Sjećanje na najvažnije događaje
Autor intervjua: Sergej Bistrov
22.01.2004.
Tekst razgovora s M.E. Tajmanovim pripremljen je još na početku godine i planiran je za časopis „64-Šahovski pregled“. Zatim je njegov dio objavio list „Šahovska nedjelja“. I sada, neposredno prije jubileja završetka turnira u Cirihu 1953. godine, nudim ga svim ljubiteljima šaha u potpunom obimu.
-Mark Evgenyeviču, i dalje ste puni snage, energije…
Mark Tajmanov-Daj Bože!
-Šta vas tjera da vodite aktivan životni stil?
Mark Tajmanov-Prvo, naravno, profesionalna inercija i ljubav prema šahu i muzici. Bilo bi mi veoma teško rastati se s njima, i trenutno ne vidim razloga za to. Može se reći da je, u određenom smislu, moj stvaralački život aktivaniji nego u mojim najboljim godinama. Zato što je sistem u kojem je sve unapred određeno. Kao što je M. Rostropovič rekao: „Bili smo poslani“, nas su slali na turnire ili koncerte. A sada možemo sami upravljati svojom sudbinom. Naravno, ta penzija koju mi država određuje u starosti ni na koji način ne odgovara ni mojim zaslugama, nadam se, ni mojim potrebama. Zbog toga kao profesionalac igram na turnirima gdje mogu računati na uspeh.
-A tu penziju koju vam je odredio K. Ilyumzhinov, i dalje je primate?
Mark Tajmanov -Hvala Bogu, to je opredjeljujući faktor koji čini moje blagostanje. Ali ni to nije sasvim dovoljno, to određuje moj mir, to je moj temelj. Zahvaljujući inicijativi Ilyumzhinova, njegovom dobrom odnosu, to je postao izuzetno važan faktor. Želim iskoristiti priliku i zahvaliti našem predsjedniku za penziju za seniore. Nisam jedini koji prima tu penziju. Prima je i V.V. Smyslov, A.A. Lilienthal, N.T. Gaprindashvili. Vjerovatno postoje i drugi.
-Ali dosta o materijalnom. Uskoro će se navršiti 30 godina od održavanja turnira kandidata u Noygauzu – Cirihu. U broju 10/2001 časopisa „64-Šahovski pregled“, bila su otkrića D.I. Bronštejna, a zatim je u broju 12 usledio odgovor V.V. Smyslova. Na kraju, u svojoj knjizi (u koautorstvu sa S. Voronkovim), Bronštejn još sigurnije piše o zavjeri na ovom turniru, navodeći „dva svjedočenja“ A. Suetina i B. Spaskog radi dodatnog uvjeravanja. Šta možete reći o tome? Smatrate li da bi rezultat tog turnira mogao biti drugačiji?
Mark Tajmanov – Prije svega, želim reći da, iako sam mnogo igrao, to je vrhunac stvaralačkih dostignuća uopšte. Svih 16 učesnika bili su ispunjeni stvaralačkim težnjama, voljom za pobjedom i ljubavlju prema šahu. Ovaj turnir bio je najsvjetliji događaj šahovskog XX vijeka. Mislim da je D. Bronštejn stvorio divan književni spomenik, napisavši jednu od najznačajnijih knjiga o turnirima uopšte. To je jedna od mojih omiljenih knjiga, i raduje me što je mom prijatelju D. Bronštejnu uspelo stvoriti takvo šahovsko remek-delo. Što se tiče toga koliko je objektivna ocjena događaja oko ovog turnira, potpuno možete vjerovati D. Bronštejnu. Mogu samo potvrditi svojim ličnim osjećajima. Na tu važnu i tragičnu veče, kada je izgubio od E. Gellera, upleten u mrežu nekakve zavjere, otišao sam do njegovog hotela i vidio ga u stanju u kojem ga nikada prije ni posle nisam vidio. Plakao je, nije bio pri sebi, popio je, vjerovatno, čitavu bocu konjaka i bio je potpuno slomljen. To je bilo posledica toga što je shvatio koliko je surovo i lukavo prevaren. Srećom, ova epizoda, koju je otkrio mnogo godina kasnije, nije zasjenila to divno takmičenje. V. Smyslov, mislim, nije bio svjestan ove spletkarske zavjere. Uz to, igrao je tako dobro, bolje od svih svojih konkurenata, da nije trebao takvu ne previše etičku podršku. Njegova pobjeda ne izaziva sumnje čak ni nakon toliko godina.
– M.E., Da li pretpostavljate da su sovjetski zvaničnici pokušavali spriječiti američkog šahovskog majstora S. Reshevskog da osvoji ovaj turnir?
Mark Tajmanov -Nedavno sam završio knjigu („Sećanja na naj-naj“, S.B.), gdje u poglavlju o Bronštejnu pričam o sportskoj borbi za vođstvo u tom kvalifikacionom turniru kandidata za meč za svjetsku šampionsku titulu. Našem rukovodstvu bilo je cilj da ruski šahista pobijedi na ovom turniru. Trojica glavnih konkurenata S. Reshevski, D. Bronštejn i P. Keres mogli su mu to otežati. Mislim da te kandidature nisu izgledale savršeno iz različitih razloga. Možete se složiti da su zvaničnici imali zadatak da ne dopuste sva tri konkurenta V. Smyslova na meč za svetsko prvenstvo, međutim, rezultat turnira se pokazao sasvim prirodnim. To je bio period procvata njegove karijere.
– Ko vam je pomagao u Cirihu?
Mark Tajmanov -Moj sekundant bio je moj prijatelj i izuzetan šahista Salo Flor, on mi je pomogao i tokom međuzonskog turnira u Stokholmu.
-Tokom određenog vremena, imali ste složene odnose s M.M. Botvinikom. Možete li više pojasniti 20. prvenstvo SSSR-a, od kojeg je već prošlo 50 godina? Tamo ste pobijedili Botvinika u međusobnom susretu, da biste potom izgubili od njega u meču. Uopšte, kakav je to bio turnir, završnica prvenstva SSSR-a?
Mark Tajmanov -Nisam imao komplikovane odnose s M. Botvinikom; postojala je samo jedna nesrećna epizoda koja, sveukupno, nije zasjenila naše odnose. Smatram se zahvalnim i odanim učenikom Mihaila Moisejeviča, i svoja dostignuća pripisujem pomoći koju mi je pružao tokom početnih godina moje šahovske karijere. Učitelj s velikim početnim slovom bio je veoma pažljiv prema meni.
Epizoda koja je donekle zamutila naše odnose vezana je za našu partiju na 20. prvenstvu SSSR-a. Moja prva partija s učiteljem bila je veoma važna za mene. Mogu reći i sada da nisam imao nikakvih agresivnih namjera i bio bih sasvim zadovoljan remijem. Tokom partije, negdje posle 20. poteza, ponudio sam remi. On je odgovorio pomalo neočekivano za mene, a ja sam imao dobru poziciju. Rekao je da prema pravilima turnira dogovor o remiju prije 30. poteza bez dozvole sudije nije moguć. Odigrao sam veoma jak potez, posle kojeg se Botvinik duboko zamislio. Zamislite moje iznenađenje kada sam nakon nekog vremena pristupio tabli, a Mihail Moisejevič je rekao da se on ne protivi remiju. To je bilo razočaranje za mene; on je bio primjer principijelnosti i simbol plemenitosti… Tako da, u skladu s Botvinikovim stavom, rekao sam: „Dobro, pitaću glavnog sudiju…“. Pristupio sam I.Z. Bondarevskom, koji nije bio veliki poklonik Botvinika. Kada je on vidio da je njegova pozicija opasna, sa velikim zadovoljstvom je rekao da se protivi remiju. Dakle, oslanjajući se na odluku glavnog sudije, rekao sam Mihailu Moisejeviču da ćemo nastaviti partiju. Kasnije sam je uspio da dobijem. Te večeri, Botvinik je nazvao Flora, koji mi je bio sekundant na tom turniru. Izrazio je svoje nezadovoljstvo što nisam prihvatio njegov remi. S. Flor je bio objektivan čovjek i veliki prijatelj Botvinika. Rekao je: „Miša, znaš, upoznat sam s tom pričom. Smatram da je Mark potpuno u pravu… Mislim da nemaš razloga da se ljutiš na Tajmanova.“ Botvinik je imao ozbiljan karakter. Trudio se da svoje slučajne ili prave ‘nekorektne pojedince’ drži na određenom odstojanju, pritom im određujući određeni rok. Na primjer, s ovim se neću pozdravljati ili razgovarati dva mjeseca, s ovim pola godine, a s ovim uopšte… Moja kazna nije trajala dugo. Odmah nakon što sam izgubio od njega u meču za titulu prvaka SSSR-a, što se dogodilo nekoliko mjeseci kasnije, dobri odnosi su obnovljeni. Pored toga, kada sam morao igrati protiv R. Fišera, obratio sam se svom Učitelju za pomoć u pripremi. On mi je sa svom ljubaznošću i profesionalnom velikodušnošću pružio niz savjeta koje sam kasnije objavio. To je bio dosije o Fišeru, kao i niz praktičnih savjeta. Sve su to dobro poznate stvari. Mogu samo reći da „I kočijaša mora neko da nahrani”, kako se kaže. (odnosno nije to bilo adekvatno za datu situaciju) Ali M. Botvinik je učinio sve da mi pomogne u pripremi.
-Tokom samog meča za titulu šampiona zemlje, da li su se odnosi između vas i Botvinika obnovili ili je još uvijek bilo nesporazuma?
Mark Tajmanov -Ni na koji način, to je bio veoma korektan meč, odigran na veoma zanimljivom takmičenju. Mogu reći da mi se nije posrećilo u tom meču. Izgubio sam ga u žestokoj borbi rezultatom 2,5:3,5. U dvije partije, moj prijatelj i izvanredan analitičar S. Flor, naravno uz moje učešće, napravio je takve greške što Salo nije mogao sebi da oprosti i shvati kako je to moglo da se dogodi. To je prva partija koja je trebalo da završi remijem u prekinutoj poziciji. I u trećoj partiji, gdje sam imao potpuno dobijenu poziciju, previdjeli smo drugi potez tokom analize i partija je završena remijem.
-Učestvovali ste više puta nego bilo ko drugi na prvenstvima SSSR-a. Kako biste opisali posebnu atmosferu koja je vladala na tim turnirima?
Mark Tajmanov -Zaista, odigrao sam najviše puta u finalima prvenstva SSSR-a, čak 23 puta. Taj rekord već može biti upisan u Ginisovu knjigu rekorda. Takve države kao što je SSSR više nema! Živeli smo u zatvorenoj državi, malo smo putovali u inostranstvo, nas su slali. Zbog toga je najvažniji događaj godine u šahovskom životu SSSR-a, a i u svijetu uopšte (živeli smo zaista najbolji šahisti planete), bio finale prvenstva zemlje. Bio je to ogroman kreativan i sportski događaj. Imao sam priliku da napišem knjigu s engleskim kolegom B. Caffertyjem. On je preuzeo istorijski dio opisa, a ja kreativni. To je knjiga o svim prvenstvima Sovjetskog Saveza, počevši od 1920. godine kada je pobjedio A. Aljehin, pa sve do 1991. godine. Tada je pobedjnik bio A. Minasjan. Ti turniri bili su vrhunac čitave piramide kvalifikacionih takmičenja. Počinjali su četvrtfinalima, zatim su bili polufinali… To su bili izuzetno sadržajni turniri i sa umjetničkog i sa sportskog gledišta. I međunarodnih turnira, ravni našim prvenstvima, bilo je samo nekoliko. Atmosfera je bila, nesumnjivo, prijateljska. Naravno, konkurencija je bila jaka, ambiciozna nadanja obuzimala su mnoge. Bili su to pravi šahovski praznici, ali i veliki ispiti koji su pružili priliku za usavršavanje, susretanje s najvrijednijim suparnicima. To je ono što je oblikovalo Sovjetsku šahovsku školu. A ona je, s druge strane, odredila šahovski život tokom mnogih decenija.
-Mark Evgenijeviču, vraćajući se na dešavanja tokom turnira u Cirihu, možete li reći da li su vam davana neka posebna uputstva ili sugestije u vezi sa određenim rezultatom od strane nadziranih sovjetskih učesnika, šahovskih zvaničnika?
Mark Tajmanov -Ne, jedino što je bilo tabu u vezi sa…
-otkrivanjem, zar ne?
Mark Tajmanov -Ne, nisam tada ništa znao o tome, mogao sam samo nagađati… Dakle, o otkrivanju nije moglo biti ni govora. Nije bilo šta otkrivati! Postojao je tabu u vezi sa pobjedama nad V. Smilovim. Ali već tada smo bili dovoljno iskusni u tom smislu, kada je u Stokholmu bio tabu na pobjede protiv A. Kotova. Iako smo tada bili mladi i prilično vatreni. I Geler, i Averbah, i Petrosjan, i ja bili smo puni odlučnosti da dokažemo svoju snagu. Ali figura A. Kotova bila je nedodirljiva!
-U Stokholmu su to bile konkretne smjernice od strane šefa delegacije u vezi sa A. Kotovom?
Mark Tajmanov -Vjerovatno da, sada se tačno ne sjećam. Ali generalno, ne smatram to moralnim popuštanjem. Remi kvari rezultat samo onima koji se s njim slažu, dok pomaže konkurentima. U tome nema ničeg nesportskog. Partneri, pristajući na remi, ograničavaju svoje mogućnosti. Dogovoreni remiji se mogu objasniti razmatranjima ne samo sportskim, već često i prijateljskim, ili radi očuvanja snage tokom dugog turnirskog takmičenja. Usput, turnir u Najgauzeu – Cirihu trajao je skoro dva mjeseca!
-Kako biste komentarisali Praške sporazume i događaje koji su usledili nakon njih? Smatrate li da su G. Kasparov i FIDE dobili mnogo više od njih u odnosu na mlade šahiste koji osporavaju visoke šahovske titule i zvanja?
Mark Tajmanov -Praški sastanak je događaj koji može vratiti šahovski svijet u okvire pravednog sportskog poretka koji je postojao decenijama i u potpunosti se opravdao. Nažalost, Gari Kimovič je bio razarač te sistema, što je, srećom, kasnije zažalio. Situacija se pogoršavala, posebno nakon njegovog meča sa V. Kramnikom. Slučajnost ovog meča je očigledna. Trebalo je da igra A. Širov, zatim su predložili V. Ananda, a Kasparov „izvukao“ V. Kramnika. On je sjajan šahista. Ali taj meč lično ja ne smatram kao meč za svetskog šampiona. Za mene, vaspitanog u tradicijama, jedina legitimna organizacija koja je organizovala svjetske šampionate je FIDE. Sada je to obnovljeno, zvanično i zakonski. V. Kramnik je tada postigao ogroman uspjeh, pobjedivši samog Kasparova. Ali nakon toga, on nije smio da se nazove 14. šampionom sveta, jer je u tom trenutku to bio A. Halifman. Naravno, on je osvojio manje značajno takmičenje u odnosu na meč sa G. Kasparovom. Ipak, pobijedio je po pravilima koja su mu i svim drugim najjačim šahistima bila ponuđena. I kao što je moja supruga pravedno šaljivo rekla, V. Kramnik se mogao nazvati samo „14-A“ šampionom svijeta. Ako sada postoji mogućnost obnavljanja redosleda dodjeljivanja titula unutar FIDE i to se radi uzimajući u obzir već postojeće titule, naravno da bih smatrao to velikim zaslugama predsjednika FIDE K. N. Iljumžinova, koji je uložio puno napora i ide putem uspjeha. Ipak, ja sam optimista po prirodi. Nadam se da će serija kvalifikacionih mečeva biti održana, i do kraja ove godine ćemo saznati ime jedinog i jedinstvenog svjetskog šampiona. Što se tiče neizbežnih gubitaka… zadovoljiti zahtjeve i interese svih nije moguće. Treba priznati napore J. Sejravana, koji je pokrenuo čitavu tu „bitku za pravdu“ i postigao značajan uspjeh. Po mom mišljenju, u moru šahovskih titula, najvažnijom titulom najjačeg šahiste sveta po pravu poseduje G. K. Kasparov. On ima dostojne protivnike, ali nema ravnopravnih. Njegova igra je simbol šaha 20. i čak 21. veka.
-Sada je postalo moderno revidirati istorijske, pa i šahovske događaje. Već su objavljena sjećanja V. Korčnoja na kandidatski turnir u Kurasao-u 1962. godine. Vjerovatno nas čekaju drugi trenuci koji nešto otkrivaju. Da li je to sve potrebno? Neće li to dovesti do gubitka značaja događaja, na osnovu rezultata i partija kojima su već vaspitane generacije šahista?
Mark Tajmanov -Nije bilo ničega što bi je moglo osramotiti. Pojedine epizode, detalji koji isplivavaju, samo obogaćuju sliku dešavanja, proširuju krug problema s kojima su se suočavali šahisti. Oni su u tim epizodama bili „žrtve sistema“ i to ni na koji način ne utiče na sliku, autoritet ruske i sovjetske šahovske škole. Svaki šahista vjerovatno bi mogao nešto da se sjeti. Na primer, D. Bronštajn je odlučio da podijeli to što može olakšati njegovu dušu, i mislim da je u tome bio u pravu, pričajući o tome. To uopšte nije umanjilo postignuće V. Smislova. U isto vrijeme, to je bio dramatičan dodatak istoriji turnira. Isto važi i za V. Korčnoja. Naravno, svi šahisti su ljudi. U njihovim odnosima mogući su ne samo „cvjetovi u karijeri“, bilo je i trnja. Ne treba se bojati da se o tome priča!
-Ipak, sve događaje pripisivati samo režimu nije sasvim objektivno. Šta mislite?
Mark Tajmanov -Moj profesor u konzervatorijumu, profesor Samšinski, mudra osoba, govorio je: „Slučajno možete odigrati loše, ali slučajno dobro ne možete.“ Da biste odigrali dobro, morate imati preduslove, resurse te osobe. Zato, govoreći o sistemu, nije fer jednostavno crniti sve četkicom. Jer baš taj sistem je stvorio kult šaha. Pružio je priliku talentovanim mladim šahistima da se potpuno razvijaju. Kao „sin tog sistema“, osjećam zahvalnost za uslove koji su stvoreni kada sam trenirao u Pionirskom dvorcu kod velikog pedagoga kao što je M. Botvinik, a u konzervatorijumu kod profesora Samšinskog. Šahisti su imali mnogo razloga da zahvale ovom sistemu na pažnji i zahvaljujući njemu šah je stekao takav ugled ne samo u našoj zemlji, već i u svijetu. Nije sve u tom sistemu jednoznačno. Ako su se dogodile neprijatnosti, to je povezano ne toliko sa samim sistemom, koliko s njegovim nosiocima…
-М.Е., i dalje vozite automobil?
Mark Tajmanov -Priznajem, mnogo je praktičnije nego hodati pješice.
-Koje vozilo trenutno vozite?
Mark Tajmanov-Opel-Astra, već joj ide šesta godina… sve češće moram da posjećujem auto-servise.
-M.Е., poznati ste u našem gradu i van njega. S kim od poznatih ličnosti, osim šahista, održavate odnose?
Mark Tajmanov -Veliko mi je zadovoljstvo da održavam odnose sa mnogim divnim ljudima. Komunikacija s njima čini moje već ne tako mlade godine ugodnijim. Na tu temu sam napisao knjigu. To su sjećanja na susrete s političarima V. Čerčilom i Če Gevarom, poznatim kompozitorima D. Šostakovičem, E. Gilelsom, piscem V. Zorinom. Veoma sam srećan i sa svojim rodbinom i učiteljima.
-Verujete li u sudbinu, u svoju predodređenost?
Mark Tajmanov -Svako je kovač svoje sreće. U mnogočemu sam se ostvario zahvaljujući brizi mojih roditelja, nastavnika. Možda je sudbini bilo suđeno da me nagradi radom i ljubavlju prema umjetnosti. Sjećam se riječi mog profesora „zavoli muziku, i ona će ti uzvratiti ljubavlju“. Često govorim svojim učenicima: „Zavolite šah, i on će vam biti vjeran čitavog života!“ Na ovoj filozofiji uspio sam da postignem određene uspehe.
Pa, hvala vam puno, na ovoj optimističkoj noti završićemo naš razgovor. Srećno vam bilo, puno zdravlja i novih stvaralačkih dostignuća!
Нема коментара:
Постави коментар