bila ispravna, ali je uključivala žrtvovanje pješaka što mi nije bilo drago. Kod kuće mi se činilo da mogu riješiti problem uz očuvanje materijalne ravnoteže. Ali za šahovskom tablom sam shvatio da varijanta koju sam pripremio sadrži manu. Da bih savladao svoj unutrašnji otpor, svoju nespremnost da žrtvujem pješaka, izgubio sam čitav sat za tablom! Dobio sam perspektivnu poziciju, ali se i dalje nisam mogao osloboditi osjećaja mentalne nesigurnosti. Iz odlične pozicije izgubio sam bukvalno u nekoliko poteza. Iako se malo ko sjeća ove partije u Ruskoj odbrani i praktički joj niko nije obratio ozbiljnu pažnju, mogu posvjedočiti da je Karpov zaista zaradio svoju pobjedu na tabli.

Dobro je što sam se konačno odlučio na Francusku odbranu, odbranu koju smo Karpov i ja nekad zajedno analizirali, a da on nikad nije dolazio do prednosti. S obzirom na vođstvo Karpova, već mi je bilo opasno eksperimentisati izborom drugog otvaranja, posebno u vrijeme kada nisam imao povjerenja u svoje sekundante. Može se samo zamisliti kako prilaze Osnosu, članu Partije, i govore: 'Zašto ste se povezali s tim otpadnikom? Trebali bi nam pomoći, to je vaša partijska dužnost.’ Bilo je sasvim prirodno da imam tako čudne misli u tako sumornoj situaciji.

Moja supruga je bila u press centru, ali ljudi su se plašili da joj priđu, samo da se pozdrave. Počevši od devete partije, osjetio sam da Karpov teško podnosi naprezanje. U ovoj partiji, prvi put u meču, ponudio je remi u središnjici. Od desete partije do kraja meča držao sam inicijativu u svojim rukama.

Karpov je odbijao napade u jednoj partiji za drugom - mjesec i po dana bio je u defanzivi. Moram priznati da, koliko god su moji porazi u drugoj i šestoj partiji bili slučajni, oni su rezultat silnog pritiska Karpova, a da ih nisam izgubio, poraz bi me čekao u trećoj, sedmoj ili osmoj partiji, u kojima sam se spasio samo čudom.

Sada, s druge strane, Karpov je bio taj koji je balansirao na ivici provalije. Deseta, jedanaesta, trinaesta, petnaesta i sedamnaesta partija - u svakoj od ovih imao sam poziciju koja je bila blizu pobjede. U normalnim uslovima, prosječan velemajstor poput Andersona ili Vasjukova bi ih pretvorio u pobjedu. Ali meni to nije išlo. Karpovljeva igra je sa svakom novom partijom postajala sve slabija. Počeo je da pravi očigledne greške, poput onih u trinaestoj i petnaestoj partiji, ali ja sam bio u stalnoj oskudici vremena i nisam mogao da ih iskoristim. Imao sam i bolje pozicije u prekidu, ali je kvalitet moje analize bio značajno inferiorniji u odnosu na neprijateljski klan. Osim toga, potrošio sam previše energije na takvu analizu.

Karpov, koji se nadao da će me iscrpiti, prvi je tražio odlaganje. Čovjek ogromne volje, već je fizički predao. Ali desilo se da tokom ove serije partija kada sam vršio pritisak, nisam imao nikakav uspjeh. Upravo suprotno - izgubio sam još jednu partiju! Ovo je bila sedamnaesta partija. Prije partije, u atmosferi opšteg hvalospjeva Karpova, izjavio sam, kao sredstvo samoodbrane, da ću dobiti meč u roku od sedamnaest partija! Ova sedamnaesta partija se pokazala fatalnom. Sjećam se da sam prvi put igrao Katalonsko otvaranje. Neuobičajeno sam ponudio svom protivniku žrtvu pješaka. Karpov se nije potrudio da zadrži pješaka i bez razmišljanja je odigrao još jedan potez. Jednako netipičan za Karpova, posebno bez razmišljanja! Sjećam se kako sam za tablom utonuo duboko u misli: ko je mogao da me izda? Bilo je prirodno da u svom omiljenom otvaranju steknem prednost, ali isto tako jasno da u takvom stanju nisam mogao da igram normalno! Ispustio sam veliku pozicionu prednost i igra je postala jednaka. U potrazi za šansama za pobjedu, ponestajalo mi je vremena, a onda sam u jednakoj poziciji upao u jednostavnu zamku.

Sumnje u ishod meča prvi put su mi se javile u trinaestoj partiji. Nakon sedamnaeste shvatio sam da neću moći spasiti meč, ali su se pred kraj počela događati čuda. Iscrpljeni Karpov izgubio je jednaku završnicu u devetnaestoj partiji, a onda sam dobio dvadeset i prvu u samom otvaranju. Dio publike nije uspio ni da stigne na partiju prije nego što se sve završilo. Sjećam se kakav je pogled pun mržnje Karpov bacio na mene prije nego što je predao.

Rečeno je da je nakon ove partije izgubio apetit. Ostale su još samo tri partije, a prednost Karpova bila je minimalna. Šta bi bilo da je bilo, recimo, još sedam partija? Možda bi moj protivnik u potpunosti preminuo od napora? Ili bi možda u sebi našao skrivene snage? Više nije bilo prostora za borbu, imao sam samo jednu partiju bijelim figurama: sve je zavisilo od ove jedne partije. Pred kraj meča sam počeo da dobijam anonimna pisma tipa: 'Samo ti pokušaj da pobijediš Karpova, pa ćemo ti pokazati!' Ne, nisam se plašio, to se nije odrazilo na moju igru, ali sam osjećao da bi mi se moglo nešto desiti na ulici ako izjednačim rezultat.

Posljednje tri partije završene su rermijem. Pobjedivši rezultatom 3-2, Karpov je ostvario nezaboravnu pobjedu, koja ga je na zadivljujući način, bez dodatne žestoke borbe, dovela do titule Svjetskog šampiona.

Poslednja partija je, kao i sve prethodne, prenošena na Centralnom TV kanalu SSSR-a. Kako je jedan moj prijatelj tako zgodno rekao (i hvala mu što me nije napustio tokom meča, pa čak ni nakon njega): „Vi šahisti imate posebnu misiju. Potrebni su fudbaleri i hokejaši da bi ljudi pili manje votke, ali oni vas pokazuju javnosti da manje čitaju Solženjicina!”

Ali da se vratimo na završetak poslednje partije, morao sam da stisnem Karpovu ruku, a zatim sam, sam napustio binu, gde su lakeji odavali počast Karpovu. Sve je to prikazano direktno na TV-u, ali u snimljenoj verziji prikazanoj u vijestima, koja se prenosila po čitavoj ogromnoj zemlji, izrezan je trenutak kada smo se rukovali. Zašto? Meč je bio gotov, ali se još nisu razračunali sa mnom. Ljudi su morali da dobiju utisak da sam se loše ponašao.

Tokom meča, Karpov i ja smo vodili zamršenu psihološku borbu, čiji je inicijator bio moj prijatelj psiholog. Karpov ga je sa bine odmah uočio kao neprijatelja, za kojeg je mislio da pokušava da izvrši uticaj na njega iz sale, da ga hipnotiše. Zatražio je pomoć, u pomoć mu je pozvan ni manje ni više nego jedan od najboljih psihologa u zemlji, koji radi u centru na periferiji Moskve sa kosmonautima. Ne bih rekao da me on uznemiravao; zadatak ovog doktora nauka bio je da učini bezopasnim mog pomoćnika, koji je u poređenju s njim bio skroman amater. Moj psiholog, Z, predložio mi je da iskoristim Fišerovo iskustvo i pokušam da zakasnim pet ili šest minuta na početak partije. Upalilo je: Karpov je bio ljut kao đavo. Ali nije u karakteru Karpova da bilo kome oprosti bilo šta. I on je počeo da kasni, uglavnom na nastavak partije posle prekida, i ovdje je oborio moj rekord. Na nastavak petnaeste partije stigao je sa trinaest minuta zakašnjenja, samo da pristane na remi! Bilo je i psihičkih nijansi na početku partija, kada bi jedan od nas prišao tabli i rukovao se drugim. U životu, ako se ne varam, smatra se da mlada osoba treba da pokazuje poštovanje prema starijem. Ali ne u ovom meču. Svojim ponašanjem Karpov mi je dao do znanja da je on favorit i da mu je dozvoljeno da radi šta hoće. Na kraju meča više nije ustajao kada bih došao da se rukujem s njim.

Činilo se da je i glavni sudija meča, O'Kelly, djelovao kao da je bio pod Karpovljevom kontrolom. Tokom pete partije, u boljoj poziciji za mene, razmišljao sam o svom potezu. Karpov je ustao od table i fiksirao me pogledom. On ima takvu naviku. Postoji fotografija snimljena tokom naše partije sa međuzonskog turnira, gdje je Karpov uhvaćen kako me žestoko i divlje proždire svojim očima kada je moj red da odigram potez. Dakle, iako neugodna, situacija mi je već bila poznata. Postavio sam Karpovu pripremljeno pitanje: „Da li si htio nešto da mi kažeš?“ „Ne, ne“, odgovorio je Karpov i otišao. Odmah je prišao O'Kelly (dok sam ja nastavio da razmišljam o svom potezu) i rekao: 'Karpov se žali da razgovarate s njim tokom partije.' U suštini, pretvorio se u Karpovljevog saučesnika: prvo Karpov, a zatim i sudija su mi onemogućavali da razmišljam o svom potezu. Zatim, tokom dvadesete partije, Karpov je odigrao potez i zatražio da se partija prekine, a da ja kovertiram svoj sledeći potez. Ostalo je još malo vremena, minut ili malo više, ali se O’Kelly pokorio favoritu.

Uoči dvadeset i prve partije napisao sam žalbu na Karpovljevo provokativno ponašanje. Nisam to pisao sudiji, jer je bio stranac; kako bih se ja, sovjetski čovjek, mogao požaliti strancu? Ne treba prati prljavi veš javno. Žalba je upućena organizacionom odboru meča. Pisao sam o Karpovljevom kašnjenju u dolasku na partiju, o tome kako je davao savjete sudiji i kako nije ustao kada se rukovao sa mnom. Ovaj očajnički korak bio je korak ka prekidu - u situaciji u kojoj je pobjednik očigledno već bio poznat. Slučajno ili ne, dobio sam dvadeset i prvu partiju u devetnaest poteza. Ali tokom meča Karpovu nije pokazana moja izjava. Pokazali su mu to tek naknadno, i tada je bio strašno ljut. Prilikom jednog od svojih pojavljivanja nakon meča u Lenjingradu, u svojoj 'sopstvenoj' oficirskoj sali (od 1966. godine Karpov je član Sportskog kluba Centralne armije), povjerljivo je rekao da nisam kažnjen za ono što sam rekao u štampi, već baš za ovu izjavu napisanu tokom meča.

* 19 *

Kazna

Dakle, bilo je mnogo razloga da me kazne. Za moja odstupanja u prošlosti od ispravnog ponašanja (sjećajući se samo 1973.), zbog tvrdoglavosti, izražene u mom pismu predsjedniku Šahovske federacije SSSR-a i u mojoj izjavi o Karpovljevom ponašanju, i na kraju, zbog činjenice da sam se borio, jednostavno borio se protiv Karpova - narodnog miljenika i izazvao uzbunu kod njegovih pristalica sa titulama. (‘Kad biste samo znali koji su ljudi zvali press centar da saznaju kako je Karpov’, rekao mi je jedan od novinara.)

Izgovor je bio neophodan, a ubrzo se pojavio.

Održana je ceremonija zatvaranja. Bilo je govora, Karpova su nazivali genijem. Bilo je i posebnih nagrada, od kojih su neke došle meni. Nagrada za 'Volju za pobjedom' naravno dodijeljena je Karpovu. Štampa je jednoglasno hvalila Karpovljevu brilijantnu pobjedu. Šahovska štampa je bila manje govorljiva. Petrosjan i Gufeljd su prolili nekoliko teških suza emocija na stranicama “64”.

U svojim intervjuima Karpov je, kao što je to uobičajeno, pokazao logičnost svoje pobjede i potpuno povjerenje u sebe tokom čitavog meča. Pokušali su da se ne sjećaju imena njegovog protivnika. Karpov je sjajno pobijedio, samo je malo otezao, ali koji je sada razlog da se žuri! Niko me nije pitao za mišljenje, tako da sam, kada me je B. Kažić zamolio da kažem nekoliko riječi za jugoslovensku novinsku agenciju Tanjug, sa zadovoljstvom pristao.

Kažiću sam rekao mnogo. Nije sve objavio i ono što je objavio ublažio je. Nije, na primjer, pomenuo moju izjavu tokom meča o Karpovljevom grubom ponašanju. Suština onoga što je štampano u jugoslovenskom dnevnom listu “Politika” bila je sledeća: Karpov nije bio ništa talentovaniji od velemajstora koje je u ovom ciklusu dobio. S druge strane, isticao sam njegove ogromne borbene kvalitete i njegovu sposobnost da iskoristi sve prateće faktore u svoju korist (bio bih spreman da se i sada potpišem ispod ovoga). Dalje sam dodao da se slažem sa Fišerovom idejom, da se u ovakvim mečevima ne računaju remiji. Bilo bi interesantno vidjeti kako bi Karpov, koji je s teškoćama postizao jedan remi za drugim i igrajući loše pozicije mjesec i po, reagovao u ovom slučaju. U našem meču mogao je da se počeše po glavi, i da bude zadovoljan nakon ovakvog remija: 'Pa, hvala Bogu, to je još jedna partija, uskoro će se stići do kraja meča!' Ali da nije bilo ograničenja broja partija, meč bi se završio drugačije, i Karpov, iako pritisnut uza zid bio bi primoran ne samo da se brani.

Intervju objavljen u Politici 3. decembra 1974. stigao je u SSSR. Zahtijevano je da dam pismena objašnjenja Komitetu za sport. Napisao sam da mi je drago što je moj intervju dao poticaj za stručnu diskusiju o kreativnim rezultatima meča.

Sad je bilo nešto za što mogu da me kazne. Moja kritika Karpova je naravno bila zločin, ali je ipak bila interna stvar, dok se moja podrška Fišeru smatrala činom izdaje.

Bilo ko je mogao govoriti protiv mene u štampi, pošto je ovo bila akcija koja je bila neophodna vlastima. Ali u SSSR-u nije tako lako naći osobu koja je spremna da radi prljave poslove kao što je ovaj. Tada je Petrosjan, vjerni sluga vlasti, progovorio protiv mene s posebnim uživanjem. Njegov komentar u "Sovjetskom sportu" bio je naslovljen: "Nesportski, velemajstore!" Jedan velemajstor, pod okriljem moćnog državnog aparata, koristeći otrovno oružje poluistine, zadao je udarac kolegi velemajstoru, čime je izazvao bujicu mržnje prema njemu od strane slabo informisanih sovjetskih miliona građana.

Nakon Petrosjana, osudila me i Šahovska federacija SSSR-a. Zatim je uslijedilo objavljivanje takozvanih 'radničkih pisama' pod istim vrlo podebljanim naslovom "Nesportski, velemajstore", u Sovjetskom sportu, koji su me žigosali i zahtijevali strogu kaznu. Bilo je i drugih pisama urednicima, u kojima se pisalo da je kampanja progona koja je trenutno organizovana snažno podsjećala na antisemitsku „Aferu doktori“, nastale 1952. godine. Ali ova pisma nisu objavljena. Jedno takvo pismo njegov pisac mi je poslao kod kuće. Uporedio je Petrosjana sa Lisenkom i Timašukom, mračnim herojima ranih pedesetih.

Bila je to teška situacija. Spremali su se da me 'obrađuju' i po partijskoj liniji. Popustio sam nagovorima mojih nekoliko preostalih prijatelja i poslao kratko pismo - od 62 riječi - Sovjetskom sportu u kojem sam rekao da žalim zbog svog intervjua, koji sam dao u stanju velike nervne napetosti nakon meča. Za objavljivanje mog izvinjenja na stranicama njegovih novina, glavni urednik Sovjetskog sporta dobio je ukor. Shvatili su koliko je moje 'priznanje' bilo neiskreno.

Krajem decembra pozvan sam da se suočim sa komitetom u Moskvi. Nisam otišao. Sledeći Petrosjanov primjer, ležao sam u bolnici dvije sedmice.

Ipak, nisam mogao izbjeći odmazdu. 20. januara, kao odgovor na novi, uporni poziv, stigao sam u Moskvu. U Sportskom komitetu su me obavijestili da ću na godinu dana biti isključen iz tima SSSR-a. 'Za nezakonito ponašanje', kako je to formulisano u naredbi. Obavijestili su me da mi je godinu dana zabranjeno pojavljivanje na bilo kakvim međunarodnim događajima u inostranstvu i da će mi biti smanjena mjesečna plata. Vratio sam se u Lenjingrad.

Jedan od mojih prijatelja prikladno je nazvao Lenjingrad „glavnim gradom sovjetskih provincija“. Nekada glavni grad Ruske imperije i najvažniji kulturni centar zemlje, Lenjingrad je izblijedio u sovjetsko doba. Stanovnici i njegove vlasti ne mogu se odvojiti od ideje o značaju grada i neprestano pokušavaju da to pokažu. Ali inteligencija, koja je u prošlosti činila veći dio gradskog stanovništva, nemilosrdno je istrebljena - 1937. godine, kao i prije i poslije. Bilo je nekoliko velikih 'afera' koje je izmislio KGB, od kojih nekoliko u poslijeratnim godinama. Eliminisano je progresivno razmišljanje, kao i progresivni lideri na bilo kojoj funkciji. A umjesto onih koji su eliminisani, na njihovo mjesto stavljen je čvršći, 'lenjinistički' režim. Došlo je do toga da je, nakon serije čistki, Lenjingrad postao najreakcionarniji grad u zemlji. Ako su odozgo, u Moskvi, ostavili nešto nedovršeno, ili nekome nisu zadali konačni udarac, onda je u Lenjingradu ova greška ispravljena.

Kao dobro poznatom popularizatoru šaha, bila mi je uskraćena mogućnost da pišem šahovske članke, ili da se pojavljujem na televiziji. Moj stan je bio prisluškivan, a prestao sam da primam poštu iz inostranstva, posebno engleske i jugoslovenske časopise. Pet primjeraka knjige Kraljev gambit, koju sam napisao u saradnji sa Zakom, a objavio Batsford's u Engleskoj, takođe nije uspjelo doći do mene. Glasine, koje je pokrenuo KGB, počele su da se šire u smislu da sam podnio zahtev za izlaznu vizu za Izrael. Kao rezultat toga, stvari su postale teške i za mog sina u školi. Istina, bio je maloljetan i nije morao odgovarati za grijehe svog oca, ali da ne bi otišao sa ocem u Izrael, njegov razredni starješina ga je spriječio, tako da je optužen zbog navodnog lošeg ponašanja i lošeg napredovanja u učenju. Više od dva mjeseca nisam se pojavio ni jedanput - u gradu u kojem nije bilo većeg šahovskog autoriteta ili govornika od mene. U gradu u kojem su me milioni ljudi poznavali i podržavali. Nakon nekoliko mjeseci počeli su mi stizati pozivi, ali u partijskom komitetu su očigledno odmahnuli rukama i rekli: „Dobro, dobro. . .”.

Ponekad su mojim predavanjima prisustvovali posebno poslani ljudi. U partijski komitet su počela da stižu anonimna pisma, sugerišući da govorim 'pogrešne stvari' - o Karpovu i Fišeru, naravno. Povremeno sam dobijao anonimna pisma grubog antisemitskog sadržaja. Dobio sam jedno pismo koje je s književne tačke gledišta odlično napisano. Poslao ga je 'radnik' i bila je puna najrazličitijih informacija: napali su Raikina, umjetnika i Spaskog. I u zaključku: Uopšteno, Fur jedes seine, kao što je bilo napisano na kapijama jedne ustanove koja je sjajno funkcionisala ne tako davno u Evropi (“Svakom svoje”-tekst cinično postavljen na kapijama nacističkog koncentracionog logora Buchenwald, prevodilac). Bolje bi vam bilo tamo.”

Kasnije sam poslao ovo pismo gradskim partijskim vlastima, ali naravno nisam dobio odgovor na moju poruku. Možda sam je vratio tamo odakle je došla?

Bilo je to anksiozno vrijeme. U štampi se vodila kampanja protiv Fišera i FIDE, fabrikovani su podli članci i skupljani potpisi za njih. Insistirano je da trebam da pokažem svoju lojalnost, govoreći protiv Fišera u posebnom članku. Tražili su da pomognem Karpovu za njegov meč sa Fišerom, praveći detaljnu analizu Fišerovih prednosti i nedostataka. Nisam želio ni da se borim protiv Fišera, niti da pomognem svom nedavnom protivniku, ali bio sam primoran da to uradim. Zvali su iz Moskve. Dogovoren je sastanak u Lenjingradskom sportskom komitetu, čiji je jedini cilj bio da slome moj otpor i izvuku iz mene neku vrstu materijala koji odobrava generalnu liniju koju je zauzela Šahovska federacija SSSR-a.

Shvatio sam koliko je meč Fišer-Karpov bio važan za svijet šaha i kako se Karpov u dubini srca nadao da će ga odigrati. Napisao sam članak, ali ne onakav kakav su tražili od mene. U nastojanju da to bude objavljeno, poslao sam ga čak i Karpovu. On je to pokazao nadležnima, ali čak ni on nije mogao da objavi članak u štampi. Tada je fabrikovano još jedno pismo FIDE u kojem se govorilo da se prema Rusima postupa loše. Nazvali su me i rekli: 'Hoćete li, molim vas, potpisati pismo FIDE, i najvjerovatnije ćemo uskoro objaviti vaš članak o meču za svjetskog šampiona i Fišerovim uslovima?' Popustio sam i pristao, ali moj članak nikada nije izašao u štampi . U njemu sam pokazao da meč treba da ima neograničen broj partija, ali sam predložio da se broj pobjeda smanji na osam, ako se meč organizuje pod užarenim nebom Manile.

Moj stav prema Karpovu čitaocu može izgledati kontradiktoran, posebno kada se uzme u obzir u periodu od nekoliko godina. Ali u stvari nema nikakve kontradiktornosti: lično, i pored napetosti tokom našeg meča, ne zamjeram ništa Karpovu. Uostalom, ko na njegovom mjestu ne bi pokušao da iskoristi psihološku prednost kako bi ostvario željenu pobjedu?

Ali protiv velemajstora Karpova - simbola sovjetske reakcije - imao sam, i još uvijek gajim, ozbiljno nezadovoljstvo. Međutim, i sam Karpov je podjednako kontradiktoran onima koji ga lično poznaju, ne samo iz novina. Pošto sam lišen mogućnosti da igram u inostranstvu, odlučio sam da otputujem na međunarodni turnir u Talin, pogotovo što su me Keres i Nei uporno pozivali tamo. Odbor za sport mi je zabranio da igram čak i tamo, a estonskim igračima su zamjerili zbog njihovog nepravilnog ponašanja.

Za Keresa je ovo trebao da bude posljednji ukor u životu. Vraćajući se iz Kanade, sa turnira na kojem mu je bilo zabranjeno da učestvuje, ali gde je odlučio da igra na sopstvenu odgovornost i završio kao pobjednik, preminuo je na putu, u Helsinkiju. Opet je to bilo njegovo srce, profesionalna bolest šahista. Kao državljanin Estonije, koju je SSSR nasilno anektirao, nije mogao da prihvati sovjetske običaje, pa se od većine svojih sovjetskih kolega razlikovao po poštenju i privrženosti principima.

Dobio sam poziv na turnir u Jugoslaviji, u Zagrebu. Naravno, pozvan sam na turnir veoma jakih velemajstora u Milanu. Ali o takvom putovanju nije moglo biti govora. Ubrzo je Karpov počeo da razmišlja o mojoj situaciji. Ne, on nije filantrop, ali, kada je postao svjetski prvak, imao je razmišljanje: 'Ali gdje je moja zasluga u svemu?' Dobio je titulu zato što je pobijedio Spaskog i mene. Ali narod je počeo da zaboravlja na nas: ni Spaski ni ja, pritisnuti državnim aparatom, nismo mogli da pokažemo svoju snagu. Čak i pominjanje jednog od naših imena u članku dalo bi mu loš ton! Izgledalo je kao da je pobijedio drugorazredne igrače i da je jeftino stekao titulu. Poduzeo je određene korake da mi olakša stvari.

Tu je svoju ulogu odigralo i to što je Petrosjan učinio sve da sahrani meč između Fišera i Karpova, a Karpov je, shvativši to, već tražio saveznika za svoju borbu sa Petrosjanom. U septembru sam službeno obavješten da više nisam u nemilosti, da će mi plata biti obnovljena i da mogu otputovati na turnir na Filipine, za koji me preporučila Šahovska federacija SSSR-a. Ovdje je Lenjingradska partijska organizacija odigrala svoju ulogu. Za putovanje u inostranstvo potrebno je dobiti dozvolu Partijske organizacije svog grada, a ja to nisam dobio. I dalje se nadajući, otputovao sam u Moskvu, spreman da svakog trenutka krenem u Manilu. Polugajevski je otišao, a u centralnim novinama "Pravda" pojavio se izvještaj da sam u prvom kolu turnira na Filipinima igrao protiv Larsena. Zapravo, sreo sam Spaskog na dan njegovog venčanja sa francuskom državljankom i čestitao mu na tome (navodno je francuski ambasador zatražio dozvolu na privatnom sastanku sa Brežnjevom!).

U novembru sam konačno dobio dozvolu da igram na međunarodnom turniru, makar i samo u Moskvi. Bio je jak sastav, posebno jaka grupa sovjetskih velemajstora. Turnir mi je išao loše, ali onda je došao susret sa Petrosjanom, koji sam igrao stisnuvši zube. Partija je prekinuta sa mojom prednošću, a u analizi mi je pomogao Spaski. Tokom drugog nastavka, pobijedio sam. Ovaj susret me mobilisao. Postigavši 4,5 od 5 na kraju, podijelio sam treće mjesto iza Gelera i Spaskog, što nakon godinu dana briga nije bilo nimalo loše.

* 20 *

Prekid

Moje nesreće i prljave optužbe, na koje nisam imao prilike da odgovorim, izazvale su u meni promjenu mišljenja. Potreba da se ponekad moram pokoriti samo me je ogorčila. Iako sam bio osoba prilično slobodnih uvjerenja, uvijek sam bio prilično konzervativan. Proveo sam čitav život u jednom te istom gradu. Bila sam u braku samo jednom, a najviše sam volio da radim sa jednim te istim trenerom.

Ali u decembru 1974. shvatio sam da sa svojom tvrdoglavom prirodom neću moći izbjeći radikalne promjene. Vršio se jak pritisak na mene, ali je postojao i osjećaj da su čekali odgovarajući trenutak, kada bih trebao početi slabije igrati, da me potpuno sruše.

Razmišljao sam koji bi bio najbolji metod da odaberem, da ne bude preteško, ili bolno. Podnijeti zahtjev za izlaznu vizu za Izrael? Ovo bi bilo kao uspon na Golgotu! Jednom sam čak napisao pismo (ali ga nisam poslao) Titu, tražeći da me uzme pod svoje okrilje: tamo bi sigurno bilo bolje nego u SSSR-u. Ali shvatio sam da je takva ideja bio samo maštanje.

Ali trenutno sam, u iščekivanju sledećeg ciklusa Svjetskog prvenstva, poslan u inostranstvo. Krajem 1975. otišao sam na turnir u Hastings.

Naravno da sam svojoj ženi i mojoj nekolicini preostalih prijatelja nagovijestio da više ne mogu živjeti u sovjetskim uslovima. Ali, ni prijatelji, ni supruga, nisu me mogli u potpunosti razumjeti: sve neprijatnosti su se direktno ticale mene, ali je na bližnje pao osjećaj gorčine i sramote na račun mene. Najviše je bio uznemiren zbog mene moj sin. Tokom mojih najmračnijih dana išao je u školu noseći značku sa Olimpijade u Siegenu - s Korčnojem zakačenim na rever.

Kada sam krenuo za Hastings, ponio sam sa sobom nekoliko šahovskih knjiga i foto-albuma. Sve to poslao sam nakon turnira Sosonku, sada holandskom majstoru, u Amsterdamu. Igrao sam loše na turniru i zauzeo četvrto mjesto.

Moj položaj u Sovjetskom Savezu očigledno se počeo stabilizovati, ali više nisam želio da ponovo uspostavljam stare veze. Više nisam telefonirao ljudima koji su prestali da me zovu u teškim trenucima. Sovjetske šahovske publikacije su očekivale materijal od mene, ali nisam pisao za njih. Jedan od šahovskih novinara odlučio je da sastavi knjigu partija sovjetskih velemajstora i molio me za materijal za to. Odbio sam direktno, rekavši da ne želim da mu pokvarim knjigu. Drugi novinar je htio da napiše moju biografiju. Odlagao sam to, a nismo se ni sreli. I dao sam mu do znanja da u SSSR-u takvu knjigu niko ne bi cijenio.

Rukovodioci federacije su se nekoliko puta raspitivali s kim namjeravam da radim u pripremama za mečeve kandidata. Nisam odgovorio, objašnjavajući da su se, pošto sam stavljen van zakona od strane Komiteta za sport, majstori i velemajstori plašili da zvanično rade sa mnom. Tako je bilo, ali isto tako nisam želio nikoga da izložim prijetnjama vlasti u slučaju mog odlaska. Tokom 1975. i 1976. nekoliko puta sam organizovao polutajne treninge sa majstorima koji su, po mom mišljenju, bili dobri ljudi. Upravo je to bio glavni kriterij pri izboru trenera. Učestvovao sam i na jednom zvaničnom treningu. Kako bih pomogao mladim igračima, otišao sam na dvije sedmice u Lvov, gdje sam obavio dosta koristan posao sa lokalnim velemajstorima i majstorima, na dobrobit i njih i mene.

U aprilu se igralo ekipno prvenstvo sportskih društava SSSR-a u Tbilisiju. Malo je onih koji su htjeli da igraju protiv mene. Bronštajn to nije želeo, Talj je prerano otišao, a Karpov je tvrdio da je bolestan, iako je tog dana šetao u savršenom zdravlju. Rezultat je bio da sam pobijedio nekoliko rezervnih igrača i zauzeo prvo mjesto na svojoj tabli. U svom timu sam bio kapiten, trener i vođa. Nije iznenađujuće što je o meni napisano mnogo ljubaznih riječi u julskom broju časopisa 'Shakhmaty v SSSR'. U vrijeme kada je časopis izašao, već sam bio daleko. Bez sumnje, mnogi pretplatnici nisu primili to izdanje...

U julu sam igrao na IBM turniru u Amsterdamu. Kao i obično u poslednje vreme, bilo mi je teško, često sam imao problema sa vremenom, i s poteškoćama sam podijelio prvo mesto sa Majlsom. Već tada sam bio čvrsto uvjeren da sada treba da ostanem na Zapadu. Odlučio sam da prekinem sa Sovjetskim Savezom, ali trenutno, sa početkom mečeva kandidata, vlasti su još uvijek bile zainteresovane za mene, i još uvijek sam mogao da putujem i skupljam što više vrijednosti - na Zapadu.

Svoju arhivu sam poslao u Amsterdam, posebno dragocjena pisma prijatelja, a ništa manje nezaboravna od neprijatelja.

Ali više nisam mogao da ćutim. Nedjelju dana prije kraja turnira dao sam intervju dopisniku agencije "France Press". Govorio sam o razlozima loše igre Spaskog na međuzonskom turniru. Na njegov zahtjev radio sam sa njim dvije nedjelje u Sočiju, a za to vrijeme je dva puta morao da leti u Moskvu - nisu htjeli da mu potpišu dokumente za njegovu vizu za Manilu. Takođe sam napomenuo da smatram sramotnim što SSSR odbija da igra na Olimpijadi u Izraelu. (Kasnije sam, drugom prilikom, rekao da smatram da je odbijanje nastavak tradicionalne politike rusko-sovjetske države, politike antisemitizma.) Kada sam vidio intervju u štampi, shvatio sam da bi mi povratak u SSSR bila prijetnja novim nesagledivim nesrećama. Dajući ovaj intervju, iskoristio sam svoje pravo što sam bio slobodan čovjek; od tog vremena, iako se nikada nisam suštinski bavio politikom, postao sam „disident“, i to otvoreno. Dok sam bio u Sovjetskom Savezu, iskoristio sam sve zakonske mogućnosti da sovjetskom narodu, koristeći šah kao primjer, pokažem šta se stvarno događa u našoj zemlji – kako se pojavljuje u štampi, a kako je u stvarnosti. Od sada pa nadalje, da sam u Sovjetskom Savezu, ne bih mogao biti od koristi ljudima. Mirne savjesti sam donio odluku - da ostanem na Zapadu, sada i zauvijek.

Poslednjeg službenog dana boravka u Holandiji trebalo je da se pojavim u ambasadi SSSR-a u Hagu sa izvještajem o nedavno završenom turniru, u sedam sati uveče.

Ali u pola šest završio sam simultanku u Hagu i otišao kod prijatelja u Amsterdam. Sutradan sam u policijskoj stanici u Amsterdamu zatražio politički azil u Holandiji.

Nisam prvi, a sigurno neću biti ni poslednji, koji traži izlaz iz daleko od kreativne atmosfere unutar Sovjetskog Saveza, i pribjegava bjekstvu. Ali u Sovjetskom Savezu uživao sam zvaničnu popularnost kojom se nisu mogli da se pohvale ni Solženjicin ni Saharov, pa čak ni Rostropovič ili Baršaj, javne ličnosti koje su na Zapadu mnogo poznatije od mene. Na televizijskom ekranu su me videle desetine miliona ljudi, pozdravljali su me, a moje govore slušale stotine hiljada. Desetine godina novine su govorile o meni - Staljin, Malenkov, Hruščov i Brežnjev su ustupili mjesto jedni drugima, ali moje ime nije nestalo iz štampe. I sam sam osjetio tu popularnost i to mi je olakšavalo život. Ova popularnost je sada okrenuta protiv sovjetskih vlasti. Ljudi su morali biti obaviješteni o mom nestanku. Mornar koji napušta svoj brod, pisac koji ostaje na Zapadu, politička ličnost deportovana iz zemlje - nema potrebe da se o svemu javlja. Ali incident u kojem sam bio umiješan bilo je nemoguće sakriti od ljudi.

Prije svega, nekoliko dana nakon incidenta, objavio je Tass. Saopštenje je bilo za objavljivanje na Zapadu, a nije štampano u sovjetskim novinama. Suština izvještaja je bila da je sve ono na šta sam se žalio neistinito i da je to u potpunosti zbog mog povrijeđenog ponosa i sujete. Bio je to glup izvještaj, bez logike i uzročnosti događaja, i bilo bi glupo pobijati ga.

Nakon dvadeset dana Šahovska federacija SSSR-a je dala službeno saopštenje, a još dvije sedmice kasnije izmišljeno je pismo velemajstora članova Šahovske organizacije SSSR-a. Nakon što su usput pomenuli izdaju prema svojoj majci zemlji (kako je jednom prigodno napomenuto, kada majka izgubi svoje ljudske kvalitete, vodi razvratan život i pije, često joj se uskraćuju materinska prava), 'potpisnici' su stavili poseban naglasak u pismu na nešto drugo. Radilo se o tome da nisam bio u stanju da se pravilno ponašam za šahovskom tablom, te zato moram biti isključen sa svih događaja, a posebno sa liste učesnika u mečevima kandidata za Svjetski šampionat! Bilo je bolno čitati imena onih koji su potpisali pismo. Dvadeset godina sam sa svakim od njih razmjenjivao ideje i dijelili smo svoje posljednje parče hljeba. Međutim, imam dokaze svjedoka koji to dokazuju da bar jedan od njih nikada nije vidio pismo, i nije znao ništa o njemu, ali da se njegov potpis ipak nalazio ispod dokumenta. Posebno treba napomenuti da ovaj grubi napad sovjetskih vlasti nije podržao Karpov.

Čitajući pismo, još jednom sam se uvjerio da sam postupio ispravno. Kako će se odvijati moj dalji život, šta će biti sa mojom šahovskom karijerom, ne znam. Ali više nisam mogao da živim pod režimom koji ljudima oduzima samopoštovanje.

POSTSCRIPT

Život šahovskog profesionalca na Zapadu je težak. I pored činjenice da sada postoji potražnja za šahovskim stručnjacima – iz vlastitog iskustva znam da je desetine hiljada ljudi u Holandiji, SAD, Švajcarskoj, Njemačkoj i Španiji zainteresovano za šah – šah jednostavno nije prepoznat kao profesionalni sport. U svom sadašnjem pasošu u rubriku „profesija“ stavio sam „šahovski velemajstor“. Ugledni ljudi kada to pročitaju kažu 'hm, hm'. Sve to zvuči veoma lijepo, ali šta je, žele da znaju, bila vaša prava profesija prije toga? Oduvijek je bilo teško za profesionalce da budu priznati. Njihovo shvatanje je da nema znanja i učenja izvan školske učionice. Vještine profesionalnih šahista se ne uzimaju ozbiljno: na njih se gleda kao na obične zabavljače. Oni nemaju ni učenike ni sledbenike. U čitavom, prilično velikom slobodnom svijetu, samo šačica profesionalnih velemajstora postiže pravi status.

Vjerovatno će doći vrijeme kada će šah privući pažnju sociologa: u borbi protiv rastuće stope kriminala trebali bismo zamijeniti televizore šahovskim tablama. S tim u vezi, kako je uočeno, šah ima jednu veliku manu: nije spektakl i ne podliježe komercijalizaciji.

U Holandiji su me najsrdačnije primili - sa onim gostoprimstvom i pažnjom tako karakterističnim za ovu malu zemlju. Razvoj šaha ovdje je bio izvanredan; postoji nekoliko desetina klubova, desetak kvalitetnih igrača, nekoliko moćnih sponzora, uključujući organizacije i komercijalne kompanije koje pružaju podršku šahu. Ubrzo sam potpisao jednogodišnji ugovor sa firmom koja se bavi proizvodnjom kompjutera – Folmak – koja zajednički promoviše šah. Radiću za njih, kao trener i učestvovati na takmičenjima kao član tima „Folmak Rotterdam“.

Moja prva godina na Zapadu bila je teška, napeta. Bio sam veoma tražen: intervjui su se smjenjivali sa simultankama. Zatim sam dvije sedmice bio trener za Holandski olimpijski turnir. Zatim još nastupa, nakon čega je uslijedio trening meč sa Timanom. Onda sam u novembru saznao da moram da igram meč kandidata sa Petrosjanom.

Kako su stvari bile u ovom trenutku, činilo se da nemam šanse u meču protiv meni tako omražene osobe. Opterećen poslom, bez stalnog prebivališta, odvojen od porodice, morao sam se suprotstaviti ovom velemajstoru, prethodno pripremljenim i spremni za završni udarac. Pojavio se u Italiji sa svojom ženom i čitavom četom velemajstora kao pratiocima.

Bilo mi je prilično teško pronaći pomoć. Uostalom, ko želi pomoći ozloglašenom disidentu? Na kraju sam uspio da pronađem ljude - ne posebno jake igrače, ali ipak izuzetno posvećene. Veoma sam zahvalan Hansu Ree-u i Jacobu Mure-ju na njihovoj vrijednoj podršci tokom ovog meča.

Bilo je to mučno iskustvo i u novinama su to nazvali 'mečom mržnje'. Nismo razgovarali jedan s drugim, nismo se rukovali, nismo dozvolili da nam se pogledi susretnu. Preko sudije Kazića se nudio remi. Palo mi je na pamet da svi ti ljudi, s kojima sam u SSSR-u uvijek bio u kontaktu i koji su sada došli u II Ciocco, nisu ništa drugo do primitivna ekspedicija upućena da suzbije odbjeglog osuđenika. Bila je isto tako i šahovska tabla bojno polje. Moji živci su, međutim, bili nešto jači. Standard igre je bio užasno nizak. Da ste partije dali kompjuteru na procjenu, a da niste imenovali igrače partije, nivo igre bi bio ne viši od 2300. U teškim okolnostima greška je dolazila za greškom.

Rezultat meča bio je 2:1 u moju korist, uz 9 remija. Ovo pokazuje koliko su protivnici bili uzbuđeni. Napuštajući II Ciocco, uputio sam Petrosjanu poslednji oproštajni pogled. U Petrosjanu je bio čitav niz emocija: bijes, mržnja i kao da je govorio “nisam te dokrajačio danas, ali ćemo sledeći put riješiti stvari'. Zapravo, upravo nakon što je stigao u SSSR, Petrosjan je smijenjen sa svog mjesta glavnog urednika časopisa “64”.

Očigledno je da je sada moja sudbina da se borim sa SSSR-om, čineći im stvari što neugodnijima. Meč između Mekinga i Polugajevskog bio je izjednačen, ali je završio u korist sovjetskog igrača +1=11.

Poslednjih dvadeset godina bio sam u prijateljskim odnosima sa Polugajevskim, ali danas, kada se njegov potpis pojavljuje na pismu koje je smislila Sovjetska šahovska federacija, nisam imao neku posebnu želju da ga vidim i da igram s njim. Jasno je da je moj protivnik osjetio istu stvar. Bio sam, inače, spreman za borbu nakon prethodnog meča, ali za ovu priliku nisam se nikako mogao osjećati opušteno. Čak sam pitao da li mogu da pozdravim svog partnera rukovanjem i ubrzo nakon toga, kada je vođa delegacije Baturinski uspio da kontaktira Moskvu, dobio sam potvrdan odgovor. Nedavno sam uspio ojačati svoj tim pomoćnika. Ovom prilikom su mi pomogla dvojica ljudi iz Engleske - Raymond Keene i Michael Stean, kao i Murej. Jedva da sam igrao bolje nego u poslednjih nekoliko mjeseci, a u razmaku između mečeva sam osvojio Holandski šampionat sa dobrim rezultatom - 12 od 13. To mi je ulilo veliko samopouzdanje.

Podrazumjeva se da mi polufinale nije prošlo ništa lakše od meča sa Petrosjanom. Dobio sam prve tri partije nakon čega je rezultat meča bio jasan. Konačan rezultat: + 5 = 7 — 1 u moju korist. Nedavno sam, uoči meča sa 'polu- disidentom' Spaskim, otišao da živim i radim u Zapadnoj Njemačkoj. Čini se da sam sada izložen nečemu što su iskusili sovjetski emigranti - kosmopolitskoj i slobodnoj prirodi življenja u kojoj se uživa u novom okruženju.

(Kraj)

Архива чланака

Пратиоци

Претражи овај блог

Странице