GM Eduard Gufeljd: Bobby Fischer -od šahovskog genija do legende

 

U ljeto 1978. visok, elegantan čovjek je ušao u jedan od kafića New York City-ja. Dok je naručivao ručak njegovu pažnju je privukao susjedni sto na kojem su dvije mušterije igrale šah. Primjetivši da je jedan od igrača izgubio relativno vrlo jednostavnu poziciju pokazao je poraženom gdje je napravio grešku. Ono što je čuo kao odgovor nije bilo laskavo.

“Ali ja sam Bobi Fišer”, rekao je.

Igrači su se pogledali sa iznenađenjem.

"Pa šta?" izjavio je mlađi. “Ja sam, na primjer, Jack Robbins; on je Ted Kapelushnik, ali niko ne pravi previše galame oko toga.”

Prema jugoslavenskim novinama Politika, ova epizoda se desila jedanaestom svjetskom šahovskom šampionu u njegovoj zemlji samo šest godina nakon što je osvojio najvišu titulu u šahu.

Bilo je vremena kada je Fišerovo ime bilo poznato svuda širom Sjedinjenih Američkih Država. Šampionat u Rejkjaviku je uzburkao nacionalna osjećanja Amerikanaca. U kafićima, barovima, klubovima, gradskim parkovima pa čak i na ulicama, stotine ljudi su raspravljali o izazovima intenzivne borbe za šahovsku krunu. Izbila je prava šahovska groznica. Bejzbol, boks i auto trke su bile zasjenjene šahom.

Pojavile su se nove šahovske sekcije u novinama i časopisima. Potražnja za šahovskom literaturom i šahovskom opremom je značajno porasla.

Kako se onda dogodilo, da je donedavno američki šahovski idol je pao sa svog postolja? Zašto se tako malo ljudi u Fišerovoj sopstvenoj zemlji sjeća njegovih pobjeda? Nije lako dati odgovor na ovo pitanje.

Takav ishod je određen i Fischerovim karakterom i društvom u kojem je odrastao. Ime jedanaestog šahovskog prvaka postalo je legenda za njegovog života. Dugo vremena okruživale su njegov život fantastične priče, legende i tračevi.

U ovoj knjizi autor pokušava da odvoji legendu od istine, da pokaže autentično lice čovjeka za koga je šah zamijenio, ako ne čitav njegov život, onda barem mnoge aspekte života; čovjeka koji je jednom izjavio: “Šah je život!”

Robert Džejms Fišer rođen je 9. marta 1943. u Čikagu. Njegov otac bio je biofizičar, a majka medicinska sestra i učiteljica. Regina Fišer dobro je govorila ruski jezik. Do 1938. godine studirala je na Prvom moskovskom medicinskom institutu, ali je zatim napustila tu zemlju prije nego što je završila studije. Kasnije je savladala barem još šest jezika.

Njihov otac je napustio porodicu kada je Bobiju bilo dvije godine. Majka je podigla dvoje djece sama: Bobija i njenu stariju ćerku Džoan. Jedva je spajala kraj s krajem. Ovo teško djetinjstvo zauvijek je obilježilo život budućeg svjetskog šahovskog šampiona.

Biograf Roberta Fišera, Brad Darrach, sjeća se da je Bobi kao dijete bio veoma zaljubljen u crtane filmove. "Avanture Fu Mančua" bili su popularni kod njegovih vršnjaka u to vrijeme. To je bila priča o kineskom čarobnjaku koji je mogao nametnuti svoju volju drugim ljudima. Možda se neki elementi Fišerovog kasnijeg ponašanja mogu objasniti uticajem ovih crtanih filmova.

Kada je imao šest godina, sestra ga je upoznala sa šahovskom igrom. Ni njegova majka, niti njegova sestra, nisu mogli predvidjeti ulogu šaha u Fišerovoj budućnosti. Bobi je brzo naučio osnove šaha, i sa sedam godina počeo je da izučava šah pod vođstvom Karmen Nigroa (Carmen Nigro). Godinu dana kasnije, dozvoljeno mu je da posjećuje šahovski klub dva puta nedjeljno. Sa 13 godina, Fišer je stekao titulu nacionalnog majstora. Kako to obično biva, Fišerovo upoznavanje sa šahom dogodilo se u najpovoljnijem trenutku u njegovom životu.

Sovjetski velemajstor, dr Nikolaj Krogius (koji ima doktorat iz psihologije), smatra da je najbolje vrijeme za početak učenja šaha u uzrastu od 7 ili 8 godina, kada je dijete spremno za sistematsko sticanje konkretnog znanja. Prema Krogiusu, učestvovanje na turnirima u tom uzrastu bilo bi prerano. Ono što je potrebno su kratke instruktivne sesije, jednom ili dva puta nedeljno, i igranje slobodnih partija. Uzrast od deset godina je mogući prag za učešće na takmičenjima. Baš tako se razvijala šahovska karijera Fišera.

Otkrivajući tajne igre korak po korak, on je pokazao razumijevanje pozicionog igre i strpljenje za tablom koje je bilo rijetko čak i kod darovitih odraslih. Ono što je odvojilo Fišera od drugih od samih njegovih prvih koraka bilo je njegovo nevjerovatno 'poslovno' razmišljanje, konkretnost njegovih ideja, ozbiljnost s kojom je pristupao "osnovama" šaha.

Visok, blago pognut, sa blago ispupčenim licem, šepureći se u iznošenim patikama i starom džemperu, adolescentni Fišer izgledao je kao ružno pače.

U godini Fišerovog rođenja, slavni Aljehin, koji se nikada nije vratio u Rusiju, još je bio živ.

Tačno godinu dana prije nego što je rođen Fišer, budući jedanaesti šahovski svjetski šampion, Kapablanka, još jedan šahovski genije, umro je u Njujorku.

1948.godine svijet je saznao ime novog svjetskog šampiona, čuvenog velemajstora M. M. Botvinika, koji je zadržao tu titulu, uz neke prekide, narednih petnaest godina.

Mladi Fišer je postepeno sticao šahovsku mudrost. Ponekad bi mu poraz izazvao gorke suze. Međutim, postepeno je imao sve manje prilika za suze.

Već u uzrastu od 13 godina, "ružno pače" je osvojilo prvu nagradu na Američkom juniorskom prvenstvu, dijelio je 4-8. mjesto na Američkom Openu, i 8-12. mjesto na turniru istog tipa u Kanadi. Mogla se osjetiti njegova težnja da uskladi kombinacionu i pozicionu strategiju na način na koji je budući šampion igrao. Pogledajte kako je trinaestogodišnji majstor pobjedio "Partiju stoljeća" protiv svog iskusnijeg protivnika Donalda Byrna.

D. Byrne-R. Fischer
New York, 1956
GRONFELD 0EFENSE 097

.....

Zanimljiv događaj se desio godinu dana kasnije kada je brat Donalda Byrnea, Robert, blizak prijatelj Fišera i poznati velemajstor, igrao protiv Bobija na otvorenom turniru u Klivlendu.

“Kada smo nas dvojica došli zajedno na turnir”, ispričao je  Byrne, “moj brat Donald mi je rekao: 'Pazi se ovog malog  klinca, odličan je igrač!' Zaista, partija je uzela neočekivan tok!

“Iako sam igrao bijelim figurama i postigao svoju omiljenu poziciju u Kraljevoj  indijskoj odbrani, Bobi je napadao kao tigar. Do samog kraja partije, morao sam se očajnički braniti, i nakon dugog napora, završili smo remijem.”

Godine 1957, četrnaestogodišnji tinejdžer je osvajao jedan turnir za drugim: U.S. juniorsko prvenstvo, New Jersey Open i U.S. prvenstvo gdje je stekao pravo da igra na međuzonskom turniru. Kada je FIDE dodijelila četrnaestogodišnjem Fišeru titulu internacionalnog majstora, on je sa gorčinom uzviknuo: 'Zašto mi nisu odmah dali titulu velemajstora?'

Ovaj dječak je privukao pažnju čitavog svijeta svojim dubokim poznavanjem šaha, oštrim stilom i izuzetnim talentom. Od djetinjstva Fišer je odrastao uz sovjetsku šahovsku literaturu jer od 1948. nije bilo drugih svjetskih šampiona u šahu sem Sovjeta. Fišer je sanjao o posjeti Rusiji. Već početkom 1957. godine popularni sovjetski časopis, Šah u SSSR-u, pisao je o uspjehu trinaestogodišnjeg Bobija Fišera, navodeći  njegovu partiju sa D. Byrnom.

Na međunarodnom turniru u Portorožu, Fišer je podijelio 5. i 6. mjesto i dobio titulu međunarodnog velemajstora. Bio je najmlađi međunarodni velemajstor u istoriji šaha. Takođe je bio kandidat za titulu svjetskog šampiona.

U martu 1980. godine, održan je kongres azijskih administratora i šahovskih trenera šaha u Manili, glavnom gradu Filipina. Među pozvanima bio je Izvršni direktor Američke šahovske federacije, Ed Edmondson. Bio je na čelu te organizacije od 1970. godine.

Govoreći o svom radu, rekao je: "Davno prije nego što je Fišer postao svjetski šampion, već smo imali snažnu organizaciju i značajna finansijska sredstva." Zatim je objasnio: "Fišer je imao sreće. Pojavio se u pravo vrijeme za to; SAD su održavale mnogo turnira po švajcarskom sistemu, pa je mogao da učestvuje i stekne potrebno iskustvo." Međutim, osjećajući da je donekle preuveličao svoju ulogu u stvaranju novog šahovskog talenta, Edmondson je dodao: "Naravno, i mi smo imali sreće. Fišer se ispostavio kao jako talentovan."

Teško je reći ko je imao više sreće. Jedna stvar je bila očigledna, bilo je malo toga pozitivnog u mladiću kada se kombinovalo sa njegovom fanatičnom posvećenošću šahu, usvajajući neke od glavnih karakteristika američkog životnog stila, na primjer: hvaliti sebe, promovisati sebe, biti ispred protivnika i kapitalistička pohlepa. Fišer sa 14 godina još nije zarađivao živeći od šaha, ali je bio svjestan da može postati profesionalni šahista. To sada zapažamo jer će Fišer u budućnosti uložiti maksimalne napore da promoviše napore šahista. 1958. godine budući internacionalni majstor, Bernard Zuckerman, upoznao je petnaestogodišnjeg Fišera. Do tada Fišerova porodica je već nekoliko godina živjela u Njujorku. Zuckerman se prisjeća:

"Sreo sam Fišera 1958. godine. Upravo je postao prvak SAD-a. Kada sam ga vidio u Maršalovom klubu na Manhatnu, pozvao sam ga da igramo šah. Bobi me odmjerio od glave do pete hladnim pogledom, rekao 'ne' i okrenuo se. Negdje početkom 1959. godine spustio se na nivo da mi ponudi da odigramo partiju. Nakon toga počeli smo redovno da se sastajemo za šahovskom tablom. Tada je živio sa svojom majkom. Njegova sestra Džoan (Joan) već se udala. Bobijeva majka (kasnije kad se udala za profesora engleske književnosti po imenu Pustan i uzela njegovo prezime), uvijek me srdačno dočekivala. Razgovarajući sa mnom, Regina se često žalila kako je strast njenog sina bila prevelika:

"Ja sam ta koja mu je poticala tu strast. Ali sada vidim da mu šah blokira druge interese. Ne čita ništa osim šaha i beskrajne serije Tarzana i Fu Manchua."
"Njegovi talenti", nastavio je Zuckerman, "zaista su bili izvanredni: odlična memorija i sposobnost da shvati srž problema. Tada je Fišer bio duboko uključen u proučavanje Štajnicovog rada. Sjećam se da sam ga pitao šta misli o Laskeru. Ne razumijem njegovu strategiju", odgovorio je Bobi, "Gotovo u svakoj partiji poziciono loše stoji ,ali ipak nekako uspjeva da pobijedi većinu njih."

Primjetio sam da je Fišer bio iritiran svime što nije razumio, bilo da je u pitanju šah ili nešto drugo. A iako u vezi sa šahom nije bilo mnogo toga što nije shvatao, njegove ideje o drugim stvarima bile su prilično nejasne...

Godinama su mediji pisali o Fišeru: "Neobrazovana osoba, neprosvjetljen um, ima samo dvije godine srednje škole iza sebe."

Kada je ovaj "neobrazovani tip" pobijedio 'obrazovane' velemajstore, neke od njih sa doktoratima, mediji su odlučili da nije najbolja ideja pomenuti njegovo srednjoškolsko obrazovanje i ćutali su o tome.

Rano u Fišerovom životu, njegova sposobnost da se potpuno posveti šahu donosila je rezultate. U uzrastu od 14 godina shvatio je da bi mnogi predmeti u školskom programu bili od malo koristi njemu. Što se tiče obrazovanja…

Na kraju, naučio je više jezika. To je zaista bilo važno za šah.

Bent Larsen se prisjeća:
"Godine 1959. bio sam Fišerov sekundant na turniru kandidata i stalno sam mu govorio: „Bobi, trebalo bi da završiš srednju školu!“

„Zašto?“, odgovorio je šesnaestogodišnji velemajstor. 'Tamo su idioti, i učenici i nastavnici! Samo jedan nastavnik nije bio toliko glup: nije bio loš šahista…'

Sada mi se čini da Fišer za time žali i zaista bi volio da nadoknadi propušteno u obrazovanju. Zbog svojih izuzetnih sposobnosti i prirodne sklonosti ka znanju, postigao je neke rezultate, ali i dalje se osjeća veoma nesigurno u svemu što nije povezano sa šahom. Na primjer, išao bi u restoran sa svojim prijateljima i ako bi naišao na slabog šahistu, rekao bi: „Ma ne, to nije dobro“, i igrao bi samo sa najjačim igračem.

Fišer bi izbjegavao svaki razgovor ako mu tema nije bila poznata. Umesto toga, pričao bi sa sagovornikom o Sicilijanskoj odbrani. Ili, recimo, bili bismo u italijanskom restoranu gdje pevaju operni pjevači. Svi bi se divili predivnoj muzici i pjevanju, a Fišer jedini ne bi pokazivao nikakvu reakciju. Sklonivši lice u šahovski časopis, proučavao bi neku partiju…"

U decembru 1958. održano je prvenstvo SAD-a u Šahovskom klubu Manhettan u Njujorku. Visoki Bobi i mali Semjuel Reševski, noseći svoje debele naočare sa okruglim ramom, već ćelav, započeli su bitku nakon što je sudija Hans Kmoh pokrenuo partiju pritiskom na dugme sata signalizirajući bijelom da krene.

Ova partija se ispostavila kao odlučujuća. Fišer je završio na prvom mjestu, sa jednim poenom više od Reševskog. U otvaranju je zanimljivo što Bobi nije napravio nijedan potez koji je sam izmislio; samo je ponavljao poteze bijelog iz jedne od partija koje su odigrane na turniru u Ruskoj Federaciji. On je znao tu partiju napamet!

Od djetinjstva Fišer je pridavao veliki značaj šahovskom znanju. Vrijedno je proučavao nasleđe starih majstora, analizirao partije i završnice koje su redovno objavljivane u periodičnim publikacijama. Posebno je posvećivao pažnju sovjetskim šahovskim publikacijama. Bio je savršen poznavalac otvaranja i središnjice. Stvarno je postao univerzalni šahovski igrač: Mar del Plata 1959, treće i četvrto mjesto; Cirih 1959, treće i četvrto mjesto; Mar del Plata 1960, prvo i drugo mjesto; Rejkjavik 1960, prvo mjesto. Već šezdesetih godina, sovjetski svjetski prvaci su osjećali Fišerov dah za vratom. Bio je drugi na turniru 1961. godine na Bledu, a godinu dana kasnije postigao je sjajnu pobjedu u Stokholmu. Završnica sa Unzickerom pokazuje kako je Fišer postepeno usavršavao svoju tehniku.

Tokom oktobra i novembra 1960. godine, XIV šahovska Olimpijada je održana u Leipzigu. Po prvi put se pojavio sedamnaestogodišnji Fišer, nova američka zvijezda. Igrao je na prvoj tabli. Ostatak tima su činili D. Byrne, Bisguier, Lombardy, dok su rezerve bili Weinstein i Rossolimo, koji su bili dio američkog tima koji je osvojio drugo mjesto (prvo mjesto je pripalo Sovjetima). Srebrne medalje bile su prve medalje koje su Amerikanci osvojili na posleratnim Olimpijadama. Iako je Bobby izgubio od Gligorića, završio je treći na prvoj tabli (iza Robatscha i Talja).

Sljedeće partije su odigrane od strane Fischera na Olimpijadi u Leipzigu.

R. Fischer-M. Euwe,
Leipzig 1960,
Caro-Kann odbrana B13

...

U uvodu za ovu partiju iz Fišerove knjige "Mojih 60 nezaboravnih partija" Larry Evans je primijetio da, iako je bivši svjetski prvak Eve smatran vodećim autoritetom u teoriji otvaranja, bilo je iznenađujuće da je odabrao tako riskantnu varijantu.

Fišer je, u ranijoj diskusiji o ovoj varijanti sa Palom Benkom, otkrio suptilnost u 15 potezu koja je iznenadila svjetskog prvaka iz 1935. Do poteza 18 partija je krenula prema završnici i bila je praktično gotova do 22 poteza.
.........
Nisu samo njegova dostignuća u šahu privukla pažnju javnosti na ovog mladog igrača. Ekstravagantno ponašanje mladog američkog velemajstora pružalo je mnogo materijala za tračeve. Nezdrav interes za Fišerovu ličnost podržavali su mnogi novinari. Sjećam se sljedeće pjesme E. Iluina:

Nemogući niz tračara
počinje od Tokija do Varne
Svi ovi Bobijevi poznanici su
zahvalni Bobbiju što imaju o kome tračati…

Sovjetski velemajstor A. Kotov je dugo pogrešno mislio da je “Fišer bio pod uticajem primjera Reševskog i Fine-a koji su uvijek pregovarali za više novca.”

Bobi je iz vlastitog iskustva naučio moć dolara u svojoj zemlji. Taština koja je počela da se razvija kod mladog Fišera bila je poticana od strane njegove majke. Kotov se sjeća da je, kada je Bobby imao 14 godina, primio pismo od Regine Fišer. “Željela bih da objavite zbirku partija mog sina,” pisalo je u njenom pismu, “Bobi bi bio sretan da ima račun u ruskoj banci.” Jedna od fotografija mladog američkog šampiona kako igra šah u Centralnom šahovskom klubu u Moskvi obišla je svijet putem šahovske štampe. To je bilo tokom Fišerove prve i jedine posjete Moskvi u ljeto 1958. godine.

U to vrijeme je pobijedio u mnogim brzopoteznim partijama protiv majstora (budućeg velemajstora) E. Vasiukova i mnogih drugih majstora pa čak i velemajstora. Jedini igrač kojeg nije mogao pobijediti bio je Tigran Petrosjan, koji je došao na "bojno polje" kako bi spasio prestiž sovjetskog šaha. Bobi nije mogao pobijediti Petrosjana, niti je mogao sakriti svoje suze nakon što ga je Petrosian porazio.

Vrijeme će proći, i Robert Fišer će biti vrlo uspješan u brzopoteznom šahu i postići svoju "osvetu" nad Petrosjanom. Ali za sada…

Na jednoj fotografiji iz tog perioda može se vidjeti blago pogrbljenog tinejdžera u šarenom džemperu. Na njegovom tankom, izduženom licu vidi se izraz intenzivnog napora. Uronjen je u partiju i ne primjećuje kameru koja je uperena u njega.

Nakon uspjeha u Portorožu, Jugoslavija, Bobi je konačno napustio srednju školu, koju je tretirao s velikim prezirom.

Želio bih se malo udaljiti od teme. U 1988. godini, Literaturnaya Gazeta je objavila članak Jurija Rosta pod nazivom "Šah: Misterija bez kraja". Novinar je, u intervjuu s Kasparovom, pokušao da sazna da li opšte obrazovanje šahiste obično utiče na njegovu igru. Da li bi šahista, kojeg se smatra genijem, bio takođe izvanredna ličnost čak i ako nije kulturan čovjek?

Isječak iz intervjua s novinarom Ralphom Ginsbergom, ponovo objavljen u britanskom časopisu Chess, ilustruje stav mladog Fišera prema obrazovanju.

Upoznavanjem s ovim intervjuom trebamo imati na umu da su zapadni mediji, željni senzacionalizma, često iskrivljavali Bobijeve riječi i postupke. To je samo po sebi učinilo Fišera nespremnim da daje intervjue dugo vremena. Tako je, nakon što je dobio titulu međunarodnog velemajstora, Robert Fišer napustio školu:

Ginsberg: “I kako je vaša majka na to gledala?”

Fišer: “Imamo različit pristup životu. Moja majka je previše tvrdoglava. Stalno je ponavljala da sam previše uključen u šah, da se ne može zaraditi novac u šahu, da moram završiti školu i druge gluposti poput toga. Moja majka me nije puštala na miru, pa sam morao da je se oslobodim…”

Ginsberg: “Da li ti se sviđa tvoja škola?”

Fišer: “Nemam šta da naučim u školi. To je gubljenje vremena. Tjeraju te da čitaš knjige i radiš domaće zadatke… Niko nije zainteresovan za to. Učitelji su glupi. Ne bi trebalo biti žena učitelja, to je pogrešno. One nemaju pojma kako treba predavati…”

Čitajući ove odlomke teško je odustati od ideje da je novinar pokušavao iznenaditi čitaoce i preuveličati Fišerove riječi. Međutim, mnogo toga je istinito. Mladi Fišer se povukao od svega što nije bilo povezano sa šahom. Mnogi novinari su koristili ovu Fišerovu "slabost" da izoštre svoju duhovitost na njegov račun.

Evo jednog primjera:

“Šta mislite o Vasco De Gami?” pitali su Fišera.

“Za koji klub je igrao?” odgovorio je Fišer pitanjem.

Prije Turnira kandidata u Curaçau (1962), 19-godišnji Fišer se hvalio u jednom od svojih intervjua:

“Mihail Botvinik? Pobijediću ga lako. Mogu mu čak dati prednost. Već pripremam knjigu o svom meču s svjetskim prvakom. Osvojiću prvo mjesto u Curaçau.” (Zapravo, zauzeo je 4. mjesto tamo. EG)

“Šta to govorite? Nona Gaprindashvili? Je li moguće da žena igra šah dobro? Ne postoji takva žena na svijetu kojoj ne bih mogao dati prednost konja fore i onda pobijediti…”

Poznati jugoslavenski novinar, Dimitrije Bjelica, koji je dobro poznavao Fišera i čak bio prijatelj s njim u jednom trenutku i napisao nekoliko knjiga o njemu, govorio je da Fišer nema smisla za humor. Ali on je bio prilično u krivu, kao i mnogi drugi.

Jednom (to je bilo 1973. godine), dogodio se sljedeći razgovor između Fišera, koji je već bio Svjetski prvak, i dopisnika Hollywood Tribune-a:

Kako je Fišer prošao u svojoj partiji s Botvinikom na Šahovskoj olimpijadi u Varni 1962?

M. Botvinik-R. Fišer
Grünfeldova odbrana D98

“Da li smatrate da je mogući novi meč sa Spaskim na višem nivou?” pitao je novinar.

“Šta je to mogući?” upitao je svjetski prvak u odgovoru.

Nakon što je objasnio Fišeru šta misli, dopisnik je postavio još jedno pitanje.

“U jednom trenutku ste planirali TV seriju o šahu. Ali, nikada se niste vratili toj ideji. Da li to znači da ste odustali od svog plana?”

“Naprotiv,” rekao je Fišer, “još uvijek smatram da je to moguća opcija, kao i prije.”

Svake godine vještina budućeg šahovskog šampiona je sazrijevala. Na Olimpijadi u Leipzigu 1960. godine, Robert Fišer je igrao na prvoj tabli u finalu. Takođe je osvojio prvo mjesto na Prvenstvu SAD-a u New Yorku 1960-1961. godine. U 1961. godini, u nezavršenom meču sa Reševskim (New York—Los Angeles) rezultat je bio 5½—5½.

Ovaj meč je zanimljiva stranica u Fišerovoj biografiji. Meč je organizovan između 18-godišnjeg Bobija, koji je do tada već četiri godine bio velemajstor, i talentovanog Samija Reševskog, koji je pobijedio mnoge svjetske majstore, ali je već imao preko pedeset godina.

Meč je sponzorisala Jacqueline Piatigorsky, putem Američke šahovske fondacije i Šahovskog kluba Herman Steiner, supruga poznatog violončeliste Gregora Piatigorskog. Događaj je postao ozloglašen i dugo vremena se o njemu raspravljalo u mnogim dijelovima svijeta.

Tokom meča bilo je svađa između igrača, dijelom uzrokovanih njihovim vjerskim razlikama. Nagrada koju je ustanovila gospođa Piatigorsky takođe je doprinijela raspravi. Čak se i sudija našao usred sukoba. Na primjer, jedna priča kaže da je Fišer, tokom posebno vrućih dana, zahtijevao ventilator, ali je Reševski izjavio da mu zvuk ventilatora ometa koncentraciju; Reševski je želio klima uređaj, ali je Fišer rekao da je previše hladno.

Zato je sudija, osim svojih glavnih odgovornosti, obavljao i "pomoćne" zadatke kao što je uključivanje ventilatora tokom Fišerovog poteza, a zatim njegovo isključivanje tokom poteza Reševskog.

Sam Fišer je objavio nekoliko partija iz ovog nesretnog meča u svojoj knjizi "Moje 60 nezaboravnih partija".

R. Fischer - S. Reshevsky
New York, 1961
Sicilijanska odbrana B72

Druga partija meča

Evans je u uvodu rekao da se otvaranje uvijek smatralo slabom tačkom Reševskog i nagađao je koliko visoko bi se mogao uzdići da nije bilo tog nedostatka.

….

Moram reći da odnosi između Fišera i Reševskog, jednog od najstarijih američkih velemajstora, neće biti jednostavni u budućnosti, već prilično napeti.

Bobi je često odbijao da igra na turnirima kao dio američkog tima ako je Reševski takođe bio pozvan da igra. Njegov protivnik je činio isto. Šahovski navijači su bili ti koji su patili. Vođstvo Američke šahovske fondacije također se našlo u neprilici.

12.partija između Fišera i Reševskog bila je zakazana za 13:30 u nedjelju. Bobi se pripremao za partiju kada je iznenada obaviješten da je vrijeme promijenjeno na 11:00.

"Zašto?" upitao je Fišer iznenađeno.

"Bila je to želja gospođe Piatigorsky, inače ne bi mogla stići na koncert svog muža."

Fišer je odgovorio, "Odbijam da igram u 11:00. Imali smo dogovor da igramo u jedan sat."

"Kako želite," suvo je odgovorio glas u telefonskoj slušalici. "Gospođa Piatigorsky neće promijeniti svoje mišljenje." Fišer je postupio prema svojim principima. Nije se pojavio u 11:00 i bio je kontumaciran, sa samo 35 posto nagradnog fonda mu je dodijeljeno.

Nakon završetka međuzonskog turnira u Stockholmu 1962. godine (gdje je osvojio prvo mjesto), Fišer se vratio u Sjedinjene Američke Države i podnio tužbu protiv Reševskog i Američke šahovske fondacije u saveznoj državi New York. Prema Fišeru, "Reševski se usuđuje da igra na različitim turnirima u SAD-u, podrivajući autoritet Fišera, budući da nije završio svoj meč s Fišerom…"

Sudska parnica je naknadno odbačena.

Godine 1961. Fišer je bio drugi na turniru na Bledu. Takođe je uspješno igrao na mnogim drugim turnirima. Ostvario je briljantnu pobedu protiv Petrosjana.

R. Fišer - T. Petrosjan
Bled, 1961
Caro-Kan odbrana B17

.........

Ovo je bila Fišerova jedina pobjeda protiv Petrosjana u to vrijeme, ostvarena oponašanjem stila svog protivnika. U potezu 27 Petrosjan nudi remi, ali Fišer odbija.
Ovo odbijanje je možda iznerviralo Petrosjana; Fišer je bio poznat po odbijanju ponuda za remi.

Fišer se korak po korak penjao na šahovski vrh. Kao što već znamo, zauzeo je samo četvrto mjesto u Curaçau. Ali na Olimpijadi u Varni (1962), Fišer je pokazao najbolje rezultate na prvoj tabli u preliminarnoj grupi. Usledio je niz uspešnih nastupa: titula prvaka SAD u 1962/63; prvo mesto na Western Open turniru u Mičigenu (1963); prvo mjesto na Otvorenom prvenstvu države Njujork iste godine i prvo mjesto na Prvenstvu SAD 1963/64.

Na Olimpijadi u Varni, održanoj u Bugarskoj 1962. godine, igrao je protiv I. Alonija.

Fišer je sazrijevao. Njegova središnjica obogaćivala se novim strategijama; većinu svojih partija dobijao je u završnici.

Godine 1965 Bobi je igrao preko kabla na Memorijalu Kapablanke održanom u Havani. Kasnije su ti turniri postali tradicionalni. Drugo-četvrto mjesto na ovom turniru predstavljalo je relativni neuspjeh za mladog Amerikanca. U tom kontekstu, Fišerove misli o slavnom Kubancu su zanimljive. Bernard Zuckerman je zapamtio da ga je nakon meča u Rejkjaviku Bobby upitao: "Da li sada priznaješ da sam najtalentovaniji igrač u istoriji šaha?" Kada je Zuckerman odgovorio da Kapablanka barem nije zaostajao u talentu za Fišerom, Bobi se namrštio i počeo da tvrdi da Kapablanka "nije bio toliko talentovan", iako je u stvari cijenio velikog Kubanca. Kada su ga u mnogim intervjuima pitali koga Fišer smatra najvećim majstorima u istoriji šaha, Fišer je bez oklijevanja odgovarao: "Aljehin i Fišer."

Na Prvenstvu SAD 1965/66 Fišer je ponovo pobijedio; na Pjatigorskom Kupu 1966. u Los Anđelesu zauzeo je drugo mjesto; na Olimpijadi u Havani osvojio je srebro na prvoj tabli. U Santa Monici, posebnu pažnju je privukla Fišerova partija sa Portišem, u kojoj je sproveo veoma zanimljivu pozicionu ideju.

L. Portiš - R. Fišer
Santa Monika, 1966
Nimzo-Indijska odbrana E45

.......

Sledeći međuzonski turnir (1967) održan je u tuniskom gradu Soussu. Fišer nije bio voljan da učestvuje. Zvanični razlog: "Nagradni fond je premali."

Na kraju, pristao je da igra. Kada je na tabeli pored njegovog imena stajalo sedam jedinica i tri polovine, napustio je turnir! Fišerov skandalozni odlazak sa turnira izazvao je mnogo diskusija i nagađanja. Zato ću, kao svjedok, pokušati da hronološki reprodukujem događaje koji su doveli do incidenta.

Fišeru je bilo dozvoljeno da ne igra tokom svojih vjerskih praznika. Ali praznici su, kako to biva, dolazili jedan za drugim. Kao rezultat toga, neke partije su nedostajale u njegovom rasporedu turnira. Zbog toga su sudije zgusnule Fišerovu radnu nedjelju kako bi mogao da sustigne ostale učesnike. Fišer je bio ogorčen zbog dodatnog opterećenja i zahtijevao je dodatni slobodan dan. Sudije su naravno odbile jer su neodigrane  partije bile njegova greška. Tada je Bobi odredio svoj slobodan dan i nije se pojavio na partiji sa A. Gipslisom. To je proglašeno za njegov poraz. Kada je Fišer saznao za to, podnio je protest. Protest je ignorisan.

Fišer je potom otišao u glavni grad Tunisa, Tunis. Delegacija je poslana s namjerom da ubijedi Fišera da se vrati. Fišer je igrao protiv Reševskog, a zatim se postavilo pitanje kada će moći da nadoknadi propuštenu partiju. Sudije su rekle da neće preispitivati svoju odluku, i Fišer je opet otišao u Tunis. Više pregovora, više obećanja da će razmotriti pitanje igranja protiv V. Horta. U tom trenutku Fišer je pokazao svoju najbolju stranu. Ako bi neki učesnik turnira morao da se povuče iz događaja, njihovi rezultati bi bili poništeni. Ako su odigrali polovinu ili više partija, bio bi im upisan  "poraz" u svim preostalim partijama.

Kao što sada znamo, u prvom dijelu turnira u Soussu, Fišer je morao da igra protiv sovjetskih protivnika zbog vještačkog žreba. Igrao je prilično uspješno. U drugom dijelu turnira trebalo je da se sastane sa glavnim protivnicima Sovjeta, jugoslovenskim šahistima. Da je Fišer odustao nakon partije sa Hortom, svi sovjetski učesnici bi mogli da dobiju odlučujući rezultat u borbi za ciklus izazivača. Zato je prije susreta sa Hortom Fišer zahtijevao definitivan odgovor na pitanje: da li će se njegova partija sa Gipslisom odigrati?
„Ako igram danas, a onda odustanem od turnira,“ izjavio je Fišer, „to bi bilo nepravedno prema mojim kolegama. I ne namjeravam da nastavim turnir sa minusom.“

Sudije su se suočile sa dilemom: dati Fišeru šansu da nadoknadi propuštenu partiju značilo bi kršenje šahovskih pravila. Ako partija ostane neodigrana, Fišer bi odbio da nastavi igranje u Soussu. Kao rezultat, Fišer je dobio drugu kontumaciju na turniru i otišao u Tunis (opet!).

Prema pravilima, šahista ima pravo da izostane, iz raznih razloga, za ne više od dvije partije. Treći izostanak automatski vodi do isključenja sa turnira.

Posle Horta, Fišerov sledeći protivnik bio je B. Larsen. Partija je bila zakazana za subotu. Tog dana Fišer bi igrao tek od 18 časova, jedan sat kasnije od početka turnira. To je bilo vrijeme kada je, prema njegovoj religiji, Fišer mogao nastaviti svoj sekularni život.
Još pregovora. Ovog puta čak je i američki ambasador u Tunisu bio uključen u pregovore. Pokušali su da ubijede Roberta da nastavi meč sa dva kontumaca. Žiri se složio sa Larsenom da meč počne u 19 časova kako bi Fišer imao dovoljno vremena da pređe 150 kilometara koji su razdvajali prestonicu od Soussa. Američka ambasada je dala Fišeru svoj najbrži automobil. Helikopter je patrolirao putem kako bi obezbjedio „zeleno svjetlo“ za automobil sa Fišerom. Ali tačno u 18 časova stigao je telefonski poziv iz prestonice i nakon toga je linija između Soussa i Tunisa bila zauzeta sat vremena. U to vreme sam bio u telefonskoj govornici iz koje je Fišerov sekundant, jugoslovenski novinar D. Bjelica, vodio pregovore sa Bobijem. Fišer je ponovo zahtijevao da se odluke turnirskog odbora preispitaju i da mu se pruži šansa da odigra dvije propuštene partije. Bjelica je otišao na pregovore sa turnirskim odborom koji je ponovo potvrdio svoju odluku.

U to vrijeme, pokušavao sam da promijenim mišljenje Fišera, ali on je uporno insistirao na suprotnom. Fišer je morao podsvesno da osjeća da će uspjeti da stigne do roka. U međuvremenu, vrijeme je prolazilo. Svaki put kada je razgovarao telefonom sa Soussom, njegov glas bi gubio samopouzdanje. Mogli su se primjetiti tonovi molbe u njegovom glasu. Za deset minuta šahovski sat bi bio pokrenut i ako Amerikanac ne bi napravio barem jedan potez tokom prvog sata, bio bi proglašen za poraženog.

U 19 časova, Fišer je odustao. Čuli smo glas očajnog čoveka koji je ponavljao u telefon da se slaže da nastavi turnir sa dva minusa, ali je tražio da ga Larsen sačeka. Svi su potrčali ka turniskom odboru, nadajući se da će pristati. Njihov odgovor: „Ne, sat je u pokretu.“

Sat vremena kasnije Fišer je proglašen za kontumaciranog i naredne tri godine povukao se iz borbe za šahovsku krunu. U tom trenutku, Fišerov rezultat je bio 8 i po poena iz 12 partija (uključujući dvije kontumacije). Da je nastavio turnir, siguran sam da bi postao izazivač.

Teško je pronaći čovjeka koji je više volio šah od Fišera. I kada bi ga pitali da li ima mnogo prijatelja, Fišer bi odgovarao: „Svi koji vole šah.“

On je uvek bio izuzetno korektan prema šahu. Za šahovskom tablom Fišer je bio džentlmen, izuzetno ljubazan i lijepo vaspitan čovjek. Nije mogao da podnese nepristojnost i nedostatak poštovanja između šahista.

Ali, njegovo ekscentrično, buntovničko ponašanje nije moglo a da ne stvori određenu negativnu reputaciju oko njega. Međutim, njegova ekscentričnost je bila samo „dodatak“ njegovom karakteru. Njegova glavna karakteristika bila je njegova neograničena ljubav prema šahu!

„Možete očekivati sve vrste nelogičnih postupaka od Fišera,“ govorio je Larsen. „Postoji nešto nerazvijeno u njemu. Ponekad podsjeća na veliko dijete, veoma osjetljivo na nepravdu. Ali on procjenjuje različite životne situacije samo iz svoje perspektive. Nije sposoban da se stavi u tuđe cipele. Njegova reakcija na svijet oko njega može biti tako neadekvatna i ponekad tako neočekivana i osetljiva da je odnos s njim zaista vrlo težak.“

Nakon međuzonskog turnira, Fišer je odbio da leti istim avionom sa Benkom jer je sumnjao da je ovaj namjerno izgubio partiju protiv njega. Akutni osjećaj dostojanstva i visoki principi bili su neobično spojeni sa donekle djetinjastom naivnošću.

Pomenuću nekoliko epizoda kojima sam lično svjedočio.

Uoči međuzonskog turnira u Soussu (gradu iz kog je Fišer kasnije pobjegao), sovjetski šahisti su igrali domine u jednom od hotelskih salona. Odjednom je Fišer prišao i počeo da posmatra igru koju je, kako se kasnije ispostavilo, prvi put vidio. Zatim je zatražio dozvolu da se pridruži igri, i, iznenađujuće, samo nekoliko minuta kasnije pokazivao je veliku vještinu u igri koja nije nimalo jednostavna.

Sjećam se još jedne epizode. Grupa velemajstora (uključujući Gligorića, Matanovića i druge) odlučila je da ode na mediteransku plažu tokom jednog slobodnog dana. Došao sam na ideju da se našalim sa Fišerom i unapred se dogovorio sa ostalima da mu ponudim da rješava težak šahovski problem. Dok on razmišlja, ostali bi mu rekli da je pozicija veoma laka i da je rešenje već odavno pronađeno i da je on, Bobi, jedini koji ne može da riješi problem! Otvorio sam svoj džepni šahovski set i pokazao Fišeru sledeću poziciju:

**Bijeli na potezu**

„Treba ti pomoć?“

„Ne, ne!“ Fišer je povikao. „Riješiću to sam!“ Minut kasnije, odgovor, koji nije nimalo lak, bio je pronađen.

Trebao je vidjeti radost u Fišerovim očima! Rješenje je: 1. Df5+ g6 2. Df6 i od prijetnje 3. Dg7+ Lxg7 4. Sf6 mat nema odbrane.

Jednom prilikom Averbah, Fišer i ja otišli smo na plažu da se okušamo u plivanju i skakanju u vodu. Ubrzo je postalo očigledno da je Averbah bio bolji u tome od nas ostalih. Međutim, otrovna riba je sprečila Averbaha da uživa u svojoj fizičkoj superiornosti. Mora da je stao na nju dok se vraćao na plažu dok smo ga zavidno posmatrali.

Oticanje Averbahove noge dešavalo se pred našim očima. Tada su svi vidjeli Fišera u ulozi konsultanta ljekara. Bilo da je njegov savjet pomogao, ili je Averbah bio prilično dobrog zdravlja, ubrzo se osjećao mnogo bolje. Tokom turnira u Soussu, Bobi i ja smo često razgovarali, igrali fudbal i plivali. Otkrili smo da imamo mnogo zajedničkih pogleda na šah.

Godine 1968. Fišer je osvojio prvu nagradu na malom turniru u Vinkovcima (Jugoslavija) i takođe je bio prvi u Netanji (Izrael).

Neposredno prije Olimpijade u Luganu, Bent Larsen i Fišer su se sreli u Kopenhagenu. Bobi mu je pokazao nekoliko partija koje je odigrao u Jugoslaviji 1968. godine. Ovo je jedna od njih, sa Fišerovim komentarima:

R. Fišer-M. Matanović
Vinkovci 1968
Ruy Lopez C92

…

U oktobru-novembru mali grad Lugano na jugu Švajcarske bio je odabran za 28. Olimpijadu. Amerikanci su uspjeli da dovedu i Fišera i Reševskog. Bili su odlučni da pobijede naš tim, ali Fišeru se nije dopadala sala u kojoj je turnir trebalo da se održi.

„Pušiće mi direktno iznad glave,“ rekao je. „Uslovi nisu dobri za igranje šaha. Ako ne promijene uslove, neću igrati.“

Fišer je napustio Lugano gubeći značajan honorar, ali je pokazao da će ostati dosledan svojim principima. Kasniji događaji su dokazali da je bio u pravu; do kraja turnira mnogi učesnici (uključujući Sovjete) su se žalili da su uslovi bili vrlo loši. U tim godinama šahovski turniri u inostranstvu često su se održavali na bučnim mjestima prepunim dima. Danas se situacija znatno popravila. Da li to dugujemo Fišeru?

U Luganu, gdje je Fišera zamijenio R. Bern, američki tim je zauzeo četvrto mjesto. Nema sumnje da bi, da Fišer nije otišao, Amerikanci bili bolje plasirani.

Po povratku u Njujork, Bobi je prikrio svoju lokaciju pod nedefinisanom adresom Box 596.

Godine 1969, jugoslovenski velemajstor Kažić pronašao je Fišera u hotelu Kardinal u Palo Altu. Kontaktirao ga je telefonom i zatim objavio njihov razgovor u novinama Politika:

Kažić: "Šta se dogodilo s tobom? Ne učestvuješ više na turnirima i živiš kao samotnjak..."

Fišer: "Da, spolja može tako da izgleda. Ali, moje učešće na turnirima zavisi od određenih uslova koji moraju biti ispunjeni. Šah mora imati atmosferu za kreativnost."

Kažić: "Igraš li u meču SSSR protiv Ostatka svijeta?"

Fišer: "Upravo sam čuo za ovaj meč. Četiri partije. Po mom mišljenju, to je premalo. Moram da razmislim o tome. Ali već mogu reći da bi bilo vrlo interesantno igrati protiv Spaskog..."

"Igrati protiv Spaskog..." Robert Fišer je dugo razmatrao mogućnost igranja protiv sovjetskog svjetskog šampiona.

U ovom prilično zanimljivom razgovoru vidimo drugačijeg Fišera: novac mu je bio manje važan.

Sjećam se jednog stranog dopisnika koji je postavio Fišeru taktično pitanje: "Bobi, šta ti je važnije: šah ili novac?" Fišer je pocrvenio, pogledao me i nije odgovorio. Kasnije je rekao pomalo potišteno: zar nije on, Fišer, koji je u detinjstvu poznavao siromaštvo, zaradio pravo da živi bez brige o sutrašnjici?

Fišerovi finansijski zahtjevi često su stvarali utisak nevjerovatne pohlepe. To nije bilo tako. Novac za njega nije igrao važnu ulogu. Prije i posle Svjetskog prvenstva u Rejkjaviku, američki velemajstor je odbijao mnoge profitabilne ugovore koje su mu razne kompanije nudile u zamjenu za pravo da koriste njegovo ime u svojoj reklami. Mogao je lako da zaradi nekoliko miliona dolara.

Fišer je bio opsjednut idejom podizanja prestiža šaha u svijetu. Ali, mjerilo prestiža u SAD je novac! Otuda Fišerova želja da dobije što veću moguću naknadu za svoju igru. Iz toga je proizašlo njegovo nametanje viših standarda za šah.

S druge strane, Brad Darrach u knjizi "Bobi Fišer protiv Ostatka svijeta" rekao je da je Fišer želio zarađivati onoliko koliko i druge zvijezde, poput Alija.

Godine 1970. Fišer je učestvovao na šahovskom događaju stoljeća: SSSR protiv Ostatka svijeta. Beogradski ljubitelji šaha vidjeli su smirenog, kooperativnog i mirnog velemajstora. Vjerovatno je svoje učešće smatrao pripremnim korakom u svojoj borbi za svjetsku titulu i nije želio da stvara probleme. To može objasniti zašto je tako brzo prepustio vođstvo tima Larsenu i svoju odluku da odgodi meč sa Spaskim za neki drugi put. Ali, Frank Brady u knjizi "Profil čuda" rekao je da je Fišer kasnije požalio svoju odluku da igra protiv Petrosjana.

Iznenada, Petrosjan, koji nije očekivao takvu zamjenu, suočio se s zastrašujućim protivnikom! Fišerova psihološka kalkulacija se pokazala tačnom; dobio je mini-meč rezultatom 3:1. Godinu dana kasnije, Petrosjan je napisao s dozom ironije i tuge: "Još 1958. godine hitno sam pozvan od strane Centralnog šahovskog kluba da pomognem da se nosim sa tinejdžerom koji je pobjeđivao moskovske majstore. Ali prošle godine sam imao 'zadovoljstvo' da izgubim od njega u 'Meču stoljeća'."

Pogledajte sada prvu partiju tokom "Meča stoljeća." Igrači su bili na drugoj tabli.

R. Fišer - T. Petrosjan
Beograd 1970
Karo-kan odbrana B13

...

Nakon tog meča, Petrosjan je pozvao Bobija da igra u Jermeniji.

"Igrao bih s zadovoljstvom," odgovorio je Fišer, "ali prvo mi pošaljite sve uslove turnira. Posebno me zanima osvjetljenje u prostoriji i lista učesnika..."

U intervjuu s Bjelicom, Fišer je rekao:

"U SSSR-u velemajstori imaju dobre uslove za igranje šaha. Ja sam profesionalni šahista koji mora da zarađuje za život igrajući šah. Ako ne igram, ne primam nikakav novac. Često me kritikuju zbog traženja posebnog honorara za učešće u takmičenjima. Moj odgovor je: šah je moj život."

"Što volite osim šaha?"

"Volim muziku, televiziju. Nekada sam skupljao odijela, ali više ne. Nemam auto, a ovdje u Beogradu dobio sam "Moskvič" auto kao nagradu za pobjedu na svojoj tabli. Prošle godine smo imali 56.000 smrtnih slučajeva kao rezultat saobraćajnih nesreća, i odlučio sam radije da koristim autobuse!"

Bobi često daje neočekivane izjave, kao na primjer: "Vrlo uživam slušajući Radio Moskvu. Posebno šahovske emisije." U jednom trenutku Bobi je bio u jednom od najvećih evropskih muzeja umjetnosti i skulpture i brzo je dao svoj sud: "Šah je ionako bolji."

Na kraju "Meča stoljeća," svim učesnicima postavljena su četiri pitanja od strane Bjelice:

1. Šta šah znači za vas i što vas najviše privlači ovoj igri?

2. Kako ocjenjujete sportske i kreativne rezultate mečeva?

3. Koju partiju smatrate svojom najboljom?

4. Kakvo je vaše mišljenje o sadašnjim pravilima za Svjetsko prvenstvo?

Učesnici su odmah nakon završetka tog događaja odgovorili na ta pitanja. Evo odgovora Bobija Fišera:

1. Ono što me najviše privlači šahu su putovanja, novac i sama šahovska atmosfera. Lakše mi je zaraditi novac igrajući šah nego radeći bilo što drugo. Šah je sigurno umjetnička forma, ali o tome stvarno nisam razmišljao. Jako volim šah, ali me takođe zanimaju mnoge druge stvari: muzika, sport, politika. Šahovski profesionalci mogu zaista da žive od šaha. Ni na jednom drugom polju ne bih mogao postići takve rezultate. Nisam završio školu i nisam siguran da je to bilo potrebno.

Neko vrijeme nisam učestvovao na turnirima, ali šah mi osigurava život. Za knjigu "Bobby Fischer Teaches Chess" dobio sam 10.000 dolara. Za zbirku "My 60 Memorable Games" dobio sam otprilike polovinu te sume. Takođe imam mjesečni prihod od oko 300 dolara za šahovsku kolumnu u časopisu Boys' Life. Šire se glasine o meni da ne mogu da pišem sam, da tražim honorar za svaki intervju, da mrzim fotografe, da su moji zahtjevi nerazumni. To nije tačno. Radim stalno, pokušavam da budem ljubazan prema ljudima. Ne radim sve za novac, ali zarađujem hljeeb igrajući šah...

2.Ovaj turnir u Evropi je zaista događaj stoljeća. Ideja učestvovanja mi se jako dopala. Turnir je bio dobro organizovan i bio sam potpuno zadovoljan njime. Nama, u SAD-u, nedostaju takvi izvanredni organizatori kakve imate u Beogradu, koji su tako posvećeni šahu. Vjerujem da bi, ako povećate broj šahovskih tabli, šanse za tim Ostatka svijeta bile bolje. Nisam imao vremena da pregledam partije svih učesnika. Zadovoljan sam sa svoje prve dvije partije; u trećoj moja strategija otvaranja nije bila dobra, ali Petrosjan nije pobijedio, usprkos svojoj boljoj poziciji. Namjeravam da se vratim učešću na turnirima, iako znam da je mnogo toga protiv mene. Nadam se da ću uskoro postati svjetski šampion jer sam se tokom tog turnira opet uvjerio da sam jači igrač od drugih. Sam sam prepustio prvo mjesto Larsenu, jer sam vidio da je tim demoralisan. Takođe sam pretpostavio da će mi biti lakše da igram protiv Petrosjana.

3.Moja najbolja partija do sada bila je sa D. Bernom na turniru u New Yorku 1956. godine.

4.Zadovoljan sam sistemom kandidatskih mečeva. Ali mečevi bi trebali trajati duže, recimo do šest pobjeda, ne računajući remije. U mečevima se ne bojim nikoga. Dobra je ideja da se Svjetsko prvenstvo održava svake dvije godine. Larsen i Korčnoj imaju najbolje šanse da igraju protiv Spaskog. Svakako bih volio doći do tačke gdje bih mogao da igram protiv Spaskog, ali...

Kao što možemo vidjeti, ovo su vrlo iskreni odgovori, ali u isto vrijeme i pomalo šaljivi i lukavi kada govori o igranju protiv Spaskog.

1970.godina bila je pobjednička za Bobija Fišera. Te godine je bio prvi na međunarodnim turnirima u Zagrebu (Jugoslavija) i Buenos Airesu (Argentina). Na Olimpijadi u Siegenu, Robert je igrao na prvoj tabli i osvojio srebrnu medalju; na međuzonskom turniru u Palma de Mallorci opet je bio prvi. Tu je započeo njegov direktan uspon na šahovski Olimp.

Da, Robert Fišer se sigurno kretao ka svom cilju. Njegova prava snaga nije bila u enciklopedijskom znanju šahovske teorije, niti u inovativnim otvaranjima, već u šahovskoj praksi, u sposobnosti da iskoristi sve mogućnosti u borbi. Njegovo kredo je bilo: "Šah mora biti ofanzivan, treba stalno tražiti načine za pobjedu. Nikada ne pokušavam izbjeći borbu, naprotiv, uvijek razmišljam o načinima kako da pobijedim."

Iako je ulagao sve svoje mentalne i emocionalne snage, Fišer je obično izbjegavao vremensku oskudicu. Pokušavao je da štedi svoje vrijeme, i ako ne bi mogao da pronađe brilijantan potez u poziciji, jednostavno bi se odlučio za dobar potez, jer je poznavao mnoge standardne partije. Ovo je bio rezultat dobro analiziranog i razvijenog repertoara otvaranja, čija se veličina stalno povećavala.

Njegova kolekcija kratkih partija u kojima je kažnjavao svoje protivnike za lošu igru u otvaranju je prilično obimna. Evo jedne:

R. Fišer - W. Addison
Palma de Mallorca, 1970
Skandinavska odbrana B01

…

Fišer nije volio brzopotezni šah koji, prema njemu, guši kreativne ideje. Ali, čak i u brzopoteznom šahu, pokazivao bi odlične rezultate. Uvijek težeći pobjedi kao cilju, uspijevao je da demonstrira teoretske novosti čak i u brzopoteznom šahu. Sledeća partija odigrana posle meča stoljeća u Beogradu je primjer.

R. Fišer - M. Matulović
Herceg Novi Blitz 1970
Ruy Lopez C63

…

Na ovom brzopoteznom turniru, koji se održao odmah nakon meča "SSSR protiv Ostatka svijeta", Fišer je zauzeo prvo mjesto, i ostavio M. Talja za 4,5 poena. Sledeća priča ilustruje činjenicu da Fišer nije bio lišen smisla za humor, nešto što se smatralo stranim za njega.

„U partiji sa Petrosjanom,“ napisao je Fišer, „stalno smo razmjenjivali šahove. On bi izgovarao ovu riječ na ruskom, a ja na engleskom. Jednom smo obojica imali 'viseće zastavice' (nedovoljno vremena), i ja sam mu iznenada rekao na ruskom: 'Šah, velemajstore!' Bio je toliko iznenađen da je na trenutak zaboravio na svoju zastavicu isteklo mu je vrijeme.“

Na međuzonskom turniru na Palmi de Majorki dao sam Bobiju svoju knjigu „Sicilijanska odbrana, zmajeva varijanta“. Ovu knjigu sam napisao u saradnji sa Efimom Lazarevim. Fišer mi je zauzvrat poklonio svoju knjigu „Mojih 60 nezaboravnih partija“, koja je postala autobiografska rijetkost. Potpisao sam svoju knjigu i zamolio Fišera da potpiše svoju. On je odgovorio: „Sutra.“ Sledećeg jutra, Bobi me zamolio za još jedan primjerak „Zmaja“. Ubrzo je vratio knjigu i rekao smiješeći se: „Vjerujte mi, ovaj autogram će vam biti korisniji.“ Otvorio sam knjigu i na prvoj stranici vidio mini-recenziju moje knjige: „Za Gufeljda. Veoma zanimljiva knjiga. Bobi Fišer. 20. decembar 1970.“

Ponosan sam što smo Robert Fišer i ja postali prijatelji tako brzo. Bilo je lijepo čuti pozdrave od njega deset godina kasnije, 1980. godine. Poslao mi je pozdrave preko Gelera nakon turnira u Lon Pajn-u.

Proveli smo mnogo vremena zajedno u Palma de Majorki. Bobi me često molio da mu pokažem neke zanimljive kombinacije. Jednom me povukao ispod stepenica da vidi jednu zanimljivu kombinaciju.

„Zašto baš ovde?“ upitao sam.

„Zato što ovde nema budala koje bi mogle da smetaju,“ rekao je.

Prelazeći na navedeni događaj, ispričaću vam kako smo Maja Čiburdanidze i ja igrali na turniru u jugoslovenskom gradu Vinkovcima, gdje je Fišer igrao prije više od deset godina. Tamo je Fišer upoznao inženjera Anđelka Belanča, koji je sada pozvao Maju i mene da posjetimo njegovu kuću. Belanč je znao mnogo o Fišeru i zamolio sam ga da napiše nešto o njemu. On je odbio. Rekao je da ne vjeruje da ima pravo da dijeli detalje iz Fišerovog života bez njegove dozvole. Na to sam odgovorio da, da smo svi slijedili to pravilo, mnogi detalji iz života poznatih ljudi ostali bi nepoznati.

Promijenivši mišljenje, Belanč mi je tada ispričao kako je doveo Fišera kod jednog svog prijatelja. Taj prijatelj je imao mladog sina koji je bio vrlo zainteresovan za šah. Nakon jela, mali dječak je zamolio velemajstora da igra s njim. Robert je bio zbunjen; čak ni mnogi odrasli šahisti nisu se usuđivali da ga pitaju za partiju.

Belanč se sjeća da je Fišer bio neuobičajeno tih na putu kući; mora da je imao neku misao koja ga je uznemiravala. Napokon ju je podijelio s Anđelkom. Ispostavilo se da je sve vrijeme pokušavao odlučiti da li je bio u pravu što je pobijedio svih šest partija protiv dječaka. Povjerio se Belanču da je prije posljednje partije strahovao da bi gubitak svih šest partija mogao ubiti dječakov interes za šah.

Usprkos tome, Fišer je dobio i tu posljednju partiju, ne dajući djetetu radost da postigne remi, što bi djetetu uzrokovalo sumnju u iskrenost odraslih.

Svaki put kad čitam razne medijske nagađanja o ovom navodnom ubojici iza šahovske ploče, prisjetim se ove priče i ne mogu se ne zapitati o djetinjoj nainosti Roberta Fišera.

1971.godina postala je godina trijumfa u Fišerovom životu. Od samog početka pobijedio je Taimanova, a zatim i Larsena, sa podjednako razornim rezultatima od 6-0. Odlazeći u udaljeni Vankuver, Kanada, kako bi igrao protiv Fišera, sovjetski velemajstor Mark Tajmanov je dao ovu optimističnu izjavu prema knjizi "Rusija protiv Fišera".

"... Mogu samo reći da takva šahovska mašina kao što je Fišer ima svoje slabosti. Fišer je u svojoj najboljoj formi. Sada ima 28 godina... Američki velemajstor je profesionalac, u najvišem smislu te riječi. Fišer je erudita. Znam da se neki ljudi klade očekujući da će me Fišer uništiti sa nevjerojatnim rezultatom. Daću sve od sebe da ti kladioničari bankrotiraju!"

Nažalost! Kladioničari nisu bankrotirali!

Mnogi su smatrali da sovjetski velemajstor može "zaustaviti" Bobija, ali ipak je bilo prilično razumnih  glasova u ovom zboru. Jedan od njih bio je I. Bondarevski, koji je procijenio da situacija nije povoljna za Tajmanova:

"Često se čuje da Fišer nema iskustva igranja u mečevima. Ali Tajmanov ima još manje; samo je odigrao jedan kratak meč s Botvinikom. Fišer doživljava uzlet svojih kreativnih moći. Zna kako da se bori u svakoj partiji od početka do kraja, dok se igra ne svede na usamljene kraljeve na šahovskoj tabli, a nisu mnogi su sposobni za to. Nema trikova u njegovoj igri, nema blefiranja. On je igrač potpuno čistog klasičnog stila."

Budimo realni, Mark Tajmanov, koji je očekivao da će se na kraju susresti s Fišerom, duboko u svom srcu nije očekivao pobjedu. Vjerovatno je sanjao o nerješenom ishodu ili možda doživjeti poraz sa solidnim rezultatom. Međutim, njegova optimističnost se pokazala neutemeljenom i vratio se u Rusiju u stanju šoka. I nije samo rezultat govorio o definitivnoj prednosti jednog od izazivača, kvalitet partija je sam za sebe govorio.

U četvrtoj partiji svog meča s Tajmanovom, Fišer je pokazao visoke vještinu u igranju završnice, delikatnim suptilnostima kućne analize. Partija je bila odložena u sljedećoj poziciji:

Fišer - Tajmanov
4. partija, 1971.
…..

Fišer je ispravno procijenio partiju, vodeći je do završnice s nekoliko figura.

U drugim mečevima kandidata nije bilo iznenađenja: Larsen je pobijedio Uhlmanna (5½ - 1½). Korčnoj je pobijedio Gellera (5½ - 2½), ali Petrosjan je imao tešku pobjedu nad mladim i talentovanim Hibnerom (4 - 3).

Polufinalni meč između Fišera i Larsena izazvao je veliki interes u svijetu šaha. Bent Larsen sanjao je da osvoji šahovsku krunu od Borisa Spasskog. I iako je Spaski smatrao danskog velemajstora najneugodnijim protivnikom za Bobija, Fišer ga je pobijedio istim rezultatom kao i Tajmanova, 6-0!

Vrijedno je primijetiti zanimljivi detalj: u aprilu 1970., nakon završetka "Meča stoljeća" u Beogradu, Bobi je dao intervju dopisniku sovjetskog šahovskog časopisa “64”. Kad su ga pitali ko ima najbolje šanse za igranje sljedećeg meča za Svjetsko prvenstvo sa Spaskim, odgovorio je oprezno: Korčnoj i Larsen. A onda:

Dopisnik: Koji bi meč bio najzanimljiviji za svjetski šah?

Fišer: "Najvjerojatnije, Larsen-Fišer."

Dopisnik: "A šta mislite ko bi pobijedio?"

Fišer: "Mislim da bih to bio ja."

Prije meča s Fišerom, Larsen je rekao da će uzbuđivati dansku šahovsku javnost nekim iznenađenjima u ranim partijama meča.

"To će biti težak posao, ali već se osjećam sposobnim pobijediti bilo kojeg šahistu", tvrdio je.

Larsen nije uspio da obraduje svoje sunarodnike ni u prvoj partiji, ni u kasnijim.

Prva partija meča Larsen-Fišer bila je najkreativnija. Stručnjaci predlažu proučavanje Fišerovog stila analizirajući ovu partiju.

Bez obzira na to koliko je spektakularno igrao, mnogi su se pitali kako je Fišer uspio pobijediti rezultatom 6-0 u dva meča kandidata protiv takvih velemajstora kao što su Tajmanov i Larsen. Nećemo spominjati hipnozu. To je jedno od loših opravdanja koje filisteji koriste kako bi objasnili neuspjeh svojih idola. Ali, međusobni psihički pritisak koji protivnici vrše jedan na drugoga tokom igre je neosporan. Više od toga, neizbježan. Zamislite turnir ili meč partiju. Pred vama je protivnik. On vas pritiska  svojom odlučnošću, napetošću svog držanja, svojim gorućim pogledom, i na kraju, svojim ranijim podvizima. Drugim riječima, koristi sve što izuzetna ličnost ima kako bi izrazila svoju moć. Postajete nervozni i griješite.

Godine 1972., prije meča za svjetsko prvenstvo, Spaskog protiv Fišera, u SAD-u je objavljena knjiga o Fišeru. Brojne fotografije prikazivale su Amerikanca kako odrasta. Kako se promijenio u periodu od 15 godina!

Prva fotografija prikazuje Bobija, vitkog dječaka koji se naginje nad šahovsku tablu. Stidljiv pogled, anksiozna očekivanja.

Pregledavajući stare fotografije budućeg prvaka, takođe vidimo prilično visokog čovjeka s tvrdim licem; zatim vitkog mladića, donekle obuzetog naglim neuspjesima; čovjeka s jakom bradom, a potom izazivača za titulu svjetskog prvaka. Samopouzdana poza, neuredno zavezana kravata, široki osmijeh koji otkriva velike bijele zube, oštre crte lica i oči ljubitelja šaha, uperene ravno u kameru. Pokušajte, ako možete, igrati šah protiv njega!

Larsen odbacuje psihološka pitanja. Rekao je: "Sastajao sam se s Fišerom preko šahovske table mnogo puta i izgubio u meču u Denveru. Nisam bio pod njegovim uticajem. Jedino na što sam mogao prigovoriti bilo je vruće vrijeme. Ali vjerujem, do sada, vrijeme ne zavisi o Fišeru."

Međutim, pogledajte ovaj odlomak iz druge partije meča; optimizam (ili ironija?) danskog igrača ne djeluje baš uvjerljivo. Vrućina je vrućina, ali Fišer...

Sovjetski majstor Alatorcev nazvao je poraz danskog velemajstora u meču 1971. "psihološkim slomom Larsena".

A što kaže Larsen sam? Nakon poraza napisao je: "Svi postanemo pametniji kasnije. Sada shvatam koliko sam bio nepromišljen kad sam pristao da igram u SAD-u. Ko bi pomislio da će Denver doživjeti najgori toplotni talas za mnogo godina? Dnevna temperatura se penjala na 25-38 °C, a vazduh je bio izuzetno suv - vlažnost je često bila ispod 10 posto. Zbog te suvoće nisam mogao dobro da spavam...

Nakon 4. partije otišao sam ljekaru koji je, kao što sam i očekivao, otkrio da imam visoki krvni pritisak..."

Kao što vidite, Larsen pominje sve vrste izgovora osim priznanja vlastite nemoći pred Fišerom.

Ove izjave o meču s Fišerom objavljene su u septmbarskom broju (1971.) časopisa Skakbladet. Članku je nedostajala samokritičnost, iako je očigledno da činjenica da se Danac nije osjećao dobro tog dana uticala na njegovu igru.

Posljednji meč kandidata odigrao se u Buenos Airesu: T. Petrosjan - R. Fišer održan je od septembra do oktobra 1971. u gradskom pozorištu "San Martin". Prije početka meča, njihov ukupni rezultat bio je jednak prema šahovskim statističarima: 3 pobjede, 3 poraza, 12 remija. Međutim, Fišer je bio u uzlaznoj putanji i bio je mlađi. Ipak, Petrosjan je još uvijek pamtio ugodno breme šahovske krune.

Da li trebamo pomenuti s kakvim uzbuđenjem su šahovski navijači širom svijeta pratili borbe između konkurenata za titulu svjetskog prvaka? Ovaj put bivši svjetski prvak Tigran Petrosjan nije se suočavao s petnaestogodišnjakom koji igrao brzopotezne partije šaha u Moskovskom centralnom šahovskom klubu na Gogoljevom bulevaru; niti je to bio Bobi Fišer koji je pobjedio dvije partije i odigrao preostale dvije do remija u "U.S.S.R. protiv Ostatak svijeta".

Petrosjan je bio suočen s vodećim zapadnim igračem koji je bio na vrhuncu svojih najboljih dostignuća; s čovjekom koji je ušao u posljednju fazu borbe za šahovsku krunu koja je do tada bila u vlasništvu sovjetskih šahista više od dva desetljeća.

Nakon šeste partije ovog dramatičnog meča, sovjetski velemajstor nije mogao nastaviti punom snagom. Kasnije je Petrosjan napisao u knjizi "Rusi protiv Fišera":

"Nakon šeste partije Fišer se zaista pokazao kao genije; ja, s druge strane, ili sam imao slom, ili sam bio umoran, ili se nešto drugo dogodilo, ali posljednje tri partije više nisu bile šah..."

Rezultat: američki velemajstor Robert Fišer pobedio je Tigrana Petrosjana rezultatom 6 ½ - 2 ½.

Spaski je jednom rekao: "Gledajući unaprijed, prema 1972. godini, volio bih da igram protiv Fišera…" Sada mu se želja ostvarila.

Evo i nesrećne šeste partije. Nakon što su je videli, mnogi velemajstori došli su do zaključka da Petrosjan nije imao nameru da se bori. Ili, možda jednostavno nije mogao?

T. Petrosjan - R. Fišer
Buenos Aires, 1971.

Benoni odbrana A06.
........

Pobijedivši u ovoj partiji, Fišer se osjećao vrlo samopouzdano; sada je bio siguran da će pobijediti u čitavom meču. Čak je razgovarao s novinarima, iako ih ranije u Buenos Airesu nije volio. U to vrijeme vrijeme u Argentini je postalo stvarno loše; stalno je padala kiša. Obojica protivnika su se bojali prehlade i pokušavali su ostati unutra što je više moguće. Dok su se penjali na binu gdje su trebali igrati, njihove jakne su bile natopljene vodom. To je dovelo do šale u jednim argentinskim novinama: “Sada kada Petrosjan zaostaje za protivnikom 2 poena, morat će skinuti jaknu i zasukati rukave, doslovno i metaforički...”

Nažalost! Čak i ako je Tigran Petrosjan zasukao rukave, za razliku od Tajmanova i Larsena prije njega, nije mogao zaustaviti Fišerov nalet prema šahovskoj kruni.

Ako su se ljudi brzo pomirili s porazom Tajmanova (s ubjedljivim rezultatom), nakon kolapsa Larsena i Petrosjana postalo je jasno: nijedan izgovor poraženih ne može umanjiti snagu budućeg šampiona. Ovi "mečevi su pokazali da je Fišer bio vjeran svojim šahovskim uvjerenjima. Drži se klasičnog stila igre, njegovi potezi su naizgled jednostavni, ali oštri i profinjeni, brzo i lako izračunava sve varijante." (M. Bejlin)

Šahisti vrlo dobro znaju istoriju borbe između Spaskog i Fišera. Ipak, osvježiću čitaocu neke od detalja.

U nekim naslovima su se pitali: Ko će pobijediti u predstojećem meču? Hoće li Boris Spaski moći odbraniti svoju titulu kao najjači šahista svijeta?

"Meč između Bobija Fišera i Borisa Spaskog biće najznačajniji događaj od vremena Aljehina i Kapablanke 1927. godine," napisao je šahovski reporter za magazin Amerika, Edvard Albi.

Mišljenja su bila podijeljena. Neki od stručnjaka su preferirali Spaskog. Međutim, u velikom horu budućih prognozera, bilo je 'solista' koji nisu sumnjali (isto kao što ni američki izazivač nije sumnjao) u pobjedu Bobija Fišera. Sjećam se da je M. Bejlin pisao u dvonedeljniku "64": "Prije borbe u Susu, imao sam priliku da napišem: 'Do tada (1972.), Fišer će imati 29 godina. 14 godina velemajstorskog iskustva. Može li Fišer planirati svoju veliku borbu za 1972. godinu?'"

Od prvih dana nakon završetka meča sa Petrosjanom, dok se FIDE borila sa američkim velemajstorom prije njegovog susreta sa Spaskim u Reykjaviku, Robert Fišer se pripremao za završni meč s energijom, upornošću i koncentracijom vrijednom divljenja.

"Trenažni proces 29-godišnjeg izazivača," rekao je nedeljnik "Za Rubezhom" iz aprila 1972., "sastojao se od proučavanja crvene knjige partija Spaskog koju Fišer nosi sa sobom čak i u restoran. Obično jede sam, ili čitajući knjigu, ili igrajući šah na svom džepnom šahovskom setu."

Do posljednjeg trenutka, Bobi nije pristao da igra u Reykjaviku. Konačno, 6. maja 1972. FIDE je primila telegram od Fišera, potpisan od strane Edmonsona i Maršala. "Bobi Fišer pristaje da igra na Islandu u zakazano vrijeme, ali izražava protest."

Daljnje Bobijeve akcije bile su nepredvidive. Vjerujem da su bile unapred isplanirane s ciljem stvaranja haosa. U svojoj knjizi "Bobi Fišer protiv Ostatka svijeta", Fischerov biograf Brad Darrach opisuje Bobijevo ponašanje prije njegovog meča sa Spaskim i njegov dolazak na Island. Činilo se da niko nije bio siguran kada će stići:

“Ponedjeljak, 26. juna, sam sam nazvao Bobija. ‘Ćao, Brad! Kako si?’ Riječi su bile Bobijeve, ali glas je bio nevjerovatno siguran. Očekivao sam ono što obično čujem kad Bobi podigne slušalicu, tihi sumnjičavi ‘uuuuh?…’ Zatim je želio znati kako Spaski izgleda. ‘Nervozan,’ rekao sam mu, i on se nasmijao. ‘A Geler?’ Namjeravao sam reći nešto o Efimu Geleru, sekundantu Spaskog. ‘Geler je glup!’… ‘Geler je glup.’ [Napomena: islandska telefonistkinja pokušava da mitira Fišerov bruklinski naglasak.] Bobi je zapanjeno uzviknuo: ‘Prisluškuju moje telefonske pozive!’ vikao je… ‘Zamislite to! Prisluškuju moje telefonske pozive! To bi mogli biti Rusi, znaš? Oni će učiniti sve da saznaju šta mislim!’”

Fišerov biograf ne objašnjava ove psihološke reakcije i "nepredvidivo" ponašanje. U Darrachovoj knjizi Fišerovo psihičko stanje uoči meča sa Spaskim opisano je vrlo detaljno. Sve to pomaže da se shvati zašto je američki velemajstor tri godine kasnije odbio da igra protiv Anatolija Karpova.

Bilo je jutro 29. juna, četvrtak, tri dana prije prve partije turnira sa Borisom Spaskim za titulu svjetskog šahovskog prvaka. Na vratima se začulo kucanje, ponovilo se opet. Ko bi to mogao biti? Samo njegov advokat i nekoliko bliskih prijatelja znali su da je on odsjeo u "Yale Clubu".

"Paket za gospodina Fišera", rekao je Darrach.

Nevoljko, napola drijemajući, Bobi je malo otvorio vrata, misleći da će vidjeti osoblje Kluba. Umjesto toga, bio je to nizak, zdepast čovjek u civilnoj odjeći. Nepoznati čovjek blokirao je vrata svojom nogom.

"Izvinite, gospodine Fišer, ali zanima me..." rekao je neznanac s previše prisnosti, rekao je Darrach. Dalje, Fišer je u panici upitao, "Ko ste vi?" Bio je to britanski novinar koji je želio intervjuisati Bobija.

U sledećem trenutku pozvao je Andrewa Davisa, jednog od svojih advokata. Darrach je napisao da je Davis rekao: "Ne napuštaj sobu. Neko će doći do tebe što je prije moguće."

Harold Schonberg, dopisnik New York Timesa, napisao je:

"Fišer stiče punu sigurnost u sebe i igra najbolje samo kada uspije dovesti sve u stanje nervoznog iščekivanja; kada organizatori, gledaoci, sudija i njegov protivnik ispunjavaju svaku njegovu želju."

Na to je Larsen kasnije primijetio:

"Mnogi smatraju Fišera 'velikim djetetom' i na neki način to je tačno. Ali, ne zaboravimo da djeca ponekad mogu biti vrlo lukava i uspjeti da nametnu svoju volju onima oko sebe… Sjetite se kako je Fišer uspio uvjeriti toliko ljudi da je on 'nekrunisani' svjetski prvak davno prije nego što je zaista zaslužio tu titulu? Ili uzmite njegovu sposobnost da nametne svoju volju svojim protivnicima. I ja, nakon Denvera, i Petrosjan, nakon Buenos Airesa, upozoravali smo da ne treba popuštati Fišeru; a ipak je u Reykjaviku Spaski nekoliko puta poslušno izvršavao Fišerovu volju… Aura ekskluzivnosti je neophodna za Fišera. To mu pomaže da se bori protiv svojih stalnih napada nesigurnosti. On može prevladati taj osjećaj samo kada uspije osjetiti psihološku slabost u svom protivniku."

To je bila vrlo istinita opservacija. U zakazano vrijeme, Fišer se nije pojavio na izvlačenju žrijeba, a do 2. jula nije se pojavio ni na partiji. Međutim, dr. Eve, tadašnji predsjednik Međunarodne šahovske federacije (FIDE), odgodio je meč za još dva dana tvrdeći da je Bobi navodno obavijestio FIDE o svojoj bolesti.

Usprkos tome, 1. jula je održano zvanično otvaranje meča Spaski-Fišer u Reykjaviku, ali se to dogodilo bez izazivača. Svi novinski naslovi postavljali su isto pitanje: "Gdje je Fišer?" I tu je sovjetska delegacija, kao i sam Spaski, popustila pred voljom američkog velemajstora, tačno kako je Larsen rekao:

"Na jednoj od konferencija za štampu, sekundant Spaskog, Geler, je rekao da je situacija koju je stvorio Fišer bez presedana u istoriji šaha. 'Ovaj incident je dovoljan da Boris Spaski prekine sve pregovore i vrati se kući. Jedina stvar koja je zadržavala Spaskog od ovog koraka je shvatanje značaja meča za šahovski svijet i gostoljubivi Island!''"

To je bio prvi ustupak Fišeru. Međutim, to mu je omogućilo da diktira svoje uslove. Pravila FIDE nisu predviđala odsustvo jednog od učesnika sa otvaranja turnira. Međutim, upravo to se dogodilo.

Boris Spaski je podneo žalbu zbog kršenja pravila meča. Meč nije započeo ni 5. ni 6. jula. Okružen pažnjom i saosjećanjem, Boris Spaski je strpljivo čekao izazivača, boraveći u hotelu "Saga", jednom od najboljih u gradu. Tek 4. jula Fišer je konačno stigao na aerodrom Keflavik, američku vojnu bazu nedaleko od Rejkjavika. Mora da je shvatio da više ne može odlagati. Novinarima nije bilo dozvoljeno da priđu avionu dok je Fišer, u pratnji policije, izlazio.

Velemajstor je boravio u privatnoj kući, iz pristojnosti posjetio organizatore turnira, Maksa Evea i, konačno, svog protivnika, Borisa Spaskog.

6.jula održano je izvlačenje brojeva, koje je sproveo glavni sudija Lothar Šmid. U ime FIDE-a, Englez Hari Golombek je objavio da će prva partija biti odigrana 11. jula. Svjetski prvak je odigrao prvu partiju bijelim figurama.

Fišer je izgubio prvu partiju. Bilo je mnogo razloga za to, a jedan od njih bio je anksioznost pred partiju koju je, treba priznati, Fišer brzo prevazišao.

"Doktor Lombardi, američki velemajstor, rekao je dvije godine kasnije: 'Čudo je što je uopšte bio za šahovskom tablom u Rejkjaviku. Nisam uopšte siguran da će se ovo čudo ikada ponoviti.'"

Fišer nije došao na drugu partiju, što je rezultiralo nulom. Pobjedio je treću partiju. U četvrtoj partiji Spaski je vjerovatno propustio pobjedu. Spaski je takođe napravio grubu grešku u petoj partiji. Šesta partija, po mom mišljenju, bila je ključna. To je posebna priča.

Nekoliko mjeseci prije opisanih događaja, održan je šahovski turnir posvećen Oružanim snagama u Moskvi. U jednoj od varijanti sistema Bondarevski-Makagonov, Geler je poražen od Furmana. Tog dana Boris Spaski stigao je da posmatra mečeve. Četvorica nas, Spaski, Geler, Furman i ja, proveli smo dosta vremena analizirajući ovu poziciju... i pronašli smo vrlo elegantno i interesantno pojačanje pozicije.

Sudbina je tako htjela, da se u šestoj partiji Fišer-Spaski, tačno ista pozicija ponovila. Kada sam se upoznao sa potezima partije, otkrio sam sa iznenađenjem da Boris nije odabrao najjači nastavak. Da li je mogao da zaboravi? Jedino objašnjenje je psihološke prirode. Uopšteno, psihološki faktori odigrali su veliku ulogu u ovoj partiji. [Ovaj novi pronalazak ipak je našao put do šahovskog svijeta. 1973. na turniru AVRO u Holandiji, velemajstor Geler, u partiji Timan-Geler, izveo je potez "zaboravljen" od strane Spaskog. Šahovski Informator izdvojio je ovu partiju kao najbolje kreativno dostignuće druge polovine 1973. i dodijelio joj prvo mjesto.] Evo čuvene šeste partije, preokreta u meču:

R. Fišer-B. Spaski  
Reykjavik 1972

Damin gambit D59 

...

U sedmoj partiji svjetski prvak je imao neke šanse u otvaranju, ali završio je u izgubljenoj poziciji; u osmoj je loše odigrao i izgubio; devetu je remizirao. U desetoj, španskoj partiji, Fišer je postigao sjajnu pobjedu i rezultat je postao zastrašujući 3,5- 6,5 u korist izazivača. Tada je Bent Larsen dao intervju dopisniku Moskovskog Komsomolca:

Larsen: Mnogi ljudi hvale šestu partiju. Fišer je čak nazvao najboljom u meču. Ja ne dijelim to mišljenje. Jedino što ne razumijem je kako je Spaski mogao pokazati nedostatak znanja u otvaranju, za koje je njegov sekundant, velemajstor Geler, bio stručnjak.

Dopisnik: Kako biste okarakterisali igru Spaskog?

Larsen: Za sada ne mogu prepoznati svjetskog šampiona. Vjerujem da je skandal prije meča koji je orkestrirao Fišer zaista ostavio posledice na Spaskog. Jedna od prednosti Spaskog, vjerovao sam, bio je jači nervni sistem. Ali Fišer je učinio sve što je moguće da izjednači njihove šanse.

R. Fišer-B. Spaski 
Reykjavik 1972

Ruy Lopez C95 

...
 

U jedanaestoj partiji Spaski je bio pobjednik. Ali ishod meča koji je čitav svijet sa nestrpljenjem posmatrao već je bio određen.

Hajde da prekinemo pregled toka meča na trenutak. Igra američkog izazivača bila je izuzetna, moćna, inspirativna, samouvjerena i oštra. Sjedinjene Američke Države bile su u uzbuđenju pravog šahovskog ludila tokom tog uzbudljivog takmičenja. Stotine Njujorčana raspravljale su o Fišerovim partijama u barovima, klubovima i parkovima. Časopisi i novine su posvetili više prostora šahu i intervjuima nego ikada ranije. Fišerova biografija i kreativni život su bili detaljno razmatrani. Mnogi sportovi, tradicionalno voljeni od strane Amerikanaca, bili su potisnuti na zadnje strane vijesti.

Tokom ovog meča, broj turista koji su došli u Rejkjavik povećao se više nego obično.

Među sekundantima Spaskog bili su velemajstori Geler i Krogius.

Krogius, koji je doktorirao psihologiju, pisao je kasnije o svom utisku o Fišeru [Ed. Bilješka: Obrađeno u “Rusi protiv Fišera”.] :

“Ovdje sam vidio Fišera po prvi put i pažljivo ga posmatrao...ja sam primijetio Fišerovu dotjeranost, atletsku figuru. Odgovarajući na pitanja, on je rekao da je težak 193 funte i bio je 6 stopa i dva inča visok. Bio je ležerno obučen u tamnozeleno odijelo. Jednostavna kravata, kratka kosa, prijatno, živahno lice i oči koje su gledale pravo u osobu... Nije bilo ničega neobično kod njega, osim možda jedna stvar: nije mogao stajati dugo i prebacivao je svoju težinu sa jedne noge na drugu...

...Prije Reykjavika, njegove sumnje su se pogoršavale njegovim rezultatom u prethodnim susretima: izgubio je tri partije od svog rivala, a nije pobjedio nijednu. Fišer je donio odluku da igra meč u poslednjem trenutku, kada je povlačenje postalo nemoguće i počele su optužbe za kukavičluk. Stres mora na neki način da se ispusti, kao što je dobro poznato...

U prvih šest partija (osim treće), izazivač je redovno kasnio na partiju 4-5 minuta. Možda je Fišer svjesno koristio strategiju koju je Emanuel Lasker koristio na početku 20. vijeka. U sedmoj partiji svjetski šampion je odgovorio Fišeru na isti način. Sjećam se kako je Fišer bio nezadovoljan, okrećući glavu lijevo i desno, kada je odjednom ostao sam za stolom. Nakon toga više nije kasnio.

Bar spolja gledano, Fišerovo ponašanje rijetko se mijenjalo čak i sa promjenama na šahovskoj tabli; čak i kada su on ili njegov protivnik bili u deficitu vremena dok razmišljaju o sledećem potezu. Nije pokazivao nikakvu anksioznost čak ni u najopasnijim trenucima meča. Najvjerovatnije je Fišer naučio da suzbija svoje emocije. Istina je, međutim, da bi u nekim slučajevima, kada je toliko zavisilo od sledećeg poteza njegovog protivnika, a čekanje bilo posebno nabijeno emocijama, Fišer ustajao i brzo odlazio u pozadinu. Možda je samo ovaj gest mogao reći navijačima da je smatrao situaciju na tabli kritičnom.

Ne samo što je Fišer bio svjestan ponašanja svojih protivnika, već je stalno posmatrao svog protivnika preko šahovske table. Postoji nekoliko fotografija koje prikazuju američkog velemajstora kako pažljivo posmatra ne toliko položaj na tabli koliko svog protivnika dok sam pokriva lice rukama, ostavljajući samo uzak otvor za svoje oči za posmatranje. Sam Spaski je primjetio je Fišerove sposobnosti zapažanja: "Bio je veoma svjestan moje nedovoljne samouvjerenosti tokom igre."

Široko rasprostranjeno mišljenje da je Fišer bio ništa više od fokusiranog, iako sjajnog šahovskog eksperta, čija su jedine preokupacije bile šahovske figure na tabli, teško je opravdati.

Zanimljiv događaj desio se tokom jedne od partija meča, kada je Fišer zatražio od sudije da izvede sedmogodišnju djevojčicu iz prve reda iz sale... zato što je jela slatkiše. To se dogodilo prije nego što je Fišer zahtjevao da se meč premjesti u drugu salu. Djevojčica je ometala izazivača da razmišlja. [Napomena urednika: Kao svjedok u prvoj partiji mogu potvrditi bučnost i opšte loše ponašanje publike, uključujući buku od omotavanja bombona. Incident sa malom djevojčicom se nije dogodio, ako se dogodio, onda nije tokom prve partije.]

"Ali samo sam pojela četiri komada!" počela je djevojčica  da plače.

A onda se ispostavilo da je Fišer savršeno vidio što se dešava ne samo na tabli. Spontanost američkog velemajstora pokazuje se u njegovom komentaru: "Nije bilo četiri, već šest, lažljivice mala!" odgovorio je velemajstor sa šahovske table. "Mislite li da nisam brojao?" [Napomena urednika: Ovo je vjerovatno izmišljeno jer za Fišera nije poznato da govori s mjesta za igru.]

12.partija završila je remijem. Posle druge kontrole vremena nastala je završnica sa raznobojnim lovcima.

13.partija završila je brilijantnom pobjedom Fišera.

U 14. partiji meča, "slike" su se mijenjale jednako brzo kao u kaleidoskopu: prvo je izazivač ostao bez pješaka, a zatim je šampion uzvratio istom mjerom praveći ozbiljnu grešku. Rezultat je bio remi. Partije od petnaeste do dvadesete završene su remijem. Fišer je pobjedio dvadeset prvu partiju, stavljajući tako tačku na meč. Konačan rezultat ovog istorijskog meča bio je 12,5 – 8,5 u korist Fišera, koji je postao jedanaesti svjetski prvak. Dopisnik New Times-a, Iona Andronov, napisala je u 35. izdanju tog časopisa (1972):

"Ovog ljeta, na vrhu aktuelnih tema američkog života, rat u Vijetnamu i stalno povećanje troškova života, dodate su još dvije visoko kontroverzne teme na vrh liste: izborna kampanja i šampionat u šahu u Rejkjaviku. Uzbuđenje zbog šaha ponekad preuzima primat nad interesovanjem za izbornu borbu: kada je meč iz Rejkjavika koji je prenošen preko televizije prekinut kako bi se prenosila iz Vašingtona izborna skupština za (primarnog) potpredsjednika Demokrata, ogorčeni gledaoci uzeli su telefone i zahtjevali da se partija između Fišera i Spaskog vrati na njihove ekrane. Mladi šahista Šelbi Liman, skoro potpuno nepoznat prije događaja, sada je postao televizijska zvijezda.

"… žaleći zbog poraza našeg sovjetskog svjetskog prvaka Borisa Spaskog, mi, ipak, iskreno čestitamo Robertu Fišeru na njegovom velikom uspjehu i želimo mu nove kreativne uspjehe", napisao je sovjetski šahista Vasilij Panov ubrzo nakon meča, govoreći u ime svih šahista naše zemlje.

Pri kraju meča, u Rejkjaviku bila su prava hodočašća Amerikanaca. Među njima je jedna mlada dama pokazala mnogo uzdržanosti. To je bila Fišerova sestra Džoan Fišer-Targ. Baš je ta sestra 1949. godine naučila Fišera da igra šah. Kada je nju, novinar koji je prepoznao, usprkos njenom nastojanju da ostane inkognito, pokušao intervjuisati, ona je odbila. "Pitajte mog brata", rekla je. "On je taj koji igra šah."

Dala je neke informacije o sebi: naime, da je njen suprug para-fizičar koji radi na Univerzitetu Stanford, da nije jaka šahistkinja, iako voli šah. Imaju troje djece koji igraju šah od pete godine. "Ali ne želimo da naša djeca", rekla je sestra šampiona, "postanu šahisti."

Dana 1. septembra 1972. godine održana je zvanična ceremonija dodijele nagrada za novog svjetskog šampiona u Rejkjaviku. Rezervaciju za finalnu večeru za šah je mogao dobiti samo onaj ko bi platio 25 dolara za kartu. Robert Džejms Fišer je pozvan da dođe na pozornicu. Dr. Maks Eve ga je proglasio 11. svjetskim šampionom u šahu i stavio mu je vijenac od lovorovog lišća oko vrata. Ono što je uslijedilo dugo se pamtilo među prisutnima.

Eve je novom šampionu dao kovertu sa novčanom nagradom i istovremeno je pružio ruku za rukovanje. Fišer nije uzvratio pružanjem ruke. Prvo je otvorio kovertu, izvadio ček i pažljivo ga proučio. Ruka Evea visila je u vazduhu. Napokon, nakon što se uvjerio da je sve u redu, Bobi je pažljivo vratio ček u kovertu, stavio kovertu u unutrašnji džep svoje jakne, a zatim brzo stisnuo ruku Eveu; nakon toga vratio se za sto prekriven raznovrsnim jelima.

U knjizi "Rusija protiv Fišera" saznajemo da tokom večere kojom su ga slavili Rusi, Bobi je malo obraćao pažnju na govore, već je umjesto toga postavio neku šahovsku poziciju na svom džepnom šahovskom setu i pokušavao da riješi problem, uronjen u svoje misli. Krogius je kasnije napisao:

"Imao sam priliku da razgovaram s njim nekoliko puta. Govorili smo na ruskom. Fišer mi je rekao da uči ruski jer smatra da je potrebno proučavati rusku šahovsku literaturu u originalu. Dodao je da ne vjeruje prevodima. Istina je, Fišerov ruski je bio daleko od savršenog, ali uspjeli smo se razumjeti, pogotovo o šahovskim temama."

Nagrada koja je bila predviđena za učesnike Svjetskog prvenstva ne može se porediti s onom koja je uspostavljena u naše vrijeme za A. Karpova i G. Kasparova. Stare su bile mnogo manje.

Po mom mišljenju, u to vrijeme Fišeru je manje bilo stalo do novca. Sami procijenite. Gotovo je uništio svoj meč sa Spaskim tražeći da se dvostruko poveća nagradni fond. Zašto ga udvostručiti? Izgleda da je Fišer vjerovao da ako bi nagrada (125 hiljada dolara, a danas govorimo o milionima) bila dvostruko veća, prestiž turnira, a to znači i šaha uopšte, mogao bi se udvostručiti. Međutim, nekoliko mjeseci nakon meča u Reykjaviku, Fišer je odbio da potpiše ugovor vrijedan 10 miliona dolara za pravo korištenja njegovog imena u reklamnoj kampanji. To potvrđuje činjenicu da Fišer nije bio zainteresiran za novac sam po sebi.

Dakle, Boris Spaski je izgubio svoju titulu šahovskog kralja. Međutim, čim je Fišer stekao status šahovskog kralja, odmah ga je izgubio. U svojstvu novog šampiona, Bobi Fišer nije odigrao niti jedan turnir ili meč, iako je obećao nakon što je bio izazivač za titulu, da će aktivno učestvovati u šahovskom životu, biti aktivan šampionn koji igra.

Mnogi su postavljali pitanje: "Zašto je Spaski izgubio?" Odgovor je bio vrlo jednostavan: Fišer je igrao bolje. Sumirajući meč, Vasilij Panov je prilično uvjerljivo analizirao razloge poraza Spaskog:

"U igri sovjetskog velemajstora moglo se osjetiti da nije učestvovao na dovoljno turnira. Bio je van forme i nije imao rutinu na način na koji bi je imao bilo koji profesionalni šahista. Neki su rekli da bi Spaski možda mogao otkriti tajne svoje pripreme u otvaranju tokom učešća na turnirima. To je besmislica. Nije bilo tajni koje bismo mogli vidjeti u meču između Spaskog i Fišera. Što se tiče Fišera, njegova snaga nije ležala u detaljnom poznavanju klasične teorije ili njenoj modernizaciji, niti u inovativnim otvaranjima (u tome nije bio drugačiji od ostalih modernih velemajstora), već u njegovom pragmatizmu; u njegovoj sposobnosti da promišljeno i ekonomično iskoristi sve mogućnosti postizanja remija ili pobjede."

Ovo je ono što je M. M. Botvinik napisao o meču:

"… Fišer je mučen strahom; on se boji. Fišer se uvjerava (sam je to izjavio) da sovjetski šahisti žele da mu naškode… On je izvanredan šahista, ali očigledno, ima taj iracionalni strah od poraza. Primijetićete izvanredan procvat Fišerove kreativnosti prilikom analize komplikovane pozicije 13. partije meča (s Spaskim - nap. EG), kada je Fišer žrtvovao figuru i stvorio jedinstvenu završnicu, da, ne može se omalovažavati Bobi! Često me pitaju zašto kritikujem Fišerov nedostatak obrazovanja. To ga ne sprečava da pobjeđuje. Ne sprečava ga da pobjeđuje jer njegovi protivnici ne koriste tu slabost. Spaski bi prerano otvarao igru, i to je dalo Fišeru šansu da izađe suv iz vode."

Šta je Spaski lično rekao nakon turnira? Baš nakon meča, bivši šampion je dao intervju jugoslovenskom velemajstoru Svetozaru Gligoriću:

Gligorić: Vjerujem da je ovaj meč izuzetno važan. Velika borba znatno je doprinijela razvoju šaha i svjetskoj popularnosti igre.

Spaski: I ja verujem da je glavna stvar u ovim mečevima njihov doprinos razvoju šaha.

Gligorić: Da li ste bili zadovoljni svojom igrom u ovom meču?

Spaski: U velikoj mjeri, odgovor je ne. Do 21. partije bio sam uvjeren da imam neke stvarne šanse da spasim meč. Istovremeno, stalno sam osjećao da moji živci to ne mogu izdržati... da mi nedostaje energije... bio je u mojim rukama kao velika riba, ali riba je bila skliska, teško je bilo zadržati je. Ispustio sam ga.

Gligorić: Šta mislite o Fišerovoj igri?

Spaski: Što se tiče tehničkog aspekta njegove tehnike, Fišer je vrlo praktičan. Njegova praktičnost je visoko razvijena. Shvatio sam da je on šahista izvanredne snage...

Boris Spaski je napuštao Rejkjavik potresen, i nije to krio ni od koga. Po povratku u Sovjetski Savez objavio je brojne članke dijeleći svoje utiske o meču i novom šampionu. Naravno, nije uvijek bio objektivan, što je razumljivo, ali njegove izjave nisu bile bez nekog interesa.

"Nalazio sam se u moćnoj iluziji da će Fišera uništiti meč… Činjenica da sam pristao na njegov neosnovani zahtjev da se meč premjesti iz sale za igru u zatvorenu sobu bila velika psihološka greška… Pregledavajući partije, došao sam do zaključka da sam bio u nekoj vrsti groznice, kao da nisam bio ja taj koji igra… Sada, kada sam nešto udaljen od događaja, moram reći da jednostavno ne mogu da objasnim neke od svojih grešaka.

"R. Fišer je postigao ubjedljiv sportski rezultat. Kvalitet njegove igre bio je viši, to se pretežno odnosi na prvi dio meča. U drugom dijelu, njegova igra djelovala je blijedo." (Ova izjava Spaskog je suprotna od mišljenja većine šahovskih stručnjaka i navijača. - EG)

A onda je Spaski dodao:

"Ono što čini Fišera šahistom broj jedan su sledeće karakteristike: Prvo, visoka tehnika njegove igre. Preciznost svakog poteza u otvaranju je veoma visoka. Drugo: visok nivo njegove energije, njegova ogromna radna sposobnost tokom meča. Zna kako da se bori do samog kraja… Pored toga, Fišer je prilično u skladu sa raspoloženjem i fizičkim stanjem svog protivnika. Njegovo znanje otvaranja je veće od mog. (Sjetimo se tvrdnje Vasilija Panova o Fišerovoj prednosti u otvaranju. - EG) Međutim, Fišer nije imao prednost u otvaranju."

Novi svjetski šampion ostao je u Rejkjaviku još dvije nedjelje, rado dajući intervjue. Obećao je da će zadržati svoju titulu dugo vremena: "Možda 10, 20 ili 30 godina. Možda čitavog života."

Bobi nije promijenio svoj stil života ni u Rejkjaviku: nije odlazio na spavanje sve do 5 sati ujutru i ostajao bi u krevetu do 3 popodne. Noću obično bi išao u plesne dvorane. Ali, nije plesao, pušio niti pio. Plivao bi u bazenima punim vode iz termalnih izvora.

Njegov telohranitelj, policajac S. Palsson, pratio bi ga svuda. Palsson je jednom novinarima rekao da dok je Fišer slušao svoju omiljenu pop muziku, često bi pjevao sam sebi. "Moram reći", dodao je Palsson, "Da svjetski šampion apsolutno nema sluha za muziku…"

Po povratku u SAD, počeli su se odvijati neki novi događaji koji nemaju veze sa šahom.

Prvo, došlo je do sudskog slučaja. Dok je Amerika slavila svog šampiona koji se trijumfalno vratio iz glavnog grada Islanda, Fox-ovi izvršni direktori [Napomena urednika: Chester Fox] podigli su tužbu protiv njega tražeći nadoknadu od milion dolara. Kasnije je Fišer podigao tužbu protiv svog izdavača koja se otezala dugo vremena. Tipična stvar u SAD.

Činilo se da bi pobjeda u Rejkjaviku trebalo da donese Fišeru ono što želi, ali njegovo ponašanje bilo je potpuno nepredvidivo. Izbjegavao je učešće na šahovskim takmičenjima. Obećao je da će učestvovati "dva ili tri puta godišnje na međunarodnim turnirima po odgovarajućoj cijeni", neposredno prije toga. Međutim, kada je "International Hilton" ponudio da organizuje takmičenje u Las Vegasu za 1,4 milion dolara sa bilo kojim šahistom po njegovom izboru, Fišer je odbio da učestvuje. Ponuđen mu je televizijski šou sa cijenom od milion dolara. Umjesto toga, Bobi je tražio 10 miliona!

Američke novine su pisale: "Svi su se glasno smijali. Najglasnije se smijao 'International Hilton'."

Uskoro nakon Fišerovog dolaska u Njujork, pozvan je da posjeti… jedan od gradskih zatvora. Čudno je što je novi šampion pristao i čak odigrao simultanku na mnogo tabli. Mediji nisu informisali javnost o broju šahovskih tabli na kojima je igrao. Malo zbunjen, Fišer se kretao duž šahovskih tabli s čvrsto obezbjeđenim zatvorenicima iza sebe. Tu su bili i brojni novinari i TV ekipe koji su žurili da ovaj neobičan događaj zabilježe.

Jedan incident nasmijao je mnoge ljude. Kada je Fišer pristupio jednoj od tabli, njegovo iznenađenje nije imalo granica: jedna od njegovih figura je nestala!

"Gde je moj top?" pitao je Fišer.

"Koji top?" upitao je zatvorenik, pretvarajući se da je iznenađen.

"Evo, na c2 bio je moj top!" uzviknuo je svjetski šampion.

Na kraju je top pronađen u džepu zatvorenika i vraćen na tablu. To nije smirilo šampiona. Nastavljajući simultanku, nastavio je da gunđa: "To je skandalozno! Kako je to moguće? Jednostavno mi je ukrao topa! Napisaću predsjedniku! On će dobiti dodatnu kaznu za ovo!"

Čuvar pored šahovske table je odgovorio: "To je naravno moguće. Ali on već izdržava maksimalnu kaznu: devedeset i devet godina..."

Američki šahovski život, oživljen mečom u Rejkjaviku, cvjetao je. Mjesec dana nakon što je Fišer proglašen svjetskim šampionom, u Njujorku je otvoren novi šahovski klub, "Šahovski grad". Klub je organizovao turnire, prodavao šahovsku literaturu, šahovske garniture i osvježenje. Američka šahovska federacija takođe je proširila svoje aktivnosti. Prije turnira u Rejkjaviku, u zemlji je bilo samo 20.000 registrovanih šahista (zanemarljiv broj u poređenju s drugim zemljama). Do 1973. godine već ih je bilo 70.000. To ide u zaslugu Fišeru.

Posle meča Spaski-Fišer, izdavač knjiga o šahu, Dejvid Mekoj, povećao je proizvodnju knjiga tvrdih korica dva puta, a mekanih korica četiri puta.

Tokom meča, hipnotizer i jogi iz Južne Afrike, Pomark, ponudio je da odigra po jednu partiju, sa svakim od učesnika meča za svjetskog šampiona, na televiziji. Njegova opklada iznosila je 150.000 dolara. Spaski nije bio zainteresovan za predlog. Što se tiče Fišerovih savjetnika, oni su odlučili da pregovaraju o tome.

Jedan od najboljih trikova Pomarka bio je da visi sa užeta vezan u "ludačkoj košulji" na pet minuta, a zatim oslobađanje iz nje neozlijeđen. Kada je to saznao, engleski majstor Hari Golombek upozorio je Pomarka, putem novina Tajms:

"Mogli biste biti najbolji mađioničar, ali kada počnete da pregovarate s Fišerom, poželjećete da se zaista sami objesite!"

Tri nedjelje kasnije, Pomark je obavijestio Golombeka da je bio u pravu!

Mnogi sovjetski stručnjaci (velemajstori, novinari, politički i sportski komentatori) različito su ocjenjivali prirodu Fišerove kreativnosti. Neki od njihovih komentara bili su prilično objektivni. Evo šta je međunarodni velemajstor Suetin napisao 1971. godine:

"Od samog početka, Fišer se razlikovao od drugih po svojem pragmatičnom pristupu igri, po konkretnosti i efikasnosti svojih ideja. Tipično je za Fišera da konstantno usavršava svoju jaku stranu igre. Njegova vještina središnjice neprestano se obogaćuje novim strategijama. Ono što privlači pažnju nije samo njegova sklonost ka korišćenju varijanti koje se trenutno smatraju zastarjelim, već čak i sistema koji su davno zaboravljeni ili odbačeni. Na primer, u Španskoj partiji, rado koristi stari nastavak A. Andersena."

"3… a6 4. Bxc6 dxc6 5. 0-0; u Karo-Kan odbrani on insistira na dugo zaboravljenoj varijanti: 2. d4 d5 3. exd5 cxd5 4. c3.

"Od samog početka svog učešća na takmičenjima među odraslima, Fišer uočava greške u otvaranju s izvanrednom oštrinom i 'kažnjava' svoje protivnike koji ih prave. On vješto primećuje i najmanje nepreciznosti u otvaranju."

"Fišera karakteriše izuzetno visoka tehnika; on je majstor svih vrsta završnica."

"Definitivno, njegove omiljene pozicije su one stvorene sa određenim planom djelovanja (nevezano da li mora biti u napadačkom ili odbrambenom načinu). To odražava kristalno jasan stil njegovog razmišljanja."

Pitam se da li je Spaski znao za ovo i za druge komentare sovjetskih velemajstora dok se pripremao za svoju partiju sa Fišerom? U našoj zemlji postoji velemajstor čija specijalnost je bio Fišer. Jurij Balašov je diplomirao na Institutu za fizičku kulturu (poseban šahovski odsek) i izabrao Fišera za svoju tezu. U Vankuveru, tokom meča Fišer-Tajmanov, ispostavilo se da čak ni Fišer nije imao takav katalog svojih partija kakav je imao Jurij Balašov.

Nakon meča sa Tajmanovom, Fišer je pokušao da "testira" Jurija. Jurij je dao potpune i brze odgovore o svakoj partiji koju je američki šampion odigrao čak deset godina ranije.

"On zna napamet sve moje partije!" rekao je Fišer, iznenađen Balašovljevim enciklopedijskim znanjem. Zatim je upitao: "Možeš li mi reći, Jurij, o mojim partijama protiv velemajstora Bisguiera?"

"Mislim da nije uspeo čak ni remi da izvuče s tobom," skromno je primjetio Jurij.

"U pravu si," nasmijao se Bobi, "naš rezultat je 13-0!"

(* istine radi: Bisguier protiv Fišera:

• Bisguier je pobijedio 1956.
• Remizirali su 1957.
• Fišer je dobio narednih 12.partija)

Nekoliko sedmica nakon povratka iz Rejkjavika, američki velemajstor koji je bio slavljen u Americi, doslovno je nestao. Prije toga, kada je gradonačelnik Njujorka, Džon Lindzi, ponudio da povratak šampiona obilježi paradom djevojaka i kostimiranih glumaca, šampion je nepristojno odbio. "Ne vjerujem u heroje," izjavio je. Pojavio se u dvije od najpopularnijih TV emisija sa poznatim komičarima Bobom Houpom i Džonijem Karsonom. Ali to je bilo sve.

Jedno vrijeme Fišer se nije pojavljivao nigdje, nije učestvovao ni na kakvim turnirima niti davao intervjue.

"Kada ste poslednji put vidjeli Fišera?" novinar Dimitrije Bjelica je pitao velemajstora L. Kavaleka nešto kasnije.

"U isto vrijeme kad i vi, tokom ljeta 1972. u Rejkjaviku," bio je njegov odgovor.

Godine 1974, Džordž Koltanovski, šef američke delegacije na XXI Olimpijadi, dobio je pitanje o tome šta Fišer radi. Gospodin Koltanovski je dao konkretniji odgovor: "... On je aktivan član svoje vjerske sekte; uključen je u tri sudska spora i priprema se za meč sa Karpovom!"

To je bilo dvije godine nakon 1972. godine. A zatim? Fišer se skrivao u Pasadeni (Kalifornija) usred te sekte sa kojom će se kasnije razići.

Fišer i religija? Dugo je razmišljao o filozofskim pitanjima života i smrti. Osim šaha, sve njegove ideje o okolnom svijetu su nejasne. To može objasniti njegovu privučenost religijom, u potrazi za "višom svijesti," čežnjom koju su uvijek koristili "lovci ljudskih duša."

Čak i prije svoje pobjede u Rejkjaviku, Fišer je bio zaokupljen religijskom sektom koju je 1934. godine osnovao Herbert V. Armstrong (bivši izvršni direktor za reklame). Armstrong je široko reklamirao svoju sektu na radiju i televiziji, "regrutujući" više od 130.000 članova u Worldwide Church of God. Članovi njegove sekte pridržavali su se posebne ishrane, nisu pušili i zavjetovali su se da se nikada neće razvesti. Vođa ove sekte je takođe bio lukav biznismen. Kroz svoje usrdne molitve na radiju i televiziji, kao i prozelitizam svog sina Garnera Teda Armstronga, stvorio je veliku medijsku pažnju za Worldwide Church of God.

Najbogatiji članovi davali su 10% svojih prihoda. U jednom trenutku, prihodi crkve su prelazili 200 miliona dolara godišnje. Vođe su posjedovale mnogo imovine, uključujući tri donirana aviona. Oni su živjeli u luksuzu, dok obični članovi nisu.

Fišer je upoznao starijeg Armstronga kao mladić. Tada je imao 19 godina. Potresen svojim neuspjesima da postane svjetski šampion, Bobi je tražio utjehu u Armstrongovoj crkvi. Umoran nakon Rejkjavika, nije želio nikoga da vidi. Pasadena, nedaleko od Los Anđelesa, činila mu se idealnim mjestom. Mjesto gde bi mogao da dođe k sebi i smiri se.

Fišer nije bio punopravni član sekte. Smatran je "simpatizerom." Armstrong je zahtjevao 20 procenata Fišerove zarade od meča, a kada je to dobio, uzviknuo je: "Oh, moj dragi dečko! To je tačno ono što bi Bog želio da ima!"

Članovi sekte su bili instruisani da tretiraju Bobija kao vrlo važnog člana bliskog unutrašnjem krugu. Dodijeljen mu je luksuzan trosoban stan sa teretanom, teniskim terenom, bazenom i ličnim trenerom. Skoro svaki dan Fišer je igrao tenis sa svojim trenerom, dizao tegove, a kada je pokazao interesovanje za žene, odmah je upoznat sa damom. Ovaj stil života trajao je šest meseci. Bobi je potpuno zaboravio na šah. Nije želio da napusti zajednicu, čak ni kada je dobio lični poziv od Kisindžera!

Međutim, ubrzo je Fišer shvatio da često obožavanje Svemogućeg malo znači za bilo koji kult. "Vođe te sekte bili su strašni licemjeri", napisao je Fišerov prijatelj Zuckerman. "Zalažu se za pomirenje Jevreja i hrišćana, ali ne mogu postići mir među sobom; stalno jedni druge hvataju za vrat."

Još jedan događaj iz Fišerovog života vrijedan je pomena. U novembru 1972. godine, Fišer je otputovao u San Antonio (Teksas) kako bi učestvovao na vjerskoj konferenciji. Sastanak članova njegove crkve poklopio se sa međunarodnim šahovskim turnirom koji se istovremeno održavao u gradu. Fišer nije mogao da odoli i svratio je da pogleda partije. Posmatrao je partije sovjetskih velemajstora (gdje je, usput rečeno, igrao i mladi Karpov). Neko je čuo njegov komentar: "Oni su samo pilići." Nakon toga je napustio San Antonio i otputovao za Denver u pratnji grupe svojih obožavalaca. Tamo je ostao neko vrijeme...

Nakon 1973. Fišer je napokon prekinuo veze sa Worldwide Church of God.

Specijalni dopisnik za novine Izvestija, Vitalij Kobish, napisao je članak "Dvije godine Bobija Fišera":

"U tom trenutku, Bobi Fišer se činio kao da se postepeno vraća šahu. U oktobru 1973. godine došao je na turnir u Manili kao gost filipinskog predsednika Markosa.

Dozvolite mi da prekinem Kobishovu priču na trenutak. Prije svoje posjete Filipinima, Fišer je dao intervju Gligoriću za Radio Beograd. To je bio prvi intervju takve vrste nakon Rejkjavika. Ponovo je svijet čuo šampiona koji ne igra kako obećava da će, bar tri puta godišnje, 'odbraniti svoju titulu'. Bobi je rekao da su igrači sa turnira u Lenjingradu i brazilskog međuzonskog turnira zanimljiva, raznolika ekipa; međutim, nije mogao precizno reći koja manifestacija ima bolje igrače. (Ovo je bilo u vrijeme žučne rasprave o nejednakim snagama učesnika na ova dva događaja.) Fišer je hvalio Petrosjana, Karpova i Mekinga. Potvrdio je svoju želju da igra za meč za titulu svjetskog šampiona tako da titulu osvaja onaj ko pobjedi 10 partija.

Prije nego što je poletio, na aerodromu, Fišer je priznao da i dalje čeka "odgovarajuću ponudu" kako bi počeo ponovo da igra šah.

Fišerov izgled bio je u oštrom kontrastu sa načinom na koji je izgledao u Rejkjaviku: bio je obučen u konzervativno tamnoplavo odelo modernog kroja, sa kratko ošišanom svijetlom kosom. Krijući se od sitne kiše ispod velikog kišobrana, osmjehivao se u znak odgovora na aplauz; čak je rekao u kratkom intervjuu da smatra da je Spaski najjači izazivač...

Vratimo se Kobishovoj priči o Fišerovom boravku kod Markosa.

"Fišer je održao govor. Proveo je noć u Predsjedničkoj palati, neko vrijeme na jahti Markosa, a zatim otputovao za Tokio. Nekoliko nedjelja kasnije vratio se u Pasadenu u svoj stan. Nije želio nikoga da vidi osim svog ličnog trenera. Njegov način života i dalje je bio čudan. Spavao je do podneva, a noću slušao radio satima, prelistavao New York Times ili jednostavno ležao... Prvi put u više od godinu dana počeo je da analizira neke partije. Postepeno se vratio radu, i uskoro je njegov stan bio preplavljen šahovskom literaturom. Oni koji su vidjeli Fišera u to vrijeme rekli su da se u njegovim očima pojavio hladan sjaj."

Ranije je Fišer dao izjavu Francuskom Presbiro-u "da se ne boji da će braniti titulu svjetskog prvaka 1975. godine," te da je takođe bio spreman da igra protiv bilo kojeg od najjačih sovjetskih šahista, rekao je to na mnogim konferencijama za novinare 1972. godine. S tim na umu, uronio je u intenzivnu pripremu: čitao bi desetak šahovskih publikacija čim bi postale dostupne. Fišer je takođe rekao da u svom meču sa Spaskim smatra treću partiju ključnom, presudnom. Ponovo je kategorički demantovao glasine da koristi "preporuke" šahovskih računara. (Takve glasine su kružile tokom meča).

"Moja omiljena otvaranja kao crni," rekao je Fišer "su Sicilijanka, Kraljeva indijka, Nimco-indijka i Benoni. Pomenuo je da ne pokušava pratiti određeni stil, već pokušava pronaći najbolje poteze. Što se tiče njegovog privatnog života, još uvijek nije pronašao "pravu osobu". Povremeno pije, ali ne mnogo, uživa u lirskoj muzici i rok muzici, ali ne pleše, samo posmatra. Sada je njegova glavna fizička aktivnost šetnja...

Bilo je zanimljivo da je tokom intervjua Fišer lako pobijedio Florencija Kampomanesa, budućeg predsjednika FIDE-a, šahovskog organizatora i majstora, veterana igrača i sudije na međunarodnom turniru koji se održavao u Milanu u vrijeme intervjua.

U jesen 1973. Robert Fišer je poslao telegram FIDE koji se sastojao od 803 riječi. Protestovao je protiv novih pravila prema kojima se titula prvaka morala braniti u meču sa šest pobjeda.

"To nije dovoljno", rekao je Bobi i predložio da se igra do deset pobjeda.

Velemajstor Larry Evans objasnio je ovaj potez Fišera kao potragu za ‘sigurnosnom mrežom’. U svom telegramu, šampion je izrazio mišljenje da bi pri rezultatu 9-9 titula najboljeg svjetskog šahiste trebalo da ostane njegova.

"On je mislio", odgovorio je Evans, "da izazivač treba da pobijedi barem sa prednošću od dva poena, to jest 10-8..."

28.juna 1974. dopisnik UPI-a je obavjestio iz Nice: "Prema liderima FIDE-a, ova organizacija je primila telegram od Fišera u kojem je svjetski šampion obavijestio FIDE da odustaje od titule prvaka u znak protesta protiv odluke Kongresa FIDE-a o uslovima za vođenje meča 1975. U njihovim privatnim razgovorima, zvanični predstavnik FIDE-a objasnio je da Fišer 'samo odustaje od svoje zvanične titule u okviru FIDE-a', ali da Fišer namjerava zadržati titulu u svakom drugom pogledu i igrati privatno samo sa šahistima koji bi napustili FIDE."

Nekoliko dana kasnije, 6. jula iste godine, dopisnik Times-a i šahovski komentator Harry Golombek napisao je:

"Ima se utisak da američki mediji prilično zadovoljno prihvataju situaciju koja se stvorila oko nedavne izjave Fišera. Izgleda kao da su očekivali izbijanje histerije slične onoj koja je prethodila meču u Rejkjaviku, samo sada na većoj skali. Neki komentatori izražavaju mišljenje da će se Bobi Fišer i FIDE dogovoriti, i da će buka koja prati pregovore održavati interesovanje šireg javnog mnjenja za predstojeći meč... Međutim, FIDE je već napravila  mnogo ustupaka šampionu i ne može nastaviti da se kreće u tom pravcu bez žrtvovanja svojih ideala i kršenja principa objektivnosti i pravičnosti koji zahtevaju slične uslove kako za šampiona tako i za izazivača."

Šta smo na kraju dobili? Šampiona koji ne igra, ponovo počinje svoje psihološke "eksperimente"? To je bila jedna mogućnost. Kako znamo, počeo je pripreme za meč verujući da će se ponovo suočiti sa svojim poznatim protivnikom, Borisom Spaskim. Ali svijet šaha neočekivano se promenio.

U julu 1974. godine, novinar zapadnonjemačkih novina Unsere Zeit, M. Fals, napisao je da su, u odgovoru na Fišerov zahtjev, članovi američkog olimpijskog tima u Nici slali Fišeru sve partije koje je igrao lider sovjetskog tima Anatolij Karpov. Ove pošiljke nisu prestajale ni nakon što je Fišer odustao od svoje zvanične titule šampiona.

Evo izvoda iz intervjua koji je predsjednik FIDE-a M. Eve dao jugoslovenskom velemajstoru A. Matanoviću za novine Politika:

Matanović: "Fišer je ranije kritikovao svjetske šampione jer nisu dovoljno igrali. Kako možete objasniti njegovu sadašnju pasivnost?"

Eve: "Fišer često mijenja mišljenja."

Matanović: "Ko ima bolje šanse protiv Fišera: Korčnoj ili Karpov?"

Eve: "Sudeći po prethodnim rezultatima, Karpov ima bolje šanse."

Matanović: "Šta biste rekli o ideji organizovanja turnira u dva dijela sa učešćem Evea, Botvinika, Smislova, Talja, Petrosjana, Spaskog i Fišera?"

Eve: "Mogu vam samo reći ko bi bio prvi na tom turniru, a ko posljednji. Fišer bi bio prvi, Eve posljednji..."

Američki velemajstor V. Lombardi, koji je dobro poznavao Fišera, opisao ga je kao "zagonetku omotanu u enigmu." Lombardi je karakterisao njegovo ponašanje u Rejkjaviku kao izvan razumijevanja, lišeno logike ili koherentnosti. Te iste karakteristike Fišera ponovio je i godinama kasnije.

Međutim, neki ljudi u SAD-u potpuno su odobravali Fišerovo ponašanje i slagali se sa svime što je uradio. Sportski komentator Foreman Jacobson iz Des Moines Register pripadao je toj grupi. Predložio je da se Fišer proglasi ni manje ni više nego šahovskim šampionom koji ne igra doživotno... Napisao je:

"Zahvaljujući svojim izuzetnim zaslugama, Bobi zaslužuje da zadrži šahovsku krunu zauvijek, bez obzira na to da li namjerava da nastavi da igra ili ne... Što se tiče Karpova", Jacobson je nastavio sa prezirom, "on bi trebao biti proglašen ko-šampionom, i trebao bi biti obavezan da potvrdi titulu svake tri godine."

Fišer je nastavio da odbija da igra na turnirima. Nije igrao za američki tim na Olimpijadi u Nici 1974. Bile su glasine da je prije događaja postavio ultimatum pred organizatore zahtijevajući posebnu sobu za sebe. Francuzi su odbili da sarađuju. Komentarišući ovaj slučaj, kapetan američkog tima, Ed Edmonson, rekao je da bi, da je Bobi dobio posebnu sobu, tražio nešto drugo...

Zanimljiva slučajnost: u isto vrijeme kada se održavala Olimpijada u Nici, u Pasadeni, gdje je Fišer boravio, održavao se međunarodni turnir, nešto što se rijetko viđalo u SAD-u. Svetozar Gligorić, konačni pobjednik, pokušavao je nagovoriti Fišera da se pojavi, čak i na kratko, na ovom turniru. Fišer je nastavio da odbija, ali se na kraju složio. Došao je do zgrade u kojoj se održavao turnir, zadržao se malo na ulazu, a zatim se okrenuo i otišao.

Šta je to bilo? Njegova nespremnost da vidi ljude ili strah od šaha?

Nikada nećemo saznati. A ipak, Fišer je nastavio pripreme za predstojeći meč.

Prekinućemo našu priču o Fišerovim pripremama za njegovog novog protivnika, Anatolija Karpova. Navođenjem, kao primjere, tri partije iz različitih perioda, vidjećemo kako je Bobi usavršavao svoju vještinu preko šahovske table.

R. Fišer - M. Najdorf
Varna 1962
Najdorfova Sicilijanska odbrana B90

...

R. Fišer - O. Celle
Kalifornija 1964
Evansov gambit C51

...

R. Fišer - J. Rubineti
Palma de Majorka 1970
Sicilijanska odbrana B87

...

Nakon 1972, Bobi je "opomenuo svoje napadače" i "napadao sam sebe" učestvujući u nekoliko sudskih procesa. Kako znamo, jugoslovenski novinar Bjelica bio je Fišerov prijatelj, ali ovo prijateljstvo je došlo kraju kada je Bobi podnio tužbu protiv njega. Spor je nastao kada je jugoslovenski novinar koristio neke odlomke iz svoje knjige "Portret velemajstori" za objavljivanje u časopisu Plavi Vijesnik. Ovi odlomci sadržali su priče o Fišerovom životu i nešto što je velemajstoru bilo neugodno. Odmah je zatražio 2.000 dolara za naknadu štete zbog klevete.

Ali uredništvo je izjavilo da dok je Fišer jednostavno pričao svoju priču, pravi autor knjige bio je Bjelica, a honorar koji je dobio bio je zanemarljiv, samo 100 dolara. Nakon toga je Fišer, putem svojih advokata, tužio Bjelicu za... 3000 dolara!

"Igra je trenutno prekinuta", napisao je Bjelica u tom trenutku, "ali mislim da imam prednost." Bio je u zabludi. Godinu dana prije meča Spaski-Fišer, zagrebački sud presudio je u korist Fišera, izjavivši da je ime Fišera ocrnjeno. Sud je kaznio Bjelicu i časopis sa 10.000 dinara.

Godine 1972. Bobi postaje prijatelj sa Bradom Darrachom i u nekim privatnim razgovorima izražava mu ideje i mišljenja koja "ne bi mogla biti objavljena". Fišerova naivnost bi ga prevarila više od jednom u budućnosti. Brad Darrach, dopisnik za Time-Life International, predstavljajući se kao Fišerov biograf, objavio je knjigu "Bobi Fišer protiv ostatka svijeta". Uprkos "usmenim i pismenim uvjeravanjima" da će držati privatne razgovore sa Bobijem u tajnosti, ipak ih je učinio javnim. Fišer je podnio tužbu protiv njega pred sudom u New Yorku. Slučaj je odbačen. Nakon 1972. tužba protiv Darracha, "Doubleday-a" i "Stein and Day Publishers Inc." prebačena je u Los Angeles. Fišer je tražio 20 miliona dolara za klevetu njegovog lika.

Prema američkoj štampi, 25. novembra 1975. sudija Matthew Byme odbacio je zahtjev tuženih za poništavanje slučaja i dozvolio Fišeru da drugi put podnese tužbu u Los Angelesu.

Već sam pomenuo da je Fišer takođe podnio tužbu protiv produkcijske kompanije Chestera Foxa u isto vrijeme kada je nakon pobjede u Reykjaviku, čitava zemlja slavila njega kao šampiona. Kompanija je tražila prekršajnu kaznu od milion dolara (značajna suma novca u poređenju sa nagradom od 150.000 dolara koju je Fišer dobio za pobjedu u meču sa Spaskim).

Šta se dogodilo? Prije Rejkjavika, Fišer je sklopio dogovor s Foxom, koji je kupio sva prava za snimanje meča za televiziju direktno iz sale u kojoj je Fišer trebao igrati. Tokom igre, Fišer je osjetio da snimanje ometa njegovo razmišljanje. Naredio je fotografskoj ekipi da se udalji.

Da li se sada Fišer pripremao za meč s Anatolijem Karpovim? Da, u određenom periodu bio je spreman da se susretne s Karpovom za šahovskom tablom. Iako je, prema Newsweeku, istaknuto da Bobi nakon Rejkjavika nije učestvovao ni na jednom događaju. 1974. Fišer se zaključao u svom stanu na jugu Kalifornije kako bi se pripremio za svoj meč s... Borisom Spaskim. Dugo vremena Fišer je mislio da će Spaski ponovo biti njegov protivnik.

Međutim, kao izazivač se pojavio još jedan sovjetski šahovski igrač, velemajstor Anatolij Karpov.

Karpov je rođen u gradu Zlatoustu 23. maja 1951. Godine 1966. stekao je titulu ‘majstora sporta’, a 1970. postao je međunarodni velemajstor. 1969. godine, mladi Karpov postao je omladinski šampion svijeta. Talentovani Karpov niže pobjede jednu za drugom. Na međunarodnom turniru u Hastingsu (1971. i 1972. godine, prvo i drugo mjesto); pobijedio je na drugoj tabli na nacionalnoj Olimpijadi u Moskvi; prvo mjesto na Prvoj tabli na XIX studentskoj Olimpijadi u Gracu, Austrija i na XX svjetskoj Olimpijadi u Skoplju, u Jugoslaviji, kao prva rezerva.

Pobjedivši četvrtfinalni meč kandidata protiv Polugajevskog, kao i polufinale protiv Spaskog (u tom trenutku, Bobi je odustao od ideje da se sastane sa svojim starim protivnikom, i vjerovatno je odlučio da učini sve što je u njegovoj moći da sabotira svoje učešće u meču); a zatim je osvojio i finalni meč sa Korčnojem u Moskvi. Velemajstor Anatolij Karpov piše direktno o vlasniku šahovskog trona.

“Ni on ni ja se nismo sjećali ničega od našeg prvog susreta,” prisjećao se Anatolij Karpov. “Desilo se ili krajem 1959. ili početkom 1960. u Čeljabinsku. Lako je izračunati da sam u to vrijeme imao devet godina. Već sam igrao u kvalifikacijama druge kategorije i redovno sam dolazio u Čeljabinsk da učestvujem na turnirima. I tokom jedne od tih posjeta naleteo sam na knjigu u knjižari koja opisuje Kandidatske mečeve u Bledu-Zagrebu-Beogradu.

"Još jednom želim da naglasim: to je bila izuzetna knjiga! Na neki način, do danas je nikada nisam pominjao. Sjećam se kako sam prelistavao tu knjigu. Bile su tu fotografije osam kandidata. Prijateljske karikature. Robert Fišer bio je jedan od osam. Jedina izuzetna stvar za mene bila je njegova starost. Imao je 16 godina! Na toj fotografiji izgledao je uglasto, neugledno, sa kratko ošišanom kosom.

"Tako je moj prvi susret s Fišerom, ili bolje reći s njegovim stvaralaštvom, prošao neprimjećeno. Već sam znao njegovo ime. Informacije povezane s njim bile su pohranjene u mom sjećanju, stvarajući izuzetnu sliku igrača."

"S jedne strane, bilo je jasno da je Fišer bio izuzetno talentovan… Još uvek nije bio onaj Fišer koji će nekoliko godina kasnije sve i svakoga sravniti sa zemljom; čije su partije smatrane da kriju posebnu tajnu, filozofski kamen šaha, nekako… Međutim, u našoj zemlji svi ti podaci nisu bili stvarno istaknuti. Ove osobine su bile pomenute samo usput, bile su samo povod za razgovor. Sam razgovor uvijek se vrtio oko Fišerove ličnosti i ponašanja, i oko njegovih ekscentričnosti. Razmatranje tih njegovih osobina postalo je gotovo prihvatljivo. Ovaj nivo razgovora svakako je mnogo lakši od pokušaja da se razumije igra, stil i principi talentovanog šahiste."

"Njegov lični život je njegova privatna stvar. Vjerovatno ga ne bih nazvao ograničenim. Radije bih ga nazvao veoma usmjerenim ka cilju, čovjekom integriteta."

Moram priznati da sam, kada sam prvi put pročitao ove redove budućeg svjetskog šampiona, bio zahvalan Karpovu. Njegovo poštovanje koje je izrazio prema svom budućem protivniku (a u tom trenutku Karpov nije znao da njihov meč za šahovsku krunu neće biti održan), kasnije se pretvorilo u žaljenje zbog meča koji se nikada nije dogodio.

Puno ljudi opisivalo je Roberta Fišera kao osobu koja je psihološki nestabilna i koji nema kontrolu nad emocijama. Vratiću se na to kasnije, ali sada bih želio da citiram jednog naučnika: "U našem dobu relativnosti, može se reći da su abnormalni ljudi normalni..."

Pokušavajući da istakne Fišerov nedostatak formalnog obrazovanja, sledeća pjesma je napisana za Karpova od strane B. Guya i B. Ganina:

On sazrijeva.
Stiče mudrost sat za satom.
Slava ga čini se ne opterećuje.

Stigao je Fišera u šahovskom rangu,
Nadmašio ga je obrazovanjem,
i u srednjoj školi i na univerzitetu.

Međutim, evo riječi Krogiusa o Fišeru: "Sjećam se Roberta Fišera kao komplikovanog čovjeka, obdarenog moćnim intelektom."

Primjećujući da Fišer nije čak ni završio srednju školu, neki su ga okarakterisali kao neobrazovanog i primitivnog. Ovi opisi su apsolutno neosnovani. Kako može bilo ko nazvati "primitivnim" čovjeka koji je sam naučio nekoliko jezika, stekao znanje iz književnosti i muzike, napisao nekoliko izuzetnih knjiga sa logičnim i jasnim narativom, i na kraju dostigao vrhunac u jednom od najbogatijih aspekata intelektualne kreativnosti - šahu?

Nažalost, nije bilo mnogo mišljenja poput ovog izraženih u štampi. Sjećam se kako je pomenuti Bjelica proširio informaciju o Fišeru koji, navodno, u potpunosti nije imao smisla za humor. Sledeći događaji su mu dali osnov za te priče:

"Na jednom od međunarodnih turnira na kojem su učestvovali Mihail Talj i Fišer (Talj je bio vodeći na turniru), Bobi je mislio da mu je Mihail rekao prolazeći pored njegovog stola u restoranu: 'Bobi, kukavica!', očigledno aludirajući na Fišerovo zaostajanje na turniru. Ovo je bila nevina šala, ali je Bobi bio besan: Talj mu se ruga!

'Zašto mi je rekao "kukavica"?' Bobi je stalno pitao svog trenera. 'Kako se usuđuje da mi kaže "kukavica"? Uskoro ću ga pobijediti. Onda ću ja reći "kukavica" njemu.'

"I tinejdžer je počeo da plače..."

"Jednom smo Talj, Fišer i ja putovali uz krivudavu planinsku stazu kolima," sjeća se Bjelica. "Strmi stjenoviti vrhovi izgledali su veoma neprivlačno, i šaljivo sam pomenuo da ako doživimo nesreću, sutra će svi svjetski novinski naslovi objaviti da je poznati novinar sa dva turista nastradao.

"Talj se slatko nasmijao. A Bobi je zastao na trenutak, pa onda rekao: 'Griješite. Ja sam popularniji u SAD-u nego što ste vi..'."

Dok je Karpov bio miran i suzdržan, njegov protivnik bi se, u nekim rijetkim intervjuima, usudio izjaviti: "Smrviću ga u prah..."

Bobi je igrao privatni trening meč sa velemajstorom L. Kavalekom, kojem se uskoro pridružio međunarodni majstor B. Zuckerman..

Dan odluke se približavao, ali Fišer nije mogao da pronađe snagu volje za ovaj novi ispit. Možemo samo da nagađamo razloge. Neka tajna slabost? Ne bih to isključio. Strah od poraza?

Fišeru je uvijek bilo veoma teško da sjedne za šahovsku tablu i započne partiju. Strah od neuspjeha u svijetu koji cijeni samo uspjeh često je ograničavao njegove ambicije. Svi ovi razlozi su možda ponovo odigrali svoju ulogu. Anatolij Karpov nije ličio na one velemajstore koje je Fišer nekada obarao jednog za drugim. Karpov je bio mlad, nepoznat i opasan protivnik koji je posjedovao najsavremenije oružje u šahovskoj borbi. Instinkt samoodržanja je prevladao i natjerao Fišera da diktira nerazumne uslove za meč: kandidat mora pobjediti Svjetskog šampiona sa dva poena razlike. Fišer je unapred znao da to nije prihvatljivo. Ipak, nije bio spreman na bilo kakve ustupke. Pokušavao je da sabotira meč.

Neko vreme prije početka meča, u novinama se pojavila vijest da se Fišer zainteresovao za astrologiju. I, navodno, horoskopi su predviđali Fišerov poraz u meču sa Karpovom. Jedan zanimljiv detalj: Anatolija Karpova su jednom pitali prije predstojećeg susreta sa Fišerom:

„Ljudi vas zovu ‘drugi Fišer.’ Kakvo je vaše mišljenje o tome?“

„Da je to tačno,“ Karpov je odmah odgovorio, „moj meč sa svjetskim prvakom bi bio krajnje neinteresantan. Koji je smisao da Fišer broj jedan igra protiv Fišera broj dva?“

Međutim, Fišer se nikada nije pojavio na događaju...

Velemajstor Anatolij Karpov je čekao rok. Ponoć između 1. i 2. aprila je bio krajnji rok za Fišerovu potvrdu njegovog učešća u meču. Karpov je poslao telegram potvrđujući svoj pristanak da igra prema pravilima koje je ustanovio FIDE Šahovski Kongres.

Što se tiče Roberta Fišera, on je nastavio da ćuti...

Vratimo se na 1974. godinu, kada je FIDE Kongres održan u Džordžtaunu, Malezija, pod predsjedavanjem Evea, Fišerov predlog je na kraju odbijen. Fišer je tada predložio da ne treba biti ograničenja u broju partija u mečevima za Svjetsko prvenstvo. Njegov drugi zahtjev je bio da se da prednost. Šampion bi prihvatio poraz samo sa rezultatom 8-10. Njegov protivnik mora postići ne manje od dva poena prednosti.

Kongres je prihvatio Fišerov prvi zahtjev: "meč će se igrati bez ograničenja dok jedan igrač ne pobijedi deset partija, pri čemu se remiji ne računaju," ali je odbio njegov drugi zahtjev.

Manila (Filipini) je izabrana kao mjesto održavanja sledećeg meča. Rok za oba učesnika da potvrde svoje učešće na turniru bio je 1. april 1975. Nakon hitnog sastanka u Holandiji, Gligorić je intervjuisao Evea:

Gligorić: "Šta će biti s Fišerovom situacijom ako ne potvrdi svoju odluku da brani titulu šampiona do 1. aprila?"

Eve: "Mislim da bi to za njega bila prilično riskantna stvar. Ako Fišer izgubi svoju titulu, neće mu biti lako da je vrati..."

Gligorić: "Koja su njegova službena prava u ovom sledećem ciklusu borbe za svjetsko prvenstvo u šahu?"

Eve: "U sledećem ciklusu Fišer bi imao pravo da učestvuje u takmičenju kandidata, preskačući sve preliminarne faze. Međutim, morao bi igrati (i pobijediti) nekoliko mečeva kandidata."

Nakon završetka hitne sjednice u Bergen-An-Zeeu, Associated Press je objavio informaciju o Fišerovom telefonskom pozivu FIDE.

“U redu. Igraću. Pokazaću im svima,” navodno je rekao.

Ali vrijeme je prolazilo, a Bobi je 1. aprila i dalje ćutao.

Tada je Eve, koji je pokušavao da spasi meč (kao što je to učinio u Rejkjaviku 1972. godine), produžio Fišerov rok za još jedan dan. Ta odluka je saopštena na posebnom sastanku 2. aprila.

Dana 3. aprila, sovjetski velemajstor Anatolij Karpov je proglašen 12. svjetskim šahovskim šampionom.

Komentarišući Fišerovo napuštanje šaha, Karpov je rekao: "Pretpostavljam da Fišer jednostavno nije mogao podnijeti ogroman pritisak koji šahovski mečevi na višem nivou zahtijevaju."

Neko je jednom pomenuo da je Bobi Fišer donio u šah stil boksera Muhameda Alija. Kao što znamo, on je uvijek odbijao samu pomisao na poraz, nešto što, ipak, nije pomoglo da zadrži krunu u svijetu boksa.

Tako je Fišer izgubio titulu najboljeg šahiste. Ali šta je s prestižom? Vrijeme je radilo protiv Fišera. S Karpovljevim blistavim pobjedama u pozadini, Fišerova tišina je smatrana kao znak slabosti. Fišer je tada započeo svoje aktivnosti u drugoj sferi, nevezanoj za FIDE. U avgustu 1975. organizovao je prijateljski meč s Henriqueom Mekingom. Brazilac je već napisao knjigu o meču Spaski-Fišer. "Da li se vaša knjiga prodavala?", pitali su Mekinga. "Oh, moja knjiga je bila tražena kao bikiniji na Kopakabani vrućeg ljetnog dana!", pohvalio se brazilski velemajstor.

Posrednici za ovaj susret, Venecuelanci (organizatori su bili filipinski šahisti) su pozvali Fišera i Mekinga u Caracas.

Fišer je došao u glavni grad Venecuele blago promijenivši svoj izgled (pustio je brkove i bradu, te ih obojao u crveno) kako ga novinari i fanovi, ljubitelji autograma, ne bi prepoznali. Ali pregovori o meču s Mekingom su iznenada prekinuti. Kada je Fišer shvatio da njegovi napori da se preruši nisu pomogli, iznenada je izgubio živce i nestao iz hotela, odredište nepoznato.

Kasnije je dvostruki šampion SAD-a, Walter Browne, izazvao Fišera predloživši mu da igra, ali Fišer nije prihvatio izazov.

U Japanu je Bobi započeo pregovore s Karpovom predlažući da igraju u Tokiju pod sledećim finansijskim uslovima: nagrada bi iznosila 2 miliona dolara. Pobjednik bi dobio polovinu te sume, poraženi desetinu, a ostatak bi pokrio troškove učesnika, sekundanta i sudija. Međutim, Fišer je zadržao pravo da odabere drugo mjesto za igru ako bi neko ponudio više novca... Taj meč se nikada nije održao. Takođe, nije se održao ni onaj sa Svetozarom Gligorićem o kojem se pregovaralo 1978. godine.

Sjećam se kako su se 1966. godine Bobi Fišer i Leonid Štejn sreli u Havani kao prijatelji na XVII Olimpijadi.
"Ti si prvak SSSR-a, a ja sam prvak SAD-a. Hajde da odigramo meč!" Štejn je pristao. Obojica velemajstora su zamolili Fidela Kastra za pomoć, i on je bio saglasan.

"Garantujem vam sve uslove," rekao je Fidel Kastro. "Kada želite da igrate?"

"Odmah nakon Olimpijade," rekao je Fišer.

Štejn se usprotivio. Olimpijada bi završila do 20. novembra. Prvenstvo SSSR-a bi bilo za mjesec dana. To bi se poklopilo sa zonskim turnirom i nije se moglo propustiti. Fišer i Štejn nisu uspjeli postići nikakav dogovor. Sovjetski velemajstor je bio zaista iznenađen kada je nešto kasnije vidio Fišerov intervju sa nekim novinarima: "Imam utisak," rekao je Fišer, "da sovjetski velemajstori izbjegavaju meč sa mnom..."

Dobrovoljno povlačenje šahovskog genija Roberta Džemjsa Fišera sa svjetske scene, na vrhuncu njegove forme, uznemirilo je svjetske ljubitelje šaha. Njegova kreativnost je uvijek bila privlačna sovjetskim šahistima.

Kasnije je Nona Gaprindašvili napisala: "Fišer je uznemirio javnost time što juj je uskratio takav uzbudljiv prizor, kakav bi bio njegov meč sa Anatolijem Karpovom." A zatim je postavila pitanje: "Zašto je Fišer odustao od svoje pozicije bez ikakve borbe?"

Ovaj čin američkog prvaka je jedna od njegovih tragedija.

Na rang listi za januar 1979. godine nije se pojavljivalo ime američkog bivšeg prvaka. Nova pravila su nalagala da šahista koji nije učestvovao na turnirima tri godine ne bude uvršten na rejting listu. Fišerov posljednji rejting, iz 1975. godine, bio je 2780.

Nakon što je Karpov postao svjetski prvak, mediji su na različite načine reagovali na taj događaj.

"Vjerujem da je, odlučivši da ne igra sa Karpovom, Fišer pucao sam sebi u nogu," izjavio je Robert Bern.

Burt Hochberg, urednik američkog šahovskog magazina Chess Life and Review, nazvao je Fišerovo odbijanje igranja "neprocjenjivim gubitkom za njega samog..."

Holandski velemajstor Jan Doner napisao je u novinama De Volksrant: "Fišer nije želio priznati da ne može biti šahista bez protivnika." "Potrebni su protivnici da bi se ostalo prvakom. Ali za to je potrebno barem minimalno slaganje s drugima."

Najdorf je napisao: "Ne može se isključiti Fišerova pobjeda. Njegovo odbijanje znači da je potpuno nelogičan. Iako je vrlo jak šahista, pretpostavljam da bi čak i da je njegovo stanje za igru do rezultata 9-9 bilo prihvaćeno, pronašao izgovor da ne igra."

Također sam saznao mišljenje američkog pisca Georgea Steinera. Steiner je bio uvjeren da Fišer nikada nije učinio ništa uzalud, da je svaki korak bio dobro promišljen i imao neki cilj.

"Tokom poslednje tri godine Fišer je posjetio tri zemlje," napisao je Steiner u Newsdayu. "Bio je na Filipinima, u Japanu i Meksiku. Svaka od tih posjeta donijela je svoje rezultate. Filipinci su ponudili nagradu od 5 miliona dolara. Japan je krenuo s održavanjem izvanrednog FIDE kongresa. Što se tiče turneje po Meksiku 1974. godine, to je bio neka vrsta manevara za skretanje pažnje."

Ubrzo nakon ovog putovanja mediji su objavili da Meksiko namjerava ponuditi nagradu od 1,5 miliona dolara, iako se ta izjava pokazala netačnom, pomogla je Fišeru da dobije daljnje finansijske ustupke od Filipina.

Dvojica Fišerovih bivših pomoćnika, Robert Bern i Lari Evans, vjerovali su da je njegovo ponašanje uglavnom motivisano... strahom.

Lari Evans je napisao u washingtonskom nedjeljniku Potomac krajem januara 1975: "Od trenutka kada se Bobi  približio šahovskom Olimpu, njegova duša je bila osvojena strahom od poraza, koji mu je bio ranije nepoznat. I dok je u Rejkjaviku uspio da prevlada svoj strah, nakon što je doveo do toga da Spaski izgubi samokontrolu, sada se suočio s mnogo složenijim psihološkim problemom."

Darrach je rekao gotovo isto. On objašnjava da Fišerovo odbijanje učešća u bilo kojem meču nakon Rejkjavika nije bilo samo zbog straha od poraza ili njegove nespremnosti  da otkrije tajnu svoje pripreme za meč, već i zbog činjenice da Fišer nije bio siguran da bi mogao demonstrirati igru "dostojnu svjetskog prvaka" ako pogriješi u procjeni pozicije, itd.

Prema Darrachu, Fišer je stalno bio u stanju straha i sumnji. Bojao se intriga koje su, navodno, "Rusi" smišljali protiv njega. Bojao se novinara, gomile ljudi...

Londonske novine Daily Telegraph su objavile da su razlozi za odustajanje od meča sa Karpovom bili suviše nelogični, suviše zamršeni da bi ih bilo ko, uključujući i samog svjetskog prvaka, mogao razumjeti. Novine su navele da je Fišer postavio 63 uslova za organizaciju tog meča.

Novinska agencija Reuters jednom je izračunala da je tokom svoje karijere Fišer pobijedio u 327 partija, imao 188 remija i 61 poraz.

Postoji još jedan zanimljiv podatak: broj partija koje je Fišer odigrao na velikim zvaničnim turnirima od 1958. do 1972. godine:

1958— 37;

1959— 80(1);

1960— 68;

1961— 41;

1962— 68;

1963— 26;

1964— 11;

1965— 32;

1966— 35;

1967— 47;

1968— 26;

1969— 1 (!);

1970— 73 (!);

1971— 21;

1972— 21.

U prosjeku, Fišer je igrao 40 partija godišnje.

Robert Fišer je genije. I, kao i kod većine genija, on je izuzetno kontradiktoran, ekstravagantan i različit od nas ostalih. Bivajući ironičan, a ponekad i previše oštar u svojim stavovima, odmah je odbacivao sve što mu se činilo kao najmanji pokušaj da se prodre u njegov unutrašnji svijet. Njegov odgovor na te pokušaje bile su razne ideje koje je govorio ljudima. Na primer, njegova želja da kupi ženu na Tajlandu "za 200 dolara" (N. Kroguis).

U jednom od pisama svom prijatelju Lariju Evansu, Fišer je napisao:

"Možda ćeš čak i sada pokušati da ubjediš svoje čitaoce da se ta završnica može remizirati, i da dokažeš svoj stav navodeći sve vrste argumenata, ali ne možeš mene prevariti u tome. U trenutnoj situaciji, crni je gotov."

Ove riječi su uvjerile neke novinare da bi, ako Fišer sprovede svoju pretnju i napusti šahovsku scenu, svijet ne samo izgubio izvanrednog šahistu već i čovjeka sa originalnim stilom pisanja. U predgovoru Fišerove knjige "Mojih 60 nezaboravnih partija", Fišer je toplo i s velikim poštovanjem pisao o svom prijatelju: "Želeo bih da izrazim svoju zahvalnost Lariju Evansu, mom prijatelju i kolegi, za njegovu neprocenjivu pomoć u literarnom oblikovanju teksta i za pružanje detaljnih i inteligentnih predgovora."

Ovo je potpuna kontradikcija njegovom uobičajenom stilu!

Da, on je socijalno nemoguć; interakcije s njim su teške. Priča o Romeru tokom meča Spaski-Fišer i proročanstvo Harija Golombeka o ishodu su dovoljni da to dokažu.

Evo još jedne epizode, koja nije previše laskava za Fišera.

Godine 1967. princ Rainier je pozvao dvojicu američkih velemajstora da učestvuju na međunarodnom turniru u Monaku. Uz jedan uslov: jedan od učesnika mora biti Fišer.

Fišer je došao i pobjedio na turniru. Ali, ponašao se na takav način da je, kada su dve godine kasnije dva američka šahista ponovo bila pozvana na turnir, uslov bio suprotan: pošaljite bilo koja dva igrača, osim Fišera!

Na šahovskoj olimpijadi u Leipzigu, mladi Bobi se složio na remi sa argentinskim velemajstorom M. Najdorfom na ekstravagantan način: ne uspjevši da pronađe pobjednički potez, postao je ogorčen i jednostavno... oborio sve figure sa stola.

Na olimpijadi 1962. godine, tokom svoje partije sa Padevskim, Fišer je na parčetu papira napisao "Remi" na 19./20. potezu. Bobi je ustao sa stola, spreman da ode. Salo Flohr, glavni sudija na olimpijadi, bio je ogorčen: remi prije "uobičajenog" limita od trideset poteza? Stigao je Fišera na izlazu i usledila je brza razmena reči:

"Bobi, moraš odigrati još poteza."

"Ja bolje znam od svih vaših FIDE pravila zajedno kada je remi," rekao je Fišer.

"Možda je tako, ali pravila su pravila..."

"Pravila? Ona nisu za mene..." izjavio je Fišer i otišao. [Izveštaj Salo Flohr u časopisu 64, broj 2, 1980.]

Jednom je mlada dama koja je skupljala autograme prišla Fišeru. Sva uzbuđena, pružila mu je čist list papira. Bobi je stavio svoj potpis preko čitave stranice. Kada je djevojka ukazala Fišeru da nije ostavio mjesta za druge potpise, on je odgovorio: "Autogrami drugih su besmislica!"

Ljudi su se šalili da je Fišer izbjegavao žene zbog njihove nesposobnosti da igraju šah. On je samo divio jednoj ženi, supruzi velemajstora Bisguiera. Prema Fišeru, ona je imala neprocenjiv kvalitet: "Bila je sposobna da matira usamljenog kralja lovcem i skakačem."

U poređenju sa ovim izmišljenim ili polu-izmišljenim pričama, neki izvještaji o Fišeru zvučali su mnogo realističnije.

Na primer, A. Kotov (1962) se sjeća:

"Moj prvi utisak o Fišeru nakon što sam ga lično upoznao bio je u oštrom kontrastu sa svim što sam pročitao o njemu u novinama ili časopisima. Nisam primjetio nikakvu aroganciju ili neprijatnu familijarnost kod njega. Naprotiv, bio je skroman, ne pričljiv. Kasnije sam shvatio da je bilo veoma teško uključiti ga u dug razgovor. Više je volio da ćuti. I nikada nije dozvoljavao sebi sarkastične ili pokroviteljske primedbe o svom protivniku. Posebno sam se divio kako se Fišer ponašao na kraju partije. U Stokholmu se turnir održavao u zgradi bez sobe za igrače... Čim bi partija bila završena, Fišer bi sakupio sve svoje figure i tablu i otišao bi u garderobu. Smještajući se u mračni kutak, provodio bi sate analizirajući sve moguće pozicije zajedno sa svojim protivnikom. U ponoć bi ga čuvar garderobe jedva ubijedio da je vrijeme da ide kući."

"Fišer je također izgledao drugačije od onoga kako su ga opisivali novinari skloni tračevima. Uvijek elegantno i uredno obučen, svaki dan bi se pojavio u dobro ispeglanom odijelu, noseći bijelu košulju i skromnu, ali usklađenu kravatu. Fišera bi se moglo nazvati kicošem, a ne neukusnim hvalisavcem."

Svijet je priznao šahovski genij Roberta Fišera. Thomas Alva Edison, poznati Fišerov sunarodnik, govorio je: "Genij je jedan posto inspiracije i devedeset devet posto znoja." Ova karakteristika se potpuno odnosi na Fišera, šahistu. Činjenica da Fišer sam nije vjerovao da je to slučaj, naglašava njegov genij u šahu.

Posjedujući snažan intelekt za šah, Fišer, prema mnogima, nije imao takt, kulturno društveno ponašanje, niti sposobnost za povezivanje s ljudima. Kao što možemo vidjeti, sve osim šaha nije bilo njegova briga; niti je bio zaokupljen emocijama drugih ljudi; što se tiče udobnosti, Fišer nije tražio mnogo...

Da li je Fišer igrao šah nakon 1975.? Da, igrao je. Dvije godine nakon što je izgubio titulu prvaka, Fišer je odigrao oko dvadeset trening partija sa svojim bivšim učiteljem, majstorom Collinsom. Rezultat: 16 pobjeda, 1 poraz, 3 remija.

Jedno od izdanja časopisa Computer Chess Newsletter za 1977. godinu objavilo je tri partije koje je bivši prvak odigrao protiv računara, koristeći Greenblatt Program s Massachusetts Institute of Technology. Ovaj računar nije učestvovao na takmičenju među računarima jer je bio programiran da igra protiv čovjeka i nije učestvovao "po principu" sa svojom vrstom. U računar je bila instalirana radikalno nova hardverska komponenta koja mu je omogućila da sortira linije brzinom od oko milion poteza u minuti.

Bobi je igrao protiv računara sa punim kapacitetom, ne popuštajući nimalo. U svim partijama igra je nastavljena do mata, jer je računar provjeravao Fišerovu tehniku.

Greenblatt Program - R. Fišer
...

Kasnijih godina pojavio se izvještaj u štampi da je Fišer počeo posvećivati posebnu pažnju programiranju računara, i čak je dao pregled nekih mini-šahovskih računara u jednom od američkih časopisa. Ti računari kasnije su postali vrlo popularni na Zapadu.

1979. godine, dok je Fišer boravio u Zapadnom Berlinu deset dana, objavljen je intervju s njim u njemačkom šahovskom časopisu Deutsche Schachzeitung.

Fišer je ostao u Zapadnom Berlinu na putu nazad iz Beograda u SAD. Čitaoci već znaju da su neslužbene pregovore vodili Bobi i Gligorić u Beogradu o neoficijalnom meču.

Bobi je posjetio nekoliko antikvarnica. U jednoj je primijetio šahovski računar.

Fišer je dao intervju svom prijatelju Alfredu Sheppeltu. "Da li želite da se sretnete sa svjetskim prvakom Anatolijem Karpovim?" bilo je jedno od pitanja.

"Spreman sam za igru", rekao je Fišer, "Ali nikada pod FIDE uslovima."

"Pod kojim uslovima biste pristali da igrate?"

"Kao minimum, zahtijevam milion dolara. Ali ponavljam, nikada neću prihvatiti FIDE uslove."

"Njemačka šahovska federacija namjerava da vas pozove na velemajstorski turnir. Dali ćete prihvatiti poziv?"

"Ne, za sada nemam namjeru da učestvujem na turnirima. Učestvovaću samo u mečevima, zavisno od toga ko bi bio moj protivnik..."

A. Sheppelt je rekao da su odigrali mnogo partija brzog šaha i da Fišer, usprkos svojoj pauzi od šest godina, gotovo da nije nimalo oslabio. "Nisam mogao da dobijem  nijednu partiju", zaključio je Sheppelt (iako nije jasno kakve je snage bio sam Sheppelt).

Fišer je govorio Sheppeltu da šahovski računar ima perspektivnu budućnost...

U mojim arhivama čuvam rijetku fotografiju: tokom kandidatskog turnira u Curasao-u (1962), Bobi Fišer posjećuje bolesnog Mihaila Talja. Tajno, daleko od ljekara, analizirali su partije zajedno.

Talj je u krevetu. Ispred njega je magnetni šahovski set. Fišer se smije i povlači potez. I Talj se smije.

"On nije neugodan momak, sve u svemu", rekao je Talj o Fišeru. "Djeluje pristupačno. Visok je i pomalo nezgrapan, ali s vrlo ljubaznim i privlačnim osmijehom."

"Fišer je ugodan, pristojan momak", rekao je V. Tukmakov koji je upoznao Bobija u Buenos Airesu 1970. godine.

Kako je primijetio Darrach, nakon Rejkjavika, Fišer je postao mnogo zahtjevniji prema sebi u pogledu šaha. Na primjer, odbio je da ponovno objavi svoje knjige, tvrdeći da njegove komentarisane partije nisu "dostojne svjetskog prvaka".

Kao što sam već pomenuo, nakon meča sa Spaskim, Fišer je primio mnoge ponude koje bi mu omogućile lako zaraditi milione dolara, ako bi ih prihvatio. Ali svaku od njih je odbio. Zašto? Jer nisu bile povezane sa šahom. Za stotinu hiljada dolara traženo je da se fotografiše s bocom piva u pozadini. Ali Fišer je rekao:

"Ne, to ponižava šah!"

"A kako bi bilo da se fotografišete dok nanosite pjenu za brijanje na lice, uz naslov: 'Koristite našu pjenu za brijanje isključivo! Svjetski prvak Fišer je koristi!' Za takvu fotografiju obećana je ogromna naknada.

"Ne," rekao je Fišer. "To bi bila laž. Ja koristim samo električni brijač."

Njegovi nekonvencionalni stavovi, a opet ortodoksno razmišljanje, njegove neočekivane izjave, to je ono što je Fišera činilo tako različitim od većine.

Čitav šahovski svijet zna da je Kapablanka bio genije šahovske igre, gotovo bez mana. Sada dolazi Fišer. Ne da se protivi opštem mišljenju, on je priznao snagu Kapablanke, ali...

"Šarmantno dijete u šahovskom svijetu, Kapablanka je već sa 12 godina postao prvak Kube. Od tada je uživao apsolutno nezasluženu reputaciju (isto kao Petrosjan) najvećeg majstora završnice svih vremena... Kapablanka nije znao najjednostavnije završnice s topom. (Bold je moj, EG) Kapablanka je bio jedan od najvećih šahista, ali ne zbog svoje vještine u završnicama. Njegova najjača tačka bila je otvarannje, zatim igrati središnjicu tako brilijantno da je rezultat igre već bio odlučen..."

Pokušajte pronaći slične izjave drugih šahista, nećete ih naći!

Uvijek ljubazan i dobronamjeran prema šahistima, Fišer nije mogao podnijeti novinare i izvještače sa događaja  od kojih je mnogo pretrpio. Danas samo rijetki dijelovi informacija u medijima omogućuju nam da saznamo bilo šta o Fišeru, koji insistira na potpunoj tišini. Neki izvještaji o njemu su istiniti. Drugi su nepotvrđeni.

"Da li se Fišer vraća?" pod ovakvim naslovom ruske novine Izvestija objavile su članak 1981. godine:

"Bobi Fišer, bivši svjetski šahovski prvak planira povratak u veliki šah", izvijestio je International Herald Tribune. Poznati 38-godišnji američki šahista, koji je nestao iz javnosti, obavijestio je Šahovsku federaciju da bi, kao početak, volio da igra s nekim od majstora koji nisu kandidati za šahovsku krunu."

Ova priča se pokazala lažnom. Ruski nedjeljnik ‘Za Rubezhom’ (#10, 1982) objavio je zanimljiv reprint iz španskih novina Pais (Madrid), pod naslovom: "Hoće li zvijezda Bobija Fišera ponovno zasjati?" Članak je glasio:

"Kako se saznalo, Šahovska federacija Kanarskih ostrva  nedavno je uspostavila kontakt s bivšim svjetskim prvakom Bobijem Fišerom i zamolila ga da igra u meču s jednim od španskih velemajstora. Strogo povjerljivi pregovori su se vodili s posrednicima međunarodne kompanije koja je bila zainteresirana za Fišerov povratak na šahovsku scenu koju je napustio 1975. godine, kada je odbio da brani titulu šampiona u meču s A. Karpovom.

"U ovom trenutku nema velemajstora u SAD-u koji bi mogao izazvati sovjetskog velemajstora. Da bi uvjerili Fišera da učestvuje u turniru koji bi se mogao održati u gradu Santa Cruz de Tenerife, federacija je namjeravala ponuditi Fišeru honorar od 60 miliona peseta. Ako bi pristao da učestvuje, novac bi bio prikupljen kroz priliv šahovskih navijača na Kanarska ostrva. Fišerova prvobitna reakcija na ponudu bila je povoljna."

Nedugo zatim, američke novine Boston Globe [Izvodi iz ovih novina citirani su u nedjeljniku Argumenti i Fakti, 1988, 12. decembra] informisale su svoje čitaoce o životu Bobija Fišera, njegovim problemima i siromaštvu:

"…Ekscentrični i misteriozni američki šahovski genije Bobi Fišer provodi svoje dane u narandžastom autobusu putujući između Pasadene i Los Anđelesa. Njegovi bivši prijatelji i protivnici kažu da je Fišer zadržao ljubav prema šahu i da je još uvijek sposoban da pobijedi bilo kojeg velemajstora, ali sada koristi svoj um za pamćenje antisemitske literature i stalno propovijeda protiv Sovjeta. 'On je bolestan!' rekao je jedan od učesnika međunarodnog šahovskog turnira. 'On je pametan čovjek, ali je u lošem stanju. Nema novca. On je vrlo siromašan.'"

Pogoršao je odnose s mnogim svojim prijateljima zbog svoje paranoje i svoje sposobnosti "da pojede sve oko sebe." Fišera nazivaju "ljudskim usisivačem," koji usisava svu hranu i zanemaruje potrebe drugih.

Prema njegovim prijateljima, nikada im nije rekao gdje boravi, uvijek ih je tražio da ga ostave na nekoj udaljenosti od mjesta gdje živi, kako bi mogao pješačiti do kuće. Ovo je bilo povezano s njegovim strahom da će ga "Rusi" ubiti.

U proljeće 1981. godine, Fišera je, dok je hodao duž autoputa, zaustavila policija Pasadene. Kada je odbio da kaže policiji svoju adresu, uhapšen je i optužen za skitanje. Sam je napisao pamflet o tome pod naslovom: "Mučili su me u zatvoru u Pasadeni." Ova knjiga je postala "bestseler."

"Nijedna Fišerova akcija me ne može iznenaditi," rekao je Wilkerson. "Ne bih se iznenadio ako se sutra vrati u svijet šaha. Ako se nikada ne vrati šahu, ni to me ne bi iznenadilo."

S vremena na vrijeme otkrijemo partije velikih šahista iz prošlosti koje do tada nismo znali. Te partije nas impresioniraju novim uvidima, potvrđujući da Fišer nije potpuno prekinuo vezu sa umjetnošću šaha, iako je prošlo dosta vremena otkako je sjedio za šahovskom tablom.

Partije koje je Fišer odigrao 1968. godine u Grčkoj na pet tabli simultano, prvi put su objavljene 1988. godine. Do tada su bile nepoznate široj publici ljubitelja šaha. Vjerujem da će čitaoci biti zainteresovani za dvije od njih.

R. Fišer - A. Anastopoulos
Atina, simultanka sa satovima 1968
Ruy Lopez C69

…

Ovo je komentar D. Jangosa, dopisnika grčkih novina “Rizospastis” o partiji:

"Smjela žrtva koju je bijeli preduzeo u 14. potezu pokazala se sumnjivom. Kasnije bi Fišer rekao: 'Nisam imao vremena da izračunam sve posljedice žrtve do kraja i to je moglo loše završiti.'"

U čemu je bila greška crnog? Velemajstor Trifunović je vjerovao da bi umjesto 19... Bc8 bilo bolje da je igrao 19... cxb6 20. Rad1 Bc8. Potez koji je predložio grčki majstor Friganas također je vrijedan pažnje: 19... c5.

Još jedna partija iz ove simultanke, koju je Jangos spomenuo kao: "Ovu partiju je Fišer trebao izgubiti, ali kako se kaže, najjači uvijek imaju sreće."

L. Vizantiadis - R. Fišer
Atina, simultanka sa satovima 1968
Damin gambit D50

...

Prilikom priprema za meč Spaski-Fišer 1972. godine, sovjetski šahisti su, naravno, analizirali sve Fišerove partije, uključujući one koje je izgubio.

Ljubitelji šaha i stručnjaci znaju za objavljenu knjižicu koja sadrži sve partije koje je izgubio Kapablanka. Ta knjižica je bila smiješno tanka. U čitavom svom životu, veliki Kubanac je izgubio samo... 38 partija. Robert Fišer je u periodu od 15 godina izgubio 61 partiju (prema knjizi E. Mednisa "How to Beat Bobby Fišer"), ali je pobijedio mnogo više partija.

Fišerovi Olimpijski uspjesi

GRAD | Pobjeda | Remi | Poraza | %

1960 Leipzig | 10 | 6 | 2 | 72.2

1962 Varna | 8 | 6 | 3 | 64.7

1966 Havana | 14 | 2 | 1 | 88.2

1970 Siegen | 8 | 4 | 1 | 76.9

UKUPNO | 40 | 18 | 7 | 75.4

**Fišerovi porazi po godinama:**

1958 — 3
1959 — 19
1960 — 8
1961 — 2
1962 — 11
1965 — 5
1966 — 4
1967 — 3
1970 — 3
1971 — 1
1972 — 2

Zanimljive brojke, zar ne? Pokušajmo ih analizirati, posebno s obzirom na to da Mednis nije.

Petnaestogodišnji Fišer izgubio je samo 3 partije 1958. godine. Sledeće godine je igrao mnogo. Prirodno, to je bilo njegovo vrijeme istraživanja, gdje je ispitivao svoje granice. Broj njegovih poraza, 19, to i pokazuje. Nikada više neće izgubiti toliko partija u jednoj godini. Već sledeće godine broj njegovih poraza se znatno smanjio, na 8. A 1961. pao je na 2. Počevši od 1965. godine, broj partija koje je izgubio na različitim turnirima nije prelazio 5, a prije njegovog meča u Reykjaviku, Fišer je izgubio jednu partiju 1971. godine; dvije partije 1972. godine. Zar to nije dokaz visoko povećanog majstorstva njegove igre, stabilnosti igre izvanrednog američkog šahiste?

Fišerovih 61 poraza

Titula protivnika | # Izgubljenih | %

Velemajstori | 52 | 85.2

Majstori | 9 | 15.0

UKUPNO | 61

Fišer je imao najveći broj poraza igrajući bijelim figurama u Sicilijanskoj odbrani, naime 10; najmanji broj je u Pirčevoj odbrani. Kao crni pretrpioje većinu svojih poraza u Kraljevoj indijskoj odbrani (11).

Zašto nas zanimaju Fišerovi porazi? Naravno, "jer su porazi velikog šahovskog majstora podjednako poučni kao i njegove pobjede" (R.).

RAZLOG | # Izgubljenih | %

Nadigran | 38 | 62.3

Nemarnost | 16 | 26.2

Prevelika ambicija | 7 | 11.5

UKUPNO | 61

Byrne). Porazi osrednjeg igrača nisu zanimljivi nikome, oni su uobičajeni. Ali kada pregledamo Fišerove partije, ne možemo a da ne budemo iznenađeni da je čak i veliki velemajstor griješio, previđao stvari, pa čak i propustio mogućnost remija...

Fischerovi porazi po boji figura

BOJA | # Izgubljenih | %

Bijeli | 28 | 45.9

Crni | 33 | 54.1

UKUPNO | 61

Fišerove strategije imaju malo slabih tačaka, ali čak i te su bile dovoljne da izgubi nekoliko desetina partija. Kada je bio mlad, kažnjavan je zbog nepromišljenosti. Ali takođe, (koristeći Mednisov izraz) mogla je biti i nestrpljivost u želji za pobjedom. Uostalom, u istoriji šaha nije bilo nijednog šahiste koji nije izgubio partiju.

Sada čitaocu nudimo primjere nekih partija u kojima je Fišer bio poražen u različitim periodima:

M. Matulović - R. Fišer
Beograd, 1958, trening meč
Kraljevska indijska odbrana E87

......

Igrači koji su pobijedili Fišera

IGRAČ	Broj pobjeda
E. Geller (Sovjetski Savez)	5
B. Spassky (Sovjetski Savez)	5
S. Gligoric (Jugoslavija)	4
T. Petrosian (Sovjetski Savez)	4
M. Tal (Sovjetski Savez)	4
P. Benko (Mađarska)	3
P. Keres (Sovjetski Savez)	3
S. Reshevsky (Amerikanac)	3
B. Ivkov (Jugoslavija)	2
V. Korchnoi (Sovjetski Savez)	2
B. Larsen (Danac)	2
F. Olafsson (Island)	2
L. Pachman (Čehoslovačka)	2
W. Uhlmann (Istočna Njemačka)	1
M. Matulovic (Jugoslavija)	1
V. Smyslov (Sovjetski Savez)	1
R. Kholmov (Sovjetski Savez)	1
R. Byrne (Amerikanac)	1
E. Mednis (Amerikanac)	1
A. Bisguier (Amerikanac)	1
D. Janosevic (Jugoslavija)	1
V. Kovacevic (Jugoslavija)	1
Ostali*	14

UKUPNO | 61 |

*uključuje mnoge rane poraze

Na kraju, 1966. godine. Bobi ima 23 godine.

R. Fišer - B. Larsen
Santa Monica, 1966
Ruy Lopez C82

Američki velemajstor plaća za svoju nemarnost.

Meč između Spaskog i Fišera pokazao se kao podmukao i nemoguć izazov na životnom putu Roberta Fišera, američkog šahovskog genija.

Mnogi su odbijali da vjeruju da je američki velemajstor zauvijek napustio šah. "Nadajmo se," rekao je Anatolij Karpov na jednoj od svojih press konferencija, "da neće napustiti šah, da će pokazati svoje izvanredno majstorstvo, svoj talenat."

Jednom je Gari Kasparov, 13. svjetski šahovski prvak, bio upitan:

"Zamislite na trenutak da se Robert Fišer ponovo pojavio na šahovskoj sceni i izazvao vas. Kako bi se meč između vas dvojice završio?"

Kasparov je odgovorio:

"Meč s Fišerom bio bi divna prilika za svakog šahovskog igrača da testira svoje sposobnosti, uključujući i Svjetskog prvaka. Ali samo pod uslovom da Fišer igra onako kako je igrao 1972. godine..."

Stvarno je tako. Šah Anatolija Karpova i Garija Kasparova sada je na mnogo višem nivou u poređenju s Fišerovim šahom iz sedamdesetih godina. Ali Fišerov doprinos šahu bio je ogroman; pomogao je da se igra oblikuje onakva kakva je danas. Velemajstor D. Bronštajn vjeruje da je Fišer bio osnivač racionalnog stila u savremenom šahu. Razvio je i implementirao novi stil borbe za pobjedu:

"Njegov stil oštro se razlikovao od stila starije generacije šahista; kroz svoj pragmatizam, silovitost, nevjerovatnu direktnost i fantastično vjerovanje u svoje kvalitete kao šahiste. Ova kombinacija osobina nedostajala je njegovim prethodnicima."

U tim ranijim danima šahovska takmičenja često su se održavala u bučnim, prepunim prostorijama ispunjenim dimom. Slika se sada radikalno promijenila na bolje. Da li je to bilo zbog Fišera?

Fišer nije tolerisao nepravde prema šahistima. Borio se za prava šahista jer je šah bio njegov život, njegov poziv, i želio je da ljudi u toj profesiji imaju dobre uslove za svoj rad i kreativnost…

Nakon što je osvojio titulu Svjetskog prvaka, Robert Fišer naručio je kuću u obliku šahovske topa od austrijskog arhitekte Reinharda Barnetta. Na zemljištu, podijeljenom na kvadrate koji oponašaju šahovsku tablu, nalazio bi se čelični toranj za šahovskog "kralja". Fišerova ideja bila je da nema prozora jer bi pejzaž ometao njegovu koncentraciju, ometajući razmišljanje nad šahovskom tablom... Prema medijima, projekt nikada nije zaživio, ali ja vjerujem da je Bobi sebe zatvorio u sličan "psihološki" zamak dok je još živ.

Robert Džemjs Fišer je savremena šahovska legenda. Ostavio je značajno nasleđe u šahovskoj umjetnosti, kao i neprocjenjivo nasleđe: svoje vlastite partije, koje, uvjeren sam, predstavljaju veliki interes za buduće generacije. Fišerova tragedija, vjerujem, je što je žrtvovao ono što mu je bilo najdragocjenije: šah. Zašto?

Niko ne zna. Teorija šaha je napredovala u proteklom vremenu. Vratiti se s ciljem pobjede, to ne bi bilo moguće; vratiti se s ciljem poraza, ni Fišer ni njegovi šahovski navijači to ne žele.

Često me pitaju zašto sam odlučio pisati o Fišeru s toliko detalja. Imao sam samo jedan cilj: da buduće generacije imaju neku stvarnu predstavu o ovom velikom šahovskom majstoru. Trebali bismo prikupiti svaki detalj povezan s velikim šahistom. Siguran sam da ga istorija neće zaboraviti. On je bio potpuno posvećen svojoj omiljenoj umjetnosti, dao nam je neke izvanredne primjere kreativnosti i učinio mnogo za sve šahiste čiji je rad on podržavao.

Ravnopravno je s radom drugih profesionalaca. Kao svjetski prvak, Kasparov je lukavo primijetio:

"... Ideje, znanje, doprinos teoriji i iskustvo pet sovjetskih prvaka [Botvinik, Smislov, Talj, Petrosjan i Spaski, EG] stvorili su veliki kvantitativni resurs koji je bio spreman da stvori kvalitativni pomak u načinu igre, pronađe novi smjer. Smatram da je sledeći svjetski prvak upravo na čelu te promjene, i, paradoksalno kako zvučalo, produžetak sovjetske šahovske tradicije. Jer je sazrijevao na bogatstvu koje je sovjetska šahovska škola dala svijetu, vjerujem da je moderni šah započeo s Fišerom. Razumio je šah na razini osamdesetih... Fišerovo napuštanje šaha mogu komentarisati samo svjedoci. Žalim samo što nije održan meč za svjetsku titulu, jer bi  upravo u takmičenju dva vodeća igrača šah dosegnuo  svoj vrhunac."

A kada je početkom sedamdesetih izašao dostojan  konkurent, Anatolij Karpov, postalo je jasno da će njihovi turniri pokazati kako će se šah razvijati u budućnosti.

Karpov je ostao sam, jer, uvjeren sam, jedini igrač jednak njemu bio je Fišer...”

(Kraj)

Ovo je ustvari samo dio knjige čiji je autor velemajstor Gufeljd, a tekstovi ostalih autora nisu ovdje objavljeni...